Udruženje Mladi Muslimani

Islamski terorizam

Detalji

Objavljeno utorak, 28 Januar 2003 17:27

Autor Enis Pinjo

Seminarski rad sekretara O.O. Mladi Muslimani - Visoko iz predmeta Strategija, odsjeka Odbrana i sigurnost, Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu

Uvod

Svjedoci smo i sudionici vremena gdje se u globalnom selu, kroz medije, plasira enormna količina informacija, zapljuskujući mase, o pošasti modernog svijeta. Terorizam! Historija ne poznaje vrijeme i okolnosti u kojima se toliko govorilo o terorizmu. "Terorizam je oduvijek, a danas osobito predstavljao jeftin način izazivanja i nanošenja gubitaka mnogo jačem protivniku." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.30, str.27).

Uzročno-posljedične veze zapetljane su, u čini se, nerazmrsivo klupko nasilja i smrti hiljada nedužnih. Gdje je početak, a gdje kraj tom virtualnom, zaokruženom lancu? "Premda terorizam ne predstavlja novu pojavu, za savremeno društvo on je novi izazov." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.30, str.27)

Iako postoje mnogobrojne definicije teorizma, svijet ne poznaje koncenzus u praktičnom valorizovanju tih definicija. Ono što je za neke legitiman čin odbrane za druge je nasilnički čin terora. Ono što jednima daje slavu, odobravanje i naziv borca za slobodu (Freedom Fighters), drugima daje lik omraženosti i osude terorističkog djelovanja te satanizaciju do nivoa vulgarnog. Vizuru takvim različitostima određuju društveno-politički i religijsko-kulturološki pristupi dotičnom problemu. Međutim, prije svega interesi proistekli iz konflikta datih različitosti daju odgovor na definisanje terora i terorizma. Ovaj tekst odnosi se na specifičan vid terora i terorizma koji je u literaturi, ali i u svakidašnjem žargonu, nazvan kao "ISLAMSKI TERORIZAM". Ovo je pokušaj da se ova pojava rasvijetli, demistificira i objektivizira, što se na prvi pogled učinilo relativno lagahnim zadatkom. Proučavajući dostupnu literaturu uočio sam težinu zadatka i ovaj tekst je njegov rezultat.

Definisanje terora i terorizma

U kolokvijalnom jeziku, termin terorizam je bio sporadičan u Bosni prije 11. septembra 2001. godine, za razliku od ostatka svijeta, posebno Zapada, gdje je upotrebljavan za "praktično svaki naročito gnusan akt nasilja za koji se smatra da je uperen protiv društva" (Bruce Hofmann: Unutar terorizma, str.9), bez obzira na izvršioca dotičnog. To proizilazi iz toga što je riječ teror (strah, užas), latinskog porijekla, a latinski jezik je korijen evropskih jezika, a samim tim i engleskog, koji je, zbog svog globalnog uticaja, svjetski. Inače, u engleskom jeziku se mnogi latinski izrazi doslovno koriste u kolokvijalnom govoru. Tako teror ima značenje u smislu "zadavanje straha, izazivanje straha, trepeta, užasa, strave, jeze; primjena nasilja sve do fizičkog uništenja protivnika" i kao izvedenica, "terorizam je vršenje terora, vladanje zastrašivanjem, tiranija, uništenje protivnika najokrutnijim sredstvima (progoni, ugnjetavanje, ubijanja)." (R.Klaić: Veliki rječnik stranih riječi, str.1245). Teror je dakle "primjena nasilja bez obzira na način i sredstva, radi zastrašivanja ili slamanja otpora političkog protivnika" (Stručni leksikon, str.208). Postoje brojne grupacije ljudi, koje u svom dijelovanju koriste nasilje kao jedan od metoda ostvarivanja zacrtanih ciljeva. "Najveća razlika između terorista i drugih skupina ljudi, koji preduzimaju kriminalno nasilje jeste motiv (ideja, a ne osobna korist i dobitak)".(Časopis "Hrvatski vojnik" br.76., str.7). Julije Cezar pokoravajući neposlušna plemena uzimao je za taoce žene i djecu onih na koje je vršio pritisak. Prijetnjom nasilnom smrću talaca osiguravao je slabljenje volje za otporom onih čiji su voljeni bili predmetom terorističke ucjene, ali i njihovu poslušnost. Takav sistem upravljanja prva je uobličila revolucionarna vlast za vrijeme francuske revolucije i bio je poznat kao REGIME DE LA TERREUR (1793-1794). U to je vrijeme, takav režim je smatran pozitivnim i naprednim. Sistem terora bio je spiritus movens i spona tzv. narodnog suda i komiteta opće sigurnosti. To je bio instrument vlasti koji je omogućavao i konsolidaciju te iste. Kroz zastrašivanje političkih neprijatelja, javnim hapšenjem, suđenjem i egzekucijom na giljotini, dijeljene su lekcije o demokratiji. Bilo je uhapšeno oko 300 000 ljudi, a pogubljeno je oko 17 000 ljudi. (Podaci iz časopisa "Hrvatski vojnik" br.76., str.7). Vođa revolucije Maximilian Robespjer, povezujući vrlinu i teror, tvrdio je da je teror bez vrline zlo, a da je vrlina bez terora bespomoćna. Zbog toga je izjavio: "Teror je samo pravda, hitna, stroga i neumitna; on je zato emanacija vrline." (Bruce Hofmann: Unutar terorizma, str.11). Međutim i sam Robespjer je završio na giljotini u revoluciji koja je "pojela svoju djecu". Ovaj princip pravde vidimo u riječima Poslanika Muhammeda a.s. koji kaže da će nasilnik još na ovom svijetu biti kažnjen. Upotreba institucionalizovanog nasilja i do danas je imanentna mnogim režimima i to u duhu Robespjera, potoci krvi za više ciljeve. Odraz Robespjera na historijskom pojmovnom determinisanju terorizma našao se u OXFORD ENGLISH DICTIONARY, koji ima sljedeću definiciju terorizma: "Terorizam; sistem terora. 1.Vladavina zastrašivanjem, kakvo je provodila partija na vlasti u francuskoj za vrijeme revolucije 1789-1794. 2.Politika koja ima za cilj da terorom uništi one protiv kojih se primjenjuje; upotreba metoda zastrašivanja; činjenica primjene terora ili stanje podvrgnutosti teroru. Terorista je politički termin: primjenjuje se za jakobince i njihove predstavnike i partiske pripadnike u francuskoj revoluciji, posebno za one koji su povezani sa sudovima u toku vladavine terora; svako ko pokušava da nametne svoje stavove sistemom zastrašivanja." (Bruce Hofmann: Unutar terorizma, str.10). Od francuske revolucije pa do danas teror i terorizam, kao instrument, korišten je u većem ili manjem obimu. Državni rigidni režimi su ga koristili za uklanjanje svoje opozicije i zadržavanje poluga vlasti, a male skupine i čitavi narodni pokreti kao način borbe protiv totalitarnih režima ili nepravde uopće. Niti jedni, niti drugi termine teror i terorizam nisu smatrali odrednicom njihove "pravedne borbe". Naprotiv, teror i terorizam je smatran pežorativnim izrazom, tako da se u nazivima akcije i reakcije pocrtavaju odrednice kao što su sloboda, odbrana, oslobođenje, armija i pravedna osveta. Niko se ne osjeća teroristom koji teroriše svoje oponente, a ipak o teroru i terorizmu se stalno iznose nove definicije, optužbe, argumenti i kontraargumenti. Čini se da svako ima svoju vlastitu definiciju terorizma. "Američki stejt department koristi definiciju koja je sadržana u poglavlju 22 kodeksa SAD, sekcija 2656 koja kaže da je terorizam politički motivisano nasilje s predumišljajem koji se vrši protiv neborbenih ciljeva od strane podnacionalnih grupa ili tajnih agenata, obično s namjerom da se utiče na javno mnjenje." (Bruce Hofmann: Unutar terorizma, str.32)

