Udruženje Mladi Muslimani

Utisci iz Japana IX

Detalji

Objavljeno četvrtak, 27 Juli 2006 22:49

Autor Haris Čengić

Kjoto (Kyoto) je svojevrsni historijski i ''duhovni'' centar Japana budući da je taj grad više od hiljadu godina bio njegova prijestonica. Godine 1869. prijestonica je prenešena u grad Oedo koji je zbog toga postao poznat kao To-Kyo (sintagma koja u japanskom ima značenje novi Kyoto – nova prijestonica) i vremenom potpuno poprimio novi naziv Tokyo (Tokio). No, bez obzira na to što je izgubio svoj značaj u političkom smislu, Kjoto je u srcima svih Japanaca ostao duhovni, tradicionalni i kulturni centar čitave nacije. Grad je u tom smislu pun šinto i budističkih hramova, kao i univerziteta – kako državnih tako i šinto univerziteta (rečeno nam je da čak oko 10 procenata populacije čitavoga grada otpada na studente), a interesantno je da ima i jedan kršćanski univerzitet. Naravno Kjoto je i jak turistički centar Japana, veoma popularna destinacija gotovo svih turista koji posjećuju ovu zemlju.

Grad je veoma star i izgrađen je gotovo u cijelosti u tradicionalnom stilu sa niskim zgradama izgrađenim od drveta i drugih tradicionalnih prirodnih materijala. Da bi se očuvao tradicionalni izgled grada u Kjotu (ili barem u njegovom starom dijelu) je na snazi zakonska zabrana gradnje visokih zgrada i nebodera.

Prvi dan našeg boravka u Kjotu je bio rezerviran za posjetu kompaniji Kyocera. Ime ove kompanije je složenica od dvije riječi na engleskom: Kyoto i ceramics što jasno asocira na to da je prva i osnovna djelatnost firme keramička industrija i to specijalna keramika koja se koristi u elektronici. Naročito su razvili LCD displeje, optiku i sunčeve (solarne) ćelije. I oni naravno imaju svoj muzej koji smo, opet nakon gledanja kratkog dokumentarnog filma o njihovoj kompaniji, obišli. Ima dosta zanimljivih eksponata njihovih proizvoda i demonstracija tehnologije koju su razvili, a meni su posebno zapale za oko dvije stvari: sistem korištenja solarne energije i njihovi kuhinjski noževi, makaze i sl. od keramike.

Kyocera je razvila interesantan prototip malog električnog automobila koji se potpuno pokreće solarnom energijom. Projekat je dakako interesantan, ali sam ipak mišljenja da to ne može biti ozbiljna konkurencija tradicionalnim automobilima zbog male snage i brzine.

Po prvi put sam vidio da je neko u stanju napraviti tako tvrdu i oštru keramiku da se od nje mogu izraditi dovoljno čvrsta i oštra sječiva za svakodnevnu kuhinjsku upotrebu. Domaćini su s ponosom isticali mnoge prednosti keramičkih oštrica od tradicionalnih čeličnih, ali će, barem kada sam ja u pitanju, morati da sačekaju da njihovi keramički noževi budu isprobani u praksi zbog cijena koje se kreću od oko 5.000 Yena (oko 40 Eura) do preko 20.000 Yena (preko 150 Eura).

Naredni dan je bio rezervisan za turističku turneju po Kjotu sa iznajmljenim autobusom i profesionalnim vodičem. Obišli smo ukupno tri mjesta: šogunov dvorac, staru carsku palatu (Imperial Palace) i zlatni budistički hram.

