Udruženje Mladi Muslimani

„Arapsko proljeće“ je naziv koji su arapski i zapadni mediji dali događajima na Bliskom istoku kako bi zasjenili izraz „Islamsko buđenje“. Ali šta je ishodište ovog naziva? Kakvo je bila njegova primjena u prošlosti i kakvu je imao sudbinu? I da li će ta sudbina biti ponovljena i u revolucijama naroda regije? Ovo su pitanja na koja želimo ovom prilikom dati odgovor, naravno uz podsjećanje na gorka iskustva proljeća istočne Evrope (bolje rečeno Istočnog bloka) koja su sva imala smrtonosnu sudbinu.

Budimpeštansko proljeće

 

Sa smrću Jozefa Staljina (1878. – 1953.) krvožednog sovjetskog lidera u Sovjetskom Savezu i zemljama istočne Evrope, kojima je nakon Drugog svjetskog rata nametnut komunistički režim, pokrenuo se talas nade. Prvi talas protesta naroda desio se u Poljskoj gdje su 21. oktobra 1956. godine protesti naroda ostvarili uspjeh i uspjeli su da na vlast vrate Vladislava Gomulku, svoga reformatorskog lidera. Dva dana kasnije stanovnici Budimpešte, glavnog grada Mađarske, pokrenuli su velike demonstracije protiv komunističke Vlade Erne Geroa, marionete Sovjetskog Saveza. Nekoliko dana prije toga Erno Gero, generalni sekretar Komunističke partije Mađarske naredio je da se otvori vatra na studente demonstrante u Budimpešti. Velike narodne demonstracije brzo su se pretvorile u jedan opći ustanak i bijesni i izmučeni narod je uništio sve simbole komunističke vladavine. Mađari su zatražili vraćanje bivšeg premijera Imre Nađa (7. juni 1896. – 16. juni 1958.) koji je bio jedan umjereni komunista i koji je zbog preranog otkrivanja Staljinovih zločina smijenjen sa funkcije 1955. godine.   

Okupatorska sovjetska armija nevoljko je htjela da se umiješa u demonstracije u Budimpešti, ali se 27. oktobra povukla iz ovog grada. Jurij Andropov, tadašnji ambasador Sovjetskog Saveza u Mađarskoj i istinski vladar ove zemlje složio se sa povratkom Imre Nađa na vlast. Imre Nađ je veoma brzo, pod utjecajem općeg uzbuđenja, formirao jednu koalicionu vladu i obznanio izlazak Mađarske iz Varšavskog pakta. Također, zvaničnici vlade su naredili uklanjanje bodljikave žice na granici sa Austrijom (jedinim susjedom Mađarske izvan istočnog bloka). Ovi postupci su bili iznad granice koju je Sovjetski Savez mogao podnijeti. Prema tome 4. novembra Crvena armija se vratila u Budimpeštu i, nakon okupacije grada, nemilosrdno se obračunala sa pobunjenicima. I u ostalim područjima Mađarske sukobi naroda sa sovjetskom okupatorskom silom nastavljeni su dvije sedmice i na kraju su okončani sa smrću 200 hiljada ljudi ove zemlje i progonom desetina hiljada Mađara u sibirske logore. Oko 160 hiljada ljudi je prebjeglo u Zapadne zemlje. Na taj način period ustanka i slobode mađarske nazvan „Budmipeštansko proljeće“ trajao je samo trinaest dana. Naravno ovaj naziv je dat pobuni u Mađarskoj tek nakon tragičnog ustanka naroda Čehoslovačke koga su zapadnjaci nazvali „Praško proljeće“ .

Tokom ustanka stanovnika Budimpešte radio stanica „Radio slobodna Evropa“ kojom je upravljala Američka špijunska agencija CIA, neprekidno je podsticala ustanak Mađara i garantovala im da će im, u slučaju vojnog uplitanja Sovjetskog Saveza, zapadne armije priteći u pomoć. Ipak u vrijeme napada sovjetske armije i masakra nad stanovnicima Budimpešte i drugih mjesta Mađarske, Zapad je bio samo jedan posmatrač. Nađ je 1. novembra od Zapada zatražio pomoć za Mađarsku, ali nije dobio odgovor i zbog toga je zajedno sa svojim prijateljima našao utočište u ambasadi Jugoslavije – države koja je pod vođstvom maršala Josipa Broza Tita bila nezavisna u odnosu na istočni i zapadni blok. Nađ je uhapšen 22. novembra i pod optužbom za „izdaju Komunističke partije“ i zbog uloge u ustancima protiv Sovjetskog Saveza, zajedno sa sedam saradnika, osuđen je na tajnom sudu. Na kraju je zajedno sa Palom Maleterom, ministrom odbrane i Miklošom Gimešom, poznatim mađarskim novinarom, strijeljan u junu 1958. godine. 