Terorizam kao oblik vođenja rata

OMASOVLJENJE ŽRTAVA TERORIZMA

Španski građanski rat i poSlije Drugi svjetski rat unio je novine u provođenju terora i terorizma. Dolazi do enormne masovnosti žrtava, gdje civili stradaju kao na pokretnoj traci, čija brojka vrtoglavo raste. Tehnički napredak omogućio je terorističke napade na gradove i civilnu infrastrukturu u jednom zastrašujućem obimu. Za samo par minuta ili sati uništavani su čitavi gradovi, a stanovništvo desetkovano. Gernika, Varšava, Koventri i ini gradovi bili su meta napada Luftwaffe iza kojih je ostajao pustoš i užas. Međutim i njemački gradovi postali su metom vazdušnih napada, koje je Hitlerova propaganda nazivala terorističkim i kriminalnim. I doista šta je značilo uništavanje Drezdena, od strane američkog USAF-a, u kojem je poginulo za jednu noć 120 000 civila, žena i djece ili Forhajm u kojem je takođe u jednoj noći, kao posljedica vazdušnog napada USAF-a i vatrenih oluja, živote izgubilo 250 000 civila. Napadi na japanske gradove, 6. i 9. augusta 1945. godine, Hirošimu i Nagasaki, na koje su bačene atomske bombe, nisu imali vojni značaj, osim možda onaj Cezarov. Masovni vazdušni napadi na gradove pored destrukcije imali su za cilj slanje određenih poruka, sličnih onima od Julija Cezara. Prekinite otpor, jer on donosi destrukciju vaših najmilijih. Takvi napadi, ali i oni koji su došli poslije, imaju upravo cilj da se postignu politički dobici kako bi se ucjenom slomio duh i volja za otporom. Zanimljivo, civilne žrtve, svjedoci ovakvog nasilja - iako iztraumatizirane, u suštini nisu gubili volju za otporom. Zanimljivo je da FBI definiše terorizam kao "nezakonitu upotrebu sile ili nasilja protiv osoba ili imovine u cilju zastrašivanja neke vlade, civilnog stanovništva ili nekih drugih segmenata, a radi promovisanja političkih ili društvenih ciljeva." (Bruce Hofmann: Unutar terorizma, str.32)

TEROR U NEKONVENCIONALNOM SUKOBU

"Kao taktika terorizam se može koristiti i u ratu i u sukobima niskog inteziteta." )".(Časopis "Hrvatski vojnik" br.30., str.27).

Terorizam se često koristi u konvecionalnim ratovima, ali i u specijalnim operacijama u sukobima niskog inteziteta, što je odrednica i trend u izvođenju oružanih sukoba uopće. Statistički gledano, svaki novi oružani sukob odnosi sve više civilnih žrtava, pa bi se moglo reći da su to posljedice određenih promjena na interesnoj ravni. Drugim rječima, ciljevi oružanih sukoba jesu civili! To se odnosi kako na konvecionalni tako i na nekonvencionalni oružani sukob. "Terorizam predstavlja poseban oblik nekonvencionalnog rata, a njegova gotovo isključiva usmjerenost na civilne ciljeve izdvaja ga od ostalih pojavnih oblika. Naime, terorizamu kao obliku za postizanje određenih ciljeva političke, ideološke, ili vjerske prirode medijska prisutnost predstavlja jedan od najučinkovitijih načina promicanja. Kako napadi na civilne objekte s velikim brojem civilnih žrtava predstavljaju događaje velikog medijskog potencijala, logičan je odabir takvih ciljeva od strane terorističkih skupina i organizacija." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.78., str.17). Takvi teroristički akti posljedica su asimetrije uključenih u sukob. Oni koji imaju poluge moći i medije koji, zbog glomaznosti aparata, obično neefikasno procesuiraju vinovnike terorističkih djela, vrlo često su osuđeni na defanzivu. Još češće, defanzivu zamjenjuje ofanziva koja nalikuje onoj slonovskoj u radnji porculana. U takvim akcijama sila prelazi zakonske okvire, i gornji prag inteziteta i to se obično naziva prikriveni tj. državni terorizam. Otvoreni terorizam koriste iz reklamnih motiva pojedinci i skupine. Tako predstavnik u američkom Donjem Domu Porter Goss kaže: "Moramo prestati razmišljati da je terorizam nešto iza čega stoji država i prihvatiti njegovo novo lice. Sve više terorističkih napada izvodi se u ime neke ideje." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.76., str.7). Asimetrični ratnici koristeći nasilje u multipojavnom obliku dolaze do proklamisanog ali i skrivenog cilja. "Povijest civilizacije nam ukazuje da brojni idu uvijek protiv slabijih. Brojna vojska, protiv slabije na bojnom polju ili financijski spekulant naoružan težinom brojke protiv manje bogatih." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.40., str.32). Berzovnim mešetarenjem asimetrični ratnici, poput Georg Sorosh-a, mogu ekonomski uništiti privredu jedne zemlje i dovesti je u hroničnu besparicu (kao što je slučaj sa Indonezijom), i to sa takvim efektom koji je približan pravom oružanom sukobu. Ako poslušamo sedam grčkih mudraca koji kažu da "novac jest krv i duša ljudi (i države) i onaj ko ga uopće nema, hoda mrtav među živima" (Časopis "Hrvatski vojnik" br.40., str.34), onda vidimo da "terorizam jeste proračunata upotreba nezakonitog nasilja, ili prijetnja takvim nasiljem, s namjerom ometanja vlade ili društva, a s ciljem promicanja političkih, ideoloških ili vjerskih načela." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.77., str.40). Novac kao mjera stvari i metod pritiska danas je specifičan oblik terorističke represije. Burzovnim mešetarenjem, uništava se država, ili ciljani privredni subjekti. Takva destrukcija kao nus produkt donosi val nasilja, te bijele rukavice burzovnih mešetara virtualno bivaju uprskane krvlju u stvarnom sukobu koji je posljedica njihova djela. Virtualno oni su ubice, teroristi i njihov zločin, davno još, objašnjava sedam grčkih mudraca. U modernom su svijetu oni uzdignuti na nivo idola, kojem se goleme mase klanjaju sa strahopoštovanjem. Ti i takvi, nositelji su novih ideja o podjeli svijeta u kojem bi oni, kao najviši šamani novog poretka, bili apsolutni gospodari. "Prema naumu novih gospodara svijeta novac bi trebao postati središnje mjesto "nove religioznosti" i zajedništva u kome više nema Boga - jedino vrijedno poštovanja trebao bi biti novac". (Časopis "Hrvatski vojnik" br.40., str.32).

