Udruženje Mladi Muslimani

Utisci iz Japana V

Detalji

Objavljeno petak, 24 Mart 2006 22:10

Autor Haris Čengić

Govoriti o japanskoj tehnici, naročito elektronici gotovo da je izlišno jer je opće poznato koliko je Japan na tom polju razvijen. Tu se stalno pomijeraju granice, uvijek se nešto unapređuje, inovira, razvija ... a tendencija je, koliko sam mogao primijetiti, na minijaturizaciji, te povećanju brzine i kapaciteta.

U posljednje vrijeme Japanci ulažu znatne napore u dizajniranju ''intelegentnih'' robota u želji razvijanja umjetne intelegencije. Međutim, za vjernika koji poznaje i svjedoči savršenog Stvoritelja jasno je da ljudski napori na tom planu imaju granicu koju nikada neće preći i da svaki robot kojeg ljudi dizajniraju može samo, uz pomoć optičkih, foto-električnih i drugih sistema i uz podršku savremenih računara, imati valjanu interakciju sa okolinom (precizno raditi, reagovati na vanjske podražaje itd), ali ljudi robotu nikada ne mogu usaditi samosvijest, nikada ne mogu učiniti da on samostalno razmišlja, nikada mu ne mogu usaditi život, jer čovjek nema tu moć - to je dragi Allah ostavio samo za sebe jer je jedino On: Živi, Onaj koji život daje.

Na svakom koraku u Japanu čovjek može osjetiti istinsku zadivljenost veličinom darova koje je dragi Allah darovao Japancima na područjima tehnike, elektronike i informatike. Ali, potom vjernik ne može ne osjetiti tugu zbog ljudske nezahvalnosti plemenitom Darivatelju, Koji je toliko toga dao Japancima što im znatno olakšava i uljepšava svakodnevni život, ali Mu oni ipak ne zahvaljuju, već Njegova stvorenja smatraju ravnim Njemu. Za jednog muslimana zaista rastužujuća vizija.

Primjeri japanske razvijenosti na polju tehnike su mnogobrojni. O nekima od njih ćemo, ako dragi Allah da, govoriti i kasnije, a za ovu priliku bih želio nešto više reći o funkcioniranju sistema gradske nadzemne i podzemne željeznice u Tokiju koji je po meni ponajbolji primjer preciznog i valjanog funkcioniranja japanske tehnike.

Vozovi Tokija

Sistem gradske željeznice u Tokiju, bez pretjerivanja bi se moglo reći, zaista predstavlja pravo svjetsko tehničko čudo.

Čitav grad je isprepleten mnogobrojnim linijama nadzemne gradske željeznice, koje se provlače kroz šumu mnogobrojnih zgrada, često možda samo metar od vanjskog zida nečijeg stana. Ispod grada je prava mreža tunela mnogobrojnih linija metroa (podzemne željeznice). Metro linija toliko je mnogo da čak sve ne mogu niti stati na istom nivou, tako da se prave na različitim nivoima dubine. One najstarije nalaze na nekih 4-5 metara dubine, zatim ih ima na 8-10 metara dubine, a najnovije se nalaze možda i na 20 metara dubine. Ove dubine su naša slobodna procjena ali je činjenica da je jako mnogo tunela podzemne željeznice iskopano ispod grada na različitim nivoima dubine. Pravo je čudo da temelji mnogih zgrada i nebodera stoje iznad ove mreže podzemnih tunela i da oni imaju dovoljno čvrstine u podlozi i stabilnosti. Isto tako treba se sjetiti da je sve to izgrađeno na izuzetno trusnom području (u Japanu se gotovo svakodnevno dešavaju zemljotresi manje jačine ali povremeno i oni razorne jačine i rušilačke snage), gdje su stoga građevinski propisi i standardi daleko strožiji nego li na drugim područjima.

Veličina ovog svjetskog tehnološkog čuda naročito se može vidjeti u sistemu kompjuterske podrške ovog složenog sistema nadzemne i podzemne željeznice Tokija.

Prodaja karata i kontrola njihove validnosti u potpunosti je kompjuterizirana i automatizirana. Sve karte se kupuju putem mašina koje potpuno precizno, sve do posljednjeg jena, vraćaju kusur i omogućavaju plaćanje bilo papirnim novčanicama, bilo metalnim novčićima, bilo kreditnom karticom. Isto tako, ocjena validnosti karata je automatizirana. Mašine na ulazima i izlazima precizno i bez i najmanje greške prepoznaju da li je karta validna ili nije, bez obzira na ogroman broj različitih vrsta karata (jednokratne, povratne, vremenske, transfer-karte na druge linije metroa ili pak nadzemne željeznice itd.).

