ČETNICI, USTAŠE, KOLJAČI I MASOVNE UBICE IMALI SU U ZATVORU BOLJI TRETMAN OD PRIPADNIKA “MLADIH MUSLIMANA”
“Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (VI dio)
Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.
U komunističkoj Jugoslaviji zatvori za političke zatvorenike, disidente, stvarne ili umišljene protivnike režima više su podsjećali na logore nego na zatvore. To je posebno bilo izraženo u prvih 10 do 20 godina ovog režima. Naravno, nikad taj režim nije imao milosti prema svojim protivnicima, ali je prvih 20 godina vrijeme kada su se obračunali s najvećim brojem svojih protivnika, stvarnih, potencijalnih ili izmišljenih.
REVIDIRANJE – OMILJENI RAZLOG ZA MUČENJE ZATVORENIKA KOD BH. UDBAŠA
“Mladi muslimani” su, prema mišljenju komunista, bili u prvoj deceniji komunističke vlasti drugi najvažniji neprijatelj države u Bosni i Hercegovini, ali i na nivou Jugoslavije, odmah nakon pripadnika Informbiroa. Međutim, informbiroovci su uglavnom nestali nakon obračuna s njima 1948. godine, a “Mladi muslimani” su za komuniste ostali “neprijatelji” države sve do njenog raspada. Iako oni nikada nisu bili protiv države Jugoslavije već protiv režima koji je vladao Jugoslavijom i onoga što je taj režim donio Bošnjacima u Bosni i općenito Jugoslaviji. “Mladi muslimani”, kao i drugi politički zatvorenici u komunističkim zatvorima, doživjeli su ogromnu fizičku i psihičku torturu u istrazi, ali i nakon presuda u procesima koji su trebali da dovedu do njihovih “revidiranja stavova”, odnosno odricanja od dotadašnjih ideja i prihvatanja komunističke ideologije. Fenomen “revidiranja” bio je, čini se, proizvod UDB-e u Bosni i Hercegovini, ili je bar bio najizraženiji u bh. zatvorima s političkim zatvorenicima, posebno u zeničkom zatvoru u vrijeme kada je upravnik bio Jure Bilić. On je doveden na tu poziciju 1950. godine zbog spremnosti na okrutnost u procesima “revidiranja”. Tog stanovišta je i Omer Behmen, za koga smo rekli da je u dva procesa komunista protiv njega 1949. i 1983. osuđen na ukupno 35 godina zatvora, što je najveća kazna za političkog protivnika komunističkog režima u Jugoslaviji. Deklarirani četnici, ustaše, koljači i masovne ubice nisu bili kažnjavani u mjeri kao čovjek koji se nije htio odreći interesa svoje vjere i svog naroda. Treba spomenuti da je Omer Behmen u dva procesa odležao 17 godina u zatvoru, što je nakon kosovskog Albanca Adema Demaćija najviše odležanih godina u jugoslavenskom komunističkom zatvoru kao politički zatvorenik. Omer Behmen u svojoj autobiografskoj knjizi Na dnu dna o fenomenu “revidiranja” kaže: “Uprava, praktično UDB-a, danima je, pa i mjesecima, pratila, sortirala i pripremala planove ‘prevaspitavanja’ koji će se realizirati i dosljedno sprovoditi... Goli otok je ‘savezni’ aranžman dirigiran iz Beograda i CKKPJ, direktno Rankovićeva nadležnost, nad kojim je Tito imao potpuni uvid, kao i Staljin što je ima nad gulazima. Dolaskom u Sremsku Mitrovicu i u razgovoru sa političkim zatvorenicima vidjeli smo da tamo nema baš ove kampanje revidiranja, tj. nije tako izražena... Revidiranje ovako razrađeno je, ipak, bosanski komunistički dijalog UDB-a – politički osuđenici.” Bosanski komunisti su od revidiranja napravili instituciju na koju su puno polagali, a Jure Bilić, upravnik zatvora u Zenici, posebno. U noći dočeka 1951. godine u zatvorskoj sali Jure Bilić čestita Novu godinu i šalje sljedeću poruku: “Vrijeme je da se neprijatelji naroda prevaspitaju i dođu pod vođstvo Tita i Partije. (…) A to će dokazati revidirajući svoj stav, svoj životni put. Oni koji to ne budu htjeli naći ćemo načina, i to među njima