Udruženje Mladi Muslimani

Bosna u svijetlu sukoba civilizacija

Detalji

Objavljeno petak, 14 Juni 2002 17:11

Autor Enis Pinjo

Seminarski rad sekretara O.O. Mladi Muslimani - Visoko iz predmeta Strategija, odsjeka Odbrana i sigurnost, Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu

"SUKOB CIVILIZACIJA"

Nova je era u svjetskoj politici i narodima koji traže svoje identitete i otkrivaju svoje nacionalnosti neprijatelji su nužni, a potencijalno najopasniji neprijatelji "pojavljuju se na rezmeđima najvećih svjetskih civilizacija." Kultura i kulturni identitet (civilizacijski identitet) uobličavaju uzroke kohezije raspada i sukoba u svijetu poslije hladnog rata.

Hantingtonov sukob civilizacija globalna je paradigma sukoba kako u prošlosti tako i u budućnosti. Sudeći po autorovoj knjizi i tezama koje su iznesene u njoj nemoguće je a da se čovjek ne složi sa nizom činjenica koje su predstavljene kroz više tematskih oblasti. Zbog opsežnosti nije moguće da svaku tezu i tematsku oblast obradimo na zadovoljavajući način te su iste samo spomenute. Knjiga se najviše bavi odnosom Islama i Zapada, ali i Islamom uopće. U oblastima koje se tiču Islama česte su subjektivne pogrešne predstave o islamu koje ima kako autor, tako i zapad, ali i veliki broj muslimana. Vrlo krupne pogreške iznesene su u tim tekstovima. Mnogi dobronamjerni (ali i oni drugi) reagovali su na njih, polemišući sa autorom i onima koji su slijedili stavove u knjizi. Ovaj skromni rad je maleni doprinos u pokušaju da se dokuči korijen sukoba koji je konstanta ljudskog postojanja.

Višepolarni multicivilizacijski svijet.

Bipolarnost hladnog rata ogledala se između Komunističkog bloka sa Rusijom na čelu i bogatih zemalja zapada sa SAD kao liderom, ali se sukob prelamao oko siromašnih zemalja trećeg svijeta (Nesvrstani).

Poslije propasti komunizma najveće razlike među narodima su kulturološke naravi. Ljudi se određuju pojmovima kao što su nasljeđe, vjera, jezik, historija, sistem vrijednosti, običaji, institucije. Poistovjećivanje se vrši sa kulturnim grupama, plemenom, etnosom, vjerskom zajednicom, državom i na najširem nivou - civilizacijom.

Politika proizišla iz identiteta, rezultat je takvog poistovjećivanja.

U takvoj političkoj konstelaciji, društva spojena historijom ili ideologijom su ili podijeljena kulturološki ili se raspadaju (SSSR, Jugoslavija, Bosna, Istočni Timor) ili su u jakim naprezanjima (Ukrajina, Sudan, Nigerija, Indija, Šri Lanka).

Autor nebulozno tvrdi da je nemogućnost uspostave demokratije u islamskom svijetu plod islamske kulture. Društva sa zapadnokršćanskim nasljeđem napreduju i u demokratiji i u ekonomiji dok taj napredak u pravoslavnim zemljema nije siguran, a u muslimanskim državama izgledi su slabi. Svijet poslije hladnog rata sazdan je od 7 ili 8 velikih civilizacija.

Moć se premješta sa zapada prema drugim civilizacijskim krugovima.

Pokušaj da se civilizacijskom paradigmom predstave sadašnji i budući sukobi samo je pokušaj pojednostavljivanja kako bi se izražajno podvukli glavni procesi, a da se ujedno ne izbrišu detalji, tj. da se razluči bitno od nebitnog. Takva paradigma za autora predstavlja trenutni odgovor koji nije konačan, kao što nisu bili konačni ni koncepti ni klasne, nacionalne te hladnoratovske paradigme u historiji.

Postoji mišljenje da je hladnoratovska bipolarnost dovela do odlaganja događanja u svjetskim okvirima, a koja imaju civilizacijsku paradigmu.

 

• Civilizacije u prošlosti i danas

"Ljudska historija je historija civilizacija"

Pojam civilizacija razvili su francuski filozofi u 18. stoljeću i to kao suprotnost pojmu "barbarizam". U pojam civilizacija uzimane su ondašnje vrjednosti društva i to gledano isključivo iz perspektive evropskih standarda, dok se kasnijim razmatranjem došlo i do pojma "civilizacija" koje nisu nužno imale idealističku sliku onoga što je u Evropi predstavljalo civilizaciju, tj. standarde za civilizacijsko, nego naprotiv, mnoge su bile sa tog aspekta necivilizovane.

Autor se u knjizi bavi civilizacijama. Dalje autor navodi dokaze kojim se sasvim nedvosmisleno može utvrditi da sve velike civilizacije u svom korijenu imaju vjeru i da se krvavi sukobi unutar iste nacije ili rase događaju između različitih vjerskih grupacija i pri tome autor spominje Indijski potkontinent, bivšu Jugoslaviju, Liban itd. Osjećaj pripadnosti u najširem smislu "mi" kao identifikacija predstavlja civilizaciju ma koliko civilizacija mala ili velika mogla biti. "Civilizacije nemaju jasno iscrtane granice niti precizne početke i svršetke." "Civilizacije su smrtne, ali i vrlo dugovječne", pri čemu mogu evoluirati sa svim dinamičkim promjenama. Civilizacije su kulturološka, ne politička pojava. U savremenom svijetu civilizacije predstavljaju dvije ili više država, ali imamo i izuzetke kao što su Japan ili Kina.

Autor navodi više mišljenja o broju civilizacija u historiji da bi se kao kompromis navelo bar 12 većih civilizacija od kojih sedam više ne postoji. (Mezopotamska, egipatska, kretska, klasična, bizantska, srednjoamerička, andska), a pet je prisutno i danas (kineska, japanska, indijska, islamska i zapadna), a može se dodati i pravoslavna, latinoamerička i možda afrička.

Kineska je nastala 1500. god. prije krista, japanska između 100. - 400. godine nove ere, indijska 1500. pne, islamska 1421. od hidžre. Pravoslavna sa Rusijom u središtu, zapadna se datira između 700-800 godine nove ere.

U prošlosti uticaj civilizacija bio je minimalan na druge civilizacije. Naravno zbog velikih geografskih barijera. U to doba tehnička pomagala bila su svedena na jednostavne konstrukcije koje su zbog male brzine u prevozu, koji se prvenstveno bazirao na konjima, teško prelazila iz jedne civilizacije u drugu.

Intenzivna interakcija civilizacija nastaje u 7. stoljeću nove ere kada islam postaje ključni u prenosu ideja i tehnologija među civilizacijama. U 15 stoljeću zapadna civilizacija je u punom zamahu i taj zamah u različitim oblicima traje i do danas. Uspon zapada počiva na tehnologiji i primjeni sile. "Širenje zapada pomogla je nadmoć u organizaciji, disciplini i obuci vojnika, a poslije i nadmoć u oružju, prijevozu, logistici i medicinskim uslugama." "Zapad nije osvojio svijet nadmoćnošću svojih zamisli, vrjednosti ili vjere, nego nadmoćnošću u primjeni organiziranog nasilja." Unutar samog zapada kao i ostalih civilizacija redovna pojava kao pravila bio je rat bilo kao posljedica vjerskog raskola u zapadnoj crkvi ali i ratovi između različitih dinastija. Francuskom revolucijom 1793. dolazi do temeljne promjene u kojoj se ratovi vode između nacija, a ne vladara. U ime humanizma zapad je produkovao gomile propalih ideologija čije ideje neumitno vode potiranju humanog i zbog kojih su pobijeni milioni ljudi. Političke ideologije i razni "izmi" producirani na zapadu tokom stoljeća su liberalizam, anarhizam, socijaldemokratija, konzervatizam, nacionalizam, marxizam, socijalizam, komunizam, fašizam i na kraju ono što autor nije naglasio, jedan globalni materijalizam lišen moralnosti. Ni jedna druga civilizacija nije stvorila vrijedniju političku ideologiju što govori o lutanju zapada u traganju za odgovorom kako da ljudski rod živi uopšte.