Narod Mađarske, koji je očekivao da će Zapad podržati njegov ustanak, na kraju ove krvave avanture je shvatio da ga Zapad neće podržati i da je politika Amerike šutnja pred sovjetskim katastrofama kako bi na taj način Sovjetski Savez i Varšavski pakt bili omrznuti u očima svijeta. Mržnja čiju su cijenu trebali platiti građani Mađarske.

 

Praško proljeće

 

„Praško proljeće“ se odnosi na period širenja individualnih i društvenih sloboda u Čehoslovačkoj od 5. januara do 20. avgusta 1968. godine koje je na kraju skončalo tako što je Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika zajedno sa svojim saveznicima u Varšavskom paktu (izuzimajući Rumuniju) napao na Čehoslovačku i smijenio reformsku Vladu Aleksandra Dubčeka. Za razliku od Imre Nađa koji je odmah pogubljen, Dubček je četiri dana nakon okupacije njegove zemlje iz pritvora u Ukrajini prebačen u Kremlj i Leonid Brežnjev, tadašnji lider Sovjetskog Saveza, uspio je da ga uz prijetnje i uvjeravanja ubjedi da nastavi izvršavati svoje dužnosti na položaju generalnog sekretara Komunističke partije Čehoslovačke, što je naravno bila formalna funkcija i nakon nekog vremena sa te funkcije je smijenjen.

Nakon ovih događaja i nakon što je ovaj događaj postao poznat u cijelom svijetu, zapadni mediji su izumili termin „Praško proljeće“. Postepeno je ovaj termin postao uobičajen među ljudima u cijelom svijetu da bi na kraju bio prihvaćen i od strane naroda Čehoslovačke. Roman „Nepodnošljiva lahkoća postojanja“ Milana Kundere (1984.) ukazuje upravo na ovaj period. Glavni lik romana je Tomas, poznati hirurg i njegove kritike komunista koji vladaju Čehoslovačkom rezultiraju njegovim otpuštanjem sa posla. 

Ekonomske reforme, povrat digniteta žrtvama političkih represija, sloboda štampe i stvaranje atmosfere dijaloga mogu se smatrati najznačajnijim reformskim programima Dubčeka u Čehoslovačkoj koji, uz njegov miroljubiv pristup i način, nisu bili podnošljivi za Moskvu. Period političke slobode u Čehoslovačkoj okončan je u noći 20. avgusta  kada je između 200 i 600 hiljada vojnika Varšavskog pakta i 5 do 7 hiljada tenkova okupiralo ovu zemlju. Ovo se dešavalo u situaciji kada je Armija Čehoslovačke – znači 11 od njenih 12 armija – koje su primale tajne naredbe od Varšavskog pakta, stacionirana u stanju borbene gotovosti na granici sa Zapadnom Njemačkom da nebi slučajno bilo otpora od strane zapadnog vojnog saveza, ali to se nikada nije desilo. Politika koju je Sovjetski Savez odabrao za nametanje vladavine slične sovjetskoj u zemljama satelitima poznata je kao „Brežnjevljeva doktrina“ ili „Politika ograničenog suvereniteta“ i nastavljena je do 1989. godine kada ju je ukinuo Mihail Gorbačov.