samima. Pa će ustaše isljeđivati ustaše, četnici četnike, a ja ću lično ‘Mlade muslimane’.” Ovu čestitku bilježi Omer Behmen u svojoj knjizi, a lično ju je slušao kroz prozor samice u po zlu poznatoj staklari zeničkog zatvora. Upravo je tu noć završio u samici u 23:00 sata kažnjen jer je tokom radne obaveze tog dana prišao Bećiru Tanoviću da malo porazgovaraju. U samicu je smješten samo u donjem vešu, a prije ulaska naređeno mu je da skine prozor i da na taj način ostane u samici u hladnoj i snježnoj noći 31. decembra 1950. na 1. januar 1951. godine. Najava Bilića da će se lično obračunati s “Mladim muslimanima” govori kolika je opsesija komunista bila ovim pokretom, ali govori i o snazi pokreta, prije svega intelektualnoj, i utjecaju koji je imao u bošnjačkom narodu. Među “Mladim muslimanima” nije bilo onih koji su revidirali stavove, Omer Behmen je bio poznat po svojoj odlučnosti i tvrdoglavosti. Tako je u svim zatvorskim i UDB-inim izvještajima stajalo da je nesalomiv. U jednom izvještaju upravnika zatvora u Zenici (upravnik u jednom periodu) Gojka Latinovića stoji: “Za cijelo vrijeme izdržavanja kazne ima neprijateljsko držanje prema društvenom uređenju. Može se reći da je to osuđenik na koga uopšte ne djeluje kazna, nego čak šta više iz dana u dan postaje sve veći neprijatelj. Radi ovoga svoga neprijateljskog djelovanja bio je nekoliko puta kažnjavan od strane uprave doma, ali sve je bilo beskorisno. Naposletku, dat je u izolaciju od ostalih osuđenika kako ne bi na njih negativno utjecao.”
“OMICA ĆE I UMRIJETI, ALI NEĆE PROGOVORITI”
Torturu i mučenja kroz koja su prošli mladomuslimani u istražnim zatvorima najbolje ilustriraju zatvorski dani nekolicine mladomuslimana koji su osuđeni na smrt. Jedan od njih jeste Omer Kovač, koji je bio učenik IV razreda Gazi Husrev-begove medrese i uhapšen je nakon što je tadašnji direktor Medrese Sulejman Kemura otkrio kod Omera neke mladomuslimanske letke i prijavio ga državnim organima. Omer Kovač zvani Omica prilikom hapšenja rekao je ocu: “Omica će i umrijeti, ali neće progovoriti.” To se i desilo. Ismet Kasumagić je u knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida zabilježio: “Tuku ga, muče, ali on šuti. Pada u nesvijest. Polijevaju ga kantama vode da dođe sebi. To traje danima. Kao da nema razlika između dana i noći. Omer šuti... Tučnjava i stalno polijevanje hladnom vodom, uz glad i besanicu, oslabili su Omera, daje samo slabe znakove života. Gubi svijest... Omicini drugovi, koji su ga viđali u prolazu, kažu da su mu od silnih batina oči bile ispale iz svojih duplji. Objesili bi ga za noge u sobi za mučenje i ljuljali tražeći da progovori. Kako on nije popuštao, ljuljali su ga sve jače i jače. Na kraju je udario o jedan pa o drugi zid dok se nije nepovratno onesvijestio. Mehmed Arapčić je pričao kako je Omer Kovač na koncu toliko premlaćen, da ni nakon polijevanja vodom nije dolazio sebi. Onda njega zadužuju i on sam na rukama nosi onesviješćenog Omicu, sami kostur obložen modrom kožom, do kola hitne pomoći, koja ga odvoze u zatvorenički dio bolnice na Koševu. Uzaludne su bile sve ljekarske intervencije. Omica je izdahnuo. Tako je, eto, smrtno stradao jedan sedamnaestogodišnjak.” I Hasan Biber je tokom istrage trpio strašna mučenja. Nedžib Šaćirbegović je u isto vrijeme bio u Centralnom zatvoru kad i Hasan. Saznao je od nekih zatvorenika koji su bili s Hasanom u ćeliji kako su ga sve mučili: uvlačenjem zahrđale žice u ud, vješanjem čuturice za vodu o testise, uvlačenjem ruke u ladicu stola, a onda naglim zatvaranjem, stavljanjem Hasanovih nožnih prstiju pod stol, a onda sjedanjem na stol.
