Islamsko bankarstvo
- Detalji
- Objavljeno petak, 06 Juli 2018 00:00
- Autor Edhem Bakšić
Diplomski rad autora odbranjen 18.07.2001. na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu
Uvod i konvencionalno bankarstvo
Prema izvještaju Ujedinjenih Nacija iz 1996. godine, 358 najbogatijih ljudi na svijetu posjeduje više materijalnog bogatstva od 2,5 milijarde najsiromašnijih. Drugim riječima, ukupno društveno bogatstvo je tako neravnomjerno raspoređeno da jedan, zaista mali broj ljudi raspolaže istim bogatstvom kao i ona siromašnija polovina čovječanstva.
Nakon ovog saznanja ne možemo a da se ne zapitamo koji su osnovni uzroci i razlozi ovakvog stanja u svijetu na kraju XX i početku XXI vijeka? Samo istraživanje koje je došlo do ovog rezultata daje mogućnosti za brojne analize i raznovrsne zaključke. Između njih nikako ne možemo odbaciti kao neutemeljen i stav da je jedan od uzroka i način finansiranja ekonomskog razvoja u zemljama tzv. Trećeg svijeta. Isti se zasniva na finansiranju iz vanjskih izvora tj. pomoću inostranih zajmova koji predstavljaju jedan vid pomoći nerazvijenim privredama, ali istovremeno kod njih generišu i problem servisiranja tako nastalih dugova. Neka istraživanja su pokazala da mnoge zemlje moraju da uzimaju zajmove svake godine samo da bi platile kamate za prethodne zajmove, te da su otplate zajmova sa kamatom zemalja Trećeg svijeta u 1985. godini bile za 30 biliona američkih dolara veće od zajmova koje su primile te godine. [1] Ovi rezultati bi mogli biti argument u prilog kejnzijanske teorije po kojoj su štednja, a samim tim i investicije obrnuta funkcija kamate kao i argument u prilog tvrdnjama da bi eleminiranje kamate (ako ne u potpunosti, onda smanjivanjem kamatnih stopa) dovelo do većeg investiranja i da eleminiranje kamate predstavlja ključ ekonomskog razvoja. [2]
U mnogim filozofskim, ideološkim i religijskim učenjima, teorijama i pogledima kamata se smatra neprihvatljivim načinom sticanja novca ili uopšte imetka. Tako su npr. Platon i Aristotel kamatu tretirali kao "neprirodan" način bogaćenja; u glavnim svjetskim religijama - judaizmu, kršćanstvu i islamu poslovanje sa kamatom je grijeh jer čovjek na taj način ostvaruje zaradu bez rada odnosno bez uloženog truda, a Bog sa tim nije zadovoljan. Uz to i neka značajnija učenja moderne ekonomske misli (počevši od klasičara Adama Smita i Dejvida Rikarda) baziraju se na osnovama radne teorije vrijednosti (ne treba zaboraviti ni marksističke poglede o vrijednosti i višku vrijednosti koji nastaje radom).
Neslaganje sa načelima na kojima je baziran bankarski sistem doveo je do nastanka alternativnih sistema tj. do određenih oblika bezkamatne bankarske prakse. Najbolji praktični primjer bezkamatnog bankarstva je "islamsko bankarstvo". Možda ovaj termin, na prvi pogled, izgleda neprikladan, ali to je danas uobičajen termin kako u stručnim bankarskim krugovima, literaturi i medijima koji tretiraju ekonomska i bankarska pitanja, tako i u razvijenoj bankarskoj praksi. Istina je da se termin islamsko bankarstvo smatra neprikladnim i među samim muslimanima, a razloge za to navešćemo kasnije . Ovaj tekst treba da pojasni suštinu zabrane kamate, osnovne probleme na relaciji između poslovne bankarske i islamske vjerske svijesti, instrumente ili modele finansiranja koje u svojoj praksi primjenjuju islamske banke, nastanak i razvoj islamskog bankarstva i aktuelnu problematiku u vezi sa ovim pitanjima.
Konvencionalno bankarstvo - historija i suština
Standardno objašnjenje poslovne racionalnosti koja "opravdava" konvencionalno komercijalno bankarstvo je učešće komercijalnih banaka kao posrednika između onih koji imaju suficit - višak i onih koji imaju deficit - manjak novčanih sredstava. Od razvoja prvih modernih banaka u Evropi, laik je bio podstaknut da vjeruje da komercijalna banka posuđuje novac od osobe A i daje ga u zajam osobi B. Po teoriji konvencionalnog bankarstva bankari plaćaju osobi A, od koje posuđuju novac, manju kamatu (pasivna kamatna stopa) od one koja je zaračunata osobi B, kojoj posuđuju novac (aktivna kamatna stopa), te na ovaj način oni ostvaruju svoj profit. Ali iako je normalno da bankari na osnovu posredovanja zarade određenu dobit (prvenstveno ako se radi o procentualno malom iznosu u odnosu na sredstva kojim upravljaju) laik je sa ovakvim prostim objašnjenjem obmanut jer se iza ovakve argumentacije prikriva jedan potpuno drugi i različit poslovni proces koji je vremenom postao suština bankarstva.
Naime, bankarski sistem zasnovan na kamati, koji sada tvori osnovu monetarnog sistema u svakoj modernoj naciji, razvijen je iz prakse zlatara koji su ustanovili prve banke u Evropi prije nekoliko vijekova. Ovi zlatari su bili spremni da ponude svoje usluge onima koji su željeli da povjere zlatni novac na čuvanje. Po preuzimanju zlatnog novca zlatar bi izdao potvrdu o prijemu onome koji bi povjerio novac. Potvrda bi bila izdana u formi "plaća se donosiocu" što znači da je bilo koja osoba, podnoseći je, mogla povratiti zlato od bankara na zahtjev. Vremenom ljudi su počeli da ovim potvrdama plaćaju za dobra i usluge te su ove potvrde počele da obavljaju jednu od osnovnih funkcija novca. Potvrde su postale najranija forma "bankovnog novca", a bile su potpuno drugačije prirode od zlatnog novca pravljenog od strane države.
Bankarima je vrlo brzo postalo očito da nema potrebe da izdaju odnosno stavljaju u promet zlato koje je kod njih pohranjeno na sigurnom pošto su sada same potvrde u javnosti bile smatrane novcem. Vrlo brzo su uvidjeli prednost potvrda i u tome što su one mogle biti izrađene skoro besplatno, dok zlatni novac nije.
Bankari su ovo iskoristili i dodatnim štampanjem potvrda za koje nisu imali pokriće u zlatu. Tako je nastala situacija koja je bankarima omogućila da "sami kreiraju novac" i da budu u poziciji da na osnovu potvrda bez pokrića ostvaruju stvarne profite jer su iznajmljivanjem potvrda bez pokrića zacjenjivali kamatu na taj posuđeni iznos odnosno iznos naznačen na potvrdi. Sa njihovim povratom, potvrde su mogle biti uništene tako lahko kako su bile i napravljene, ali zacijenjena kamata bi ostala kao prihod.
Potrebno je napomenuti da je ovakva bankarska praksa potakla velike rasprave o tome da li bankari moraju imati tzv. 100%-tne rezerve tj. da li moraju imati npr. 10.000 funti u zlatu ako izdaju 10.000 funti na potvrdama koje obećavaju isplatu na zahtjev. Prevagnula je opcija da bankari moraju imati djelimičnu rezervu npr. 20% od iznosa za koji su se obavezali da će isplatiti prilikom podnošenja potvrda za naplatu jer u praksi se najčešće dešavalo da se zlatni novac povučen iz banke na neki poslovni dan za vrlo kratko vrijeme nadoknadio novim depozitima i da se iz dana u dan ostvarivala relativno mala promjena u rezervama. Ali one okolnosti koje bi dovele do zahtjeva za isplatu u većem iznosu od postojeće djelimične rezerve, banku bi dovele do kolapsa ukoliko ne bi mogla brzo naći izvor extra rezervi od bilo koga. U današnjim monetarnim sistemima postoji centralna banka koja djeluje kao krajnji dobavljač ovih rezervi, efektivno dozvoljavajući komercijalnim bankama da "nekažnjeno" praktikuju djelimičnu bankarsku rezervu tj. uglavnom bez drastičnih posljedica. Drugim riječima, ovakvo bankarsko poslovanje je i danas uobičajeno i normalno.
