Agresorske ideje su uvijek sulude, i niko ne može reći da se ne mogu ponoviti!

Velike agresorske ideje su sa stanovišta ljudskog uma i logike iracionalne, djeluju suludo i nikada ne možete reći da se ludost ne može dogoditi ili ponoviti, izjavio je za bh. novinsku agenciju Patria (NAP) Hasan Čengić, bivši ministar odbrane RBiH i aktuelni član Glavnog odbora SDA, a povodom obilježavanja ključnih dana odbrane BiH i 6. aprila dana Grada Sarajeva.

 

Opširnije...

Htjeli smo dlanovima vjetar zadržati

Neobjavljeni razgovor sa Teufikom Velagićem o Mostaru i Bosni i Hercegovini, odbrani Hercegovine 1992.g., muftiji Smajkiću, prijateljstvu s Alijom Izetbegovićem, mišljenjima koja je suprotstavljao Aliji, o idejama i nedoraslostima organizacije Mladih Muslimana, o njihovim zaslugama, o ideji Bošnjaštva i nužnosti međunacionalnog razumijevanja i tolerancije. Razgovor s Velagićem vođe je 27.03.2006.g. u Mostaru

 „Danas je 27.03., a 27.03. desio se puč Mačeka u Beogradu. Ja sam rođen 25.januara1925.g. na Savin-dan“, pripremajući se za razgovor podsjetio nas je Teufik. Teufik je zbog navike da ostavi ličnu zabilješku zapisao i povod razgovora, datum i kratko se informisao o razlozima zbog čega nam je interesantan. Potom se osvrnuo na vrijeme i okolnosti u kojima se BiH nalazi u tom trenutku na putu samostalnosti i suvereniteta. Baš kao što se raspituje putnik na dalekom putu o mjestu gdje se zaustavi voz.

Uvijek se ima šta zapisati

„Teška sudbina svih nas, al' eto, fala Bogu ostalo je nešto. Hoće li Bosna imati snage da se obnovi? Hoćemo li ići srednjim nivoom? Hoćemo li ići brojem i kvalitetom? Izgubili smo puno terena, i hoćemo li se moći tamo vratiti? Ostala su sela, ostala je zemlja. Selo i zemlja su baza. Lahko je obnoviti gradove kad imaš bazu“, više za sebe, na početku našeg razgovora rekao je Velagić.

Mnogo je tema o kojima bismo voljeli razgovarati. Mnogo je razloga zbog kojih bi trebali razgovarati. Prije svega iskustvo koje imaš i zaključci do kojih si u životu došao morali bi biti sačuvani i ponuđeni mlađoj generaciji kao poruka. Mi ćemo sa ipak zadržati na onome što nas najviše boli, na Mostaru i na pitanjima koja su važna za Bošnjake.

Velagić: Glavni moj nedostatak je što nisam napravio dnevnik i to je greška većine ljudi. Svako kad ostari uviđa da je imao šta i zapisati. Iz zatvora sam napisao pismo prijateljima. Kasnije sam ga dobio u Beč. S raspadom država kopirao sam ga i poslao ga na više adresa. Ovdje, ondje. U njemu sam opisivao zatvorski život. To je pismo nastalo pet godina nakon hapšenja 1954.g. Jedna grupa (vodeća) Mladih Muslimana od 12 ljudi bila je izolirana u zatvoru sa fratrima, popovima, hodžama. Imao sama hrabrosti da riskiram i da ga napišem uz rijeku Bosnu u Zenici. Tada sam susreo rođaka Rušida Prgude na kopanju pijeska. Imao sam zgodnu priliku da mu dam to pismo i da ga on proslijedi gdje je trebalo. On je pismo doturio rahmetli babi, a on Nisi Karabegovoj. To je pismo sačuvano. To je sve što se tiče mog pisanja. Nisam ga nigdje objavio. Imao sam strah da zbog pisma moja porodica ne budu bihuzur! Ja sebe okrivljujem. Mogao sam na osnovu njega još dosta toga objavljivati a i dalo bi podstreka. Helem nejse! Objavljeno je negdje nešto pomalo. Nisam više ništa pisao. Istina kasnije sam davao interwyue po Sarajevu, Švicarskoj, Njemačkoj... Od toga je bilo nešto koristi. Na četvrtom simpozijumu u Zagrebu 1994.g. zovnuli su me da i ja učestvujem povodom godišnjice Safet-bega Bašagića ili Mulabdića, nejse. Simpozijumu je prisustvovao respektabilan auditorij, među njima i sadašnji Predsjednik Hrvatske Stipe Mesić. Govorio sam na kraju. Čudio sam se da su mene zovnuli, jer nisam nikakva učena glava. Ali je ispalo tako zgodno. Pravo da vam kažem govorio sam nepripremljen, ali računam da je uspjelo, jer sam govorio baš onako kao da je u meni bila traka ili pripremljena gramofonska ploča.

Kome povjeriti Mostar?

Ti si nam interesantan kao predstavnik SDA u Evropi. Imao si informacije tamo. Kad si 1992.g. došao u Mostar donio si pesimizam ali si nas ohrabrio visa vi međunarodnih odnosa i sudbine Bošnjaka. i kad si nas podržao u aktivnostima u Preporodu, kad si podržao našu borbe i otporu demarš stranačkim liderima u Mostaru. E te detalje, taj filing nas interesuje. Šta je tebi na tebe uticalo da nas podržiš, iako nas je zvanična stranka u Hercegovini ignorirala. Te detalje s tobom, kao čelnikom stranke, hoćemo da rasvijetlimo, s tobom kao bliskim saradnikom Alije Izetbegovića. Tada si se s realnim procjenama našao u pravom trenutku i podržao nas.

Velagić: Bilo što bilo, ja ovdje o ovoj Vašoj temi mogu nešto reći. Strašno žalim što nisam ponio zabilješke, trudiću se da ih nađem. Ja sam u Mostaru ostao iza Alije Izetbegovića, kad je on otišao u Bosnu. Datum ne znam tačno.

