Udruženje Mladi Muslimani

Intervju Edhema Bakšića, predsjednika Udruženja za STAV

Detalji

Objavljeno utorak, 24 Oktobar 2017 00:00

Autor Administrator

Ko su bili mladi muslimani? Ljevica danas proziva njihove potomke, postavljajući ih u poziciju kolaboracionista i kvislinga, suprotstavlja ih antifašizmu koji sebi ekskluzivno pripisuje?

„Mladi muslimani“ su bili generacija muslimanskih mladića i djevojaka koja je sredinom 20. stoljeća, pred sami Drugi svjetski rat, intuitivno osjećala tešku situaciju u svom narodu. Ta teška situacija se ogledala u vjerskoj stagnaciji, nedefiniranom nacionalnom pitanju, nastojanjima srpske i hrvatske politike da čitavu BiH i muslimansko stanovništvo uključe u svoje nacionalne i velikodržavne projekte, u podjeli muslimanske inteligencije na prosrpske i prohrvatske i njihov podređen položaj u tadašnjoj zajedničkoj državi, novim ideološkim pokretima (poput komunizma) i sl. Smatrali su da islamsko učenje nudi rješenje za sve te probleme i da se muslimani ne trebaju priklanjati ni srpskoj ni hrvatskoj strani (što znači suprotstavljanje i ustaškom i od četničkom „viđenju“ budućnosti na ovim prostorima). Također su uvjereno isticali da ni fašizam ni komunizam ne trebaju imati podršku među pripadnicima našeg naroda.

Laž je da su „Mladi muslimani“ bili kvislinzi i saradnici okupatora odnosno ustaške države, a dokaza za to ima mnogo. Kao prvo, činjenica da se nisu mogli registrirati kao zvanična organizacija 1941. godine u tadašnjoj NDH, koja bi ih prihvatila samo kao dio ustaške mladeži. Nisu iskoristili priliku da se zvanično registruju u Kraljevini Jugoslaviji, i sa uspostavom NDH praktično su postali ilegalna organizacija poput SKOJa. Oni nisu htjeli biti dio ustaške mladeži i rješenje su našli u okviru Islamske zajednice odnosno kao podmladak udruženja imama „El Hidaje“. Drugo, bili su pokretači, potpisnici i prenosioci antifašističkih rezolucija koje su nastale 1941. godine. To su rezolucije u kojima se osuđuju ustaški postupci prema Srbima, Romima i Jevrejima. Pokretač Sarajevske rezolucije bio je Mehmed ef. Handžić, čelnik „El Hidaje“ na kojeg su se „Mladi muslimani“ ugledali, a potpisnik Bijeljinske rezolucije ugledni hafiz Abdulah Budimlija, član organizacije. I Alija Izetbegović je jednom prilikom ukazao na to da je on u to doba bio previše mlad da bi mogao biti relevantan potpisnik te rezolucije, ali da je doprinio njihovom umnožavanju i dijeljenju po selima i gradovima,  te  da je to činio sa svojim drugovima (dakle „Mladim muslimanima“, onima koji su gradili svoja shvatanja, između ostalog, i slušajući predavanja Mustafe Busuladžića). Treće, „Mladi muslimani“ nisu bili ni u kakvim vojnim jedinicama u to vrijeme osim u partizanima. Ne postoji nijedan dokaz da je ijedan pripadnik bio u ustašama, ili Handžar diviziji i sl. iako mediji stalno ponavljaju tu neistinu.

Može li se biti antifašist i antikomunist istodobno?

Naravno da može. „Mladi muslimani“ upravo to dokazuju. Ponavljam da niko od njih nije bio u fašističkim vojnim formacijama, ali jeste u partizanima, a oni koji su bili u partizanima nisu se aktivirali u Komunističkoj partiji jer su je smatrali stranom svojim shvatanjima i opredjeljenjima, prvenstveno zbog ateizma koji je bio utkan u komunističke ideje. Moj rahmetli otac, pripadnik organizacije Mladi muslimani, je bio u partizanima sa svojih 17 godina, a nikad nije ni pomišljao da se aktivira, recimo, u domobranima, iako je to italijanska vlast u Hercegovini očekivala od tadašnjeg muslimanskog stanovništva. Pa i većina današnjih evropskih, demokratskih političkih partija istodobno su i antifašističke i antikomunističke.

