Udruženje Mladi Muslimani

PRVI JAVNI OTPOR KOMUNISTIMA BIO JE GLAS “MLADIH MUSLIMANA” U VIJEĆNICI 1945.

Detalji

Objavljeno srijeda, 10 April 2019 00:00

Autor Administrator

“Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (IV dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

U prošlom broju pisali smo o mladomuslimanskim šehidima i nagovijestili smo temu montiranog, političko-pravosudnog obračuna komunističke vlasti s pripadnicima pokreta “Mladi muslimani” 1949. godine. Ovu temu nastavit ćemo u nekom od narednih brojeva, a sada se vraćamo temi organizacije, idejama i aktivnostima “Mladih muslimana” od dolaska komunističke vlasti do brutalnog obračuna istih s “Mladim muslimanima”, koji je uslijedio 1949. godine.

IZ DRUGOG SVJETSKOG RATA IZLAZE ČISTA OBRAZA

“Mladi muslimani” iz Drugog svjetskog rata izašli su potpuno čisti, bez ijedne mrlje na organizaciji, ali i bez mrlja na pojedincima, članovima organizacije. Niko od pripadnika “Mladih muslimana” nije pripadao vojnim jedinicama poput ustaša, nije ih bilo ni u Handžar diviziji niti među četnicima. Jedan je broj studenata nužno 1943. godine bio u domobranima, bili su mobilizirani ljeta te godine. Jedine vojne jedinice u koje su “Mladi muslimani” dobrovoljno pristupali bili su partizani kao Narodno-oslobodilački pokret (NOP), dok ovaj pokret nisu okupirali komunisti i pretvorili ga u partijski vojni odjel. Zbog antikomunističkih stavova tokom Drugog svjetskog rata, a kojih se nisu planirali odreći ni nakon dolaska komunista na vlast, “Mladi muslimani” su očekivali progon i zabranu. Dolazak komunista na vlast “Mladi muslimani” dočekuju s velikim ugledom u svom narodu zbog svog humanitarnog i odgojno-obrazovnog rada tokom Drugog svjetskog rata. Organizaciono, postojala je od druge polovine 1943. godine grupa A u Sarajevu, sastavljena od članova koji su se isticali i koji su smatrani najvažnijim, a koji su educirani za samostalno vođenje i upravljanje pokretom ili njegovim nižim organizacionim jedinicama. Prvi sastav grupe A činili su: Esad Karađozović, Emin Granov, Asaf Serdarević, Husref Bašagić, Hasan Biber, Halid Kajtaz, Ismet Serdarević, Edhem Šahović, Ešref Čampara, Salih Abdić, Safet Šiljak, Nedžib Šaćirbegović, Alija Izetbegović, Murtez Dervišević, Fahro Užičanin, Avdo Užičanin, Mahmut Jarebica, Vahid Kozarić, Ahmet Šalaga, Salih Karabdić, Kasim Sabrihafizbegović, Kemal Kurbegović i Mustafa Brdarić. S vremenom se struktura mijenjala, a bilo je i nekih razlika u stavovima. Kasnije se Esad Karađozović razbolio, a pred dolazak komunista odlazi iz Sarajeva i ostavlja dotadašnji pisani materijal Hasanu Biberu, koji postaje jedna od centralnih ličnosti “Mladih muslimana” do 1949. godine. Tačna se sudbina Esada Karađozovića ne zna. Pretpostavke su da je uhapšen pri pokušaju napuštanja zemlje i da je ubijen. Zanimljivo je da je tada nestao i Emin Granov. Mislilo se da je doživio istu sudbinu kao Esad, ali se on zapravo 10 godina skrivao u svojoj kući u Sarajevu.

KOMUNISTIČKA PRIMITIVNA I NASILNA ATEIZACIJA

Prvih mjeseci po ulasku komunista u Sarajevo rad “Mladih muslimana” ogledao se u sastancima grupe A, iščekivanju poteza komunističke vlasti i planu kako odgovoriti na predstojeće izazove. Čak se grupa A sastala i 6. aprila 1945. godine, na dan ulaska partizana u Sarajevo. Sastanak je održan u kući Mahmuta Jarebice. Na sastanku je odlučeno da se ništa ne poduzima i da se čekaju potezi komunista. Neki su mislili da će biti zabranjen rad “Mladih muslimana”, dok su drugi mislili da će biti dozvoljen nastavak rada kao vjerske organizacije. U prvi mah, niko ih nije ni dirao, ovjeravali su svoje ratne diplome, iako je bilo provjera, nikome ništa nisu zamjerali. Dakle, nisu našli ništa kompromitirajuće kod “Mladih muslimana”. Međutim, već u maju 1945. godine, na Kongresu Ujedinjenog saveza antifašističke omladine BiH, pokazalo se da u novoj komunističkoj Jugoslaviji ima mjesta samo za komunističke omladinske organizacije. Komunisti su vukli i druge poteze koji su ugrožavali opstanak bošnjačke tradicije, kulture, običaja i vjere. Ukinuti su šerijatski sudovi, vođena je kampanja protiv feredže i zara, kasnije su i zakonom zabranjene. Ukinuti su mektebi, kasnije i sve medrese, osim Gazi Husrev-begove. Kasnije će biti zatvorene i tekije, islamska štamparija, svinjsko meso je u vojnim kazanima, na radnim akcijama. Ukinuta su društva “Trezvenost” i “Merhamet”, od “Gajreta” i “Uzdanice” formiran je “Preporod” kao pandan srpskom društvu “Prosveta” i hrvatskom “Napredak”. No, i ova su društva rasformirana 1949. godine, a formiran je Savez amaterskih kulturno-umjetničkih društava. 

KOMUNISTIČKA IDEOLOGIJA PONOVO AKTIVIRA “MLADE MUSLIMANE”

U tom periodu brutalne ateizacije “Mladi muslimani” ponovo se okupljaju. Bili su podstaknuti osjećajem da im je ugrožena vjera, da je doveden u pitanje duhovni, kulturološki, etnički i svaki drugi identitet. Ponovo su se počeli sastajati Edhem Šahović, Alija Izetbegović, Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović i Vahid Kozarić. Da bi zaštitili bošnjačke interese i mladomuslimanske ideje, odlučuju se pojačati rad s omladinom. Prave se organizirane grupe. Prvu grupu pravi Ešref Čampara, a uključuje u nju Ismeta Kasumagića, Ešrefa Avdagića i Izeta Serdarevića. Ove grupe djeluju tajno, a uglavnom se razgovara o islamskim temama, a što se smatralo važnim zbog dijaloga s osobama koje pripadaju komunističkoj ili nekoj drugoj ideologiji. Bilo je važno s njima argumentirano govoriti i braniti islamske stavove. Prvi i veoma značajan javni istup “Mladih muslimana” dogodio se u jesen 1945. godine, na Osnivačkoj skupštini “Preporoda”. Mimo scenarija koji su pripremili komunisti, na Skupštini je bilo dosta pristalica “Mladih muslimana” koji su govorili, polemizirali, tražili da se pored NOB-a ne smije zaboraviti islam, da je obaveza “Preporoda” da čuva muslimansku zajednicu itd. Nije izvršen izbor odbora, a konferencija je odgođena za dva dana. Na izlasku iz Vijećnice Alija Izetbegović bio je uhapšen, ali je sutradan pušten, jer je policija shvatila da treba pohvatati konce organizacije pa tek onda hapsiti. Od tog trenutka “Mladi muslimani” su stalno, na dnevnoj bazi, pod prismotrom OZNA-e, kasnije UDBA-e, sve do pada komunizma, raspada Jugoslavije, a vjerovatno to traje i danas samo od službi nasljednica UDBA-e. Ovaj događaj iz Vijećnice bio je prvi javni antikomunistički istup od uspostavljanja komunizma u Jugoslaviji. I bio je od “Mladih muslimana”, istih onih ljudi i organizacije koji su podržali javno i dali doprinos antifašističkim rezolucijama iz 1941. godine, kada se bošnjačka svjetovna i duhovna inteligencija protivi progonu i ubijanjima svojih komšija Srba, Jevreja i Roma od NDH vlasti. “Mladi muslimani” bili su odlučni da tada uđu u organe “Preporoda”, vidjevši u tome priliku da šire mladomuslimansku ideju, te da se bore za interes svog naroda. Odlučili su i koga će uključiti u odbor omladinske sekcije “Preporoda”, bili su to: Ešref Čampara, Fahro Uzunović, Nedžib Šaćirbegović, Halida Repovac (kasnije Izetbegović), Amira Mulić i Emina Karpov. I uspjeli su ući u odbor, a sukobi i različite vizije “Preporoda” od mladomuslimana, s jedne, i skojevaca, s druge strane, rezultirali su isključenjem mladomuslimana iz “Preporoda” i hapšenjima. Ovo prvo hapšenje članova pokreta izvršeno je 1. marta 1946. godine. Kao vojnici, uhapšeni su: Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, te Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović, Šefkija Pločo i Esad Puškić. Nedžib Šaćirbegović je na ovom prvom procesu osuđen na četiri godine, Alija Izetbegović na tri, a ostali na kraće zatvorske kazne. Entuzijazam i optimizam “Mladih muslimana” bio je snažan tako da su i iz zatvora uspijevali ostvariti kontakte s onima vani putem skrivenih pisama.