I prije toga ti si dolazio u Mostar?

Velagić: Ja sam dolazio u BiH prije rata. Ali jedanput sam u ratu došao sa Alijom. On je izišao iz Bosne, bio je na Bledu, a ja sam bio u Zagrebu. Tad se pripremala neka vojna akcija. Bio je ovaj general hrvatski što su ga zvali Daidža, bio je Hadžiosmanović Ismet i bio je Cero Mustafa. Mi smo se našli u jednoj sobi u hotelu Dubrovniku i čekali Aliju. Daidža je otišao u Dubrovnik da dobije oružje. Međutim, oni su ga kečnuli i vratio se razoružan k'o kokoš polivena vodom. E tu smo čekali Aliju. Kad je Alija došao, uspjelo mi je, primio me na avion do Splita. On je onda išao na ostrvo posjetiti porodicu i onda smo u autima uz pratnju hrvatske milicije došli do granice. Tu nas je preuzela bosanska policija i dopratili su nas u Vranicu (sjedište bošnjačkih civilnih i vojnih struktura u Mostaru). Ja sam onda noćiv'o kod Smaila Velagića, kod Hidajete, ili kod našeg advokata Alije. U ono vrijeme je bila vrlo ružna situacija u Mostaru, jer smo mi bili na čitavom dijelu ovamo Zapadnog Mostara. Hrvati su sanjali, trudili su se da nas kečnu preko Neretve. U hotelu Mostar bila je jedna naša jedinica. U Širokom Brijegu ili bliže na Pologu bio je Španski bataljon. SDA se smjestila u Centru dva, a u Đačkom domu su bili Merhamet, Muftijstvo.... Prvi put sam došao na jedan veliki sastanak. A sutradan je došao i Alija. On je noćio u Vranici, gore na katu u jednoj kući. Na sastanak su došli Mustafa Cero, Ismet Hadžiosmanović, Limi Salahović i Safet Oručević. U ono se vrijeme radilo na izradio prijedlog s naše strane o formiranju regija koje bi bile ekonomski opravdane. Izgleda na tome je dosta radio Cero i drugi uz njeg, Limi i Hadžiosmanović. Oni su imali taj prijedlog i predali ga Aliji. Pravo da vam kažem ne znam kako sam se ja tu našao. U to je došao i ovaj današnji muftija. Alija išao njemu ipak na jedan duži razgovor. Mi smo ovamo čekali i kada se vratio na sastanak u SDA razgovarali smo o situaciji. Ja sam naprosto slušao. Taj razgovor je bio po Alijinom povratku s obilaska Bosne. Za to vrijeme ja ga pitam hoću li ja s tobom. On kaže Ti odluči! Nije mi se išlo ostao sam u Mostaru. I zato vrijeme sam dolazi svaki dan u Đački dom kod muftije. Toga se i sad dobro sjećam. Ja bih došao malo ranije, a onda su se postepeno, polahko ovi naši Bošnjaci, koji su ostali u Mostaru, uglavnom su to bili stariji ljudi, dolazili da se vide, da se raspitaju šta ima novo, jer je jedino mjesto bilo gdje se moglo sastati i razgovarati ili politički ili vojno bilo je kod muftije. Ja sam te ljude strašno cijenio, jer su ostali u Mostaru, a nisu morali. Bili su stariji po godinama, nisu morali ići u vojsku, ali ostali su. Moji razgovori sa muftijom bili su u jednoj maloj kancelariji, ali dođu ljudi i postepeno je postajalo tijesno. Tamo preko hodnika bila je jedna velika sala, pa bi u nju prešli. I tu sam ja slušajući ih počeo pisati na jednom papiru. Počeo i ja pitati, jer me je to strašno zaintigriralo. Situacija u Mostaru, njihova mišljenja, šta je bilo, šta je sad, šta je sutra? Bio je tu i general Pašalić. Išao sam ja i njemu. Tamo sam fine razgovore vodio s njim i sa Sulejmanom Budakovićem - Tetkom. Tetak mi je ostao i izvanredno finom sjećanju, a i general rahmetli, jer su me prihvatili, na neki način, kao vrijednog povjerenja i vrijednog da i oni čuju moje mišljenje, zato što sam dolazio sa strane, a i malo sam blizak sa Alijom, sa SDA. U navratima smo vodili lijepe razgovore i onda sam zaista mogao vidjeti i zaleđe cijele situacije. Najgore sjećanje je bilo na satelitski telefon, jedan jedini je bio u Bošnjaka. Pašalić se plaho žalio što je morao ići tamo da ište, jer mu u stranci ne daju da ga koristi kad hoće. Plaho se žalio. Naveo je sumnju na Ismeta da je negdje bio u rukama Hrvata, navodno ćapili ga negdje, ovo, ono, ko da bi mogao biti njihov neki igrač, neću reći izdajica, ali na neki način pod nekim pritiskom. Tako ga je on opisivao. Sjećam se dobro rahmetli Pašalića bio je potamnio! Toliko je bio tužan i zabrinut da je potamnio. Tako se kaže u narodu kad neko od neke brige potamni, lice dobije onu zabrinutu boju. Toga se dobro sjećam. E tada je došao Alija i organizovan je ovaj sastanak o kojem hoću da vam pričam. Bio sam spreman sa svoje strane nešto kazati o Mostaru. Oni su govorili i onda sam ja iznio svoje. Ovaj glavni, Hadžiosmanović je crvenio u licu k'o rak. Njemu nije bilo pravo što ja govorim. On je nešto notir'o i sad je trebalo da on uzvrati na moje izlaganje. Najedanput on sklapa papire. Ovako smo sjedili jedan preko puta drugoga. On te papire sklapa u facikl i ljut i crven u licu u ormar u pretinac visoki gore više mene te fascikle je ubacio, tako da nije došlo do njegovog objašnjenja na ono što sam ja govorio. Kasnije je došlo do udara Hrvata, pola godine poslije toga. Hadžiosmanović je bio zakahpijan, vrlo zabrinut za sigurnost SDA kancelarije, ako se ne varam bila je neka provala odnosno ukradeno je nešto. Nešto je k'o biva bilo. Ja sam i dalje živio u Mostaru kod ovih rođaka. I sad se sjećam da su Španaca u tenkovima kružili svaku noć po Mostaru. Dolazio je i Ejup Ganić s njima na pregovore s Hrvatima koji su htjeli da se naša jedinica pomakne iz hotela Mostara na Istočnu stranu Mostara. Sve je više i više bilo zagustilo. Bio sam u prilici da primijetim da će jednostavno puknuti, jer su noći bile prilično nesigurne. 