Međutim, namjera ovog prikaza nastanka i suštine konvencionalnog bankarstva je isticanje slijedećih činjenica:
1. Zbog uspostavljanja ovakve bankarske prakse nastala je situacija da banke, u nastojanju da zaštite svoje zajmove na bazi potvrda bez pokrića, izbjegavaju investicije uz dijeljenje profita i umjesto toga se koncentrišu na zajmove bazirane na kamati podržane kolateralom (depozitom, hipotekom i sl.) koji djeluju kao "tampon" koji štiti bankarev zajam u slučaju neizmirenja od strane onoga koji uzima zajam. Takav kriterij za odobravanje zajmova omogućava posuđivanje novčanih sredstava onima koji već imaju nauštrb siromašnih pojedinaca čije poslovne ideje mogu biti zaslužne finansiranja. Takav kriterij je doveo do nastanka poslovice da su "bankari ljudi koji će vam posuditi novac ukoliko im možete dokazati da vam novac i nije baš potreban".
2. Bankari su ovim dobili povlaštenu mogućnost da samostalno kreiraju odnosno proizvode novac, a to je pravo koje pripada državi. S obzirom da su postali svjesni opasnosti nastale za zdravu ekonomiju u kojoj su aktivni brojni privatni izdavači papirnog novca, vlasti u Engleskoj su, prema bankovnoj odredbi iz 1844. godine, pravo na izdavanje većine vrsta papirnog novca ograničili samo na Banku Engleske. Međutim, odredba u praksi nije spriječila rastuće pouzdanje bankara prema vjerovatno "najprofitabilnijoj poslovnoj ideji svih vremena." Monetarne vlasti kapitalističkih zemalja ubrzo su prećutno (a kasnije i zakonski) prihvatile tu situaciju te je nastao paradoks da pojedinac može biti uhapšen zbog štampanja novca kod svoje kuće, dok jedna komercijalna banka ima potpunu zaštitu od strane zakona da uradi upravo istu stvar.
3. Bankari su nametnuli kamatu na novac koji su samo oni bili u stanju da proizvedu. I najveće posljedice na društvo i ekonomiju danas ne ostavlja tako kreirani novac već tako nastala kamata. Jer mogućnost bankara da kreiraju novac nije im omogućavao da štampaju potvrde i troše ih za svoje potrebe. Prosto zato jer ih tada banka više ne bi posjedovala, a one bi se u obrnutom toku vratile banci na isplatu u zlatu - zlatu kojim banka ne raspolaže. One su zato samo služile bankaru da naplati kamatu na fiktivni iznos, znači bez ikakvog realnog pokrića, praktično ne dajući ništa.
Smatra se da finansijska stabilnost u jednoj privredno nerazvijenoj zemlji, a ni globalno, ne može biti izgrađena na ovakvim temeljima te se koncept bezkamatnog bankarstva javlja kao alternativa postojećem konvencionalnom bankarskom sistemu.
U muslimanskim zemljama, u drugoj polovini XX vijeka mnogo je urađeno na propagandi i praktičnoj primjeni islamskog bankarstva, koncepta bankarstva koji u prvi plan ističe svoje etičke vrijednosti. Živeći vijekovima pod kapitalističkim ekonomskim sistemom, finansijski svjetski krugovi tretirali su to kao utopijski san i pri tom se pitali šta etika ima sa finansijama? Ipak, u zadnjih nekoliko decenija opšti stavovi i dojmovi pretrpjeli su veliku promjenu.
[1] Abu lHasan M. Sadeq: "Finansiranje ekonomskog razvoja", El-Kalem, Sarajevo, 1996. - str. 55
Šta je islamsko bankarstvo?
Islamsko bankarstvo je dio šireg koncepta islamske ekonomije. Zbog svojih etičkih osnova, za mnoge muslimane to je više od sistema komercijalnih transakcija. Za razliku od konvencionalnog finansijskog sistema koji se fokusirao primarno na ekonomske/finansijske aspekte transakcija, islamski finansijski sistem ima ulogu da ravnomjerno izrazi etičku, moralnu, društvenu i religijsku dimenziju sa ciljem ostvarenja jednakosti u društvu, a za dobrobit društva kao cjeline.
Ukidanje kamate je osnovno "sporno" pitanje u savremenim diskusijama o islamskom finansiranju ili uopšte o islamskoj ekonomiji (a u potpunosti je podržano ostalim principima islamske doktrine koji preporučuju, brane i zagovaraju učešće u riziku, individualna prava i dužnosti, vlasnička prava, svetost ugovora itd). Kažemo sporno jer je bilo nekoliko pokušaja "preispitivanja" kamate i od strane muslimana koji prihvataju islamsko učenje i žele da se pridržavaju islamskih principa, u smislu: šta zapravo predstavlja zabrana kamate, da li postoji razlika između kamate i lihvarstva ("zelenaštva"), da li je svaki vid kamate nedozvoljen i sl. Debata po ovim pitanjima je okončana (i o njima se više ne raspravlja među muslimanskim ekonomistima); u modernoj islamskoj literaturi, termini "riba" (naziv za kamatu na arapskom jeziku - termin spomenut u Kur´anu u smislu imperativne zabrane istog) i "interest" (naziv za kamatu na engleskom jeziku) tretiraju se kao sinonimi, a zabrana kamate nastavlja da se posmatra kao zabrana svake vrste kamate.
Nije suvišno napomenuti da su i ove nedoumice nastale "tek" u XX vijeku, vjerovatno zbog sveprisutnosti kamate i zbog postojanja maloprije istaknutog bankovnog novca koji sa kamatom na taj bankovni novac obimom prevazilazi novčanu masu proizvedenu i puštenu u opticaj od strane države. Islamski mislioci, pravnici i učenjaci vijekovima ranije nisu imali dileme oko statusa kamate. Između njih možemo istaći Ebu Hamida el Gazalija (1055. - 1111.), koji u svom poznatom djelu "Ihja Ilumid-din" ističe kako kamata spriječava novac da vrši svoju pravu funkciju; kako novac treba da služi kao mjera vrijednosti i sredstvo razmjene dok je funkcija novca kao "sredstva zgrtanja blaga" loša i nepoželjna funkcija novca. Gazali tvrdi da, novac, sam po sebi, nema nikakvu korist ni vrijednost i ovu tvrdnju obrazlaže upoređujući novac sa slovima abecede. Kao što slova abecede služe za konstruisanje riječi i rečenica, a sama nemaju nikakvo smisaono značenje za čovjeka tako i novac služi za "konstruisanje" odnosno omogućavanje svih oblika robne razmjene, a bez tog svojstva ne bi imao nikakvu ulogu za čovjeka. Za razliku od konvencionalne ekonomske teorije koja definira novac kao robu sa specifičnim svojstvima i prihvata kamatu kao logičnu i opravdanu, Gazali predstavlja islamsko shvatanje po kojem novac nije roba jer ne gubi od svoje vrijednosti tokom vremena, kao takav ne može se iznajmljivati niti pojavljivati u razmjeni kao vrijednost s obzirom da je on mjera svih drugih vrijednosti, a ukoliko bi se ipak tretirao kao i sve druge robe onda bi se odvraćao od upotrebe za koju je namijenjen. On je u ovim činjenicama vidio osnovni razlog zabrane kamate.
Razmišljanja i drugih muslimanskih učenjaka su slična, bolje reći identična Gazalijevom stavu po pitanju kamate. Tako nalazimo kako oni ističu da niko ne treba biti privilegiran niti nagrađen zbog samog akta odricanja od potrošnje; da novac nije isto što i kapital; da se u praksi kamata plaća na novac (a ne na kapital) te da je to ono što Islam zabranjuje. Drugim riječima, kamata se ne može smatrati cijenom kapitala ako se ona plaća bez obzira na produktivnost tog kapitala, a da bi se o novcu moglo govoriti kao o kapitalu mora postojati produktivna upotreba samog novca.
Usljed toga, pogledi muslimanskih učenjaka na principe finansiranja su povezani sa njihovim studijama o razboritosti zabrane kamate. Zapravo, njihovi pogledi na problematiku finansiranja koncentrisani su na dva osnovna pitanja:
1. razlika između trgovinskih transakcija i transakcija baziranih na kamati
2. odbijanja čak i same "ideje" fiksne cijene povrata na finansijski kapital
1. Razlika između trgovine i kamate
Razlika je od krucijalne važnosti pošto Bog jasno dozvoljava trgovinu i zabranjuje kamatu. Ebu E'ala el-Mewdudi [1] , posmatra razliku između trgovine i kamate u kontekstu pravične raspodjele dobitaka i gubitaka kao i stvarnog upravljanja rizikom (u transakcijama baziranim na kamati, rizik se prebacuje na onoga ko posuđuje novac što iskazuje jedan vid nepravde i ekonomske nesposobnosti).