Slažete li se s dojmom da ne postoji radikalni antititoizam i antikomunizam kod Bošnjaka, čak ni kada govorimo o ljudima koji su bili žrtve tadašnjeg režima, ali da postoji pojava radikalnog titoizma i komunizma među Bošnjacima, što ne samo da je krajnje anahrono, nego izaziva i reakciju?

Nijedan radikalizam nije dobar. Bošnjaci velikim dijelom znaju prepoznati i dobre strane života u nekadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji, ali i činjenicu da su ipak bili ideološki zavedeni i sa manjim pravima u odnosu na druge narode. Oni koji ističu činjenicu da smo se za vrijeme Tita afirmirali kao nacija, kao Muslimani, ne vide izgleda šta su Srbi, Slovenci i Hrvati dobili i iskoristili u njegovo doba. Zato nema radikalnog antititoizma, kako kažete, a radikalni titoizam prisutan je kod onih koji se stide pa čak i odriču svoje vjere, nacije, porijekla, historije i imaju potrebu za radikalnim podržavanjem ideološki prevaziđenog sistema naše prošlosti.

Znači, govorimo o revivalizmu radikalnog titoizma i reakciji na njega, a ne bošnjačkom revizionizmu fašizma. Jeste li primijetili da neko veliča Handžar diviziju, da neko hoda s kapama i znakovljem te SS jedinice po sarajevskim ulicama, kao što hodaju po Hercegovini s ustaškim kapama i Banja Luci sa četničkim?

Naravno da toga nema, ali moram istaći činjenicu da Bošnjaci slabo nastoje objektivno saznati o tom dijelu svoje historije. I mi kao udruženje i ja kao predsjednik Imali smo već priliku da reagiramo na tvrdnje u kojima se izjednačavaju „Mladi muslimani“ sa četnicima i ustašama. Odgovorno mogu tvrditi da ne treba izjednačavati ni Handžar diviziju sa četnicima i ustašama, jer njeni pripadnici nisu činili zločine kakve su činili četnici i ustaše. Oni su bili SS formacija sastavljena od muslimanskog stanovništva koje je smatralo da zaštitu našem narodu od istrebljenja može najbolje garantirati Njemačka, i osim vojnih borbi sa četnicima i partizanima, nisu napadali nenaoružano civilno stanovništvo. Naravno, srpska propaganda nastoji iskoristiti i sam naziv handžar da predoči sliku o nekoj strašnoj krvožednoj vojnoj formaciji da bi relativizirala četnička klanja po istočnoj Bosni.

Ovdje govorimo i o pokušaju da se Busuladžićevo vođenje radijske emisije u Rimu izjednači sa zločinačkim nedjelima jednog Jure Francetića i Draže Mihajlovića. Odnosno, zločinac ustaša i zločinac četnik imaju svoje ulice u BiH, a po Busuladžiću se zove škola što je u zadnje vrijeme također prilog tezama ljevice da se vrši revizionizam fašizma među Bošnjacima. Trebaju li se Bošnjaci odreći Mustafe Busuladžića?

Ne, jer on nije bio ni fašista ni ustaša niti je podržavao njihove ideje iako je vodio radijske emisije i za potrebe talijanske vlasti vršio neke prijevode na arapski ili sa arapskog. U svojim radovima zalagao se za neki vid islamskog socijalizma čime je jasno dao do znanja da shvata teoretske vrijednosti socijalističkog društva, ali nije mogao prihvatiti takav sistem koji je bio ateiziran. Jasno je osudio fašizam, ali je upozoravao da je komunizam, kakav je na djelu u republikama Sovjetskog saveza, još veće zlo. Imajući u vidu statistike o broju ubijenih pod Lenjinovom i Staljinovom vlašću i onih ubijenih od strane njemačkih nacista i njihovih saradnika, dolazi se do zaključka da nije bio daleko od istine.

