80 godina od osnivanja Mladih muslimana i 70 godina od sudskog procesa 19. siječnja 2019.0
“Mladi muslimani” su organizacija koje je osnovana 1939. godine, tako da će se u 2019. godini obilježiti 80 godina od postojanja organizacije, ali i 70 godina od sudskog procesa.
Tim povodom smo bili u prostorijama “Mladih muslimana”, koje su smještene na Saračima, sarajevskoj ulici koja evocira uspomene, u prostorijama Morića Hana. U prostorijama smo zatekli sekretara organizacije, Anesa Džunuzovića s kojim smo obavili prijatan razgovor.
“Ova godina je jako važna za udruženje „Mladi muslimani“ jer se navršava 80 godina od formiranja organizacije i 70 godina od vođenja velikog sudskog procesa koji su pokrenuli komunisti protiv “Mladih muslimana”, te ovu cjelokupnu godinu posvećujemo obilježavanju tih važnih događaja. Trenutno pravimo plan i program aktivnosti za ovu godinu i ako Bog da bit će više sadržaja, te će se obilježiti važne godišnjice i datumi kroz više projekata, u ovom trenutku vam baš i ne mogu reći šta će to tačno biti jer nemamo usvojen plan i program ali planiramo makar jedan naučni simpozij, pripremamo monografiju madih muslimana, pripremamo i dvije knjige čiji su autori upravo iz te prve generacije „Mladih muslimana“, dakle njihove biografije, ove dvije knjige su gotove a u pripremi je i treća, također, ima jedna naučna studija koju su radili „Mladi muslimani“, te ako budemo organizovali smopozij jedan ili više bit će zbornici radova, a s obzirom da moramo misliti i na mlađe generacije moramo nešto i za njih organizovati ali još uvijek nije poznato šta će to biti, da li neki literarni natječaj ili nešto drugo još uvijek nam nije poznato. U planu su nam također i dani otvorenih vrata, kao i izložba arhivske građe”, ispričao nam je Džunuzović o planovima za ovu godinu.
Svake srijede održavaju sastanke, iako nisu neka velika firma, sastanci su im potrebni zbog druženja.
Organizacija “Mladi muslimani” nastala je iz potrebe, jer tadašnji represivni aparat nije dozvoljavao da se religijski identiteti razvijaju u bilo kojem obliku.
“Mladi muslimani” su osnovani 1939. godine. Taj period je izrazito težak za muslimansko stanovništvo. To je vrijeme pred Drugi svjetski rat, period kada su jačali fašizam i komunizam. U Bosni, u ovom periodu, jačaju ustaške i četničke ideje, a znamo čime to rezultira, genocidom. Iz drugog konteksta zaključujemo da Kraljevina Jugoslavija nije imala korektan odnos prema bošnjacima, dolazi do dogovora Cvetković-Maček i Bosna ih uopšte ne interesuje, šta će se s njom i muslimanima desiti. U ovom periodu u Beogradu umire Mehmed Spaho, što kasnije zaključuju historičari da nije bila slučajna smrt nego ubistvo, te su na taj način slabili bošnjački politički i nacionalni integritet” Grupa mladih studenata i srednjoškolaca svjesna situacije u kojoj se bošnjaci nalaze pokušava dati odgovor, ali naravno oni su nemoćni da bi pružili neki adekvatan odgovor, ne mogu oni formirati vojsku koja će pokušati odbraniti njihov narod, ne mogu ništa ideološki značajno promijeniti ni na tim idejama što dolaze iz svijeta, ne mogu promijeniti četnike, ni ustaše, ali oni pokušavaju uticati na svoj narod, tj. oni pokušavaju narod vratiti Islamu. U Islamu je snaga, to je, može čovjek slobodno reći, „krik očajnika“ jer ne može Islam promijeniti stvari ako narod nema moći, ali oni su smatrali da trebaju narod vratiti Islamu i u tome pokušati pronaći rješenje.”
Organizaciju su osnovali studenti i srednjoškolci, koji su bili na putu da postanu intelektualci, što im je umnogome omogućilo da razvijaju svoju ideju.