Primjer: Trgovac uzima od proizvođača robu vrijednosti 100 DEM i prodaje je za 120 DEM nastojeći da roba postane ekvivalent za tu sumu. Kada se međusobni sporazum postigne, vrijednost razmjene postaje jednaka. Ali da je osoba dobila 120 DEM u razmjeni za 100 DEM, onda se postavlja pitanje šta zapravo predstavlja dodatak od 20 DEM? Da li se može reći da je onaj ko je dobio 20 DEM stekao dodatnu sumu "za vrijeme" u kojem se odvijala ova razmjena? Ne, pošto vrijeme nije nikakva roba za razmjenu niti neka takva stvar koja bi mogla biti naznačena kao vrijednost za razmjenu. Iz ove usporedbe jasno je da je u transakcijama baziranim na kamati objekat prodaje vrijeme, a njegova cijena je kamata i da tako nastaje kategorija vremenske vrijednosti novca.
Ovdje je potrebno napomenuti da mnogi islamski učenjaci odobravaju vremensku vrijednost novca, ali da ona ne može biti određena unaprijed. Oni, dakle, prihvataju "vrijednost vremena", ali samo u vezi sa stvarnim (robnim) transakcijama jer je vrijednost vremena u vezi sa kompletiranjem stvarne transakcije. Vrijeme je jedan od nekoliko faktora koji može imati za posljedicu dobitak ili gubitak. Zato je, u stvarnim transakcijama, naknada na kapital povezana sa posjedovanjem stvarnih dobara koja su podređena neizvjesnosti usljed svojstava njihove prirode.
U kontekstu gornje diskusije o razlici između trgovinskih i kamatnih transakcija možemo reći da su kod prve kategorije transakcija suština prirodni uslovi, neizvjesnost i rizik u relaciji sa vremenom, a kod drugih nisu. Rezultat toga je da kapital uključen u trgovinu može rasti ili opadati kroz vrijeme dok se u kamatnim transakcijama kapital automatski povećava tokom vremena.
Međutim, u realnom poslovanju imamo situacije gdje je vrlo teško precizno reći gdje je granica između kamate i trgovine. Stoga je razliku između njih, kao i određena razilaženja u shvatanjima nekih problema najbolje pojasniti u nekoliko primjera.
Postavlja se pitanje da li osoba A može, prodajući automobil osobi B po cijeni od 1000 $, usloviti da ukoliko iznos ne bude plaćen u određenom roku, da poslije tog roka cijena bude 1100$ ? Ako je cijena jasna, a jeste - kao što i treba biti u punovažećoj kupoprodajnoj transakciji, tada svaki dodatak na istu po osnovu kašnjenja isplate predstavlja kamatu na isplativi dug. Dakle, ugovor sa ovakvom klauzulom ne bi bio prihvaćen od islamskih učenjaka. Ipak, postoji shvatanje da je sasvim dozvoljeno ući u ovakvu transakciju sve dok naplata kamate nije osnovna svrha transakcije. Zagovornici tog mišljenja bi, u ovom slučaju, podvukli da je prodaja automobila osnovna svrha ugovora, a ne pozajmica novca, i da bi stoga ovakva prodaja trebala biti dozvoljena.
Da bi se sa stanovišta islamskog svjetonazora mogao dati decidan i konačan stav po ovom, a i svakom drugom pitanju, potrebno je jasno i nedvosmisleno definisati pitanje jer od definisanja problema ovisi i konačan odgovor. Isto tako je neophodno još podrobnije razmotriti šta je to kamata, a šta je to trgovina jer, kako smo istakli, svi koji se bave ovom problematikom su se složili da se kamatne transakcije moraju izbjegavati, a da se trgovinske transakcije trebaju podsticati; jedina razmimoilaženja nastaju što neko konkretnu transakciju smatra običnom trgovinom, a neko drugi "lažnom" trgovinom tj. transakciju koja u svojoj osnovi ima zacijenjivanje kamate.
Razmotrimo sada opšti primjer: Da li je osobi A dozvoljeno prodati osobi B predmet X čija je cijena 500 KM na rate s tim da na ime toga poveća cijenu pa da osoba B bude u obavezi da plati 6 rata po 100 KM? Islamski pravnici 4 osnovne i priznate islamske pravne škole (hanefijske, malikijske, šafijske i hanbelijske) smatraju ovo dozvoljenim tretirajući ovo kao dva sasvim odvojena ugovora koja sami za sebe predstavljaju običnu trgovinu u kojoj nema kamate. [2]
Formulišemo sad pitanje na slijedeći način: Da li osoba A može, prodajući osobi B automobil po cijeni od 1000 $, usloviti da plati navedenu cijenu u određenom roku ili da plati u bilo koje vrijeme poslije dogovorenog roka po cijeni od 1100 $ s tim da odmah donese svoju odluku? Neko od islamskih učenjaka bi vjerovatno zabranio ovakvu vrstu transakcije, smatrajući ovo ponudom prodavca sa dvije različite cijene (jedna koja se odnosi na trenutno, a druga koja se odnosi na odgođeno i uvećano plaćanje što predstavlja kamatu, a kao dokaz bi vjerovatno citirao hadis - izreku Muhammeda a.s. kojim se zabranjuje kombinovanje dvaju različitih transakcija u jednu). Ovdje imamo neznatno različit slučaj u smislu da obadvije cijene vrijede za odloženo plaćanje, iako je jedna ranija od druge. Ipak, postoje dva osnovna razloga zbog kojih bi većina islamskih učenjaka prihvatila ovakav vid transakcije kao dopušten i legalan. Prvi je taj da se ovdje ne radi o kombinaciji dvaju različitih transakcija u jednu već o dvije različite transakcije pod jednim ugovornim dokumentom. Uz ovo se odmah mogu navesti i dva primjera nedozvoljenog kombinovanja dvaju transakcija u jednu, a to su:
a.) da osoba A proda automobil osobi B po cijeni od 1000 $ sa isplatom u tom trenutku i da istovremeno osoba B proda taj isti automobil osobi A po cijeni od 1100 $ sa isplatom u roku od jedne godine. To bi bilo isto kao i da osoba A pozajmi novac od osobe B po kamatnoj stopi od 10%.
b.) da se dogovori prodaja dvaju automobila po cijeni od 2500 $ ujedno. Isto je zabranjeno radi mogućih teškoća u slučaju da kupac želi da vrati samo jedno od vozila prodavcu na osnovu kvara. Koji bi onda iznos prodavac trebao isplatiti (vratiti) kupcu?
Drugi razlog je činjenica da je kupac taj koji treba odmah da odluči koju transakciju prihvata nakon čega ona druga transakcija (npr. plaćanje odjednom, ali po manjoj cijeni) prestaje biti opcija odnosno prestaje biti važeća za strane koje ugovaraju kupoprodaju.
Kupoprodajna transakcija u kojoj bi prodavač kazao: "Prodajem ti ovu stvar za 100 DEM u gotovini ove sedmice ili za 110 DEM sa isplatom za mjesec dana." i u kojoj bi kupac rekao: "Prihvatam" bez određivanja šta prihvata tj. po kojoj cijeni kupuje stvar, bi dovela do toga da se obojica raziđu i odu odvojenim putevima sa uvjerenjem da je sklopljen ugovor koji vezuje kupca sa obje cijene što predstavlja po Islamu nedozvoljen vid tzv. "Gharar" trgovine. [3] 2. Fiksna cijena povrata
Da bi se obrazložila suština ne priznavanja fiksne cijene povrata na uloženi finansijski kapital najbolje je citirati Ebu E'ala el-Mewdudija koji kaže: "Koji racionalni princip, koja logika, koji zakonski propis i koji ispravan ekonomski princip može dati za pravo da onima koji troše svoje vrijeme, energiju, kapacitete i resurse, a čiji napori i sposobnosti čine poslovni napredak, nije garantovan profit u nekom fiksnom postotku, dok je onima koji naprosto samo posuđuju svoj kapital, potpuno osiguran od svih rizika i gubitaka, garantovan i profit u fiksnom iznosu ?" [4]
Postoji skoro potpuni konsenzus između muslimanskih učenjaka da je, u skladu sa odgovorom na ova i slična pitanja, zaračunavanje nekog garantovanog povrata na finansiranje nelogičan, neracionalan i neopravdan postupak.
[1] Jedan od osnivača Islamske Republike Pakistan i kompetentna ličnost da govori o ovim pitanjima zbog svog dugogodišnjeg teoretskog i praktičnog rada na ovoj problematici
[2] AbulHasan M. Sadeq, Aidit Ghazali: "Pregled Islamske Ekonomske Misli", El-Kalem, Sarajevo, 1996. - str. 66
[3] Siddiq Muhammed Al-Ameen Al-Dhareer: "Al-Gharar in contracts and its effection contemporary transactions", IDB - Islamic Research and Training Institute, Jeddah Saudi Arabia 1997. - str. 15
[4] "Principles of islamic financing" Izdavač: Islamic development bank, 1985.
