Lejlin put od džehla do spoznaje

  • Štampa
Detalji
Objavljeno subota, 25 Avgust 2001 15:47
Autor Emina Topoljak - Mešić

Ispričat ću vam čudnu i zanimljivu priču o sudbini mladih koji su zavoljeli Allaha, Njegove Uzvišene zakone, čija su se srca zbližila u ime Njegovo, koji su spremni podnijeti svako ovozemaljsko iskušenje i tegobu radi Njegovog zadovoljstva i vječne sreće.

Lejlu sam upoznala Allahovim emerom; ne mogu reći slučajno jer me ona naučila da u Islamu nema slučajnosti, a u to sam se i sama uvjerila nakon svega što mi je ona ispričala. U početku naši susreti su bili kratki i poslovni, ali kada smo počele razgovarati o vjeri naša srca su se zbližila i postale smo bliske kao rođene sestre. Satima smo znale razgovarati o vjeri nadopunjujući znanje jedna drugoj, dok mi jednog dana Lejla ne reče da me smatra najiskrenijom prijateljicom i da mi želi ispričati nešto iz svog privatnog života. Bila sam spremna da je slušam i ne sluteći šta se krije u njenom srcu a nakon što mi je ispričala cijelu priču zamolila sam je za izun da je napišem jer je tako poučna i zanimljiva. Lejla se opirala smatrajući to isuviše ličnim za javnost. pa sam joj napomenula sve moguće koristi koje bi mogli izvući naši vršnjaci iz njenog primjera. Rekla sam joj da mora svima dati do znanja svoje ispravno shvatanje Islama i pored svih poteškoća koje je prate. Pristala je, i zahvaljujući njenoj želji da nam približi ljepotu Islama sada imamo ovu priču pred sobom.

" U ime Allaha Milostivog, Samilosnog", počela je Lejla.

Od kako je primila Islam prije dvije godine i saznala da svaki dobar posao treba početi bismillom ona to nikada ne zaboravlja. Lejla je devetnaestogodišnja djevojka, rođena u jednoj maloj varoši - daleko od svjetla istine i pravoga puta. Njeni roditelji su bili okupirani dunjalukom u tolikoj mjeri da su često zaboravljali svoje roditeljske dužnosti. Namjerno ne kažem - VJERSKE - jer one im nisu ni mogle biti na pameti kad su i njima samima nedostajale, kao i mnogim našim roditeljima rođenim u onom "crvenom vaktu". One materijalne obaveze su nekako najmanje zaboravljali, jer izgleda to je bilo i najlakše - daj djetetu pare i pusti ga na ulicu. Lejla je bila nesretna gledajući svoje roditelje kako se udaljavaju jedno od drugoga i kako nju zapostavljaju. Razmišljala je o smislu ovoga života. Ima li on uopće smisla i gdje je sreća? Takva pitanja su je tjerala u potragu za nečim. Odlučila je da krene; da traži nešto ni sama ne znajući šta. Valjda smisao života ili sreću, ako ona uopće postoji, mislila je. U roditeljskom domu je nije mogla naći, pa je izašla na ulicu. Tamo je srela one koji vladaju ulicom; šesnaestogodišnjake, sedamnaestogodišnjake, djecu zapostavljenu od svojih roditelja, djecu kojoj je nedostajala atmosfera i toplina doma pa su, valjda, kao i naša Lejla krenuli negdje drugo u potrazi za tim. Bili su mladi i neupućeni za veće korake pa su se zaustavili TU - NA ULICI, izvoru svakog zla i smutnje.

Neki su bili stariji članovi te zajednice pa su dočekivali one nove dajući im osnovne
upute i uvodeći ih u novi život. Lejla je bila svugdje utjecajnija nego u vlastitom domu, pa je i ovdje naišla na dobar prijem. Odmah su je prihvatile te sile zla željne upropastiti još jedno mlado i neiskusno srce. Ovdje se srela sa svim porocima današnjice; počevši od psovke, cigareta, bludnog i nemoralnog života pa do najvećeg zla današnjeg vakta - alkohola i droge. - Ulica ko' ulica - šta ćeš?!

A dok su naša Lejla i druge njene vršnjakinje i vršnjaci tonuli u svijetu tame, njihovi roditelji su zaboravljali na njih, žureći za dunjalučkim poslovima da im slučajno šta ne promakne.

