Udruženje Mladi Muslimani

Islamsko bankarstvo kroz prizmu vakufskih kredita u osmanskoj Bosni

UVOD      

       U današnjem društvu sve je aktuelnije pitanje islamskog bankarstva, odnosno podizanja kredita i vraćanja kamate posudiocima, uglavnom bankama. Da li je to grijeh? Opće je poznat stav Islama prema kamati. Uzimanje novca pod kamatu, ili njegovo davanje pod istim uslovima strogo je zabranjeno islamskim propisima i smatra se velikim grijehom. Brojni današnji alimi, ulema i intelektualci bave se i govore o pitanju kamate i kredita. Da li je opravdano njeno davanje u kojim slučajevima je ona potrebna i slično. 

      Istim ovim pitanjem bavili su se narodi i u ranijem periodu. U vrijeme Osmanske vladavine u Bosni isto pitanje bilo je jako eksponirano. Naime, Kur'an je zabranio kamatu i davanje novca na kamatu, ali je trgovina dozvoljena. Čak je i preporučena jer je i sam Božiji poslanik bio trgovac. Upravo je ta mogućnost trgovine i danas ali i u ono vrijeme otvorila mogućnost posuđivanja novčanih kredita. Te otvorila različite mogućnosti poslovnanja.  Kako to izgleda danas možete sazbnati u svakoj banci koja se bavi poslovanjem na bazi islamskog bankarstva. A kako je nekada izgledalo pročitajte u narednom tekstu. Sličnosti su evidentne.

       Institucija vakufa i značaj koji je vakuf imao za društveni, ekonomski i socijalni razvoj je nemjerljiv. Njegova uloga kao jedne od krovnih institucija na kojima će se, kako je vrijeme pokazalo, temeljiti privredni prosperitet, ni u jednom segmentu ne može biti osporena. Posljedice vakufa i uvakufljenja vidljive su svakodnevno. Građevine kao što su džamije, medrese, mostovi ili česme posljedica su prakse uvakufljenja za opće dobro, te i danas imaju svoju svrhu.[1]  Međutim, jedan poseban dio te prakse jesu vakufski krediti koji su u vrijeme osmanske vlasti imali ogroman značaj za podsijpešivanje privrede i njen razvoj. Način na koji su oni bili odobravani, te isplaćivani i vraćani uz interes kako je to formulirano bit će predmet istraživan ja i izlaganju u narednom, uz opću sliku i objašnjenje na koji način ekgzistira institucija vakufa.[2]

         Vakufi su u Bosni odigrali veoma značajnu ulogu i u kreditiranju privrede, naročito gradske privrede, davajući pogodnosti obrtnicima i trgovcima, što će imati veliku ulogu i veliki značaj za privredni napredak i razvijenost. Prema praski vakufi su u većini slučajeva praktikovali registrovanje zajmova u sidžilima kako bi osigurali zajmove i mogućnost naplate. A sve to s cilje očuvanja vakufskih sredstava i njihovom povećanju, kako je često u vakufnamam i navođeno da se određena svota novca daje pod zakup ili interes i sl.[3]

Iskorištavanje nepokretne imovine izvodilo se je uglavnom na dva načina. Ili je to bilo principom najamne snage ili izdavanjem pod zakup zemljišta. Što je bio češći primjer kako bi se što sigurnije obezbjedio prihod sa tog zemljišta. Zakupnina se davala obično na jednu godinu ili dugotrajni zakup.[4]

Dakle upravo su mnogi vakufi posjedovali znatne sume gotovog novca ili prihoda. A novčana sredstva koja su ostajala kao gotov novac obično su bila zavještana s ciljem njegovog pozajmljivanja uz kamatu, interes koja će također opet služiti za pokretanje materijalnih i drugih troškova samog vakufa. Tako da su upravo ta sredstva bila glavna osnova vakufskih pozajmnica, koji su bili prilično razvijeni u svim većim mjestima u Bosnanskom ejaletu, a posebno Sarajevu.[5]

