Udruženje Mladi Muslimani

Amanet

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 10 Septembar 2007 23:05

Autor Kemal Obad

Te godine ramazan naiđe u zimu, i svojim toplim zagrljajima utopli svaki dom, džamiju, svaki budžak, pa i onaj najtamniji, a ponajviše uniđe u srca i duše vjernika, i onih što bi namaz zaboravili drugim mjesecima, a posebno ga prigrliše vjerničke duše. Svak bi se trudio, što bi više umio, da makar tih mjesec dana k'o rahat isposti, koju lošu od sebe otkloni, da svoje lice umije tom nevidljivom, ali nurli vodom selameta u ramazanu. To bi ulazilo u svačije srce, vidjelo bi se to na insanima, pa bi narod znao kazati „Eno ga doš'o tobe“. I zaista, koliko god bi zima svoje hladne prekrivače znala bacati po kasabama i mahalama, tu njenu hladnoću, njene ledene džade, ramazan bi sve otoplio, zato bi i džamije bile punije safovima, djece i starih i mladih. Hvala Bogu da je tako, pa Bosna uvijek dočeka svoga gosta najljepše što može, blago i drago.

Druga polovina decembra, raspust još nije počeo. Nu, djeci to smetalo nije, za njih već odmor je bio. Njima bi se nešto posebno razigralo baš u ovom mjesecu blagostanja, trčkarali bi na teravije, pa i na mukabele, jedva čekali iftare, ali znali bi svojom igrom đahkad omesti nekog u kući, pa bi ih mati smiruj. Ali, djeca k'o djeca, njihova radost nije k'o radost odraslih, njihov ramazan je radost kakvu ne može ni najbolja igra van njega, donijeti ili probuditi u njima. Gledaju šta stariji rade, pa i oni, tako, a kad bi na teraviju, znali bi se i pomamiti, ali što ne bi znali klanjati, pratili bi do sebe i ispred sebe šta, kako ide pa bi oni zajedno s njima. Neki bi čekali pred džamijom cijelu teraviju da se završi.

U starom dijelu Travnika, gdje su se još svojom bjelinom, vrijednošću, svojim još čvrstim zidima, i pendžerima sa demirima i mušepcima, visokim čardacima i neodvojivim avlijama, sijale stare bosanske kuće, živješe Džemaludin sa svojom porodicom - majkom, ocem i dvjema starijim sestrama. Njemu četrnaesta godina, najmlađi među svojima, a ipak najžudnije čekao ramazan. Bijaše bistar dječak, niti se volio hvaliti, niti previše povući izvan svojih, tražio uvijek neku dječiju, đačku skromnost. Tako su ga znali komšije pohvaliti majci i babi, i nastavnici iz škole, a on, ne udubljujući se u to puno, nastavio bi tamo gdje bi stao. Učio ga je tako njegov rahmetli djed Hasan, dok je bio živ. Njemu je bio najmiliji od svih unuka. Je l' zato što je najmlađi ili ima nešto što posebno kiti njegovo srce, Džemaludin to nikad nije znao. Slušao bi svoga dedu, od ramazana do ramazana, slušao njegove priče, savjete, zgode iz njegovog života. Još od kako je u mekteb k'o mali krenuo, Džemaludinu je dedo uvijek, nekako, potajno ili javno, posvećivao pažnju, i bodrio ga vazda kad bi s njim bio. Poslije prošlog ramazana, dedo Hasan se razboli, i preseli na onaj bolji svijet, pa je Džemaludinu to teško palo na dušu. Zato se od tada, i sada u ramazanu, uvijek prisjećao djedovih riječi i životnih priča. To mu je bio neki poseban merak, pa eto, kad već dedo nije tu, da bar se zadovoljim sjećajući se onoga što mi je pričao, mislio bi tako Džemaludin počesto, a pogotovu sada u ramazanu, prvom bez djeda. Sjetio se jedne od njegovih posljednih priča, o jednom hudom siromahu s kojim je podijelio svoj iftar, dok je bio još mladić. Ni njegov djed tad nije imao uopće puno kod sebe, ni novca, ni jela, ali nekako bi se snađi, da bar se ima nečim omrsit, pa iftarit k'o muslim Bošnjo.