Takođe, mašine precizno prepoznaju da li je karta plaćena do konkretne stanice i, u slučaju da nije, precizno obračunavaju razliku u cijeni čiju naplatu zahtijevaju od putnika ako želi da mu se otvori prolaz, i, naravno, opet precizno vraćaju kusur. S obzirom da se veoma često dešava da ljudi kupuju vremenski određene karte koje uvijek važe na neki rok, mašine precizno prepoznaju da li je konkretna karta validna na konkretni dan. U ovakvom sistemu uopće ne postoje prodavači i kondukteri-kontrolori karata, uloga ljudi svedena je samo na dežuranje pored mašina za ocjenu validnosti karata i to, reklo bi se, ne zbog ''mudraca'' koji bi se pokušali provući bez plaćanja (zaista je izuzetno visok javni moral i poštenje tako da je veoma rijedak slučaj, ako se ikada i desi, da se neki Japanac pokušava voziti bez plaćanja karte), već zato da bi olakšali ljudima koji imaju problema sa mašinama ili da interveniraju u izuzetno rijetkim slučajevima zakazivanja tehnike.

Treba li i pominjati da je vozni red precizno usklađen i da svi vozovi uvijek dolaze na vrijeme. Istina, desi se i u Japanu da poneki vozovi i okasne, dese se, nažalost, i neke nesreće, ali su to izuzeci, pravilo je da svi vozovi dolaze precizno u predviđeno vrijeme na svaku stanicu, te da je stepen sigurnosti velik. Zaista je fascinantno kako su to sve informatički podesili … toliki broj linija što nadzemne željeznice što podzemne (metroa), toliki broj različitih vrsta karata od kojih neke važe do precizno utvrđenih datuma, različite cijene prevoza do različitih stanica, zatim transferi sa jedne linije na drugu, milioni korisnika svakog dana … i sve to funkcionira bez zastoja i kašnjenja … to je zaista fascinantno. To je to istinsko informatičko i tehnološko čudo.

Iako ovaj sistem kompjuterske podrške tako pouzdano i precizno funkcionira, brižni Japanci ipak mu nisu sasvim povjerili bezbjednost putnika. Svaki voz, koliko sam mogao primijetiti, ima posadu od dva čovjeka, jednog mašinovođu i drugog koji se nalazi na kraju voza i koji je zadužen da putem razglasa daje informacije putnicima na kojoj stanici voz staje i da pritiskom na taster automatski otvara sva vrata na vozu, odnosno, da, kada kontrolori utvrde da su svi putnici bezbjedno ušli i dadnu mu signal, zatvara sva vrata na vozu.

Dakle, bezbjednost putnika je povjerena ljudima, a kompjuteri su tu da im pomažu u sigurnom upravljanju vozovima.

Ovako složen sistem ima i svojih slabosti, a najznačajnija mu je kompliciranost. Sistem nadzemnih vozova i metroa u Tokiju je toliko kompliciran da i Japanci koji dođu iz manjih mjesta imaju problema snaći se u toj gustoj šumi različitih linija, pa čak i starosjediocima ovog grada zna biti manji problem kada idu nekim linijama koje inače rijetko koriste. Možete li zamisliti poštovani čitaoci koliki je tek problem strancu kada želi prvi put koristiti vozove u Tokiju!? Prvo se suočite sa velikim brojem mašina za automatsku prodaju karata, na svakoj od njih ima dosta dugmadi za kupovinu raznih vrsta karata (jednokratne, povratne, transfer-karte, dnevne, mjesečne ...) i dosta dugmadi sa različitim iznosima novca. Iznad svake mašine je shema sa ucrtanim mnogobrojnim linijama i stanicama … a sve je na japanskom, na velikom displeju sa prikazanim rutama uglavnom su samo japanski izrazi i brojevi, tako da je popriličan problem snaći se ako čovjek nema iskustva. Doduše, na onim većim stanicama može se naći shema sa oznakama i na engleskom, ali na manjim stanicama počesto je sve na japanskom. Stranac bez iskustva je u potpunosti zbunjen: pred njim je veoma zbunjujuće mnoštvo nerazumljivih japanskih izraza i brojeva sa nešto malo engleskih izraza, koji su u tim trenucima za njega potpuno neupotrebljivi, ne zna sa koje mašine da kupi kartu, koju vrstu karte da kupi, za koju cijenu da je kupi (za koju udaljenost tj. koliko do željene stanice), ako ne nađe neku shemu na engleskom ne može čak ni definisati stanicu na kojoj se nalazi, odnosno stanicu na koju želi ići...

