Ima čaršija!

Ima čaršija,

meni srcu prirasla,

kadkad vesela i puna svijeta,

kadkad pusta,

tužna,

tmurna i prazna.

Ima čaršija rijeku,

nekoć se u njoj djeca kupala

a danas rijeka zaprljanja,

djeca se u njoj ne kupaju više.

Ima čaršija dućane,

trgove,

hamame,

bezistane,

šadrvane,

džamije,

crkve.

Ima čaršija zgrada velikih i malih,

lijepih i onih manje lijepih,

mladih i starih.

Ima čaršija i svijeta svakojaka,

lijepa i manje lijepa,

visoka i niska,

mlada i stara,

domaćijeh i stranjskih,

ženskinja i muškinja.

Izmili svijet na čaršiju,

hoda i šeta,

kupuje i prodaje,

sjedi i razgleda,

a čaršija tad blista i sjaji,

puna i ponosita.

Ima čaršija život,

budi se kˇo insan,

umiva se,

proteže,

sređuje se i glanjca,

i hrani se čaršija,

i kahve ispija.

Pa kad vidiš insana sama kako pije kahvu na čaršiji, ne smetaj ga i ne čudi mu se,

to on kahvu sa čaršijom ispija.

Ima čaršija i svoje priče,

svoje pjesme i snove svoje.

Ima čaršija i svoje belaje i sijede vlasi svoje,

ima,

čaršija moja.

Belaji njeni su belaji svijeta njenog,

tuga njena je tuga onog što kahvu sa njom ispija,

sijede vlasi su i ljudi i zgrade njene.

Ima čaršija svoje adete.

Adet čaršijin je da se hrane golubovi njeni,

adet njen je da se pije voda sa šadrvana i česmi njenih.

Ima čaršija suze svoje.

Ima čaršija bol svoj.

Ima čaršija i cvijeće svoje.

Ima čaršija svega, pa i pjesnike svoje da o njoj pišu.

Živa bila čaršija koja ima!

Kratak bio bol njen!

Suze joj radosnice tekle!

Rijekom njenom kupala se djeca!

Golubovi gnijezda vili u krovovima njenim!

Česme njene vijekovima tekle!

I zdravo bio svijet njen!

Sarajevu!