Marx i "marxisti" o vjeri
- Detalji
- Objavljeno utorak, 10 Decembar 2002 17:25
- Autor Redakcija
Kada se sa bilo kojim komunistom, bez obzira na njegovo marksističko obrazovanje, govori o vjeri, dobija se uvijek stereotipan odgovor: "Marx je, jednom za sva vremena, riješio problem svojim postulatom - "Vjera je opijum naroda". Iz tog citata oca naučnog socijalizma zaključuju komunisti, da vjera predstavlja za narod istu opasnost kao i droga. Svojim "mračnjaštvom, ogorčenosti, primitivizmom i zaostalosti" ona truje narodnu dušu, zasljepljuje čovjeka i vodi njegovoj isključivosti i fanatizmu. U interesu i, naravno, u ime naroda komunisti su pozvani povesti energičnu borbu protiv teške i opasne pošasti. Ateizam je prisilno propisani lijek koji se mora primjeniti na sve i svakoga, bez obzira na to koliko je gorak i bolan za pojedinca. Tek s nestankom vjere može se usrećiti čovjeka i otvoriti mu vrata komunističkog raja na zemlji.
Svi smo mi to već tisuće puta čuli i, budimo iskreni, većina to prihvata kao mišljenje Marxa, kako oni koji se s njim slažu, tako i oni koji ga osuđuju. Malo se je njih upitalo: Je li to Marx napisao, je li to rekao u smislu koji mu "marxisti" pripisuju i, konačno, je li on to u tom smislu mogao reći?
Je li to Marx napisao? Jest!
Je li to Marx rekao u smislu koji mu se pripisuje? Odgovor je isto tako jednostavan kao i na prvo pitanje: Nije! Pogledajmo šta je to Marx zaista napisao:
"Vjerska nevolja je prvo izraz istinske bijede, a istovremeno i protest protiv istinske bijede. Religija je uzdah progonjenog bića, duša u okrutnom svijetu, kao što je duh u bezdušnim prilikama. Ona je opijum naroda.
To, za svakoga ko hoće o znade čitati, znači nešto posve drugo no što nam "marxisti" objašnjavaju.
Religija je, prema Marxu, bijeg pred okrutnom stvarnosti. Ona je jedina moguća utjeha i utok mučenika u društvu bez srca. Usporedba sa opijumom je najočitiji primjer komunističke obmane. U vrijeme kada je Marx to pisao, opijum nije bio droga opasna po čovječanstvo, nego lijek. Da stvar bude još jasnija, Marx je, pateći od hroničnog oboljenja kože s nepodnošljivim svrabom, kao sredstvo za ublažavanje upotrebljavao opijum. Dakle, kao što je opijum bio lijek za njegovo teško fizičko stanje, religija je balzam za društvene patnje naroda.
A sada, treće pitanje: Je li Marx uopće mogao dati religiji i borbi protiv nje smisao koji daju današnji "marxisti"?
Odgovor je ponešto kompliciraniji, ali mislim da je vrijedno osvrnuti se i na taj aspekt komunističkog varanja. Kao što je poznato, pored "Kapitala" najvažnije djelo naučnog socijalizma je "Anti-Duhring", napisan od Engelsa u saradnji s Marxom.
Duhring, koji zahtjeva zabranu vjere i vjeoispovijesti, odgovara Engelsu: "On je gori od Bismearcka, on direktira još oštrije mjere od majskih zakona ne samo protiv katoličanstva nego protiv vjere uopće; on goni svoje buduće žandare na religiju...!"
Svoj stav objašnjava Engels, u potpunom skladu sa dijalektičkim materijalizmom, ovako: "Religija nije ništa drugo no fantastičan odraz u glavama ljudi, zrcala onih vanjskih snaga koje vladaju njihovim svakodnevnim životom". Engels zaključuje: U budućem socijalističkom društvu,"kada čovjek neće više samo misliti, nego i upravljati, tek tada će nestati i religiozni reflleks, jer više neće biti ničega (misli muke i patnje) što bi se moglo reflektirati.
Iz toga osnovnog razloga Marx i Engels odbijaju "energično sve prisilne mjere protiv vjere i prebacuju Duhringu da nije u stanju sačekati njenu naravnu smrt."
Dosljedno osnovi naučnog socijalizma, dijalektičkom materijalizmu egzistencija određuje svijest čovjeka, a ne obratno. Marx nije uopće mogao interpretirati zadnju rečenicu citata o religiji u smislu današnjih "marxsista". Po naučnom socijalizmu ne može uništenje religije biti uvjet za socijalistički zemaljski raj, nego naprotiv, ostvarenje toga raja uklanja religiju. Ne mora čovjek biti pretjerano zlonamjeran, ako iz činjenica da primjena komunizma jača vjerske osjećaje, zaključi po Marxu i Engelsu, da su prilike u tim zemljama bliže zemaljskom paklu nego raju.
Nakon svega ostaje samo jedan mogući zaključak: komunisti koji opravdavaju progon vjere i vjernika citatom: "Religija je opijum naroda" jesu ili ignoranti ili neznalice, a to vrijedi za ogromnu većinu, ili krajnji intelektualni nepoštenjaci.