Ono što je veoma važno jeste da je i novac često davan u zakup. Tih slučajeva je kod nas bilo dosta. Davale su se ponekad pozamašne svote novca od nekoliko stotina hiljada akči. U vakufnamama kao zadužbinskim poveljama, određeno je kako će se upotrebljavati taj novac. Obično se naglašava da će novac biti davan na zajam uz određeni ineres i tvrdo jemstvo, a prihodi od interesa da će se trošiti u vakufske svrhe.[6]

Davanje novca pod interes ipak nije bilo dozvoljeno u prvo vrijeme islama. Kur'an jasno na nekoliko mjesta zabranjuje uzimanje bilo kakvog interesa u vidu kamate. Ugovor se sa ove strana smatra nevalidnim a stranka podleže pod krivičnu odgovornost šerijatskom pravu, jer se to smatra nedozvoljenim sticanjem novca, a sve sa ciljem ukidanja ili smanjivanja stope lihvarenja koje je po Kur'ana kao kamata ili Ribh opće zabranjeno. Međutim, ova mjera teško se odražavala na privrednoj i trgovačkomj sceni i prometu. Trgoviana, kao takva, usko je povezana sa prometom i kreditom, odnosno interesom, što je na ovaj način bilo zabranjeno, odnosno u velikoj mjeri spriječavalo ostvarenje bilo kakve dobiti. Baš zbog toga vrlo je rano za potrebe privrednog prometa ovakav način razmišljanja prevaziđen u njegovoj okvirnoj formi, međutim načela su se zadržala. Zaobilaznim putem, izigravanjem zakona „hjal“ uvelo se u običaj uzimanje kamate. To se činilo na osnovu ugovora po kome dužnik prima manju svotu, a obavezuje se da će vratiti veću. Razlika između ove dvije svote predstavljala je prikrivenu kamatu. To se obično realiziralo na osnovu privrednog ugovora o kupovini i prodaji.[7]*

Islamski su pravnici na početku ove postupke osuđivali, ističući da su oni u neskladu sa propisima o zabrani kamate. Međutim sa vremenom je ovaj način sve više napredovao i opravdavan je kao potreba i opći interes da se podspiješi privreda.[8]*

Međutim ulema je tokom nekoliko prvih stoljeća i sama dala veliki doprinos konstituiranju discipline “vakufskoga prava”. Rano se došlo do teorije o stalnosti i trajnosti same imovine koja se uvakufljava, zatim o mogućnosti uvakufljenja pokretnine imovine, potom teorije o neotuđivosti vakufske imovine, itd.[9]

Sredstva pod kredit izdavana su ljudima  uglavnom iz iste mahale odakle je vakuf bio, odnosno bar iz istog mjesta. Ljudima privrednicima, onima malo moćnijim, koji bi određeni uloženi novac bili u stanju da vrate i gdje ne bi bilo rizika. Često je to kome će biti novac izdavan regulirano i samom vakufnamom, gdje bi sam vakif, kako je npr. Gazi Husrevbeg naglasio da se novac pod zakup, daje trgovcima, odnosno zanatlijama i poljoprivrednicima, koji su na glasu kao imućniji ljudi i u dobrom stanju, te koji imaju povjerenja da su ispravni i da su poznati po lijepom vladanju. A da se ne daje emirima, valijama, muderisima, kadijama i vojci, čime se jasno označava na koju stranu bi novac trebao biti usmjeren. [10]

Kamatna stopa bila je uglavnom jasno fiksirana, u obliku odredbe koju je sam vakif dao. Ona se uglavnom kretala 10 - 12,5%, međutim visina kamatne stope često je znala ići i do 15%. A ovakve odluke vakufname i samog vakifa bile su strogo poštovane, te se nisu smjele i trebale remetiti.[11] Obezbjeđivanje vakufskih potraživanja osiguravalo se primarno putem jemstva kao oblika personalnog obezbjeđenja, rečeno ekonomskim rječnikom i putem realnog obezbjeđenja odnosno zalaganja nekretnine. Pored vakufskih gotovina koje su davane na zajam uz interes; postojale su i slične gotovine siročadi, maloljetnih lica, koje su također na sličan način izdavane Ovo je obično obavljao vasija ili skrbnik koji bi bio imenovan kao staratelj maloljetnoj osobi i da se brine o njegovim sredstvima.[12]