VIŠEDNEVNO STAJANJE U BAZENU S VODOM
Ništa bolje nije prošao ni Nusret Fazlibegović, osuđen na smrt strijeljanjem kao i Hasan Biber. “Pošto nije htio da govori, odveli su ga u podrum, u ‘bazen’. Tu je bila ćelija ukopana u dno podruma. Stepenica nije bilo i milicioneri su ga spustili u vodu dubine 1,5 metara. Prethodno su mu skinuli odijelo i ostavili ga samo u gaćicama. U tom bazenu je samo mogao stajati. Kad bi ga san uhvatio, išao je u kut ćelije i tu se oslanjao na zid da zaspi... Pošto je stalno stajao, noge su mu otekle već prva dva dana... Na momente bi zaronio i sjeo na dno bazena, samo na tren da odmori noge. Taj odmor je trajao toliko dugo koliko je mogao ostati pod vodom bez zraka... Masirao se po tijelu da se zagrije. Pio je vodu iz bazena”, zabilježio je Ismet Kasumagić u knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida. U istoj knjizi zabilježeno je i kako su mučili Omera Stupca. “Pod istragom je bio vrlo čvrst i neustrašiv, pa su se nad njim isljednici posebno iživljavali, čudeći se tolikoj izdržljivosti... Tako je danima visio u hodniku sa puškom provučenom ispod koljena i vezanim nogama skupa sa rukama na leđima. Drugi put su ga vješali za jednu ruku i jednu nogu, treći put je naglavačke visio vezanih nogu, a četvrti put je korišten sistem zvani ‘bindung’, kojeg su Švabe koristile kao vojničku kaznu, a koja se sastajala u tome da se mučenik objesi za ruke vezane na leđima tako da samo vrhovima nožnih prstiju dodiruje pod. Svako od tih vješanja trajalo je po desetak dana, pored niza drugih masovnih sistema mučenja... Na sud je izašao donekle oporavljen, jer je za to spreman, ali mu je visila jedna ruka izglavljena i usahla od višednevnih raznih vješanja”, zabilježio je Kasumagić.
PRANJE VEŠA U WC ŠOLJI
Mučenja i torture na različite načine, kako bi slomili zatvorenike, nisu mimoišle nikoga. Cilj komunista bio je za one u istrazi da priznaju sve za šta ih terete, da izdaju druge ili ih potvore, a za osuđene da “revidiraju” stavove i postanu udbaši, cinkatori drugih. Pošto su tih prvih desetak poslijeratnih godina bila masovna hapšenja svih potencijalno opasnih osoba za režim, zatvori su bili prepuni pa su ih onda trpali po 15 u male ćelije od osam kvadrata, s jednom kantom u ćošku za sve vrste nuždi za sve njih. Ta se kanta jednom dnevno izbacivala, a u nekim slučajevima, ako bi prilikom iznošenja neko prosuo po podu dio sadržaja, morao je to polizati. Vode nije bilo za pranje odjeće ili kupanje. Ejub Hadžić u svojoj još neobjavljenoj autobiografskoj knjizi Sjećanja (knjigu za štampu priprema Udruženje “Mladi muslimani”) piše: “U to vrijeme je zavladala velika nečistoća u ćeliji, bilo nas je prepuno, nismo se nikada kupali, ja sam proveo tri mjeseca pod istragom u Sarajevu a da nisam nikada promijenio ni veš ni košulju, naravno, uvijek u odijelu u kojem sam uhapšen, a tako i drugi. Bilo je jedino mjesto u sobi gdje je tekla voda, a to je u samom ćošku sobe jedna zahodska šolja, u kojoj smo mi svi obavljali svoje fiziološke potrebe dan-noć, pa smo znali, neki od nas, da sa nekom krpom ‘dobro’ operemo tu šolju i onda da u njoj operemo košulju ili gaće, bez sapuna, koje ćemo nekako isušiti iznad glave na zidu, samo da malo ublažimo tu nečistoću.” U istoj knjizi Ejub Hadžić, koji je osuđen na sedam godina zatvora, koliko je tačno i odležao, govori i o teškoj situaciji koja se dogodila Salihu Behmenu: “Kada su bili najveći progoni nas ‘Mladih muslimana’ u KPD Zenica, kada su tražili ‘da revidiramo stav’, to jest da postanemo UDB-ini špijuni, onda je najveću kaznu dobio Salih Behmen. On je kažnjen izolacijom, da bude sàm u ćeliji u zgradi zvana ‘staklara’, u trajanju od dvije godine. Dvije godine, ako se ne varam u sjećanju, naš Salko je bio sàm, da nije ni imao priliku ni mogao da razgovara sa bilo kime. Čak i stražari koji su mu otvarali ćeliju i izvodili ga da šeta pola sahata dnevno u dvorištu zgrade sa njime nisu trebali razgovarati. Sve je on dobijao, i doručak i ručak i večeru, vodili su ga i da se okupa jednom sedmično, ali uvijek sàm, bez knjiga, novina ili bilo čega što bi ga moglo malo rasteretiti. To je bio neki UDB-in eksperiment kao metod da se neko ‘preobrati, da revidira’. I nama koji smo prolazili dvorištem KPD Zenica u vrijeme kada Salko izađe u šetnju, kružnu, bilo je zabranjeno da se približimo, i ni govora nije bilo da komuniciramo sa njim. Samo smo ga mogli vidjeti, a i on možda nas, i to je sve. I kada je naš Salko konačno izašao među nas, pričao mi je da mu je u početku čudnovato zvučalo u glavi kada bi pričao i trebalo je izvjesnog vremena da se navikne i da mu to postane normalno. Pa mi je Salko pričao da je iz svoje samice u ‘staklari’ mogao vidjeti samo nebo, i jedno brdo koje se uzdiže iznad zidina zatvora. Na tom brdu, na toj strani bila je jedna njiva na koju je dolazio vlasnik i radio. Pa Salko nastavlja: ‘Gledam čovjeka kako ore, pa kako sije, pa kako to se ozeleni, pa čovjek dolazi i okopava i napokon dolazi jesen i on to požanje i snijeg prekrije njegovu njivu, pa nakon duge zime dolazi ponovo proljeće i ponovo se sve ponavlja. Ako Bog da pa jednom izađem živ iz zatvora, otići ću na to brdo da vidim ‘uživo’ tu njivu koja mi je bila na očima i koja mi je ublažavala moju samoću.”
KAD OGUGLAŠ NA UDARCE
U proljeće 1949. godine Mustafa Šeta upisuje Pravni fakultet u Beogradu. Tek što se vratio u Višegrad, biva uhapšen kao dio mladomuslimanske grupe iz Gazi Husrev-begove medrese. Kratko je bio u policijskoj stanici u Višegradu, gdje ga je pretukao dežurni oficir Jovo Krvopić. Takvog s modricama po licu prebacili su ga vozom do Sarajeva i smjestili u Ćemalušu. Nekoliko dana kasnije, počela je tortura o kojoj Mustafa Šeta piše u još neobjavljenom autobiografskom djelu Kazivanja (Udruženje “Mladi muslimani” priprema knjigu za izdavanje): “Svaki bolni udarac praćen je još bolnijim jecajem. Nestaje mi daha, obaraju me na patos. Tuku nogama. Odjednom, u trenutku dok očekujem još jedan udarac vojničke čizme potkovane čeličnim nalčicama, zapljusnu me val totalne neosjetljivosti. Čizme se zabijaju u tijelo koje kao da nije moje. Obuzet neopisivim osjećanjem radosti, sred njihove bestijalnosti, smijao bih se. Kontrolišem poriv, da ne izazovem još veći gnjev. Vidim pokrete, čujem zveku udaraca, navire mi sjećanje kur’anskog kazivanja o spaljivanju Ibrahima, a. s., prelasku Musaa, a. s., preko mora, razgovoru novorođenčeta Isaa, a. s., Isra i Miradžu Muhammeda, a. s. (…) Kad sam se poslije našao u ćeliji s kolegom rahmetli Mehmedom Trakom, pričao mi je da je čekao ‘svoj red’ pred vratima i slušao kako na udarce uzvraćam jaucima i kako mu je zagonetno bilo kad je nastavio slušati udarce, a jauka nije čuo...” Nakon Ćemaluše, Šeta je prebačen u Centralni zatvor, a do izlaska iz zatvora boravio je u “Crnoj kući” u Travniku, logoru “Ribić” na Kupresu, zatim zatvoru u