Brežnjevljeva doktrina je u stvari naziv za izjavu koju je dao Leonid Brežnjev nakon okončanja Praškog proljeća tokom konferencije u Bratilsavi: “Kada snage koje su neprijatelji socijalizma pokušaju preokrenuti razvoj neke socijalističke države u pravcu kapitalizma, to nije samo problem te zemlje, već zajednički problem i briga svih socijalističkih zemalja.“ On je rekao: „Kada god Crvena armija uđe u neko područje, više neće iz njega izaći“ 

Međutim naspram direktnog uplitanja Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta, zapadni blok na čelu sa Amerikom, zbog mogućnosti početka nukelarnog rata između istočnog i zapadnog bloka, zadovoljio se samo verbalnim protestom i u praksi nije učinio ništa. Zbog toga se hladni rat kroz medijsku borbu i utrku u naoružanju i dalje nastavlja; kao da se u Čehoslovačkoj ništa nije desilo. To se dešavalo u situaciji kada su, nakon tragičnog okončanja ''Praškog proljeća'', veliki broj stanovnika Čehoslovačke emigrirali u zapadne zemlje. Najbolji pokazatelj je broj od 70 hiljada azilanata i ukupno 300 hiljada stanovnika Čehoslovačke koji je uglavnom obuhvatao stručnjake i obrazovane osobe. 

 

Strah od Moskve i činjenice da Amerika uvijek laže

 

Treća stvar koja se navodi kao razlog neuplitanja zapadnog bloka u podršku Budimpeštanskom proljeću je to što je Zapad u to vrijeme, više od brige za Mađarskom, bio zabrinut za opstanak Izraela. Istvoremeno sa Budimpeštanskim proljećem Džemal Abdun-naser, predjsjednik ljevičarske i nacionalističke države Egipta, proglasio je nacionalizaciju Sueskog kanala i zbog toga su Francuska i Engleska otvoreno (a Amerika iza zavjese), požurile da pomognu Izraelu i zauzmu Sueski kanal. Međutim i u tom događaju moć Sovjetskog Saveza je nadvladala nad zapadnim blokom, jer čim je Sovjetski Savez zaprijetio da će se umiješati u sukob na strani ljevičarske Abdun-naserove vlasti, Zapad se pokolebao. 

Krvavi ustanak u Budimpešti nije bio posljednja zapadna izdaja naroda republika istočnog bloka. Čak i nakon pada Sovjetskog Saveza Zapad, i posebno Amerika, se također, gdje god bi ove zemlje nahuškao protiv Rusije, povlačio pred ozbiljnim prijetnjama Moskve i ove zemlje ostavljao bez zaleđine. Posljednji primjer ove avanture desio se kada je Rusija, napadom na Gruziju, pod izgovorom odbrane autonomnih republika Južne Osetije i Abhazije, zadala ozbiljan udarac šarenim revolucijama kreiranim od strane Amerike, pokazala i dokazala da Amerika u praksi neće podržati prozapadne demokracije. 

U julu 2008. istovremeno sa Ljetnim olimpijskim igrama u Pekingu, kada je Armija Gruzije, uz američku potporu vladi Mihaila Sakašvilija proistekloj iz plišane revolucije, napala na ovo područje s ciljem povratka Južne Osetije u okvire svoje teritorije, Rusija je pokazala žestoku reakciju i u okviru napada na Gruziju i protjerivanja gruzijske vojske iz ove oblasti, dvije oblasti Južnu Osetiju i Abhaziju je proglasila nezavisnim.

I u tom događaju Amerika je bila samo posmatrač i nije pružila nikakvu podršku svojim plišanim prijateljima u Gruziji. 

 

''Pekinško proljeće''

 

Jednu deceniju nakon događaja u Pragu u Kini je započeo sličan period političkih sloboda koji su nazvali „Pekinško proljeće“. Naravno Amerika ponovo nije imala nikakvu ulogu u početku ovog političkog proljeća kao što ni na njegovom kraju nije imala nikakvu ulogu. U periodu liderstva Zao Zijanga nad Komunističkom partijom Kine započete su reforme i politički lideri su, malo po malo, odustajali od političkih čistki i represija iz perioda poznatog pod nazivom Kulturna revolucija. U stvari provođen je jedan niz inicijativa pod vodstvom Den Siao Pinga. Između ostalog u ovom periodu je pružana utjeha žrtvama i stradalnicima Kulturne revolucije. On je u periodu od 1979. do 1984. poboljšao odnose Kine sa Amerikom, Japanom, Engleskom i privukao povjerenje zapadnog bloka. Povjerenje koje je on ostvario unutar i izvan Kine otvorilo je put za otvoreno obznanjivanje ekonomskih reformi. To je bilo u situaciji kada je Kina u periodu vladavine Mao Ce Tunga i njegovih nasljednika postepeno prekinula odnose sa svim zemljama svijeta tako da u vrijeme Kulturne revolucije u Pekingu nije postojalo nijedno stalno političko predstavništvo, a Kina je imala samo jedan aktivni konzulat u Egiptu. Ali kada su narod i posebno studenti 1989. godine izašli na ulice kako bi mirnim demonstracijama  iznijeli zahtjev za slobodom, odgovornom vladom i okončanje korupcije, Pekinško proljeće je okončano. 