Tišina, tišina! Niđe ništa

Situacija s Hrvatima od početka nije bila kako treba. Kako si je ti doživio?

Velagić: Prije toga dolazio sam u Mostar. Zbog nekog kvara na autu cijela delegacije koja je iz Beča dopremala humanitarnu pomoć nije mogla iz Splita doći u Mostar. Sjećam se padala je strašna kiša. Došli smo do Dogane na Bišća Polju i tu nas je prihvatio rahmetli Hujka. Kad je on došao znali smo da smo sigurno. Hrvati su nas pristali pustiti jer je trebalo nekog bolesnika prebaciti na Lijevu stranu. Hujka me nudio da noćim u SDK-au na lijevoj obali Neretve. Međutim ja idem na ovu stranu sa Alijom Zaklanom. Bolesnik je prenesen preko Starog mosta i mi smo prešli na lijevu stranu. I tu je došlo do mog upoznavanja sa Mostarom. Pred taj džumus, njihov napad, ja sam bio negdje u gradu. Neko je bio sa mnom. Nisam bio sam. I kad sam dolazio Đačkom domu iz Zapadnog logora (današnja zgrada Sveučilišta, prije rata Univerziteta „Džemal Bijedić, op.a.) pogledam sumrak je. Idu dvije kolone vojnika po ivici ceste. Možda po 20-30 ljudi, sa dugim cijevima. Idu polahko. Mene strah, strava. Otišli smo kroz Liska ulicu. Hoću li preći na Istočnu obalu ili neću i odem do Gimnazije Bulevarom. S one strane prolaze motori, jaki motori, po dvojca vojnika na njima. Galame, nema šta ne viču. Vidim ja stvari su dotjerane do kraja. Bogami, mene Hujka je zvao pređi ovamo, ne boj se. Sutra dan uspjelo se nekako da ja kao stranaca sa austrijskim pasošem dođem rano na Rondo, da sjednem na autobus i odem. Ja podranim. Tišina, tišina niđe ništa. Dođem do autobusa i ja krenem. Tako sam izašao iz Mostara.

Jesi li prenosio te svoje dojmove nekim važnim ljudima?

Velagić: Što se tiče mojih dojmova prenosio sam ih gdje je trebalo. Bio je sastanak u hotelu Interkontinetal u Zagrebu. Alija bio tu je odsjeo. Bila je Amila Omersoftić i još nekih ljudi. Dolazio je Boban. Dođu glasovi da oduzimaju oružje i ono što mi dopremamo našem narodu. HVO pljačka, uzima dio, pa onda ko nešto pusti itd. Neko se tu sporječkao sa Bobanom, baš ova Omersoftićka, ona je oko toga govorila naglas. Onda je Boban isk'o: dajte vi meni dokaze za to gdje je, kada je, šat je, pa ću ja ... Đe ćeš ti otale znati šta se radi u Širokom Brijegu, kad je svakih pet minuta situacija drugačija. Dajte vi meni, ja ću ovo ono, ko on ne vjeruje da je to tako. A bila je već počela upotreba te metode. Alija je otišao, a ja sam ostao u Zagrebu. Tad je došlo vijest da je muftija Smajkić obznanio neku deklaraciju, rezoluciju Muslimana Hercegovine. Tad je u Zagrebu oko toga bilo govora. Naime prigovaralo mu se da je to ko jedan udar stranki iza leđa, hem da su Hrvati u to žestoko uprli prstom. Naime osporavali su mu neke formulaciju u deklaraciji. I ja sam površan u čitanju pravnog jezika i teško da neki izrazi baš odmah mogu fino ocijeniti, pogotovo u kombinaciju dvije-tri riječi. Ja se dobro sjećam da sam i ja bio ljut na tu neku kombinaciju u formulacijama riječi. Kasnije sam vido da to nije bio nikakav udar iza leđa jer je bilo sve kako treba. Nije bila nikakva vrsta prijetnje, da će se samostalno raditi mimo legaliteta. Trebalo je i meni da to neko pojasni. I sada sam površan kada čitam novine ili pisma. Dobro se iznenadim kad drugi put čitam, otkrivaš neka mjesta gdje nisi vičan. Sjećam se našeg nezadovoljstva u hotelu da je to ko jedna vrsta udara iza leđa, tumačili su to kao ultimatum, te da je ta deklaracija bila mimo očekivanja i zašto se u to petlja muftija. A o čemu se zapravo radi. Ustvari u ono vrijeme u Mostaru je muftija bio jedini stožer. Nije niko ništa imao u Mostaru u ono vrijeme kad sam ja došao u Đačkom domu. Ništa nisi imao. Narod je jedino, koliko sam ja vidio, još bila ostala ta tačka, Muftijstvo i muftija. I onda je došla priča o deblokadi Sarajeva. Aman ide se ide se, aman. Međutim ništa nije bilo.

Nacionalno ili vjersko!?