 

FORMIRANJE ODBORA PO CIJELOJ BiH I ŠIRE

A van zatvora sve je više mladih ljudi koji postaju mladomuslimani, iako se djelovalo potpuno ilegalno. Broj grupa povećavao se konstantno i proširio na Gazi Husrev-begovu medresu, kao i na srednje škole. Širili su se “Mladi muslimani” i na druge gradove, Zenica, Visoko, kasnije Zagreb, Mostar. U Mostaru, odnosno Hercegovini, “Mladi muslimani” su širili ideje ne samo kod studenata i đaka već i po selima. U Zagrebu je bilo slobodnije djelovanje nego u Sarajevu i BiH, tako da su u Zagrebu okupljali studente iz BiH, a preko zagrebačke organizacije širili se na Bihać, Banju Luku. Godine 1946. i 1947. pa sve do septembra 1948. na čelu “Mladih muslimana” nalazila se grupa: Hasan Biber, Omer Stupac, Salih Behmen, Halid Kajtaz i Ismet Serdarević. U septembru 1948. godine u Puli bivaju uhapšeni Omer Stupac i Ismet Serdarević, a rukovodstvo ostaje krnje sve do prvog plenuma “Mladih muslimana”, održanog 20. i 21. februara 1949. godine. U ovom periodu organizacija se proširila i dalje na istočnu Bosnu (Zvornik, Foča, Rogatica...), Hercegovina je potpuno pokrivena; zatim gradovi Doboj, Tuzla, Jajce, Tešanj, Žepče, Zavidovići, Maglaj, Gračanica, Bugojno, Donji Vakuf, Travnik, Šerići... “Mladi muslimani” nisu bili protiv Jugoslavije, nisu bili ni protiv zajedničkog života s drugim narodima, nisu bili ni protivnici ideje “bratstva i jedinstva”, samo su bili protiv komunizma i za slobodu misli i vjere. To je bilo dovoljno za progon i za nužno djelovanje u ilegali. S dovršenom teritorijalnom organizacijom “Mladi muslimani” postali su prava ilegalna organizacija koja je imala svoja pravila, zakletvu, šifre, konspirativna imena članova rukovodstva. Osnovni ciljevi “Mladih muslimana” u poratnom periodu bili su: “islamizacija” muslimana, obrazovanje muslimana, društvena angažiranost, kulturne veze s islamskim svijetom. Krajem 1946. ili početkom 1947. godine donijeta je odluka da se ponovo pokrene izdavanje lista Mudžahid, koji je prestao izlaziti hapšenjem Izetbegovićeve grupe. U rukovodstvu je mnogo diskutirano o sadržaju lista i zaključeno je da je potrebno prije svega pisati o životu muslimana, a posebno o temama kao što su: položaj muslimana u FNRJ i svijetu, razvoju islamskih zemalja i pokreta za nezavisnost. Kako je baš u to vrijeme pokrenuto pakistansko pitanje u OUN-u, u Mudžahidu se najviše pisalo o toj novoj islamskoj državi. Zbog toga je krajem 1947. godine pokrenuta i brošura pod nazivom Pakistan. Najaktivniji u izdavačkom poslu bili su: Biber, Kajtaz, Jarebica i Brdarić. Brdarić je izrađivao naslovne strane, crteže i mape. Za Pakistan i Mudžahid prevođeni su članci iz inostranstva. Jedno je vrijeme Mudžahid pripreman i u Zagrebu. Postojao je i treći list koji je imao naziv Kolo, o kome se zna samo da su izašla jedan ili dva broja 1947. godine. U Mostaru je početkom 1947. godine počelo štampanje Biltena vijesti. “Mladi muslimani” su izdavali i brošure, i to sa sljedećim naslovima: Prvi nastup, Uputstvo za rad, Posvetimo punu pažnju idejnom obrazovanju naše seljačke omladine, Rad i sa najmlađim, Zašto ne svinjetinu, Problem seksa, Uslovi naše pobjede, Životni put Mladog muslimana itd.

NAORUŽAVANJE “MLADIH MUSLIMANA”

Kada je 1948. godine došlo do raskola Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, očekivao se napad Sovjetskog Saveza i novi rat koji bi opet Bošnjacima donio neizvjesnost i stradanje kao što je bilo i u netom završenom Drugom svjetskom ratu. A i odnosi među saveznicima nakon Drugog svjetskog rata nisu bili dobri. Nije bila nerealna i vojna intervencija napada na Jugoslaviju. Stoga, jedna grupa “Mladih muslimana” mišljenja je da se treba naoružati kako bi se zaštitilo u slučaju rata. Počinju u improviziranim uvjetima da prave noževe i boksere, a pojedinačno se ljudi naoružavaju, i to ne samo “Mladi muslimani” već i drugi koji su osjetili opasnost od novog rata. Ovo, uvjetno rečeno, naoružavanje “Mladih muslimana” bit će komunistima glavni adut prilikom hapšenja 1949. godine za osudu za pripremu ustanka i rušenje vlasti, iako su i sami bili svjesni da zaplijenjena količina naoružanja nije dovoljna ni približno za bilo kakav ustanak. U dokumentima UDBA-e stoji da su: “Zaplijenili u Sarajevu 6 pušaka, 6 pištolja, 70 puščanih metaka, 4 ručne bombe, 40 noževa, a u Mostaru 1 teški mitraljez, 2 automata, 1 pušku, 50 puščanih metaka, 5 pištolja, 6 ručnih bombi, 14 noževa, 7kg dinamita, 20 kapisli i nešto sanitetskog materijala.”

___________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović

KOMUNISTIMA SU “MLADI MUSLIMANI” BILI NEPRIJATELJ BROJ JEDAN (III DIO)

Detalji

Objavljeno srijeda, 03 April 2019 00:00

Autor Administrator

“Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (III dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

Odnos kakav su gradili “Mladi muslimani” tokom Drugog svjetskog rata s građanima otvarao je vrata povjerenja. Postali su voljeni kod Bošnjaka zbog svoje plemenitosti, islamskog odgoja i morala, čestitosti, karaktera i spremnosti na žrtvu zarad drugog. Sve više ljudi, posebno mladih intelektualaca, studenata, pa i đaka, pristupalo je pokretu. Tekstovi koje su pisali u El-Hidaji dodatno su gajili povjerenje i bili motivirajući faktor Bošnjacima za uključivanje u mladomuslimanski pokret, ali i za borbu da dostojanstveno prebrode teška ratna vremena.