Na početku vlada je dozvolila da se ove demonstracije održe, ali ta situacija nije dugo potrajala. Ujutro 6. juna Vlada Kine je promijenila kurs i na trg Tiananmen je poslala vojsku kako bi ugušila ove demonstracije. U ovim sukobima ubijeno je na stotine osoba i Pekinško proljeće je okončano. Govori se da je u tim protestima ubijeno do tri hiljade ljudi.Također Zao Zijang, tadašnji lider Komunističke partije Kine je zbog solidarnosti sa  demonstrantima smijenjen sa svog položaja. Ovo se dešavalo u stiuaciji kada je Zapad bio samo posmatrač propadanja još jednog političkog proljeća u istočnom bloku. 

 

Teheransko proljeće

 

Husro M'otazad, historičar savremene historije Irana izdaje knjigu pod nazivom „Teheransko proljeće“ u kojoj ukazuje da se period kada je doktor Ali Amini bio premijer Irana od 1961-1962. godine, zbog relativnog političkog otvaranja u tom razdoblju u odnosu na diktaturu Muhameda Reze Pahlavija, može nazvati „Teheranskim proljećem“. Ako prihvatimo ovo objašnjenje treba reći da je ovo jedini period kada je Amerika izražajno bila utjecajna u relativnom otvaranju i stvaranju političkog proljeća u jednoj zemlji. Jer je doktor Ali Amini Medždi isključivo uz podršku demokratske vlade Džona F. Kenedija u Americi 1961. godine izabran na poziciju premijera.  

Teheransko proljeće je bilo skup poluliberalnih političkih  (sloboda djelovanja političkih partija, između ostalih Nacionalnog fronta) i ekonomskih kvazisocijalističkih reformi (zemljišna reforma) i također nastojanje na reformi budžeta i borbi protiv državne korupcije. Iako su njegova nastojanja na smanjenju uloge šaha u vođenju poslova zemlje na početku bila praćena sa podrškom dijela američkog državnog aparata, veoma brzo se suočio sa otporima i protivljenjima Muhameda Reze Šaha Pahlavija. Nakon što je Muhamed Reza lično otputovao u Ameriku i stekao naklonost demokrata za svoju neposrednu poslušnost, oni su žrtvovali Aminija. Sa druge strane Amini nikada nije uspio da stekne povjerenje snaga suprotstavljenih Šahu i zbog toga je nakon razočarenja u podršku Nacionalnog fronta bio primoran na povlačenje. Na taj način se jedino političko proljeće koje je inicirala američka vlada, njenim rukama pretvorilo u zimu.

 

Da li se ponavlja iskustvo političkih proljeća na Bliskom istoku?

 

Sva iskustva političkih proljeća istočnog bloka su pokazatelj izdajstva Zapada i posebno Amerike prema narodnim pokretima što je imalo veliku cijenu u ljudskim životima. Također, Teheransko proljeće treba smatrati još jednim simbolom dvoličnosti Amerike u domenu širenja slobode i demokracije u svijetu. Znajući da su sva ova iskustva doživjela poraz sada je za žaljenje to što neki narodne i islamske revolucije u regiji nazivaju „Arapsko proljeće“. Kakvi razlozi postoje da ove revolucije koje su do sada u tri faze ostvarile uspjeh poredimo sa kratkotrajnim pokretima iz perioda hladnog rata koji su svi, uz potpunu šutnju Zapada, okončane neuspjehom i porazom?    

Da li Zapad ima namjeru da okrene leđa ovim revolucijama i ovoliko skrene tri uspješne revolucije i također, da daje zeleno svjetlo diktaturama Bahreina, Saudijske Arabije, Jemena i Jordana kako bi i ove revolucije ostale bez uspjeha čak i uz velike masakre nad narodom? I ovo je u potpunosti moguće. Prema tome, upravo kao što je lider islamske revolucije u Iranu u dvije etape tokom hutbi na džuma – namazu, na arapskom jeziku, arapskoj muslimanskoj braću uputio potrebno upozorenje, muslimanski narodi Bliskog istoka treba da pokažu veću obazrivost i budnost. 