Tradicionalna organizacija vlasti u Japanu bila je takva da su cjelokupnu vlast u svojim rukama imale samo dvije ličnosti: car i vrhovni vođa samuraja šogun. Obojica su u Kjotu imali svoje dvorce, a interesantno je primijetiti da je tada šogun (što me je zaista iznenadilo) bio znatno bogatiji od cara, ali ga je i on tradicionalno poštovao da nikada nije sjedio u istoj ravnini sa njim. Car je uvijek sjedio na uzdignutijem mjestu na koje šogun nikada ne bi sjedao već jedino ispod. S obzirom na iznimno veliku snagu i bogatstvo šogunâ znalo se dešavati i to da su neki carevi bili samo marionete u njihovim rukama. U historiji Japana je bilo mnogo ratova kako između različitih šoguna tako i između njih i careva. Posljednji od tih sukoba desio se u 19. stoljeću kada je posljednji šogun bio poražen i prisiljen na ''penzionisanje''. Tom prilikom je cjelokupna tradicionalna moć šoguna prešla u ruke cara, a to je bio i početak kraja tradicije samuraja u Japanu koja će u svom klasičnom obliku sasvim nestati u eri intenzivne industrijalizacije.

Danas u Kjotu stoje i dvorac šogunâ i carska palača. S obzirom da su danas institucije samuraja i šoguna samo dio historije Japana, jasno je da je palača šogunâ u Kjotu samo jedan muzej od najvećeg značaja. Ali, nije bitno drugačija situacija i sa carskom palačom u Kjotu. Naime, od kada je japanska prijestonica prebačena iz Kjota u Tokio car relativno rijetko (uglavnom u nekim ceremonijalnim situacijama) posjećuje rezidenciju svojih predaka, pa su danas u njoj najčešći boravitelji turisti – i to inostrani zbog toga što je za japanske građane posjeta carskoj palati u Kjotu moguća tek nakon prolaska komplicirane birokratske procedure. Za Japance čekanje za slobodan termin i ispunjenje svih birokratskih formalnosti oko posjete carskoj palati u Kjotu zna trajati i po šest mjeseci.

Organizacija čitavog vanjskog kompleksa i šogunove i carske palače je ista (a identična je, koliko sam mogao primijetiti gledajući izvana, i organizacija kompleksa carske palače u Tokiju, što znači da je riječ o ustaljenom obrascu): drvene zgrade sa samo jednim spratom i visokim krovovima između kojih su parkovi, bašče i jezerca, a čitav kompleks je ograđen velikom zidom. Dakle, stil širenja palate u širinu, a ne u visinu, stil koji je prisutan i u muslimanskoj tradiciji (već sam pominjao koliko je carska palata u Tokiju slična Topkapi Saraju, rezidenciji turskih osmanskih sultana, a isti je slučaj i sa oba kompleksa u Kjotu).

Iznenadila me je skromnost i jednostavnost ovih kompleksa. U poređenju sa velelepnim dvorcima evropskih kraljeva i šogunov dvorac i carska palača djeluju jako, jako skromnim. Obadva kompleksa su u cijelosti izrađena od drveta - drveni dvorac za dvije najmoćnije ličnosti u carstvu zar to nije jednostavnost i skromnost za naše pojmove?! Vjerovatno i za Japance, jer nema sumnje da su i oni bili znani i sposobni izgraditi monumentalne kamene građevine sa mnogo plemenitih metala i skupocjene keramike, pogotovu porcelana koji vuče porijeklo baš iz krajeva dalekog istoka.

Unutrašnje uređenje je takođe jednostavno i u punom skladu sa tradicionalnim japanskim uređenjem enterijera, pa tako u prostorijama nema nikakvog namještaja, samo su prisutni zidovi sa kliznim vratima, plafon i pod. Plafoni su ukrašeni nekim ornamentima, ali se sve doima jednostavnim. Na nekim od zidova su oslikani različiti motivi, uglavnom priroda, cvijeće i životinje, ali se sve to doima veoma skladnim i jednostavnim jer su boje blage i nimalo nisu napadne - ni nalik npr Sikstinskoj kapeli ili šarenim slikarijama tavanica i zidova evropskih katedrala i zamkova. Podovi su prekriveni tatamijima. Već sam to govorio, ali nije na odmet da ponovim: tatami je naziv za prostirku od trstike tačno određenog oblika, boje i dimenzija - jako je slična muslimanskim serdžadama od trstike za klanjanje.