Foči, logoru Tilava, rudniku Breza, logoru na Čengić Vili, zatim u Semizovcu, te Pajtovom Hanu. Postojali su pojedinci na koje su iz nekog razloga posebno bili kivni komunisti. Jedan od njih jeste Dževad Čurčić. Dio torture koju je prošao Dževad Čurčić zabilježio je Sulejman Čamdžić u autobiografskoj knjizi Neka moja sjećanja: “Vezanog su ga i slabo obučenog smjestili u samicu u ‘staklari’ početkom januara 1951. godine i skinuli prozor u ionako hladnoj ćeliji. Noću je pokušao sjesti, a, ne znajući da postoji uz zid cijev za grijanje, koje samo nakratko puste da grijre, žestoko se spržio. Nastale su prvo jake opekotine, a zatim gnojenje. Poslije objeda, ponovo su mu vezali ruke na leđa. Rane su postajale sve dublje i izazivale užasne bolove. Tako su ga držali sedam dana. Povremeno su ga izvodili na teške poslove u radionici i brusioni, gdje je bilo zagušljivo, sve pod kontrolom Jure Bilića... Jedne noći su ga odveli u prizemlje u prostoriju dežurnih milicionera. Tu je bilo nekoliko njih. Odmah su počeli da ga maltretiraju. Psovali su mu i tražili da i on psuje Boga. Dževad je šutio, a onda su ga udarali svim i svačim, tako da su ga bacili na peć koja se srušila. Nakon velike tuče, bio je sav krvav. Tada su pozvali političke revidirce da ga odvedu u banju i kupaju. Uzeli su tri podrezane brezove metle i pod hladnim tušem su ga trojica grebali tim metlama, a četvrti je čekićem branio da izađe ispod tuša. Rezultat je bio da je Dževad bio s krvavim brazdama po cijelom tijelu.” Od silnih mučenja, Dževad je završio na neuropsihijatriji, na svu sreću, bez posljedica.
___________________________
Za STAV piše: Anes Džunuzović
Hatma dova "Mladim muslimanima"
OBAVIJEST
U petak 10. maja 2019. godine (kao i do sada svaki mjesec) iza Džume namaza, a u prostorijama Udruženja "Mladi Muslimani" (Morića han, Sarači 77/1) bit' će proučena HATMA DOVA sljedećim članovima "Mladim Muslimanima":
Husein Đozo
Sulejman Kačar
Ibrahim Dupljak
Junuz Burić
Derviš Bešlagić
Bećir Beganović
Salih Bektić
Pozivamo Vas da izdvojite vrijeme i prisustvujete dovi, te da se zajednički prisjetimo ovih merhuma!
PONOVNO BUĐENJE “MLADIH MUSLIMANA”
Mladi muslimani” – historijat, ideologija, uloga u društvenim i političkim tokovima Bosne i Hercegovine (VII dio)
Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka.
Gojko Latinović, upravnik doma (zatvora) u Zenici, 15. januara 1956. godine potpisuje dokument “Pregled lica suđenih za organizaciju ‘MM'”. Dokument se odnosi na period od 1947. godine do trenutka potpisivanja dokumenta. U dokumentu se navodi da je bilo 148 osuđenih, od toga, najviše intelektualaca – 48. Mahom su to bili studenti koje je hapšenje dočekalo uglavnom na drugoj ili trećoj godini studija.
“MLADI MUSLIMANI” SU U ZATVORU UČILI JEZIKE I ČITALI NAJVAŽNIJE SVJETSKE KNJIŽEVNIKE
Iako su u zatvoru, kako tokom istrage, tako i kasnije tokom robijanja dugogodišnjih zatvorskih kazni, često bili mučeni i maltretirani fizički i psihički, “Mladi muslimani” nisu odustali od obrazovanja. Koristili su svaki slobodan trenutak u zatvoru da se obrazuju, mahom se posvećujući učenju jezika (engleskog, turskog, njemačkog, arapskog i dr.), ali su preko novina koje su bile dostupne u zatvoru pokušavali pratiti i druga dešavanja. Obrazovanje su smatrali primarnom obavezom. Trudili su se da budu što spremniji kako bi nakon izlaska iz zatvora dovršili svoje fakultete i nastavili svoju mladomuslimansku misiju.