 

Slijepi nacionalizam sa okusom Sporazuma „Sajks –Piko“

 

Da li će Arapi ponovo nasjesti na prevaru ovih slatkorječivih naziva nametnutih od strane Zapada ili, barem jedan put, daleko od etničkih predrasuda i intelektualnih zabluda, idu prema jedinstvenom vjerskom motivu kako bi potpuno srušili dekadentne zavisne režime i ostvarili islamsko buđenje?

Sejid Husein Nasrullah, generalni sekretar Hizbullaha Libana tokom obraćanja na ceremoniji otvaranja skupa „Kuds, prijestonica Palestine, Arapa i muslimana“ dana 04.03.2012. godine izrekao je rečenicu koja je veoma značajna. Ukazujući da je Kuds bio osovina sukoba u regionu tokom historije i da će tako biti i u budućnosti on je rekao: „Sporazum Sajks – Piko je region podijelio s obzirom na dominaciju nad Kudsom i projekat Novog Bliskog istoka je, također, koncipiran u tom pogledu, a i svi budući projekti će biti pravljeni oko ove osovine i radi uništenja ideala Palestine.“

Sporazum Sajks - Piko je onaj sramotni sporazum između vlada Engleske i Francuske na osnovu kojeg su Sirija i Liban predati Francuskoj, a zauzvrat Jordan i Irak su pripali Engleskoj i naravno Palestina je određena kao međunarodno područje da bi malo kasnije došla pod tutorstvo Engleza a na kraju su je oni predali Izraelu. Ovaj sporazum se može uporediti sa Sporazumom iz Sankt Peterburga 1907. Između Engleske i Rusije koji je određivao sudbinu Irana, Afganistana i nekoliko drugih zemalja. Na osnovu ovog sporazuma Iran je podijeljen na tri područja, sjeverno (pod utjecajem Rusije), južno (pod utjecajem Engleske) i srednje neutralno područje. Na kraju, s ciljem njegovog sprovođenja sjever Irana su okupirali Rusi, a nakon Prvog svjetskog rata, također, Britanci su okupirali Bu Šehr, napredovali pream Širazu i zauzeli južna područja Irana. Na sreću ovaj sporazum kao i sljedeći sramni sporazum pod nazivom Sporazum 1919 (9. avgust 1919.) između Vosukud-dule i Sir Persi Kaksa, koji potiče iz vremena Sporazuma Sajks – Piko (1920), zbog budnosti vjerskih vođa Irana ostao je bezuspješan. Ali sudbina Arapa  nije bila kao sudbina Irana.

Kako je nastao Sporazum Sajks – Piko? Kada je 1914. godine Osmanska država podržala Centralne sile - Njemačku i Austriju, koje su zaratile protiv sila Antante (Engleska, Rusija, Francuska) – nadala se da će na taj način povatiti svoj moć i uspjeh iz prošlosti. Zbog toga je pokušala da, iznošenjem parole jedinstva islama i insistiranjem na njoj, privuče podršku muslimanskih naroda i u tome je, u određenoj mjeri, i uspjela. Na drugoj strani sile Antante su odlučile da podijele i unište Osmansku imperiju. Zato su, pored toga što su direktno napale na Osmansku imperiju i ušle u rat s njom, potakle njene etničke i vjerske manjine na pobunu i borbu za nezavisnost. Na toj osnovi 1916. godine Arape su potakle na pokretanje arapske revolucije i u situaciji kada su porodici Šerif dali obećanje formiranja nezavisnih arapskih vladavina, iste te godine su na osnovu Sporazuma Sajks – Piko, arapska područja Osmanske imperije podijelile među sobom. 

Arapska revolucija i napadi sila Antante na kraju su porazili Osmansku državu i 1918. godine potpisivanjem primirija u Moudrosu ona se predala. Francuska, Engleska, Italija i Grčka su pored okupacije Istanbula svaka za sebe okupirale dio osmanske teritorije. Istovremeno završen je Prvi svjetski rat  međutim program kolonizatora za Osmansku imperiju nije okončan i oni su je putem sramnih sporazuma međusobno podijelili.