Tzv. ljevica je označila Busuladžića kao fašistu na osnovu rečenice u kojoj navodno likuje zbog nestanka Jevreja iz sarajevske čaršije. Međutim, to nije likovanje već zabrinutost da će i muslimane (odnosno Bošnjake) snaći ista sudbina kao i Jevreje ako se budu ponašali kao oni. Jasno je da Mustafa nije imao simpatije prema Jevrejima, ali uzrok tome jesu kur'anska upozorenja na njihovo ponašanje prema nejevrejima tokom cijele njihove historije. Treba razlikovati nacistički stav prema Jevrejima, koji je podrazumjevao njihov progon do istrebljenja, i islamski stav, koji nas uči da su oni izgubili Božiju milost i podršku, ali koji ne daje muslimanima niti bilo kome drugom pravo da im ikakvo zlo ili nasilje učini. Oni koji jedva čekaju da u ovo vrijeme islamofobije i terorizma koji se čini u ime vjere izjednače islamske i fašističke stavove, a takvih ima puno i među našim „ljevičarima“, nastoje prikazati Mustafu Busuladžića kao fašistu ili ustašu. Mislim da bi se takvi trebali više pozabaviti svojim predstavnicima i zapitati se da li je fašizam smatrati da je neko drugi, ko se razlikuje u kulturološkom smislu od nas, nedostojan da nam bude komšija? Npr. gradonačelnik Tuzle, Jasmin Imamović u svojoj predizbornoj kampanji je obećavao svojim „ljevičarima“ da Tuzla neće biti poput Sarajeva jer oni tamo neće dozvoliti Arapima naseljavanje. Otkud ta mržnja prema onima koji su drugačiji od nas i zar nije licemjerno iskazivati nesimpatije prema Arapima a kritikovati nekoga zbog nesimpatija prema Jevrejima? I ne treba zaboraviti da su Jevreji prihvaćeni u Bosni zahvaljujući islamskim shvatanjima tadašnje osmanske vlasti da treba pomoći prognanim ljudima. Da li bi se današnji sljedbenici titoizma zalagali za prihvat, npr., sirijskih izbjeglica u velikom broju? Sigurno da ne bi, pa možemo reći da fašizam ima više sličnosti sa njihovim shvatanjima nego sa islamskim stavovima „Mladih muslimana“ i Mustafe Busuladžića.

Mustafu Busuladžića, ubijenog zbog „verbalnog delikta“, nikako ne treba izjednačavati sa tim zločincima Francetićem i Mihajlovićem, kako ste i sami rekli, već njega treba uporediti sa Ivom Andrićem, ministrom Kraljevine Jugoslavije u nacističkoj Njemačkoj pred početak II svjetskog rata, u vrijeme potpisivanja Trojnog pakta i čovjekom koji se „priklonio“ komunistima tek 1945. godine. Iako Hrvat po rođenju, rano je shvatio da je isplativo biti velikosrpski nacionalista, prvo otvoreno, a kasnije prikriveno u okviru KPJ. U svojoj kratkoj diplomatskoj aktivnosti, Andrić se kod italijanskih fašističkih vlasti zalagao da se rješava pitanje Albanaca u Jugoslaviji tako da se svi isele u Tursku. U svojim romanima čitav jedan narod (Bošnjake) prikazuje kao zao i divlji, nazadan i osvetoljubiv što je mnogo drastičnije od prikaza drugog naroda kao nezasitih lihvara. Ako je takva osoba, zagovornik etničkog čišćenja i protjerivanja čitavih naroda sa svojih ognjišta, s nizom izjava koje u sebi sadrže mnogo više šovinističke mržnje nego ijedna Busuladžićeva izjava, mogla postati tako priznata na ovim prostorima da su mnoge ulice i ustanove dobile njegovo ime, zašto onda ne bi i jedna škola mogla nositi ime po Mustafi Busuladžiću?

Uostalom, možemo li mi uopće govoriti o mogućnosti pojave revizionizma fašizma kod Bošnjaka, kada oni za razliku od Hrvata i Srba nikada nisu imali svoj nacionalni fašistički pokret? Šta uopće revizionizirati? Nije li to perfidni pokušaj izjednačavanja ili ublažavanje krivice za razne genocide iz prošlosti?

Slažem se sa vama. To je pokušaj izjednačavanja „sve tri strane“ i nametanje nepostojeće krivice.