Vjerski terorizam

Pod pojmom vjerski terorizam podrazumijeva se ona vrsta nasilja iza kojeg stoji vjerski inspirisan motiv. Korijen takvom terorizmu nalazimo između 66-73 godine nove ere. Jevrejska sekta "ZELOK" vršila je likvidacije rimskih vojnika, upravitelja, ali i jevrejskih izdajnika i otpadnika. I tada su takvi akti, nasilnih smrti, imali i medijsku dimenziju, pošto su izvođeni na javnim mjestima i gužvi. Posebno su stravična iskustva sa hindu sektom "THUG". Članovi ove sekte su, u periodu između sedmog vijeka i devetnaestog vijeka, nasumičnim ubistvima, izvedenim ritualnim davljenjem, prinosili ljude kao žrtve hindu boginji Kali. Najčešće žrtve bili su nevini putnici i za dvanaest vijekova ubijeno je oko milion ljudi tj. oko 800 godišnje. Danas se smatra da nijedna svjetska vjera nije imuna na pojavu terorizma. Godine 1980. od 64 poznate terorističke organizacije samo su dvije imale prefiks vjerske. Obje su tretirane kao "muslimanske" ("Al Dawa" i Komitet za očuvanje islamske revolucije u Iranu). Godine 1992. broj terorističkih organizacija koje su imale elementa vjerskog povećao se na 11. "Naglašenost je religije kao glavne pokretačke snage međunarodnog terorizma tokom 90-ih. Dalje se očituje u činjenici da su najozbiljniji teroristički akti ove decenije, bilo u smislu političkih imlikacija i posljedica ili broja žrtava - svi imali zajedničku vjersku dimenziju i/ili pobude." (Bruce Hofmann: Unutar terorizma, str.11). Vrlo često se spominju državni sponzori koji na različite načine sponzorišu terorističke organizacije. Prvensveno se podcrtavaju države kao Iran i Libija, a u zadnje vrijeme lista je proširena i nazvana "osovinom zla". Međutim, parafrazirajući Huntingtona materijalizam i ateizam su određeni vjerski pravci. Ovakvo viđenje doista usložnjava definisanje i vjerskog terorizma ali i onog koji je sponzorisan od strane države. Razvoj radikalne desnice u Americi, koja je "naoružana do zuba", omogućio je drugi amandman Ustava SAD-a u kojem stoji: "Budući da je dobro uređena policija i pravo građana da drže i nose oružje nužno za sigurnost slobodne države, ono neće biti ograničavano." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.29., str.27). Poslije američkog građanskog rata (1861.-1864.) u mjestu Pulaski, država Tennessee, od društvene elite Juga i bivših oficira konfederacije, formirana je "tajna vojska" za suprotstavljanje republikanskoj vlasti, a koja je trebala "držati sve te crnce na njihovom mjestu u društvu". (Časopis "Hrvatski vojnik" br.29., str.31.)Organizacija je poznatija kao "KU KLUX KLAN". Ona je kroz terorističke metode držala u strahu crnačko stanovništvo (paljenjem križeva, linčovanjem i drugim nasilničkim metodama) i napadala vladine institucije i eksponente vlasti. Danas se računa da u Americi u različitim "desno orjentisanim" policijama, koje su jako obojene vjerskim elementom, ima oko 3-5 miliona članova, a simpatizera je još i mnogo više. Njihovo naoružanje uključuje PAM-ove i lahka protivoklopna sredstva. Najpoznatiji desni radikali su "BIJELI HRIŠĆANSKI PATRIOTI" i "POLICIJA MONTANE" čiji je vođa baptistički svećenik Norman Olson proklamovao "3B" (Bullets, Beens, Bibles ili po drugim izvorima Bibles, Bullets, Bendages ili još negdje Boots) metci, grah, biblija ili biblije, metci, zavoji, ili čizme. On pod svojom komandom ima 17 000 ljudi. U tom kontekstu zanimljiva je izjava bivšeg američkog predsjednika Jimmy Carter-a koji kaže: "Štujemo istog Boga kao i vi. Mi (Baptisti) proučavamo istu Bibliju kao i vi. Održanje Izraela nije stvar politike. To je moralna obaveza." (Rože Garodi: Mitovi utemeljitelji Izraelske politike, str.264.). 19.aprila 1995. godine, Timoty Mc Veigh, najpoznatiji "Policajac Montane" u svijetu, uz pomoć eksploziva digao je u vazduh zgradu u Oklahoma City-u.

U Palestini, kao nastavak terorizma jevrejske sekte "ZELOK" po istim metodama javnog smaknuća, zbog izdaje, ubijen je Jicak Rabin, dobitnik Nobelove nagrade za mir. "Ne kajem se! Djelovao sam sam i po naređenju Boga." uzviknuo je atentator Jigal Amir. (Bruce Hofmann: Unutar terorizma, str.78).

Islamski terorizam i radikalni islam

U predhodnom razmatranju utvrdili smo postojanje terorizma inspirisanog vjerskim ubjeđenjima i naveli neke primjere. Međutim, u posljednje vrijeme najviše se potencira na "islamskom terorizmu". Šta je to "islamski terorizam"? Ko su "islamski teroristi"? Na kraju, da li je terorizam imanentan islamu? Kaže se da "nove terorističke skupine više ne veže sponzorstvo uz neku državu ili dominantna politička motivacija, već je njihov cilj globalno širenje islama na zemje u kojima postoje skupine ljudi islamske vjere." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.76., str.9).

"Islam u treći milenij ulazi kao jedna od najvitalnijih globalnih religija i civilizacija svijeta." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.39., str.14). Međutim naziru se i obrisi Huntingtonovog sukoba civilizacija i to posebno između zapadne i islamske civilizacije. "Kao krivce za loše odnose između zapada i islama prokazuju "islamske skstremiste" ili "fundamentaliste"." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.39., str.16). Šta je to ekstremno u islamu i šta je to fundamentalizam? Fundament znači temelj, osnov, iz čega proizilazi da su islamski fundametalisti oni koji insistiraju na temeljima vjere islama. "Ako o fundamentalizmu govorimo kao o povratku osnovama islama, Kur'anu i primjeru Poslanika radi obnove zajednice, onda su pokreti neofundamentalistički, jer se obraćaju izvorima islama, ne da bi jednostavno, oponašali prošlost, već da bi odgovorili na novo doba." (John Esposito: Islamska prijetnja - mit ili stvarnost, str. 145). Međutim, Zapad govoreći o fundamentalistima, zloupotrebljava termin fundamentalizam, koji se kao termin prvenstveno odnosio na reformatore u kršćanstvu, kako bi na lukav način izbjegao zamku civilizacijskog sukoba. Zapad ne krivi islam nego fundamentaliste. Doduše, Huntington, otvoreno i nedvosmisleno zagovara ono o čemu mnogi šute i za sukob optužuje islam. "Spomenut raščlambe koje su namijenjene širokoj publici predstavlja formalno stanovište zapada koje je uvjetovano strategijskim, gospodarskim interesima koje vodeće zemlje Zapada posjeduju u nekim islamskim zemljama. U stvarnosti, putem dijelovanja neformalne moći i tajnih savezništava, Zapad protiv islama, mnogo više nego li protiv i jedne od drugih civilizacija, već više stotina godina izvodi vrlo ustrajno i sustavno nastupanje koje ima za cilj umanjiti gospodarsku i drugu snagu islamskih zemalja." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.39., str.16). Komentarišući antiterorističku kampanju u svijetu, Salman Rušdi je rekao: "Zašto govorite da je ovo rat protiv terorizma? Jasno je da je ovo rat protiv političkog islama." Ako je fundamentalizam vraćenje korijenima islama onda je ekstremni fudamentalizam - ekstremno vraćanje temelju. Postavlja se logično pitanje, kako je moguće imati vjeru uopće, ako nemate temelje vjere? To implicira da svaki vjernik u osnovi mora biti fundamentalista, bez obzira koju vjeru ispovjeda. Može se reći da je islamski fundamentalizam stanje u kojem postoji društvo utemeljeno na islamskim postulatima, Kur'anu i Poslanikovoj praksi. Međutim ovi termini imaju izrazito negativan karakter, te često gradacija ide od riječi fundamentalizam, ekstremizam, terorizam, ili se često termini predstavljaju čak i kao sinonimi. Sličan primjer je sa terminom "wehabija" koji se odnosi na Abdul-Wehaba, velikog reformatora islama, koji je dokinuo uvedene novotarije, strane islamu i njegovim korjenima. Njegova pravna rješenja povratak su izvornom šerijatu. Pored toga borio se protiv turske vlasti, koja je bila nositelj hilafeta, te ga je zbog toga zvanična Turska ulema proglasila murtedom, otpadnikom od vjere. Međutim, često se oni koji svoj islamski stav transparentno afirmišu, nazivaju sektom Wehabija u vrlo negativnom kontekstu i to do onog gdje se takvi anatemišu ili još gore, smatraju otpadnicima od vjere. Od takvih čujemo odgovor, da je riječ o specijalnom ratu koji nastoji da diskredituje islam, a njih kao muslimane, eliminira iz zajednice muslimana. Oni su, tvrde oni, žrtve zavjere neprijatelja islama. Upotrebom termina Wehabija vodi se latentni sukob sa islamom, jer i takvi kakvi su, oni pripadaju ummetu. Tipičan profil prosječnog "Wehabije" svodi se na dugu bradu sa podkraćenim brkovima, kratke nogavice, široka odjeća, relativna žestina koja je često uzrokovana temperamentom dotičnog, a ne spoznajna žestina koja izvor ima u islamu, i glasno izgovaranje Amin u namazu, što je posljedica mezhebskih (pravnih) različitosti. Takvi za sebe tvrde da žive islam (i ne samo oni), onakav kakav je doslovno prenesen kroz Kur'an i hadis. Ako budemo proučavali siru (životopis) Poslanika islama Muhammeda a.s. saznaćemo da spomenute vanjske karakteristike prosječnog "Wehabije" odgovaraju izgledu Poslanika. Ovakav vanjski izgled, ali i suštinski promijenjen mentalni sklop djelo je raznih grupa koje pozivaju na život u islamu. Svakako najznačajnija grupa je Ihvanu Muslimin "Muslimanska Braća". Naravno, postoje i mnoge druge koje su iznikle iz ove, ali i one koje su nastale potpuno samostalno. Hasan El Benna (1906.-1949.) utemeljitelj Muslimanske Braće 1928. u Egiptu i Mevlana Abdul Ala Mewdudi (1908.-1979.) utemeljitelj Džema'at-i-Islami u Indiji 1941. godine, u svom paralelnom radu objavili su osnovne principe islamskog pogleda na svijet.

