Udruženje Mladi Muslimani

ALIJA IZETBEGOVIĆ BIO JE STRIKTNO PROTIV HITLERA I SARADNJE MUSLIMANA S FAŠISTIMA (II DIO)

Detalji

Objavljeno nedjelja, 31 Mart 2019 00:00

Autor Administrator

“Mladi muslimani“ – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (II dio)

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

Spas za svako stanje u kome se nađe pojedinac, porodica, džemat, pa i cijela zajednica, cijeli jedan narod, jeste islam. To je bila osnovna mladomuslimanska ideja u vremenu formiranja pokreta 1939. godine. Taj princip ostaje fundament pokreta sve do današnjih dana. Naravno, uz široko razumijevanje islama kao načina života koji nije zatvoren u četiri zida kuće već je prisutan u svakom trenutku i na svakom mjestu kako privatnog života, tako i učešća u svim društvenim tokovima od folklornih, kulturnih, preko obrazovnih, odgojnih, do ekonomskih i političkih. 

OSNOVNI POSTULAT POKRETA – U ISLAMU JE SPAS

Dakle, u teškom vremenu za bošnjački narod 1939. godine mladi bošnjački intelektualci koji će se kasnije nazvati “Mladi muslimani” rješenje za spas od duhovne, moralne, a prije svega fizičke propasti svog naroda vide u afirmiranju islamskog učenja. Jedan od osnivača “Mladih muslimana” Emin Granov o tome kaže: “Idejno formiranje i okupljanje na islamskoj osnovi posve je samonikla pojava među muslimanskom omladinom kod nas, bez ikakvog podnošenja i serviranja sa strane ili iz nekih drugih izvora. Nije bilo još naziva ‘Mladi muslimani’, a mi smo se okupljali i radili na islamskoj idejnoj, politički nacionalnoj platformi.” Hadži Esad Kojić priredio je 1997. godine zbornik radova “Mladi muslimani”, jučer, danas, sutra (zbornik nikad nije odštampan, već su radovi uvezani u jednu cjelinu i kopirani za internu upotrebu), gdje je svoj rad Ukratko o “Mladim muslimanima” priložio i Vahid Kozarić, gdje glede stavljanja islamskog načina života u prvi plan kod “Mladih muslimana” u procesu formiranja pokreta kaže: “Analizirajući uzroke odrođavanja muslimanske inteligencije, došlo se do saznanja da je osnovni razlog nedostatak islamske svijesti kod svakog pojedinca, što znači da je sada trebalo raditi na izgradnji islamske svijesti kod svakog pojedinca Muslimana... Svi oni koji su željeli da postanu članovi organizacije ‘Mladi muslimani’ su srcem i dušom nastojali da što bolje upoznaju islam i njegove upute i da ih provedu u život.” “Mladi muslimani” su za kratko i pritom teško vrijeme za Bošnjake i Bosnu  uspjeli do kraja Drugog svjetskog rata iznjedriti generaciju mladih intelektualaca čije su ideje i vizije bile usmjerene ka duhovnom, kulturnom i nacionalnom preporodu Bošnjaka-muslimana. O idejama i ciljevima “Mladih muslimana” pisao je Asim Čamdžić u časopisu El-Hidaje, u broju 4-5. iz 1943/44. godine: “I ‘Mladi muslimani’ imaju svoj jasno izražen i određen pravac kome teže i od koga nikada neće odustati. Taj put i pravac je put Islama, koji daje smisao svemu i rješava sva pitanja čovjekovog, kako javnog, tako i privatnog života na svim mjestima i u svim vremenima. Eto, to je cilj ‘Mladih muslimana’ koga oni u svako doba moraju biti podpuno sviestni... Mladi musliman mora biti čovjek plemenita srdca i duha, jake volje, čelična i izgrađena značaja. On je duboko religiozan. On prezire sve griehe, zločine i nizkosti, oduševljava se pravdom, dobrotom i istinom. Mustafa Busuladžić Sakib Nišić Poštuje tuđe svetinje, ali i svoje nadasve voli i brani... Mladi musliman nije i ne može biti sebičnjak i materialista. On ne radi samo za sebe. Ne uživa u bogatstvu i položajima, dok drugi umiru u krvi, biedi, nevolji i oskudici. On dakle ne živi u subjektivnom svietu, nego u objektivnom, kroz zajednicu i za zajednicu.”