Unutra nema nikakvog namještaja budući da su svi, i car, i šogun, i svi njihovi ministri, članovi porodice, plemići i posluga sjedili na podu, jeli sa poda, spavali na podu. Za pisanje i jelo ispred sebe su postavljali niske stoliće (koji su veoma slični bosanskim muslimanskim sinijama samo što su četvrtastog oblika) dok bi oni sjedili na koljenima.

Unutar dvoraca se oduvijek hodalo bez obuće, a i danas je, naravno, tako, pa su svi posjetitelji prilikom ulaska obavezni izuti svoju obuću.

Koliko samo jednostavnosti i skromnosti, i koliko samo sličnosti sa islamskom arhitekturom i muslimanskim tradicionalnim uređenjem životnog prostora.

Doduše, nisam primijetio da imaju banjice poput islamskih i ne znam kako je u tim kompleksima bilo riješeno pitanje toaleta, ali s obzirom na visoku kulturu čistoće u japanskoj tradiciji (o čemu sam već govorio), nema nimalo sumnje u to da je i pitanje toaleta riješeno na valjan način.

Posebno je interesantno da unutra nije bilo grijanja, čak su zimi, kada je inače veoma hladno, otvarali prozore u želji da budu u skladu sa prirodom - željeli su da posmatraju snijeg kako pada i trpjeli hladnoću da bi doživjeli zimu onakvom kakva jeste i bili u skladu s njom. Vjerovatno su imali logiku: zima je takva, ona je hladna pa i oni trebaju osjetiti hladnoću da bi bili u skladu sa njom.

Mada imam razumijevanja i poštovanja za ovakvu tradiciju, lično se sa njom apsolutno ne slažem. Zima jeste, Allahovom voljom hladna, ali je dragi Allah ljudima dao blagodat u drvima i vatri (o tome lijepo kazivaju ajeti časnoga Kur'ana, a u jednom od njih je dragi Bog opisan kao ''Onaj koji ljudima iz zelenog drveća vatru stvara i ljudi njome potpaljuju'' (sura Ja Sin, ajet 80.)) i lijepo je za ljude, i bogate i siromašne, naložiti vatricu i posmatrati padanje snijega kroz prozor iz tople sobe uz slušanje ugodnog prirodnog zvuka pucketanja drveta koje gori.

Tradicionalna japanska ljubav i poštovanje prema prirodi, kao i njihova želja da žive u skladu sa njom da se vidjeti i u materijalima od kojih su ovi dvorci sagrađeni. Kako već rekoh preovladava drvo, a tu su još kamen, ćerpić, trstika i kreč – sve prirodni materijali koji pogoduju tjelesnom zdravlju, a duši ambijent čine prirodnijim i toplijim. Kada se objekti sruše, oni se, zbog prirodnih materijala, lahko i bezbolno apsorbuju u prirodu - još jedna bliskost japanske tradicije i kulture sa islamskom tradicijom i kulturom.

Zbog ovakvih materijala u ovim kompleksima preovladavaju tamnosmeđa boja drvenih krovova i podova, te bijela boja okrečenih zidova. A, između su parkovi koji su pretežno u zelenoj boji.

Već sam govorio o meni jako čudnom odsustvu šarenog cvijeća u Tokiju, a isto sam mogao primijetiti i u Kjotu. Zamišljao sam znamenite carske vrtove (Imperial Gardens) u kompleksu carske palate u Kjotu kao šareni mozaik najrazličitijih boja cvjetova u kombinacijama sa zelenom bojom travnjaka i modrom bojom vode. Ali, iako nam nije bilo dopušteno šetati kroz te famozne carske vrtove (već smo ih samo mogli sa jednog mjesta promatrati), ipak sam primijetio da je sve uglavnom zeleno i bez šarenog cvijeća. Vodiči su nam govorili kako je ogroman broj trešnjinog drveća posađen u tim parkovima, što u sezoni cvijetanja daje impresivnu sliku kombinacije behara u nijansama crvene i roza boje sa zelenilom.