Šerijatom dozvoljeni finansijski instrumenti
Kao zaključak o dosad navedenom (o principima islamskog finansiranja) možemo istaći da islamski finansijski sistem odbacuje koncept po kojem je zajmoprimac odgovoran (obavezan) za vraćanje duga - posuđenog kapitala i unaprijed određenog povrata na glavnicu, bez obzira na izvršenje zajmoprimčevog posla. Pod islamskim sistemom ovo odbacivanje kamate je zamijenjeno sa konceptom da će zajmodavac uzeti na sebe rizik biznisa zajmoprimca i učestvovati u dobicima i gubicima tog posla. Primjenjujući ovo, princip islamskog finansiranja može uzeti oblik: Profit Sharing Principle (Princip podjele profita) ili Profit and Loss Sharing Principle (Princip podjele dobitaka i gubitaka).
Pošto se na osnovu gore izloženog može zaključiti da je faktor rizika centralni argument u islamskom finansiranju potrebno je napomenuti da u svakoj ljudskoj aktivnosti postoji rizik od neuspjeha. Naime, postavlja se pitanja kakva je razlika između rizikovanja nečijeg novca na pokretanje poslovnog poduhvata i rizikovanja novca pri najobičnijoj opkladi, recimo oko rezultata fudbalske utakmice? Sa stanovišta Islama razlika je ogromna s obzirom da je prvo dozvoljeno, a drugo nije. Što se tiče prvog, tu postoji ugovor da se investiraju dobra i onda da se podijele ostvareni profiti. Što se tiče drugog, tu postoji dogovor između dvije strane da jedna drugoj "prebaci" određen iznos novca u zavisnosti od rezultata budućeg događaja na koji oni ne mogu uticati i koji ujedno uopšte nije produktivan proces jer se ništa ne ulaže sa ciljem pribavljanja novog kapitala. Kod drugog slučaja ostvaruje se samo proces "preraspodjele" već postojećeg kapitala bez produktivnog iskorištavanja svojih sposobnosti i ulaganja bilo kakvih napora tj. na način koji se ne može smatrati društveno opravdanim niti racionalnim; naprotiv treba ga tretirati kao društveno štetni hazard - kockanje.
Implementacija ovih načela islamskog finansiranja na bankarski sistem je doveo do toga da se rizik pokušava podijeliti između banke i korisnika kapitala. U stvari on je doprinio da su islamske banke "izumila" mnoga kreativna finansijska riješenja i da u svom radu koriste neke (ili sve) od sljedećih oblika finansijskih instrumenata:
a.) Mudareba
b.) Mušareka
c.) Murabeha
d.) Idžara
e.) Istisna´
f.) Muqareda
g.) Qard hasen
a.) Mudareba
Mudareba predstavlja zajedničko učešće islamske banke i njenog klijenta u određenom projektu. Cilj mudarebe je ostvarenje saradnje onoga ko posjeduje kapital, ali ne i znanje, mogućnost odnosno sposobnost da rukovodi određenim projektom ili jednostavno da obavlja potrebne radnje u sklopu poslovne aktivnosti i onoga ko ima znanje, mogućnost i sposobnost ali ne i (finansijska) sredstva za realizaciju tog projekta.
Mudareba je ugovor baziran na dogovoru da kapital bude obezbjeđen od jednog učesnika (po logici stvari - banke), a rad od drugog (poduzetnika), a pravo na učešće u profitu i jedne i druge strane bazira se na činjenici da su obje strane ulagači, iako se njihovi ulozi kvalitativno razlikuju. Nema "mudarebe" osim sa uvjetom podjele profita između ulagača u dogovorenom omjeru. Taj omjer je dogovoren odnosno određen u trenutku potpisivanja ugovora. Nije ispravno da se odredi fiksna suma novca koja će biti isplaćena jednoj strani; omjer podjele mora biti isključivo izražen u procentima. Ako bi pak, sav profit pripao posjedniku kapitala, mudareba bi postala jednostavno investiranje (uz plaćanje fizičkog i intelektualnog rada po tržišnoj cijeni), a ako bi se složili da preduzetnik dobije sav profit, onda se radi o tzv. qard ugovoru (a ne mudarebi). Gornja napomena podvlači liniju između principa direktnog investiranja, qarda i mudarebe.
U mudarebi dakle, posjednik novčanih sredstava dijeli profite sa partnerom koji radi, ali on sam snosi sve rizike gubitka. U stvari, nije pogrešno smatrati da se i gubitak pokriva srazmjerno ulogu učesnika u poslu s tim da banka gubi dio uloženih sredstava, a "mudarib" gubi uloženi trud, vrijeme, te svoja nematerijalna, ali i određena materijalna ulaganja (ukoliko ih je bilo). Drugim riječima, u slučaju gubitka svako gubi ono što je uložio.
S obzirom da banka daje određeni iznos preduzeću, privatniku, samostalnom preduzetniku odnosno svom klijentu, da on taj novac investira po svom nahođenju tj. kako on smatra da je najbolje, neophodno je da:
1. bankarski činovnik prethodno traži elaborat odnosno studiju o namjeravanoj investiciji na osnovi koje banka, nakon analize, može i odbiti da dadne traženi zajam.
2. u slučaju gubitka, ispita i savjesnost i poslovnost komitenta - mudariba tj. da li je učinio sve što je mogao (prilikom raspolaganja novcem) da izbjegne gubitak. Ako nije, tj. ako je gubitak nastao usljed namjernog zanemarivanja, nestručnog rukovođenja, pogrešnog korištenja sredstava i sl. "mudarib" je obavezan da banci nadoknadi štetu.
Osnovno pitanje koje se nameće samo po sebi je da li banka - vlasnik kapitala treba "sačekati gubitak" ili može i treba sprovoditi mjere kontrole savjesnog poslovanja svog klijenta i u toku obavljanja projekta. Polazni princip mudarebe je da ne treba tražiti, očekivati i potencirati da vlasnik kapitala učestvuje i na taj način u projektu, ali on ipak u samom ugovoru može postaviti mnoga ograničenja na osnovi koje razlikujemo uslovnu i bezuslovnu mudarebu.
Uslovna mudareba podrazumjeva prostorna i vremenska ograničenja (poduzetnik ne može koristiti sredstva izvan zone dozvoljene ugovorom npr. jedne ili nekoliko država; po isteku određenog vremenskog perioda ugovor prestaje da važi); može podrazumjevati da vlasnik kapitala može suspendovati poduzetnika i/ili raskinuti ugovor (s tim da poduzetnik ima pravo na realno procijenjenu naknadu za rad do tog trenutka) kao i to da se ne dozvoli udruživanje kapitala mudarebe sa kapitalom drugog mudareba projekta istog ili drugog vlasnika i sl.
Bezuslovna mudareba opet podrazumjeva da je poduzetnik slobodan da obavlja transakcije po svom nahođenju i da nema nikakvih restrikcija u pogledu radnih aktivnosti, vremena, mjesta, kupaca i ostalog; da može da kupuje/prodaje za gotovinu ili na kredit, da imenuje treću osobu da vodi poslove u njegovo ime, da pomjera aktivu mudarebe iz drugu zemlju i sl.
Principi prema kojima, najblaže rečeno, nije uobičajeno miješanje ličnog kapitala mudariba sa kapitalom mudarebe predstavljaju principe "klasične" mudarebe dok u modernim vremenima "neklasična" mudareba postaje predominantno pravilo pošto islamske banke koriste svoj vlastiti akcijski kapital zajedno sa novcem depozitora. Značaj ove inovacije za islamski sistem finansiranja pokazuje se ogromnim.
b.) Mušareka
Dok mudareba predstavlja oblik "čistog" finansiranja, mušareka predstavlja islamski oblik zajedničkog ulaganja (joint venture). Po nekim teoretičarima predstavlja najdosljedniji vid finansijskog instrumenta već izloženim islamskim principima. Banka i njen klijent koji ima određeni kapital sporazumno odluče da svaka strana "ulazi" u posao sa ulogom u kapitalu, da zajednički učestvuju u upravljanju projektom, da sporazumno raspolažu i kapitalom i radnom snagom, kao i da dijele troškove koji su potrebni za ostvarenje projekta, te naposljetku da dijele i dobitke i gubitke zajedničkog učešća u poslu.
Mušareka je dakle, termin upotrebljen da opiše partnerstvo formirano sa nekom ekonomsko-komercijalnom svrhom. Postoje različiti oblici mušareka partnerstva, sa različitim karakteristikama, npr. neograničeno i ravnopravno partnerstvo u kojem partneri uživaju potpunu ravnopravnost (ali srazmjerno sa njihovim ulogom) u područjima kapitala, menadžmenta i prava raspolaganja i u kojem je svaki partner i realizator posla i onaj koji garantuje onom drugom za taj posao ili zajedničko ulaganje sa određenim ograničenjima gdje, recimo, partner ne garantuje preko uloženog iznosa tj. i za svog parnera i sl. Učešće u mušareki može biti ili u novom projektu ili kao obezbjeđivanje dodatnim novčanim sredstvima neki već postojeći.
