Poređenje sa Mladim Muslimanima

  • Štampa
Detalji
Objavljeno nedjelja, 19 Maj 2002 17:03
Autor Abdunnur Tvrtković

Ljudi su skloni upoređivanju sebe sa drugim. To je jedna od najnužnijih i najopasnijih pojava po njihovo biće. Nužna je kao uslov da odredimo svoje ili nečije mjesto u odnosu na druge. Opasna je, jer po određivanju tog mjesta može rezultirati nezahvalnošću prema Gospodaru, ... ili pak, ohološću.

Upoređivanje često prerasta u takmičenje. Takmičenje je korisno jer povećava naše mogućnosti. Ali ... povećanje naših mogućnosti približava nas opasnoj granici oholosti.

Ako bi jedan atletičar trčao po određenoj stazi nemajući apsolutno nikakvog uvida o rezultatima drugih koji trče istu dionicu, on ne bi imao sa kim da poredi svoj rezultat. I koliko god bi skraćivao vrijeme pretrčavanja staze, on ne bi još uvijek mogao odgovoriti da li je njegovo vrijeme dobro ili loše u odnosu na druge. A to je ono što ga najviše zanima.

Dakle, potrebno mu je poređenje. A pošto smo naveli da poređenje često preraste u takmičenje, kroz primjer atletičara lahko ćemo zaključiti da će on bolje trčati ako bude takmičenje na stazi. Znači da oni sa kojima se poredi i takmiči poboljšavaju njegove sposobnosti jer će sada sa većim trudom trčati.

Nakon ovoga slijedi težnja. Ta se pojava kod ljudi javlja kada požele da imaju nešto što posjeduju i drugi. U primjeru trkača to bi se ispoljilo kroz želju da ima opremu, mišiće, treninge, brzinu i kondiciju poput onog koji ga je pobjedio na stazi. Naš sportaš bi to želio, ali nije poželio da pobjednik staze ostane bez svega toga. To je težnja. Ako je pasivna ostaje u srcu u obliku željenog uzdaha. Ako je aktivna pretvara se u trud i rad, te postaje vrstom motiva.

No, mi moramo razmotriti i mogućnost da je naš atletičar umjesto ove težnje poželio da pobjednik staze izgubi zdravlje, povrijedi se ili doživi bilo šta zbog čega će izgubiti one sposobnosti koje su ga učinile pobjednikom. U tom slučaju bi za našeg sportistu kazali da je ispoljio zavist. Kao u onoj narodnoj, "Nije bitno da ja dobijem kravu, nego da komšiji crkne krava".

U slučaju da je naš trkač pobijedio on bi postupio dobro ako bi svoju pobjedu vrjednovao kao obavezu zahvaljivanja Allahu. Ali ako bi to propustio i osjetio se velikim on bi time pokazao oholost.

Tako zaključujemo sljedeće:

- Ljudi se ne mogu otrgnuti poređenju sa drugima.

- Ljudi pronalaze polja u kojima će se takmičiti sa drugima.

- Poređenjem i takmičenjem uočavaju svoje vrijednosti i vrijednosti drugih.

- Uočavanje tih vrijednosti se uobličava u težnju ili zavist.

- Povećanje vlastitih vrijednosti dovodi do zahvalnosti Rabbu ili do oholosti.

Ljudi se dakle porede u svemu, pa i u vjeri. Vjera nas poziva na poređenje sa najboljim u smislu njihovog slijeđenja. Vjera nas poziva i da se takmičimo jedni sa drugima u smislu činjenja dobra. Vjera nam dopušta da se poredimo sa boljim od sebe u znanju i imetku u smislu težnje kako bi na njihovom mjestu i mi činili dobročinstva. Vjera nam brani da se poredimo sa takvim ako ćemo nakon poređenja postati očajni. Vjera nam savjetuje da se poredimo sa siromašnijim i bolesnijim od nas. To stoga, da bi više cijenili ono što je nama Allah dao.

Način kako se mi danas poredimo nije baš u ovim navedenim okvirima. Zadah nakaradnog poređenja je svugdje prisutan. Zbog njega su muslimani deficitarni sa međusobnim poštovanjem, nisu organizovani, niti pravilno upućeni jedni na druge. Ja ću iz obilja ove teme izdvojiti jednu crticu. Želim navesti da je krajnje opasno nakaradno se porediti sa onim koji su zbog ispoljavanja vjere bili na velikom iskušenju. To ću pokušati učiniti preko primjera pripadnika mladomuslimanskog pokreta.