I jednog ramazanskog ljeta, pričao mu dedo, dok je radio povazdan na polju, bereći zrele plodove, po teškoj vrućini, umorio bi se tako da bi mu se činilo k'o da će, ne daj Bože, izdahnuti. Ogladnio bi, ožednio, ali valjalo bi raditi pa da bi mogao sebi uopće iftara spremiti. Nije on imao živog babu, a majka bi samo imala dovoljno da spremi za njegovu mlađu braću, zato je i on kao mladić radio, jer je bio već bulug. Vraćajući se tako, nakon teška posla, sa kojim dinarom u ruci, u prolazu pokraj šadrvana šarene džamije, vidje nekog huda čovjeka, mokra lica i ruku. Oblačio je neke stare cipele, dobro već oronule i oderane, pa Hasan tad primjeti da je tek abdest uzeo, da hoće da klanja. Ali kud će, kad džamija zaključana, ima još debela dva sata do akšama i iftara, a pred džamijom nema gdje. Hasan odluči da uzme abdest te da i on klanja, pa ako će već i taj neki, da onda u džematu zajedno, vrednije je. Izu se kraj česme, uze abdest, a primjeti kako ga onaj čovjek nekim nepoznatim, ali blagim pogledom gleda. Nije skinuo oka sa Hasana, dok on nije završio. Vidjelo se na čovjeku malo i na licu, k'o da se potajno osmijehnu. Hasan pomisli da nije štogod krivo postupio dok se abdestio, pa kad obuče cipele, priđe čovjeku polahko, brišući se maramicom po umivenom licu:

- Selam alejk! – dočeka ga Hasan

- Alejkumu selam i tebi mladiću. – odgovori čovjek sa malim osmijehom – Bujrum, sjedi.

Hasan sjede kraj njega na klupu kod džamije, te ne čekavši ni đah, upita ga:

- Da mi halalite, ako vas smijem pitati, ali dok sam se abdestio, nešto ste se osmijehnuli, pa ako smijem da znadem, zbog čega? Evo i sad dok sam vam prilazio.

Čovjek se tada malo glasnije nasmiješi, rukom prođe preko brade, te bacajući pogled na Hasana, izusti:

- Aman mladiću, nemoj ti meni persirat, nisam ja reis nit' predsjednik države - nasmija se opet - nego, i osmijeh je sadaka, pa ljepše dočekat muslimana brata s tim nego hladno.

Hasanu tad bijaše jasno, pa se zajedno nasmijaše. Još koju su prozborili, pa onda čovjek ustade, i krenu prema maloj travnatoj površini pokraj džamije. Trava svježe pokošena, „eh taman“ reče čovjek pa krenu. Hasan ga je čudno gledao, te ustade i on, pa opet ga dočeka pitanjem:

- Ah, zaboravih ja vas pitat, jestel' vi to naumili klanjat, pa abdest uzeli?

- Da mladiću. Pa evo, vidiš da sam krenuo.

- Ama, džamija je zaključana, ja sam htio s vama ako ćete i vi, bolje u džematu, ali kud ćemo.

- Eh, pa evo tamo – i pokaza rukom prema onoj travnatoj površini.

Hasan se začudi, pa stade da razgleda, a čovjek primjeti to pa mu objasni, da je on beskućnik, da nema ni porodice svoje, a kad ne stigne u džamiju, mutevelija džamije uvijek mu ostavi manji ćilim ko serdžadu, iza jednog kamena, gdje niko ne vidi, pa on tako prostre ćilim na travu pa klanja ono što treba. Hasanu je ovo posebno u srce ušlo, iznenadi ga takva upornost i takva snalažljivost tog jednog siromaha, koji i doma nema, a opet znade za svoje dužnosti prema Bogu, još u tom gluhom prošlom vaktu. Tako obojica klanjaše tu, na otvorenom suncu, na čistoj travi, iza džamije, pa kad su završili, Hasan ga upitao o njegovom životu, ali čovjek slabo htjede da nešto kaže. Dočekaše akšam zajedno, a poslije, Hasan vidješi i upoznavši takvu jednu dušu, pozva ga da zajedno se iftare. Tamo-amo, čovjek k'o da se malo premetao, bi l' ,ne bi l', vidi da i Hasan nema baš toliko, ali Hasan ga ne napusti dok oni ne krenuše ka jednoj aščinici. Taman, i onih nekoliko dinara Hasanovih bijaše im dovoljno za jedan fin iftar, da je obojici prijalo. Na kraju im je i sam aščindžija, dao dvije hurmašice da zaslade, vidjevši ih da su dobri ljudi.

Pričao je tako dedo Hasan svome najdražem unučiću, kakve sve zgode insana ne zadese. Kad bi mu završio, vazda bi ga pitaj „Eh znadeš li pouku za ovo?“, a Džemaludin prepuštao bi te mudrosti da mu ih sam djed odgonetne, žudno čekajući te riječi, pozorno gledajući u svoga prosijedog dedu Hasana. Kad mu je ispričao ovu jednu od posljednih zgoda sa siromašnim čovjekom, djed mu tad blago, ali ozbiljno, gledajući reče:

- Unučiću moj, znaj da iz ove moje zgode ne možeš izvući pouku da treba drugom pomagat, e ne unučiću. To jest, fakat, ali znaj i uzmi i ovaj primjer. – govorio mu je djed, a onda zastane na tren, pogleda kroz prozor pa krenu prema Džemaludinu zagrlivši ga – Znaj da čovjekova duša nosi odijelo koje se zove tijelo. Odijelo nekad zna da bude i prljavo i neuredno, ali unučiću moj, neka te to ne zavara kod ljudi. Duša, i spram toga, može biti čista, bistra iskrena, duša koja hodi pravim putem. Znaj da i odijelo duše zna nekad biti i tako uredno, čisto da ti pogled sam mami, ali također znaj, da duša u tom odijelu može biti jako tamna, neuredna i prljava, a da sam i ne primjetiš. Ja bih onog siromašnog čovjeka uvijek gled'o kao jadnika, no Džemaludine, kad sam vidio da se na šadrvanu abdesti, pomislio sam, pa i on nejma ništa, ali ipak ima nešto veliko, što ja ne vidim. Poslije, vidio sam to, a to je bilo njegovo srce i njegova duša, koji bijahu najčistiji što ih jedan čovjek ima, i nikad nisam sreo nekog tako. I kad sam već bio stariji, shvatio sam unučiću da je taj čovjek bio veoma bogat u sebi, u svojoj duhovnošću, a to je najveće blago, iako je bio siromah.

Dedo Hasan malo ušuti nakon ovoga, pustivši Džemalduina iz zagrljaja. Sjeli su zajedno na sećiju, i onda opet djed gledajući u njeg reče mu:

- Nama muslimanima Džemaludine, amanet ostaje još od davnina koje ne pamtimo, a taj amanet kaže da udjeljujemo kol'ko možemo na Božijem putu i da gledamo u nečije srce pa da sudimo o njemu, ali opet sve se Bogu vraća, pa tako On najbolje i znade o nama. Sve što dadeš u životu za Njegovo zadovoljstvo, vratiti će ti se još više... – završi Hasan. I to je bilo nešto posljednje što mu je pričao prošlog ramazana. Džemaludinu je to i najviše ostalo u pamćenju, jer ga je tada djed gledao pogled kakvim nije prije. Kao da su se sve niti ljubavi prema unuku tada slile tu i kao da je sam dio djedovog srca privukao se u njeg.

Razmišljao je o tome često. Taj dan kad se vraćao iz škole, s njim je išao samo Aldin, drug iz razreda. Ostali su otišli na kulu. Kažu da su jučer bili neki turisti, pa im podijelili nekakvih slatkih bombona, pa otišli i sad ne bili opet bio neko. (Eh, ko djeca.) Džemaludin nije puno nikad volio ostajati poslije škole. I majka mu je govorila da je najbolje doći kući odmah, a sad je i ramazan, a on dolazi baš pred sami iftar kući. Poslije podne mu nastava. Odmah, uz malu uzbrdicu, putem kojim vodi do njegove mahale, dok su njih dvojica prolazili, pored stuba ulične svjetiljke, naslonjen na nju, stajaše neki dječak, skoro sve poderane odjeće. Drhtao je ondje na snježnom putu. Od ledenog vjetra, i ona ruka koju je ispružio za prosidbu, kao da mu vas smrznula. Imao je godina kao i Džemaludin, ali je s daljine, što bi narod kazao „sama kost i koža“. Džemaludin ga je gledao cijelo vrijeme dok su prolazili tim putem, otphnuvši svoje misli od onoga što mu je Aldin pričao. Zato mu je pogled u skoro upalim očima jadnog vršnjaka, ostao zaleđen kao voda u ledeni. Šta vidjeti u tom trenu drugo nego jedan tužan život djetinjstva, a kamoli tek daljeg životnog puta. „Zar je ovakav svaki ramazan ovom slabašnom promrzlom biću“, mislio se Džemaludin, a u njemu nekih bezbroj šarenih misli letilo o tom siromahu dječaku kojeg vidje, nenadano, ne znajući. Dok su već prošli, Džemaludinov pogled se još koji tren zadrža na mjestu gdje bijaše dječak drščući stajao. I on je Džemaludina vidio, nekim nepoznatnim pogledom derta i čemera. Pogled kakav Džemaludinu još niko prije uputio nije, a onda i on sam vrati pogled naprijed na put. Došavši kući, raspremi se, poselami majku, koja je već iftar pri kraju spremala, i otiđe u sobu. Nešto se nije umorio tog dana, no osjećao se u sebi ko da je po vazdan se smorio radeći neke teško neznatne poslove, baš kao što je njegov djed Hasan radio. Nije njega boljelo ništa, ni ruka ni noga, ama ni stomak, ali ga boljela još uvijek ona tužna slika nekoga ko je uzrastao kao on, a onako ramazan mu baš gorak - „Bože oprosti“ mislio je Džemaludin.