Tek kada steknete nešto više iskustva (uz neophodnu pomoć vaših japanskih prijatelja ili drugih koji su već vični tom sistemu), onda shvatite da je taj sistem, ma kako to paradoksalno zvučalo, u svojoj suštini čak jednostavan za korisnika. Tada shvatite da je problem bio samo u tome što ranije niste mogli naći načina da vas neko pouči nekoliko osnovnih smjernica i pravila koji objašnjavaju ovaj, na prvi pogled neriješivo složen, sistem.

Za one od vas, poštovani čitaoci, kojima sudbina bude da se nekada nađu u Tokiju želimo da navedemo ove smjernice:

- Prije svega drugog morate nabaviti plan Tokija sa shemom svih gradskih linija nadzemne željeznice JR (Japan Railroad – oznaka za željeznicu Japana uopće, ali i za nadzemnu željeznicu u gradu Tokiju) i podzemne željeznice (Tokyo Metro ili Tokyo Subway);

- Svako putovanje, kada ga prvi put obavljate (tj. sve dok vam ne postane rutinsko), morate prethodno detaljno na karti isplanirati u smislu da morate prvo znati koje linije nadzemne željeznice/metroa trebate koristiti. Zatim, za svaku liniju morate tačno isplanirati na kojim ćete stanicama ulaziti i izlaziti, odnosno presjedati na drugu liniju. Znači, dok ne steknete rutinu svaki put morate prethodno napraviti precizan plan putovanja, a jedan konkretan primjer tog plana (navodimo ga iz našeg vlastitog iskustva da bi ste imali osjećaj kako bi to trebalo izgledati) je sljedeći: ... Da bih došao iz dijela grada Shinjuku u dio grada Makuhari moram koristi dvije linije metroa, i to Toei-Shinjuku line i Yurakcho line i još liniju JR (nadzemne željeznice) Keio JR line for Soga. Ulazim na liniju Toei-Shinjuku line na stanici Shinjuku i vozim se njome do stanice Ichigaya na kojoj izlazim sa ove linije i prelazim na liniju metroa Yurakcho line. Ovom linijom vozim se do stanice Shin-Kiba na kojoj prelazim na JR liniju Keio JR line for Soga i njome se vozim sve do stanice Kaihin-Makuhari koja je najbliža mome odredištu u dijelu Tokija Makuhari;

- Kada imate ovako razrađen plan, onda nemate više problema. U ovom našem primjeru na stanici Shinjuku tačno znate da morate prvo u mnoštvu raznih linija naći lokaciju Toei-Shinjuku line što vam je lahko jer za ovo postoje dvojezični putokazi i na engleskom i na japanskom. Zatim, kada dođete do mašina za prodaju karata na ovoj liniji pogledate na shemi iznad mašina gdje se nalazi stanica Ichigaya, tj. pogledate brojčanu vrijednost koja se nalazi pored oznake ove stanice na shemi. Ovaj broj vam kazuje koliko jena morate platiti do stanice Ichigaya i onda na mašini za kupovinu karata prosto pritisnete dugme sa oznakom tog iznosa i ubacite novac. Mašina vam dadne kartu i precizno vrati kusur. Slijedeći putokaze lahko možete naći peron i ukrcati se na voz. Isto tako, na stanici Ichigaya vi tačno znate da trebate naći lokaciju Yurakcho line i tamo kupiti kartu do stanice Shin-Kiba, a kada i tamo stignete idete na transfer za JR i liniju Keio JR line for Soga gdje na isti način kupujete kartu do stanice Kaihin-Makuhari.

Dakle da ponovimo, kada imate razrađen plan onda tačno znate gdje idete, šta tražite i za koji iznos trebate kupiti kartu, tako da se možete efikasno kretati prateći mnogobrojne engleske putokaze. U suprotnom, koristiti njihove vozove bez ovakvog plana ili rutinskog iskustva zaista je prava avantura …

Kao što smo ranije rekli, kada steknete nešto iskustva sa tokijskim vozovima shvatite da je problem bio samo u tome što stranac bez iskustva na stanicama ne može pronaći jasno upustvo na nekom panou ili brošuri na nekom od svjetskih jezika koje bi mu u kratkim crtama objasnilo sistem i dalo preporuke ponašanja. Problem je dakle u jezičkoj barijeri.