 ZAKLJUČAK

Vakufi su odigrali značajnu ulogu u društveno-ekonomskom životu Bosne i Hercegovine. Znatno uticali na postanak i razvoj gradova. Na transformaciju mjesta u urbana naselja islamskog tipa. Vakufski krediti, s druge strane, imalu su jednu veoma značajnu ulogu u kreditiranju privrede, narošito gradske privrede, dajući pogodnosti obrtnicima i trgovcima, što će imati veliku ulogu i veliki značaja privredni napredak i razvijenost. Kako su brojni vakufi posjedovali znatne sume gotovog novca zavještanog s ciljem njegovog pozajmljivanja uz interes. imali su i mogućnost njegovog pozajmljivanja privrednicima za pokretanje ili razvijanje trgovine i posla, što je pomagalo razvoj privrede. Te opet, nakon vraćanja ovog novca uz određeni interes koji je objašnjen u radu, on je opet služio za pokrivanje materijalnih i drugih troškova samog vakufa.

Zbog toga se kroz obradu literature i razumijevanjem ovog procesa jasno shvata značaj same institucije vakufa za privredni napredak, te značaj kredita za razvoj i unaprijeđenje odrešenog posla, npr. trgovačkog. Na kraju se jasno može iznijeti afirmativna uloga vakufskih kredita kao značajnog pologa koji će iako je na određeni način bio šerijatski neustanovljen pomoći tadašnjim privrednicima kao važno pomoćno sredstvo u finansiranju na različitim prostorima carstava, pa i same Bosne i Hercegovine.

BIBLIOGRAFIJA

·         Begović Mehmed, Vakufi u Jugoslaviji, Srpska  akademija nauke i umetnosti, Posebna izdanja, knjiga CCCLXI, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 44, Beograd, 1963.

·         Čar - Drnda Hatidža, Vakufski objekti u Bosanskom sandžaku : sedma decenija 16. stoljeća, Prilozi Orijentalnog instituta 52-53/2002-2003, Sarajevo 2004, str. 267-294.

·         Sućeska Avdo, Vakufski krediti u Srajevu prema podacima iz Sidžila sarajevskog kadije iz godine 973, 974. i 975/1564, 65. i 66, Prilozi za orjentalnu filologiju 44-45, Orjentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1996.

·         Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Mustafa Hasani,  Naučni skup Sarajevo, 22. juni 2011, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija, Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.

    - Mehmedalija Hadžić, Vakufi i vakufname – definicija i implementacija, str. 11-19.

   - Behija Zlatar, Značaj izvora za izučavanje historije institucije vakufa, str. 19-27.

               - Enes Karić, Ulema i vakufi, str. 43-53.

·         Vakufi u Bosni i Hercegovini: zbornik radova, urednik Nedim Begović, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Vakufska direkcija, Sarajevo, 2013.

   - Enes Ljevaković, Institucija vakufa u šerijatskom pravu, str. 15-25.

   - Kerima Filan, Žena i institucija vakufa u osmanskoj Bosni, str. 117-145.

   - Nezim Halilović Muderris, Historijat, trenutno stanje i perspektive vakufa u BiH , str.33-47.

Piše: ARMIN DŽUNUZOVIĆ, MA

Kako je Hrvatska ukrala kompletnu dokumentaciju Armije R BiH, SDA, Patriotske lige…

Arhivski radnici u Bosni i Hercegovini posljednjih godina bezuspješno ukazuju na nezapamćen međunarodni kriminal u kojem je država Hrvatska, putem svoga Državnog arhiva i Službe sigurnosti, ukrala iz Arhiva Bosne i Hercegovine oko 10.400 kutija arhivske građe (radi se o milionima dokumenata, fotografija, video i audio snimaka). U toj građi je kompletna dokumentacija Armije Republike Bosne i Hercegovine, Stranke demokratske akcije (sa personalnim dosjeima i privatnim prepiskama), Patriotske lige Bosne i Hercegovine itd.