Možete li se prisjetiti razgovora iz Đačkog doma sa muftijom, sa bošnjačkim intelektualcima. Ti si mogao vidjeti koliko smo mi bili mali, i hrabri, a koliko je u sve to uključena i evropska diplomatija?Jesmo li se mogli na vrijeme pripremiti, na vrijeme procijeniti šta će se dešavati u na kraju XX stoljeća u Mostaru, u BiH?

Velagić: Vjeruj mi, teško bih se mogao vjerno toga prisjetiti. Ti si me sada podsjetio na moje osjećaje i pretpostavke u ono vrijeme. Bio sam svjestan da je Amerika rekla: nije to moj interes i da je Engelska dala svjetlo Beogradu da mogu biti kao i prije njihov žandari na Balkanu. Ja sam to ocjenjiv'o. I vidim da sam u tome imao pravo. Imao sam i pretpostavki koje su bile pogrešna. Dolazilo se u Beč na sjećanja na naše poginule Bošnjake na Meleti u Prvom svjetskom ratu. Tamo ima jedan veliki vojni harem u blizini Graca. Tu je bila jedna velika bolnica, bila je sjedište druge regimente. Tu su dovođeni ranjenici i tu su umirali. Tamo je veliki harem podijeljene po parcelama. Bio je jedan takav skup a još nije bio rat. Došli su iz Bosne gradišćanski Hrvati, njihov fratar, muzika, došao je pravoslavni pop. Tamo sam išao sa rahmetli Smailom Balićem. Iza toga se išlo na ručak. Tu se sjećam jednog intrevjua kojeg sam dao dnevnim zagrebačkim novinama, a novinaraka je bila muslimanka. Rekao sam da bi JNA trebala biti čuvar reda. Imao sam naivnu misao da su podrsale mlađe generacije koje neće dozvoliti da se dese klanja i progon kao u Drugom Svjetskom ratu. Prevario sam se. Ovaj interwyu nije nikad objavljen, ali se dobro sjećam pogrešne procjene. Isto tako smatrao sam da Zapad neće intervenisati, da će čekati dok ne iskrvarimo i onda će nam reći, spremite malo hljeba i sira, što mi kažemo, malo lijekova ako treba, e haj sad možete 'vamo. Jeste li se dovoljno iskrvarili, jeste, e, haj sad ćemo na neki mirniji način razgovarati s vama. Zapad se skoro slično tako i ponio, pružio je samo humanitarnu pomoć. Moje stanovište je bilo i moja iskrena želja da s komšijama ni u kom slučaju nećemo ponovo za vratove. Međutim, stvar je išla drugim tokom. Pokazalo se da su oni crnogledajući imali pravo, a Boga mi što se tiče muslimana (u ono vrijeme smo pod tim imenom postojali i u Sandžaku i u BiH) nismo ničim dali do znanja da mi mislimo u vezi budućnosti, kakva bi mogla biti i šta bi mi trebali raditi. Totalno smo zakazali u bilo kakvim pripremama. Navesću jedno od mojih gledišta što se tiče mene i moje generacije Mladih Muslimana. Mladi Muslimani su suđeni za nešto što je bilo konkretno. Donesene su teške osude, ali smo svi ostali vjerni orijentaciji islama kao univerzalnom pogledu na život i čovjeka. U tom pogledu više smo mi bili znak protesta protiv stanja muslimana u Bosni i islamskog svijeta kao cjeline. Bili smo pogođeni ondašnjim teškim prilikama u islamskom svijetu pod grcao pod kolonijalizmom. Mi smo u Bosni bili nezadovoljni bababma, sa dedama, sa hodžama, sa muftijama sa reisom. Bili smo mladi, nekritični, ne dorasli, ali poneseni jednom univerzalnom idejom. Pretpostavljali smo da se islamski svijet može iskopati iz nevolje jedino ako se vrati onim principima, onom načinu života kao što je bilo prije, pa će Bog dati neki izlaz i polet. O Bosni kao Bosni nismo puno razmišljali i puno se bavili. Ulazeći u istražni zatvor i na sudu smo ispali vrlo čudni. Nisu nas shvatili ni naši roditelji, naši prijatelji, koji su nas voljeli. Šta ste htjeli i zašto ste to radili? Sjećam se ja sam jednom svom amidži, kad mi je reko, a šta ste htjeli, rekao htjeli smo dlanovima vjetar zadržati. Nešto što je nemoguće. Djeco, djeco! Pa, eto, nismo mogli ostati mirni i gledati kako komunisti u svemu odrođuju mlađe generacije. Nismo mogli ostati mirni. Nismo mi bili dorasli, osim što nas je ponijela jedna ideja. Ideš pa šta bilo da bilo. Bio nam je cilj da u svojoj sredini zadržimo nekoga da ne napusti islam, da nekoga zadržimo na islamskom putu, odgoju, da mu pomognemo da se odupre utisku i pritisku boljševičko-komunističkog- staljinističkog režima. Koga, koga bilo. Zato smo na neki način i stradali. E sad dolazi do pitanja nacionalnog određenja... Mi u zatvoru. U centralnom zatvoru smo se sakupili u velikim ćelijama. Bilo je tu osuđenih Srba i Hrvata iz ratnog doba. Šta ste htjeli? Već si tu ti imo jednu nepriliku da objasniš šta smo htjeli u nacionalnom smislu. Ne tiče se njega što ti sanjaš o islamu. Šta si htio tu, tu u Bosni. Na radilištima u Zenici družili smo se sa Hrvatima, sa Srbima. Bili smo mladi, brojni, neporočni, čestiti. Stalno je visilo to pitanje, a šta ste htjeli? Mi nismo imali organizacijskog odgovora na to pitanje. A oni su imali svoje. Međutim, mi smo imali jedinstven i čvrst stav, htjeli smo da živimo zajedno, da se ne mrzimo, da se pazimo, ne d'o Bog da jedan drugom nešto na žao učinimo, jer komšija je svetinja. Vidjeli smo šta je donijelo nacionalno vjersko nepodnošenje u Drugom svjetskom ratu. Takav naš stav je bio plod odgoja i zdravorazumskih zaključka. Ali njemu to nije bilo dovoljno. Komunisti tek došli na vlast i pita te: je si li za granicu na Drini. Pa pravite vi u svakom selu pet džamija, njeg to ne interesuje, jesi li za granicu na Drini? I ti ne možeš pobjeći od tog pitanja. Tek smo mi tu počeli politički i društveno zreti. Tek smo tu postali društvena bića, koja žive u Bosni u to i tom godištu. S nama je u zatvoru bila jednu grupu mlađih Srba i mlađih Hravta, koji nisu suđeni za ustaštvo, za četništvo, nego kao HSS-ovci, Mačekovci, školovani, mladi, studenti. I snjma smo se odlično slagali. Znam da su govorili Hadžiosmanović Mustafi: „Muja kad dođe sloboda, vi ćete Mladi Muslimani praviti zakone.