Danak demokratiji
Postaje sve jasnije da palestinski narod u Gazi plaća danak demokratiji i vlastitom demokratskome izboru, glasu kojeg je dao opciji otpora. Analiza aktualnih zbivanja u ovom regionu vraća nas na ponovno sagledavanje procesa razvoja i jačanja Hamasa i njegova dolaska na palestinsku političku scenu na velika vrata. Naravno, ovdje ne treba zanemariti ni činjenicu da Izreael ovim ratom nastoji povratiti samopouzdanje vlastite vojne sile, dobrano poljuljano i izgubljeno u libanonskome ratu, ljeta 2006. godine. Analiza uzroka i razloga kolektivnog kažnjavanja palestinskog naroda u Gazi pokazuje da su aktualna zbivanja posljedica dva strateški značajna regionalna događaja, a oba su praktično značila neuspjeh i poraz osovine Tel Aviv-Vašington. Naravno, na aktuelna dešavanja utjecali su i neki drugi činitelji.Sankcije, blokada, izolacija, i ranije su korišteni u svrhu vršenja pritiska na palestinski narod, ali ovoga puta je riječ o sasvim drugačijim razlozima i učincima.
Prvi strateški značajan, regionalni događaj bila je pobjeda Hamasa na izborima za palestinsko zakonodavno tijelo. Hamas je kao narodni pokret otpora uspio prerasti u respektabilnu političku opciju i na parlamentarnim izborima osvojiti većinu mandata, a time preuzeti i izvršnu vlast. Značaj ove izborne pobjede bio je tim veći što je Izrael uporno nastojao u svjetskom javnom mnijenju, pa i u očima samih Palestinaca, prikazati Hamas kao jedan teroristički pokret bez baze i podrške u palestinskome narodu. S druge strane, pobjeda Hamasa pokazala je da palestinci ustvari glasaju za opciju koja proklamira otpor. Ova je pobjeda za Izrael značila jedan novi problem, pa je bilo jasno da se Tel Aviv ne može pomiriti sa ovakvom demokratijom. A to nemirenje konkretno je značilo početak procesa kolektivnog kažnjavanja Plaestinaca koji su se drznuli iskoristiti svoje demokratsko pravo davši svoj glas Hamasu. Prvi korak u realizaciji scenarija „kažnjavanja naroda“ ipak je učinio Fatah, i to pod dirigentskom palicom Vašingtona. Fatah je sa tračno preciziranom vremenskom dinamikom počeo sa protivljenjem Hamasu. Međutim, Hamasove reakcije nisu davale priliku za djelotvornost i učinkovitost ovog scenarija u njegovim ranim fazama. Hamas je, naime, nastojao izbjeći unutrašnje tenzije i konflikte, te u cilju prevencije unutrašnjopolitičke krize među palestincima, pokušava sa Fatahom naći kompromis. Tako su Fatahu prepuštena neka značajna mjesta u Vladi, ali Fatah kao realizator dirigirane krize nije se mogao zadovoljiti ovim ustupcima. Nakon dužih razmirica i sukobljavanja formirana je vlada nacionalnog jedinstva, ali kriza još nije okončana. Zahtjevano je čak i ponavljanje izbora. I, na koncu, Abu Mazen smjenjuje vladu nacionalnog jedinstva i imenuje Selama Feyada za mandatara nove, nelegalne, vlade.Kako ova sredstva političkog pritiska nisu pokazala osobitu učinkovitost, počelo se sa izravnim pritiscima na palestinski narod, kako bi zažalio zbog svog demokratskog izbora. Počelo je sa uskraćivanjem plaća činovnicima u Gazi, nastavljeno sankcijama Palestinske samouprave, a završilo prekidom dotoka električne energije i obustavom transporta najosnovnijih živežnih namirnica u Gazu. Kada ni svi ovi pritisci nisu urodili plodom, ostala je jedino mogućnost drastične i krvave kolektivne odmazde nad Palestincima u Gazi. Uvertira u ovaj brutalni vid kolektivnog kažnjavanja bila je ustvari proglašenje Gaze neprijateljskom teritorijom. U isto vrijeme, Abu Mazen u Parizu dobija sedam milijardi dolara pomoći kako bi zapadnu obalu pretvorili u zemlju blagodati i blagostanja, a Gaza ostala stigmatizirana zemlja patnji i stradanja. Da, to je danak demokratiji kojeg danas plaćaju Palestinci u Gazi. Prije toga, Fatah je pokušao pučem preuzeti vlast u Gazi, ali je Hamas vrlo pronicljivo i efikasno osujetio ove namjere i preuzeo potpunu kontrolu nad Gazom. Tada su sankcije i pritisci intenzivirani.
Drugi značajan strateški događaj koji je utjecao na intenziviranje pritisaka i masovno ubijanje stanovnika Gaze bila je pobjeda Hizbullaha u ratu 2006. godine. Taj događaj suočio je vojnu i političku regionalnu scenu sa jednom novom varijablom koja utječe na regionalni odnos snaga. Upravo zato je Ehud Barak, nakon višemjesečnog terora nad Palestincima u Gazi izjavio: „Broj ubijenih Palestinaca u Gazi premašio je broj naših žrtava u ratu u Libanu.“ Barak je također napomenuo i to da je ovoga puta arapska podrška bila veća od one u libanonskom ratu. Uistinu, poraz u libanonskom ratu prije dvije i po godine, koji je uzrokovao smjenu mnogih vojnih i političkih zvaničnika u Izraelu, te doprinio većoj nesigurnosti i nepovjerenju građana Izraela prema vojnom establišmentu, jedan je od razloga aktualnog masovnog pokolja stanovnika Gaze. Jer, možda se na ovaj način može reinkarnirati mit o nepobjedivosti izraelske vojske, te izraelskom društvu vratiti nada i pouzdanje u moć vojne mašinerije, društvu koje u vojnoj moći vidi jedini oslonac, nadu i samopouzdanje.