Autor citira E. Mortimer-a koji tvrdi da će unutar civilizacijski sukob zbog političkih proturječnosti biti zamijenjen međucivilizacijskim vjerskim i kulturnim sukobima. Mogućnost nastanka univerzalne civilizacije autor komentariše kroz različite aspekte, prvenstveno jezik i vjeru te trgovinu kao sredstva univerzalne interakcije. On kao kontraargument daje odgovor iz teorije socijalne psihologije po kojoj ljudi sebe definišu prema onom što ih u određenom kontekstu razlikuje od drugih. Kroz fenomen Holliwood-a i Coca-Cole, zapad sasvim uspješno promovira svoju materijalnu filozofiju života. Luksuz i život za trenutak zadovoljenja se predstavlja kao univerzalno i smisao ljudskog života. Morisonov krik "želim svijet i želim ga sada" svoj odraz ima u cjelokupnoj pop kulturi. Uticaj mas medija je toliko očit, tako da je konstatacija autora, da nema dokaza za uticaj mas medija na sklonost i kulturu, pomalo smiješan i izuzetno provokativan. Film kao ljudski izraz, učinio je uticaj na ponašanje ljudi u zadnjih pola stoljeća više nego bilo koji drugi ljudski izraz u zadnjih pet stoljeća. Od filma "Sjaj u travi", započela je jedna revolucija i ta revolucija traje još agresivnije i danas. Tim filmom i ne samo njim, "proturen" je potpuno drugi sistem prioriteta i vrijednosti ljudi. Kao produkt univerzalne pop kulture nastaje i "univerzalna vjera ateizam". Ateizam je prirodni slijed i "čedo" zapada rođeno kao posljedica odnosa ljudi i pop kulture. Da bi postala masovna ona (pop kultura) se mora odreći moralnih normi zasnovanih na monoteističkom vjerovanju. Lišena vjere postaje sama sobom dovoljna, razvijajući se do neslućenih razmijera čiji se obrisi i domet mogu samo zamisliti. Samo ljudska (i ne samo ljudska) mašta su granice onoga što se pretenciozno naziva kulturom. Tako je iskorištena "univerzalnost ljudskog zanimanja za ljubav, sex, nasilje, tajne, junaštvo i bogatstvo." Nesigurnost i lutanje zapadnog društva i onih društava koji su slični njemu, kao posljedicu imaju šupljine proistekle iz takve kulture, koje popunjavaju monoteističke vjere kršćanstvo i islam. I jedna i druga vjera šire se kroz misionarstvo odnosno dawu, "međutim, na duge staze pobjeđuje Muhamed s.a.v.s.." (str. 88.) Kao argument u nastanku univerzalne civilizacije autor uvodi pojam modernizacije, i to svih oblasti života ali tim više što se modernizacija na tim istim osnovama sprovodi gotovo svugdje u svijetu. Modernizacija, dalje kao mogućnost predstavlja pozapadnjačenje društva i država koja su zaostala u tehnološkom smislu. Nasuprot tome autor pravilno smatra da modernizacija ojačava te kulture i smanjuje relativnu moć zapada. Drugim rječima "U temeljnim stvarima svijet postaje sve moderniji i sve manje zapadnjački."

Balansiranje civilizacija

Više je nego jasno da USA kao jedina super sila u globalnim odnosima zajedno sa Engleskom, Francuskom, Njemačkom i Japanom donosi ključne odluke u sigurnosnim i ekonomskim pitanjima. Dok sve ostale zemlje posebno, siromašne iz drugih civilizacijskih krugova trebaju podršku zapada za realizaciju vlastitih interesa. Posebno je interesantno da zemlje zapada pored ostalog drže tržište kapitala, nadziru pomorske puteve, imaju naprednu tehnologiju, pristup svemiru, vazduhoplovnu industriju, komunikacije i naravno industriju savremenog oružja.

Druga slika zapada koju autor prikazuje je možda manje vidljiva ali sa svojim posljedicama mogla bi biti dugoročno gledano krajnje destruktivna po sistem. Ta slika ogleda se u velikoj nezaposlenosti, stagnaciji nataliteta, socijalni raspad, droge i zločini itd.

Autor dalje tvrdi da boje ove slike predstavljaju stvarnost zapada, ali i to da će moć zapada i dalje opadati. Taj proces slabljenja moći ogleda se u 3 stvari:

 

1. slabljenje je spor proces

 

2. vrlo je neravnomjeran

 

3. moć je sposobnost da se promjeni ponašanje drugih, a zapad ima sve manje te moći.

Uticaj politčke moći zapada na osnovu statističkih podataka je umanjena u odnosu na 1920 g. kada je taj uticaj bio najveći. Tada je 48,1% stanovništva na zemlji bilo pod političkom vlašću zapada. 1995. godine taj procenat je smanjen na 13,1% sa daljnjom tendencijom smanjivanja. Autor dalje navodi da stepen pismenosti i zdravstva u drugim civilizacijama ubrzano raste te je i prosječni životni vijek znatno porastao. Urbanizacija u zaostalim sredinama rapidno se ubrzava, a posebno je to uočljivo u Africi. Uticaj ovih faktora značajan je zbog manipulacija i ovisnosti prema zapadu i autor navodi primjer Pobune u Iranu 1953. godine kada je 15% Iranaca bilo pismeno, a 17% živjelo u gradovima. Tu pobunu lahko je ugušio Kermit Roosvelt sa nekoliko operativaca CIA-e te vratio šaha "na prijesto". 1979. godine 50% Iranaca bilo je pismeno, a 47% je živjelo u gradovima. Islamska revolucija sa Imamom Homeinijem na čelu, i pored vojne pomoći Amerike, bila je nezaustavljiva.

Uz to, prosječna starost u islamskin zemljama, Kini, Indiji znatno je manja u odnosu na zapad, Rusiju, Japan. A veliki broj djece su budući radnici i vojnici.

Za taj broj potrebna je sposobna privreda koja će omogućiti ponovni povratak Kine ili drugih civilizacija koje su u historiji imale važne uloge. Taj proces, neumitno i ubrzano, svjetsku privredu vraća na "uzorak historije". A zapadnjački bljesak ubrzano tamni.

Posmatrajući vojnu moć kroz četiri dimenzije koje autor navodi (kvantitet, tehnologija, organizacija, sposobnost i spremnost društva za upotrebu sile) više je nego jasno da će zapad i u narednim desetljećima predstavljati najvažnijeg svjetskog igrača, posebno USA kao svjetska globalna sila.

Međutim, isto tako, iznesene su činjenice da će zemlje iz drugih civilizacija na globalnom planu predstavljati respektabilan vojni potencijal posebno Kina. Inače, Kina je nedavno usvojila dodatni budžet za modernizaciju vojske i upotrebu savremenih tehnologija kojima se efikasnost vojske podiže na nivo koji do sada ta zemlja nije imala.

Dok zapad smanjuje vojne izdatke i broj ljudstva dotle u zemljama istočne Azije trend je sasvim drugi, ali zanemarujući činjenicu da vojna armatura u prošlosti nije predstavljala ozbiljan vojni faktor. Međutim, danas tehnologije za izradu lovačkih aviona, tenkova, balističkih projektila, helikoptera, dakle elemenata vojne moći, posjeduje sve veći broj zemalja tzv. Trećeg svijeta. Komentarišući vojnu angažovanost Amerike u pustinjskoj oluji autor izražava sumnju da bi američke snage mogle u budućnosti izvršiti strateški zadatak tj. upotrebu američkih vojnih snaga na dva fronta i konstatuje "Vojna sigurnost u svijetu sve više ovisi, ne o raspodjeli moći i potezima supersila, nego o raspodjeli moći unutar svake svjetske regije i potezima ključnih država civilizacija." (str.118.)

Godine 1919. tri su političara krojila kapu svijeta: Woodrew Wilson, Lloyd George i Georges Clemenceau sjedeći u Parizu. Budućnost će, međutim biti manje predvidljiva, gdje će se globalni procesi događati uz pad prevlasti zapada.

Autor razlikuje, "mehku i tvrdu" moć. Tvrda moć bazirana je na ekonomskoj i vojnoj snazi.

Pod mehkom moći autor podrazumjeva kulturu i ideologiju. Međuzavisnost je očita i autor tvrdi da je "Mehka moć snažna samo kada se oslanja na temelje čvrste moći". (str. 120.) Što je kultura privlačnija, veća je vjerovatnoća da će drugi biti skloniji da je prate kao takvu.

Kroz historiju je vidljivo da su zapadne vrijednosti promovirane kao univerzalne u onom vremenu kada je vojna i ekonomska moć bila najznačajnija. Opadanjem ovih faktora, ni demokratske norme i uopšte vrjednosti zapada nemaju isti značaj i vidljivo blijede, a autor kao primjer navodi Japan, Indiju, islamske zemlje, Rusiju itd.

Trend vraćanja autotohnim vrijednostima u tim zemljama naravno da se povezuje sa ekonomskim prosperitetom kao i povećanom samopouzdanju koje se opet naslanja na interni osjećaj moći.

Interesne sfere civilizacija

Od završetka hladnog rata, odnosi izgrađeni u NATO-u dobijaju i jednu drugu dimenziju. NATO, koji je nastao zbog Sovjetske opasnosti, izgubio je svoj smisao postojanja. Zemlje koje nisu pripadale (u historijskom smislu) zapadnoj crkvi sada svojim formalnim postojanjem ostaju samo istureni igrač Zapada kojeg zapravo Zapad neće. To se odnosi na ravno na zemlje koje historijski, a kako autor tvrdi, i ubuduće treba da budu zemlje koje pripadaju drugim civilizacijskim krugovima.