Omer Nakičević u svojoj autobiografskoj knjizi U vrtlogu vremena 1927.-2017. bilježi da je koristio svaki trenutak za čitanje svega što mu je došlo pod ruku, a posebno je učio jezike, turski, njemački, engleski, pa čak i esperanto. Sulejman Čamdžić također piše o svojoj odluci da uči engleski, i to iz knjige Engleski u 100 lekcija. Njegov dodatni problem bio je što nikad nije slušao kako zvuči engleski jezik pa je plaćao cigaretama jednog zatvorenika koji je tečno govorio engleski. Teufik Velagić Tofa u pismu koje iz zatvora piše 1954. godine mladomuslimanki Ajši Karabeg zvanoj Enisa bilježi: “Evo preko 30 mjeseci vrijeme nam prolazi u učenju jezika i čitanju knjiga iz biblioteke, te svega što nam dopadne šaka. Glavu ne dižemo s knjiga. Još tome dodaj brojnu štampu. Dobijamo međunarodnu politiku na francuskom jeziku. Ja i Arapčić radimo francuski. Vrlo dobro smo napredovali. Čitamo bez teškoća. Imali smo i prakse u konverzaciji, našlo se učenih. Ja još pomalo njemački, Arapčić još engleski i arapski. Smail njemački, Vahid engleski, Omer isto s Rušidom engleski, Eso francuski, a najviše čita beletristiku.”
POVRATAK NA FAKULTETE U ČETVRTOJ DECENIJI ŽIVOTA
Po izlasku iz zatvora mladomuslimanski intelektualci, iako su uglavnom već u četvrtoj deceniji života, imaju snage da se vrate na fakultete, i uglavnom da budu među najboljim studentima. Naravno, zbog činjenice da su bili kao politički zatvorenici u zatvoru, da su uglavnom na uvjetnoj slobodi, te da su im presudama oduzimana i građanska prava na po dvije i više godina nakon izlaska iz zatvora, teško su se upisivali na fakultete. Omer Nakičević opisuje kako je odbijen na studentskoj službi Filozofskog fakulteta u Beogradu u pokušaju obnove upisa nakon 10 godina, ali da je nakon intervencije šefa katedre Marije Đukanović prema dekanu ipak upisan. Iako je kasnio za svojom generacijom deset godina, Nakičević je uspio postići zavidne naučne uspjehe i u penziju otići kao profesor na Fakultetu islamskih nauka.
Omer Behmen u autobiografskoj knjizi Na dnu dna opisuje svoje teškoće prilikom upisa na Građevinski fakultet u Sarajevu. Naime, uspijeva ga upisati i otići u vojni odsjek s molbom da ga pošalju u vojsku koja traje godinu i po kako bi stigao na početak semestra naredne godine. Međutim, oni ga namjerno ne pozivaju tada u vojsku već nakon pet mjeseci, tako da gubi dvije naredne godine. Slična sudbina bila je i s drugim, uz dodatak da je lakše bilo kao politički zatvorenik, mladomusliman, studirati u Zagrebu, Ljubljani ili Beogradu nego u Sarajevu. Dok je veći dio pripadnika organizacije “Mladi muslimani” uhapšenih 1948. i 1949. godine bio u zatvoru, Alija Izetbegović, koji je u zatvoru ležao od 1946. do 1949. godine, iskoristio je to vrijeme za ženidbu, formiranje porodice i obrazovanje. Studirao je agronomiju tri godine, a onda se prebacio na Pravni fakultet i završio ga za dvije godine.