Pri svakom povratku kući Lejla je bivala nesretnija. Zaključila je da je njeno zadovoljstvo trajalo samo dok je trajalo sredstvo kojim je do njega dolazila, a kad bi nestajalo čudotvornog praha ili omamljujućeg dima nestajalo je i zadovoljstva. Bila je ogorčena. - Zar, uistinu, ne postoji ništa čime bi se postiglo barem dugotrajnije zadovoljstvo. Na konačnu sreću nije ni pomišljala jer u nju nije ni vjerovala. Zapravo, nije imala prilike da u nju povjeruje. Zato se sve češće osamljivala, pa je izlazila i van grada gdje je iz sve snage dozivala smiraj daleko od ljudi i prijatelja. Jednoga dana u svojoj nemoći na osamljenom brdu izgovorila je - BOŽE! - Ta riječ je ostavila poseban utisak na nju, pa je počela da je izgovara sve više i sve jače. Dozivala je Boga iako Ga nije vjerovala ni spoznavala. Znala je samo da se Božanstvo u svakom narodu smatralo moćnim pa je i ona ovoga puta prizivala moć nekoga njoj nepoznatog Boga.

Bila joj je potrebna pomoć, bilo čija, pa makar i Onoga u čije postojanje nije ni vjerovala. Kada je nemoć svladala spustila se na zemlju, pogleda uprtog u beskonačnost i počela razmišljati o onome što je malo prije uradila. Razmišljala je o riječi koju je malo prije izgovarala svom snagom, koja joj je ulijevala neki smiraj i tjerala je na razmišljanje.

Lejla je bila veoma pametna i razumna djevojka. Pred oči su joj izlazili razni pročitani tekstovi o svim religijama, i odjednom se zapitala u što to ona vjeruje. Nije znala odgovor. Nije znala ni u što njeni roditelji vjeruju, iako je čitala da svaki čovjek ima Boga u koga vjeruje. Ako ne vjeruje u Boga kao duhovno biće onda Ga prihvata u svojim strastima i željama.

I.ejla nije imala strast bez koje nije mogla, pa je zaključila da Boga mora tražiti izvan sebe i izvan ovog materijalnog svijeta. Odjednom je krivila sve one koji su joj mogli dati istinsko znanje o ovom pitanju i koji su joj mogli olakšati i prokrčiti put na ovom dunjaluku, a nisu to učinili. Razmišljala je o svome imenu i vremenu u kojem živi. Znala je da nosi muslimansko ime i da su mnoge njene vršnjakinje sa muslimanskim imenom, a bez vjere Islama, stradale na najužasniji način u ovome ratu. Niko ih nije pitao vjeruju li u Boga ili ne. Pred tim zlikovcima sve su bile "balinke" i sve su stradale na isti način.

Lejlu je savladalo teško duševno stanje. Bila je slomljena, raspamećena, izgubljena... Nije znala odakle krenuti, ali je slutila da bi religija mogla biti odgovor na njena lutanja. Islam joj je nekako bio najbliži. Ali gdje ga tražiti? Kome se obratiti za pomoć?

Imala je sedamnaest godina, i više nije spadala ni među djecu niti je poznavala nekog odraslog ko bi joj mogao pomoći. Sjetila sc jednog hadžije iz svoje ulice, pa se zaputila njemu. Pri susretu sa njim bila je zbunjena i nije znala kako mu se obratiti. Hadžija je primijetio da izgubljenom djetetu treba pomoć, pa joj je uputio nekoliko blagih riječi. Poseban utisak na nju ostavile su njegove riječi:" Hajde dušo. Allah ti se smilovao!" Te blage riječi su je pomilovale tako nježno, ali sa posebnom jakošću, kao da je iz svake izvirala poruka - Hajde Lejla, došla si gdje treba!