Turska je zemlja koja pokušava na osnovu geografske i političke odrednice da uđe u evropske integracije, no za sada ona je samo eksponent NATO interesa prema istoku. Opći je stav da je to zbog njenog islamskog porijekla. Grčka koja je u hladnoratovskom razdoblju bila jedna od članica NATOa i bila predstavnik slobodnog svijeta kao i oponent Sovjetske Rusije, danas u posthladnoratovskom okruženju, ona je i dalje član NATO saveza, ali kao takva ima svoje specifične interese koji su se iskazali kroz događanja na Balkanu u kojem je pazila na svoj interes i interese pravoslavnih Srba. Posebno su zanimljive transakcije novca i oružja na grčkom dijelu Kipra kojima je davana potpora Srbima. Unutar struktura Vijeća Evropske Unije preovladava mišljenje da je članstvo Grčke u Evropskoj Uniji greška, a bilo je posebno izraženo u vremenu kada je Grčka bila predsjedatelj Vijeća EU 1994. godine "kada je njeno ponašanje tjeralo u očaj ostale članice". (str. 204)

Nakon toga autor govori o Rusiji i njenom bliskom okruženju, komentariše problem Ukrajine, te se osvrće na djelovanje u Gruziji i Armeniji. Bjelorusiju smatra dijelom Rusije, dok Moldavija svoju ekonomsku ovisnost plaća pridruživanjem Zajednici Nezavisnih Država. "Kina u bliskoj prošlosti prolazi različite puteve političko-kulturološkog razvoja, a sadašnja kineska vlada vidi matičnu Kinu kao stožernu državu kineske civilizacije." Zato se "kineski identitet na koji je Zapad toliko puta jurišao u 20. stoljeću, sada nanovo formulira u smislu trajnih elemenata kineske kulture." Ekonomija u "zemlji Tigrova" je velikim dijelom pod kontrolom Kineza i kapital koji Kinezi posjeduju nesrazmjeran je procentu stanovništva u zemljama u kojima žive. Autor, između ostalog, navodi primjer Malezije gdje su 1/3 stanovništva Kinezi, ali u potpunosti u rukama drže privredu. Odnos Kine i odbjegle pokrajine Tajvan takođe je sažeto predstavljen, kao i Singapura.

Iz svega je jasno da se kineski kolos budi iz stoljetnog sna i da krupnim koracima grabi u globalnu utakmicu.

Vjera kao korijen civilizacije tokom uspona zapada u nezapadnjačkim društvima bila je skoro bez uticaja. Ponovno vraćanje vjerskim normama globalni je događaj koji se manifestuje u svim civilizacijama. I trend vraćanja vjeri je potpuno izvjestan. Zapad i pored svog dramatičnog uspona moći i kulture nije izgubio vjeru ali ju je potisnuo u stranu čineći društvo sekularnim. Ta sekularizacija društva u proteklom stoljeću bila je na vrhuncu 70-tih godina poslije kojih se javljaju mnogi pokreti koji ponovo pozivaju na fundamentalne vrijednosti društva bazirane na vjerskom učenju. "U savremenom svijetu vjera je jedna od centralnih, možda i jedina centralna sila koja motivira i pokreće ljude."

Autor uočava međuzavisnost ekonomije i ponovno vraćanje vjeri. Drugim rječima, društva koja su iz bijede postajala urbanizirana, sa jačom ekonomijom, više se vraćaju vjerskim normama. Posljednji Božiji poslanik Muhamed s.a.v.s. je rekao da je siromaštvo blizu nevjerovanja i ovakav proces vraćanja vjeri je potvrda ovih riječi. Fenomen društva je da populacija mladih nalazi životne odgovore u vjeri dok njihovi roditelji ostaju sekularisti. Vjera ljude opskrbljuje "osjećajem identiteta i usmjerenja u životu". Dok društvo lišeno morala potire u čovjeku ljudskost i dostojanstvo, te smisao, dotle je gubitak identiteta samo posljedica. "Ljudi ne žive samo po razumu," naprotiv svjesno i nesvjesno oni ga sami sebi oduzimaju uz primjenu "stimulansa" kao način bijega od sivila i kriza izazvanih unutarnjim porivima i pitanjima. Ko sam? Šta sam? Kuda idem? Na takva pitanja vjera pruža prihvatljive odgovore, a reafirmacija reda, rada, discipline, uzajamne pomoći i ljudske solidarnosti su sami odgovori i postulati vjere. Nosioci propagiranja vjere su ne konzervativci nego naprotiv mladi ljudi modernih shvatanja i školovani, oni koji su dobro situirani i oni za koje vjera "nije opijum za narod nego vitamin za slabe".

Islam, naravno, uopće ne negira modernizaciju nego je naprotiv stalno traži ali okviri društva i morala su nepromjenjivi (konstanta). Muslimanski narodi (i ne samo oni) pali u letargiju, "pregaženi su po svim osnovama" jer su sami napustili postulate Islama. Nakon stoljeća porobljenosti i inferiornosti prema zapadu oni se danas bude kroz različite pokrete od ekstremno fundamentalističkih do blago islamskih i glasno viču: "Hoćemo biti moderni, ali nećemo biti vi." (str.131.)

U tom pokliču, jasno se razaznaje ponovni islamski preporod. Takvom reformom obuhvaćene su sve sfere života i to zato što Islam nije religija tj. samo obredoslovlje nego jedan potpun način života. Utemeljenje Islama je na korijenima Kur'an-a i Hadisa. U pretežno muslimanskim zemljama na vlasti su, manje više, apsolutistički režimi oslonjeni na ograničenu porodičnu ili plemensku bazu i svi su vrlo ovisni o stranoj pomoći. Jedan islamski učenjak je rekao "prošao sam zapad, a nisam vidio muslimane, ali sam vidio Islam. Prošao sam istok, vidio sam muslimane, ali nisam vidio Islam." Međutim, trend je da ovakvi režimi pokušavaju da uključivanjem islamskih simbola i vrijednosti dadnu legitimitet svojim režimima kako bi i pored vraćanja Islama ostali na vlasti. U takvim državama najznačajniji oponenti režima su islamski pokreti koji u dinamici društva i vjerskim institucijama imaju značajne prednosti nad laičkom opozicijom. Baza ovih pokreta su mladi školovani ljudi koji su često u odnosu na starije generacije bliže islamskim normama pa se kao posljedica odražava kao jaz generacija. Komentarišući takav trend u Bosni, mudar čovjek je, poredeći komunizam sa sandukom, rekao: "Ljudi su živjeli u njemu (sanduku) pogeti i jednom kada se otvorio, oni koji su živjeli dovoljno dugo ostali su pogeti, a oni mladi koji su tek dorasli nastavili su svoj rast neopterećeni poklopcem sanduka." Ovakav proces suprotan je od onog na zapadu gdje se omladina sve više udaljava od vjere.

Uzroci ovakog procesa su u povećanju školske naobrazbe koja leži na islamskim vrjednostima. A stvarni razlog leži u tome što Islam jeste objavljena vjera od Boga i kao takva prirodna je čovjeku kao razumnom stvorenju. I ono što autor ne razaznaje je da svi oni koji traže iskreno istinu o smislu života neovisno od njihovog kulturološkog i socijalnog porijekla moraju doći u vezu sa islamom. Zbog savršenosti islama, a ne zbog tjeskobe i napučenosti, kako tvrdi autor, ljudi se vraćaju islamskim normama. Ali autor svakako dobro uočava da je kriza identiteta i osjećaj otuđenosti bitan faktor ka vraćanju islamu. Pitanja ko sam, šta sam i gdje idem, pokretač su procesa islamizacije.

Sigurno je da zbog povećanog kapitala u islamskim zemljama islamizacija može imati globalne reperkusije. Posebno značajnu ulogu imaju islamske zemlje bogate naftom. Stav da je islamski preporod bio posljedica opadanja moći i ugleda zapada može se uzeti samo kao vrh ledenog brijega. Mladi ljudi koji su otvoreni za nova znanja i puni elana za promjene bili su uvijek nosioci revolucija kroz historiju. Autor kroz statistiku prikazuje da je u zemljama Magriba upravo u toku "baby boom" i da će mlade generacije koje dolaze biti izvor za regrutaciju novih islamista.