ČOVJEKA TREBAMO

Esad Karađozović u El-Hidaji ratne 1944. godine “traži čovjeka”: “Danas našim gradovima ne struji islamski život! Ne vidi se skoro ni po čemu da u njima stanuju ljudi koji slijede Allahove riječi, kojima su Allahove riječi put načina i formiranja oblika života. Danas, na našu nesreću, kroz naše gradove, kroz naše kasabe, sela i zaseoke, kroz naše porodice i naše ljude, protiče teška mora, teška užasna bieda, očaj, rušenje, plač, jecanje, bezkarakternost i smrt! (...) Nemamo više ljudi koji stisnutih zuba sa vjerom u Allahovu pomoć snose i pobjeđuju svaku nesreću i koji sa tekbirom na usnama za pravdu i istinu mru! Sada su naše ulice, naše avlije i kuće pune bezkrajnih kolona jadnika siromaha, bezkrajnih gomila biednika koji traže koru suhoga hljeba, koji mole, preklinju, jadikuju, plaču, koji se ponižavaju pružajući svakome svoju prljavu, dršćuću, mršavu ruku, tresući se mokri, prozebli, kukavni i biedni u svojim smrdljivim, ušljivim dronjcima koji im jedva pokrivaju ono kože i kostiju. Nema više među našim ljudima one karakternosti, nema poštenja, nema samoodricanja, žrtvovanja, nema međusobne povezanosti, upućenosti i jednakosti! Svako gleda samo na sebe, svako je punu pažnju posvetio samo sebi i nastoji što više novaca i imetka da prikupi za sebe!... Radi toga toliko naglašavam da nam treba ljudi, pravih ljudi, koje jedino može Islam dati! I kada jednom budemo Muslimani, kada budemo pravi ljudi, onda nam se neće događati onakve strahote kakve nam se događaju danas, onda više nećemo biti u ovako jadnom položaju, nećemo biti ovako kukavni, jadni i biedni! Mi danas u očima drugih ostavljamo veoma negativnu sliku. Barbarstvo, bezkarakternost, neznanje, bolesti, prljavština, neurednost, nekultura, bieda i ostale negativne karakteristike postali su sastavni dielovi našega života!... Radi ovoga mi, Mladi Muslimani, ne odstupamo od svoga puta preporoda kroz Islam! Mi ne bježimo od pomaganja nesretnika, ne bježimo od svog zalaganja za one koji stradaju i pate, jer mi smo svjestni da time izvršavamo jednu islamsku dužnost, da time olakšavamo život biednicima... Mi smo sviestni toga da uzroci naše nesreće, uzroci naše propasti, naših stradanja, slabosti, biede i očaja leže u padu naših unutarnjih, obćih vriednosti! (...) I mi radimo i mi ćemo raditi pored svih poteškoća, pored svih neprilika, na tome da iz sebe, iz svojih poznanika i rođaka izgradimo prave ljude, prave Muslimane...” Zbog velikog interesa za “Mlade muslimane”, otvarao se prostor za širenje pokreta i otvaranje podružnica u svim većim gradovima i centrima u BiH, ali i šire poput Dubrovnika. 

FORMIRANJE ŽENSKOG OGRANKA POKRETA

Formiran je i ženski ogranak “Mladih muslimana”. Skupština je održana 5. septembra 1943. godine u prostorijama Ujedinjene medrese na Bentbaši. Skupštini je prisustvovalo više desetina učenica srednjih škola – medrese i gimnazije. U ime Glavnog odbora, Skupštini ženskog ogranka prisustvovali su Edhem Šahović, Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović. Dr. Šaćirbegović u svom uvodu za knjigu Mlade muslimanke – svjedočenja i sjećanja prisjeća se toka Skupštine: “Meni je kao sekretaru Glavnog odbora bila dužnost da otvorim skupštinu, uputim na rad skupštine, pozovem da se izabere rukovodstvo skupštine; tada sam za predsjedavajuću predložio Munibu Korkut, što je i prihvaćeno. Ona je za zapisničara predložila Emiru Filipović, što je i usvojeno, a onda je zamolila Bedriju Gošić, da u ovoj prigodi prouči ašere. Nakon toga, riječ je uzeo Alija Izetbegović i govorio o samom pokretu ‘Mladi muslimani’, te istakao važnost i potrebu da i žene budu njegov dio... Nakon diskusija, Aziza Alajbegović je izabrana za predsjednicu, a Ismeta Dalagija za potpredsjednicu... Emira Filipović izabrana je za sekretara, Nidžar Tanović za blagajnika, Amira Mulić za knjižničara, a u odbor su još ušle: Muniba Korkut, Nađa Mašović i Nusreta Šurković. Za zamjenice u Odboru izabrane su Hatidža Fetahagić, Neziha i Emina Kasumagić i Safija Solak. U Nadzorni odbor izabrane su: Halima Berberović, Bisera Korkut i Asifa Kučuk, a za zamjenice Aiša Alibegović i Nađa Sikirić. Među izabranim bilo je pet budućih ljekarki, a skoro sve su završile fakultete.” Postojanje ženskog ogranka “Mladih muslimana” posebnost je i vrijednost koja je, od svih islamskih pokreta u svijetu u tom vremenu, vezana isključivo za ovaj pokret nastao u malom muslimanskom narodu kakav su Bošnjaci. Ženski je ogranak do kraja Drugog svjetskog rata bio aktivan kroz humanitarni rad i kroz brigu o očuvanju identiteta, naročito među izbjeglicama iz istočne Bosne i drugih krajeva BiH, a kojima je prijetila asimilacija, ateizacija i potpuna otuđenost od vjere, kulture i tradicije svog naroda. Zbog aktivizma u pokretu, veliki broj mladomuslimanki bio je uhapšen 1949. godine u velikom obračunu komunista s “Mladim muslimanima”. Osuđene su na zatvorske kazne od sedam do 27 mjeseci. A Aziza Alajbegović, od decembra 1944. godine Šaćirbegović nakon udaje za Nedžiba, prva predsjednica ženskog ogranka, uhapšena je s mužem 12. februara 1946. Osuđena je 15. juna 1946. godine na zatvorsku kaznu od godine dana, s prinudnim radom. U tom procesu osuđeni su i Nedžib Šaćirbegović i Alija Izetbegović. Nešto kasnije, 1946. godine osniva se mladomuslimanski pokret i u Novom Pazaru u Sandžaku. Osnivači pokreta “Mladi muslimani” u Novom Pazaru bili su Sulejman Kačar, Ahmo Kolašinac, Ibro Draževičanin, Ismet Bektašević, Nazim Radetinac, Smajo Kavazović, Zejnel Drndić, Hasan Gicić, Arif Radetinac i Ćamil Filibarić.