“ Kad smo pušteni iz zatvora i otišli kući živili smo posebnim načinom života. Ja odlučio da nešto uradim. Kući se nećeš moć. Živićeš pod vrelim sačom. Vidio sam da ja to neću moći izdržati i ja sam bio donio odluku bježati iz Maribora u inostranstvo još 1951.g. Radio sam u knjigovodstvu u Zenici i na karti ugledam Maribor kao slobodnu granicu. Tako je i bilo. Zašto? Da nešto uradimo, da kažemo svijetu da mi postojimo kao neki bosanski mladići, ne kao panislamski. U pismu koje sam poslao iz zatvore malo sam i o tome govorio, o svom opredjeljenju: zajednička država, fino je podijeljena na Republike ali nema demokratije Republika. Još nismo o bošnjaštvu razgovarali. Tu temu ja sam potakao. Ne možeš reći musliman. Pa budu ti musliman, klanjaj ti, ali ne možeš pod imenom musliman ući pod nacionalno-etničko. Pitanje naše nacionalnosti sam potakao u zatvoru. Bilo je različitih reagiranje. Znao sam će biti rezerve, jer smo prije hapšenja na jednom sastanku malo razgovarali o tome. Mislio da sam to ja na sastanku inicirao. Neko me korigirao. Ipak je to bio Vahid Kozarić. Raspravljali smo o tome da mi kažemo da smo Bošnjaci. Tad smo to odbili. Zašto? Pogledajte šta je hrvatski i srpski nacionalizam. Pravo da Vam kažem nismo doživljavali riječ nacionalizam tako kako se danas doživljava. Mi smo to shvaćali šovinizmom. Do čega je doveo srpski i hrvatski šovinizam. Smatrali smo da je pojam nacionalnog osviještenja istorijski odigrao pozitivnu ulogu. U tom istorijskom - nacionalnom rađala se i netrpeljivost i to se zvalo šovinizmom. Govorili smo o šovinizmu, ne u o nacionalizmu kojem se danas daju svojstva šovinizma. Bilo kako bilo, smatrali smo da bi sa Bošnjaštvom dolijevali ulje na vatru, pa bi bilo još gore. I tako je odbačeno ta ideja na tom sastanku. Pazite vi nedoraslog zaključivanja mladića koji ulaze u život bez ikakve pripreme od baba, od deda, bez ikakve knjige. Rođeni pred rat, uz rat uzrasli. Meni je bilo 17 godina kad je počeo rat, u petom razredu gimnazije. Došo u šesti razred Gimnazije, nijednog Srbina. Neki ubijeni, neki istjerani u Srbiju. To je bila 1941.g. u jesen. A tebe natjerao da ideš u Liska ulicu i da se upišeš u ustašku omladinu i da za upis u Gimnaziju doneseš potvrdu da si upisan u ustašku omladinu. Ustaška mladež!? Ko mu je ustaška mladež? Tad imaš Džafera Kulenovića u Zagrebu koji je vodio našu stranku u Beogradu. Kad su bježali iz Beograda da se ide u Crnu Goru, da se leti avionom u inostranstvo, Džafer napušta ekipu i ide Poglavniku da mu bude Doglavnik. Tvoj politički vođa te napušta. Maček se odvojio, ali nije otiš'o Paveliću, već je otiš'o kući. Imaš ugledne ljude Mostarce koji su otišli u ustaše. Imaš povjerenike, čifutske radnje pretvorne u srpske radnje. U Mostaru je stavljen ključ muslimanima. Pavelić ti pravi džamiju u Zagrebu. Vakuf te džamije u Zagrebu su židovska imanja. I tako je to počelo. I sad mi mladići odbijamo sve, a nismo dorasli da kažemo šta hoćemo. Mi smo sazreli u zatvoru. Ja sama prebjegao granicu kao Bošnjak. Rado sam čitao literaturu o Bošnjacima. Posjećivao sam Dervu Hadžiomana. Ugledna familija u Mostaru. On je bio Mačekovac i on je bio u vrijeme Hrvatske Banovine načelnik Mostara. I on je često išao u Zagreb. Nije imao djece. Lež'o je u krevetu i ja ga pitam da se nacionalno osjećam Bošnjakom, ne mogu drugačije, a on meni kaže, tako je Teufik. Bilo je to pred moje bjekstvo iz zemlje. Mogla bi to biti 1960.g. To je moja stvar. Uglavnom u organizaciji se nije više o tome raspravljalo. Bilo je tu ideja da mu vjera ne dopušta da se nacionalno izjasni. Čuvaš vjeru da ti je neko ne obezvrijedi. U stvari i ne smiješ o tome govoriti, ali mi smo kao narod Bošnjaci i to je tako. Arapi su jedan narod, Turci su jedan narod i to je tako. Mi smo u tom pogledu bili čisti i to nas je sprečavalo da brinemo svoje brige o zemlji u kojoj živimo. Ostavi Palestinu, Indoneziju, Maroko. Oni brinu svoju brigu. Ti brinu svoju. Ja imam običaj ovako reći: Kad nas je UDBA pohapsila da su nam rekli: evo vam Tito poručio da vi sutra uzimate vlast, mi bi se na početku smijali, mi bi se vrlo lahko složili šta hoćemo. Hoćemo ovako Republike, hoćemo Republiku Jugoslaviju i hoćemo švicarsku demokratiju. Mi bi odmah to prihvatili. Mi nismo imali drugog opredjeljenje. Što se tiče mene ja sam smatrao da moramo voditi brigu o Bosni jer ti ne možeš izbjeći to pitanje, kad te ovaj pita je si li za granicu na Drini. Ja sam u inostranstvu plasir'o tu vijest. Naiš'o sam na muslimane Hrvate, poneđe ima, u Kanadi Srba muslimana. Izdaju se novine, pišu se članci. U Engleskoj ima grupa Mačekovaca. Ja sam plasirao Bošnjašvo. Reko sam: ja sam Bošnjak. Poslije toliko godina rahmetli Alija Izetbegović dolazi u Beč sa knjigom Islamska deklaracija da ja to pročitam i dam svoje mišljenje. Pročitao sam tu knjigu porazgovarali i rekao mu: Alija, što se vi bavite poslom s glavom u oblacima. Baviš se poslom koji nema veze s nama u BiH, niti si teolog, niti si plaho učen čovjek, pravnik. Knjiga je vrlo vrijedna, kasnije sam izgradio mišljenje i o naslovu i rekao sam mu: ori Bosnu nosom. Naime, oborite pogled u Bosnu. U Bosni živiš, mi smo dužni voditi brigu o Bosni, a ne o islamskom svijetu, jer ovo što on piše u „Islamskoj deklaraciji“ na zapadu ima knjiga o tome koliko hoćeš, i nemuslimani o tom pišu, još bolje već muslimani. Nema im mahane da su ih muftije pisali, jer su učili, studirali islam. Tu se vidi koliko smo bili daleko od naše osnovne potrebe ko smo i šta smo. Kad sam se vratio i pojavio se malo u javnosti meni jedan član Jugoslavenskog odbora iz Prvog svjetskog rata kaže gdje su se Srbi Hrvati i Slovenci udružili kad su saznali šta su Nijemci obećali Italiji ako uđe u rat na strani Zapada 1915.g. Istra, Dalmacija, Krf, 12 ostrva pod Turskom im je obećana. I Italija je ušla u savez sa Zapadom. I slikar Meštrović je ušao u ovaj odbor koji je želio da se to ne ostvari. Ali one dijelove koje je Zapad obećao Italiji dao je Pavelić 1941.g. Kako mi možemo objasniti da niko od komunista ne potegne pitanje Bošnjaštva 40 godina. Bili smo muslimani, Jugoslaveni, neopredijeljeni. Sve smo bili, ali nikako Bošnjaka. Samo je Husaga Ćišić 1945.g. potego to pitanje i time je sve završeno. Đuro Pucar 7. aprila, dan nakon oslobođenja Sarajeva, izjavljuje u BiH žive Srbi Hrvati i muslimani koji s neopredijeljeni, a koji će se opredijeliti. Kasnije je broj tih neopredijeljenih narastao na 2 miliona. Daje ti da si... Govorio sam tad u inostranstvu da je reis trebao skočiti i tužiti sudu za zloupotrebu imena Muslimani kad su nam davali nacionalno ime muslimani, da je to nešto što ne priliči. Ali je narodu bilo dobro i to je značilo da si sudbinom utjeran u jednu rubriku pa htio - ne htio. Tek nam je Bošnjački sabor 1993.g. kad smo bili na rubu propasti, vratio ime Bošnjak. 