I pored izražene skromnosti i jednostavnosti u kompleksima šogunove i carske palate u Kjotu, dvije su stvari veoma karakteristične i one se sigurno mogu uključiti u kategorije ekskluziviteta i dragocijenosti.

Prva je krov zgrada u carskoj palati (najvjerovatnije je isti slučaj i u šogunovu dvoru, ali to nisam uspio pouzdano da utvrdim). Krov je izrađen od ogromnog broja tankih listova nekog specijalnog drveta koje raste u Japanu (na žalost zaboravio sam mu ime) koji se lijepe sve jedan preko drugoga. Drvo raste veoma sporo i ograničen je broj stabala koji postoje. Isto tako, malo je znanih i vještih majstora koji to mogu napraviti. Uglavnom, da bi se tako pokrile sve zgrade u jednom kompleksu palate treba oko 30 godina.

Druga stvar je veoma interesantna - riječ je o tzv Pjevajućem podu ili Podu slavuja (Nightingale Floor) u dvorcu šoguna. U prvom dijelu dvorca je bio prostor gdje su se smještali svi oni koji bi išli u posjetu šogunu i tamo čekali audijenciju u njegovim prostorijama. Svi podovi u tom dijelu dvorca, naročito oni koji odatle vode u šogunove prostorije, izrađeni su u stilu poda slavuja. Riječ je o tome da je sa donje strane dasaka poda na poseban način gusto okačen i raspoređen ogroman broj posebnih oblika sačinjenih od, čini mi se, drveta, školjki i noktiju (vjerovatno od kandži nekih životinja). Moguće je da ima i metalnih oblika, ali ne bih rekao. Svi ti oblici vise sa donje strane poda i čim neko hoda po njemu pritisak stopala izaziva gibanje tih visećih oblika i njihovo sudaranje što stvara zvuk koji, kako Japanci kažu, podsjeća na pjevanje slavuja (zato i takav naziv ovim podovima). Ali, meni lično to liči na zvuk koji stvaraju one viseće metalne cjevčice različitih dužina koje udaraju jedna o drugu kada se pokrenu. Uglavnom, čim neko hoda po tom podu (rekli su da je pod toliko osjetljiv da reaguje čak i kad mačka hoda po njegovoj površini), stvara se veoma jasan zvuk koji je bio upozorenje za šoguna i njegove tjelohranitelje da se neko nalazi unutra i da se približava šogunovim prostorijama.

Pjevajući pod je, dakle, izrađen iz sigurnosnih razloga. Svi posjetioci su bili obavezni u posebnoj prostoriji ostaviti svo svoje ''teško naoružanje'' (koplja, duge mačeve, lukove i strijele) prije nego li uđu kod šoguna, a sa sobom bi mogli nositi samo kratke mačeve. Isto tako, morali bi obući specijalne haljine tako skrojene da im omogućavaju samo male i lagane pokrete. Nisu se dakle mogli brzo kretati u njima, a šogun je bio ''normalno'' obučen tako da se on mogao brzo kretati. Ovo je sve bilo uređeno tako radi sigurnosti šoguna. Kad bi mu došli neki posjetioci, oni bi morali biti u donjem dijelu prostorije dok bi šogun sam sjedio na malo uzdignutijem gornjem dijelu. Između njih je uvijek morao biti prazan prostor tako da je uvijek bila značajna razdaljina između šoguna i njegovih posjetitelja. Ako bi ga neko od njih pokušao napasti svojim kratkim mačem, kojeg je jedino (vjerovatno iz razloga časti) smio uza se imati, u haljini koja mu je sputavala noge nikako nebi mogao brzo prići šogunu, koji se opet mogao normalno kretati i tako se efikasno odbraniti od napada. Pored šoguna je uvijek sjedio dječak, posilni što bi mi rekli, koji je čuvao šogunov mač, tako da ga je on uvijek mogao dobiti ustreba li mu. U stvari, veoma rijetko bi ga trebao upotrebiti, jer su u susjednoj prostoriji, odvojenoj samo tankim klizećim vratima, uvijek bili šogunovi tjelohranitelji koji bi brzo utrčali unutra čim bi šogun pljesnuo rukama. Koliko li su samo pazili na šoguna i njegovu bezbjednost.