BRUTALNI OBRAČUN KOMUNISTA S MLADOMUSLIMANIMA

Komunistička vlast je od dolaska na vlast u Jugoslaviji, pa i u BiH, 1945. godine, pa sve do sloma komunizma 1990. godine, vodila stalnu borbu i obračune s neistomišljenicima, s idejnim, stvarnim, ali i izmišljenim neprijateljima. Zbog činjenice da su se “Mladi muslimani” tokom Drugog svjetskog rata kroz svoje tekstove i stavove deklarirali kao antikomunisti, te zbog masovnosti pokreta i intelektualnog kvaliteta članstva, našli su se na udaru komunista već u prvim danima “oslobođenja”, a što se produžilo masovno i oštro sve do 1949, a u nešto slabijem kapacitetu, uz iznimku velikog politički montiranog “Sarajevskog procesa”, sve do sloma komunizma 1990. Komunisti su prepoznali u “Mladim muslimanima” i jednom broju bošnjačke uleme snagu koja će im se oduprijeti u ciljevima koje su zacrtali pred sobom, a to su: Nerješavanje nacionalnog pitanja Bošnjaka. Iako je na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu 25. novembra 1943. godine jasno rečeno da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, ipak se nakon okončanja rata nije pristupilo rješavanju nacionalnog pitanja Bošnjaka, makar i da budu imenovani kao Muslimani (s velikim M). Naprotiv, komunistički stavovi prema nacionalnom pitanju Bošnjaka ostali su isti kao i u Kraljevini Jugoslaviji. Bošnjaci mogu biti ili Srbi ili Hrvati. Rodoljub Čolaković, predsjednik prve bh. vlade, kaže: “U BiH, kao što je poznato, žive dvije nacije: Srbi i Hrvati, i muslimani koji su nesumnjivo slovenske rase. Njima će se dati mogućnost da se mirnim, evolutivnim putem, nacionalno opredijele” (Oslobođenje, 9. aprila 1945, str. 2); Ukidanje humanitarnih, nacionalnih i kulturnih institucija. Ukinuto je kulturno društvo “Trezvenost” i humanitarno društvo “Merhamet”. Od “Gajreta” i “Uzdanice” formiran je “Preporod” kao pandan srpskom društvu “Prosvjeta” i hrvatskom “Napretku”. U svima je bio jak utjecaj komunističke vlasti. Ali, ni to komunističkoj vlasti nije bilo dovoljno, pa su 1949. raspustili ova društva, a umjesto njih, formiran je Savez amaterskih kulturno-umjetničkih društava; Obračun s vjerom u Boga i Islamskom zajednicom. Islamska zajednica je stavljena pod kontrolu vlasti. Reisa je birala praktično partija, a on je uz druge špijune unutar IZ vodio politiku koja je odgovarala komunističkoj vlasti. Zatvorene su sve medrese osim Gazi Husrev-begove u Sarajevu. Ukinuti su mektebi, ženama je skinut zar i feredža. Nikada se IZ nije oglasila nakon hapšenja velikih alima poput Kasima ef. Dobrače ili svih drugih imama i službenika IZ koji su uhapšeni do 1950. godine. Naprotiv, pojedinci su i sami učestvovali u anatemisanju kolega i prijavljivanju vlastima, poput direktora medrese Sulejmana Kemure, kasnije reisa, koji je komunističkoj policiji prijavio učenika Omera Kovača zbog posjedovanja propagandnog materijala “Mladih muslimana”. Omera Kovača će tokom istrage ubiti; Sprečavanje Sandžaka da postane republika unutar Federativne Jugoslavije. Dana 20. oktobra 1943. godine u Pljevljima je formirano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Osnivačka skupština ZAVNOS-a održana je 20. i 21. novembra 1943. godine u Pljevljima. Na prvom zasjedanju ZAVNOS‑a izabrana su 62 vijećnika. Prvi predsjednik Predsjedništva ZAVNOS‑a bio je Sreten Vukosavljević, a njegov zamjenik muftija Murat ef. Šećeragić. Trećom odlukom s Drugog zasjedanja AVNOJ-a Sandžaku se dodjeljuje federalni status i ravnopravan status sa svim ostalim republikama i pokrajinama Jugoslavije. ZAVNOS je ukinut 29. marta 1945. godine na zasjedanju u Novom Pazaru, a područje pod upravom ZAVNOS-a podijeljeno je između Srbije i Crne Gore. Odluka o podjeli Sandžaka donijeta je na sjednici AVNOJ-a. Iako je Sandžak bio višenacionalan, zbog većinskog bošnjačkog stanovništva, srpski i crnogorski nacionalisti i hegemonisti u redovima komunista zaustavili su dodjeljivanje Sandžaku statusa republike unutar Jugoslavije. Na ovaj čin niko nije mogao reagirati od bošnjačke inteligencije jer su već na ovaj ili onaj način bili pod pritiskom i torturom komunističkog režima. Obračun komunista s “Mladim muslimanima” uz obračun sa sljedbenicima Informbiroa bio je najveći i najmasovniji po broju učesnika i broju žrtava. Zanimljivo da se o obračunu komunista s “Mladim muslimanima” nije puno znalo sve do pada komunizma, za razliku od obračuna s pripadnicima Informbiroa. Razlog je tome što je svako spominjanje “Mladih muslimana” značilo privođenje i torturu nad onim ko se osmjelio govoriti o njima. Do 1950. godine komunisti su uspjeli ili pobiti ili zatvoriti cjelokupnu bošnjačku inteligenciju koja je imala drukčiju viziju društva od komunističke vizije. Uglavnom su to bili “Mladi muslimani” (procjenjuje se da je oko 1.200 pripadnika “Mladih muslimana” prošlo kroz istražnu i zatvorsku proceduru 1949. godine) i svjesna ulema, književnici itd. Slobodno se može reći da je 1950. godine u komunističkim zatvorima bila zatočena sva bošnjačka inteligencija, da se u zatvoru mogla formirati bošnjačka akademija nauka i umjetnosti. Interese Bošnjaka niko više nije mogao i znao prepoznati i ukazivati na njih. Bošnjaci komunisti ponašali su se potpuno podanički.

TRINAEST MLADOMUSLIMANSKIH ŠEHIDA

Odmah po ulasku u Sarajevo komunisti su uhapsili jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca 20. stoljeća Mustafu Busuladžića. Busuladžić je bio svojevrsni ideolog “Mladih muslimana”. Vojni sud ga je na prečac osudio na smrt. Ubijen je a da se za njegov grob ni danas ne zna. Postoje samo nagađanja. Busuladžić nije jedina mladomuslimanska žrtva komunističkog režima. Ubijanja “Mladih muslimana” počela su i ranije, još dok je rat trajao. Ismet Kasumagić u knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida piše: “Tako su Asaf Serdarević, Nurudin Gackić, Sakib Nišić i Osman Krupalija ubijeni, s još nekim službenicima MDD ‘Merhamet’, kada ih je presrela 11. krajiška brigada partizana u Janjićima pri povratku iz Posavine, zaplijenila više vagona namirnica namijenjenih muhadžirima u Sarajevu, te ih u Vitezu strijeljala. Glavni osnivač ‘Mladih muslimana’ Esad Karađozović nije rizikovao da dočeka partizane u Sarajevu, pa je pokušao da preko granice prema Austriji prebjegne u inostranstvo. Kako su Englezi masovno vraćali, kako vojnike, tako i sve ostale, koji su se povlačili iz NDH i predavali partizanima, to su, što je poznato, partizani vršili masovna strijeljanja. Tako je nastradao i Esad Karađozović.” Tokom masovnih hapšenja “Mladih muslimana” 1949. godine među uhapšenim našli su se i Hasan Biber, Halid Kajtaz, Nusret Fazlibegović i Omer Stupac. Sva četverica su osuđena na smrt i ubijeni. Istovremeno su uhapšeni i Asim Čamdžić i Fikret Pločo prilikom pokušaja bijega prema Grčkoj. Oni su ubijeni a da ni na sud nisu izvedeni. U toku istrage od mučenja i tortura preselio je Omer Kovač, 17 godina star mladić. Za 13 šehida “Mladih muslimana” ne zna se gdje su ukopani. Stotine “Mladih muslimana” prošlo je kroz komunističko torturu. Najprije jedna grupa 1946. godine, među kojima i Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, a onda najveći broj 1949. godine, kada se desio masovni obračun komunista s “Mladim muslimanima”. Iako “Mladi muslimani” nikome nisu učinili nikakvo zlo tokom Drugog svjetskog rata, niti nakon toga, tretirani su u istrazi, a kasnije i u zatvorima kao najveći neprijatelji države. Iscrpljivani su radom, zatvarani u samice, tučeni i mučeni na razne načine, ali su uvijek ostajali nepokolebljivi i nepopustivi. Osim dugogodišnjih zatvorskih kazni, oduzimana su im i građanska prava, a nekim pripadnicama pokreta koje su trudne dopale zatvora oduzimana su djeca po rođenju. Osim na zatvorenike, pritisak je vršen i na porodice. Biti “mladi musliman” u to vrijeme bilo je teško. Vakufski sabor Islamske vjerske zajednice, koja je bila pod velikim utjecajem vlasti i pritiskom DB-a, proglašava 14. augusta 1949. godine “Mlade muslimane” terorističkom organizacijom. Apsurd je da ni nakon pada komunizma i slobodne registracije “Mladih muslimana” i djelovanja već blizu 30 godina Islamska zajednica nije povukla svoju rezoluciju, što de jure znači da su “Mladi muslimani” za Islamsku zajednicu i dalje teroristička organizacija, iako de facto to ne stoji, već je saradnja između Islamske zajednice i “Mladih muslimana” dobra, a značajan broj pripadnika obnaša i funkcije u Islamskoj zajednici. Ali, važni su i papiri, pa i povlačenje rezolucije iz 1949. godine.