Kao i kod mudarebe, omjer podjele profita mora biti dogovoren odnosno zaključen u vrijeme potpisivanja ugovora. I ne samo omjer već, u slučaju mušareke, i način podjele profita. Najčešće se prvo isplati procenat za rukovođenje projektom odnosno za učešće u radu projekta. Pošto vlasnici projekta mogu prepustiti pravo upravljanja projektom samo jednom od njih tako i banka može simbolično učestvovati u menadžmentu nekog projekta (ako npr. procijeni da nije kadrovski dovoljno osposobljena) i učestvovati sa neznatnim dijelom u podjeli profita po ovom osnovu. Nakon toga, preostali profit se dijeli proporcionalno njihovim novčanim ulozima.
U slučaju gubitka - osim onog nastalog nemarom i neodgovornošću - isti snose obje strane u istom odnosu u kojem su i njihovi ulozi.
Mušareka se nekada formirala prvenstveno na kratkoročnoj osnovi, a jednom od partnera je bilo vrlo lahko da se "povuče" iz ovog oblika poslovnog odnosa. To povlačenje nije stvaralo mnogo problema u pogledu oporezivanja kapitalnih izdataka, trajne prirode poslovne djelatnosti i ugleda. U savremenoj složenoj komercijalnoj praksi, pravna regulativa i javna kontrola vezali su mušareku za duži period na način da se nijedan partner ne može lahko povući iz nje i dobiti natrag svoj uloženi kapital. Odnosno to je moguće samo u slučaju da podmiri sve svoje obaveze koje ima kao partner prema odredbama i uvjetima koji su utvrđeni ugovorom.
Mušareka kao oblik zajedničkog finansiranja ipak predstavlja vid kreditiranja finansijski jačeg i stabilnijeg partnera tj. banke i kao takva predstavlja znatnu pomoć poduzetniku koji posjeduje nedovoljna novčana sredstva.
c.) Murabeha
Murabeha je danas najznačajniji i najrasprostranjeniji instrument islamskog bankarstva. Banka za svog klijenta kupuje njemu potrebnu opremu, robu, materijal jer on zbog nedostatka sredstava nije u stanju da to sam učini. Klijent prethodno daje tačnu specifikaciju šta mu treba i ugovorno se obavezuje da će isto kupiti i preuzeti od banke nakon što ona to nabavi pod najpovoljnijim uslovima. Banka će klijentu predmet ugovora prodati po većoj cijeni od nabavne jer ona mora zaračunati i proviziju. Provizija ili profit banke iz ove poslovne transakcije je unaprijed poznat ili bolje rečeno, usaglašen od obje strane. [1] Interes klijenta se ogleda u mogućnosti da ono što nabavi na taj način otplati u ratama i naknadno. Banka u ovom poslu obavlja jednu tipičnu kupoprodajnu tj. trgovinsku transakciju. Njen profit je vezan uz kupovinu i prodaju, ona mora u jednom, makar kratkom vremenskom periodu, biti vlasnik nabavljenih sredstava (isprava o vlasništvu nad sredstvima će biti kod nje sve dok se transakcija ne obavi u potpunosti). Drugim riječima njen profit proizlazi iz jedne realne usluge a ne na osnovu plaćanja po osnovu proteklog vremena.
Uočljiva tendencija u budućem poslovanju islamskih banaka je sve veće korištenje ovog instrumenta finansiranja jer on, u odnosu na mudarebu i mušareku, predstavlja manje rizični instrument. Možda to, u neku ruku izgleda i paradoksalno jer pojedini islamski teoretičari nastoje objasniti kako ova finansijska tehnika nije u duhu islama u onoj mjeri u kojoj jesu ove druge (spomenute) tehnike, a koje podrazumjevaju ulazak u rizik na bazi povjerenja u poslovnog partnera. Ipak, činjenica je da nijedna islamska banka ne može istovremeno kvalitetno upravljati većim brojem projekata na bazi mudarebe / mušareke i sebi dozvoliti da ovisi o tome da li će druga strana, s kojom je ušla u projekat, biti menadžerski sposobna da osigura profit (odnosno spriječi gubitak) te biti "fer i korektna" i voditi računa o interesu banke - svog partnera kao i o svom vlastitom interesu (jer iako su zajedno u projektu, uvijek jedan od partnera može varati ili potkradati drugog ako ne postoje dobri mehanizmi zaštite koji bi to onemogućili).
d.) Idžara
Kao i kod murabehe, banka kupuje ono što je potrebno njenom klijentu, s tim da mu to poslije ne prodaje već iznajmljuje. Ovo nije trgovinska transakcija već oblik "lizing" transakcije iako se, po pravilu, klijent obavezuje da će po isteku vremena u kojem je uzeo u zakup određenu opremu, robu ili drugo ta ista sredstva i otkupiti (plaćajući vrijednost neamortizovanog dijela). Ovo se podrazumjeva u situacijama kada je zakupni rok (utvrđen ugovorom) kraći od ekonomskog vijeka trajanja predmeta ugovora, a polazi se od realne pretpostavke da će klijent tada (nakon recimo, 5 ili 10 godina) biti u finansijskoj mogućnosti da to uradi i činjenice da banci ne treba ta oprema koju je iznajmljivala svom klijentu. Naravno, po isteku ugovora klijent ima alternativu da vrati predmet zakupa zakupodavcu i da zamijeni postojeću opremu novom i savremenijom. Ovo je inače praksa koja širom svijeta stavlja desetine hiljada vozača na cestu svake godine.
e.) Istisna´
Istisna´ predstavlja ugovor u kojem jedna strana preduzima proizvodnju specifičnog proizvoda koji je moguće napraviti jedino uz saglasnost, nadgledanje i finansijsku podršku druge strane (banke) i sa sigurnim sporazumom oko pojedinosti, sa određenom cijenom i fiksnim datumom isporuke. Ovo preduzimanje proizvodnje uključuje neki proces izrade, izgradnje, sklapanja ili pakovanja. Istisna´, kao instrument finansiranja prije isporuke, je ugovor u kojem se prodaja može odnositi na nešto što ne postoji u vremenu zaključenja ugovora, za razliku od murabehe koja predstavlja narudžbu kupovine dobara ili roba koje postoje i/ili ih je moguće naći na tržištu.
Istisna´ obezbjeđuje srednjoročno finansiranje proizvodnje/nabavke određenih dobara poput industrijske opreme, mašinerije, trgovačkih brodova, naftnih tankera, ribarskih brodova, lokomotiva, transportne opreme, te izgradnje cjevovoda i gasovoda itd.
U Istisni´, posao nije uslovljen izvršenjem od strane preduzimača i ovaj posao ili dio njega može biti urađen od drugih lica pod njegovom kontrolom i odgovornošću. Ali kontrola samog preduzimača u svim njegovim poslovima vezano za konkretni ugovoreni projekat od strane druge strane - finansijera (banke) uvijek postoji.
Cijena sredstava u ugovoru Istisne´ može biti plaćena na jedan od dva načina, unaprijed odjednom ili na rate tokom proizvodnje sredstava. Dopustivo je uključiti klauzulu "penala" u Istisna´ ugovor, ako se strane tako slože.
f.) Muqareda
Ova tehnika dopušta banci da pusti u opticaj jemstva - mjenice sa ciljem finansiranja specifičnog projekta. Investitori koji kupuju muqareda jemstva - mjenice imaju učešća u profitima projekta koji bivaju finansirani na ovaj način, ali isto tako učestvuju u riziku neočekivano niskih profita ili čak gubitaka. Oni nemaju riječ u menadžmentu projekta i djeluju kao dioničari bez prava glasa.
g.) Salam
Salam podrazumjeva da kupac plaća unaprijed za određeni kvantitet i kvalitet proizvoda, kojeg je moguće uručiti na određeni datum, po dogovorenoj cijeni. Ovu finansijsku tehniku, slično ugovoru o unaprijed kupovini, treba koristiti u slučajevima kada je prodavaču potreban kapital prije nego je on u stanju isporučiti robu.
h.) Kard hasen
Kard hasen je osnovni oblik bezkamatnog zajma. Banka posuđuje klijentu određenu svotu novca, a on je u obavezi da vrati samo glavnicu po isteku predviđenog roka. Drugim riječima, ovi zajmovi se daju bez popratnih uvjeta koje onaj koji uzima zajam, vjerovatno ne bi mogao ispuniti. Banka obično odobrava ovakvu vrstu zajma onim klijentima sa kojima je uspostavila redovnu poslovnu saradnju na principima mudarebe i murabehe ili onim koje svjesno želi pomoći u realizaciji posla odnosno određenog projekta. Koncept kard hasena se može i treba shvatiti kao izraz solidarnosti koji otvara mogućnost islamskoj banci da uspije na području gdje su mnoge druge agencije ili vlade zatajile. Prednost ove finansijske tehnike je i u tome da se njome relativno lahko upravlja, i bez velikih troškova.