Odabrao sam baš taj primjer iz razloga što lično ne poznajem druge koji su zbog vjere bili proganjani na ovim prostorima, te što sam kod mnogih muslimana vidio da se u poređenju sa tim ljudima osjećaju kao apsolutni pobjednici bez i ono malo nužnog respekta prema progonjenim.

Zašto je tako? Zato što pogrešno poređenje izbacuje slijedeća pitanja:

Da li su oni proganjani zbog vjere? Ako jesu, kako je moguće da neki od njih nisu imali pokrivene žene, uz prisustvo i drugih propusta?

Zašto sada kada se vjera može slobodno ispovjedati nisu disciplinovaniji u sveobuhvatnom sprovođenju propisa?

Naš odgovor! Oni su se borili za vjeru onakvom kako su je oni razumjeli. U toj borbi za namaz koji nije na vrijeme i ženu koja nakon namaza skine mahramu žrtvovali su svoje živote, ili kvalitet svojih života. Zašto se oni koji su bolji od njih ne žrtvuju za redovan namaz i za pokrivene žene? Kada bi se za vjeru trebali boriti isključivo ljudi bez grijeha i propusta onda se za nju ne bi borio niko. Da ti ljudi čak i nisu proganjani zbog vjere (koja ne bi išla na štetu nemuslimana a što se prikazivalo u javnosti) zlostavljani su zbog ispoljavanja nekih dijelova vjere. Ako su oni zbog samo nekih dijelova vjere bili u stanju žrtvovati sve, kako onaj ko posjeduje čitavu "vjeru" ne žrtvuje gotovo ništa?

Ono što je najvažnije i što trebamo utuviti u glavu je slijedeće:

- Ako su oni kod Allaha označeni kao vjernici (a mi to ne znamo ni za njih ni za sebe) zamislimo samo koliko im je Allah oprostio grijeha zbog progona koje su preživjeli čak i da nisu progonjeni zbog borbe za vjeru. Zar nije rečeno da i običan ubod trna uzrokuje oprost grijeha bez obzira jesmo li se zbog borbe za šerijat uboli na taj trn. A Allah će, nadamo se, oprostiti njima puno toga jer su se uboli na trn fizičke boli, trn zatočenosti, trn gladi, trn odvajanja od bližnjih, trn izvrgavanja javnom ruglu. A uboli su se i na najveći trn. Na trn onih koji ih nimalo ne poštuju zbog toga što su u nekim dijelovima vjere manje ažurni. Bez zagovaranja da se brane nečiji vjerski propusti preporučujem da njihove pogreške ostavimo sa njihovim trnjem a da svoje grijehe miješamo sa dobročinstvom jer nemamo dovoljno trnja.

Bojmo se Allaha zbog tih ljudi. Ljudi, od kojih jedan iščekujući da mu se nepravedno presudi ne misli na odvajanje od porodice, na predstojeće torture, i sve ono strašno što ga očekuje, nego ustaje i zahtjeva od silnika jednog društva da riječ Bog - pišu velikim slovom.

Tako sam eto konstatovao da je lahko ogriješiti se od ljude koji možda nisu u svemu onako kako Knjiga kaže, ali su dali sve za ono što su imali po Knjizi. Neće niko otvoreno kazati da je neko gori od njega. Jer nije teško naučiti da ta kompetencija pripada samo Bogu. Ali je jako uočljivo da mnogi pogledi i grimase, potezi i riječi ne idu u pravcu minimalnog respektovanja onih koji su se žrtvovali. Mi ne cijenimo zaslužne ljude, zato ih malo i imamo.

U islamu se ne živi od stare slave. Najbitniji je kraj života. Jer postoje i slatka iskušenja. Vlast umjesto progona, sloboda umjesto tamnice, obilje nakon gladi, slava nakon poniženja. Samo što mi taj kraj nikako ne ostavljamo ahiretu. Već sada, sudimo mi sami. Samo što u ruci, jasno je, ne držimo džennet i džehennem, nego ono što smo spominjali. Mi sudimo nakaradnim upoređivanjem drugih sa sobom. A Iblis je zbog toga propao.

Da Allah Uzvišeni oprosti svim muslimanima i da ih učini da u očima drugih budu veliki a u svojim očima mali.