____________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović

ALIJA IZETBEGOVIĆ BIO JE STRIKTNO PROTIV HITLERA I SARADNJE MUSLIMANA S FAŠISTIMA (II DIO)

Detalji

Objavljeno nedjelja, 31 Mart 2019 00:00

Autor Administrator

“Mladi muslimani“ – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (II dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

Spas za svako stanje u kome se nađe pojedinac, porodica, džemat, pa i cijela zajednica, cijeli jedan narod, jeste islam. To je bila osnovna mladomuslimanska ideja u vremenu formiranja pokreta 1939. godine. Taj princip ostaje fundament pokreta sve do današnjih dana. Naravno, uz široko razumijevanje islama kao načina života koji nije zatvoren u četiri zida kuće već je prisutan u svakom trenutku i na svakom mjestu kako privatnog života, tako i učešća u svim društvenim tokovima od folklornih, kulturnih, preko obrazovnih, odgojnih, do ekonomskih i političkih. 

OSNOVNI POSTULAT POKRETA – U ISLAMU JE SPAS

Dakle, u teškom vremenu za bošnjački narod 1939. godine mladi bošnjački intelektualci koji će se kasnije nazvati “Mladi muslimani” rješenje za spas od duhovne, moralne, a prije svega fizičke propasti svog naroda vide u afirmiranju islamskog učenja. Jedan od osnivača “Mladih muslimana” Emin Granov o tome kaže: “Idejno formiranje i okupljanje na islamskoj osnovi posve je samonikla pojava među muslimanskom omladinom kod nas, bez ikakvog podnošenja i serviranja sa strane ili iz nekih drugih izvora. Nije bilo još naziva ‘Mladi muslimani’, a mi smo se okupljali i radili na islamskoj idejnoj, politički nacionalnoj platformi.” Hadži Esad Kojić priredio je 1997. godine zbornik radova “Mladi muslimani”, jučer, danas, sutra (zbornik nikad nije odštampan, već su radovi uvezani u jednu cjelinu i kopirani za internu upotrebu), gdje je svoj rad Ukratko o “Mladim muslimanima” priložio i Vahid Kozarić, gdje glede stavljanja islamskog načina života u prvi plan kod “Mladih muslimana” u procesu formiranja pokreta kaže: “Analizirajući uzroke odrođavanja muslimanske inteligencije, došlo se do saznanja da je osnovni razlog nedostatak islamske svijesti kod svakog pojedinca, što znači da je sada trebalo raditi na izgradnji islamske svijesti kod svakog pojedinca Muslimana... Svi oni koji su željeli da postanu članovi organizacije ‘Mladi muslimani’ su srcem i dušom nastojali da što bolje upoznaju islam i njegove upute i da ih provedu u život.” “Mladi muslimani” su za kratko i pritom teško vrijeme za Bošnjake i Bosnu  uspjeli do kraja Drugog svjetskog rata iznjedriti generaciju mladih intelektualaca čije su ideje i vizije bile usmjerene ka duhovnom, kulturnom i nacionalnom preporodu Bošnjaka-muslimana. O idejama i ciljevima “Mladih muslimana” pisao je Asim Čamdžić u časopisu El-Hidaje, u broju 4-5. iz 1943/44. godine: “I ‘Mladi muslimani’ imaju svoj jasno izražen i određen pravac kome teže i od koga nikada neće odustati. Taj put i pravac je put Islama, koji daje smisao svemu i rješava sva pitanja čovjekovog, kako javnog, tako i privatnog života na svim mjestima i u svim vremenima. Eto, to je cilj ‘Mladih muslimana’ koga oni u svako doba moraju biti podpuno sviestni... Mladi musliman mora biti čovjek plemenita srdca i duha, jake volje, čelična i izgrađena značaja. On je duboko religiozan. On prezire sve griehe, zločine i nizkosti, oduševljava se pravdom, dobrotom i istinom. Mustafa Busuladžić Sakib Nišić Poštuje tuđe svetinje, ali i svoje nadasve voli i brani... Mladi musliman nije i ne može biti sebičnjak i materialista. On ne radi samo za sebe. Ne uživa u bogatstvu i položajima, dok drugi umiru u krvi, biedi, nevolji i oskudici. On dakle ne živi u subjektivnom svietu, nego u objektivnom, kroz zajednicu i za zajednicu.”

OSNIVAČKA SKUPŠTINA 23. MARTA 1941. GODINE

Najistaknutiji u grupi mladića svjesnih situacije u državi, položaja svog naroda i teških vremena koja su pred njima bili su studenti: Esad Karađozović, Tarik Muftić, Emin Granov, Murtez Dervišević i Husref Bašagić. Za njih se može reći da su osnivači Pokreta “Mladi muslimani”, iako su im se pridružili i đaci Prve muške gimnazije, tada elitne škole, a onda i drugi bošnjački slobodoumni mladi intelektualci i prije nego su se nazvali “Mladi muslimani”. Ova grupa mladića prvo je formirala (bez skupštine i registracije) društvo pod nazivom “Naprednjaci”. Ovaj je naziv ubrzo promijenjen jer je previše podsjećao na nazive koje su koristili komunisti. Društvo je dobilo naziv “Mirza Safvet” i pod ovim nazivom djeluje sve do marta 1941. godine. Zvanično osnivanje pokreta bilo je 23. marta 1941. godine. Osnivačka skupština održana je u prostorijama “Trezvenosti” uz predstavnika vlasti. Skupštinu je vodio Tarik Muftić, a na njoj je bilo 40-50 mladih ljudi. O osnivačkoj skupštini “Mladih muslimana” pisali su i tadašnji mediji: “U Sarajevu je osnovano kulturno-prosvetno društvo mladih muslimana koje ima za cilj suzbijanje nepismenosti – Sarajevo, 26. mart – U prostorijama muslimanskog društva ‘Trezvenost’ održana je osnivačka skupština kulturno-prosvetnih društava mladih muslimana, kojoj je prisustvovao veliki broj studenata Više islamske šerijatsko-teološke škole, zatim Gazi Husref-begove medrese, šerijatske gimnazije, mladih muslimanskih privrednika i radnika. Skupštinu je otvorio g. Tarik Muftić, pozivajući prisutne da prve svoje misli upute NJ. V. Kralju i Kraljevskom Domu, pa je pročitao pozdravne telegrame, a potom je u govoru u nekoliko poteza izneo teško stanje muslimanske omladine, koja propada u kafanama, dok je veliki broj muslimana nepismen. Muslimanska omladina, ona koja je u školama i koja je naprednija, treba da zađe u narod i da radi. Posle toga, pročitana su pravila, pa je izabrana uprava na čelu s g. Abdulahom Ćamom, studentom Više islamske šerijatsko-teološke škole.” Nakon 15-ak dana, rat je došao i u Kraljevinu Jugoslaviju, a “Mladi muslimani” nisu uspjeli da se registriraju.

OTKLON OD “USTAŠKE MLADEŽI”

Raspadom Kraljevine Jugoslavije u BiH se uspostavlja fašistička Nezavisna Država Hrvatska (NDH). “Mladi muslimani” držali su se podalje od ustaških vojnih i drugih organizacija. Izbjegavali su aktivnosti u inače obaveznoj “Ustaškoj mladeži”, zbog čega su vlasti na njih gledale s podozrenjem, a njihov je broj stalno rastao zbog činjenice da nisu pripadali ustaškom režimu, te zbog aktivnosti koje su poduzimali da bi bili od koristi i svom narodu. Pokušali su registrirati organizaciju, ali su odbijeni uz obrazloženje da postoji “Ustaška mladež” i da mladi trebaju da djeluju u toj organizaciji. Iako im nije odobrena registracija, oni nastavljaju raditi, sastajati se, diskutirati, pripremati za teška vremena. Izbjegavanjem uključivanja u “Ustašku mladež” “Mladi muslimani” još jednom potvrđuju svoj antifašizam.

