Udruženje Mladi Muslimani

Greške jezika

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 04 Oktobar 2004 20:52

Autor Ismet Kasumagić

Gajimo i čistimo od natruha naš lijepi bosanski jezik

Kako vrijeme odmiče, sve više se u naš jezik ubacuju neadekvatni izrazi. To se spontano prihvata i širi. Što je najgore, u medijima se puno griješi.

Bez pretendovanja da navedem pogrešne izraze po nekom prioritetu, navešću samo neke primjere, koje mogu da uoče iole pismeni pojedinci:

- «Zakon o... će se usvojiti za petnaest dana». Zašto samo za petnaest dana?! Ne, on će se usvojiti kroz petnaest dana. Može se koristiti i izraz nakon ili reći po isteku.

- «Da bi se s uspjehom završio izvjesni zadatak, potrebno je ostvariti određene pretpostavke». Pretpostavki može biti i najbesmislenijih, ali je za realizaciju nekog zadatka potrebno ostvariti nužne uslove ili preduslove.

- Često se pominje prevazilaženje nekih teškoća u smislu njihovog prevladavanja ili iznalaženja načina njihovog otklanjanja. Prevazilazi se nešto uvisinu, a ne u smislu prekoračenja.

- Sve češće se može čuti kako neko kaže: «To je brat od Mehmeda». Ovo od ne samo da je suvišno, nego i strašno ružno. Ovo podsjeća na ono srbijansko «brat od strica». To je otac ili drugi stric, a nikako stričević ili naše amidžić.

- U zadnje vrijeme naša prezimena se sasvim pogrešno naglašavaju. Tako prezime našeg rahmetli Alije Izetbegovića, skoro redovno i najodgovorniji pogrešno izgovaraju. Slovo e u njegovom prezimenu je kratko, jer je nastalo od Izetbeg, a nikako dugo. Valjda da liči izgovoru prezimena Karađorđević. Pa ne samo da se većina naših bošnjačkih prezimena, najčešće po tituli ili imenu, pogrešno naglašavaju, nego se i neki sami pogrešno predstavljaju, ili ne koriguju kad ih ko pogrešno oslovi ili predstavi.

- Zbog ili radi se skoro redovno pogrešno upotrebljavaju. Zbog se odnosi na prošlost, a radi na budućnost. Čak je zbog često optužujuće, za razliku od radi koje obično najavljuje ispunjenje neke naše želje. Tako, kad kažete nekome «Zbog tebe sam zakasnio na voz», tada je već sve prošlo i voz je otišao i ti si zakasnio, ali ti i zamjeraš onome ko je bio sevep da se to desi. Nasuprot tome, kad nešto tek treba da uslijedi, upotrijebićeš izraz radi. Recimo: «Išao sam direktoru jedne firme radi zaposlenja». Zaposlenje, dakle, treba tek da uslijedi. Postoji i nešto srednje, tj. nešto što je u toku. Tako će se reći da se materijal troši usljed trenja.

- I kod upotrebe kod nas već svakodnevnih izraza ili sintagmi, naročito turskog ili arapskog porijekla, vrlo često se griješi. Tako, recimo, najčešće Hercegovci griješe kada pozdravljaju neki skup, riječima Selam alejk! umjesto Selamun alejkum!. Prvo se odnosi na jedinku, a drugo na više prisutnih.

- Nekada smo mi na Metalurškom institutu u Zenici, uz pomoć vrsnih jezičnih recenzenata, nastojali da obogatimo naš stručni riječnik srpskim i hrvatskim varijantama. Tako, recimo, za opšti izraz oblikovanja i podešavanja, koristili smo izraz kalibrovanje, ali za instrumente smo rekli da se kalibrišu, a za vanjanje raznih čeličnih nosača, šina i dr., valjci u valjaonicama se različito kalibriraju. Za nas saradnik (srpski izraz) i suradnik (hrvatski izraz) nisu imali ista značenja. Suradnik je nižeg ranga od saradnika, isto kao što sumrak nije isto što i mrak, niti sukrvica isto što i krv. Nažalost, već mnogi naši pristaju na suživot sa pripadnicima drugih naroda, što znači da pristajemo da budemo drugorazredni, umjesto da budemo ravnopravni, što uvijek treba zagovarati kao i zajedništvo. Međutim, često se pominje tolerancija, što znači podnošenje, a trebalo bi govoriti o međusobnom uvažavanju.

- Izraz praznik, koji potiče od ruskog «praznovat», što znači «ne raditi», nikako ne bi smjeli upotrebljavati kad su u pitanju naši mubarek dani, ispunjeni najljepšim sadržajima.