OSNIVAČKA SKUPŠTINA 23. MARTA 1941. GODINE

Najistaknutiji u grupi mladića svjesnih situacije u državi, položaja svog naroda i teških vremena koja su pred njima bili su studenti: Esad Karađozović, Tarik Muftić, Emin Granov, Murtez Dervišević i Husref Bašagić. Za njih se može reći da su osnivači Pokreta “Mladi muslimani”, iako su im se pridružili i đaci Prve muške gimnazije, tada elitne škole, a onda i drugi bošnjački slobodoumni mladi intelektualci i prije nego su se nazvali “Mladi muslimani”. Ova grupa mladića prvo je formirala (bez skupštine i registracije) društvo pod nazivom “Naprednjaci”. Ovaj je naziv ubrzo promijenjen jer je previše podsjećao na nazive koje su koristili komunisti. Društvo je dobilo naziv “Mirza Safvet” i pod ovim nazivom djeluje sve do marta 1941. godine. Zvanično osnivanje pokreta bilo je 23. marta 1941. godine. Osnivačka skupština održana je u prostorijama “Trezvenosti” uz predstavnika vlasti. Skupštinu je vodio Tarik Muftić, a na njoj je bilo 40-50 mladih ljudi. O osnivačkoj skupštini “Mladih muslimana” pisali su i tadašnji mediji: “U Sarajevu je osnovano kulturno-prosvetno društvo mladih muslimana koje ima za cilj suzbijanje nepismenosti – Sarajevo, 26. mart – U prostorijama muslimanskog društva ‘Trezvenost’ održana je osnivačka skupština kulturno-prosvetnih društava mladih muslimana, kojoj je prisustvovao veliki broj studenata Više islamske šerijatsko-teološke škole, zatim Gazi Husref-begove medrese, šerijatske gimnazije, mladih muslimanskih privrednika i radnika. Skupštinu je otvorio g. Tarik Muftić, pozivajući prisutne da prve svoje misli upute NJ. V. Kralju i Kraljevskom Domu, pa je pročitao pozdravne telegrame, a potom je u govoru u nekoliko poteza izneo teško stanje muslimanske omladine, koja propada u kafanama, dok je veliki broj muslimana nepismen. Muslimanska omladina, ona koja je u školama i koja je naprednija, treba da zađe u narod i da radi. Posle toga, pročitana su pravila, pa je izabrana uprava na čelu s g. Abdulahom Ćamom, studentom Više islamske šerijatsko-teološke škole.” Nakon 15-ak dana, rat je došao i u Kraljevinu Jugoslaviju, a “Mladi muslimani” nisu uspjeli da se registriraju.

OTKLON OD “USTAŠKE MLADEŽI”

Raspadom Kraljevine Jugoslavije u BiH se uspostavlja fašistička Nezavisna Država Hrvatska (NDH). “Mladi muslimani” držali su se podalje od ustaških vojnih i drugih organizacija. Izbjegavali su aktivnosti u inače obaveznoj “Ustaškoj mladeži”, zbog čega su vlasti na njih gledale s podozrenjem, a njihov je broj stalno rastao zbog činjenice da nisu pripadali ustaškom režimu, te zbog aktivnosti koje su poduzimali da bi bili od koristi i svom narodu. Pokušali su registrirati organizaciju, ali su odbijeni uz obrazloženje da postoji “Ustaška mladež” i da mladi trebaju da djeluju u toj organizaciji. Iako im nije odobrena registracija, oni nastavljaju raditi, sastajati se, diskutirati, pripremati za teška vremena. Izbjegavanjem uključivanja u “Ustašku mladež” “Mladi muslimani” još jednom potvrđuju svoj antifašizam.

MLADOMUSLIMANSKI DOPRINOS ANTIFAŠISTIČKIM REZOLUCIJAMA IZ 1941. GODINE

Neki od članova “Mladih muslimana” bili su potpisnici i antifašističkih rezolucija iz 1941. godine kojima su s drugim bošnjačkim intelektualcima tražili od NDH vlasti da ne sprovodi teror nad njihovim komšijama Srbima, Jevrejima i Romima. Puno bi veći broj mladomuslimana potpisao ove rezolucije, ali su bili premladi za to. Međutim, svoj doprinos dali su umnožavanjem i distribuiranjem ovih rezolucija javnosti. Ovim su “Mladi muslimani”, a i Bošnjaci u načelu, pokazali svoj antifašistički stav, i to ne sa strane, s neke teritorije i iz neke zemlje koja nije bila poklopljena čizmom fašizma, već iznutra, iz jedne zemlje koja je bila okupirana. Hafiz Abdulah Budimlija iz Bijeljine bio je jedan od mladomuslimana potpisnika Bijeljinske rezolucije. Zapisao je u knjizi Moja sjećanja: “Potpisnici Bijeljinske rezolucije 2.12.1941. bili su najviđeniji građani kotara Bijeljina... Da bi se spriječile represalije nad srpskim življem i tjeranje Srba u logore, navedeni građani muslimani su se obratili vlastima NDH i Njemačke, da se i srpskom življu obezbijedi ravnopravan život kao i ostalim žiteljima u NDH.” Kuriozitet je što je Bijeljinska rezolucija potpisana u vrijeme kada su četnici i partizani zajedno napali selo Koraj i ubili 400 Bošnjaka, a ostale protjerali i selo zapalili.