Mnogi islamski teoretičari, smatraju ovo najboljom metodom pomoću koje se može modificirati individualni odnos prema zajedničkom društvenom cilju. Oni smatraju da se ovakvom finansijskom praksom postiže ostvarenje slijedećeg:
a.) proširuje se tržište putem povećanja kupovne moći
b.) stvaraju se potencijalne mušterije banke; podstiču se ljudi na povjerenje u banku što se kasnije odražava na lakše opredjeljivanje za ulazak i u rizične projekte
c.) stvaraju se bolji interpersonalni odnosi između pojedinaca i finansijskih institucija podržavanjem međusobne kooperacije, a eliminiranjem jednog od osnovnih vidova eksploatacije
d.) suzbija se nezaposlenost
Pored nabrojanih i ukratko objašnjenih instrumenata finansiranja potrebno je napomenuti da islamske banke nude sve vrste uobičajenih bankarskih servisa, poput novčanih transfera, razmjene stranih valuta po važećem kursu, prikupljanja i čuvanja depozita, komisionih poslova, kupovine i prodaje imovine ili rukovanja ulozima. Drugim riječima, na ovom polju islamske banke nude potpuno uspješno sve što i konvencionalne (osim možda kreditnih pisama gdje postoji mogućnost upliva kamate) za honorar ili fiksnu cijenu.
IZVOR KAPITALA ISLAMSKIH BANAKA
Postoje tri osnovna izvora kapitala islamskih banaka:
a.) Vlasnički kapital - predstavlja vlasničko ulaganje (poput investitora u zapadne banke); ulagači vlasničkog kapitala očekuju da ostvare profit na svoj ulog u osnivačkom kapitalu banke
b.) Transakcijski depoziti - formiraju se prvenstveno na bazi štednih uloga i/ili uloga koji se direktno odnose na tekuća plaćanja po nalogu komitenta. Novac sa štednih depozitnih računa banke mogu koristiti uz dozvolu depozitora, s tim da banka garantuje povrat punog iznosa. Stoga banka obično investira novac sa takvih računa u relativno nerizične kratkoročne projekte za koje se očekuju i niske profitne stope. Štedni depozit se tretira kao qard hasen zajam dat banci jer se njen klijent odriče svih koristi koje mogu proisteći korištenjem njegovih sredstava. Novac sa tekućih depozitnih računa koristi se na isti način kao i u konvencionalnim bankama, za vršenje plaćanja na zahtjev, a banka naplaćuje proviziju za usluge koje obavlja. Ovaj depozit je zagarantovan, s tim da postoji praksa kod nekih banaka da zatraže dozvolu od deponenata da koriste i ove iznose (ili jedan njihov dio) na vlastiti rizik.
c.) Investicijski depoziti - predstavljaju glavni izvor kapitala za islamske banke. Primaju se za fiksni ili neograničeni period vremena. To je na izvjestan način akcionarski kapital s obzirom da su ovi depoziti sasvim istovjetni vlasničkom kapitalu i da ne postoji nikakva fiksna cijena vraćanja depozita niti garancija na povrat istovjetnog iznosa depozita. Zato postoji sporazum između depozitora i banke kojim se utvrđuju uslovi raspolaganja i raspoređivanja dobitaka i gubitaka. Neki investicioni depoziti mogu se koristiti za sve investicione poduhvate banke, a za druge banka sklapa ugovor na principima mušareke (ili mudarebe) i koristi ih za finansiranje specifičnih projekata u definisanim područjima aktivnosti kao što su: industrija, stanogradnja, domaća i inostrana trgovina, isušivanje i kultiviranje zemljišta i sl. Veliki udio novčanih sredstava iz ovog trećeg izvora kapitala primorava osoblje islamske banke na mnogo ozbiljniji pristup u ocjeni ekonomske i tržišne opravdanosti investicionih ulaganja i poslovnih poduhvata.
[1] Najispravnije je da provizija bude u procentu od cijene onoga što je predmet ugovora; fiksni iznos provizije "podsjeća" na kamatu i osporen je od strane jednog broja islamskih ekonomista.
Historijat islamskog bankarstva
Islamsko bankarstvo, kao institucija, postoji tek oko 25 godina. Zbog toga, često se može čuti ili pročitati kako je to relativno skorašnji fenomen. Međutim, osnovna praksa i principi na kojima su se bazirale islamske banke, bili su opšte prihvaćeni u cijelom svijetu, vijekovima prije ovih dekada. Evidentno je da su, islamom dopuštene finansijske aktivnosti predominantno prakticirane u Srednjem vijeku (od Španije, preko Mediterana pa sve do Indije), da su muslimanski trgovci bili redovni posrednici u brojnim trgovinskim transakcijama te da su mnogi koncepti, tehnike i instrumenti "islamskih finansija" kasnije prihvaćeni od evropskih finansijera i biznismena. Ipak, organizacije koje se uspostavljaju kao alternativa, a zatim i "natječu" sa konvencionalnim bankama i finansijskim institucijama u njihovom rezultatu su, zaista relativno nov fenomen (naravno, ovdje zanemarujemo činjenicu da su uvijek, širom muslimanskog svijeta, egzistirala kreditna društva u sklopu humanitarnih organizacija koje su posuđivale novac na bezkamatnoj bazi).
Islamsko bankarstvo i finansije, u modernom kontekstu, pojavljuju se prvo u Egiptu 1963. godine, kada je osnovana prva islamska banka [1] - "Mit Ghamr Saving Bank", ali vrlo brzo je napustila "eksperiment" bezkamatnog modela poslovanja i pretvorila se u konvencionalnu banku, ponajviše zbog preovladavajuće političke klime u Egiptu tokom tog perioda. Druga islamska banka ustanovljena je opet u Egiptu, 1972. godine, ("Nasser Social Bank") ali ovaj put sa podrškom egipatske vlade što je omogućilo njen opstanak. Zapravo, to je bila vladina banka čiji su ciljevi bili više društveni nego komercijalni.
Od tada, tema osnivanja islamskih banaka je postala stalna tačka dnevnog reda konferencija na kojima su učestvovali ministri finansija islamskih zemalja. Konferencija ministara finansija islamskih zemalja održana u Karačiju, 1970., Islamski samit održan u Lahoreu, 1974., Prva međunarodna konferencija islamskih ekonomista u Mekki 1976., Međunarodna ekonomska konferencija u Londonu 1977. i druge, dale su veliki institucionalni podsticaj osnivanju islamskih banaka.
Uz podršku vlade Saudijske Arabije 1975. godine ustanovljena je IDB - Islamic Development Bank (Islamska Razvojna Banka) kao islamska zajmodavna ustanova za unapređivanje ekonomskog razvoja i trgovine između muslimanskih zemalja. Njen glavni ured nalazi se u Džidi (S.Arabija). Naknadno su otvorena i dva regionalna ureda - jedan u Rabatu (Maroko), a drugi u Kuala Lumpuru (Malezija), a nedavno i tzv. reprezentativni ured u Almati (Kazahstan). Interesantno je istaći da je finansijska godina banke lunarna hidžretska godina, te da je zvanični jezik banke arapski s tim da se engleski i francuski dodatno koriste kao radni jezici. [2] Kapital banke se procjenjuje na iznos od 10 milijardi islamskih dinara. [3]
Iste godine formirala se i prva privatna islamska banka - Dubai Islamic Bank. U Sudanu, Faisal Islamic Bank je prikupila 10 miliona dolara kao depozite na svoj prvi dan rada, a od svog osnivanja u 1977. pa do 1984. depoziti Kuwait Finance House udvostručavali su se skoro svake godine.
Islamski bankarski pokret nije bio ograničen na islamske institucije u muslimanskim zemljama. U Luksemburgu je 1978. godine osnovana banka pod nazivom "Islamic Banking System" (sada se zove "Islamic Finance House") i ista se smatra prvom islamskom finansijskom institucijom u Evropi. Ubrzo poslije nje osnovane su i "Islamic Bank International of Denmark", u Kopenhagenu, te "Islamic Investment Company" u Melbournu (Australija). Zapadne banke su bile aktivne u islamskim finansijama od početka pokreta. Njihovo uplitanje bilo je prvenstveno uzimanje međubankarskih depozita od islamskih finansijskih institucija koji su bili prikupljeni od muslimanskog stanovništva u zemljama u kojima su djelovale. Zapadne banke koje su primile te međubankarske depozite složile su se da koriste ta novčana sredstva u saglasnosti sa islamskim principima. Neki od najaktivnijih "zapadnih učesnika" dosad su bili Citibank, Union Bank of Switzerland, itd. koje imaju svoje odjele (i šaltere) za bezkamatno poslovanje.