Dok je Lejla razgovarala sa hadžijom iz kuće je izišla mlada i vrlo lijepa djevojka. Nazvala je selam i uputila Lejli osmijeh dobrodošlice što je jako ohrabrilo. Lejla je bila oduševljena prijatnošću ovih ljudi. Pitala se: "Zašto oni ostavljaju tako snažan utisak na nju a jedva da ih i poznaje?". Je li to Islam? Ona je bila pomalo i zastiđena jer se sjetila da.ju je ova djevojka nekoliko puta na ulici srela u veoma ružnom stanju, ali ona to nije pokazivala. Bila je tako ljupka i u jednom momentu je uzela Lejlu za ruku i povela je u kuću. Reče:" Dođi da ti nešto pokažem. Mislim da znam šta tebi treba." Uvela ju je u malu biblioteku i Lejlu je omamio miris starih knjiga. Atmosfera je bila tako prijatna i topla. Nikada u životu se nije tako osjećala. Samo površno je pogledala sve te knjige, a svaki naslov ju je mamio neopisivom snagom. Poželjela je da se zakopa u njih, da ih čita i usvaja njihova načela..., a Šejma kao da je pročitala njene misli reče joj:" Dođi ovdje kad god želiš, a mene i moga babu možeš pitati sve što te bude interesovalo. Pomoći ćemo ti koliko budemo mogli."

Dan se bližio svome kraju i Lejla je morala krenuti kući. Ovoga puta bio je to poseban povratak. Prvi put se vraćala kući osjećajući neko zadovoljstvo, prvi put u životu je čekala novi dan u žudnji za onom toplom prostorijom i onim prijatnim ljudima. Od toga dana biblioteka starog hadžije postaće njen novi dom. Provodila je tu sate i sate čitajući islamsku literaturu i razgovarajući sa svojim novim prijateljima. Bila je iznenađena kako je jedna mlada djevojka prihvatila Islam svim svojim srcem i kako pri tome nije bila izolovana iz društva. Štaviše, imala je mnogo prijatelja s kojima jc dijelila i dobro i zlo, koji su bili tako iskreni i vjerni, i među kojima su vladali neopisivo zdravi odnosi.

Lejla je poželjela da postane član te njihove zajednice, ali se bojala na takvo nešto i pomisliti jer su svi oni znali kakva je do juče bila. Jednoga dana pri susretu sa svojim novim prijateljima Lejla je bila iznenađena njihovim prijedlogom. Pozvali su je da krene sa njima u džamiju na jaciju namaz, a poslije će ostati na sijelu koje oni redovno održavaju. Lejla je "ostala bez teksta". Oči su joj zasuzile, srce joj je tuklo neopisivom snagom, a u glavi su joj odzvanjale riječi:- PRIHVATILI SU ME! Bože, je li to moguće?! Konačno sam pronašla svoj smiraj. Prihvatili su me iako im je svima bio poznat moj nemoralni život ...

Tek tad je shvatila da ovi ljudi ne prihvataju Islam samo kao teoriju, nego Ga odmah i u praksu sprovode. Spoznala je otvorenost i ljepotu Islama. Bila je oduševljena i s nestrpljenjem je očekivala taj trenutak.

Dok mi je ovo pričala suze su joj navirale na oči, a na moje pitanje - zašto plače -odgovorila je kako je sretna što joj je Allah pokazao put istine, ali kako se ujedno boji za svoj dotadašnji život.

Lejla je pronašla pravi put nakon dugog lutanja i mukotrpnog života. Stekla je nove prijatelje, vjerne i iskrene. Izučavala je Islam žureći da pročita što više i što bolje spozna njegovu dubinu, a On joj je davao odgovore na sva njena pitanja. I što je najvažnije - pronašla je svoju sreću i svoj smiraj. Novu zajednicu je prihvatila kao svoju obitelj a džamija joj je bila najtopliji dom.

Bližio se kraj ljeta i početak nove školske godine. Naša Lejla je morala otputovati u drugi grad jer je tamo upisala fakultet. Bila je tužna zbog rastanka sa svojim novim prijateljima ali sretna što će u sebi ponijeti srce ispunjeno Islamom i što više neće lutati dunjalučkim bespućima. Njen život više nije bio prazan. Njegova svrha je bilo postizanje Allahovog zadovoljstva a vodič joj je bio Uzvišeni Allahov govor. Shvatila je da nema ni jednog pitanja na ovom svijetu a da u Kur´anu nema na njega odgovor. Često se vraćala na već pročitane ajete i svaki put je u njima otkrivala nešto novo. Shvatila je da je Kur´an neiscrpna i neistražena dubina. U njenom životu više nije bilo dosade. Sve je imalo svoj smisao i shvatila je da je život bez vjere najsličniji životu životinja.