Vrlo su zanimljiva predviđanja autora da će u Bosni i Albaniji procenat mladih ljudi strmo pasti na kraju dvadesetog stoljeća. Posmatrajući procese Bosni gdje se mladim ljudima relativno lahko omogućava odlazak za prekookeanske zemlje ne možemo, a da ne pomislimo da je takva politika direktno povezana. Autorova tvrdnja da je rast populacije muslimana, bez obzira na geografsko područje, uzrokovao nestabilnost regije isto tako je zanimljiva. Pa tako možemo tvrditi da bi procenat Bošnjaka u ukupnom broju stanovnka rastao i da bi vremenom Bošnjaci postali apsolutna većina. Takvu tendenciju prekinula je agresija i genocid. Na osnovu ovoga možemo izvući zaključak da je strah od gubitka dominacije nad Bosnom i smanjenje mogućnosti za realizaciju velikodržavnih projekata kroz duži vremenski period uzrok što je agresija izvedena tada kada jest i da su metodi koji su korišteni samo instrument populacijskog inžinjeringa.

"Rast islamske populacije zato je faktor koji znatno pridonosi sukobima po granicama islamskog svijeta između muslimana i drugih naroda" (str. 154.) Sukob oko dominacije nad teritorijem, kada "druga sredstva" pripreme teren, postaje oružani. Nedostatak "stožerne države" za islamsku civilizaciju pojačava napetosti i konfliktne situacije, jer ne postoji sistem koji bi integrisao islamske zemlje, niti postoji presudni autoritet, kako bi takva država nastala. Međutim, za islamsku civilizaciju nije problem nedostatak stožerne države, kako autor navodi, nego odsutnost islama u svim sferama društva i života. Ta odsutnost islama, odnosno vjere uopće, u zemljama koje su nominalno muslimanske, dovodi do toga su one rastrgane raznim neislamskim režimima i ideologijama i kao takve su nemoćne i u stalnom su sukobu. Nedostatak islamskih institucija koje bi bile integrativne zapad vješto protežira, nazivajući ih panislamskim. Panislamizam i jeste bit islama, i kao takav je oštro osuđen, kako bi proces stvaranja velike islamske civilizacije od Mindanao-a do Bosne bio zaustavljen i onemogućen. Autor uvodi termin "raskoljene zemlje" pri čemu misli na zemlje koje su teritorijalno prostiru preko razdjelnica između civilizacija. Takve zemlje stalan su izvor sukoba zbog preklapanja interesnih sfera zainteresovanih civilizacija. Jedna od njih je i Bosna.

Takođe je zanimljiv i njegov termin "osamljena zemlja" za zemlje koje su po svom kulturološkom određenju jedinstvene u svijetu. A primjeri takvih zemalja su Japan, Etiopija, Haiti. Još je interesantniji termin "podvojena država" koji se odnosi na težnju određenih država da promjene civilizacijski krug. Navedeni su primjeri Turske, Meksika i Rusije. Da bi taj preobražaj uspio autor navodi tri uvjeta:

1. Elita društva mora usrdno podržavati preobražaj

2. Javnost mora biti spremna da se pomiri sa preinakom identiteta.

3. Dominantni elementi u civilizaciji "domaćinu" moraju biti spremni prihvatiti obraćenika. Autor tvrdi da i pored historijskih pokušaja da neka zemlja promijeni civilizacijski krug do sada ni jedan nije uspio. Međutim, primjer Bosne i negira i potvrđuje autorovu tezu. Pokušaj bosanskog kralja Stjepana Tomaševića da nasilnim pokrštavanjem bogumila približi svoju kraljevinu zapadnoj civilizaciji, kako bi dobio njenu pomoć protiv nadolazećeg Otomanskog imperija, nije uspio, ali je vjerojatno potpomogao proces islamizacije i prelazak jednog kompletnog društva u drugi civilizacijski krug. Današnje bosansko društvo ima trend ka nastanku podvojene države bilo da se to radi na političkoj ili kulturološkoj ravni. Ta podvojenost najočitija je kod Bošnjaka koji imaju najveći interes za državom Bosnom. To se ogleda u tome da oni Bošnjaci koji su manje-više islamizirani, nemaju podjednak interes kao i oni Bošnjaci koji su kroz stoljeća stagnacije izgubili vjeru odnosno prigrabili "univerzalnu zapadnu vjeru, ateizam". Ti ateisti u svom opsjednutošću zapadom propagiraju neke ideje koje će dovesti do toga da zbog njihovog uticaja Bosna kao država potpuno promijeni civilizacijski krug ili još gore, nestane sa političke scene. Ateizacija Bosne, dugoročno gledano, sječe granu na kojoj ona sijedi tj. na Bošnjacima muslimanima, jer bez njih gubi svoj "reson detr" - razlog postojanja.

Autor dalje tvrdi da "Ako se nezapadna društva žele modernizirati moraju to činiti na svoj način, a ne na zapadni, te po uzoru na Japan moraju graditi na svojim tradicijama, institucijama i vrijednostima i koristiti ih." (str. 193.)

Islam

Svakako je veoma zanimljivo autorovo viđenje islamske civilizacije kao civilizacije koja nema stožernu državu. On dobro uočava posljedice kolonijalne politike na cjelokupno islamsko biće. Krojenje granica i zapadna paradigma nacionalne države, koja je strana islamskom biću, on označava kao strano tijelo koje sadašnji muslimani nemaju snage da amputiraju. Međutim, govoreći o klanovima i plemenima na različitim dijelovima svijeta u kojima žive muslimani, autor opisuje anomalije koje su plod ljudskog iskrivljavanja islama, a ne temelja na kojima islamska civilizacija počiva. Razlozi nazadovanja islamske civilizacije počinju upravo onda kada islam kao životna politika i ideologija počinje da se iskrivljava zbog različitih uticaja grčke filozofije i sl., koje su izučavane na islamskim univerzitetima. Zato je danas islamska civilizacija neartikulisana masa bez zajedničkog cilja, i to tako da se često islamski ummet poredi sa mirnim okeanom, koji je u stalnom blagom talasanju sa latentnom enormnom energijom. Jednom kada se ona iskaže kroz oluju pomesti će sve okoštale devijacije i srušiti postojeće poretke svijeta. Ta latentna energija je motiv (spiritus mouve) i generator sukoba naspram islamske civilizacije.

Muslimani vjeruju da je Kur`an Božija uputa ljudima do Sudnjeg Dana i da je Muhammed s.a.v.s. Božiji poslanik čije je životno djelo praktičan primjer življenja islamskog života. Kur`an i vjerodostojan hadis su temeljna paradigma islamskog društva koje u potpunosti isključuje nacionalnu državu. U vrijeme u kojem je živio, Muhamed s.a.v.s., obraćajući se drugovima je rekao: "Allah je otklonio od vas predislamsku osobinu veličanja i hvalisanja očevima i porijeklom, ljudi vode porijeklo od Adema, Adem je od zemlje, nema prednost Arap nad nearapom osim po bogobojaznosti." To su riječi koje slabi muslimani nisu u stanju, zbog vlastitih interesa da sprovedu u djelo. Bošnjaci su kao narod posljednji u Evropi nacionalno određeni, upravo iz razloga što su pravilno shvatili prioritete u određivanju. Međutim, u političkom smislu oni su zakasnili iz perspektive modernog evropskog poimanja države. To kašnjenje ih košta atakovanjem na njihovu domovinu njenih najbližih susjeda. Prioritet islamskog društva je zajednica (Ummet), a ne pojedinac, ili određena politička, nacionalna ili klasna grupa. Takvi postulati su sredstvo islamskog društva ka uređenoj državi zasnovanoj na Božijem zakonu gdje nema mjesta za demokratiju shvaćenu na klasičan način. To znači da bilo koja islamska vlast nema pravo da mijenja postulate islamskog društva niti zakon koji je objavljen ljudima do Sudnjeg Dana. Pogrešna je postavka koja vlada zapadom, da se vjera i politika moraju striktno razdvojiti. Stoga se na zapadu produkovalo odvojeno svjetovno i teološko društvo. Česta floskula kojom se brani ovakav stav je uvriježeno mišljenje kako je politika prljava u odnosu na duhovne stvari. To je rezultat angažovanja vrhovnih poglavara rimokatoličke crkve u krvavim spletkama srednjeg vijeka. Međutim, smatram da su izvedeni pogrešni zaključci. Iz takvih događaja jasno je da je politika sastavni dio života. Islamski stav je da čovjek vjernik uvijek ima na umu Boga i u bilo kojem poslu uključujući tu i politiku. Vjernikovo djelovanje prioritetno je djelovanje zarad božijeg zadovoljstva. Pošto je politika sastavni dio života to znači da takav odnos isključuje laži (licemjerstvo) u političkom angažmanu, ali i uopće u životu. Takav stav donekle možemo vidjeti, kako autor naglašava, u zemljama u kojima je nominalno na snazi šerijat, kao što su Iran, Pakistan, Afganistan, Sudan, Saudijska Arabija, itd. Nijedna od ovih zemalja nema presudnu snagu kako bi postala vodeća u islamskoj civilizaciji. Autor navodi razloge koji su za svaku zemlju specifični, bilo da je riječ o mezhebskoj zapreci ili je riječ o ekonomskoj slabosti ili ovisnosti. Jedina zemlja za koju autor tvrdi da ima šansu da postane stožernom državom je Turska, koja ima tradiciju i potencijalnu snagu da to i ostvari. Međutim, posljedice koje je proizveo Mustafa paša Kemal Ataturk za cjelokupan ummet i danas su jasno vidljive kako u Turskoj tako i u cijelom svijetu. Podvojena država Turska je rezultat Ataturkovih reformi proisteklih iz imitiranja zapadnog društva kako u sadržaju, tako i u formi, a sve u težnji za modernizacijom. Ataturk zanesen zapadnim progresom, ali ne i samo njime, došao je do zaključka da "tek kada muslimani izričito prihvate zapadnjački model, bit će se u stanju tehnološki unaprijediti i zatim razvijati." (str. 98.) Međutim, ukidanje hilafeta je nemjerljiva šteta koja je nanesena islamskom ummetu. Reforme koje je Ataturk provodio nisu od turske napravile modernu evropsku državu, a nisu ni potpuno slomile islamsku snagu Turske, te je stoga Turska zemlja sa unutarnjim latentnim konfliktom, drugim riječima podvojena zemlja. Kao što autor tvrdi, da bi Turska postala predvodnica u islamskoj civilizaciji, "morala bi se odreći Ataturkova nasljeđa mnogo temeljitije nego što se Rusija odrekla Lenjinova." "Da bi se odrekla svjetovnosti kao strane svojem biću" bio bi potreban takav lider koji bi imao politički i vjerski legitimitet i kredibilitet, a kao takav mogao bi od Turske napraviti stožernu zemlju islamske civilizacije. (str.223)