Unutar šogunovih privatnih prostorija, gdje je bio i ''harem'' za njegove brojne žene i konkubine nema pjevajućeg poda, ali je zato ovaj prostor bio odijeljen i dobro čuvan. I tu je sve skromno i jednostavno. Prostorije uopće nisu velike, tako je npr ona prostorija za audijenciju iz tri djela (za šoguna, za posjetitelje i prazan prostor između) po mojoj procjeni dugačka svega nekih 20-25 m, a široka nekih 8-10 m. Sve je dakle u tonu skromnosti i jednostavnosti.

Osim ove dvije palate obišli smo i zlatni budistički hram. Riječ je u stvari o ljetnikovcu jednog od mladih prinčeva koji je izgrađen unutar jednog ne malog, ali ne i isuviše velikog, parka. Park je organiziran u veći donji dio sa jednim jezerom u sredini i u gornji manji dio gdje takođe ima malo jezerce i neki mali vodopadi i šuma. Inače u ovom kompleksu ima dosta drveća, čak i jedna šumica bambusovog drveta. Svuda se čuje cvrkut ptica i žuborenje vode, što stvara prelijepi osjećaj idile. Na jednom malom poluostrvu unutar donjeg većeg jezera bila je izgrađena mala zgrada ljetnikovca za tog princa. Kad je on umro, po njegovom testamentu kako rekoše, ta zgrada i taj prostor je organiziran kao budistički hram. Zgrada, inače sagrađena od drveta, je sva obložena zlatom. Ova zlatna zgrada hrama je nevelika - možda nekih 80 m² površine u prizemlju a dva sprata iznad još su manja.

U prizemnoj prostoriji je na svečano uređenom mjestu postavljen kip Sidarte Gautame poznatijeg kao Buda, čovjeka koji je svakako ostavio svoj trag u duhovnoj tradiciji čovječanstva, ali je vjera i tradicija koja se za njega veže (da li i koliko pod uticajem Bude lično ili njegovih kasnijih sljedbenika – to dragi Allah najbolje zna) poprimila idolopoklonički karakter. U tom smislu je i u ovom budističkom hramu, kao i u svakom drugom iz okrilja te tradicije, Budin kip objekat prema kojem sljedbenici ove vjere upućuju svoje molbe i otvoreno mu se (koliko je meni poznato, a dragi Allah je jedini Koji sve zna i nije Mu ništa skriveno) klanjaju. Jak i težak duhovni osjećaj mnogoboštva i idolopoklonstva koji svaka upućena monoteistička duša može osjetiti unutar ovoga kompleksa, dobiva svoju dramatičnu ''ovjeru'' kad vam vodiči kažu da u gornjem dijelu parka ima i jedan manji hram posvećen ''bogu vatre'', neuzubillah.

Svakome ko svjedoči i slijedi Tevrat, Zebur, Indžil (istinite Božije Knjige koje su danas u originalu izgubljene, a njihove dijelove, izmiješane sa rezultantama ljudskog intervencionizma unutar svetoga teksta, nalazimo u Tori, Psalmima i Evanđeljima) i Kur'an, sasvim je jasno da mnogoboštvo i idolopoklonstvo kod dragoga Boga, Živog, Jednog osim Koga drugoga boga nema, predstavljaju izuzetno težak grijeh, jedini za kojeg je rečeno da nikome, ko njime opterećen umre, neće biti oprošten. Odatle se svaki iskreni monoteist, bio on musliman, kršćanin ili židov, nikako ne može osjećati sretnim i opuštenim, niti izbjeći osjećaj duhovne tegobe, na mjestima gdje se neko drugi, mimo dragoga Boga, obožava, ili Mu se smatra ravnim.