Ustaše i četnici

Iz razgovora s Alijom o „Islamskoj deklaraciji“ da se zaključiti da ste vas dvojica imali temeljite rasprave. Nimalo nije bio ugodan taj razgovor. Jeste li se više i oko čega imali različita mišljenja. I kako se niste razišli s obzirom na jačinu argumentiranja?

Velagić: Gledajte, mi smo prije svega vjerovali u dragog Allah, braća smo po vjeri. Bili smo u istom zatvoru, zbog istih ideja. Ista nam je sudbina. Ja Aliju mnogo poštujem i cijenim. On me najviše od ličnosti koje sam poznavao fascinirao, ali to ne znači da moram pred njim šutiti ako mislim da je nešto pogrešno. Mi smo znalo razgovarati kao braća. Znam da sam još jednom bio nezadovoljan s Alijom, o spominjanju Ustaša i Ustaštva 41.g. - 45.g. Vazda govori o četnicima, a kaže nema potrebe govoriti o ustašama. Ja sam računao da ima potrebe da se toga sjećamo, da se dobro oslobodimo od ponovnog napada ustaša. Ako nećeš ti tu biti i ovamo ovaj drugi ti ne vjeruje. Vrlo je mučno ako se kaže vezali su zastave. Samo da napomenem od Šuljka sin bio je jedna Šuljak u NDH 41.g. Dolazio je u Blagaj u vrijeme pripremanja obračuna sa Srbima. Dolazio je i ko harangir'o sa Srbima. Sad treba, ovo sad treba ono. Bili su veliki članci o njemu, njegovi i slika njegova na Drini i odjednom se izgubio. Ali je išo na Drinu i harangir'o antisrpski. Kaže Alija nema potreba. Pa kažem bolan neće ti onaj drugi vjerovati. Kako neće? Spominješ četnike, spominješ Drinu, a nećeš spomenuti ustaše. Mi smo 1941.g. uvučeni u tu ustašku politiku. Džaferbeg Kulenović ode u Zagreb i tamo ga čeko brat mu, Osman, i do zadnjeg dana bili su tamo. Koliko je popova i vladika pobijeno onako samo ni za šta, ko to zna. Ovog puta samo jedan. Stranka nije bila prohrvatski orjentisana, već prema manje opasnoj strani. Alija je očekivao rezultate izbora. Očekivalo se da neće biti ovo što je bilo. Očekivalo se da oni s naše strane imaju četiri pet poslanika u parlamentu gdje ćemo djelovati na donošenje zakona u odnosu na muslimane, na naša prava kao muslimana, ne kao naroda, već vjerski problem. Vjerski problem?! Odakle će biti vizija kad se odbijao svaki razgovor o nacionalnom imenu. Ja sa svojim jaranima nisam mogao povesti razgovor o tome jer svaki razgovor o tome je shvatan kao nacionalizam. Alija je meni u društvu drugih rekao da očekuje da će parlament muslimanima osigurati kao muslimanima prava da odu na džumu, odu na Bajram i to je bolan problem. Računalo se biće država sa parlamentima u Beogradu i Sarajevu. To je bio problem! Nije sanjao koliko je procenta dobio. Ja kažem Ali-paša opet sjede u Sarajevu na prijestolje i da ti to Srbi i Hrvati prihvate. Đe si to vido? Nije sanjao o tome da će biti efendum u Sarajevu. Znači eto Turaka opet. Znači brojčano smo izišli na 50%, eto ti ih za 20 godina 60%. Radiće šta hoće. Nije reko džaba Karadžić nećemo mi Srbi da drugi o nama odlučuju. Nije to više bila demokratija. Znači da ga moraš počistiti kao komšiju. Krajišnik je rekao srušiti taj mit o komšiji. I eto sad u Bijeljeni nose plakate „Nećemo sa muslimanima“ jer je to njihovo 200 godina. Oslobađanje od Turaka i potiskivanje, potiskivanje. Eto ti Načertanija.