“Osnivači “Mladih muslimana” su Esad Karađozović (student medicine), Husref Bašagić, Murtez Dervišević… To su mladi ljudi, studenti kojima su se kasnije srednjoškolci priključivali. Oni kreću sa svojom iinicijativom, ali se pravno ne uspjevaju ni registrirati. U periodu Drugog svjetskog rata i u toku njega, “Mladi muslimani” često djeluju humanitarno, pomažući izbjeglicama, ali radeći i sa djecom, učeći ih svjetovne i duhovne vrijednosti. Odmah nakon rata, nakon dolaska komunista na vlast, na osnivanju Preporoda su se usprotivili Alija Izetbegović, Nedžib Šećirbegović i njegova ne tada, nego kasnije supruga Aziza Šećirbegović, koji su digli glas, te su bili uhapšeni i osuđeni.”
Alija izetbegović je uhapšen 1946. godine i odležao je sve do 1949. godine
“Kasnije, kada vidimo šta je on sve uradio za bošnjački narod, vidimo da je možda i dobro što je on tada uhapšen, jer da je bio na slobodi kada je bio veliki proces protiv “Mladih muslimana” 1949. godine on bi do tada sa svojom harizmom i idejama bio neko ko se posebno istakao i vjerovatno bi bio među onima koji su ubijeni. Tada je oko 1200 muslimana, Mladih muslimana privođeno i saslušavano, te zatvarano.”
“Mladi muslimani” su na početku djelovali u ilegali, jer komunistički režim nije dozvoljavao da se razvijaju ideje ove vrste.
“Oni nikad nisu bili zvanično registrirani, ali pokret je postojao i oni su bili članovi tog pokreta, samo što nije postojala zvanična legitimacija i članarina – učlaniš se u nešto što nije pravno registrirano. Tada je veliki broj njih osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne, kada su odležali svoje kazne po sedam ili osam godina u uslovima koji nisu kao danas gdje zatvorenici imaju TV, teretanu i slične stvari. Zatvorenici su tada radili teške fizičke poslove. Njihove zvanične presude razlikovale su se, a najčešće su im oduzimana građanska prava, pa se po služenju kazne nisu mogli školovati nego im je to bilo zabranjeno, a oni koji su odlučili nastaviti studije (pošto nisu mogli u Sarajevu) odlazili su u Zagreb, Beograd i slično te su tamo uspjevali da se upišu i završe studije. Većina njih je završila studije u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Različite vrste presuda su bile; jedna žena osuđena je na zatvorsku kaznu u periodu trudnoće, te joj u presudi stoji zatvorska kazna i oduzimanje djeteta pri rođenju iz razloga što je pripremila ručak svome mužu i njegovim prijateljima koji su bili pripadnici “Mladih muslimana”. U tom periodu ne samo da su hapšeni “Mladi muslimani” nego i pripadnici pravoslavne i katoličke vjeroispovjesti, kao i pripadnici Uleme.”
Predstavnicima Komunističke partije nije smetao Islam kao takav, već religija, kao nešto što može ugroziti njihovu ideologiju.
“Od Teufika Vleagića Tofe, jednog od članova prve generacije mladih muslimana, imate jednu knjigu u kojoj jedna priča govori o njemu koji je uhapšen, osuđen 1954. godine. Dok boravi u zatvoru piše pismo jednoj članici “Mladih muslimanki”, u koju je vjerovatno bio i zaljubljen. To je jedan esej koji opisuje kako je njima u zatvoru, ne samo Mladim muslimanima, nego svima koji nisu bliski sa komunizmom. On 1954. godine, dok leži u zatvoru, opisuje svoje stanje, te u tom periodu daje neke ideje o rušenju komunizma. Oni vas nisu pustili da samo odležite kaznu i idete kući, pored radne obaveze oni su vas i lomili da vi revidirate stavove, da potpišete da mijenjate svoje stavove, da više ne pripadate pokretu „Mladi muslimani“, da niste musliman, da je religija nazadna… Naravno oni su to odbijali ali su mučenja iznova i iznova trajala i ponavljala se dok vam ne istekne zatvorska kazna ili dok ne dobijete neko pomilovanje.”