Ni moja malenkost nije bila drugačijeg raspoloženja unutar kompleksa zlatnoga hrama u Kjotu. Iako je tu ljepota netaknute prirode dirljivo i idilično izražena, ona me je stalno podsjećala na ljudsko neznanje i zabludu koji čine da, usred te ljepote koju je dragi Allah dao, budu obožavani drugi mimo Njega. U ovakvom unutarnjem hâlu (stanju) nastojao sam samo da ''protrčim'' kroz kompleks hrama i što prije se vratim u naš turistički autobus. Iz istih razloga nisam bio nimalo raspoložen obraćati značajniju pažnju na ljepotu vanjskoga izgleda ovoga zlatnoga hrama (niti bilo kojeg drugog mnogobožačkog hrama u Japanu), jer sam ubijeđen da ljepota stvaranja dragoga Allaha u prirodi, kao i u onome što ljudi po Njegovom nadahnuću izrađuju za svoje potrebe, daleko više zaslužuje našu pažnju i naše oduševljenje nego li ove (u svojoj bîti duhovno nečiste) građevine u kojima se obožavaju drugi mimo dragoga Allaha, jednoga i jedinoga Boga.

Moj oprez pokazao se sasvim opravdanim i izuzetno korisnim kada smo krenuli autobusima iz zlatnog hrama ka našoj narednoj destinaciji. Naime, odmah po ulasku u autobus vodiči su nam podijelili turističke brošure u kojima je bio i nekakav papir napisan japanskim slovima. Bogu dragome hvala, taj mi se papir učinio sumnjivim, pa sam ga se krišom (kako ne bih povrijedio osjećaje naših ljubaznih domaćina) oslobodio. Kasnije nam je žena koja je bila naš vodič objasnila da je taj papir neka vrsta amuleta kojim razna božanstva ''štite'' od raznih stvari, za zdravlje djece, da ne bude saobraćajne nesreće, da studenti polažu ispite itd, neuzubillah!

S obzirom na svu veličinu opasnosti od širka (idolopoklonstva, mnogoboštva, tj. pridruživanja dragome Bogu nekoga kao boga uz Njega), zaista nije pretjerano u ovome prepoznati veliku opasnost, zato što čovjek posjeti egzotično mjesto opčaran vanjskom ljepotom i u želji da sazna nešto novo i stekne novo iskustvo, a dobije nešto što bi se čak moglo nazvati i duhovnom minom. Nekome se ovo vezivanje ''bezazlenog papirića za sreću'' sa ubistvenom granatom u duhovnom smislu, može učiniti pretjeranim, ali svi oni koji su upućeni u istinsku vjeru koju je dragi Bog objavio ljudima, svjesni su da za čovjeka, onoga koji neće ništa da o toj vjeri nauči niti da razmisli, ovo, zaista bez pretjerivanja rečeno, može, ne dao dragi Bog, biti neka vrsta karte za džehennem (pakao).

Tegobni duhovni osjećaj mnogoboštva i idolopoklonstva, moguće je, na žalost, osjetiti svuda u Japanu, ali je on čini se u Kjotu naročito izražen zato što je ovaj grad njihova stara prijestonica i tradicionalni duhovni centar. U tom smislu Kjoto je krcat mnogim šinto i budističkim hramovima, a i općeprisutna je praksa odlaska u te hramove gdje se raznim božanstvima upućuju svakovrsne molbe. Tako npr u Kjotu ima hram ''boga znanja'' i neki studenti tu dolaze da se klanjaju, neuzubillah, kako bi položili ispite. Naši vodiči su nam rekli kako su u jedan drugi hram, valjda ''boga pobjede'', za vrijeme svjetskog prvenstva u fudbalu koje je održano u Južnoj Koreji i Japanu 2002. godine, neki fudbaleri dolazili da se tu klanjaju u nadi da će njihova reprezentacija pobijediti. Neuzubillah!