Svi su oni isti, jedna je od teza i u današnje vrijeme. Smiju li Bošnjaci pristati na izjednačavanje uloga Izetbegovića, Tuđmana i Miloševića?

Naravno da ne smiju. Novinari i historičari su najodgovorniji za plasiranje i suzbijanje takvih teza. Kada se sagledaju argumenti onda nema puno prostora za one koji tu stavljaju znak jednakosti, ali su problem upravo naši neobrazovani jugonostalgičari i ti radikalni titoisti koji ne mogu da dozvole da Bošnjacima bude Alija draži i bliži od Tita. Danas se u Srbiji uopće ne raspravlja o ulozi Slobodana Miloševića, u Hrvatskoj se vode polemike između desnice i ljevice o ulozi Josipa Broza, ali Tuđman ostaje na izvjestan način zaštićen i neprikosnoven, dok u BiH pojedini mediji i internet-portali potpunim lažima nastoje omalovažiti Aliju Izetbegovića i prikazati ga u lošem svjetlu. Zato se treba truditi da se istina o Aliji ne zanemari, pogotovo u komparaciji sa Miloševićem i Tuđmanom.

Neki kažu da se Alija Izetbegović idealizira, da se preuveličava njegov značaj, da se stvara od njega što nije bio itd. Brinemo li dovoljno o ostavštini prvog predsjednika Republike BiH ili brinemo prekomjerno?

Bošnjaci se ne brinu dovoljno o njegovoj ostavštini i većinom još nisu svjesni koliko značajnog lidera su imali. Kao što sam već rekao, postoji organizirana propaganda da se on prikaže u negativnom svjetlu te stoga trebamo brinuti o tome da zažive ideali koje je on imao tokom cijelog svog života. Time će se na najbolji način poraziti njegovi neprijatelji i neprijatelji svih iskrenih bh. patriota.

Jedna od teza koja se u zadnje vrijeme iznosi je to da je Izetbegović „izdajnički“ koalirao s Bobanom i Karadžićem, bez da se uzima u obzir kontekst prvih demokratskih izbora. Uostalom, ima li razlike u današnjem vremenu, jer Bošnjaci jednostavno moraju koalirati inače se ne može uspostaviti vlast?

Jedini sa kime je Izetbegović istinski bio u koaliciji je Stjepan Kljujić, dok je on bio na čelu HDZa. Karadžić i njegova SDS su imali većinsku podršku srpskog naroda i nisu se mogli izbjeći kao partneri u vlasti, ali nisu bili koalicioni partneri. Teze o koaliciji sa Bobanom i Karadžićem su potpuna laž jer se Alija nikad nije sa njima zajedno sastao. U najteže ratno doba 1993. godine Stoltenberg je pokušao doći do mirovnog rješenja sa svima njima kao akterima, što neka piskarala naknadno pokušavaju okarakterizirati kao dogovor o podjeli Bosne. Istina je, međutim, da je Alija samo uvjetno prihvatio Stoltenbergov plan čime se dokazao kao mudar političar. Prebacio je lopticu na njih dvojicu koji nisu htjeli prihvatiti te uvjete odnosno pravedne zahtjeve i pokazao Stoltenbergu i međunarodnoj zajednici ko je odgovoran za ratna razaranja. Danas se moraju praviti koalicije ali smatram da treba voditi računa o tome ko nastoji ratne ciljeve ostvariti na drugi način i biti maksimalno suzdržan prema zahtjevima takvih aktera.

Koje su aktivnosti Vašeg udruženja?

Naša osnovna uloga je dokumentiranje i afirmiranje istine o organizaciji „Mladih muslimana“, njihovim ciljevima, aktivnostima i stradanjima te nastojanje da nove generacije imaju uzor u njima. Stoga nam je vrlo važno da se i Mustafa Busuladžić i Alija izetbegović i svi ostali prikažu na objektivan i istinit način. U okviru naših brojnih aktivnosti poput predavanja, seminara, okruglih stolova, konferencija, izleta, izdavaštva i sl. istaknuo bih produkciju dva dokumentarna filma koji se bave ulogom i značajem „Mladih muslimana“, nekoliko naučnih konferencija koje su rezultirale i zbornicima radova izlagača na tim konferencijama (na teme: Bošnjaci i II svjetski rat, Genocid nad Bošnjacima 1992. – 1995., Bošnjaci u Osmanskom carstvu) te brojne humanitarne akcije poput podjele kurbanskog mesa, humanitarnih paketa, pomoći u obnovi porušenih objekata i džamija naših povratnika, kao i podršku palestinskom narodu u njihovoj pravednoj borbi za slobodu i nezavisnost.