Ova jezička barijera zaista je jedna iznenađujuća stvar. Čovjek iz Evrope, naviknut da ljudi u inostranim zemljama u dovoljnoj mjeri poznaju engleski odnosno neki od drugih svjetskih jezika (njemački, francuski, španski itd.) što mu omogućava relativno lahku komunikaciju kada tamo boravi, očekuje i da prosječni Japanac dobro poznaje te jezike s obzirom na to da su oni, gledano po dunjalučkim ljudskim mjerilima, jedna od vodećih svjetskih nacija i da veliki broj ljudi iz raznih krajeva svijeta redovno posjećuje njihovu zemlju. Međutim, nemalo se iznenadite kada vidite da prosječan Japanac gotovo nikako ne poznaje engleski jezik, a da ostale jezike niti ne pominjemo. Prema našem vlastitom iskustvu uvidjeli smo da može biti popriličan problem komunicirati sa običnim ljudima na ulici na engleskom. Ponešto vas mogu i razumijeti, ali da vam oni nešto kažu morate biti poprilično strpljivi da sačekate dok oni sastave par riječi i morate dobro načuljiti uši i izoštriti pažnju da ih dešifrujete. Dešava se čak i to da npr djevojka na recepciji u hotelu u Kyotu mora pozvati u pomoć svog kolegu da bi sa vama na engleskom komunicirao oko sasvim uobičajenih stvari vezanih za hotelski smještaj (a što bi za recepcionere u elitnom hotelu morala biti rutina), ili da npr jedan od rukovodećih ljudi jednog internacionalnog instituta u okviru UN ima izvijesne teškoće u primjeni engleskog jezika.

Zaista iznenađujuće i gotovo nevjerovatno, ali je, barem u sadašnjem vremenu, istinito. Naravno da ima i osoba koje sasvim tečno govore engleski i druge svjetske jezike, ali su ovakvi, koliko sam mogao ocijeniti, ipak u manjini. Za većinu Japanaca ova jezička barijera još uvijek je veoma izražena realnost.

Kada smo upitali naše japanske prijatelje o ovome rečeno nam je da je problem u tome što je jezički sistem japanskog znatno drugačiji od sistema evropskih jezika, a razlika je pogotovo izražena u pismu. Japansko pismo je slikovno, simboličko pismo u kojem jedan znak predstavlja simbol za čitavu rečenicu ili jedan njezin slog što je prilično različito od sistema na koji smo mi naviknuti da jedan znak (slovo) predstavlja simbol za jedan glas. Prema tome, za prosječnog Japanca popriličan je trud da savlada neki od evropskih jezika do tog nivoa da ga može govoriti tečno, a do sada im je praksa bila da u sistemu školovanja nisu dovoljno prostora ostavili za izučavanje inostranih jezika. Zbog te nedovoljne zastupljenosti u školama trenutno je stanje da inostrane jezike tečno govori relativno mali broj Japanaca, uglavnom oni koji su zbog svog posla često u situaciji da putuju svijetom, komuniciraju sa strancima ili određeno vrijeme borave u drugim zemljama. Većina Japanaca koji rijetko napuštaju svoju zemlju uglavnom slabo govori inostrane jezike.

Međutim, ipak se stiče utisak da zahtjevnost izučavanja i slaba zastupljenost u školama nisu jedini razlozi ovako iznenađujuće izražene jezičke barijere. Rekao bih da su i kod Japanaca, slično Francuzima, znatno izraženi nacionalni ponos, želja za afirmacijom vlastitog jezika i kulture na svjetskom nivou i očekivanje od drugih da u većoj mjeri izučavaju japanski jezik.

Zaista ne znam da li je i koliko ovaj moj utisak istinit, ali neke stvari možda mogu poslužiti kao valjano njegovo utemeljenje, kao npr njihove knjižare u kojima se teško može naći išta što nije napisano japanskim pismom.

Dobar primjer onoga što želim reći je ogromna knjižara ''Shosen book tower'' u Tokiju koja ima osam spratova prepunih polica sa raznim knjigama.

Možete li da zamislite, poštovani čitaoci, koliko se knjiga može nalaziti u gusto popunjenim policama knjižare koja ima osam spratova, a od tog ogromnog broja raznih knjiga i časopisa, jedva da sam primjetio dvadesetak knjiga sa naslovima na engleskom jeziku, i niti jednu jedinu npr na njemačkom ili francuskom jeziku?! Sve su knjige na japanskom, i samo na japanskom. Istina, moj pregled zbog ograničenog vremena zasigurno nije mogao biti ozbiljan i pogotovu ne detaljan, ali se i brzim pregledom polica moglo uočiti kako je u moru naslova napisanih japanskim slovima izuzetno, izuzetno malehan broj knjiga i časopisa sa latiničnim naslovima engleskog jezika. Zaista iznenađujuće.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...