Islamsko bankarstvo danas
Danas, dvadeset i pet godina od uspostavljanja prve islamske banke, u svijetu opstoji više od 150 islamskih finansijskih institucija. Države u kojima funkcionišu islamske finansijske institucije su: Albanija, Alžir, Australija, Bahami, Bahrejn, Bangladeš, Britanska Djevičanska ostrva, Bruneji, Kanada, Kajmanska ostrva, Sjeverni Kipar, Džibuti, Egipat, Francuska, Gambija, Njemačka, Gvineja, Indija, Indonezija, Iran, Irak, Italija, Jordan, Kazahstan, Kuwajt, Libanon, Luksemburg, Malezija, Mauritanija, Maroko, Nizozemska, Niger, Nigerija, Oman, Pakistan, Palestina, Filipini, Katar, Rusija, Saudijska Arabija, Senegal, Južna Afrika, Šri Lanka, Sudan, Švicarska, Tunis, Turska, Trinidad & Tobago, Ujedinjeni Arapski Emirati, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države, Jemen. Ovom spisku odnedavno možemo pridodati i BiH.
U Iranu, Pakistanu i Sudanu postoje samo islamske banke dok konvencionalnih banaka i nema.
Najveća islamska banka je El Rajhi Banking & Investment Company Saudijske Arabije sa kapitalom od približno 1,0 milijardi dolara. Ima svoje filijale i na zapadu prvenstveno u Londonu i Luxemburgu.
El Berekeh group - isto tako iz Saudijske Arabije, osnovana 1982., se uzima u obzir kao druga najveća islamska bankarska "grupa" (ustanova, institucija). Sada je to investirajuća kompanija u Londonu i suvlasnik je u 12 različitih finansijskih institucija. Ima vrlo vidljivu prisutnost u mnogim muslimanskim zemljama. Ima i nekoliko ureda u SAD, prvenstveno u Hjustonu, Čikagu i Pasadeni.
Dar El-Maal El-Islami, sa sjedištem u Ženevi, registrovana 1981. godine, je treća po veličini islamska finansijska institucija. Većina njenih depozita dolazi direktno iz njenog ureda u Džidi ili preko njene filijale u Bahrejnu. To je zapravo holding kompanija koja posluje na svim kontinentima kroz mrežu islamskih finansijskih institucija, investicionih kompanija, banaka i islamskih osiguravajućih društava.
Kuwait Finance House je četvrta po veličini islamska finansijska institucija. Ona je skoro sasvim u posjedu kuwajtske vlade.
U svjetlu ovoga dosad rečenog može se zaključiti da islamski bankarski sistem danas uključuje: lokalne islamske banke, Internacionalnu islamsku banku koja je u vlasništvu vlada islamskih zemalja, privatne islamske banke, privatne islamske banke uz veliki udio vladinih tijela te islamske bankovne filijale konvencionalnih banaka.
Jedna upečatljiva karakteristika modernih islamskih bankarskih institucija je uloga šerijatskog nadzornog odbora koji čini jedan integralni dio islamske banke. On nadgleda poslovanje islamske banke i ima zadatak da odstrani svaku transakciju koja je sumnjiva sa šerijatskog gledišta. Ovi odbori uključuju neke od najuvaženijih savremenih učenjaka Šerijata, a stavovi ovih odbora su iskazani u obliku fetve. Pored toga Internacionalna Asocijacija islamskih bankara, nezavisno tijelo, nadgleda rad pojedinačnih nadzornih odbora dok njihov Vrhovni vjerski upravni organ preispituje fetve nadzornih odbora banaka članica da odredi da li one odgovaraju Šerijatu.
U Londonu djeluje i Institut Islamskog Bankarstva i Osiguranja koji obučava ljude da postanu islamski bankari. Institut održava seminare, konferencije i predavanja, a publikovali su i knjige iz oblasti i teorije islamskih banaka. Institut je do sada samostalno organizovao dvadeset seminara na kojima su učestvovale eminentne ličnosti iz svijeta bankarstva i finansija, a 85 finansijskih organizacija i banaka su, putem svojih predstavnika, učestvovale u obrazovnim programima koje održava ovaj institut. Institut Islamskog Bankarstva i Osiguranja ima svoje redovno članstvo koje obuhvata kako organizacije tako i pojedince. Institut, isto tako, objavljuje mjesečno časopis "Novi Horizont" koji se fokusirao na obradu tema iz oblasti islamskog bankarstva, trgovine i osiguranja i donosi novosti o zadnjim trendovima, instrumentima i rezultatima sa svim aspektima islamske ekonomije. Svakog mjeseca "Novi Horizont" analizira i publikuje finansijske podatke islamskih banaka koji su sadržani u njihovim godišnjim izvještajima.
I danas su zapadne banke značajni učesnici u islamskoj trgovini nudeći islamski prihvatljive investicione proizvode u namjeri da privuku kapital odnosno iskoriste likvidnost "novootkrivenih" tržišta. Tako je američka Citibank bila prva konvencionalna banka koja je učestvovala sa operativnim kapitalom od 20 miliona dolara za uspostavljanje islamske banke u Bahrejnu. Iako to izgleda "malena svota" ona pokazuje da su konvencionalne banke ostvarile konkretnu saradnju sa islamskim bankama. Neke druge, tipično investicione, banke poput Goldman Sachs, Kleinwort Benson i ANZ Grindlays sada nude finansijska sredstva i po islamskom kriteriju.
Povećanje interesa "zapada" za islamske finansije je evidentirano i u istraživačkom projektu hardvardskog Univerziteta. Zapravo, Hardvardski Univerzitetski Centar za studije Srednjeg Istoka, u kooperaciji sa Hardvarskom školom prava i Hardvarskom poslovnom školom i uz podršku Narodne Komercijalne banke, Islamske Razvojne Banke (IDB), Wellington Management i Goldman Sachs 1996. godine je kompletirala Hardvardsku Islamsku Investicijsku studiju koja je predstavila glavne programe u islamskim finansijama i islamskoj političkoj ekonomiji.
Uprkos uspinjućem rastu na svjetskom tržištu, dalji razvoj islamskih finansijskih institucija zavisiće od toga koliko uspješno egzistirajuće islamske banke mogu razviti mogućnosti u iznalaženju solucija za vlastite nedostatke.
[1] Ili možda jedna od prvih - teško je reći s obzirom da je bilo nekih pokušaja i u Pakistanu sredinom pedesetih
[2] Neki konkretni podaci u vezi projekata IDBa izloženi su na kraju ovog rada - Dodatak 1.
[3] O ulozi i značaju islamskog dinara, koji predstavlja obračunsku valutu ove banke vidjeti na kraju ovog rada - Dodatak 2
Aktuelna problematika islamskog bankarstva
Premda je uobičajeno da se koriste termini islamske banke i islamsko bankarstvo, tekući trend ide dalje od upotrebe termina banka i bankarstvo. Umjesto toga preferiraju se nazivi islamske finansije i investicije i islamske finansijske institucije. Razlog tome je to što islamske finansijske institucije teže da se razlikuju od zapadnih banaka koje se identificiraju konvencionalnim odnosom kreditor - debitor i to što se osjeća da se upotrebom termina banka ili bankarstvo čini "nepravda" suštini njihovih operacija pa bi stoga ti termini trebali biti izbjegnuti. Jednostavnije rečeno, osnova i filozofija po kojima se osnivaju i funkcionišu konvencionalne komercijalne banke je čisto "materijalistička" koncepcija koja ima vrlo malo ili nimalo veze sa međuljudskim odnosima dok islamske banke putem finansijskih servisa moraju ispuniti, prije svega, razvojne i socijalne zadatke.
Raznorazni pokušaji da se komponente neke današnje komercijalne banke podese islamskim zahtjevima često bivaju uzaludni (uprkos ranije navedenim bankama koje i u ovom domenu imaju određen uspjeh) a to je stoga što konvencionalne banke nisu bazirane na pretpostavkama i islamskoj filozofiji po kojoj bi islamske banke trebale raditi. Naime, tu nije dovoljno jednostavno "ukinuti kamatu" već je potrebno ugraditi islamsku poslovnu savjest u poslove komercijalnih banaka. Tako nešto nije moguće bez većih promjena u cijelom društvu s obzirom da su banke povezane sa svim društvenim sektorima.
Stoga, teškoće oko osnivanja i efikasnog djelovanja islamskih banaka ne predstavljaju problem za koji možemo reći da će se vremenom riješiti sam od sebe. Naprotiv, moderni komercijalni bankarski sistem u skoro svim zemljama svijeta i islamski bankarski sistem se razlikuju u samim "korijenima".