U PRILOG ANTIFAŠIZMU

U novije vrijeme neprijatelji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka pokušavaju Aliju Izetbegovića, Mustafu Busuladžića i generalno “Mlade muslimane” prikazati kao fašiste i s fašističkim idejama tokom Drugog svjetskog rata. Nažalost, jedan broj pripadnika ljevičarskih skupina i iz bošnjačkog korpusa jedan broj intelektualaca, te jedan broj sarajevskih medija stoji na ovoj neutemeljenoj tvrdnji. Ide se do te mjere da neki tvrde da je Alija Izetbegović pripadao Handžar diviziji. Da je to notorna neistina, svjedoči Zvonimir Bernwald, Nijemac koji je kao prevodilac služio u štabu Handžar divizije, u svojoj knjizi Muslime in der Waffen-SS: Erinnerungen an die bosnische Division Handžar (1943– 1945),izdatoj u Grazu 2012. godine, gdje stoji: “Alija Izetbegović, kasnije predsjednik Republike BiH, tada je kao član organizacije ‘Mladi muslimani’ bio striktno protiv Hitlera i saradnje muslimana sa fašistima. On je odvraćao Mašića (Kasim ef., op. A. Dž.) da se ne prijavi u Handžar diviziju.” I Mustafa Busuladžić kao student VIŠT-a kritizira fašizam i nacizam u vrijeme dok Roosevelt opisuje Mussolinija kao “italijanskog gospodina vrijednog divljenja” i dok američki časopis Time Adolfa Hitlera proglašava ličnošću godine 1938. O ovom detaljno govori hfz. dr. Mevludin Dizdarević u knjizi Islam i zapad u mišljenju Mustafe Busuladžića. Busuladžić piše i sljedeće: “Komunizam i antipod mu fašizam ne zadovoljavaju. Oni nisu riješili socijalno pitanje.” Busuladžić iznosi i sljedeći antifašistički i antikomunistički stav: “U ratu ideologija naš je put jasan. Mi se borimo da se održimo kao muslimani, da pribavimo sebi prava koja nam pripadaju kao pravim sinovima naše grude... Stoga nam nije potrebno niti želimo posezati za tuđim ideologijama, koje su tuđe našim mentalnim osobinama, našem psihičkom ustrojstvu, našoj etici i našoj predaji.”

PRIKLJUČIVANJE “MLADIH MUSLIMANA” “EL-HIDAJI” 1942. GODINE

Na jesen 1941. godine veliki broj “Mladih muslimana” odlazi na studije u Zagreb i tamo nastavljaju djelovanje. U proljeće 1942. godine “Mladi muslimani” se priključuju “El‑Hidaji” i postaju njena sekcija za mlade. Do ovog uključivanja dolazi iz više razloga, a ključni je da se legalizira rad i omogući veća aktivnost. “El-Hidaja”, odnosno njen predsjednik Mehmed ef. Handžić je uključivanjem “Mladih muslimana” u okrilje “El‑Hidaje”, i kroz insistiranje na određenim pravilima, usmjerio mladalački bunt i misaonu nadobudnost određenog broja članova pokreta, što je vjerovatno spriječilo oštriju reakciju vlasti NDH prema “Mladim muslimanima”. Handžić je kao veliki alim tog vremena prepoznao iskrenost i potencijal “Mladih muslimana”. Međutim, nisu svi mladomuslimani bili za priključenje “El-Hidaji”. Među onima koji su se protivili bili su i Alija Izetbegović, Nedžib Šaćirbegović i drugi. Alija Izetbegović se protivio ulasku u okrilje “El-Hidaje” jer je ona bila organizacija klera, hodža, o čijem radu Izetbegović nije imao pozitivno mišljenje. O tome govori i sam Izetbegović u intervjuu Seadu Trhulju za potrebe knjige Mladi muslimani: “U toku rata mi smo se bavili svim i svačim. Ja nisam bio uključen u ‘El-Hidaju’, bio sam uključen u ‘Merhamet’, dobrotvorno društvo, tamo nas je bilo dosta iz one prvobitne grupe ‘Mladih muslimana’. Tamo smo se nalazili, ugrađivali svoje vrijeme i energiju radeći kod muhadžira, zbrinjavajući te ljude, idući na teren da im nosimo hranu itd. Jedan broj naših ostao je da radi pri ‘El-Hidaji’. Bili smo se manje-više ovako podijelili: malo manje buntovan svijet ostao je da radi u ‘El-Hidaji’, onaj buntovniji je otišao da radi izvan. Ali mi smo ipak svi smatrali da pripadamo organizaciji ‘Mladi muslimani’, koja nije obuhvaćena jednim udruženjem, jednom hijerarhijom, nego je manje-više rasuta, vezana samo jednom idejom.”