1. Islam predstavlja sveobuhvatnu ideologiju za individualni i kolektivni život, za državu i društvo.

2. Kur'an, Božija objava i primjer (sunnet) Poslanika Muhammeda a.s. predstavljaju osnove muslimanskog života.

3. Islamski zakon (Šerijat "Božija Staza"), zasnovana na Kur'anu i Poslanikovom modelu ponašanja, predstavlja sveti obrazac za život muslimana.

4. Odanost muslimanskoj zajednici da ponovo, primjenom Božijeg zakona, uspostavi Božiju suverenost, donijeti će uspjeh, moć i bogatstvo islamskoj zajednici (ummet) u ovom i vječnu nagradu u onom životu.

5. Slabost i poniznost muslimanskog društva posljedica su nedostatka vjere kod muslimana, koji su skrenuli s Božije objavljene staze i počeli da slijede sekularne materijalističke ideologije i vrijednosti zapada ili istoka, kapitalizam ili marksizam.

6. Obnova muslimanskog ponosa, moći i vladavine, zahtijeva povratak islamu, ponovnu primjenu Božijeg zakona i vođstva u državi i društvu.

7. Nauka i tehnologija moraju da budu upregnute i korištene unutar islamski orjentiranog i vođenog konteksta, kako bi se izbjegli pozapadnjačenje i sekularizacija društva. (John Esposito: Islamska prijetnja - mit ili stvarnost, str. 145).

Sekularizacija islamskog društva posebno je opasna sa stanovišta islama, jer islam ne poznaje podvojenost unutar društva, države, porodice i pojedinca, sve je isprepleteno jakim vezama koje nedozvoljavaju parcijalno poimanje. U nekim pretežno muslimanskim državama izražen je problem sekularizacije kao suprotnosti islamskim normama. Sekularizacija kao teorija i praksa, produkt zapada, nastoji da odvoji vjeru od države i politike. Na takva stremljenja reaguju islamski reformisti poput Hasana El Benne koji kaže: "Mi tvrdimo da odvojenost vjere i politike nije od učenja časnog islama, niti je poznaju iskreni muslimani koji razumiju svoju vjeru, njen duh i njeno učenje." (Poslanica muslimanskoj omladini, str. 18). Ipak, u sekularnim društvima poput Turske, institucije zasnovane na učenju Kemal Paše, promovišu sekularne vrijednosti. "Služenje vojnog roka u Turskoj osim vojne izobrazbe ima za cilj i širenje i usvajanje političkog svjetonazora temeljenog na sekularizmu." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.40., str.26). Koliki je nesrazmjer između sekularizacije i islamizacije jasno govori ovaj podatak, gdje uprkos neophodnoj profesionalizaciji i modernizaciji turske vojske, ista nije u potpunosti provedena. To zbog toga jer bi prepolovljena, modernizovana i profesionalizovana, a time i efikasnija turska vojska otpustila ogroman broj mladih ljudi. Takav razvoj u društvu nije za sekularno vođstvo države prihvatljiv jer, "veliki broj mladog pučanstva teško pronalazi zaposlenje i kao takvo je podložno utjecaju različitih islamskih udruga." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.40., str.26). Za takvo sekularno poimanje društva islamski reformatori vide da dolazi sa Zapada. Oni tvrde da se sekularni režimi potpomažu na različite načine od strane Zapada i time održavaju status-qwo. Tako dolazi do enormne podvojenosti u nekim pretežno muslimanskim društvima koji su pod rigidnim sekularnim režimima. U toj isfrustriranoj masi nerijetki su oni koji izražavaju spremnost, u nemogućnosti rješavanja problema demokratskim putem, da na druge načine dođu do svojih otuđenih prava. Sila koja se koristi tada nerijetko je izmanipulisana za nečije tuđe i maglovite ciljeve. "Vojna premoć koju zapad koristi za očuvanje sadašnje političke i druge podjele među islamskim zemljama, frustrira većinu pučanstva u islamskim zemljama, a ta je pojava osobito učestala u onim zemljama u kojima prevladava islamski fundamentalizam." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.39., str.21).

UZROCI KOJI DOVODE DO ISLAMSKOG TERORIZMA

Stephan Bowman u svojoj knjizi "WHEN THE EAGLE SCREAMS" kaže da je "jasno da se terorizam velikim dijelom rađa iz očaja". (Časopis "Hrvatski vojnik" br.76., str.9). Michael Shimoff dodaje: "Terorizam je pokazatelj problema, ne i njegov stvarni uzročnik." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.76., str.9).

Za onaj terorizam koji nosi prefiks "islamski" uzročnike tražimo duboko i u ustajaloj masi izgubljenih bitaka i dostojanstva. "Kolika će biti pobjeda nad islamom najbolje pokazuju statistički podaci, prema kojima su u razdoblju od 1757. godine do 1919. godine zabilježena devedeset dva islamska vojna i politička poraza koji su praćeni gubljenjem teritorije." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.39., str.13). Novije vrijeme, poslije Drugog svjetskog rata, takođe obiluje islamskim porazima i gorkim mirovnim sporazumima. U Izraelsko-Arapskim ratovima, naročito je uništena vojna snaga, čast i ugled. Kao posljedicu, pored okupacije islamske zemlje i poniženja Palestinskog naroda koji se od 1948. godine progoni i raseljava po svijetu i logorima za izbjeglice, imamo val nadolazeće mržnje prema svim onima koji su krivi za takvo stanje jednog naroda, ali i čitavog arapskog i islamskog svijeta. Frustracije, izazvane osjećanjem nemoći i izdaje od strane svih, a posebno zapadnih zemalja, pokretač su promjena u svijesti onih koji već treću generaciju žive u logorima, koji se blagonaklono nazivaju izbjegličkim. Za takvo stanje takvi obespravljeni vide uzrok u provoditelju cionističkog režima "IDF" (Izrael Defence Forces). "Izraelski TSAHAL (odbrambene snage) je postala jedna od najmodernijih vojski na svijetu na tehnološkom planu, sa jakom vojnom industrijom." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.38., str.31). Takav vojni gigant, na površini kao pola Bosne, stvorio je Zapad, a naročito SAD-e, u srcu islamskog svijeta. "Izrael sada prima četiri milijarde dolara godišnje" (John Esposito: Islamska prijetnja - mit ili stvarnost, str. 266) na ime pomoći od SAD-a. Vojna i ekonomska pomoć nije usmjerena samo Izraelu nego i režimima koji su bili u određenim vremenima instrument provođenja strateških ciljeva Amerike. Kao primjer, kako kažu licemjerne politike, često se navodi primjer Iračko-Iranskog rata (1980-1988). "Strahujući da bi Iran u ratu sa Irakom mogao pobijediti, SAD su Iraku pružale različite oblike pomoći i istodobno protiv Irana uvele embargo na nabavku oružja." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.73/7., str.27). Godine 1979., netom pred početak rata sa Irakom, završena je Homeinijeva "Islamska Revolucija". U ratu koji je slijedio nametnuti emgargo na uvoz oružja strahovito je pogodio iransku armiju, jer su oružani vojni sistemi bili američkog porijekla. Ulje na vatru, podižući tenzije, dodaju izjave pojedinih kršćanskih misionara poput Roberta Maxa, koji kaže: "Naši napori i trud oko pokrštavanja muslimana neće prestati sve dok krst ne bude bio uzdignut iznad Meke i dok se ne održi nedeljna misa u Medini." (Plan rušenja islama, str.30).