Kada je otkriveno da su državne institucije Hrvatske, preko svoga instaliranog kadra u Arhivu Bosne i Hercegovine ukrale kompletnu ratnu memoriju Armije Republike Bosne i Hercegovine, zatraženo je zvanično da Arhiv Hrvatske vrati dokumentaciju. Radi se dakle o kamionima materijala. U tom trenutku, zbog opasnosti da će biti kažnjeni od svjetske organizacije arhivista, Arhiv Hrvatske prebacuje kompletnu dokumentaciju u sjedište Službe sigurnosti i skida sa sebe odgovornost i mogućnost kazne. Vlada Republike Hrvatske donosi Odluku kojom zabranjuje pristup toj dokumentaciji bilo kojeg stranog državljanina – dakle, definitivno je institucionalizirana krađa stoljeća, provedena u režiji države Hrvatske.

U to vrijeme pouzdani kadar Miroslava Tuđmana (u to vrijeme prvog čovjeka hrvatske službe sigurnosti) u Arhivu Bosne i Hercegovine bio je Andrek Rodinic. Zanimljivo je da je Rodinis nakon ove afere odselio u Holandiju i danas tamo živi, a do danas ga niko nije teretio za bilo kakav prospust, štetu ili krađu. Također, direktora Jerkovića nikada niko nije pozvao na odgovornost.
Kako je otkrivena ova prevara/ krađa?

Na naučnom skupu arhivista Hrvatske na Plitvicama, kao gosti su bili arhivski radnici iz Bosne i Hercegovine. U jednom naučnom radu, koji je objavljen u zborniku radova u povodu ovoga skupa naveden je spisak građe iz Bosne i Hercegovine koja je u posjedu države Hrvatske. Također, navedeno je da je Hrvatska angažirala na “sređivanju” te građe uposlenika Arhiva Bosne i Hercegovine – pouzdanog Andreka Rodinisa. BH Arhivisti su odmah reagovali i rekli da je ta građa vlasništvo Bosne i Hercegovine i da se prema međunarodnim propisima mora vratiti.

Tada dolazi do nevjerovatnog preokreta, kao u filmu – svi zbornici radova, koji su pratili konferenciju, odjednom su povučeni i uništeni, kako bi se uništili dokazi o krađi. Samo oni primjerci koji su prije toga slučajno izašli iz štamparije spašeni su, a na sreću jedan je došao u posjed arhivista Bosne i Hercegovine. Udruženje arhivista iz Bosne i Hercegovine objavilo je taj rad u svome časopisu, bez korekcija, tako da se može vidjeti šta je to ukradeno od Bosne i Hercegovine. U nekoliko navrata stani su dopisi Državnom arhivu Hrvatske da vrati arhivsku građu, ali to se nije desilo. Šta više, onemogućen je pristup korištenju te građe bosanskohercegovačkim naučnicima, istraživačima, vlastima…

Zašto je to sada važno?

Kada su shvatili da se vojnici i oficiri Armije Republike Bosne i Hercegovine nemaju čime braniti, jer je sva dokumentacija u Zagrebu, susjedi i komšije su odlučili preko noći da krenu u brzu kampanju podizanja optužnica protiv oficira i vojnika Armije Bosne i Hercegovine. Danas se Dreković, Dudaković, Muminović itd, nemaju čime braniti. Nemaju dokaze, nemaju pristup dokumentaciji i argumentima. U narednim sedmicama i mjesecima možemo očekivati hiperprodukciju novih optužnica.
O ovome su informisane i državne institucije, Ministarstvo civilnih poslova, ali je ono odgovorilo da nema nadležnosti nad Arhivom i arhivskom građom. I nikome ništa. Upoznati su razni nivoi vlasti, pojedinci, bošnjački funkcioneri, te predstavnici institucija na svim nivoima – i nikome ništa – pojela maca našu memoriju – ali kompletnu. Država i Bošnjaci nemaju dokumente Generalštaba Armije R Bosne i Hercegovine, dokumentaciju korpusa, brigada… Sve je u Zagrebu.
Kako bi ovaj problem bio dostupan široj javnosti, odlučio sam podijeliti tekst iz naučnog časopisa Arhivska praksa, tako da možete detaljnije čitati u dokumentima ispod. Možda nakon ovoga neko i reaguje. Iako, iskustvo zadnjih sedmica govori da neće, jer naša je filozofija – šta se to mene tiče!