HUMANITARNI I ODGOJNO-OBRAZOVNI RAD TOKOM DRUGOG SVJETSKOG RATA

Kao što se vidi iz prethodnog zapisa, pripadnici “Mladih muslimana” tokom Drugog svjetskog rata dali su doprinos svom narodu kroz humanitarni rad na zbrinjavanju bošnjačkih izbjeglica s prostora Posavine, istočne Bosne, Sandžaka, odakle su bili protjerivani. Ovaj dio aktivnosti uglavnom su radili kroz “Merhamet”. Neki su i životom platili ovaj vid pomoći svom narodu. O tome govori Ismet Serdarević u intervjuu Seadu Trhulju za knjigu Mladi muslimani: “Tako je, koncem 1944. godine, jedna grupa išla u Posavinu i Slavoniju da nabavi hrane i većina je tu akciju platila glavom. Zapravo, ja sam jedini živ iz te grupe. Jedan je umro, a ostali su poginuli. Kemo Kurbegović je umro, ustaše su ubile Rašidagića i Landžu, a partizani su, bez ikakvih razloga, u aprilu ili maju u Vitezu strijeljali Nurudina Gackića, Sabita Nišića, Safeta Softića i mog brata Asafa. Zapravo, Asaf je stradao umjesto mene. Kako su nabavke hrane trajale dugo, vratio sam se po dodatne potvrde i novac i ostao u Sarajevu radi škole da bih mogao završiti IV razred. Asaf je bio diplomirao i krio se da ne bi morao ići u domobrane. Otišao je umjesto mene i stradao.” Tokom Drugog svjetskog rata pripadnici “Mladih muslimana” bavili su se i obrazovanjem, edukacijom mladića i djevojaka. Učili su ih po sijelima, u džamijama, podsticali na obrazovanje, tako da su stjecali ugled u narodu, a broj pripadnika pokreta stalno je rastao. “Za vrijeme rata, mi, mladež, organizovali smo se po mahalama. To su bila sportska takmičenja, razne kulturne priredbe, vjeronauku smo sami održavali i davali časove djeci”, govorio je Edah Bećirbegović u intervjuu Seadu Trhulju za knjigu Mladi muslimani. Ugled kod roditelja i đaka toliko je rastao da su roditelji dovodili sami svoju djecu na pripreme za školu ili u mekteb kod mladomuslimana. Njihova je popularnost bila utoliko veća što su imali neklasičan pristup đacima i kroz sport, igru i slične načine uspijevali su prenositi znanja mlađima. Upravo ovi mladi ljudi, učenici, kasnije će postati i sljedbenici pokreta “Mladi muslimani”.  

____________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović

MLADI MUSLIMANI NISU PODRŽAVALI NI FAŠISTE NI KOMUNISTE, SLIJEDILI SU IDEJE HUMANIZMA I ISLAMA (I DIO)

Detalji

Objavljeno utorak, 19 Mart 2019 00:00

Autor Administrator

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.

Pokret “Mladi muslimani” nastao je 1939. godine kao odgovor mlade bošnjačke, muslimanske inteligencije na događaje koji su obilježili to vrijeme, kako u tadašnjoj Bosni, koja je pripadala Kraljevini Jugoslaviji, tako i šire u svijetu. Izazova je bilo više: nepriznavanje nacionalnih prava Bošnjaka, potom priprema podjele Bosne kroz srpsko‑hrvatski sporazum na nivou vladajuće strukture Kraljevine, poznati sporazum Cvetković-Maček, slabe političke i nacionalne institucije i organizacije u bošnjačkom korpusu, nemoćne da se izbore s izazovima vremena, jačanje dviju za muslimane neprihvatljive ideologije u svijetu, s refleksijom i na Kraljevinu Jugoslaviju i Bosnu u njoj, a to su fašizam i komunizam; očigledno izbijanje velikog rata u kome su Bošnjaci vojno nezaštićeni, a desničarske četničke i ustaške ideologije uveliko su jačale i oštrile kame.