Knjiga Teufika Velagića Tofe je izdata 2013. godine i jedno je od najznačajnijih djela koja se odnose na organizaciju “Mladi muslimani”.
“Mi smo izdali ovu knjigu, autobiografiju Teufika Velagića Tofe, a osnova te njegove biografije je upravo to pismo koje on stvara. U tom trenutku gdje je pod potpunom torturom komunizma i gdje se ne vidi svjetlo na kraju tunela, on piše o padu komunizma ,te govori o tome kako se muslimani trebaju politički organizirati. Kasnije kada je izašao iz zatvora, završio je fakultet i pribjegao u Austriju, te se kasnije prijavio u Austriju u emigracionom centru.”
Mladi muslimani su imali veliki problem da završe fakultete, jer su nakon izlaska iz zatvora imali konstantnu kontrolu i velike represije na broje društvene aktivnosti, pa tako i na obrazovanje.
“Kad su izašli iz zatvora uspjeli su neki od njih da završe fakultete, neki naravno nisu i njihov nastavak djelovanja bilo je druženje, razgovor na sijelima gdje su se rađale raznovrsne ideje. Mladi muslimani su skupa sa Huseinom Đozom pokrenuli islamske novine Preporod. U današnjem vremenu nama su neke činjenice smiješne, dok je tad u tom vremenu za njih to bila velika stvar. Mi danas imamo na raznim jezicima dostupna mnogobrojna predavanja, dok tad za njih je bila velika stavr organizovati predavanja. Oni tada pokreću predavanja u Tabačkom mešdžidu i u Carevoj dzmiji. Često su pisali članke, ali nisu se eksponirali.”
Međutim, njihova stvaralačka djelatnost je bila izrazito produktivna. Posebno su istaknuti bili rahmetli Alija Izetbegović i Salih Behmen.
“Alija je kao što znate napisao Islamsku deklaraciju „Islam između istoka i zapada“, ova knjiga pripisuje se Aliji i potpisuje je Alija ali sigurno da veliki uticaj imaju i drugi jer je Alija imao običaj davati svoje tekstove drugima koji su mu sugerisali šta bi trebao ispraviti i kupio savjete. Salih Behmen je preselio davnih 90-ih godina, a Alija je tada, na njegovoj dženazi rekao „Otišao je najbolji među nama“, dakle neko ko je bio najbolji i djelom i savjetodavno i uticajan lider.”
Nije jednostavno bilo biti Mladi musliman.
“Strašna činjenica jeste da su Mlade muslimane pratili od izlaska iz zatvora 1949. godine. Oni su stalno bili praćeni od strane državne bezbjednosti, jer je to vrijeme jednopartijskog sistema – država je bila sve i nije bilo različitih mišljenja! Nisu ih pratili tajno, nego su im davali doznanja da ih konstantno prate. Imamo i potrebnu dokumentaciju vezanu za Omera Behmena, koji je također praćen. U toj dokumentaciji se navoide sva njegova kretanja, kad i gdje je išao, kad je s kim razgovarao i slične stvari. Iz pouzdanih izvora, od supruge jednog od bivših osuđenika Mladih muslimana ,saznajemo da su im ne pravili i prijatelji, te dolazili na sijela. Kasnije u procesu oni su ponovo osuđeni Behmen na 15. godina, a Alija na 14. godina zatvora. Oni su ležali u zatvoru kada su došle demokratske promjene, kada se svi zatvorenici oslobađaju, te oni napuštaju zatvore. Ljudi, koji su bili svjesni situacije u kojoj se nalazi Bosna, kreću u političko organiziranje.“
Artikulisanje ideja je najbitnije za razvoj jednog projekta, a ovaj projekat je nastajao u izrazito teškim okolnostima.
“Oni su svoje članke objavljivali kroz Takvim, ideje, avangardna tumačenja Islama. U to vrijeme imali su jako malo islamske literature, te je Takvim bio jedino što je izlazilo pored Ilmihala i to je to. Takvim jo godišnje izlazio sa par tekstova, a Prepord je napočetku izlazio više sa servisnim informacijama i jakom cenzurom.”