Četrnaest stoljeća sukoba između Islama i kršćanstva ne daje za pravo onima koji tvrde da "Zapad nema problema sa Islamom, već samo sa nasilnim islamskim ekstremistima." Od širenja Islama sredinom sedmog stoljeća do danas, autor hronološki prikazuje sukob Islama i kršćanstva kako Zapadnog tako i Istočnog. U pojedinim vremenskim epohama prevagu su imali čas muslimani čas kršćani. To je bilo uzrokovano demografskim usponom, tehničkim napretkom ili vjerskim žarom. Taj vjerski žar pretakan je u džihad odnosno u kršćanski pohod. "A to što su zapadnjaci u šesnaestom stoljeću krenuli u osvajanje svijeta bilo je jednako toliko za Boga koliko i za zlato." Istu kombinaciju faktora autor primjećuje u sadašnjem vremenu, ali i:

1. Rast muslimanskog stanovništva, koji se zbog nezaposlenosti islamizira i seli na zapad.

2. Preporod Islama utvrdio je u muslimanima osjećaj nadmoći nad zapadom.

3. Uplitanje, te vojna i ekonomska moć zapada stvara ogorčenost među muslimanima.

4. Slom komunizma odstranio je zajedničkog neprijatelja Zapada i Islama.

5. Interakcija i mješanje i u jednima i u drugima stvara osjećaj posebnosti.

Vlast nad teritorijem čest je uzrok ratova kako tvrdi autor. "Društveni hladni rat s islamom služio bi jačanju sveukupnog evropskog identiteta u presudnom vremenu za proces evropskog jedinstva." Autor navodi niz imena ljudi i sa zapada i sa istoka koji smatraju da je taj sukob već u toku. "Muslimani se boje zapadne moći i kivni su na nju zbog prijetnje koju ona predstavlja za njihovo društvo i uvjerenja. Oni smatraju zapadnu kulturu materijalističkom, pokvarenom, dekadentnom i nemoralnom." (str.264.) "Muslimani sve više napadaju zapad ne stoga što prihvaća nesavršenu pogrešnu vjeru, koja je ipak vjera svete knjige, već stoga što ne prihvaća nikakvu religiju." (str.265.) "U muslimanskim očima zapadni sekularizam, nereligioznost, a stoga i nemoral, veća su zla od zapadnog kršćanstva koje ih je stvorilo." (str.265.) Temeljna razlika između zapadnog društva i Islama je u shvatanju vrijednosti. Međutim, zapad je kroz kolonizaciju, a kasnije kroz politički, ekonomski i medijski uticaj ostavio te svoje vrijednosti u nasljeđe. Muslimani su izgubili dostojanstvo i prioritetni im je zadatak ekonomska obnova. Odnosno, opet se materija stavlja ispred duhovnosti. Teorija zavjere koju autor piše u navodnicima ima svoju realnu težinu koju sam autor, navodeći zapadne izvore promovira, dovodeći sebe u kontradikciju. Zapad jasno zna da sve dok su materijalne vrijednosti prioritetne duhovnim, Islam nikada neće biti ozbiljan suparnik na političkom, vojnom i ekonomskom nivou. I dalje će islamske zemlje biti razjedinjene bez liderstva, nemoćne da se odupru parcijalnom interesu. Pored razjedinjenosti, ništa manji problem nije ni posmatranje Islama kao dijela tradicije i običaja. Takav pristup Islamu, imanentan je i zapadnjacima i muslimanima. Sve dok muslimani Islam posmatraju iz tog ugla, oni u njemu neće imati svoj pravi izraz i smisao. Kroz promociju termina kvazi-rat, autor obrazlaže razloge nepostojanja direktnog sučeljavanja Islama i Zapada.

1.Cijeli Islam se ne bori sa cijelim zapadom.

2. Rat se vodi ograničenim sredstvima, kao što su vazdušne snage, diverzantske akcije i ekonomska sankcija sa jedne i terorizam sa druge strane. "Terorizam je oružje nemoćnih."

3. Nasilje nije kontinuirano iako se nastavlja. Ali za autora " i kvazi rat je rat". Izjave muslimanskih lidera (Gadafi, Homeini, Usame bin Ladin) da se vodi rat protiv zapada i izjave visokih funkcionera američke vlade da islamističke skupine vode rat protiv zapada navodi na "zaključak da je posrijedi nešto vrlo nalik na rat." Direktor CIA-e George Tenet je na novinskoj konferenciji izjavio da je "najveća prijetnja po USA islamski terorizam sa Usame bin Ladinom na čelu." Taj rat između terorizma i zračne moći vrlo je sličan. "Požrtvovani islamistički ratnici iskorištavaju otvoreno društvo zapada i postavljaju automobile-bombe pred odabranim ciljevima. Zapadni vojni profesionalci iskorištavaju otvoreno nebo islama i ispuštaju "pametne" bombe na odabrane ciljeve." "Temeljni problem Zapada nije islamski fundamentalizam. Problem je Islam, drugačija civilizacija ... Za Islam problem nije CIA ili Ministarstvo odbrane USA, problem je Zapad, drugačija civilizacija ..."