Koliko su bili posvećeni obrazovanju i nauci, najbolje ilustrira podatak koji iznosi Sulejman Čamdžić o uspjesima zagrebačke studentske mladomuslimanske grupe, mada navodi i neka imena iz ljubljanske i beogradske grupe: Husref Bašagić bio je građevinski inžinjer koji je radio u Saudijskoj Arabiji, gdje je ostao do smrti; Tarik Muftić bio je poznati ljekar u Mostaru i cijeloj Hercegovini; Omer Nakičević bio je profesor na Fakultetu islamskih nauka; Ejub Hadžić je ekspert UN-a za poljoprivredu; Ismet Serdarević bio je poznati arhitekta; Mustafa Cvijetić bio je građevinski inžinjer, kao i Munir Gavrankapetanović, te Omer Behmen; Dževad Čurčić, poznati ljekar, kao i Esad Karabeg. Esadova sestra Ajša Enisa Karabeg bila je univerzitetski profesor u Istanbulu. A i sam Sulejman Čamdžić bio je doktor poljoprivrednih nauka. Tu je i Ismet Kasumagić, ekspert UN-a za metalurgiju…
PONOVNO AKTIVIRANJE “MLADIH MUSLIMANA”
Tokom studija nakon zatvora “Mladi muslimani” su se družili, ali nisu u tim trenucima razmišljali o obnovi aktivnosti organizacije, iako su u potpunosti ostali na idejama koje su imali i prije hapšenja. Međutim, shvatali su da nije bio pravi trenutak ponovno organiziranje tokom studija. Trebalo je sačekati pravi trenutak, pravu reakciju u pravo vrijeme. Bila je to 1966. godina i politički pad Rankovića nakon sukoba s Titom i afere prisluškivanja Tita. Tada se osjetio jedan povjetarac slobode i demokratije, samo povjetarac, ništa više, ali dovoljno za “Mlade muslimane”. Počinju se organizirati predavanja za omladinu, koja su vodili svršenici Medrese i studenti. U pozadini organiziranja ovih predavanja stajali su “Mladi muslimani”: Salih i Omer Behmen i Munir Gavrankapetanović. Njihovi članci čitani su tokom predavanja, a onda se diskutiralo o temi. Predavanja su se držala prvo u maloj kući – mektebu desno kod prvog ulaza, u haremu Begove džamije, a kasnije će se održavati u Carevoj džamiji. Omer Behmen se prisjeća u knjizi Na dnu dna:
“Bilo je dana kada je džamija bila puna, da se prosto nije moglo ući, a mnogi su ostajali vani, u haremu. Na svakom predavanju bila je prisutna UDBA, odnosno njeni ‘cinkeri’ i ‘šmekeri’, koji su revnosno izvještavali. Na tim predavanjima sklapana su mnoga prijateljstva i poznanstva. U tom periodu, od 1966. do 1972. godine, učinjeno je mnogo za islam. Kod mnogih je obnovljena vjera, a kod mnogih probuđena.”
OŽIVLJAVANJE “TAKVIMA” I POKRETANJE “PREPORODA”
S Huseinom ef. Đozom, vjersko-prosvjetnim referentom Rijaseta, “Mladi muslimani” dogovaraju da počnu pisati za Takvim. Do tada je Takvim bio samo jedna vrsta islamskog kalendara, pa su mu ovi radovi dali jednu novu, edukativnu funkciju. Radovi su objavljivani pod pseudonimima, jer je i u Islamskoj zajednici bilo “instaliranih” doušnika UDBA-e. U Takvimu su najviše pisali: Munir Gavrankapetanović, Salih Behmen, Omer Behmen, Alija Izetbegović, Mehmed Arapčić, Ešref Čampara, Hilmo Ćerimović i drugi. Tada je, prisjeća se Omer Behmen, “jedan hafiz, imam, inače saradnik UDBA-e, otvoreno govorio: ‘Ovo je njihov Takvim, misleći pod ovim ‘njihov’ na ‘Mlade muslimane’.”
S Huseinom ef. Đozom pokreće se list Preporod, prvi muslimanski informativni list koji izlazi petnaestodnevno od tada sve do danas. U Preporodu “Mladi muslimani” nalaze široko polje za djelovanje. U pisanju za Preporod naročito su bili aktivni: Salih Behmen, Omer Behmen, Rušid Prguda, Alija Izetbegović, Mehmed Arapčić, Muhamed Serdarević, Ešref Bakšić, Hasib Branković, Vahid Kozarić, Osman Dobrača i Atif Delalić. Omer Behmen, pored povremenog pisanja, bio je zadužen za osiguravanje sredstava za izlaženje lista. Ešref Bakšić brinuo je o administrativnom dijelu posla, a Muhamed Serdarević, Osman Dobrača i Hasib Branković vodili su računa o organizacionim i tehničkim stvarima. Naročitu angažiranost pokazao je i Mehmed Arapčić, koji je prevodio tekstove. Dakle, uspostavljena je redakcija na čije je čelo postavljen Aziz Kadribegović, koji će na toj poziciji ostati do unazad nekoliko godina, kada odlazi u penziju.
Posebni sastanci i predavanja za omladinu organizirani su u prostorijama “Preporodove” čitaonice, a sve u organizaciji Omera Behmena i Ešrefa Bakšića. Pored toga što je kod mnogih mladića i djevojaka vjera bila obnovljena i probuđena, polahko se rađala težnja za slobodom i demokratizacijom društva. Iz “Preporodove” čitaonice potekla je ideja da se počnu prikupljati sredstva za stipendije istaknutih studenata.