Ovakve i slične poruke, ali i historisko sječanje na Španiju i "Krstaške Ratove", ali i pokolji u dvadesetom stoljeću, u vizuri muslimanima podgrijevaju nepovjerenje u zemljama islamskog svijeta prema zapadu i njihovim institucijama, ili onim institucijama koje jesu eksponent provođenja njihove volje. Način na koji se žele pokrstiti muslimani sadržan je jezgrovito u riječima nekih javnih ličnosti, npr. bivšeg premijera Britanije Gladstona koji kaže: "Dok god se ovaj Kur'an nalazi u rukama muslimana, Evropa neće moći ostvariti dominaciju na istoku." (Plan rušenja islama, str.16). Kroz čašicu i pjevačice čini se od muslimanskog ummeta ono što nije u stanju učiniti stotine topova." (Plan rušenja islama, str.35). Bivši predsjednik Amerike Richard Nikson na pitanje šta je osnovni problem, kaže: "Osnovni problem je islam. Rješit ćemo ga tako da uzmemo muslimansku djecu i odvedemo ih u naše zemlje kako bi ih zadojili našom kulturom, a onda ih vratili u njihove zemlje." (Plan rušenja islama, str.16). Orijentalista Kimon je agresivniji i izjavljuje: "Ubjeđen sam da je neophodno likvidirati petinu muslimana, a ostale osuditi na teške radove, srušiti Kabu, a tijelo Muhammeda (a.s.) staviti u muzej Luvr." (Plan rušenja islama, str.18).

Ben Gurion kaže da Arapi u Izraelu imaju tri mogućnosti:

1. Prihvatanje jevrejske vjere

2. Protjerivanje izvan zemlje

3. Potpuno uništenje

Golda Mejr, bivša premijerka Izraela kaže: "Doći će vrijeme kada ćemo znati kako da onemogućimo, one koji jevrejsku kapu ne stavljaju na glavu, da žive među nama." (Plan rušenja islama, str.23). Zabrinuti ovakvim i sličnim izjavama kojima se manipuliše zajedno sa rječima koezinstencija i ravnopravnost, muslimanska rap grupa "SOLDIERS OF ALLAH", pita: "Kako oni žele da pregovaramo? Kako dva sistema mogu koegzistirati jedan sa drugim? Kažu komunizam kao sistem ne može biti dio, koegzistirati i surađivati sa demokratskim sistemom, a to su sistemi ljudske kreacije! Pa kako onda sistem Stvoritelja ljudi može koegzistirati i biti dio sistema ljudske kreacije? Ne čovječe! To ne prihvaćamo! Nema kompromisa za našu vjeru!!!" Takav bezkompromisni stav daje pravo onima koji na budućnost gledaju u duhu "sukoba civilizacija". Takvi uvjereno tvrde da "sve dok islam bude opstajao kao izvorni islam, a prema sadašnjim kretanjima većina islamskih zemalja nalazi se na putu zadržavanja ili vraćanja istinskom islamu, a zapad nastojao opstati kao štićenik i promicatelj ideja kršćanstva, od kojih se prema sadašnjim kretanjima većina najbogatijih zemalja Zapada sve više udaljuje, sukob između Zapada i islama biti će neizbježan." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.39., str.21). Takve vizure ima na svim stranama. Armagedon, novi krstaški pohod (predsjednik Amerike Georg Bush), treći svjetski rat ili veliki rat u kojem će od sedam ljudi poginuti šest. Čini se da eskalacija započetog slijedi i da su događaji od 11.septembra samo uvod u globalnu kataklizmu. Oni koji sebe vide kao mudžahide, još početkom prošlog stoljeća predano rade na zbacivanju kolonijalnog jarma. Danas, oni koji su nastavili započeto, u nacionalnim državama vide ostatke kolonijalnog nasljeđa, a u globalizaciji i raznim međunarodnim institucijama vide neokolonijalne aspiracije, ili još češće atak na njihovu vjeru. Ti takvi, u rigidnim, represivnim i korumpiranim režimima i vladama vide marionete, koje za račun neprijatelja islama, potiskuju islamske postulate i mjerila. Takve vlade često su u latentnom sukobu sa islamskom opozicijom, ili islamom općenito kao nečim nazadnim i prevaziđenim. Borba protiv islamske političke opozicije, u pretežno muslimanskim zemljama sa sekularnim ili nekim drugim sistemom vlasti, naziva se borba protiv terorizma. Mnoge vlade u tim zemljama pozivaju se u svojoj borbi protiv terorizma na islamske postulate, optužujući svoju opoziciju za ekstremizam i terorizam. Čak i onda kada islamska opozicija dođe na vlast legalnim putem, putem demokratskih izbora i tada se vojnim angažmanom i vanrednim stanjem u državi takva vlast ruši, a eksponenti i nosioci partije pobjednice, zatvaraju protjeruju ili ubijaju. Kao primjer zanimljiv je slučaj Alžir. 12. januara 1992. godine alžirska vojska je intervenisala nekoliko dana prije drugog kruga parlamentarnih izbora za koje se tvrdi da bi "ISLAMSKI FRONT SPASA" dobio između 2/3 i 80% mjesta u parlamentu. Stvaranjem koncetracionih logora u Sahari za eksponente FIS-a i njihove simpatizere te represijom, stvoreno je, kako kažu, stanje konstuktivne krize. Oružani sukob niskog inteziteta odnio je u smrt na hiljade ljudi, jer se iz FIS-a izdvojilo militantno krilo koje je, gerilskom borbom, pokušavalo svrgavanje vojnog režima. Pored FIS-ovog AIS-a (Islamske Armije Spasa), nastala je mnogo ekstremnija GIA (Oružana Islamska Grupa). Stravični prizori maskra nevinih civila, simpatizera jedne ili druge strane, zapljusnuli su medije. Režirani prizori međumuslimanske destrukcije, zabrinuli su čitav svijet, a muslimanski dodatno isfrustrirali. Posebno je frustirajuće za muslimanski svijet to što zapadne vlade pružaju podršku uzurpatorskom režimu, čineći tako paradoks, jer se same zalažu za demokratiju i ljudska prava. Taj, po njima licemjerni, odnos Zapada prema legalno izabranim islamskim vladama, stvara i produbljuje nepovjerenje između dva svijeta koje rezultira zaoštravanjem odnosa. Poslije napada krstarećim projektilima na Sudan i Afganistan, premijer Malezije Mahatir Muhammed pita: "Kako možemo znati da su američki napadaji na Afganistan i Sudan izvedeni u samoodbrani, kako tvrdi Washington, kada za to ne pruža ni jedan dokaz." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.40., str.30).

"RADIKALNI ISLAM"

Sejjid Kutb Šehid, za zapadne analitičare često je otjelotvorenje radikalnog islama i njegov tvorac u liku radikalnih islamskih grupa novije historije. On je, prije nego je nad njim izvršena egzekucija vješanjem, od svojih bivših saboraca iz doba borbe protiv monarhije u Egiptu, i tada nosioca nove vlasti (od koje se on u svojim javnim nastupima ogradio), tvrdio "da je stvaranje islamskog sistema vladavine Božanska zapovjest, i time ne samo alternativa nego i imperativ." (John Esposito: Islamska prijetnja - mit ili stvarnost, str. 155). "Džihad je kao oružana borba u odbrani islama od nepravde, postao put propisan svim istinskim vjernicima u aktuelnoj krizi. Na one koji odbiju da učestvuju, ili se kolebaju trebalo bi gledati kao na neprijatelje Boga." (John Esposito: Islamska prijetnja - mit ili stvarnost, str. 155). Ovi i slični stavovi bili su polazište radikalnih grupa koje su se iznjedrile iz okrilja Muslimanske Braće, koju su smatrali previše mehkom. Najpoznatije su Džema'atu-l-Džihad kojeg je vodio Muhammed Abdus-selim Feredž i Džema'atu-t-tekfir ve-l-hidžre sa Šukri Mustafom na čelu. Ove dvije organizacije (i ne samo one) su svojim radikalnim pristupom počinili više napada na one koje su smatrali za protivnike islama. "Ja sam Halid Islambuli, ubio sam faraona i ne bojim se smrti." - uzviknuo je 6.oktobra 1981. godine atentator na predsjednika Egipta Anvara Sadata. (John Esposito: Islamska prijetnja - mit ili stvarnost, str. 120).