OTPOR U ODNOSU KRALJEVINE JUGOSLAVIJE PREMA BOŠNJACIMA

Dakle, jedan od motiva i razloga za formiranje pokreta “Mladi muslimani” leži u činjenici da Bošnjaci nisu imali nacionalna prava u Kraljevini Jugoslaviji. Potcjenjivački odnos, potpuno minimiziranje uloge, značaja, pa i postojanja Bošnjaka u Bosni bilo je posebno izraženo u društvenom i političkom životu Kraljevine Jugoslavije, bez obzira na činjenicu da je postojala Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) i da je njen predsjednik dr. Mehmed Spaho bio ministar u Vladi Kraljevine. Ismet Serdarević, pripadnik pokreta “Mladi muslimani”, u knjizi Seada Trhulja Mladi muslimani o poziciji Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji i pred formiranje pokreta kaže: “Moj stariji brat Asaf je spadao u grupu đaka Prve gimnazije koja je maturirala 1939. godine... Oni su se još kao gimnazijalci sastajali u grupama koje su više imale debatni karakter, ali koje su bile ideološki različito usmjerene. Nisu bili zadovoljni statusom Muslimana kakav je bio predstavljen ondašnjoj javnosti. Znam kako se o nama onda mislilo, ko smo i šta smo: ništa lijepo, ništa značajno, a često ponižavajuće. Oni su na tim sastancima pretresali teme o islamu, o Muslimanima u BiH i Jugoslaviji, a kroz to se nije moglo ne govoriti o Muslimanima kao o nekom autohtonom narodu, naciji. Bili su to izuzetno inteligentni mladići, postizali su vanredne rezultate u školi. Tada se, kako sam kasnije informisan, i rodila ideja o osnivanju organizacije koja bi bila službeno registrovana.” Bošnjaci su u vremenu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kasnije Kraljevine Jugoslavije) pretrpjeli veliko i masovno osiromašivanje kroz agrarne reforme iz 1919. i 1924. godine. Ona je u potpunosti zaustavila ekonomski napredak Bošnjaka, ali i mogućnost obrazovanja i individualnog, porodičnog napretka, kao i napretka bošnjačke zajednice. Takav odnos srpske i hrvatske politike prema Bošnjacima kulminirao je upravo 1939. godine. Predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije, Srbin Dragiša Cvetković, i vođa Hrvatske seljačke stranke, Hrvat dr. Vlatko Maček, potpuno negirajući interes Bošnjaka, 26. augusta 1939. godine potpisali su sporazum kojim je Bosna praktično podijeljena između Srba i Hrvata. Kako se gledalo na Bošnjake, svjedoči odgovor Cvetkovića na Mačekovo pitanje “šta ćemo s muslimanima”, kada je rekao: “Računajmo kao da ih nema.” Iste godine, baš u vrijeme kada se vode pregovori na relaciji Cvetković-Maček, u hotelskoj sobi u Beogradu iznenada umire predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i ministar u Vladi dr. Mehmed Spaho. Po mnogima, Spaho je ubijen jer je predstavljao Bošnjake i zato što ne bi lahko prihvatio sporazum kojim se uništava Bosna, čija je cjelovitost bila njegov politički koncept i prioritet. 

SMRT SPAHE I POLITIČKO SLABLJENJE BOŠNJAKA

Mladi bošnjački intelektualci koji će formirati pokret “Mladi muslimani” uglavnom su podržavali JMO, tako da su smrt Spahe, te političke okolnosti koje su tada vladale bili, također, jedan od razloga nastanka “Mladih muslimana”. Munir Gavrankapetanović, jedan od značajnijih pripadnika “Mladih muslimana”, pisao je o stavovima pokreta prema JMO: “JMO, koja je osnovana u prvim godinama postojanja Kraljevine Jugoslavije, uspjela je da u svoje redove okupi ogroman broj muslimana. Ona je za sve vrijeme svog postojanja uspjela da sačuva biće muslimanskog naroda. To je njena velika povijesna zasluga. JMO je nastojala da se izbori za autonomiju BiH u njenim povijesnim granicama, a u okviru tadašnje Jugoslavije. Ona je također nastojala da se nadoknadi materijalna šteta muslimanima pojedincima kojima su ogromni kompleksi zemlje oduzeti tzv. agrarnom reformom provedenom 1919. godine. To su bila uporna nastojanja koja su rezultirala nepotpunim uspjehom. JMO borila se, dalje, da se materijalno osiguraju siromašni slojevi muslimanskog naroda putem zapošljavanja u državnu službu. Zalaganjem njenih narodnih poslanika podignute su po selima mnoge osnovne škole, izgrađeni lokalni putevi i vodovodi. Njihovim zalaganjem izgrađena je željeznička pruga Ustiprača – Foča, koja je mnogo značila za Podrinje i razvoj tog kraja nastanjenog pretežno muslimanskim življem. JMO je stvarno bila stranka muslimanskog naroda, koja je ne samo uspjela da sačuva Muslimane na okupu nego je uspjela da olakša i poboljša život muslimanskog naroda.” Pored Munira Gavrankapetanovića, i drugi članovi “Mladih muslimana” ističu važnost JMO, poput dr. Nedžiba Šaćirbegovića: “Osnivanjem JMO, političke stranke muslimana BiH, 1919. godine, mi smo poslali tri poruke svijetu. Prva je da mi želimo biti politički faktor u (tada novoj) državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Druga je da mi ističemo svoju pripadnost ovim prostorima koje su naselili južnoslavenski narodi, i da smo kao takvi prihvatili zajedničku državu Južnih Slavena. Treća poruka, ništa manje važna od prve ili druge, jeste isticanje da se radi o političkom organiziranju muslimana, znači, o političkom okupljanju onih koji imaju identične interese, nade i brige, probleme i rješenja koja traže i nude.” Međutim, razmišljanja članova pokreta nisu u svim segmentima bili podrška JMO. “Međutim, njena (JMO) velika mahana (bar po mojoj skromnoj ocjeni) je to što je ona u svojoj biti bila građanska, a ne ideološka stranka”, pisao je Munir Gavrankapetanović. “Mladi muslimani” zamjerali su JMO i što nije uspjela nacionalno pitanje Bošnjaka podići na viši nivo. “Pod pritiskom da se opredjeljuju kao Srbi ili Hrvati, tadašnji vodeći bošnjački političari su izabrali u nacionalnom pogledu neutralno, ali legitimno, ime (jugoslavenska) kao oznaku svoje stranke. To je u tadašnjim prilikama bio vjerovatno jedini način da se istakne posebni muslimanski, odnosno bošnjački narodni identitet. Ali, iako je uživalo povjerenje širokih slojeva bošnjačkog stanovništva, vodstvo JMO nije uspjelo dati program akcije kojim bi se postiglo temeljno poboljšanje socijalnih i kulturnih prilika Bošnjaka-muslimana”, stav je “Mladih muslimana” iznesen u predgovoru knjige “Mladi muslimani” 1939–2005.