MLADOMUSLIMANSKI DOPRINOS ANTIFAŠISTIČKIM REZOLUCIJAMA IZ 1941. GODINE

Neki od članova “Mladih muslimana” bili su potpisnici i antifašističkih rezolucija iz 1941. godine kojima su s drugim bošnjačkim intelektualcima tražili od NDH vlasti da ne sprovodi teror nad njihovim komšijama Srbima, Jevrejima i Romima. Puno bi veći broj mladomuslimana potpisao ove rezolucije, ali su bili premladi za to. Međutim, svoj doprinos dali su umnožavanjem i distribuiranjem ovih rezolucija javnosti. Ovim su “Mladi muslimani”, a i Bošnjaci u načelu, pokazali svoj antifašistički stav, i to ne sa strane, s neke teritorije i iz neke zemlje koja nije bila poklopljena čizmom fašizma, već iznutra, iz jedne zemlje koja je bila okupirana. Hafiz Abdulah Budimlija iz Bijeljine bio je jedan od mladomuslimana potpisnika Bijeljinske rezolucije. Zapisao je u knjizi Moja sjećanja: “Potpisnici Bijeljinske rezolucije 2.12.1941. bili su najviđeniji građani kotara Bijeljina... Da bi se spriječile represalije nad srpskim življem i tjeranje Srba u logore, navedeni građani muslimani su se obratili vlastima NDH i Njemačke, da se i srpskom življu obezbijedi ravnopravan život kao i ostalim žiteljima u NDH.” Kuriozitet je što je Bijeljinska rezolucija potpisana u vrijeme kada su četnici i partizani zajedno napali selo Koraj i ubili 400 Bošnjaka, a ostale protjerali i selo zapalili.

U PRILOG ANTIFAŠIZMU

U novije vrijeme neprijatelji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka pokušavaju Aliju Izetbegovića, Mustafu Busuladžića i generalno “Mlade muslimane” prikazati kao fašiste i s fašističkim idejama tokom Drugog svjetskog rata. Nažalost, jedan broj pripadnika ljevičarskih skupina i iz bošnjačkog korpusa jedan broj intelektualaca, te jedan broj sarajevskih medija stoji na ovoj neutemeljenoj tvrdnji. Ide se do te mjere da neki tvrde da je Alija Izetbegović pripadao Handžar diviziji. Da je to notorna neistina, svjedoči Zvonimir Bernwald, Nijemac koji je kao prevodilac služio u štabu Handžar divizije, u svojoj knjizi Muslime in der Waffen-SS: Erinnerungen an die bosnische Division Handžar (1943– 1945),izdatoj u Grazu 2012. godine, gdje stoji: “Alija Izetbegović, kasnije predsjednik Republike BiH, tada je kao član organizacije ‘Mladi muslimani’ bio striktno protiv Hitlera i saradnje muslimana sa fašistima. On je odvraćao Mašića (Kasim ef., op. A. Dž.) da se ne prijavi u Handžar diviziju.” I Mustafa Busuladžić kao student VIŠT-a kritizira fašizam i nacizam u vrijeme dok Roosevelt opisuje Mussolinija kao “italijanskog gospodina vrijednog divljenja” i dok američki časopis Time Adolfa Hitlera proglašava ličnošću godine 1938. O ovom detaljno govori hfz. dr. Mevludin Dizdarević u knjizi Islam i zapad u mišljenju Mustafe Busuladžića. Busuladžić piše i sljedeće: “Komunizam i antipod mu fašizam ne zadovoljavaju. Oni nisu riješili socijalno pitanje.” Busuladžić iznosi i sljedeći antifašistički i antikomunistički stav: “U ratu ideologija naš je put jasan. Mi se borimo da se održimo kao muslimani, da pribavimo sebi prava koja nam pripadaju kao pravim sinovima naše grude... Stoga nam nije potrebno niti želimo posezati za tuđim ideologijama, koje su tuđe našim mentalnim osobinama, našem psihičkom ustrojstvu, našoj etici i našoj predaji.”

PRIKLJUČIVANJE “MLADIH MUSLIMANA” “EL-HIDAJI” 1942. GODINE

Na jesen 1941. godine veliki broj “Mladih muslimana” odlazi na studije u Zagreb i tamo nastavljaju djelovanje. U proljeće 1942. godine “Mladi muslimani” se priključuju “El‑Hidaji” i postaju njena sekcija za mlade. Do ovog uključivanja dolazi iz više razloga, a ključni je da se legalizira rad i omogući veća aktivnost. “El-Hidaja”, odnosno njen predsjednik Mehmed ef. Handžić je uključivanjem “Mladih muslimana” u okrilje “El‑Hidaje”, i kroz insistiranje na određenim pravilima, usmjerio mladalački bunt i misaonu nadobudnost određenog broja članova pokreta, što je vjerovatno spriječilo oštriju reakciju vlasti NDH prema “Mladim muslimanima”. Handžić je kao veliki alim tog vremena prepoznao iskrenost i potencijal “Mladih muslimana”. Međutim, nisu svi mladomuslimani bili za priključenje “El-Hidaji”. Među onima koji su se protivili bili su i Alija Izetbegović, Nedžib Šaćirbegović i drugi. Alija Izetbegović se protivio ulasku u okrilje “El-Hidaje” jer je ona bila organizacija klera, hodža, o čijem radu Izetbegović nije imao pozitivno mišljenje. O tome govori i sam Izetbegović u intervjuu Seadu Trhulju za potrebe knjige Mladi muslimani: “U toku rata mi smo se bavili svim i svačim. Ja nisam bio uključen u ‘El-Hidaju’, bio sam uključen u ‘Merhamet’, dobrotvorno društvo, tamo nas je bilo dosta iz one prvobitne grupe ‘Mladih muslimana’. Tamo smo se nalazili, ugrađivali svoje vrijeme i energiju radeći kod muhadžira, zbrinjavajući te ljude, idući na teren da im nosimo hranu itd. Jedan broj naših ostao je da radi pri ‘El-Hidaji’. Bili smo se manje-više ovako podijelili: malo manje buntovan svijet ostao je da radi u ‘El-Hidaji’, onaj buntovniji je otišao da radi izvan. Ali mi smo ipak svi smatrali da pripadamo organizaciji ‘Mladi muslimani’, koja nije obuhvaćena jednim udruženjem, jednom hijerarhijom, nego je manje-više rasuta, vezana samo jednom idejom.”

HUMANITARNI I ODGOJNO-OBRAZOVNI RAD TOKOM DRUGOG SVJETSKOG RATA

Kao što se vidi iz prethodnog zapisa, pripadnici “Mladih muslimana” tokom Drugog svjetskog rata dali su doprinos svom narodu kroz humanitarni rad na zbrinjavanju bošnjačkih izbjeglica s prostora Posavine, istočne Bosne, Sandžaka, odakle su bili protjerivani. Ovaj dio aktivnosti uglavnom su radili kroz “Merhamet”. Neki su i životom platili ovaj vid pomoći svom narodu. O tome govori Ismet Serdarević u intervjuu Seadu Trhulju za knjigu Mladi muslimani: “Tako je, koncem 1944. godine, jedna grupa išla u Posavinu i Slavoniju da nabavi hrane i većina je tu akciju platila glavom. Zapravo, ja sam jedini živ iz te grupe. Jedan je umro, a ostali su poginuli. Kemo Kurbegović je umro, ustaše su ubile Rašidagića i Landžu, a partizani su, bez ikakvih razloga, u aprilu ili maju u Vitezu strijeljali Nurudina Gackića, Sabita Nišića, Safeta Softića i mog brata Asafa. Zapravo, Asaf je stradao umjesto mene. Kako su nabavke hrane trajale dugo, vratio sam se po dodatne potvrde i novac i ostao u Sarajevu radi škole da bih mogao završiti IV razred. Asaf je bio diplomirao i krio se da ne bi morao ići u domobrane. Otišao je umjesto mene i stradao.” Tokom Drugog svjetskog rata pripadnici “Mladih muslimana” bavili su se i obrazovanjem, edukacijom mladića i djevojaka. Učili su ih po sijelima, u džamijama, podsticali na obrazovanje, tako da su stjecali ugled u narodu, a broj pripadnika pokreta stalno je rastao. “Za vrijeme rata, mi, mladež, organizovali smo se po mahalama. To su bila sportska takmičenja, razne kulturne priredbe, vjeronauku smo sami održavali i davali časove djeci”, govorio je Edah Bećirbegović u intervjuu Seadu Trhulju za knjigu Mladi muslimani. Ugled kod roditelja i đaka toliko je rastao da su roditelji dovodili sami svoju djecu na pripreme za školu ili u mekteb kod mladomuslimana. Njihova je popularnost bila utoliko veća što su imali neklasičan pristup đacima i kroz sport, igru i slične načine uspijevali su prenositi znanja mlađima. Upravo ovi mladi ljudi, učenici, kasnije će postati i sljedbenici pokreta “Mladi muslimani”.  