Prema tome, mišljenja sam da svaki musliman, ali i svaki čovjek koji svoju dušu želi odgajati u duhu čistoga monoteizma, prilikom posjete Japanu i drugim zemljama slične duhovne tradicije mora biti oprezan i voditi računa o tome da u toj sredini ima mnogo mnogobožačkih hramova čije mu posjećivanje, po mome ubjeđenju, nimalo nije preporučeno – naprotiv, a moguće ih je prepoznati po karakterističnom obliku ulazne kapije koja se može vidjeti na sljedećoj fotografiji:

Moja malenkost se trudila da izbjegava ulazak u bilo kakve prostore u koje se ulazi kroz kapije ovakvog izgleda.

Međutim, da ovo moje ubjeđenje ne bi bilo shvaćeno, ne dao dragi Allah, kao vjerski propis (islamski propisi se jedino izvode iz Kur'ana i Sunneta), ili da se ne bi pomislilo kako hoću kazati da je svaki odlazak, bez obzira na nijjet (namjeru), na ova mjesta čin duhovnoga onečišćenja i grijeh, želim podsjetiti da sam i lično obišao tokijski šinto hram u Asakusi (o čemu sam ranije govorio).

Dakle, uopće ne želim sebi dati za pravo da proglašavam, ne dao dragi Allah, po vlastitom osjećaju i nahođenju šta je grijeh a šta nije, odnosno šta je muslimanu halal, a šta haram. Ponavljam - tu se jedino treba držati pravila Šerijata koji izvire iz časnoga Kur'ana i Sunneta Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Jedino što ovim želim reći jeste to da čovjek koje bude u prilici posjetiti ove zemlje treba biti jako oprezan i izbjegavati ovakva mjesta, odnosno da, ako već nije u mogućnosti izbjeći njihov obilazak, sebe zaštiti osloncem na dragoga Allaha, dovama i učenjem Ajetul-kursije (255. ajet 2. sure časnoga Kur'ana) kako sam se i lično potrudio učiniti u Asakusi.

Ovaj oprez sam pokazao i prilikom noćenja u hotelu u Kjotu gdje su nam svima u sobama ostavili tradicionalnu japansku spavaćicu. Razmišljajući kako mnoge stvari iz tradicije Japana mogu imati izvjesne simboličke veze sa mnogoboštvom, pomislio sam da nije možda takav slučaj i sa ovom karakterističnom haljinom za spavanje, koja veoma liči na kimono. Isto tako, ako se dobro sjećam, na njoj su bili neki nerazumljivi simboli i natpisi na japanskom. Iz svih ovih razloga sam se, u želji da izbjegnem imitiranje Japanaca i da izbjegnem mogućnost spavanja u odjeći na kojoj je možda ispisano veličanje nekog njihovog božanstva, odlučio da to ne oblačim na sebe. Da li je i ovo primjer duhovne mine kao sa onim amuletom, ne znam, ali oprez nikad nije na odmet.

Postojanje određenih elemenata izražene mnogobožačke tradicije u Japanu i drugim dalekoistočnim zemljama koji za čovjeka monoteistu mogu da predstavljaju opasnost duhovne prirode (zato sam ih simbolički i nazvao duhovnim minama) treba samo da ga pobude na nužnu opreznost, a ne da ga sasvim odvrate od posjeta ovim zemljama, jer i tamo, kao i drugdje, sve stvoreno na svoj način slavi i veliča Boga jednoga i jedinoga, Allaha dragoga. Čovjeku je za zaštitu dovoljna njegova iskrena i čista vjera, odnosno oslonac na dragoga Allaha (tevekul), a u tim zemljama, kao što sam pokušao pokazati u ovom putopisu, ima dosta lijepih stvari za vidjeti i doživjeti.

Nakon okončanja posjete Hirošimi i Kjotu uslijedilo je okončanje našega kursa praćeno završnim testom i izradom finalnoga rada (Project Work) gdje smo morali konkretno primijeniti sva na kursu stečena znanja, te svečanim zatvaranjem kursa uz podjelu diploma, certifikata i dodjeljivanje nagrada i priznanja.