IZVJESNOST VELIKOG RATA I NEZAŠTIĆENOST BOŠNJAKA

Na globalnoj političkoj sceni vidljivo je bilo da Njemačka sa svojim saveznicima kreće u veliki rat. Svako ko je bio iole politički obrazovan mogao je predvidjeti Hitlerove aspiracije i prema Kraljevini Jugoslaviji kada za to dođe pogodno vrijeme. U takvoj situaciji samo su Bošnjaci u Kraljevini ostajali potpuno nezaštićeni, a s lošim ranijim ratnim iskustvom od komšija, posebno s istoka. Bošnjaci su, za razliku od Srba ili Hrvata, bili nenaoružani, nisu imali utjecaja u Vojsci Kraljevine Jugoslavije, pa time ni svoje naoružane ljude. I ove činjenice itekako su bili svjesni osnivači “Mladih muslimana” kada su se odlučili organizirati. Jedan od razloga i motiva formiranja leži u činjenici da su nacionalne institucije i organizacije kulture, vjerska zajednica, humanitarne organizacije bile slabe ili s prosrpskom ili prohrvatskom orijentacijom. Koliko je bila slaba, nezrela, dezorijentirana Islamska vjerska zajednica, s uplašenim i iskompleksiranim predvodnicima, svjedoči i događaj iz 1935. godine, o kome piše Munir Gavrankapetanović, kada je “liječnik dr. Asim Metiljević objavio brošuru Islam u svjetlu istine, u kojoj između ostalog ističe da islam nije samo religija nego čitav pogled na svijet koji rješava sve probleme čovjekovog života. On je istakao i zaboravljenu istinu da u islamu nema svećenstva. To su za ono doba bile revolucionarne ideje koje su potresle tadašnja shvatanja o islamu. Stanje u Islamskoj vjerskoj zajednici u tom dobu najbolje ilustruje činjenica da su upravo njeni organi zahtijevali od policijskih vlasti da se ta brošura odmah zabrani”. Kulturno-prosvjetna društva bila su prosrpska, kakav je bio “Gajret”, ili prohrvatska, kakva je bila “Narodna uzdanica”. “Oni sa svojom prosrpskom i prohrvatskom orijentacijom nisu nudili odgovore na ključna pitanja BiH i Bošnjaka. To je, također, jedan od podsticaja nastanka organizacije ‘Mladi muslimani’, koja je u idejnom smislu bila opredijeljena za stvarni duhovni, kulturni, politički i ekonomski preporod Bošnjaka-muslimana”, stoji u predgovoru knjige “Mladi muslimani” 1939–2005.