Učestalost sukoba islamske civilizacije, po podacima koje autor taksativno nabraja, mnogo je veća nego neke druge civilizacije, iz čega slijedi da su muslimani skloni nasilju i ratu. "Granice Islama su doista krvave, a takva je i njegova utroba." (str. 317.) Kao uzročnike autor daje tri faktora: historiju, demografiju i politiku. Tu autor potpuno nakaradno poima stvari, neshvaćajući bit problema. On kroz historijski slijed sukoba na određenim prostorima vidi razloge opetovanja istih. Kroz demografsku ugroženost i strah od hegemonije drugih i drugačijih vidi budući jaz i sukob, a jedinstvenost politike i vjere kao pokretača agresivnih islamskih pokreta. Ako i jesu, onda su to svakako samo vanjski odrazi stvarnog stanja stvari. "Historia est magistra vita", to zapad svakako dobro zna i naučio je tu lekciju. Zapad zna da onda kada je Islam integralan on je prodoran i tragovi te prodornosti danas su vidljivi u Kordobi, Alhambri, Bosni, Indiji, Kavkazu i drugdje dokle je došao, i to samo onda kada se vodio džihad u pravom smislu te riječi, a ne za potrebe sultana i carstva ili nacije. Slabost koja je uslijedila i danas je vidljiva. Ta slabost je razlog što su granice Islama krvave. Muslimani ne poimaju rat kao cilj sam po sebi, niti ga vode u ime civilizacije, nacije ili klase, nego ga shvaćaju kao rat izmađu istine i laži, upute i zablude, dobra i zla, pravde i nepravde i na kraju Allahove vojske i šejtanove vojske. Rat se ne vodi da bi se postigao materijalni profit, bilo u teritoriji ili čemu drugom. Džihad je samo onda kada se nastoji "Allahova riječ učiniti gornjom", to jest kada je cilj uspostava pravde odnosno islamskog prava, šerijata. Demografski rast je stvar Muhamedove s.a.v.s. preporuke. Podatke koje autor iznosi u vezi muslimana u Bosni, potpuno pogrešno tumači. On navodi godine popisa stanovništva 1961. i 1991. zanemarujući činjenicu da 1961.godine muslimanima nije bilo dozvoljeno da se izjašnjavaju kao takvi (sa velikim "M"). Prikazuje drastični demografski priraštaj muslimana 1991. godine zanemarujući sve one koji su se izjašnjavali kao neopredjeljeni, Srbi ili Hrvati. Razlog za rat u demografskom smislu samo bi mogao biti dodatni motiv, nikako stvarni razlog. Slabost muslimana i "lov u mutnom" je pravi razlog agresije i genocida za proširenje izmišljenih vjekovnih granica. Demografski rast samo omogućava sukob ali on nije uzročnik. Što se tiče integralnosti vjere sa politikom kroz životopis Muhameda s.a.v.s. vidimo da je on bio i državnik i ratnik. Ono čega se zapad, ali i svi oni koji nisu muslimani, boji - jest "politički Islam". Ni četnici ni ustaše ne boje se Bošnjaka, niti se Francuzi boje francuskih muslimana u džamijama. Oni se boje samosvjesnih iskrenih vjernika, onih čiji život svjedoči Tewhid, Božije jedinstvo, a rad nalikuje onom kakvog je radio Muhamed s.a.v.s. Oni koji bi sutra mogli takvi postati, oni su ta moguća opasnost koju treba zaposliti preventivnim sukobom. Oni su ti koje treba uništiti, jer će sutra već biti kasno, kada će oni postati samosvjesni i jaki. Takvi svjesni, ponovno će mijenjati paradigme života kod ljudi. To je glavni uzrok svih sukoba između Islama i drugih. Zašto? Pa zato što sistemi vrijednosti nisu pomirljivi ma koliko se mi trudili da na njih gledamo pozitivistički, jer su i jedni i drugi ubijeđeni u ispravnost svojih civilizacijskih postulata. "Bojte se nasilja, jer je nasilje tama i muka sudnjeg dana..." (Muhamed s.a.v.s.) poruka je muslimanima koja u potpunosti opovrgava rečenicu autora da "Kur an i ostali iskazi muslimanskog vjerovanja sadrže malo zabrana nasilja ..." Uz to ona je toliko zlobna i netačna da ne može biti slučajna i to je klasična potvora koja se može demantovati nizom primjera i samim isčitavanjem Kur'ana. "...onaj ko bude uradio koliko trun dobra - vidjeće ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla - vidjeće ga." (Kur'an, Zemljotres 7, 8. ajet.) Što se tiče netrpeljivosti prema drugim narodima iz drugih civilizacijskih krugova muslimani su djelom pokazali suprotno kroz historiju. Primjer Jevreja u Bosni koji su istjerani iz Španije samo je jedan u nizu, za razliku od zapada koji je zatro i znakove da su muslimani živjeli na onim područjima koje su osvojili. Sukob unutar Islama ili Fitna (smutnja) odraz je uskogrudnih ličnih interesa, a ne nešto što je izvedenica islama. Islamski stav je da u internom sukobu i ubica i ubijeni imaju isti tretman i kao takvi su najrigoroznije osuđeni. Teza da je Islam izvor nestabilnosti u svijetu jer nema dominantni centar, nema realne utemeljenosti, jer se radi o posljedici koja je nametnuta ukidanjem hilafeta od strane čovjeka (Kemak Ataturk, ataturk - otac Turaka) koga je podržao zapad. Izvor nestabilnosti je težnja zapada da se Islam drži razjedinjen po nacionalnim, mezhebskim i ko zna kakvim šavovima. Pokušaji da se muslimani otrgnu iz mreže smutnje rezultiraju sukobima kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu. Ekonomski razvitak muslimanskog društva mogao bi dovesti do znatnog smanjenja sklonosti ka sukobu, jer upravo kada je Islam dostigao vrhunac napredovanja i kada su golema blaga bila u njihovom posjedu, "sablja je odložena" i islamsko društvo prepustilo se letargiji iz koje nije izašlo ni danas. Intenzitet ratova na razdjelnici Islama smanjit će se onda kada muslimani opet postanu preslabi i lakomi na užitak ovog svijeta, ili dok Islam ne bude vodilja svim ljudima.

Oružje i demokratija

Analizirajući odnose između država i skupina iz različitih civilizacija, po autoru najveću podložnost sukobu ima islamska civilizacija. (?) Pored islama, najveći oponent zapadu je Kina. Vrlo jednostavnim i razumljivim jezikom autor opisuje nastojanje nezapadnih zemalja da, nakon što su dobili političku samostalnost od zapada, iznađu mogućnost da se te zemlje osamostale na vojnom i ekonomskom planu. Međutim, "Zapad pokušava i nastavit će pokušavati zadržati svoj nadmoćni položaj i odbraniti svoje interese, definirajući te interese kao interese "svjetske zajednice"." (str.228.) Kao instrument Zapad koristi MMF i druge institucije uz licemjerno ponašanje i dvostruka mjerila posebno kada su u pitanju islamske zemlje (demokratija da ali ne - "širenje oružja", ali ne - kada su u pitanju viši ekonomski ili politički interesi). Odnosi zapada sa islamskim zemljama su različiti od slučaja do slučaja što je posljedica nejedinstva izazvanog imperijalnom ostavštinom. Međutim, i takve teze gube na jačini još od sedamdesetih godina. Takvo slabljenje je praćeno usponom fundamentalizma, tj. vraćanju temeljnim vrijednostima islama. Iako Kina ima probleme "zemlje sa manjinom" koja je iz islamske civilizacije, to je ne sprječava da ona sa nekim islamskim zemljama ne ulazi u neke zajedničke projekte vezane za naoružanje. Interesi koje Zapad ima u odnosu na ostale zemlje se ogleda u tri pitanja: (1) Održavanje vojne nadmoći zapada kroz različita ograničavanja oružja;

(2) Promovisanje zapadnih vrijednosti kroz političku prizmu zapada; i

(3) Zaštita kulturnog, socijalnog i etničkog integriteta zapadnog društva.

Kako Zapad u širenju NHB naoružanja vidi opasnost i ogreženost za vlastite interese, on je iznimno zainteresiran da spriječi nezapadne zemlje da dođu u posjed istog. Takvo naoružanje je "prečica" za izjednačavanje na konvencionalnoj ravni sa zapadom. Poseban strah Zapad ima od islamskih zemalja koje posjeduju ili su na putu da usvoje tehnologiju za izradu NHB naoružanja, ali i nosača takvog naoružanja kao što su balistički projektili i sl.

Napori za razvijanje oružja za masovno uništenje realizirani su u saradnji koju autor naziva konfučijsko-islamska veza. Tehnologije za izradu balističkih projektila nuklearnih bojevih glava ili nuklearnih reaktora prosljeđene su iz Kine i Sjeverne Koreje, koje imaju vlastite vojne i političke interese - u zemlje kao što su Irak, Pakistan itd. - kao i iz Rusije, koja je zbog katastrofalnog ekonomskog stanja u zemlji prinuđena da svoje stručnjake i tehnologije prodaje zainteresovanim stranama (kako bi na bilo koji način očuvala interese ekonomske prirode). "Zapad promovira neširenje naoružanja kao odraz interesa svih naroda za međunarodni sistem stabilnosti," ali nezapadne zemlje to vide kao instrument hegemonije zapada. Ono što je sigurno je to da će Zapad i dalje pokušavati i pokušava da ograniči i uspori procese kojima će druge zemlje doći u posjed tehnologije masovnog uništenja, ali je sasvim izvjesno, kako autor navodi, da je to unaprijed osuđeno na neuspjeh.

Ono čega se Zapad boji je korištenje nuklearnog naoružanja u terorističke svrhe. "Povjesno, terorizam je oružje slabih, naime, onih koji ne posjeduju konvencionalnu vojnu silu." Pri tome autor podrazumijeva islamske zemlje.

Demokracija je zapadu prihvatljiva samo onda kada na vlast nisu legalno izabrane stranke sa islamskim predznakom. Kao primjer za to autor navodi alžirski FIS koji je, prije nego što je uzeo vlast, stavljen van zakona a vojni režim je potom uspostavio diktaturu. Takva nelegalna, čak i agresivna vlast na zapadu neće naići na osudu već će naprotiv biti izdašno pomagana.