ŠTRAJK UČENIKA GAZIJINE MEDRESE 1971. GODINE
Krajem 1971. godine u Gazi Husrev-begovoj medresi pokrenut je štrajk učenika koji su tražili da se plan i program Medrese proširi s određenim brojem svjetovnih predmeta koji nisu bili do tada zastupljeni. UDBA je ovaj događaj iskoristila da ga proglasi antidržavnim aktom i pokrenula je oštru kampanju. Operacije “informativnih” razgovora, pritisaka i maltretiranja predvodio je u ime UDBA-e Bahrudin Bijedić. Pošto nisu otkrili ništa konkretno, jer ništa antidržavno u protestu nije ni bilo, samo želja za kvalitetnijim obrazovanjem i za buđenjem uleme iz učmalosti i predanosti društveno-političkom vremenu, udbaši izdaju saopćenje da nema elemenata za krivično gonjenje iako ima elemenata antidržavnog djelovanja.
Međutim, UDBA je iskoristila štrajk u Medresi da zabrani okupljanja u Carevoj džamiji i “Preporodovoj” čitaonici. Neki od studenata bliskih “Mladim muslimanima”, uglavnom s Islamskog teološkog fakulteta (danas Fakulteta islamskih nauka), pokazuju posebnu angažiranost. Među njima su se naročito istakli: Hasan Čengić, Nusret Isanović, Rešid Hafizović, Mustafa Spahić i dr. Rezultat njihovog angažmana bit će pokretanje predavanja i sastanaka u Medresi, a poslije toga u Tabačkom mesdžidu 1978. godine. Studenti uglavnom pripremaju predavanja koja pobuđuju veliki interes kod omladine, ali i kod UDBA-e. Rad u Tabačkom mesdžidu, iako pod budnim okom režima, indirektno potpomažu “stari” članovi “Mladih muslimana”. Od studenata u ovom radu najviše je angažiran Hasan Čengić. Rad je bio gotovo identičan onome koji je bio u Carevoj džamiji. Tabački je svoje aktivnosti proširio i na džamije Jedileri, Ašikovac i Velešići. Svojim indirektnim angažmanom u ovim okolnostima “Mladi muslimani” htjeli su da duh svog pokreta prenesu na mlađe generacije. U tome su itekako uspjeli, a što se najbolje vidjelo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
___________________________
Za STAV piše: Anes Džunuzović
Podkategorije
-
Ostale aktivnosti
Sve ostale aktivnosti Udruženja...
-
Kulturno edukativni rad
Edukativne aktivnosti
-
Humanitarni rad
Humanost - način življenja
Humanitarni rad našeg Udruženja se ogleda kroz kontinuiranu pomoć starijim osobama, (uglavnom nekadašnjim članovima pokreta) i povremene humanitarne akcije o kojima možete naći više podataka na stranicama ovog sajta.
Pomoć starijim osobama se vrši putem volonterske patronaže i ukazivanjem njege koja im daje do znanja da nisu zaboravljeni od mlađih generacija.
Od ostalih humanitarnih akcija u ovom pregledu navodimo najznačajnije:
1. pomoć povratnicima i prognanicima da obnove svoje porušene kuće i imanja. U okviru ove djelatnosti organizirano je prikupljanje i doprema odjeće, obuće, posteljine i sl. za povratnike sela: Međeđa, Jezero, Kotorsko, Gradište, Here, Stjenice te kolektivne centre Duje i Ilijaš, prikupljanje hrane za povratnike sela: Jezero, Gazije, Štip, Pothum, Gradište, Bukovica, Here i Strmica, a prikupljena je i uručena i novčana pomoć za obnovu 21 kuće u selu Here, 3 kuće u selu Strmica te jedne kuće u selu Kula grad.
2. pomoć staračkom domu u Nedžarićima (Sarajevo),
3. pomoć Domu za retardiranu djecu (Pazarić),
4. podjele paketa i stipendija šehidskoj djeci iz proteklog odbrambenog rata
5. podjela kurbanskog mesa socijalno ugroženim kategorijama
6. učešće u akcijama drugih organizacija u pomoći izbjeglicama i povratnicima
- Zvanični stavovi
- Sječanje