 

Pouka iz iskustva arapske revolucije

 

Na taj način postaje jasno da je termin „arapska revolucija“ prvi put upotrijebljen kada su prevareni Arapi digli pobunu protiv Osmanske države – koja, iako nije bila simbol istinskog islama, ipak je djelovala čvrsto poput brane protiv invazije kolonijalizma na Bliski istok i islamski svijet. Zapovjedništvo nad Arapima imali su britanski zapovjednici poput generala Lorensa (poznatog kao Lorens od Arabije) i na taj način su kolonijalizam Francuske i Engleske, sa jedne strane, i njihovi marionetski vladari poput porodice Sauda, zavladali islamskim svijetom. 

S obzirom na ovo gorko historijsko iskustvo – dominacije arapskog nacionalizma nad islamskim jedinstvom – treba biti oprezan pred sličnim zavjerama Zapada koje ponovo žele nametnuti arapska osjećanja pod zastavom „arapskog proljeća“ na „islamsko buđenje“. Upravo zbog toga Sejid Husein Nasrullah govori o oprezu Arapa naspram zavjera i da iz prethodnih iskustava uzmu pouku: „Mi pripadamo generaciji koja je nakon 1967. godine stigla do punoljetstva. Dakle nakon gubljenja Kudsa mi nismo odgovorni za njegovu okupaciju, ali smo odgovorni za njegovo ostajanje pod okupacijom danas. Svaki politički tok i svi narod treba da na Sudnjem danu imaju neki odgovor šta su činili za oslobođenje Kudsa.“

Ali šta je avantura „Arpasko proljeće“? Vikipedija kao jedan nezvanični medij usmjeren ka ciljevima neprijaelja, pod „arapskim proljećem“ smatra  „revolucije, pobune, proteste na jugozapadu Azije i na sjeveru Afrike tokom 2010. i 2011. godine koji, pošto se dešavaju u arapskim zemljama, spominju se kao arapsko proljeće!“ I također, besprimjeran niz ustanaka, demonstracija i protesta u, uglavnom, arapskim  zemljama sjevera Afrike i jugoistoka Azije koji obuhvataju Tunis, Egipat, Libiju, Siriju, Jemen, Bahrein i Jordan i na nižem nivou Saudijsku Arabiju, Alžir. Oman, Kuvajt, Maroko, Mauritaniju i Sudan.“

Ali da li su narodne revolucije u regiji toliko bezlične i bez identiteta da su ih samo zbog arapskog jezika njihovih pokretača nazvali „Arapsko proljeće“? Zar u ovim revolucijama ne postoji vrijednost, norma, cilj ili intelektualno vodstvo koji bi bili osnova njihovog imenovanja?

Sigurno da nije tako. Ali treba vidjeti zašto Zapad insistira na ovom imenovanju. U vezi ovoga treba ukazati na pojašnjenja Lidera islamske revolucije u Iranu koji ukazuje na islamsku prirodu revolucija i koji ih je nazvao „islamsko buđenje“. On je posebno 7. februara 2012. na skupu gostiju Kongresa islamskog buđenja, događaj islamskog buđenja okarakterisao kao utjecajan i sudbonosan događaj za cijeli islamski umet i podsjetio: „Ovaj pokret je jedno istinsko i također islamsko buđenje i rezultat je mnogih pouka, dubokih razumijevanja i uzvišenih nastojanja arapskih naroda tokom dugih godina i zbog toga naziv „Arapsko proljeće“ za ovaj veliki pokret je neispravan. Ajatollah Hamenei je također istakao: „Ovaj pokret je nezaustavljiv i nastaviti će se i, uz Božiju dozvolu, promijeniti će historiju islamskog umeta.“

Ali zašto Zapad ističe arapske karakteristike revolucija?  Najjednostavnije objašnjenje je to da, pošto u ovim zemljama postoje i nemuslimanske etničke manjine koje su imale ulogu u revolucijama (između ostalih manjina Kopta i kršćana u Egiptu), revoluciju ne treba smatrati samo rezultatom pokreta muslimana. 