Očigledno je da smo žrtve vrlo ozbiljne agresije koja se provodi nad državom Bosnom i Hercegovinom.
Da naglasim, Vojska RS i HVO nisu ustupili svoju dokumentaciju Arhivu Bosne i Hercegovine, ali su političke elite sa prostora gdje su tokom rata vladale ove vojne formacije, uredno uposlili svoje kadrove u državni arhiv, tako da je u jednom trenutku, od svih uposlenih u Arhivu Bosne i Hercegovine bio uposlen samo jedan Bošnjak i to sa srednjom stručnom spremom.
Dok se bošnjački političari u Sarajevu nadmeću ko će zasjesti za veću sofru i upravljati njome, ko će opkuračiti veću budžetsku kesu, državu Bosnu i Hercegovinu u ovom trenutku razbijaju iznutra.

____________

za Saff.ba piše: Mehmed Meša Pargan

Džemaludina Latića proganja putovnica i sjećanje na zagovaranje podjele Bosne

Džemaludin Latić odgovorio je putem portala svoga brata „The Bosnia Times“, podlistka Radončićevog „Avaza“, bivšem reisul-ulemi Mustafi ef. Ceriću na kritike. Cerić je putem društvenih mreža reagirao na Latićev tekst na istom portalu pod naslovom „Bog pomaže hrabre, a ne ljigavce“. Štošta je Latić nadrobio u svojoj reakciji. I da nije iznesenih lažnih tvrdnji i kontradikcija, na ovaj bi se polupismeni uradak bilo ispod časti osvrnuti. Stoga ćemo se zadržati samo na nekoliko bisera.

Kada čovjek pukne od kibura, onda slabo kontrolira svoje misli, a još teže mu je prenijeti ih suvislo na papir. Upravo se to dogodilo Latiću senioru u ovoj reakciji na Cerićev tekst. Latić u početku teksta piše o muslimanskom i bosanskom narodu u kontekstu navodne izdaje „dinastije“ Izetbegović. Nije zgoreg napomenuti ovom ideologu (kako se sam naziva) bošnjačke stranke da prvo brka demos i etnos, a onda etnos naziva komunističkim terminom – muslimanski narod. No, da čak niti tu nije dosljedan, pokazuje nekoliko redaka dalje kada taj isti narod naziva bosanskomuslimanskim/bošnjačkim. Na kraju se teksta ipak vraća prvotnoj terminologiji. Dakle, kako ozbiljno shvatati čovjeka koji u jednom kratkom tekstu dva puta mijenja nacionalni identitet?

Zatim navodi da je odbio Aliju Izetbegovića kada je ovaj navodno od njega tražio da se „kao nezvanični a stvarni ideolog SDA i najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne obrati borcima Armije RBiH, bosanskomuslimanskom/bošnjačkom narodu i ostalim domoljubima/rodoljubima, i piše kako je podjela Bosne najbolja opcija za nas i da je to gotova stvar u međunarodnim krugovima“.

Ovdje samo važno napomenuti da je baš Latić u sedmičniku čiji je najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne bio objavio tekst o podjeli Bosne, i to u pravcu razmjene teritorija, pogodit ćete – od četnika okupirane teritorije za Sandžak. I to, na vlastitu inicijativu. Valjda kao ideolog, onaj „stvarni“. Volio bi Latić da ga se smatra ideologom SDA, po uzoru valjda na Gabrielle D'Anunzia ili Milu Budaka, barem Ivana Aralicu, koji su se smatrali nacionalnim književnicima – ideolozima Benita Mussolinija, Ante Pavelića i Franje Tuđmana. No, previše je svjedoka koji znaju da u SDA nije bilo niti zvaničnih niti nezvaničnih ideologa.