Ipak Bošnjaci

U pismu Mejđer Daglasu Hardu piše da svijet neće dopustiti formiranje islamske države na Balkanu. Tu vijest si nam tih godina ti prenio. Da li bi zapad zauzeo drugačiji stav da smo na početku rata imali ime Bošnjak?

Velagić: Što ste vi mene tada slušali ja se ne sjećam. U krugu Mladih Muslimana prije agresije preći na političko područje o Bošnjacima skoro je bilo nemoguće. U samici sam o tom razmišljao. Sve si misli potrošio. Grebeš nove misli po lubanji, ali ih nema. Sjećam se da sam s Nakičevićem razgovarao i on kaže treba to nauka dokazati, historiografija. Ja kažem, hajmo mi proglasiti da smo Bošnjaci pa nek nauka dokazuje. Kojim jezikom govoriš srpsko-hrvatskim, Išao sam sa Silajdžićem na skup osnivanja SDA u Jablanici i ja s njim u autu, kažem temu Bošnjaštva. Ma ni govora. Ma ni govora. On bio na školi u Egiptu i tamo je Arap što mi kažemo kao neki ciganin. Musliman i gotovo. Arapstvo nije u Arapa ono što mi razumijemo. Naser je to Arapstvo počeo rabiti kao nacionalnu ideju. Tek kasnije se Silajdžić sjećao toga i kaže Tofa je imao pravo. Imaš poziciju da te stvarnost prisiljava da zauzmeš stav po tom pitanju...., Ja u Beču potpišem da govorim Bošnjačkim jezikom, kad dođe vijest stranka kaže bosanskim, te ja opet formural i ispravim.

Da se vratimo još malo Mostaru i tom sastanku sa Hadžiosmanovićem. O čemu je još bilo riječi na tom sastanku? Zašto si tako nasikirao Hadžiosmanovića?

Velagić: Hadžiosmanović je moje izlaganje saslušao. Preko puta mene crvenio se ko rak. On baca fasciklu. Jer to se na neki način odražavalo na cijelu situaciju u Mostaru. Volio bih naći papire na kojima sam to zapisivao. A to će neko nakon moje smrti naći i objaviti. Nisam imao obaveza ali sam na neki način utjecao na sastanak i na zaključke. Posljednja brana odbrane bio je apsolutno muftija. Posljednji nasip. Pratim zbivanja pogotovo u kulturnom životu. Kupujem sve novine i pratim koliko mogu. Računam da je to bila posljednja brana. Bili ste u škripcu. Ispričaću vam slučaj đe smo mi bili u izolaciji. Šest soba. U jednoj sobi jezuiti i fratri, u drugoj sobi Mladi Muslimani, a tri sobe su bile pomiješane svećenicima tri vjere. I dobro se sjećam mog rođaka Smaila Velagića, i on je bio u toj izolaciji sa mnom. Išli smo na radilište zajedno sa tim fratrima, iz jedne sobe njih 12, a nas 12, i razgovarao sam sa tim jednim fratrom o Mostaru itd. On u razgovoru poče pričati šta će s nama biti, pa kaže: „ Niz Neretvu!“. Ja! Biva Srbi do Neretve, biva Hrvati do Neretve, a Muslimani niz Neretvu! A šta će s nama biti?! I vidite kako se Biskup Perić ponaša, šta nam je 41.g. biskup Čule govorio. Njegova intervencija protiv progona Srba i Židova, njegova pisma Paveliću bila su hrabra, a prijeti li su mu u život. Čitava Bosna je okreštena, sasijecana, sasijecan i vidimo kako danas izgleda. Hercegovina je bila u još težem položaju. Jer s jedne i druge strane. Od onog momenta kad smo mi rekli da nismo Hrvati. To je fino na jednom mjestu reko Tuđman, kad je bilo jasno da Bošnjaci u Mostaru neće biti Hrvati u tom smislu je rekao da ih onda moraju spriječiti u tome. Oni su to i pokušali. Isto što i Srbi. Nije džaba Alija napisao knjigu „Čudo bosanskog otpora“. E sad što se tiče Mostara i Hercegovine spali smo na dolinu Neretve i ono malo lijevo i malo desno. I nemamo ništa do Nevesinja. Nemaš ništa. 'Vamo na zapadu pogotovo nemaš. To su, zaista, bilo ostaci ostataka. Ima još nešto Mostar je bio strašno crven, više crven nego išta. Njihova krivica leži na partiji što su zakazali jer su se svojom nevoljom našli u tome. Međutim i njih su smatrali muslimanima i prijetili im smrću. Iznenađeni oni su se našli u tom muslimanskom, bošnjačkom korpusu. I zaista ovo što je urađeno u Mostaru osjećam koliko ste bili slabi, da je vjetar jači naišao otpuhao bi vas. Ne razumijem da vas vojnički nisu uništili. Trebalo je samo da siđu u grad. Nejse, neka to objašnjavaju stručnjaci. Ne razumijem da vas nisu protjerali. Jesu pokušali ali nisu uspjeli. Pokazali su mi linije i ne znam zašto nisu mogli sići do Neretve. Je li to bio kukavičluk, ali to se vojnički ne može objasniti. 