U svakom slučaju ovakve otvorene laži pokazuju da je sa svim ovim planiranjima projekat „Arapsko proljeće“ doživio poraz i čak ako danas i postoji u svijesti revolucionara regije , u značenju kakvo Zapad ima u vidu – nije bio alternativa pojmu „islamskog buđenja“. Ali neko vrijeme nakon koncipiranja naziva „Arapsko proljeće“ naspram „Islamskog buđenja“ zapadni mediji su počeli spominjati i posljedični pojam pod nazivom „Arapsko ljeto“. Autori i teoretičari povezani sa svjetskim imperijalizmom u svojim analizama su govorili da nakon „Arapskog proljeća“ slijedi „Arapsko ljeto“, a ljeto je doba zastoja, odmora i uživanja u blagodatima proljeća. Rezultat ovog objašnjenja je to da narodi Tunisa, Egipta i Libije treba da se vrate svojim kućama  kako bi političari preuzeli poslove u svoje ruke! Narod treba da započne svoj uobičajeni život kako bi u sjeni ove ljetnje nezainteresovanosti, zadovoljstva i uživanja političari mogli da nesmetano spletkare sa Zapadom i u vjetar bace ostvarenja revolucije! Istovremeno revolucije u Bahreinu, Jemenu, Jordanu i Saudijskoj Arabiji, koje još uvijek nisu okončane, treba da se prekinu i narodi ovih zemalja neće imati nikakve dobiti od revolucije.

Međutim i ovaj plan je doživio neuspjeh i zbog toga Zapad i prozapadnjaci su poduzeli druge projekte. Ovaj put je televizijska mreža „Al-džezira“ koja je tokom ovog islamskog buđenja licemjerno sebe nazvala „medijem revolucije“, izborom novog termina pod imenom „Arapsko buđenje“, afirmisala ga je i bila ključem za afirmaciju novog projekta odvraćanje pažnje od islamskog buđenja. I „Arapsko buđenje“ je također usmjereno protiv pojma „Islamsko buđenje“ i izašlo je iz iste one radionice koja je proizvela i „Arapsko proljeće“. Opservirajući ovo pitanje neprijatelj je pokušao da koncipiranjem novog pojma pod nazivom „Arapsko buđenje“ koji ima više sličnosti sa „Islamskim buđenjem“; prvo, pitanju buđenja dadne rasni i etnički pristup kako bi na taj način sebe spasio od utjecaja buđenja i drugo, da bi mogao, oduzimajući pojam islamski od pojma buđenje, djelovati sa više nade u području odvraćanja i skretanja pobune naroda svijeta protiv imperijalizma. 

Ali uz oprez lidera islamske revolucije u Iranu i postupcima koji su u Iranu poduzeti radi rasvjetljavanja situacije – između ostalog održavanje tri kruga Globalne konferencije o islamskom buđenju u Iranu kojima je rukovodio doktor Velajati, savjetnik ajatollaha Hameneia za međunarodna pitanja – i ovaj projekat, iako je neko vrijeme od strane neprijatelja i uz velika nadanja išao naprijed i cionistički mediji svijeta su ga značajno podržali,  također je praktično rezultirao neuspjehom i izraz „Islamsko buđenje“je dobio veći značaj u svijesti muslimanskih naroda. 

 

Feministička revolucija!

 

Naravno za to vrijeme ni Zapad nije sjedio besposlen i pokretanjem drugih aktivnosti s ciljem skretanja islamskog buđenja, sa mehanizmima dvije sile blago i inteligentno je krenuo ka stvaranju solucija za njih. Prezentovanje ekonomskih motiva kao glavnog faktora ustanka naroda, nastojanja da se protesti pokažu kao cehovski, iznošenje nacionalističkih motiva i zahtjeva za participacijom kao glavnih razloga ustanka i nepostojanje demokracije, neke su od metoda koje je neprijatelj počeo koristiti, nakon prolaska kroz fazu svoje zbunjenosti usljed islamskog buđenja, radi suočavanja sa ovim buđenjem i naravno ovaj proces i dalje nastavlja. Oni su također pokušali da nametanjem „feminizma“ skrenu pravac islamskog buđenja. U okviru toga su iznenada iz Jemena u svojim medijima predstavili ženu po imenu Tavakul Kerman kao aktivistkinju za ženska pitanja, a kasnije su također Nobelovu nagradu za mir za 2011. godinu zajednički dodijelili njoj i dvijema drugim ženama-  Elen Džonson Sirleaf, predsjednici Liberije i Limi Roberti Gbove, političkoj aktivstkinji iz Liberije. 