- Skraćenice itd i i dr. se često pogrešno koriste. U prvom slučaju je poznat kraj nabrajanja, a u drugom nije. Reći ćemo: «Dežurat ćemo po osam sati: ja, ti, pa on, pa opet ja, ti pa on, itd». U drugom slučaju ćemo reći: «Našem pozivu su se odazvali: naši političari, vrsni znanstvenici, predstavnici zainteresovanih firmi i dr.»

- Ne kaže se laže me, kao što se kaže vara me, mego laže mi. Kad neko napiše slagali su nas, mogli bismo se pitati da li su ih i složili.

- Smeta mi i što se piše rječnik, umjesto riječnik, jer su u pitanju riječi, a ne rječi. To utrpavanje jekavštine umjesto ijekavštine vrlo loše zvuči.

- Šta i što ne znače uvijek isto. Kad se nekome obratimo sa: «Što to radiš?!», mi mu dajemo do znanja da radi nešto što se nama ne sviđa, tj. izražavamo prijekor. A kad pitamo: «Šta to radiš?!», mi pokazujemo radoznalost. Kad bismo, pak, pitali: «Zašto to radiš?!», upitani ne bi bio siguran s kakvom namjerom ga to pitamo. Usput da kažem da pročitah u jednom hrvatskom časopisu, od dobronamjernog pisca i urednika, obojica su Bošnjaci, članak pod naslovom «Što su radili mladomuslimani u doba komunističke vladavine?» Radili su zato što su morali, kao i svi drugi, a odgovor se tražio na pitanje «Šta su radili...».

- Treba izbjegavati internacionalne izraze u slučajevima gdje imamo istog značenja naše izraze. Tako, recimo, sada se udomaćio izraz implementacija, umjesto da se pominje izvršenje, ostvarenje i sl.

- Kod naznačavanja datuma postoji bespotrebno velika šaroliost. Recimo, na naslovnoj strani neke knjige piše: «Sarajevo, 30. juni 2004. god.». Ovo god. na kraju je sasvim suvišno. U godini je samo jedan mjesec juni, a nema ih 30, kako bi se iz ovog moglo pročitati. Brojem 30. je označen redni broj dana mjeseca juna. Neki kao stranci pišu veliko «j» kod mjeseca juna (Juni). I to je pogrešno. Sada se uvriježilo pisanje, a la «06.06.2004.». Ove nule ispred dana i mjeseca se ne čitaju, pa ih ne treba ni pisati, izuzev na nekim vrijednosnim dokumentima, kada bi se mogla vršiti zloupotreba ubacivanjem nekih viših brojeva od nule. Neki zaboravljaju staviti tačku iza 2004, najčešće kada se samo godina označava. Nekada su se mjeseci označavali rimskim brojevima, što nije bilo loše, ali je skoro potpuno potisnuto iz naše prakse. Lijepo je i upečatljivo djeluje pisanje mjeseca slovima, a ne brojem, pa to onda izgleda ovako: «6. juna 2004.»

- Često me neko, ko je s kolima, pita: «Hoćeš li da te odbacim?». «Pa nisam valjda za odbaciti?», izrazim čuđenje. «Prevezi ti mene samo do tramvaja», obično dodam.

- Izražavajući nekome priznanje da je nešto dobro uradio, ne možemo mu napisati: «U redu je to što si uradio.» Nije ni u kakvom redu; što podrazumijeva redoslijed, nego uredu, tj. korektno, odnosno uredno urađeno.

- Kolegica veli kolegi koji je nakon dužeg liječenja u bolnici izašao: «Popravio si se», izražavajući time zadovoljstvo. On reaguje na te riječi, izjavom: «Ja nisam bio pokvaren.» U pravu je, jer se on u bolnici oporavio, a ne popravio. Kako bi tek reagovao neko ko je kao politički zatvorenik bio više godina «prevaspitavan», u «Kazneno-popravnom domu», pa da mu kažete da se popravio, što bi značilo da je revidirao stav.

- «Kako i na koji način». Kad čujem ovu floskulu iz vremena komunističke vladavine, nasrhnem. Zar se sa samim izrazom kako ne podrazumijeva i na koji način. Prema tome, ovo i na koji način je ne samo suvišno, nego i glupo.

- Po meni,...Kosa mi se diže na glavi, kada i neki bezveznjak koristi ovu sintagmu. Dođe mi da ga pitam: «Pa, ko si ti?! Jesi li to ti neki teoretičar, filozof ili u svijetu poznati naučnik?». U ovom cilju obični smrtnik treba da kaže: «Ja mislim» ili «Po mom mišljenju» ili «Kad bi mene ko pitao, rekao bih...»

