E moj ummete, za novčanik uzmem te!

  • Štampa
Detalji
Objavljeno četvrtak, 09 Avgust 2007 23:02
Autor Emira Drinić

Osvrt i komentar na koncert duhovne muzike islama "Moj ummete" održan na stadionu Koševo, 28.07.2007.

Koncert duhovne muzike islama Moj ummete je završen. Umjesto produhovljnih reakcija novine su zatrpane kritikama kojima se želi staviti do znanja da je to bio promašaj. Jedni nastupaju sa pozicija kadije, drugi sa pozicija onih koji se brinu za kulturu i duhovnost BiH i njenih građana, treći sa pozicija posmatrača. I svi su u pravu. Kao Nasrudin-hodžini klijenti.

Ali, ono što je bitnije od kritika pojedinaca, jeste svakako poruka koja je emitirana publici, građanima BiH, stranim zvanicama, onima koji su se odazvali i onima koji se nisu odazvali. Bosanski narod je željan kulturnih događaja, posebno onih vjerskog karaktera i svakako da je organizovanje ovakve manifestacije dobrodošlo. U nekom drugačijem kontekstu. Drugačijem od ovog u kojem je duhovnost poprimila oblik materijalizovanog iživljavanja nad vrijednostima koje je iznjedrila islamska kultura i civilizacija kroz stoljeća svoje raskoši. Umjesto da publika ponese ushićenje i divljenje spram poruke koju duhovnost islama njedri i ostavi iza sebe uzdahe oduševljenja, ponijela je grčeve u želucu od stvarnosti koja je očekuje svakog prvog u mjesecu, a iza sebe ostavila otužan kolorit; najlonskih kesa, pepsi čaša i ambalaže bezalkoholnog (?) piva.

Reakcija Hadžema Hajdarevića najbolje dočarava slabu tačku promotora islamske duhovnosti na našim prostorima: „Svi oni kojima je na ovim prostorima ikoliko stalo do islama i njegovog učenja, morali bi se zapitati kako to da se tzv. godišnjica bogatog muslimanskog naslijeđa u BiH – kroz duhovnost, nauku, kulturu, tradiciju, kroz ukupno duhovno i materijalno naslijeđe – ne obilježava znanstvenim skupovima, projektima, gradnjama, razboritijim i hrabrijim pogledima u budućnost, nego pjesmom, svirkom, sirotim euforijama i emocijama šta su sve 'din-dušmani' uradili. Sve se događa na jednom nogometnom stadionu gdje su, samo stotinjak metara od usiljene orkestracije samovažnosti, samobitnosti i samoepohalnosti, do neki dan bili načičkani srebrenički prognanički šatori... Ni islam, ni Bosna nimalo ne zaslužuju takav odnos prema sebi i vlastitim tradicijskim vrijednostima.“

Organizovati znanstveni skup, edukovati ljude i davati im smjernice za bolji život – sve to zahtijeva ulaganje bez materijalne dobiti. A kod nas se kanda historija ponavlja veoma brzo. Hljeba i igara. I vuk sit i sve ovce na broju. A vrijeme teče, smjenjuju se generacije koje grade naslijeđe za neka buduća stoljeća islamske duhovnosti. Smije li se dopustiti da se manipulira osjećajima tih graditelja? I s druge strane, smije li se zabraniti pravo na duhovnost onima koji nemaju da plate? Jer, od očekivanih sedamdeset hiljada ljudi, bilo je prisutno tek nekih tridesetak hiljada. Kanda su novčanici utanjili?! Ummete, ummete!