To je već bilo vrijeme intenzivnih osjećaja olakšanja zbog uspješnog okončanja veoma zahtjevnog kursa i radosti zbog skorog povratka kući, tako da u tim danima nisam isuviše obilazio okolo iako sam znao da je velika nepoznanica hoću li tu više ikada u ovom životu doći. Smatrao sam da sam u ranijem periodu sakupio dovoljno utisaka o Japanu, tako da sam u zadnjim danima više bio koncentrisan na pripreme za povratak (kupovina poklona) i na oprosne susrete sa mnogim dragim ljudima koje sam tu upoznao, kako sa mojim kolegama sa kursa, tako i sa prijateljima iz TIC-a i mojim japanskim prijateljima.

Naravno, i povratak je bio do u detalje precizno organiziran od strane agenata JICA (avionske karte, prevoz taksijem i autobusom do aerodroma itd.) i sve je išlo lahko i jednostavno. A, još jedno konkretno osvjedočenje japanske profesionalnosti, odgovornosti i ljubaznosti doživjeli smo na tokijskom aerodromu Narita odakle smo trebali poletjeti. Naime, naš let za Beč je bio odgođen za sahat i po, što za mene nije predstavljalo nikakav problem jer je značilo samo to da ću za taj period manje čekati u Beču let za Sarajevo, ali su moje dvije kolegice sa kursa bile u situaciji da će zakasniti na let za Budimpeštu. Čim smo dobili informaciju o odgađanju našega leta, one su zabrinuto već počele razmišljati kako da pronađu alternativno rješenje, kad su do nas došle dvije ljubazne pripadnice aerodromske službe i obavijestile ih da su ih prebacili na let druge kompanije za Beč tako da mogu na vrijeme stići. Vidite, čim su donijeli odluku o odgađanju našeg leta za Beč, japansko aerodromsko osoblje je odmah provjerilo planove leta svih putnika našega aviona da bi se odmah vidjelo ko može zbog toga zakasniti na narednu etapu putovanja do krajnje destinacije i sami su se potrudili da te putnike prebace u druge avione kako bi stigli na vrijeme.

Tako su moje dvije kolegice odmah prebačene na let druge kompanije za Beč, a ja sam sahat i po više proveo na tokijskom aerodromu Narita razmišljajući o svemu što sam u proteklom periodu doživio u ovoj egzotičnoj zemlji. Kao što sam više puta pominjao u ovom putopisu, zaista mi se mnoge stvari kod Japanaca dopadaju, prije svega njihov moral, stid i ljubaznost. Volio bih iz sveg srca da ih mnoga njihova lijepa svojstva dovedu do toga da neizmjernom milošću dragoga Allaha, Svemilosnog budu upućeni i oslobode se mnogoboštva koje predstavlja njihovu najveću mahanu.

Dragi je Allah Onaj koji Svoja stvorenja najbolje poznaje i najviše voli. On, hvaljen neka je, upućuje onoga koga On hoće, a ja bih doista volio da Japanci i svi drugi od naše braće i sestara po Ademu, alejhisselam, (Adamu) budu upućeni u što većem broju na pravi put.

Sa ovom dovom ja, hvala dragome Bogu, završavam ovaj putopis, uz završnu opasku koja još jednom pokazuje japansku ljubav prema prirodi i njihovu želju da sa njom budu u harmoniji: unutar dvorane tokijskoga aerodroma Narita nalazi se veliko drvo uzgojeno u saksiji odgovarajuće veličine:

Slava i hvala neka je jednome i jedinome Bogu, dragome Allahu, Svemilosnom (Rahman) i Samilosnom (Rahim)!

Neka je salavat na Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, milost Svemilosnog i Milosnog i Njegov selam i spas Muhammedovoj, alejhisselam, mubarek ličnosti, njegovim mubarek drugovima po zadaći (svim vjerovjesnicima i poslanicima dragoga Allaha), njegovoj mubarek porodici (Ehli-Bejtu), njegovim plemenitim drugovima (ashabima) i svim muslimanima i muslimankama, a Božija milost i uputa svim vjernicima i vjernicama i svim dobrim ljudima iz Ademova, alejhisselam potomstva!