JAČANJE RETROGRADNIH IDEJA FAŠIZMA I KOMUNIZMA

Pred Drugi svjetski rat u Evropi su jačale dvije retrogradne i opasne ideje koje su se itekako prenosile na Kraljevinu Jugoslaviju i na Bosnu i Hercegovinu. Riječ je o fašističkoj i komunističkoj ideji. Fašistička ideja bila je prihvaćena kod nacionalističkih i velikodržavničkih ideologija Srba i Hrvata. Jačale su četničke i ustaške ideje. Sve je jača bila i komunistička ideologija, koja je predstavljana kao “alternativa” nacionalističkim i fašističkim ideologijama. “Koncem tridesetih godina u političkom životu Jugoslavije javljaju se ideološki pokreti, i to ilegalni jer drugačije nisu mogli postojati. To su bili Komunistička partija, Hrvatski ustaški pokret i Ljotićev ‘Zbor’ kod Srba. Ovi pokreti su bili potpomognuti izvana: komunisti od Sovjetskog Saveza, a ustaše od fašističke Italije i nacionalsocijalističke Njemačke, a ‘Zbor’ iz Srbije. Svi ovi spomenuti pokreti nastojali su da prošire svoj utjecaj naročito među omladinom, školskom i radničkom. Upotrebljavaju jaka propagandna sredstva i vrše snažnu agitaciju. Oni daju omladini svoje poglede na svijet, svoje ciljeve, svoje ideale... Zato određeni broj muslimanskih mladića i djevojaka postaje plijen komunističkih, ustaških i ljotićevskih agitatora”, piše Munir Gavrankapetanović. Mladići i djevojke koji su nosili mladomuslimansku ideju bili su protivnici i fašizma i komunizma i nisu pripadali ni jednoj od spomenutih organizacija. Mladomuslimanska organizacija, kao autohtona i originalna, nije imala idejnih sličnosti ni s jednom od prethodno spomenutih ideologija i struja. Ni s modernistima, ni s tradicionalistima, a pogotovu ne s onima koji su propagirali totalitarne ideje fašističkog i komunističkog tipa. Mladomuslimanska organizacija je idejnu osnovu našla u načelima islama i humanizma. Svoju ideju su bazirali na shvatanju islama kao sistema, tako da se nisu približavali ni ljevičarskim ni desničarskim idejama. Jednostavno, bili su antifašisti i antikomunisti. Plastičan primjer ovakvih mladomuslimanskih stavova leži u sudbini Ćamila Hodžića, pripadnika pokreta iz Konjica koji je tokom Drugog svjetskog rata uhapšen od Nijemaca i odveden kao antifašista u logor u Njemačku, gdje je proveo više od dvije godine, da bi nakon Drugog svjetskog rata i pobjede komunista bio uhapšen od komunističke jugoslavenske vlasti 1949. godine kao pripadnik pokreta “Mladi muslimani”. Dakle, bio je mladomusliman (i još je, iako ima 96 godina, vrlo vitalan i komunikativan, živi u Sarajevu i posjećuje prostorije Udruženja, op. a.), a žrtva i fašizma i komunizma. Mladomuslimanski otklon od fašizma i komunizma vidi se i kroz istupe Mustafe Busuladžića, na određeni način idejnog predvodnika mladomuslimanskog pokreta. U studiji Islam i socijalizam, objavljenoj 1938. godine u Glasniku VIS-a IVZ-e, Busuladžić govori da Bošnjaci ne mogu tražiti svoju budućnost u “Italiji, koja teži da se islamski narodi orijentiraju prema fašizmu”, ali “niti u komunističko-marksističkoj propagandi Treće internacionale”.

SPAS JE U ISLAMSKIM VRIJEDNOSTIMA

Dakle, u ovakvom političkom i društvenom kontekstu u kakvom su se našli Bošnjaci dolazi do formiranja “Mladih muslimana” kao svojevrsnog odgovora na sva ova dešavanja. Mladi ljudi, intelektualci, spontano su osjetili potrebu da intelektualno i idejno osmisle životne potrebe i ciljeve svog naroda, da doprinesu njegovoj nacionalnoj, duhovnoj, političkoj, kulturnoj orijentaciji i prosperitetu. Naravno, oni su bili nemoćni da učine nešto ozbiljno u fizičkoj zaštiti Bošnjaka u vremenu koje je dolazilo, nisu mogli pomoći puno ni politički u tom trenutku, ali jesu na vjerskom, idejnom, moralnom, kulturnom, odgojnom i obrazovnom polju, a kasnije tokom rata dodatno i na humanitarnom polju. Spas za Bošnjake u vremenu koje je slijedilo nakon 1939. godine “Mladi muslimani” vidjeli su u vraćanju temeljnim islamskim vrijednostima.

___________________________

Za STAV piše: Anes Džunuzović

Mladi muslimani i ove godine obilježili DAN GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA

Detalji

Objavljeno četvrtak, 10 Januar 2019 00:00

Autor Administrator

Udruženje ''Mladi muslimani'' 2012. godine donijelo je odluku da se 9. januar obilježava kao Dan genocida nad Bošnjacima. Kao što je historija zabilježila poznato tog dana 1992. godine samozvana „skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ proglasila je tzv. „srpsku republiku Bosnu i Hercegovinu“. U tom trenutku ovo je bio udar na Ustavni poredak tadašnje BiH i Jugoslavije, ali je u isto vrijeme bilo otkrivanje namjera srpske politike u BiH, a to je pokretanje rata, ubijanje, silovanje, protjerivanje nesrpskog življa, odnosno jednom riječju  – GENOCID. Upravo zbog toga, Udruženje ''Mladi muslimani'' smatra ovaj datum adekvatnim za obilježavanje KAO DAN GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA. Ova ideja je značajno prihvaćena od strane mnogih organizacija, udruženja, fondacija u BiH ali i bošnjačkoj dijaspori, te se svaki 9. januara obilježi održavanjem na desetine manifestacija posvećenih Danu genocida.

Udruženje „Mladi muslimani“ kao pokretač ove inicijative svake godine obilježi ovaj datum prigodnom manifestacijom na prostoru više gradova Bosne i Hercegovine. 