Intervju: Edhem Bakšić, predsjednik Udruženja „Mladi muslimani“ za STAV, broj 129, godina III, Sarajevo 24.8.2017.

Osuda genocida nad narodom Rohinja u Mijanmaru

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 11 Septembar 2017 00:00

Autor Administrator

Danas, 11. septembra 2017. godine, navršilo se 16. godina od terorističkog napada u New Yorku kada je srušen Svjetski trgovački centar. Optužena je Al-Qaida koja je navodno izvršila napad pozivajući se na islam. Islam je vjera mira i nenasilja i terorizam je potpuno suprotan od svih islamskih vrijednosti. Zbog toga su svi muslimani u svijetu osudili ovaj čin i odbacili bilo kakvu vezu islama i ovog čina.

Od tog 11. septembra svijet se promjenio. Počela je borba protiv terorizma koja je kroz sve ove godine sve više poprimala epitet borbe protiv muslimana i islamskih vrijednosti, a što se danas vidi u ekstremno izraženoj islamofobiji u svijetu, posebno zemljama zapada. Vremenom je život muslimana izgubio na vrijednosti, a što je rezultiralo stotinama hiljada ubijenih muslimana u Siriji, Iraku, Palestini, Libiji, Jemenu, Egiptu, te hiljadama onih koji su bježeći od rata izgubili živote u vodama Sredozemnog, Egejskog i drugih mora.

Više na ubijanja muslimana i smrt na putevima spasa ne reagira niko. Zamrle su UN-e, zamrle su organizacije za zaštitu ljudskih prava, prava djece, civila; mnogobrojne konvencije ostaju slovo na papiru.

Ovakva licemjerna, islamofobična politika u svijetu kulminaciju doživljava zadnjih dana u Mijanmaru. Pred očima cijelog svijeta, svih njenih nekoliko milijardi stanovnika na najsvirepije načine ubijaju se pripadnici Rohinja naroda, manjinski, pritom muslimanski narod u Mijanmaru. Bošnjaci su na svojoj koži osjetili mnoge svirepe metode mučenja i ubijanja tokom agresije 1992-1995., i mislili smo da se to više nikada i nigdje neće ponoviti. Nažalost, snimci i fotografije koji stižu iz Mijanmara potvrđuju da postoje umovi koji su spremni žive ljude sijeći mačetama, otkidati im udove, paliti ih žive, sjeći im glave tupim predmetima itd. I sve bez imalo prikrivanja zločina.

Udruženje ''Mladi muslimani'' oštro osuđuje zločin nad Rohinja narodom, i poziva UN, sve svjetske sile, organizacije za zaštitu ljudskih prava da ozbiljno poduzmu mjere za zaustavljanje genocida nad Rohinjama. Naš glas i glas našeg političkog rukovodstva, naših vjerskih zajednica, naše inteligencije, ne može se daleko čuti, ali pozivamo i njih da dignu glas, makar da se zna da smo narod koji je na strani istine.

Upravni odbor

Saopćenje o učestalim neistinama Dnevnog avaza (čitaj Fahrudina Radončića) o Mladim muslimanima

Detalji

Objavljeno srijeda, 31 Maj 2017 00:00

Autor Anes Dzunuzovic

Udruženje ''Mladi muslimani'' oštro osuđuje učestalo iznošenje neistina od strane Dnevnog avaza (čitaj Fahrudina Radončića) o Mladim muslimanima. Zadnje neistine o Mladim muslimanima iznjete su u kontekstu navodnog sukoba predsjednika Sabora IZ u BiH Hasana Čengića i reisu-l-uleme dr. Huseina Kavazovića, gdje se zlonamjerno govori o pripadnosti gospodina Čengića Mladim muslimanima, i navodnoj želji grupe mladomuslimanskih porodica da sruše reisu-l-ulemu dr. Kavazovića, i da IZ u BiH stave u svoje okrilje. Posebno ističemo da Mladi muslimani izuzetno cijene reisu-l-ulemu dr Kavazovića, kao i IZ u BiH, i da je to institucija koju su kroz svoj rad Mladi muslimani uvijek snažili, a nikada je nisu rušili ni slabili, niti će je ikad rušiti i slabiti, a spremni smo svim sredstvima braniti je od bilo kog zulumćara i bilo kakvog zuluma.  