U akciji koja je usljedila uhapšeni su i pogubljeni mnogi aktivisti Džihada kao i njihov vođa Ferdž. Posebno je radikalna grupa Tekfir, za koje su mnogi muslimani svojim govorom i djelom izašli iz okvira islama te ih se smatra otpadnicima vjere koje je dozvoljeno ubiti. Takve presude izdavane su često i za grijehe koji, po učenju islama, ne izvode iz vjere. Protivnici takvog tumačenja islama navode poznati Poslanikov hadis koji kaže da će u međumuslimanskom sukobu i ubica i ubijeni u Džehenem, i drugi hadis Poslanika koji kaže: "Ko muslimanu kaže kafire ili Allahov neprijatelju!- a on ne bude doista takav, njegove riječi će se vratiti njemu." Istina je, doduše i da mnogi koji se smatraju muslimanima od islama imaju samo ime, a njihovo djelo govori o njihovom kufru (kafir-onaj koji pokriva istinu, islam). "Tipični društveni profil članova militantnih islamskih skupina može se ilustrirati činjenicom da su to bili mladi ljudi (dvadesetih godina) koji su poticali iz običnih porodica, malih gradova iz srednje ili niže srednje klase, s veoma jakom motivacijom, naučnim ili tehničkim obrazovanjem. Ponekad se u sociologiji pretpostavlja da oni koji stupaju u "radikalne pokrete" moraju u izvjesnom smislu da budu otuđeni, marginalizovani, bezimeni ili na bilo koji drugi način atipični. Većina onih koje su ispitivali mogu se smatrati uzorom za mlade Egipćane." (John Esposito: Islamska prijetnja - mit ili stvarnost, str. 165). Ta njihova motivacija za učenjem i djelovanjem u društvu na sve moguće i islamski dozvoljene načine potiče od Kur'anskih imperativa, prezentiranih Poslanikovom praksom. Mladi militanti su u proklamovanom vladinom islamskom opredjeljenju vidjeli kao licemjerstvo korišteno za očuvanje vlasti i "nastavak politike drugim sredstvima", odnosno kako kaže Homeini, američki islam. Uzavrela mladalačka krv, željna islama, produhovljena i odlučna omladina, željela je svojom rukom da otkloni zlo za koje su vidjeli da se nadnijelo nad njihovom civilizacijom islama. "Napadi na barove, noćne klubove, kina, zapadne turističke hotele i vladine institucije, i osoblje predstavljali su znak njihove ozlojađenosti. Militantni aktivisti su vjerovali da oslobođenje egipatskog (i drugih) društava zahtijeva da svi istinski muslimani stupe u oružanu borbu ili Džihad protiv režima koji su smatrali ugnjetačkim, antiislamskim i marionetskim." (John Esposito: Islamska prijetnja - mit ili stvarnost, str. 119). Takvi džihad smatraju šestim stubom islama, i imperativom za sve muslimane. Međutim, u napadima na temelje financijske konstrukcije za egipatsku državu, prije svega na zapadne turiste počinili su strašne terorističke akte. Pripadnici Džema'atu-l-Islamij ubili su u Luxoru 58 nevinih turista, a 1996. ubili su pred hotelom u Kairu 18 nevinih turista. Godine 1994. GIA je otela avion kompanije Air France i pokušala da ga raznese zajedno sa sobom i 283 putnika iznad Pariza, kako bi žrtve bile što veće. Njihova mržnja i ozlojađenost prema Francuskoj je zbog njene aktivne podrške režimu u Alžiru. Primjera ima mnogo i svi su strašni! "Međutim ko im to dozvoljava ostvarenje ciljeva, za koje tvrde da su časni, plemeniti i uzvišeni, prljavim sredstvima koja se zasnivaju na ponižavanju ljudi, njihovom mučenju, teroriziranju i zastrašivanju i na kraju bespravnim ubistvima." - pita šejh dr Jusuf el Kardavi. (Dr Jusuf el-Kardawi: Suvremene ftve, str. 73). Islam ne priznaje makijavelijski princip na kome je ustrojena primjena sile na Zapadu. Tako Madelin Olbrajt, bivši sekretar Amerike, kaže da smrt pola miliona iračke djece mlađe od pet godina, zbog sankcija nametnutih iračkom režimu, ima opravdani cilj. Cilj ne opravdava sredstva u islamu.

"Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga ili onoga koji na zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao."

"Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; Da pouku primite, On vas savjetuje."

"Čuvajte se nasilja jer na sudnjem danu nasilje će biti za počinitelja tmina i gusti mrak!"

Samoubilački terorizam

PRIMJER 1

Oktobra 1983. godine američki marinac na straži, ispred baze marinaca u predgrađu Bejruta, bio je siguran da je na licu vozača kamiona, koji je prošao pored njega, vidio razvučeni smješak, iskreni izraz sreće. Samo nekoliko trenutaka kasnije kamion pun eksploziva je eksplodirao. Strahovita eksplozija je ubila više od 250 marinaca. Malo kasnije, isti scenario ponovio se francuskom kontigentu. Napad su počinili Hizbullahovi gerilci. Usljedilo je povlačenje vojnika sa zapada.

PRIMJER 2

Na istom geografskom području nekoliko vjekova ranije, u Siriji, se pojavila sekta čiji vođa je u Evropi bio poznat kao "stari s brda". Zvala se "Asasini". Ona je bila podsekta Ismailitske sekte. Njen naziv potiče od riječi haššašin (onaj koji jede hašiš) i odnosi se na praksu konzumiranja ovog opojnog sredstva. Članovi ove tajne sekte bili su izuzetno odani svom šejhu i zbog njihove fanatične požrtvovanosti sijali strah i u Evropi. Odlazili su u planirane "asasinacije" za koje su znali da neće preživjeti. Smatrani su otpadnicima od vjere te ih je mamelučki sultan Bajbers uništio u Siriji u drugoj polovini trinaestog stoljeća. I danas se smatra da postoje u Iranu kao izrazito tajni red. "Etimološki riječ ubica izvodi se iz imena sekte (franc. assassin)" (Islamski leksikon).

PRIMJER 3

Petak 25. februara 1994. godine. Ramazanska Džuma. Ibrahimova džamija u Hebronu prepuna je klanjača. Iznenada reski rafali iz puške M-16 kose klanjače u safovima. Krv i krici ranjenih i umirućih ljudi. Napadač je uspio ispaliti 119 metaka u masu, prije nego su ga golim rukama ubili, oni koje nije uspio ozlijediti. Bilans je 29 mrtvih i 150 ranjenih. To je bio Dr Baruch Goldstein čiji grob je danas sveto mjesto pod stražom radikalnih jevrejskih militanata. Inspiracija za čin pokolja dolazila je od Rabina Meira Kahama čije su riječi mržnje, ispunjene rasističkim tonovima, pronašle put do Dr Goldstein-a i mnogih njemu sličnih. Dr Goldstein je znao da je to napad bez povratka. Takve samoubilačke akcije opravdali su izraelski rabini. "Samoubistvo za vrijeme rata dopušteno je zbog pobjede Izraela. Čovjek koji se dobrovoljno prijavi za takve operacije nazivaće se junakom i mučenikom." (Bruce Hofmann: Unutar terorizma, str.95).