Sastanci “Mladih muslimana” se i danas održavaju.
Sjedište “Mladih muslimana” od 1991. godine je u Morića Hanu. Tu se pravi neka simbolika Morića Hana. Sastajemo se svake srijede, kao što sam već rekao, iako nam nije potrebno, ali održavamo tu bosansku kulturu, tradiciju, ta sijela, druženja i predavanja. Neka druženja organizujemo ovdje u sklopu Morića Hana, a neka na raznim drugim mjestima u Sarajevu ali i u Mostaru, Konjicu, Jablanici, Kakanju..
Organizacija je otvorena i za nove članove.
“Član “Mladih muslimana” postajete tako što dođete ovdje i popunite jedan aplikativni formular, ali ne postajete odmah član. Ne može doći neko i reći ja želim postati član vaše organizacije i da odmah postane. Mi smo uzeli običaj od organizacije iz perioda kada su djelovali ilegalno. Kada je organizacija djelovala ilegalno neko od članova bezbjednosti ubacivao bi svoje članove među članove organizacije, te iz tog razloga trebala su dva svjedoka koji su već članovi organizacije da se pojave sa novim članom i da svjedoče za njega, tek tad bi osoba mogla postati član naše tadašnje organizacije. I danas je praksa da neko garantuje za osobu, da mi vidimo da li on odgovara profilu, idejama i sličnim drugim stvarima kojima se bavi naša organizacija. Dva svjedoka nisu potrebna, ako mi upratimo aktivnosti osobe koja nam se želi priključiti, ako upratimo da svojim idejama odgovara organizaciji i njezinim članovima. Naravno, mi ne odigravamo ulogu državne bezbjednosti, mi ne pratimo nikoga, nego danas putem informacija koje su nam dostupne na nternetu provjeravamo profil osobe. Mi danas to radimo iz razloga što želimo da sačuvamo brend, da iskreni i fini ljudi budu članovi naše organizacije. Imali smo situacije kada su mladi ljudi mislili da ako su članovi naše organizacije mogu dobiti neki benefit, u smislu da se zaposle. Dakle, može se postati član ove organizacije uz ispunjavanje određenih uslova. Evidencija kojom mi raspolažemo dokazuje podatak da na nivou države ima 630 članova organizacije „Mladih muslimana“.”
Pored “Mladih muslimana” postojao je i ogranak Udruženja pod nazivom “Mlade muslimanke”.
Mladi muslimani danas djeluju jedinstveno. Imamo sekciju koja je ženska. Važno je naglasiti da su Mlade muslimanke imale svoju skupštinu. Jedna od članica je bila upravo upravo Aziza Šaćirbegović, supruga Nedžiba Šaćirbegovića, a majka Muhameda Šaćirbegovića, koja je prvo izbjegla skupa sa porodicom u Istanbul, a kasnije u Ameriku. Nakon velikih tortura koje proživljavaju u ovom periodu 1943. godine Mlade muslimanke su formirale svoj ogranak Udruženja i Aziza je bila predsjednica.
“Mlade muslimanke” su objavile zbornik pod nazivom „Sjećanja i svjedočenja“.
“Mlade muslimanke” u ovom djelu pišu svoje priče, jer su i one bile osuđivane pa su to priče iz tog perioda. Aziza priča priču iz 1946. a ove ostale iz 1949. godine. Hapšene su u Sarajevu, a bile bi na saslušanjima u Ćemaluši. Jedna od njih uz ovoj knjizi govori o svom sjećanju, tužnom sjećanju kada su istovarale iz silosa kukuruz, te je ona počela da propada i mislila da će se ugušiti i propasti kroz kukuruz. Tu se pojavila Jelka, koja je bila krupna i snažna žena te je izvukla je i spasila. Ovo je samo jedna od situacija, a sve ostale možete pročitati u knjizi „Sjećanja i svjedočenja“ koja je dostupna danas u svim bibliotekama.”
IZVOR: KVAKA.BA/H.Veladžić/A.Petrović