Reakcija na demagoški stav Harisa Imamovića o Mustafi Busuladžiću

Detalji

Objavljeno petak, 28 Oktobar 2016 00:00

Autor Administrator

Reakcija na demogaški stav Harisa Imamovića o Mustafi Busuladžiću

Poštovani gospodine Imamović, 

pročitavši Vaš komentar „Imenovanje škole po Busuladžiću uvreda je za žrtve genocida“, moramo reagirati na nedosljednost kojom se neke stvari žele „argumentirati“ i predstaviti kao borba protiv fašizma i nacionalizma. U vezi s tim želimo dati više informacija i Vama i svima onima koji budu čitali ovo naše reagiranje:

-krivica Mustafe Busuladžića zbog koje je ubijen, nije nepoznata iako nije bilo suđenja koje bi to potvrdilo. Ubijen je zbog objavljivanja podataka o komunističkim zločinima nad muslimanima u republikama pod vlašću Sovjetskog Saveza i upozoravanja da i muslimane ovih prostora može zadesiti ista sudbina. (Koliko je bio u pravu pokazuju statistike po kojima su komunisti ubili više nevinih ljudi i civila nego fašisti, potpuno nekritičko podržavanje staljinista i njihovih zločina od strane domaćih komunista - sve do 1948. godine, dakle i u vremenu kada su ubili Busuladžića, kao i činjenica da su komunističke vlasti u Jugoslaviji bili rigoroznije po mnogo čemu prema Mladim muslimanima negoli prema četnicima i ustašama.)

-vaše elaboriranje da li je dopušteno strijeljati ljude spada u domen polemike o opravdanosti smrtne kazne. Niste u pravu što na bazi toga želite kritikovati „naoko liberalne kritičare komunističkog režima“ jer uprkos „proklamiranim vrijednostima demokratskog društva“, ostaje činjenica da u svijetu u kojem živimo postoje zločinci koji zaslužuju smrtnu kaznu a to potvrđuju i nesrazmjerno male i blage kazne Haškog tribunala za zločine na teritoriji bivše Jugoslavije.

-neumjesno je vaše izjednačavanje Mustafe Busuladžića i Mušana Topalovića Cace. Ovaj drugi je, i pored određenih ratnih zasluga, nedvojbeno okrvario ruke postavši odgovoran za više ubistava, dok Mustafa Busuladžić nije nikoga ubio, nikoga ranio, nikoga udario, nikom „ni čvoku opalio“. Njegova jedina krivica je „verbalni delikt“. Taj verbalni delikt nije opravdavanje holokausta niti ustaških zločina jer Mustafa Busuladžić to nije činio. 

-Verbalni delikt koji navodite Vi i „njegovi današnji protivnici“  je rečenica za koju kažete da opravdava genocid nad Jevrejima. To je nedvojbeno tumačenje kur'anskih pripovijesti o ponašanju Jevreja i svih naroda koji dopuste da među njima preovladava grijeh, i sasvim je nategnuto navoditi nju kao neki podstrek Trećem Rajhu i NDH-u u zločinima holokausta. Kad pažljivije pročitate tu rečenicu shvatićete da se ne može zaključiti da su Jevreji nestali zato što su se muslimani borili protiv njihovih trgovinskih i lihvarskih špekulacija već su nestali zbog drugih okolnosti kojima uzrok nisu muslimani, a Mustafa to koristi da kritikuje pripadnike svog naroda na isti način kako kritikuje i Jevreje.

-Zašto je danas normalno da književnici i novinari poput Marka Vešovića, Gojka Berića, Nikole Kovača imaju pravo ustvrditi da je čitav jedan narod (u njihovoj slučaju srpski) doživio moralno srozavanje dok se u slučaju da to izrekne neki Mustafa isto odmah smatra nacionalšovinizmom, fašizmom i sl.?