Konvencionalni bankarski sistem ima dva osnovna principa: sigurnost kapitala depozitora i sigurna stopa povrata na depozite. Konvencionalne banke garantuju kapital i stopu povrata na kapital i štiteći vlastite principe osiguravaju "mirno" bolje reći poželjno funkcionisanje čitavog sistema. Uz to postoje i Centralne banke sa velikim ovlastima na području kontrole, a sve ostale banke moraju poštovati pravila Centralne banke da bi uopšte mogle dobiti dozvolu za rad u jednoj državi.
S druge strane, islamski bankarski sistem, radeći na principima učešća u profitu i gubitku, ne može, po definiciji, garantovati bilo kakvu fiksnu stopu povrata na depozite. Usljed toga, islamske banke ne mogu prihvatiti baš sva pravila Centralne banke jedne države. Dosljedno tome, u nekim zemljama ne postoje zakonske mogućnosti za davanje dozvole institucijama koje žele da funkcionišu kao banka, a da pri tom djeluju po "profit-i-gubitak" šemi. Dva zvanična komentara najbolje ilustruju ovu problematiku:
1) Sir Leigh Pemberton, guverner banke Engleske, govoreći u Londonu 1984. na skupu Asocijacije Arapskih Bankara rekao je i slijedeće: "Važno je ne rizikovati zbunjivanje javnosti dozvoljavanjem da dva suštinski različita bankarska sistema djeluju paralelno, ... Glavna karakteristika bankarskog sistema Velike Britanije je sigurnost za depozitore i to je najvažnija karakteristika koja razlikuje bankarski sektor od ostalih segmenata finansijskog sistema, ... Islamsko bankarstvo je perfektno prihvatljiv način finansiranja, ali ne uklapa se u definiciju koja određuje bankarstvo u Velikoj Britaniji, ... Banka Engleske nije zakonski omogućena da potvrdi Bankarskim Aktom nijednu instituciju koja ne uzima depozite onako kako je propisano tim Aktom, ... Islamski model može biti regulisan u drugim područjima finansijskog sistema bez korištenja imena bankarstva."
2) Gospodin Charles Shott, specijalist Trezornog odjela USA za regulatorne ovlasti, primjetio je u svom izlaganju 1985.: "Ne postoji presedan po kojem bi se rukovodili. Bilo koja institucija koja želi da koristi riječ BANKA u svom naslovu mora garantovati najmanje nultu kamatnu stopu - a čak i to se pokazuje kao nespojivo sa islamskim pravom."
Poreska regulativa u nemuslimanskim zemljama takođe predstavlja drugu značajnu prepreku u širenju i jačanju islamskog bankarstva. Tu se kamata tretira kao pasivni, a profit u proizvodnji, trgovini i ostalim djelatnostima kao aktivni prihod, a oporezivanje ovih dvaju vrsta prihoda nije jednako i najčešće nije u korist aktivnih prihoda. Uz to, finansiranje trgovine koje zagovara bezkamatni islamski model podrazumjeva dvaput naslovljene transfere - jednom od prodavača ka banci a onda od banke ka prodavaču - a samim tim i dvostruko oporezivanje koje smanjuje profitabilnost. U tom kontekstu je direktor Međunarodne islamske banke Danske nedavno izjavio da su poreski zakoni najveća teškoća za islamske banke u većini zemalja OECD-a.
U ostale bitne probleme, a koji se tiču više islamskog bankarstva u islamskim zemljama, spada i "nezanemariva količina sumnje" koju imaju neki investitori da finansijske investicije ponuđene od islamskih banaka zaista pristaju sa islamskim zahtjevima i u svojoj praksi isto tako dobro kao i u teoriji. Razlog tome treba tražiti i u nekim neuspješnim pokušajima na ovom polju poput slučaja Pakistana, u kojem su banke, istog dana kada je zvanično prešao na islamski finansijski sistem, samo promijenile nazive pogodne za njihove transakcije. Nastali skepticizam muslimanskog stanovništva spremnog na investiranje nije bio iznenađujući i trebalo je da protekne dosta vremena da se "stvari postave na svoje mjesto." Otpor islamskom bankarstvu u nekim muslimanskim zemljama je zasnovan i na nenaučnim i ultrakonzervativnim mišljenjima.
Takođe postoje i razlozi koji spriječavaju islamske institucije da pribave više kapitala, a to su nedostatak prilagodljivijih finansijskih instrumenata sa kojima bi ovi kapitali mogli biti investirani kao i nedostatak pogodnih investicija u koje islamske institucije mogu uložiti svoj kapital (što iskazuje postojanje problema viška likvidnosti za neke institucije koji može imati "sudar" sa profitabilnošću tih institucija).
Postoji bojazan i da izvjesne islamske banke ne udovoljavaju odredbama zahtjevanim od Banke za međunarodna poravnanja - Bank for International Settlement (BIS). Ako se islamske banke prihvate kao dio redovne finansijske strukture i međunarodne trgovine, njihovo usklađivanje sa BIS je apsolutno neophodno.
I na kraju, treba imati na umu da je vrlo mali broj investitora koji su spremni da rizikuju svoj kapital što je jedan od osnovnih principa ovog tipa finansiranja.
Na koji se način mogu prevazići navedeni problemi?
Kao prvo, klijenti moraju imati islamske bankarske termine jasno razjašnjene pred sobom. Islamske banke trebaju da saopštavaju svoje poruke muslimanima, ne samo u arapskom svijetu već globalno. Ovo zahtijeva dobar marketing, dobro ispitane dokumente i jasno utvrđenu misiju. Postoji urgentna potreba za muslimane svugdje u svijetu da budu informisani, a odnosi sa javnošću nisu još dobro razvijeni i islamski bankari moraju da ovladaju mogućnostima efikasnijeg komuniciranja.
Zatim, potrebno je imati tehnološki odgovarajuću infrastrukturu i dobro osposobljeno osoblje. To znači uspostaviti dobre operativne procedure i kontrole, kvalitativno nove računarske programe za sve oblike obrade postojeće dokumentacije te izgraditi revnosnu komercijanu svijest, jer bez toga može nastati haos koji bi izazvao kritike u cilju diskreditacije cijelog islamskog ekonomskog sistema. Novi sistem uspostavlja jednu novu kulturu umjesto već postojeće, u ovom slučaju moćnog bankarstva baziranog na kamati.
Islamska banka mora ponuditi dobar opseg usluga prije nego ljudi ulože novac u nju. Za konkurisanje konvencionalnim bankama i privlačenje klijenata sebi, islamske banke moraju ponuditi dobre povrate na uloge i depozite, dobre tehnike finansiranja i raznovrsnost usluga.
Ali poslovni čovjek će biti više privučen islamskim bankama ako su banke u mogućnosti da daju uspješne usluge pomoću efikasne upotrebe tehnologije. U tu svrhu mnoge banke sada modernizuju svoje kompjuterske službe. Krucijalno za njihov rast je uvođenje elektronske razmjene podataka.
Klijenti su navikli na visoki standard usluga od konvencionalnih banaka i osoblje islamske banke mora im se približiti profesionalnim ponašanjem koje će ujedno pokazati da je moguće spojiti finansijsku satisfakciju sa religijskom obavezom.
Da učine svoje klijente lojalnim islamske banke moraju činiti tri stvari:
Prvo, zajamčiti depozitorima njihov novac, ali ne garantovati profit. Ovo treba obezbijediti povjerenje jedne generacije i naviku naredne.
Drugo, ulaganje kapitala na sigurno da bi se imalo dovoljno novca da "pređe" na kupca isto tako uspješno kao i obezbjeđivanje profita za banku.
Treće, održavanje niskih troškova i ulaganje u tehnologiju, dobru administraciju i brzo uručivanje svojih proizvoda i usluga.
Što se tiče samog osoblja banke, lahko se uviđa da bankovni činovnik mora imati veći stepen iskustva i znanja da upravlja takvim transakcijama i nesposobnost da standardizirajući transakcije poveća cijelokupni trošak ulaganja.
U godinama koje dolaze islamsko bankarstvo mora se izboriti za jedinstveno regulatorno okruženje i legalne osnove svoga rada. Uz to moraju se povećati napori koji su usmjereni ka većem stepenu tržišne kohezije i konsolidacije. Pored proširivanja njegovih principa i rezultata, islamsko bankarstvo se mora probiti u nova područja, a prioritet su razvojni projekti poput masovne edukacije, infrastrukturnog razvoja, podsticanja zapošljavanja i industrijske proizvodnje. U velike predstojeće izazove spada i razvoj islamskog međubankarskog tržišta.
Zaključak
U zadnje dvije decenije islamsko bankarstvo potvrdilo je svoj značaj i mogućnosti u svijetu bankarstva.