____________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović

MLADI MUSLIMANI NISU PODRŽAVALI NI FAŠISTE NI KOMUNISTE, SLIJEDILI SU IDEJE HUMANIZMA I ISLAMA (I DIO)

Detalji

Objavljeno utorak, 19 Mart 2019 00:00

Autor Administrator

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

Pokret “Mladi muslimani” nastao je 1939. godine kao odgovor mlade bošnjačke, muslimanske inteligencije na događaje koji su obilježili to vrijeme, kako u tadašnjoj Bosni, koja je pripadala Kraljevini Jugoslaviji, tako i šire u svijetu. Izazova je bilo više: nepriznavanje nacionalnih prava Bošnjaka, potom priprema podjele Bosne kroz srpsko‑hrvatski sporazum na nivou vladajuće strukture Kraljevine, poznati sporazum Cvetković-Maček, slabe političke i nacionalne institucije i organizacije u bošnjačkom korpusu, nemoćne da se izbore s izazovima vremena, jačanje dviju za muslimane neprihvatljive ideologije u svijetu, s refleksijom i na Kraljevinu Jugoslaviju i Bosnu u njoj, a to su fašizam i komunizam; očigledno izbijanje velikog rata u kome su Bošnjaci vojno nezaštićeni, a desničarske četničke i ustaške ideologije uveliko su jačale i oštrile kame.

OTPOR U ODNOSU KRALJEVINE JUGOSLAVIJE PREMA BOŠNJACIMA

Dakle, jedan od motiva i razloga za formiranje pokreta “Mladi muslimani” leži u činjenici da Bošnjaci nisu imali nacionalna prava u Kraljevini Jugoslaviji. Potcjenjivački odnos, potpuno minimiziranje uloge, značaja, pa i postojanja Bošnjaka u Bosni bilo je posebno izraženo u društvenom i političkom životu Kraljevine Jugoslavije, bez obzira na činjenicu da je postojala Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) i da je njen predsjednik dr. Mehmed Spaho bio ministar u Vladi Kraljevine. Ismet Serdarević, pripadnik pokreta “Mladi muslimani”, u knjizi Seada Trhulja Mladi muslimani o poziciji Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji i pred formiranje pokreta kaže: “Moj stariji brat Asaf je spadao u grupu đaka Prve gimnazije koja je maturirala 1939. godine... Oni su se još kao gimnazijalci sastajali u grupama koje su više imale debatni karakter, ali koje su bile ideološki različito usmjerene. Nisu bili zadovoljni statusom Muslimana kakav je bio predstavljen ondašnjoj javnosti. Znam kako se o nama onda mislilo, ko smo i šta smo: ništa lijepo, ništa značajno, a često ponižavajuće. Oni su na tim sastancima pretresali teme o islamu, o Muslimanima u BiH i Jugoslaviji, a kroz to se nije moglo ne govoriti o Muslimanima kao o nekom autohtonom narodu, naciji. Bili su to izuzetno inteligentni mladići, postizali su vanredne rezultate u školi. Tada se, kako sam kasnije informisan, i rodila ideja o osnivanju organizacije koja bi bila službeno registrovana.” Bošnjaci su u vremenu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kasnije Kraljevine Jugoslavije) pretrpjeli veliko i masovno osiromašivanje kroz agrarne reforme iz 1919. i 1924. godine. Ona je u potpunosti zaustavila ekonomski napredak Bošnjaka, ali i mogućnost obrazovanja i individualnog, porodičnog napretka, kao i napretka bošnjačke zajednice. Takav odnos srpske i hrvatske politike prema Bošnjacima kulminirao je upravo 1939. godine. Predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije, Srbin Dragiša Cvetković, i vođa Hrvatske seljačke stranke, Hrvat dr. Vlatko Maček, potpuno negirajući interes Bošnjaka, 26. augusta 1939. godine potpisali su sporazum kojim je Bosna praktično podijeljena između Srba i Hrvata. Kako se gledalo na Bošnjake, svjedoči odgovor Cvetkovića na Mačekovo pitanje “šta ćemo s muslimanima”, kada je rekao: “Računajmo kao da ih nema.” Iste godine, baš u vrijeme kada se vode pregovori na relaciji Cvetković-Maček, u hotelskoj sobi u Beogradu iznenada umire predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i ministar u Vladi dr. Mehmed Spaho. Po mnogima, Spaho je ubijen jer je predstavljao Bošnjake i zato što ne bi lahko prihvatio sporazum kojim se uništava Bosna, čija je cjelovitost bila njegov politički koncept i prioritet. 

SMRT SPAHE I POLITIČKO SLABLJENJE BOŠNJAKA

Mladi bošnjački intelektualci koji će formirati pokret “Mladi muslimani” uglavnom su podržavali JMO, tako da su smrt Spahe, te političke okolnosti koje su tada vladale bili, također, jedan od razloga nastanka “Mladih muslimana”. Munir Gavrankapetanović, jedan od značajnijih pripadnika “Mladih muslimana”, pisao je o stavovima pokreta prema JMO: “JMO, koja je osnovana u prvim godinama postojanja Kraljevine Jugoslavije, uspjela je da u svoje redove okupi ogroman broj muslimana. Ona je za sve vrijeme svog postojanja uspjela da sačuva biće muslimanskog naroda. To je njena velika povijesna zasluga. JMO je nastojala da se izbori za autonomiju BiH u njenim povijesnim granicama, a u okviru tadašnje Jugoslavije. Ona je također nastojala da se nadoknadi materijalna šteta muslimanima pojedincima kojima su ogromni kompleksi zemlje oduzeti tzv. agrarnom reformom provedenom 1919. godine. To su bila uporna nastojanja koja su rezultirala nepotpunim uspjehom. JMO borila se, dalje, da se materijalno osiguraju siromašni slojevi muslimanskog naroda putem zapošljavanja u državnu službu. Zalaganjem njenih narodnih poslanika podignute su po selima mnoge osnovne škole, izgrađeni lokalni putevi i vodovodi. Njihovim zalaganjem izgrađena je željeznička pruga Ustiprača – Foča, koja je mnogo značila za Podrinje i razvoj tog kraja nastanjenog pretežno muslimanskim življem. JMO je stvarno bila stranka muslimanskog naroda, koja je ne samo uspjela da sačuva Muslimane na okupu nego je uspjela da olakša i poboljša život muslimanskog naroda.” Pored Munira Gavrankapetanovića, i drugi članovi “Mladih muslimana” ističu važnost JMO, poput dr. Nedžiba Šaćirbegovića: “Osnivanjem JMO, političke stranke muslimana BiH, 1919. godine, mi smo poslali tri poruke svijetu. Prva je da mi želimo biti politički faktor u (tada novoj) državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Druga je da mi ističemo svoju pripadnost ovim prostorima koje su naselili južnoslavenski narodi, i da smo kao takvi prihvatili zajedničku državu Južnih Slavena. Treća poruka, ništa manje važna od prve ili druge, jeste isticanje da se radi o političkom organiziranju muslimana, znači, o političkom okupljanju onih koji imaju identične interese, nade i brige, probleme i rješenja koja traže i nude.” Međutim, razmišljanja članova pokreta nisu u svim segmentima bili podrška JMO. “Međutim, njena (JMO) velika mahana (bar po mojoj skromnoj ocjeni) je to što je ona u svojoj biti bila građanska, a ne ideološka stranka”, pisao je Munir Gavrankapetanović. “Mladi muslimani” zamjerali su JMO i što nije uspjela nacionalno pitanje Bošnjaka podići na viši nivo. “Pod pritiskom da se opredjeljuju kao Srbi ili Hrvati, tadašnji vodeći bošnjački političari su izabrali u nacionalnom pogledu neutralno, ali legitimno, ime (jugoslavenska) kao oznaku svoje stranke. To je u tadašnjim prilikama bio vjerovatno jedini način da se istakne posebni muslimanski, odnosno bošnjački narodni identitet. Ali, iako je uživalo povjerenje širokih slojeva bošnjačkog stanovništva, vodstvo JMO nije uspjelo dati program akcije kojim bi se postiglo temeljno poboljšanje socijalnih i kulturnih prilika Bošnjaka-muslimana”, stav je “Mladih muslimana” iznesen u predgovoru knjige “Mladi muslimani” 1939–2005.