-Mustafa očito nije smatrao da su Jevreji dobre komšije i nije se libio to reći poput današnjeg gradonačelnika Tuzle Jasmina Imamovića kojeg nije bilo sramota da u svojim predizbornim nastupima govori negativno o činjenici da ljudi druge nacionalnosti mogu postati njihove komšije? („nećemo dozvoliti da Tuzla postane poput Sarajeva, da nam se Arapi ovdje doseljavaju ...“). Zašto treba da se odgajamo na premisama da Jevreje trebamo bezrezervno voljeti i Arape bezrezervno mrziti?

-Drago nam je da u tekstu ističete neke primjere koji potvrđuju da je muslimanska ulema i inteligencija tog doba imala ispravan kurs i stav prema tadašnjim događanjima što dokazuje da je velika laž tvrdnja da su Srbi bili masovno uključeni u antifašističke pokrete sa nekim izuzecima za razliku od Bošnjaka i Hrvata koji su masovno podržavali fašiste sa nekim izuzecima na strani antifašista – tvrdnja koja se često isticala i za vrijeme Titine Jugoslavije pa sve do njenog raspada.

-Antifašističke rezolucije u mnogim gradovima BiH početkom II svjetskog rata na našim prostorima u kojima se otvoreno protestuje protiv ubijanja Srba i Jevreja od strane NDH su pokretali upravo Mustafini istomišljenici, njegovi prijatelji i kolege (poput Mehmeda Handžića), te njegovi učenici, kasnije i pripadnici mladomuslimanskog pokreta (poput Abdulaha Budimlije). To takođe ukazuje na činjenicu da se tumačenjem Mustafinih izjava izvan cjelokupnog konteksta isti želi okarakterisati kao klerofašista.

-Zašto današnji poštovaoci komunističke nam prošlosti imaju duple standarde kakve su imali i komunisti poslije 1945. godine? Oni komunisti koji su tada prihvatili Ivu Andrića u okrilje svoje partije, zanemarujući i opravdavajući činjenicu da je isti bio ministar Kraljevine Jugoslavije u vrijeme kada je potpisan Trojni pakt sa nacističkom Njemačkom? Zašto ne osuđuju Ivu Andrića za njegove izjave u kojima veliča Hitlera („koristim priliku da izrazim najljepše želje za ličnu sreću vaše Ekselencije, koja sa toliko uspjeha i dostojanstva stoji na čelu Velikog Rajha ...“) Je li zbog toga što su ga mnogi komunisti „oprali“ na način da su se retuširale i fotografije iz tog perioda na kojima je dotični bio u društvu sa fašistima? Ili zbog njegovog navodnog „pokajanja“ koje se ogledalo u činu dolaska u Beograd 1941. godine? Ili zbog činjenice da je sav period rata u Beogradu Andrić pisao romane, u kojima čitav jedan narod prikazuje kao zao i divlji, nazadan i osvetoljubljiv? Što je mnogo drastičnije u odnosu na prikaz drugog naroda kao nezasitih lihvara?

-Ako je takav lik, sa opusom brojnih izjava koje u sebi sadrže mnogo više šovinističke mržnje nego ijedna Busuladžićeva izjava mogao postati tako priznat na ovim prostorima, zašto i neka škola ne bi mogla dobiti naziv po Mustafi Busuladžiću?

-U svojoj kratkoj diplomatskoj aktivnosti, Andrić se kod talijanskih fašističkih vlasti zalagao da se rješava pitanje Albanaca u Jugoslaviji na način da se svi presele u Tursku. Zašto se Vi i Vaši istomišljenici, gospodine Imamoviću ne oglasite protiv činjenice da su mnoge ulice i škole u BiH dobile i nose ime po ovome zagovorniku etničkog čišćenja i protjerivanja čitavih naroda sa svojih ognjišta?

-Na kraju ovog obraćanja, možemo ustvrditi da su romani Ive Andrića stvarali opravdanje srpskim koljačima za zločine nad muslimanima, te da je imenovanje ulica po Ivi Andriću uvreda za žrtve genocida, kako onog u II svjetskom ratu tako i ovog iz perioda 1992.- 1995.