Prijetnja odrođavanja od klasičnog načina života

Božija volja, naša odlučnost. Mostar i BiH se izdižu iz tog mrtvila.

Uspjeh u zadnjim godinama kulturno i nacionalni jedno je apsolutno čudo. Odrastaju mlađe generacije. Mostaru fali generacija ne više mladih ne više starih. Fali još da većina Mostaraca shvati da živi u svom na svom. Bosna u agresiji ima nekoliko područja sa različitim sudbinama. Mostar je sigurno bio u najtežoj situaciji. Mogućnosti su otežane što je i Sarajevo bilo zabavljeno samo sobom. Rat nismo dočekali ni blizu politički spremni ili bilo koji drugi način tako da je sve ležalo na domaćem čovjeku. Ono što smo postigli, postigli smo vlastitim nastojanjem. Bili smo raspršeni zadnjih 40 godina. Izlazili smo iz svog sureta. Počeli smo davati narodna imena djeci prestali smo davati babina i majkina imena djeci. Ima novih imena. S druge strane ne mogu da ne spomenem izlazak iz sureta klasične Bosne, visoke džamija sa dvije šerefe i zvučnici. Preko zvučnika nemamo mujezina. Zvučnici preglasni i odrođavaju nas od klasičnog načina života. Zvučnik poziva sa dva kilometra, a ljudi oko džamije jedva čekaju da prođe ezan. Ne mogu da shvatim da to vlast dozvoljava. Karakter islama je umjerenost, neumjereno je to s tim zvučnicima. Džamija je previsoka, munara pod nebo, a džamija prema munari kepec. Popet se na munaru je problem i mršavom čovjeku. Šerefe nije uopšte napravljena za muejzina, jer će biti zvučnici. A ljudi koji tu stanuju biće iziritirani. Eto piše i Preporod o preglasnim ezanima. U Mostaru vidim da se isplivalo iz užasne atmosfere.

 

Okupljali smo moralnu elitu u Bošnjaka

Diwan: Kada je i zašto organiziran Pokret ''Mladi muslimani''?

Bakšić: Pokret ''Mladi muslimani'' organiziran je 1939. godine. Da bi se u potpunosti shvatio razlog formiranja Pokreta mora se posmatrati širi društveno-politički, nacionalni i historijski kontekst. Naime, 1939. godine desilo se nekoliko događaja koji su imali negativan utjecaj na Bošnjake. Naravo, tada Bošnjaci nisu nosili ovo ime, već su bili Srbi ili Hrvate muslimanske vjerispovjesti, ili su bili neopredjeljeni što je bila odluka većinskog dijela našeg naroda. Dakle, Bošnjaci nisu imali nacionalna prava u Kraljevini Jugoslaviji i to je bio jedan od motiva i razloga za formiranje Pokreta. Treba naglasiti da osnivači Pokreta nisu imali visoku svijest o nacionalnom imenu Bošnjak, ali su itekako i kristalno jasno znali da nisu Srbi i Hrvati i vrijeđala ih je činjenica da su nacionalno potcjenjivani od drugih naroda. Potcjenjivački odnos, potpuno minimiziranje uloge, značaja, postojanja Bošnjaka u Bosni, bilo je posebno izraženo u društvenom i političkom životu Kraljevine Jugoslavije, bez obzira na činjenicu da je postojala Jugoslovenska muslimanska organizacija (JMO) i da je njen predsjednik dr. Mehmed Spaho bio ministar u Vladi. Takav odnos srpske i hrvatske politike prema Bošnjacima kulminirao je upravo 1939. godine.

Opširnije...

Doktor Tarik Muftić bio je simbol bosansko-muslimanske kušnje

 

„Postoji čitava literatura koja opisuje dobre ljude i dobra djela koja su uradili, ali je daleko brojnija i veća literatura koja opisuje zla i zločince u svim narodima i svim vremenima. Ljudska narav je nepromjenjiva već hiljadama godina, zato su nam razumljiva dobročinstva i zločini kroz historiju.“, u poglavlju „Čovjek-nečovjek“ zapisao je rahmetli Tarik Muftić. Kroz prizmu ove životne filozofije moguće je sagledati i njegov vlastiti život, jednu od najdramatičnijih sudbina Bošnjaka u komunističkom režimu. Tarik Muftić je pokretač ideje formiranja organizacije „Mladih Muslimana“.  Bio je inicijator osnivanja pokreta SDA u Mostaru 90-tih godina prošlog stoljeća i paradigma komunističkog mučenja slobodne misli posvećene vjeri. Čini se besprijekorno tačnom Muftićeva ocjena o „dobroj i zloj literaturi“ kad je riječ i o njegovoj biografiji. Mnogo više je „zlih“ tekstova objavljenih o njemu već onih u kojima se objektivno apostrofira Tarikova primordijalna misao i humanizam.

Opširnije...