Ono čega se još Evropa boji je imigracija iz islamskih zemalja koja bi mogla od Evrope, futuristički gledano, napraviti podvojenu zemlju. Takav imigracioni talas je posljedica velikog prirasta stanovništva i teške ekonomske situacije u zemljama iz kojih dolaze. Autor navodi Francusku u kojoj je sredinom devedesetih procijenjena brojka od 4 miliona muslimana, a u cijeloj zapadnoj Evropi i do 13 miliona. Ta podvojenost bi bila uzrokovana velikim prilivom muslimana iz arapskih zemalja, koji bi nakon toga u Evropi imali svoje zajednice pored zajednica kršćana. Strahovanja su i veća kada se zna da je "prirodni prirast stanovništva gotovo jednak nuli." (str. 247) "Evropsko je neprijateljstvo neobično izbirljivo. Malo ih se u Francuskoj zabrinjava zbog "juriša sa istoka" - napokon Poljaci su Evropljani i katolici. Nearapski afrički useljenici većinom nisu predmet straha ni prezira. Riječ "immigre" gotovo je sinonim za islam, sada drugu po raširenosti vjeru u Francuskoj, i odražava kulturni i etnički rasizam koji je duboko usađen u Francusku historiju". (str. 298.) Autor tvrdi da su Francuzi prije kulturolozi negoli rasisti i potkrepljuje dokazom da su "u svoj pravni sistem prihvatili crnopute afrikance koji perfektno govore francuski, no ne prihvaćaju muslimanske djevojke koje u školi nose mahrame na glavi." (str. 298) Kao uzrok imigracije autor navodi demografsku eksploziju u muslimanskim zemljama Sjeverne Afrike a smanjenje imigracionog vala na Zapad je vjerovatno onda kada porast stanovništva počinje opadati. Problem imigracije prisutan je i u Americi ali je on sasvim druge prirode, prije svega što ne postoje veliki kulturološki konflikti (najveći broj imigranata je iz Meksika, a oni su kršćani). Njihovo prilagođavanje sredini nema drastičniju posljedicu. Kao odgovor na imigrantsku navalu evropske vlade i Amerika pojačat će protivuseljeničke mjere kako bi drastično smanjile priliv imigranata.

Sudeći po autorovom promišljanju, među skupinama koje pripadaju različitim civilizacijama odnosi neće nikada u budućnosti biti bliski, "obično su hladni, a često neprijateljski." (str.254) Veze koje su ostvarene među zemljama iz različitih civilizacija, tokom hladnog rata, postepeno će se sužavati i na kraju prekinuti. "Po mišljenju mnogih, između islama i zapada ponovo se razvija civilizacijski hladni rat." (str.258.) Takav naziv mjenjat će termini kao što su hladni mir, trgovinski rat, kvazi rat, itd. "Povjerenje i prijateljstvo biti će rijetki." (str.258.) Dolaziti će do sukoba na mikro i makro razini između civilizacija, tj. između lokalnih zajednica i između stožernih država. Takav rat između stožernih država moguć je u dva slučaja:

1. Kada u lokalnom sukobu priteknu u pomoć zemljama iz istog civilizacijskog kruga stožerne države.

2. Kada dođe do drastične promjene u globalnoj ravnoteži civilizacija.

Novi poredak

Na osnovu izrečenog autor tvrdi da će zahladnjeti odnosi između muslimanskih vlada i zapada, te da su mogući manji i veći sukobi između islamskih grupa i zapadnih društava. Odnosi između Kine sa drugim azijskim državama i USA biti će veoma konfliktni. Ukoliko bi se Amerika suprotstavila hegemoniji Kine mogao bi se dogoditi veliki rat između ove dvije sile. Kao rezultat toga nastaviti će se islamsko -konfučijska veza i vjerovatno će se produbiti, ne zato što su te civilizacije bliske nego što je "neprijatelj moga neprijatelja, moj prijatelj." To je ključna rečenica za razumijevanje civilizacijskih saveza i sukoba na površinskoj ravni. Odnosi između Kine i Rusije kreću se u dva pravca. Prvi je da zbog politike i ekonomije zapada, Rusija u Kini vidi golemo tržište za plasman svoje vojne tehnike i tehnologije. Sa druge strane Kina svojim imigracijskim valom prema Sibiru i velikim demografskim porastom predstavlja realnu potencijalnu opasnost za Rusiju, posebno ako Kina pokuša vratiti Mongoliju u svoj sastav, koju je Rusija izdvojila krajem Prvog svjetskog rata. Zapad bi u slučaju svrstavanja Rusije na njegovu stranu napravio protutežu islamsko-konfučijskoj vezi. Rusija dalje, prodajom tehnologije i vojnog materijala Iranu dobija saveznika u ograničavanju turskog uticaja na Kavkazu, kao i sputavanju islamskog fundamentalizma. Indija u kupovini ruskih tehnologija dobiva saveznika protiv Kine i Pakistana, sa kojima je više puta ratovala. Iako izgleda konfliktan, odnos između Indije i zapada će se u budućnosti popraviti iz razloga što zapad u islamsko-konfučijskoj vezi vidi najžeščeg oponenta, a i Indija takođe. Kako je vidljivo "jednostavna bipolarnost hladnog rata ustupa pred mnogo složenijim odnosima multipolarnog, multicivilizacijskog svijeta." (str.302.)

Kao paradigma prijelaznih ratova autor navodi afganistanski rat i rat u Zaljevu. Oba su počela kao invazija jedne zemlje na drugu, međutim daljnjim razvojem postali su to civilizacijski ratovi. Afganistan je u vremenu od 1979.-1989. bio poprište sukoba interesa na kojem je Sovjetski Savez doživio poraz i poniženje ravno onom američkom u Vijetnamu, a zapad to doživio kao odlučnu pobjedu u hladnom ratu. Sovjetski Savez u pokušaju da podrži satelitsku državu izvršio je invaziju kojoj su se po prvi put uspješno oduprijeli muslimani na nivou civilizacijskog, a ne klasnog ili nacionalnog načela. Pobjeda džihada dala je muslimanima slatki osjećaj samopouzdanja i moći. Amerika je za svoj račun uložila preko CIA ogromne sume novca (oko 3,5 milijardi dolara) i napredne tehnike (stingeri). Stingeri su očistili nebo iznad Afganistana od sovjetskih vazduhoplova, ali su mudžahidi iz čitavog islamskog svijeta potukli drugu po veličini silu u svijetu. 25 000 dobrovoljaca, mahom iz arapskih zemalja, bilo je finansirano od Saudijske Arabije, a Pakistan je bio logistička baza u kojoj su obavještajci iz Pakistana uz pomoć agenata CIA izvršili obuku mudžahida. "Sovjete su na kraju porazila tri faktora s kojima se nisu mogli efikasno nositi niti su ih mogli osujetiti: američka tehnologija, saudijski novac, muslimanska mnogoljudnost i vjerski žar." "Afganistanski rat je postao civilizacijski rat zato što su ga muslimani posvuda shvatili kao takvog i okupili se protiv Sovjetskog Saveza." (str.305.) Rat u zaljevu je civilizacijski rat iz tog razloga što je zapad intervenisao u muslimanskom sukobu, a muslimani tu intervenciju shvatili kao rat protiv njih samih i kao nastavak zapadnog imperijalizma. "Arapi i drugi muslimani općenito su se slagali da bi Saddam Hussein mogao biti krvavi tiranin, ali su ga smatrali "svojim krvavim tiraninom."" Na početku je zapad imao podršku mnogih muslimanskih vlada koje su pod uticajem javnog mjenja redefinirali svoj odnos, da bi intervenciju koalicionih snaga u Kuvajtu na kraju tumačili kao napad na Islam. Ni ostale nezapadne zemlje nisu ostale na ranijoj podršci zapadu, nego su sukob okarakterisali kao sukob istoka i zapada. Raniji sukobi potisnuti su u stranu i "istaknuti su neprijatelji do Sudnjeg dana". Vjerske vođe pozivale su na džihad, a narod je masovno protestovao. Zaljevski rat je bio rat za naftne resurse koje bi protuzapadni režimi mogli upotrijebiti kao oružje protiv zapada. Amerika ga je vodila za svoj interes, ali nije uspijela zbaciti Saddama sa vlasti. Kuvajt i Saudijska Arabija su države koje su pod sigurnosnim kišobranom zapadne vojne moći i kao takve su ovisne i potčinjene.

Ratovi na razdjelnici su obično dugi, žestoki i krvavi. Povremeno su prekinuti sporazumima i potpisanim primirjima, koji se nepoštuju i neprijateljstva ponovo brzo otpočinju. "... Odlučna vojna pobjeda jedne strane u građanskom ratu identiteta povećava vjerovatnost genocida." (str. 310.) "Cilj bar jednog sudionika jeste osvajanje teritorija i njegovo "oslobađanje" od drugih naroda protjerivanjem, ubijanjem ili i jednim i drugim, to jest "etničkim čišćenjem."" Zbog takvog karaktera, takvi sukobi imaju veliki broj ubijenih i izbjeglih. Takvi ratovi su, kako autor navodi, ratovi u Sudanu, Filipinima, Čečeniji, Šri Lanki, Tadžikistanu, Istočnom Timoru, Bosni, itd.