PRIMJER 4

Tihi okean istočno od Filipina 24. oktobra 1944. godine. Eskadrila od pet japanskih aviona Micubiši AGM 6 Zero, natovarena bombama, letjela je iznad okeana na svoj posljednji zadatak. Između oblačića, ispod njih ukazala se flota američkih nosača aviona, dva teška i šest eskortnih. Višednevna potraga za ovom grupacijom, koja je prijetila zauzimanjem Filipina, napokon je urodila plodom. Poručnik Seki iz jedinice "Šimpu" (hrabar) pikirao je neustrašivo na svoj cilj, eskortni nosač aviona St. Lo, uzvikujući banzaiii (10 000 godina). Zapanjeni amerikanci pogledom su pratili njegovo zabijanje, praćeno eksplozijom, u St. Lo. Nakon njega još jedan avion zabio se u St. Lo i on je potonuo. Ostala tri pilota pogodili su po jedan eskortni nosač aviona i time nanijeli velike štete na njima. Bio je to napad kamikaza (Božanski vjetar), koji je kao očajnički čin za očuvanje Filipina predložio, komandant prve vazdušne flote na Filipinima, viceadmiral Takidžiro Oniši. Ideja je potekla od sjećanja na vjetar koji je uništio mongolsku flotu nadomak Japana. Naveče, 15. augusta 1945. godine, "admiral Oniši, podstrekač snaga Šimpu, oduzeo je sebi život harakirijem." (Grupa autora: Pakao iz vazduha, str. 152). On je izvršio tradicionalni obred "Sepuku", što se i očekivalo od njega. Sa gubicima od 3000 pilota japanske kamikaze nisu potopile niti jedan veći brod saveznika.

PRIMJER 5

New York 11. septembar 2001. godine. 8 sati i 45 minuta, ljudi žure na posao. Putnički avion, Boeing 767, kompanije American Airlines, let br. 11., u niskom letu iznad grada natjerao je mnoge da podignu glave i da isprate nesvakidašnji događaj. Strahovita eksplozija i vatrena lopta pratili su prodiranje aviona u sjeverni toranj svjetskog trgovinskog centra (WTC World Trade Center). 20 minuta kasnije, drugi Boeing 767, kompanije United Airlines na letu br.175., takođe u niskom letu u fazi oštrog zaokreta, udara u južni toranj WTC-a. Velike plamene lopte prouzrokovane eksplozijom kerozinskog visoko oktanskog goriva u punim rezervoarima, razuvjerile su svakog koji je pomislio da je riječ o nesreći. U 9 sati i 40 minuta Boeing 757 American Airlines-a na letu br.77. zabija se u zgradu ministarstva odbrane poznatiju kao Pentagon u Washington DC-u. Izbija veliki požar. Na tornjevima zbog visokih temperatura, noseća konstrukcija doživljava kolaps te se u 10 sati urušava južni toranj, a u 10 sati i 30 minuta sjeveri, zatrpavajući spasioce i vatrogasce koji su ušli u tornjeve, pokušavajući umaniti posljedice. U 10 sati i 37 minuta, Boeing 757 United Airlines-a na letu br.93 pada u državi Pennsylvania blizu grada Pittsburgha. Po prvim izvještajima ovaj avion je oboren od strane USAAF-a. (United States of America Air Forces), a kasnije se tvrdilo da je avion pao zbog sukoba između otmičara i putnika. Ovi spektakularni napadi su pripisani saudijskom milioneru, Usami bin Ladenu. Pored žrtava koje iznose oko 3 000 ljudi, ogromne su bile materijalne i ekonomske štete, a samo na tržištu vrijednosnih papira gubici su iznosili 1380 milijardi američkih dolara.

PRIMJER 6

Jerusalemski supermarket 29. marta 2002. godine. Mlada djevojka prilazi grupi mušterija na ulazu u supermarket. Iznenada ona eksplodira odnoseći sa sobom u smrt još dvoje ljudi. Ime joj je Ajet Akhas, Palestinka, imala je šesnaest godina i bila je odlična učenica. "Ovog ljeta trebala je da se uda." (Časopis "Time" od 8.aprila 2002., str. 18).

Šta je to što čovjeka vodi da ulazi u akcije za koje zna da neće preživjeti? Takve akcije se obično zovu samoubilačke. "Samoubilački terorizam obično definiramo kao spremnost žrtvovanja nečijeg života pri uništavanju ili pokušaju uništenja cilja koji će poduprijeti politička nastojanja" (Časopis "Hrvatski vojnik" br.76., str.16).

U takvim napadima u novijoj historiji ubjedljivo vode "Oslobodilački Tigrovi Tamilskog Elama", koji imaju oko 200 takvih napada. Međutim, najveća pažnja posvećena je Bliskom Istoku tj. Palestini. Izraelski psiholozi i sociolozi izradil su profil "bombaša samoubice". "Sami napadači-samoubojice najčešće, suprotno očekivanjima nisu dragovoljci već ih se odabire među predanim studentima islamskih središta obojenih fundamentalizmom. Obično su neoženjeni, podrijetlom iz siromašnih sredina, u dobi od 18 do 27 godina. Temeljna pozadina za spremnost na takav čin čini vjerski fanatizam ponekad praćena željom za osobnom osvetom smrti neke bliske osobe." (Časopis "Hrvatski vojnik" br.76., str.16). Eyad Sarraj, palestinski doktor, objašnjavajući zašto tako mnogo ljudi u Palestini želi da postane Šehid, kaže: "U svakom slučaju samožrtvovanja uvijek ima lična priča tragedije i traume." Potom tvrdi: "Borba danas jeste kako ne postati "bombaš samoubica"." (Časopis "Time" od 8.aprila 2002., str. 28). Musa Ebu Merzuli, drugi vođa Hamasa kaže: "Osoba koja počini samoubistvo jeste osoba koja bježi od života, a to je islamom zabranjeno. Samožrtvovanje, međutim ne bježi od života-on stvara budućnost za svoju djecu." (Časopis "Time" od 14.aprila 2002.). "Nama nedostaje oružje koje neprijatelj posjeduje, mi nemamo avione ili projektile, nemamo čak ni artiljeriju kojom bi se suprotstavili zlu. Najefikasniji instrument za nanošenje štete sa najmanje gubitaka jeste ova tehnika koja se zasniva na šehadetu. Takvom akcijom samožrtvovani stiče pravo da uđe u Džennet i da se oslobodi od svih muka i patnji ovog svijeta." (Bruce Hofmann: Unutar terorizma, str.89). Puška, do koje je veoma teško doći, u Palestini kod švercera košta oko 15000 KM. Gotovo sve puške koje Palestinci imaju porijeklom su od jevreja. To se odnosi i na one koje dolaze od izraelske vlade, za palestinske snage sigurnosti, ili i one koje prodaju jevrejski naseljenici. Mnogo je lakše doći do eksploziva, koji se pravi u domaćoj radinosti od umjetnog đubriva, koji se onda nekada koristi kao "živa navođena bomba". "Organizacija Hamas, koja je u Palestini prva započela napade samožrtvovanja, je bila direktni odgovor uz palestinsku intifadu (ustanak) protiv izraelske okupacije." (John Esposito: Islamska prijetnja - mit ili stvarnost, str. 290). Ispočetka su Kassamove brigade, Hamassovo vojno krilo, "koristile gerilski stil ratovanja, a ne neplanske akte nasilja." (John Esposito: Islamska prijetnja - mit ili stvarnost, str. 295). Pažljivo su planirani selektivni napadi na vojsku i policiju, koje Hamas brani kao odmazdu u borbi protiv izraelske okupacije i represije. U takvim napadima često stradaju civili što onda baca sjenu na borbu protiv okupacije. Na takve zamjerke Musa Ebu Merzuk, na sastanku Organizacije Islamske Konferencije u Kuala Lumpuru, odgovara: "Ne bi trebalo praviti razliku između okupatora u uniformi ili civilki. Ako je čovjek obučen kao civil nosio oružje i uzeo moju kuću, moju zemlju i moja prava, kako ja mogu reći da je on civil i da nemam ništa s tim." (Časopis "Time" od 14.aprila 2002.). Dalje on dodaje da se termin terorizam ne bi smio koristiti za one čija je zemlja okupirana. Samir Rantisi, koordinator na izraelsko-palestinskoj mirovnoj konferenciji, isfrustriran kaže: "Palestinci se već 35 godina pokušavaju nositi sa ovom nepodnošljivom okupacijom. Pokušali smo koegzistirati s tim - nije išlo; pokušali smo demonstrirati - nije išlo; pokušali smo pregovarati tajnim kanalima koji su doveli do Osla i pretpostavljali smo da će to dalje voditi do nezavisne palestinske države, ni to nije išlo." (Časopis "Time" od 14.aprila 2002.).