U predstavljanju gospođe Tavakol Abdus-selam Halid Kerman dovoljno je to što je predsjednica grupe pod nazivom  „Žene novinari bez okova“ i 23. januara je od  strane sajta „West Hind Feminist“ zvanično predstavljena kao jedna feministkinja. Naspram nje uzmite u obzir Ajat Al-Kurmezi, dvadesetogodišnju bahreinsku pjesnikinju i studentkinju Pedagoškog fakulteta, sa punim imenom Ajat Hasan Muhamed Al-kermezi, koja je tokom demonstracija protiv vlasti u Bahreinu zbog pisanja i objavljivanja protestne pjesme uhapšena od strane snaga režima, i nakon dugog nelegalnog pritvora i mučenja, 12. juna 2011. godine osuđena je na godinu dana zatvora. 

Maksimalno što su zapadni mediji učinili za nju je bilo to da su njenu sliku objavili na naslovnoj strani engleskog časopisa „The Independent“ 2. juna 2011. godine. I dok je ona mučena i primorana na priznanje na televiziji, gospođa Kerman se nalazila u sigurnom zaklonu u Jemenu. Zato što je kćerka bivšeg ministra pravosuđa Jemena Abdus-selama Halida Kermana, nju nikada nisu uhapsili i shodno tome nikada nije bila mučena i primorana na priznanje. Pored toga pošto je sunijka i član Centralnog vijeća partije Asocijacija za reformu Jemena, koja se inače smatra predstavnikom Muslimanske braće u Jemenu, mogla je da bude predstavljena kao alternativa revolucionarnoj borbi šiita (koji čine većinu u Jemenu). Možda ju je upravo zbog toga časopis „Times“ preko noći proglasio najrevolucionarnijom ženom u historiji, a ambasada Amerike joj dodijelila orden za hrabrost!

Za potvrdu ovih stavova  može se pogledati njen intervju za časopis Wall Street Journal gjde je rekla: „Ja sam shvatila da nošenje nikaba na radnom mjestu i javnim centrima nije pogodno za ženu. Ljudi imaju potrebu da vas vide, sarađuju sa vama i imaju komunikaciju. U mojoj vjeri nije rečeno da treba nositi nikab. Sa mog stanovišta to je samo jedna tradicija.“

 

Buđenje ili ponovna prevara?

 

Historija arapskih naroda nije bila samo svjedokom Sporazuma Sajks – Piko. Arapi su također poniženi jedan drugi put u mirovnom sporazumu iz Kemp Dejvida i odbacivanje ovog sporazuma od strane Revolucionarne Vlade Egipta može se smatrati njihovim korakom u vraćanju dostojanstva Arapa i muslimana. Naravno Zapad neće popustiti i cijelim biće će braniti opstanak Izraela. Uz to, ovih godina su prezentirani i drugi programi kao što je „Plan velikog Bliskog istoka“ koga su islamski otpor Libana i Palestine i upravo sada islamsko buđenje obezvrijedili. Upravo prije nekoliko godina Sejid Hasan Nasrullah je tokom govora u podne na dan Ašure razotkrio skriveni plan Izraela i diktatora Egipta i Jordana koji su namjeravali da podjelom Palestine zauvijek unište otpor palestinskog naroda, na taj način da se Zapadna obala pripoji Jordanu, a Pojas Gaze teritoriji Egipta, kako bi se Palestina izbrisala sa karte svijeta i ostao samo Izrael i njegovi prijtaelji arapski diktatori. Naravno i ovaj plan je osujećen kao i drugi zapadno –arapski planovi i sada je region pred novim političkim rađanjem, ukoliko dozvoli medijska i politička zavjera Zapada.

Uz sve ove sugestije, upozorenja lidera Islamske revolucije u Iranu – posebno hutbe džume namaza povodom pobjede islamske revolucije prije dvije godine – imala su dubok utjecaj na buđenje svijesti naroda regiona i osujećivanje obmanjujuće propagande zapadnih i arapskih medija. Sada treba vidjeti da li će Arapi ponovo progutati ove slatkorječive obmane nametnute od strane Zapada ili će barem jedan puta, daleko od etničkih predrasuda i intelektualnih zabluda, krenuti prema jedinstvenom vjerskom motivu kako bi zavisni devijantni režim u potpunosti srušili i ostvarili islamsko buđenje.