Autor vrlo zanimljivo iznosi primjere svrstavanja u ratovima za koje tvrdi da imaju karakter civilizacijskih, kao što su: Bosna, Etiopija, Sudan, Kašmir, Azerbejdžan, Čečenija, Tadžikistan, Ingušetija, itd. Svrstavanje u pomenutim ratovima slijedilo je civilizacijske interese. Posebno se takvo civilizacijsko svrstavanje dogodilo u Bosni. Amerika na primjeru Bosne ima netipično djelovanje što predstavlja izuzetak koji potvrđuje pravilo. Autor polemiše o mogućim razlozima američkog angažmana na strani bosanske vlade. "Međutim, ako USA povuku svoje vojnike iz Bosne, ni evropske sile ni Rusija neće imati stimulansa da nastave provoditi sporazum, bosanska vlada, Srbi i Hrvati bit će i te kako stimulirani da obnove sukob pošto se svi osvježe, a srpska i hrvatska vlada doći će u iskušenje da iskoristi priliku i ostvari svoj san: veliku Srbiju i veliku Hrvatsku." Tako će pravoslavno - kršćanski svijet na čelu sa Rusijom, podržavati Srbe, dok će zapadno-kršćanski svijet podržavati Hrvate, a islamski svijet, kao nikada do tada, bi opet potpomagao muslimane.

Zapad je na vrhuncu svoje moći i ona u odnosu na druge civilizacije opada. Taj pad bi mogao potrajati desetljećima. A možda i stoljećima, a možda bi čak mogao doživjeti svoj ponovni preporod. Međutim, ono što je ponosni produkt zapada, liberalna demokratija, slobode, indvidualnost, ekonomija, ujedno je opasni kamen svezan oko vrata zapada. Po principu domina društvo satkano na takvim temeljima, kao što to pokazuje stvarnost, krupno grabi u moralnu propast koja bi mogla potpuno uništiti takvo društvo, pretvorivši ga u anarhični sistem. To se već ogleda kroz:

 

• Asocijalno ponašanje i devijacije, droge, zločin i nasilje općenito

 

• Propadanje porodice, razvodi, nezakonita djeca, porodice s jednim roditeljem, tinejdžerska trudnoća.

 

• Slabljenje radne etike i popuštanje užicima.

 

• Nedostatak motiviranosti za učenje, itd.

Odgovor na ovo je restauriranje zapadno - kršćanskih vrijednosti koje je u odnosu na opći trend malo vjerovatno. Autor tvrdi da je opasnost po američki zapad promoviranje multikulturalnosti jer historija ne poznaje društvo sazdano na nijednoj civilizaciji. Zapravo bi Amerika mogla postati nova unikatna civilizacija. Odbacivanje zapadne civilizacije znači kraj Amerike kao takve, a samim tim i kraj zapadne civilizacije uopće. Euroamerička integracija uz obnovu moralnog života mogla bi zapadnu civilizaciju uvući u novu fazu ekonomskog i političkog napretka. Islamska civilizacija, perspektivo gledajući, mogla bi se vraćanjem na svoje postulate (Kur an, hadis) ponovno uzdići na globalni nivo, na kojem bi imala opet presudan utjecaj. "Islamski svijet nije pustinja; on je neuzorana ledina koja čeka svoje orače." (Islamska deklaracija str. 59.) Zahvaljujući latentnoj mirujućoj energiji muslimanskih masa taj zadatak je realan i moguć, ali sigurno dugotrajan i bolan. Taj mukotrpni put jeste "samo put rada, borbe i žrtve." (I.d. str. 60.) Takav put biti će uspješan jedino ukoliko započne sa vjerskim preporodom. "U borbi za islamski preporod dozvoljena je upotreba svih sredstava, svih osim jednog - osim zločina." (I.d. str. 37.) Islamski cilj ne opravdava bilo kakvo sredstvo. Bogobojaznost, moral i pravda jesu temelji i sredstvo za postizanje islamskog cilja.

Najatraktivniji dio knjige bavi se futurističkim civilizacijskim ratnim poretkom. Fantastični slijed događaja koje je autor zamislio 2010. godine jeste apokaliptičan i malo vjerojatan, ali nije nemoguć. Sam početak rata on veže za područje kineskom mora i različitih interesa Kine i Amerike. Razvoj takvog rata slijedi logiku civilizacijskih interesa i svrstavanja. Događaji u stvarnosti, oko Tajvana daju autoru za pravo kada govori o mogućnostima sukoba između Kine i Amerike zbog američkog mješanja u unutarcivilizacijski sukob. U autorovoj fikciji Kina upada u Vijetnam i vrlo brzo zauzima golema područja. Zbog bojazni od nuklearnih arsenala protivnika, ona se ne koriste u ranim fazama rata. Otpor ratu u Americi je snažan. Japan se usljed vojnih uspjeha pridružuje Kini, a Indija iskorištavajući priliku napada Pakistan, svog starog rivala ili Bangladeš. U sukob se uključuju saveznici Pakistana, Iran i Kina. Islamistički pokreti ponukani događanjima ruše prozapadne vlade, što dovodi do masovnog napada na Izrael. Šesta flota oslabljena ne uspijeva zaustaviti napad. Zbog strahovanja Rusije da bi Kina mogla dobiti rat i nakon toga promijeniti pravac napada, naređuje pojačanja u smjeru kineske granice. Zbog velike populacije Kineza u Sibiru dolazi do otpora pokreta trupa, nakon čega Kina vojno interveniše. USA traži pomoć od evropskih saveznika koji su neodlučni. Kao osiguranje od uključivanja evropskih sila Iran i Kina razmiještaju nuklearne glave srednjeg dometa u Bosnu i Alžir, što ne prolazi neprimjećeno. Srbija u želji da završi započeto devedesetih godina upada u Bosnu u novi genocid. Hrvatska se pridružuje te se Bosna okupira i dijeli između njih. U rat se uključuje Turska i Albanija, a nakon toga Bugarska i Grčka. Na civilizacijskom nivou to bi bio rat između kršćanstva i islamsko-konfučijskog saveza. "U novoj eri sukobi civilizacija najveća su prijetnja svjetskom miru i međunarodni poredak koji se temelji na civilizacijama najbolja je zaštita od svjetskog rata." (str. 391.)

Zaključak

Agresija na Bosnu potvrdila je vjekovne aspiracije država u okruženju, kao i indiferentnost zapada na genocid. Svrstavanje na političkoj ravni doista je pratilo vjersku, odnosno civilizacijsku liniju, isključujući izuzetke koji ponekad predstavljaju čistu ikebanu. Islamske zemlje nisu imale snage za presudni uticaj na tok zbivanja u Bosni. Najekstremniji nacionalizam, šovinizam i nacizam, poslije pedesetogodišnjeg sna u rigidnom komunističkom režimu koji je dosljedno ispirao mozak o bratstvu i jedinstvu naroda, probuđen je "laganim drmusanjem". Nikakvi ekonomski planovi neće spriječiti fašističko-nacionalističke zanesenjake da, sada kada nemaju komunističku diktaturu za vratom, provedu velikodržavne projekte. Takvi projekti su dugotrajni procesi i dalje će biti podržavani na civilizacijskoj osnovi i samo u zavisnosti od jačine Bošnjaka, oni će biti suzbijani. Bošnjaci i iskreni patrioti, oni koji doista odbranjenu Bosnu doživljavaju kao svoju domovinu znaju da fašizam u komšiluku nije poražen i da samo čeka pogodan politički momenat da ponovo nasrne. ''Ne radujte se njegovom porazu, jer iako se svijet suprotstavio gadu, kučka koja ga je okotila opet je skotna.'' (Berthold Breht) Zapad svojim angažovanjem provodi svoje dugoročne planove i nameće sistem vrijednosti koji smatra univerzalnim. Pri tome im pomažu političari koji u tim vrijednostima vide vlastiti doživljaj svijeta. Neki od njih su svjesno ili nesvjesno instrument koji je korišten u ratu, samo na perfidniji način. Parafrazirajući Fon Klauzevica, politika je vođenje rata drugim sredstvima, i u postdejtonskoj Bosni ona dobija svoj nakaradni izraz. Četničko-ustaškim uništavanjem džamija i osudom njihove ponovne gradnje potkopava se koherentna veza islamskog jedinstva i slabi uticaj islama na izgradnju muslimana kao ličnosti, što olakšava budući genocid koji je neminovan. Strateško oslanjanje na Ameriku jedina je nada da ona, dok islamski svijet spava, bude garant bosanskih granica. Bojazan zapada za islamizacijom Bošnjaka bio je vidljiv na primjeru malog sela Bočinja. Politički islam nije ono što zapad želi u Bosni, te se stoga podržavaju druge političke opcije i partije, koje će ako im se pruži prilika, pesimistički gledano, napraviti sekularno društvo po uzoru na Tursku i Tunis. (vidi str. 197.) Nadati se je da će ljudi na svom putu u potrazi za boljim životom i istinom istu prihvatiti ma kakva ona bila i od koga dolazila. Iskrenost u spoznaji istine dovela bi do otklanjanja uzroka sukoba među ljudima i među civilizacijama koje bi kao takve nestale.