Jedino što stvarno jeste istina da se Alija Izetbegović stalno konsultirao i sa svojim neistomišljenicima, pa su neki, poput Latića, umislili kako su oblikovali ideologiju stranke.

 Ponosno Latić tvrdi da je Aliji Izetbegoviću za života i našoj javnosti govorio: Ja neću da učestvujem u podjeli Bosne na tri unije! Na ovoj se rečenici vidi koliko je Latić upućen. Nije se Bosna, po Owen-Stoltenbergovom planu, trebala dijeliti na tri unije, već je trebala biti transformirana u uniju triju republika. Niti to ne zna, a smatra se ideologom SDA. Kakav nepodnošljiv kibur. Da laži postaju patološke, svjedoči i njegova tvrdnja da je na podjelu rahmetli Alija nagovarao i naše generale, i naše parlamentarce, i akademika Muhameda Filipovića, i neke naše prijatelje ambasadore... i svi su to odbijali.

Naravno, svjedoka niti jednog, Latiću treba vjerovati na riječ. Onu ideologa stranke koji ne zna ni kako se to Bosna trebala dijeliti. Teško bi se pisalo Aliji Izetbegoviću da se na savjete ovakvog „ideologa“ trebao oslanjati.

Navodeći kako je izašao iz Sarajeva 1992. i šta je radio izvan zemlje, a u pokušaju da se prikaže onime što nije bio, iznio je niz samooptužujućih činjenica. Prvo, Hasan Čengić je u julu 1992. imenovan za koordinatora logistike i došao je u Zagreb. Dotad je koordinacija nabavke svakovrsne pomoći realizirana preko Kriznog štaba Muslimana Hrvatske. On tvrdi da je u Hrvatsku došao u julu. Pa kada je onda to silno radio za naoružavanje i organizaciju multinacionalne mreže za naoružavanje Armije Bosne i Hercegovine? Nekoliko dana u julu 1992? Stvarno je ultrasposoban. Ili uopće nije radio to što tvrdi.

Nadalje, Latić je priznao je da je dobio putovnicu RH u doba kada mnogi Bošnjaci u Hrvatskoj, čak u njoj i rođeni, to nisu mogli niti sanjati. Putovnica ili pasoš mogu se dobiti od nadležnog ministarstva ako je ispunjen prvi uslov – državljanstvo. Neke zemlje, pa i Hrvatska, istaknutim pojedincima koji su zaslužni za njezinu promociju, odbranu, interese, nauku, kulturu i slično nagrađuje počasnim državljanstvom. Čime je to onodobni Latić, od svega 35 godina života i s objavljene dvije zbirke pjesama nabožnog karaktera te oreolom političkog zatvorenika zadužio Hrvatsku? Ili ju je tek trebao zadužiti? Naprimjer prijedlogom o zamjeni od četnika okupiranih teritorija za Sandžak. Ili današnjim brkanjem pojmova Bosanac/Bošnjak/ Musliman.

Da ga ipak proganja sjećanje na vlastito zagovaranje podjele, pokazao je optužujući Aliju Izetbegovića da je nagovarao sve živo da se prihvati podjela Bosne kroz uniju triju republika, što je bila suština Owen-Stoltenbergova plana.

Konačno, još je previše živih svjedoka koji se sjećaju kako Latić nije, po dolasku Hasana Čengića, u Zagreb otišao, dakle u julu 1992. prvim helikopterom UN-a u Sarajevo, već je u Zagrebu nastavio živjeti i uređivati sedmičnik „Ljiljan“, koji je izlazio u tom gradu. Sve do hapšenja bošnjačkih intelektualaca koja su počela u julu 1993, kada je, doduše ne helikopterom UN-a, pobjegao u Ljubljanu, s cijelom redakcijom „Ljiljana“, koji se do kraja rata izdavao u Sloveniji. Pod dirigentskom i ideološkom palicom Džemaludina Latića.

Stav.ba