Već se približio akšam, i čuo se majčin zov da je iftar spreman, još samo da se kandilji upale. Pohrliše ukućani za sofru, bogatu svakojakim jelima i iftarskim zaslama, koje je majka spremila. Pored dobro „napuhanih“ vrućih somuna, u tanjirima bijaše begova čorba, sitni ćevap sa pireom, polagani burek, salata od crvenih paprika, a ko je htio mogao je uzeti poslije, kadaifa i nasuti sebi kompota. „Ah, ah, ruke ti se pozlatile Džemila“, znao bi tako govoriti Džemaludinov babo njegovoj majci. Dok su se iftarili nešto Džemaludin nije puno mogao da pojede, kao prije. Bio je on baš gladan, ali sva ta sofra, samo ga podsjeti na onog hudog dječaka koji nema ni mrve da proba. Te večeri i nakon teravije, Džemaludin se nije tek tako lahko umio smiriti, prije neg' što je oči sklopio, opet je pred očima imao sliku, koju je vidio dok se vraćao iz škole. Sjetio se opet dede Hasana i njegovih priča i savjeta, i prošapta: „Moj amanet, moj...“ te ubrzo zaroni u san.

Sutradan, bilo ih je više dok su se vraćali iz škole. Oni što su išli na kulu, samo su džabe išli, kažu čuvar ih sve rastjerao k'o da su oni došli da sruše zamak, smijali se dječaci. Džemaludin je brzao korak, želeći stići što prije da vidi ima li opet onog siromašnog dječaka na mjestu gdje i jučer. I doista, bio je tu. Promijenilo se na njemu ništa nije, opet je drščući na zimi, prosio. Činilo mu se da kao i ne primjećuje više onoga ko mu daje, samo da bar nešto dobije. Džemaludina ovo rastuži više nego prvi put kad ga je vidio. „Zar je moguće da nejma nikoga“, pomislio je. Došavši kući pred iftar, vidje opet sofru kakva samo poželjeti se može; vruća bamija, čufteta u kajmaku, ovaj put zeljanica, i još slatki čimbur, i rešadija da se malo slatko osvježi, i neko veoma lijepo šerbe. Džemaludin opet nije mogao jesti, jer mu je po umu letjela misao gladovanja onog dječaka, a gle, on ovdje može da bira šta mu je volja. Poslije iftara, dok je u kuhinji majka raspremala sofru, Džemaludin joj priđe, dok ne bijaše nikog. Reče joj tiho šta je naumio, a ona se samo blago nasmija poljubi ga u obraz i zamota štogod hrane i stavi i ceker. Džemaludin se prikrade iz kuće, potrčivši diljem niz mahalu, osjećao se kao da je ptica u letu zadovoljstva. Išao je ka dječaku siromahu. Zato mu se srce ispunilo kao da će nahraniti bezbroj gladnih svojih vršnjaka, kao da će spasiti svijet, što se kaže. Već iz daljine, primjetio ga je. Sad je dječak siromah, stajao na drugoj strani ulice, pod starom strehom jedne kuće. Snijeg je počeo lagahno propadivati. Džemaludin mu priđe, usporenim korakom. I njega je dječak već primjetio, kako nosi nešto. Zagledali su se u trenutku dok su bili jedan naspram drugog. Ko li će prvi progovoriti? Davali su jedan drugom oštre poglede, kao da riječi ne trebaju, a opet bili su kao dva svijeta. I Džemaludin se skloni pod strehu. Mislio je da možda ovaj dječak već zna što je ovdje, ali to se nije dalo vidjeti. Nasta tren šutnje susreta na samoj ledeni.

- Selam. – tiho prozbori Džemaludin – Donio sam ti da štogod pojedeš, vidim da ti je teško. Možda ne jedeš danima. – i predade mu hranu iz cekera, što mu je mati pripremila.

Dječak ne odgovori ništa, uze hranu drhteći, obarajući pogled pred Džemaludinom. Primaknuvši je sebi, s još uvijek oborenim pogledom reče:

- Selam i tebi. Čuo sam da se kaže „kabulosum“ kad ti neko šta dade, pa eto... kabulosum.

Džemaludin se malo osmijehnu. Htjede da krene, ali onda na um pade mu još nešto. Vidjevši da će teško moći pojesti tek tako tu, Džemaludin dječaka pozove u malu sobu kući, gdje mu je djed rahmetli bio. Dječak to odbi, ali ovaj ga je uporno pozivao, govorio mu da će ozebst tu, i da će mu se jelo samo ohladiti na zimi. Tako, ipak krenuše oni zajedno Džemaludinovoj kući. U već predmračnoj snježnoj gustini, išli su njih dvojica. Niklo je jedno novo ramazansko prijateljstvo, a jedan unuk je djedov amanet naslijedio...