Ove godine Dan genocida nad Bošnjacima, u organizaciji Udruženja, obilježen u Sarajevu u prostorijama Udruženja. A uvodničari na ovogodišnjoj tribini bili su Dževa Avdić, autorica knjige: ''Moj osmijeh je moja osveta'' i Emir Bektić, autor knjige: ''Kad osvaneš sam''.

Uvodničari su kroz prizmu svojih knjiga - sjećanja, svojih utisaka kao savremenika u najtežem perioda za Bošnjake ali i kroz kontekst aktuelne situacije i dešavanja  skrenuli pažnju na značaj ovoga datuma. Na značaj svjedočenja o istini koja se konstantno potencira ovakvim i sličnim tribinama. Odnosno naglašavajući važnost promoviranja kulture sjećanja o ovome periodu mlađim generacijama. Generacijama koje se nisu živjele ovo vrijeme, ali i koje nemaju priliku da kroz obrazovni sistem ili neki drugi vid ciljano budu upoznate sa istinom o ovim događajima.

Upravo je zbog toga najvažnije, složili su se uvodničari, da se ovakve priče kojih je bezbroj a kakve su oni ispričali između korica svojih knjiga, napokon dobiju svoje mjesto u domovima Bošnjaka. Mjesto koje će čuvati istinu o ovim događajima, ali i stalno podsjećati da se genocid Bošnjacima nikada više ne smije ponoviti.

Moderator ovogišnje tribine bio je Anes Džunuzović, sekretar Udruženja, novinar i publicista koji je na kraju ispred Udruženja ali u  ime dokazivanja istine o ovim događajima pozvao sve koji su na bilo koji način učestovali u suprostavljanju agresiji ili osjetili njene posljedice a zbog narednih generacija, da ostave svoje svjedočenje kao uspomenu i opomenu na dešavanja i istinu o ovim događajima. Jer, kazao je, samo ono što je zapisano ostaje a ostalo se lako zaboravlja.

Udruženje "Mladi muslimani" će u narednom periodu nastaviti sa sličnim aktivnostima u cilju promoviranja istine i čuvanja kulture sjećanja na događaje iz agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992 - 1995. godine. A sve u cilju čuvanja od zaborava, jer kako je kazao jednom jedan autor "sjećanje je trajanje, ono je život. Zaborav je nestanak on je smrt!"

Održan naučni simpozij "Arhitektura grada Sarajeva"

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 24 Decembar 2018 00:00

Autor Administrator

U subotu, 22. decembra u srednjoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke u organizaciji Udruženja "Mladi muslimani" te uz podršku Grada Sarajeva organizovan je naučni simpozij "Arhitektura grada Sarajeva". 

Simpozij se odvijao kroz tri panela. A panelisti i predavači su bili akademski radnici i poznavaoci problematike pitanja arhitekture grada Sarajeva kroz njegova tri historijska perioda osmanski, austrougarski i moderni period.

Doc. dr. Haris Dervišević, sa temom "Osmanska arhitektura u Sarajevu" predstavio je osmanski period grada Sarajeva. U svome izlaganju doc. Dervišević naglasio je značaj i važnost očuvanja arhitekture i tradicije kao nasljeđa koje Grad baštini. Govorio je o Baščaršiji kao jezgri grada, njenim džamijama, izgledu, te vrijednosti koju one u svom arhitektonskom i historijskom značaju posjeduju. Prof. dr. Amila Kasumović, sa temom "Fizionomija i identitet grada: Vijećnica kao simbol Sarajeva" govorila je o arhitekturi u austrougarskom razdoblju Grada. Navodeći evidentne razlike koji su se u arhitekturi desile prelaskom iz osmanskog u austrougarski historijski okvir. Profesorica je na primjeru Vijećnice, kao "gradske kuće" kako su je nazivali, objasnila zapadnjački utjecaj koji je u BiH i Sarajevo stigao dolaskom Monarhije.  Arh. Suad Šoljanin obradio je moderno vrijeme i razvoj arhitekture kroz temu "Moderna arhitektura grada Sarajeva". On je kroz četiri perioda razvoja grada (Prvi period od 1918 do 1941, drugi period 1941 -1945, treći period od 1945 - 1992, te četvrti period nakon 1995. godine i agresije na BiH) težio pokazati smjenu historijskog i arhitektonskog stila. Govorio je o tome da svako vrijeme sa svojim utjecajima donosi svoj stil, te da se to najbolje može pratiti  kroz arhitekturu. Kazao je da je Sarajevo kao historijski centar brojnih zbivanja odličan primjer gdje se to i evidentno može uočiti.

Uspješnost simpozija mogla se najbolje pratiti kroz zainteresovanost publike za teme ili detalje koje su panelisti iznosili, gdje je pažnja svih prisutnih bila konstantna.

Kao rezultat simpozija, u prvim mjesecima iduće godine, izaći će i zbornik radova koji će uz ove ali i još nekoliko radova definitivno dati ogroman doprinos razumijevanju i popularizaciji ove teme.