- Čak šta više- Ovo čak je sasvim suvišno.

- No, međutim- Ovdje je suvišno ovo No ili Međutim, jer nikako ne idu skupa.

- Dabome je čista ekavština od našeg već zastarjelog izraza Dabogme. Zato je bolje upotrijebiti izraz očito ili naravno, pa i svakako.

- Mnogi se diče demokracijom, a to je ono što narod hoće. A kako je narod sklon raznim porocima, to mnogi insistiraju da se ozakoni mnogo šta, što nam Bog zabranjuje. Da li su, prema tome, demokrati u prevu?! Ne valja ni autokracija, gdje jedna ličnost odlučuje, jer autokracija najčešće dovodi do diktature i tiranije.

- Već se ponekad pogrešno koristi umjesto nego. Npr.: «Nisam kriv ja, već ti.»

- Poštapalice (ovaj, onaj, znači, da kažem, da reknem, hajmo reći, ...) treba izbjegavati.

- Umjesto obadva ili obadvije, treba reći oba ili obje.

- Troduplo bi značilo šestostruko, a ne trostruko.

- Nikad ne reci tehvid, jer to znači čifučenje, nego tevhid, čime se izražava jedinstvo Božije.

- Pored lijepih vjerskih pozdrava, bez obzira čiji su, omladina se skoro redovno pozdravlja talijanskim pozdravom Ćao!, umjesto Zdravo!, a na rastanku vele Vidimo se!, pa još u sadašnjem, a ne u budućem vremenu, umjesto Do viđenja!

- Neshvatljivo je zašto većina pravloslavaca mrzi slovo h, valjda u namjeri da unakaze ime Božijeg Poslanika Muhameda a.s., čije ime sa ponosom često pominjemo. Tako oni izostavljaju ovo slovo gdje treba, a naturaju ga gdje ne treba, pa će reći Asan i Havdo, te em umjesto hem, ali je gnusno kada kažu bez h da je ptica prhnula tj. poletila. Ovim i sličnim primjerima nas je nedavno uveselio naš književnik Abdulah Sidran.

- Griješenje zamjenom č i ć, te dž i đ slaba strana je Bosanaca u odnosu na Hercegovce.

- Neki zvaničnici i ne primjećuju da su se potpisali ispod krivo napisane njegove funkcije, kao presjednik, pretsjednik ili podpredsjednik. Ispred s, d se ne pretvara u t. Prema tome, treba pisati: predsjednik i potpredsjednik.

- Smeta mi i kad Hercegovci kažu u nj, umjesto u njega. A poznaćete Hercegovca i kad kaže: «Ne mogu zboriti.», kao da su na zboru, a to kažu pred pojedincom, sagovornikom.

-Sarajlije s ponosom pričaju: «Na mjestu robne kuće Sarajke, izgradiće se veliki neboder banke BBI, možda najveći u Evropi.» Pa neće se on izgraditi, nego će ga graditelji izgraditi. Prema tome, on će biti izgrađen ili sagrađen.

***

Uz ukazivanje na korištenje neodgovarajućih, odnosno pogrešnih, izraza, ne treba se odricati već uveliko udomaćenih izraza stranog porijekla, za koje i nemamo bolje izraze. Može se bosanski jezik bogatiti i srpskim i hrvatskim izrazima, ali je pogubno insistirati na izradi svih ključnih dokumenata, pa i udžbenika, na tri vrlo srodna jezika. A ošto nam je sebi nametati taj luksuz, posebno sada u ovim ekonomski vrlo teškim uslovima. Najnormalnije bi bilo da se državnim zvaničnim jezikom proglasi bosanski jezik, a književnici mogu da biraju varijantu tog jezika, pretežnim korištenjem jezika svoje kulture, iako, ruku na srce, to nije njihova kultura, nego kultura susjednih zemalja, a njihova je bosanska «riščanska», odnosno pravoslavna i katolička kultura, o čemu svjedoče historijske činjenice.

Paradoksalno je i nametanje ćirilice, pa se table ispred mnogih insistucija pišu pored latinice i ćirilicom. A hoćemo u Evropu! Po tome bi i Bosanci mogli tražiti da se ozvaniči i bosančica, ako ne i arebica. Treba nama izdržati sva ova zastranjenja. Neka nam Bog bude na pomoći. Nažalost, puno ih je koji se ne boje Boga, pa mi svi ispaštamo teškoće zbog toga. Bar razmišljajmo šta da radimo, pa da bar ne izazivamo srdžbu Božiju.

Do publikovanja ovih primjedbi, ko zna na koliko ću još drugih pogrešnih izražavanja naići, a volio bih da i drugi naprave dopune.