Golda Maer bivša premijerka Izraela konstruisala je, u borbi protiv neprijatelja Izraela, KOMITET X, "koji je najtajnije vladino tijelo u izraelskoj upravi." (Časopis "Soldiers of fortune", avgust 1997., str.36). Ovaj komitet na tajnim suđenjima osuđuje po kratkom postupku neprijatelje Izraela, a Mosadovi timovi za egzikuciju, često na spektakularne načine, ubijaju osuđene. Dok u Palestini bjesni oružani sukob niskog inteziteta nemožemo, a da se ne zapitamo, šta je to džihad? Ko su mudžahidi i da li oni imaju pravo da rade to što rade i da li je to terorizam? Na kraju, da li je dozvoljeno biti "bombaš samoubica". Kao imperativ Kur'an muslimanima naređuje borbu. "Krećite u boj, bili slabi ili snažni, i borite se na Allahovu putu zalažući imetke svoje i živote svoje! To vam je, da znate bolje!" (Sura Et-tewba, 41.). Dakle, Kur'an poziva na boj, ali kakav? Kada je Poslanik Muhammed a.s. pitan, koji je džihad na Allahovu putu on je odgovorio da je to onaj koji se bori da Allahova riječ bude gornja i da će džihad trajati do Sudnjeg dana. Riječ džihad potiče od termina džehede - što znači, ulaganje maksimalnog truda. Pa iz toga slijedi da je mudžahid zapravo, trudbenik koji ulaže maksimalan napor kako bi sproveo Allahov zakon i time postao halifa (upravitelj) na zemlji. Halid ibn Velid, veliki islamski vojskovođa koji nije izgubio niti jednu bitku, pa ni onu koju je vodio protiv muslimana dok nije prihvatio islam, pred borbu sa vizantijskim vojnicima kaže: "Dolazim vam sa ljudima koji više vole smrt, nego što vi volite život." Ovakva izjava proizilazi iz čvrstog uvjerenja u život poslije smrti i izraz je dubokog vjerovanja da je islam vjera spuštena, preko Poslanika Muhammeda a.s., od njihovog Gospodara, Allaha. Isto tako to odražava spremnost za samoodricanjem za više ciljeve, kao i spremnost da se za njih i žrtvuje, pa i život. Nagradu za trud iskazan na bojnom polju oni očekuju na boljem svijetu. Oni vjeruju da im njihov Gospodar kazuje istinu kada kaže: "Borite se protiv njih! Allah će ih rukama vašim kazniti i poniziti, a vas će protiv njih pomoći, i grudi vjernika zaliječiti." (Sura Et-tewba, 14.). Oni koji padnu u borbi na Allahovom putu smatraju se šehidima, ali kako kaže Poslanik i onaj ko bude branio svoj imetak, on je šehid, ko bude ubijen braneći svoj vlastiti život, on je šehid. I ko bude ubijen braneći svoje ognjište, on je šehid. Vrlo često termin šehid prevodi se kao mučenik, što nije ispravno. Šehid je ustvari svjedok, koji svjedoči o svojoj iskrenosti vjerovanja, ali svjedoči i onima koje je pozivao u vjeru svojim postupcima na ovom svijetu. U sukobu se događa da stradaju nevini, žene i djeca. Poslanik je izričito zabranio namjerno ubijanje nemoćnih, starih, žena i djece. Njihovo namjerno ubistvo po učenju islama je strašan zločin. Nenamjerne žrtve u oružanom sukobu, iako neželjene, se tolerišu kao krajnja nužnost. Gori zločin od ubistva, po islamskom učenju, je smutnja, a najveći širk (pripisivanje Bogu sudruga). Šejh dr Jusuf el Kardavi je, kao nužnost za Palestinu, odobrio akcije samožrtvovanja, i one se ne smatraju samoubistvom. To se odnosi na cjelokupni teritorij Palestine jer su nosioci okupacije svi Izraelci koji na ovaj ili onaj način potpomažu cionistički režim i borba protiv njih smatra se džihadom.

"Palestinci imaju pravo da se brane. Imaju pravo da se neko od njih opaše ekplozivom i od sebe napravi živu bombu koju će aktivirati među svojim neprijateljima, ubivši koga ubije. Jer, izraelsko društvo je vojničko društvo, a oni su zavojevači i okupatori, i sva običajna prava, svi nebeski zakoni, svi pozitivni zakonski propisi i međunarodne konvencije i moralne vrijednosti, pa čak i one prirodne drže normalnim da se tijelo suprotstavi i odbaci svako strano tijelo koje u njega uđe. To je prirodno i legitimno pravo. Palestinci se moraju boriti, pa makar i ovakvim samožrtvujućim akcijama, i one su legalne i legitimne - i o tome sam izdao fetvu - sve dok se izvode na terirotiji Palestine i sve dok su u funkciji odbraneživota, svetinja i zaštićenih vrijednosti. Ne treba brkati stvari. Oni žele da mi ovakve stvari proglasimo zabranjenim. Potlačeni imaju samo to. Cionisti imaju zastrašujući vojni arsenal i nuklearno oružje, a mi imamo ljudske bombe. Oni nisu u stanju učiniti ono što smo u stanju mi - žrtvovati se. Mi to možemo, mi posjedujemo ono što oni ne posjeduju."

Napadi izvedeni 11. septembra nemaju onu nužnost neophodnu da bi je kao takvu opravdali, te ih ulema nije odobrila, ma ko stajao iza njih. Dakle, da bi napad bio dozvoljen, potrebna je nužnost koja takav napad opravdava. U svakom slučaju samoubilački napadi (samožrtvujući) odraz su krajnje nemoći i očaja koji često proističe iz duboke nepravde ili iz težnje za višim ciljevima, a u nedostatku adekvatnih sredstava za njihovim postizanjem. Da bi se o njima govorilo validno, potrebno je svaki takav napad razmotriti prema uzrocima i posljedicama, a ne generalizovati pojavu.

Umjesto zaključka

Na osnovu Makijavelija i njegove slavne rečenice da cilj opravdava sredstva vođen je Drugi svjetski rat u kome je poginulo 52 miliona ljudi. Većina njih su bili civili. Mnogi su poginuli u vazdušnim napadima na ekonomska i privredna središta koja su smatrana legitimnim ciljem. Zbog reperkusija na privredu i uopšte tok vođenja rata, takvi napadi, po uzoru na vizionara vazdušne moći Đulio Duet-a, koji je zagovarao strateška bombardovanja, su bili uobičajeni. Preneseno na 11. septembar - takav napad bi po toj logici bio strateški napad na legitiman cilj. Civilne žrtve smatrale bi se kolateralnom štetom. Islamski učenjaci naprotiv, tvrde da je takav napad gnusan jer da bi cilj bio opravdan, i sredstva i metodi moraju biti u skladu sa islamskom paradigmom, po kojoj nije dozvoljeno činiti nasilje nevinim, a to su svakako bili oni u avionima i zgradama. Kaže šejh Kardavi:

"Stoga ne odobravamo korištenje civilnih aviona kao sredstva za zastrašivanja. Šta sam ja kriv ako sam putnik u tom avionu a ti želiš da ostvariš neki cilj i pri tom me ubiješ a ja nisam saglasan? Putnici koji su bili u ona četiri aviona, očigledno nisu bili nizašta krivi. Šta su skrivili pa da sa njima udari u Svjetski trgovački centar? I u tom centru su bili civili, neki od njih i muslimani. U njemu je radilo oko 2500 muslimana, svaki petak su klanjali džumu, neka braća su mi govorili da je tu džumu klanjalo po 1500 klanjača. Šta je njihov grijeh? Ja želim, braćo moja, da oslobodite svoje emocije i da ih potčinite šerijatu. Ne trebamo se predati svojoj netrpeljivosti prema Americi pa pravdati ovakve akte. Mi osuđujemo ovakva djela i smatramo ih zločinom, jer islam izričito zabranjuje ubijanje civila i neborbenog stanovništva. To smo razjasnili od prvog dana, izdao sam i saopštenje u kome sam osudio ovakve akte. Božiji poslanik se, našavši u nekoj bici ubijenu ženu, naljutio i osudio takav postupak ashaba, rekavši: "Ova se nije borila!", tj. pitao je za razlog njenog ubijanja. Znači, ubiti se može samo neko ko se bori, ko nosi oružje. Sve ostalo je terorizam."