IZVJESNOST VELIKOG RATA I NEZAŠTIĆENOST BOŠNJAKA

Na globalnoj političkoj sceni vidljivo je bilo da Njemačka sa svojim saveznicima kreće u veliki rat. Svako ko je bio iole politički obrazovan mogao je predvidjeti Hitlerove aspiracije i prema Kraljevini Jugoslaviji kada za to dođe pogodno vrijeme. U takvoj situaciji samo su Bošnjaci u Kraljevini ostajali potpuno nezaštićeni, a s lošim ranijim ratnim iskustvom od komšija, posebno s istoka. Bošnjaci su, za razliku od Srba ili Hrvata, bili nenaoružani, nisu imali utjecaja u Vojsci Kraljevine Jugoslavije, pa time ni svoje naoružane ljude. I ove činjenice itekako su bili svjesni osnivači “Mladih muslimana” kada su se odlučili organizirati. Jedan od razloga i motiva formiranja leži u činjenici da su nacionalne institucije i organizacije kulture, vjerska zajednica, humanitarne organizacije bile slabe ili s prosrpskom ili prohrvatskom orijentacijom. Koliko je bila slaba, nezrela, dezorijentirana Islamska vjerska zajednica, s uplašenim i iskompleksiranim predvodnicima, svjedoči i događaj iz 1935. godine, o kome piše Munir Gavrankapetanović, kada je “liječnik dr. Asim Metiljević objavio brošuru Islam u svjetlu istine, u kojoj između ostalog ističe da islam nije samo religija nego čitav pogled na svijet koji rješava sve probleme čovjekovog života. On je istakao i zaboravljenu istinu da u islamu nema svećenstva. To su za ono doba bile revolucionarne ideje koje su potresle tadašnja shvatanja o islamu. Stanje u Islamskoj vjerskoj zajednici u tom dobu najbolje ilustruje činjenica da su upravo njeni organi zahtijevali od policijskih vlasti da se ta brošura odmah zabrani”. Kulturno-prosvjetna društva bila su prosrpska, kakav je bio “Gajret”, ili prohrvatska, kakva je bila “Narodna uzdanica”. “Oni sa svojom prosrpskom i prohrvatskom orijentacijom nisu nudili odgovore na ključna pitanja BiH i Bošnjaka. To je, također, jedan od podsticaja nastanka organizacije ‘Mladi muslimani’, koja je u idejnom smislu bila opredijeljena za stvarni duhovni, kulturni, politički i ekonomski preporod Bošnjaka-muslimana”, stoji u predgovoru knjige “Mladi muslimani” 1939–2005.

JAČANJE RETROGRADNIH IDEJA FAŠIZMA I KOMUNIZMA

Pred Drugi svjetski rat u Evropi su jačale dvije retrogradne i opasne ideje koje su se itekako prenosile na Kraljevinu Jugoslaviju i na Bosnu i Hercegovinu. Riječ je o fašističkoj i komunističkoj ideji. Fašistička ideja bila je prihvaćena kod nacionalističkih i velikodržavničkih ideologija Srba i Hrvata. Jačale su četničke i ustaške ideje. Sve je jača bila i komunistička ideologija, koja je predstavljana kao “alternativa” nacionalističkim i fašističkim ideologijama. “Koncem tridesetih godina u političkom životu Jugoslavije javljaju se ideološki pokreti, i to ilegalni jer drugačije nisu mogli postojati. To su bili Komunistička partija, Hrvatski ustaški pokret i Ljotićev ‘Zbor’ kod Srba. Ovi pokreti su bili potpomognuti izvana: komunisti od Sovjetskog Saveza, a ustaše od fašističke Italije i nacionalsocijalističke Njemačke, a ‘Zbor’ iz Srbije. Svi ovi spomenuti pokreti nastojali su da prošire svoj utjecaj naročito među omladinom, školskom i radničkom. Upotrebljavaju jaka propagandna sredstva i vrše snažnu agitaciju. Oni daju omladini svoje poglede na svijet, svoje ciljeve, svoje ideale... Zato određeni broj muslimanskih mladića i djevojaka postaje plijen komunističkih, ustaških i ljotićevskih agitatora”, piše Munir Gavrankapetanović. Mladići i djevojke koji su nosili mladomuslimansku ideju bili su protivnici i fašizma i komunizma i nisu pripadali ni jednoj od spomenutih organizacija. Mladomuslimanska organizacija, kao autohtona i originalna, nije imala idejnih sličnosti ni s jednom od prethodno spomenutih ideologija i struja. Ni s modernistima, ni s tradicionalistima, a pogotovu ne s onima koji su propagirali totalitarne ideje fašističkog i komunističkog tipa. Mladomuslimanska organizacija je idejnu osnovu našla u načelima islama i humanizma. Svoju ideju su bazirali na shvatanju islama kao sistema, tako da se nisu približavali ni ljevičarskim ni desničarskim idejama. Jednostavno, bili su antifašisti i antikomunisti. Plastičan primjer ovakvih mladomuslimanskih stavova leži u sudbini Ćamila Hodžića, pripadnika pokreta iz Konjica koji je tokom Drugog svjetskog rata uhapšen od Nijemaca i odveden kao antifašista u logor u Njemačku, gdje je proveo više od dvije godine, da bi nakon Drugog svjetskog rata i pobjede komunista bio uhapšen od komunističke jugoslavenske vlasti 1949. godine kao pripadnik pokreta “Mladi muslimani”. Dakle, bio je mladomusliman (i još je, iako ima 96 godina, vrlo vitalan i komunikativan, živi u Sarajevu i posjećuje prostorije Udruženja, op. a.), a žrtva i fašizma i komunizma. Mladomuslimanski otklon od fašizma i komunizma vidi se i kroz istupe Mustafe Busuladžića, na određeni način idejnog predvodnika mladomuslimanskog pokreta. U studiji Islam i socijalizam, objavljenoj 1938. godine u Glasniku VIS-a IVZ-e, Busuladžić govori da Bošnjaci ne mogu tražiti svoju budućnost u “Italiji, koja teži da se islamski narodi orijentiraju prema fašizmu”, ali “niti u komunističko-marksističkoj propagandi Treće internacionale”.

SPAS JE U ISLAMSKIM VRIJEDNOSTIMA

Dakle, u ovakvom političkom i društvenom kontekstu u kakvom su se našli Bošnjaci dolazi do formiranja “Mladih muslimana” kao svojevrsnog odgovora na sva ova dešavanja. Mladi ljudi, intelektualci, spontano su osjetili potrebu da intelektualno i idejno osmisle životne potrebe i ciljeve svog naroda, da doprinesu njegovoj nacionalnoj, duhovnoj, političkoj, kulturnoj orijentaciji i prosperitetu. Naravno, oni su bili nemoćni da učine nešto ozbiljno u fizičkoj zaštiti Bošnjaka u vremenu koje je dolazilo, nisu mogli pomoći puno ni politički u tom trenutku, ali jesu na vjerskom, idejnom, moralnom, kulturnom, odgojnom i obrazovnom polju, a kasnije tokom rata dodatno i na humanitarnom polju. Spas za Bošnjake u vremenu koje je slijedilo nakon 1939. godine “Mladi muslimani” vidjeli su u vraćanju temeljnim islamskim vrijednostima.

___________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović