Dan Kudsa 2017.
Udruženje ''Mladi muslimani'' tradicionalno, već blizu dvije decenije, obilježava ''Međunarodni Dan Kudsa'', ustanovljen 1979. godine u znak podrške Državi Palestini i stradanju ali i borbi palestinskog naroda za normalan život na svojoj zemlji i u svojoj državi. U ovom simboličnom podsjetniku javnosti, ali i političke, društvene, kulturne, intelektualne elite, na nepravdu i zločin koji se pred očima cijelog svijeta dešava palestinskom narodu, ove godine Udruženju ''Mladi muslimani'' pridružilo se i Udruženje ''Bosansko-palestinskog prijateljstva'' i Udruženje ''Palestinska zajednica u Bosni i Hercegovini''
''Međunarodni Dan Kudsa'' obilježen je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci posljednjeg petka u mjesecu ramazanu iza džume namaza, a što je ove godine bilo 23. juna. U sklopu programa obilježavanja ''Međunarodnog Dana Kudsa'' uvodno izlaganje je imao akademik prof. dr. Esad Duraković, a potom je premijerno prikazan dokumentarni film ''Palestina'' u kome o dešavanjima u Palestini, stradanju Palestinaca, političkim prilikama i odnosima, budućnosti ovih prostora govore eminentni stručnjaci, intelektualci, analitičari iz naše zemlje.
Akademik Duraković u svom izlaganju primjetio je da je stradanje u Palestini iznad svakog jezika, iznad svakog vapaja i teško je i nemoguće izreći tu patnju i nepravdu. ''To je epsko stradanje, a mi ep znamo kao rezultat mašte i fikcije pisca, znamo da nastaje na mitu, a Palestina nije mit, nije fikcija, a njeno stradanje je epsko. Palestina je ep modernog vremena, modernog doba. Predugo traje neizrecivo stradanje i patnja Palestine i njenog naroda'', naglašava akademik Duraković i pita se u nastavku koji smisao ima poezija, slikarstvo, filozofija dok postoji ovakva patnja Palestine, gdje nam je savjest?! ''Kuds treba biti, nadam se da neću biti pogrešno shvaćen, politička Kibla cijelog ummeta, cijelog muslimanskog svijeta. Nažalost, muslimanski svijet se ne odnosi kako bi trebao prema Palestini, a to je izdaja cijelog ummeta'', smatra akademik Duraković.
Prikaz knjige ''Islam između istoka i zapada''
Kao „knjiga sinteze“ „Islam između Istoka i Zapada“ sadrži brojne apologetske tonove. Ali, za razliku od drugih modernističkih muslimanskih mislilaca, Izetbegović ne brani islam, već samu religiju, on ne glorificira muslimansku partikularnost, već jednu univerzalnu ideju, jednu ljudsku iskonsku dispoziciju koja nije ničiji ekskluzivitiet i jednako pripada svima. U ugroženosti islama Izetbegović je vidio ugroženost religije kao takve, čime on, opet, želi zajamčiti univerzalnost samog islama.
Polazeći od uvjerenja, podignutog na nivo dogmatičke autoreferencijalnosti, kako je svijet u ontološkom smislu dijadički struktuiran, Alija Izetbegović u „Islamu između Istoka i Zapada“ nastoji teorijski demonstrirati kako je islam ona ideja koja uravnotežuje svekolike antipode povijesnog bitka, dovodeći ih do njihovog pomirenja, ekvilibrija, sinteze. Temeljna filozofema, ali i dosljedna metodološka nit-vodilja ove knjige (koja je u neku ruku već nakon uvodnih stranica čini predvidljivom) sadržana je u autorovom uvjerenju kako je svijet moguće sintetizirati, kako je moguće pomiriti njegovu dijalektičku kompleksnost – uvjerenje koje danas, u našem vremenu teorijske disperzivnosti, dekonstruiranih totaliteta, narastajućeg nihilizma i lišenom svake utopičnosti ̶ zvuči vrlo anahrono.
Ovom kvalifikacijom („knjiga sinteze“) želimo historijski smjesti knjigu „Islam između Istoka i Zapada“ u njenu, uvjetno kazano, matičnu povijesnu epohu. Riječ je o diskursu koji u potpunosti ostaje zatvoren u okvirima kulturnog naslijeđa modernosti. Čak i površan pogled na literaturu na koju se Izetbegović poziva potvrđuje ovu konstataciju. U književnosti: Tolstoj, Dostojevski, Balzak, Flaubert, Gide, Hugo. U filozofiji: Kant, Hegel, Marx, Engels, Berdjajev, Bergson, Whitehead, Russel. Ali više od preferirane literature, riječ je o konceptima, o kategorijalnom aparatu, stilu mišljenja koji su tipični za spekulativnu modernu unutar koje vrijedi pravilo da je filozofsko mišljenje u principu sistematsko, pri čemu se pod sistematskim mislilo uglavnom na dijalektičko. Pri čemu, opet, dijelaktika nije samo metoda, već, kako je to, između ostalih, Hegel naglašavao, „vlastita, istinska priroda samih stvari.“ U Izetbegovićevoj formulaciji to izgleda ovako: „’Islamski’ je ovdje više ime za metodu, nego za gotovo rješenje i označava princip sinteze prituvrječnih načela.“
Izetbegović, dakle, pripada prostranom arhipelagu spekulativne moderne unutar koje se on jasno opredjeljuje za smisao svijeta, za smisao povijesti, i to za konkretan, pojedinačan smisao –islam, koji je sinteza čiste religije i materijalizma, morala i politike, profanog i sakralnog. On vjeruje kako svijet ima svoj temelj, kako povijest ima svoj cilj i kako život ima značenje. Zato je njegovo djelo u potpunosti lišeno cinizma, postmodernog ludizma i narativne tolerancije. Umjesto toga, često se susrećemo sa krajnje generaliziranim iskazima, ponešto krutim dihotomijama, širokopoteznim definicijama i teorijskim redukcionizmom koji se otvoreno najvaljuje već u uvodnim rečenicama. Tako Izetbegović kaže kako „postoje samo tri integralna pogleda na svijet i više ih ne može biti: religiozni, materijalistički i islamski.“
No, ovakva pozicija je razumljiva. Izetbegović koji piše „Islam između Istoka i Zapada“ još uvijek živi u bipolarno struktuiranom globalnom poretku, koji je stabilan i konzerviran, poretku koji se Izetbegoviću ne dopada (on traži treću poziciju), ali čijem totalitetu, čijem duhu, čijm kontekstu u potpunosti pripada. Ovaj, prije svega, geopolitički poredak (kojeg Izetbegović poslije razvija u epistemološki i ontološki poredak) nagoviješten je već u naslovu, u sintagmi „između Istoka i Zapada“, koja okoštaloj, danas također prevaziđenoj, Afganijevoj opoziciji „islam i Zapad“ dodaje treći entitet, „Istok“, koji, kao koncept, kao metafora, pokriva široki duhovni i kulturni prostor od socijalizma do budističkog asketizma.
Danas su, međutim, pojmovi Istoka i Zapada višestruko problematični. Ne samo da svijet više nije bipolarno struktuiran, već su Istok i Zapad, i kao geopolitički entiteti, i kao historijske naracije, i kao metafore, potpuno nivelirani u velikoj globalizacijskoj retorti. Ne postoje više Istok i Zapad, oni su sinkretizirani, ali ne kroz islam, čemu se možda nadao Izetbegović, već kroz fluidni kapital, kroz postmoderni eklekticizam, kroz supranacionalne političke, ekonomske i kulturne forme koje su konfigurirane od višestrukih mreža hibridnih identiteta, elastičnih hijerarhija i mnogostrukih simboličkih i materijalnih razmjena. Lišena dijalektičkog naboja, globalna postmoderna scena izmiruje toplo i hladno, veliko i malo, spektakle nasilja i unutrašnji mir, pornografiju i mistiku, čime svijet tone u potpunu ravnodušnost, besmisao i nihilizam. Svijet i povijest ostvaruju svoju veliku sintezu.
Iako postkolonijalna i postmoderna globalna rekonfiguracija moći nema više razumijavanja za stare binarnosti, još uvijek ponegdje pretrajava, kako u medijima tako i akademskim krugovima, klasična binarnost „islam i Zapad“, kao ona najpotentnija dijalaktička suprotstavljenost koja je nastala tokom kolonijalnih susretanja muslimanskih zemalja sa evropskom modernošću i koja je pratila sve epistemološke modele i produkcije znanja o islamu tokom 20. stoljeća. Ali danas pretpostavka vječnog konflikta islama i Zapada (tog kolonijalnog monstruma) također više nije legitimna.S jedne strane, Zapad se, kao simbolički referent evropske prosvjetiteljske modernosti sam urušio u onome što imenujemo kao postmodernost, a s druge strane, nastajuća geopolitika kapitala je generirala novu geopolitiku moći u kojoj pojam „Zapad“ ne može zadržati staro značenje. Islam je kroz svoju povijest uvijek bio u dijalogu sa velikim i značajnim sagovornicima, bilo da je riječ o grčkoj filozofiji, hinduizmu, budustičkom asketizmu, kršćanskoj ili jevrejskoj teologiji. U razgovoru sa ovim moralnim, simboličkim ili čak političkim snagama (kakve su bile Sasanidsko i Bizantijsko carstvo) islam je artikulirao svju civilizaciju. U posljednjih nešto više o dvije stotine godina islam se gradio u dijalogu sa kolonijalizmom, odnosno Zapadom (kojeg su vodili muslimanski intelektualci od 18. stoljeća pa do danas) i zato je nemoguće razumjeti identitet modernog islama bez kolonijalnog konteksta, odnosno bez Zapada.
Ko je danas, kad više nema Zapada, ključni povijesni sagovornik islama?
Prije toga, treba odgovoriti na pitanje šta je to islam? Šta je danas islam? I, ne sadrži li samo to pitanje esencijaliziranje jedne velike tradicije, jednog nepreglednog okeana? Kako svesti jednu široku „kumulativnu tradiciju“ (da upotrijebimo izraz W. C. Smitha) koja je, poput kulture, ogromni, komplesni, protejski, mnogoznačni, nezaustavljivi, tekući, višedimenzionalni proces, na samo jednu definiciju, na jedno ime? „Entiteti“ kao što su budizam, hinduizam i kršćanstvo, smatra Smith, nisu pojedinačne, statične, zatvorene, okamenjene religije, već upravo kumulativne tradicije sastavljene od potpuno divergentnih formi, koncepata, izražaja, u različitim geografskim područjima i različitim historijskim periodima. Stoga je potpuno besmisleno govoriti o ovim tradicijama kao o istinitim ili lažnim, kao što je apsurdno etiketirati neku civilizaciju kao istinitu ili lažnu. Distinktivno obilježje ovih tradicija je vjera (faith) koja je srce i duša ovih pseudofluidnih i pseudostabilnih sistema. Slijedi da istine ne prebivaju u religijama, već u osobama, u njihovoj vjernosti, integritetu i dosljednosti.
Potpuno je, stoga, pogrešno razmišljati o religijama na temelju njihovih konkurentskih, takmičarskih „tvrdnji o istini.“ Ove kumulativne tradicije treba jednostavno posmatrati kao različite puteve, iz čega slijedi da su svi ljudski religijski konstrukti – riječi, obredi, doktrine i slike – samo načini ili sredstva koja usmjeravaju pojedince ka transcedenciji. Ali isto tako mogu biti opasni ukoliko zagovaraju apsolutna, ultimativna značenja i vrijednosti. Svaka ljudska tvrdnja data iz perspektive apsolutnog i ultimativnog Božijeg znanja je, nedvosmisleno će Smith, idolatrija jer je riječ o pseudoapsolutnom znanju posredovanom kroz konačne ljudske konstrukte. I kršćani i muslimani su kranje idolatrični kada daju ovakve apsolutizirajuće izjave o istini o Bogu i individualnom spasenju.
Na koji način Izetbegović misli o islamu? Da li on esencijalizira islam? Očito je da Izetbegović pod islamom misli na samu ideju ravnoteže, sklada, sredine; i, u kojem god povijesnom ili civilizacijskom domenu da je ta ideja realizirana riječ je o islamu. U poglavlju „Treći put“ izvan islama Izetbegović tvrdi kako je anglosaksonski svijet ostvario svoje islamsko doba.
„Engleska je jedan poseban odsjek evropske historije koji se mora posmatrati odvojeno. Bez Engleske Evropa ima samo dva doba: doba crkve i doba države. Srednje, islamsko doba u historiji Evrope postoji samo kao doba Engleske“ To Izetbegović potkrepljuje podatkom da u Spenglerovom sistemu izotermi, pojava angloameričkog duha u historiji Zapada odgovara pojavi islama u historiji Zapada. U anglosaksonskom svijetu je ostvareno jedinstvo crkve i države što je islamski elemenat ovog svijeta.
Drugim riječima, islam nije ekskluzivitet muslimana. Svako muslimansko udaljavanje od ideala ravnoteže bilo je i udaljavanje od islama. Judaizam i kršćanstvo su dvije ideje, dvije metafore između kojih povijesni islam vječito oscilira. Tesawuf je, na primjer, islam koji se približio kršćanstvu. (Pri čemu Izetbegović o kršćanstvu govori krajnje afirmativno: „Objavljivanje kristalno jasnih i radiklnih stavova Evanđelja označilo je prijelomni trenutak u historiji. Sa njima je čovječanstvo prvi put došlo do pune svijesti o vrijednosti čovjeka i time ostvarilo ne prvnestveno historijski, nego ‘kvalitativni’ progres. Pojava Isusa Krista označava stoga kamen međaš svjetske historije, a vizije i nade koje je on objavio ugradile su se u sva kasnija ljudska nastojanja.“)
Kao „knjiga sinteze“ „Islam između Istoka i Zapada“ sadrži brojne apologetske tonove. Ali, za razliku od drugih modernističkih muslimanskih mislilaca, Izetbegović ne brani islam, već samu religiju, on ne glorificira muslimansku partikularnost, već jednu univerzalnu ideju, jednu ljudsku iskonsku dispoziciju koja nije ničiji ekskluzivitiet i jednako pripada svima. U ugroženosti islama Izetbegović je vidio ugroženost religije kao takve, čime on, opet, želi zajamčiti univerzalnost samog islama.
Iako se radi o važnom djelu velike misaone odvažnosti, djelu koje sadrži briljantne dionice krajnje autentičnih refleksija, pa čak određeni broj zanimljivih anticipacija, mi nismo suvremenici sa knjigom „Između Istoka i Zapada“. Iz više razloga.
Prvo, svijet se radikalno izmijenio, i pojmovi koje Izetbegović promišlja, danas se posmatraju u bitno drugačijim kontekstima. „Probudili smo se iz sna poslije hiljadu ljeta“, pjeva Ceslaw Miloz, „opet je orao letio na suncu, ali više nije značio isto.“
Drugo, neka velika pitanja koja tretira „Islam između Istoka i Zapada“ nisu više aktualna.
Treće, svijet više nije moguće metodološki svesti ni na kakvu pojedinačnu sintezu. Umjesto ontoloških bifurkacija kakve nalazimo u Izetbegovićevoj metodologiji, danas je svijet moguće razumijevati jedino preko složenih sistema i mreža dominantih makrotrendova koji određuju našu sadašnjost. To su oni trenodvi koja sabiru glavne niti savremenosti u jedan pregledan skup kako bi se u ovom dinamičnom, haotičnom i suštinski kontradiktornom vremenu obezbijedila kakva-takva cjelovita slika svijeta. Danas se o smisleno i odgovorno može govoriti o islamu jednino preko tih makrotrendova, kao što su pitanje manjina, migracije, terorizam, nezaposlenost, budućnost, globalizacija, dug, info-neuro-nano-bio tehnologije, društvene mreže itd. Ništa od toga nije moguće naći u „Islamu između Istoka i Zapada“.
Oswald Spenglera, autor pod čijim je utjecajem Izetbegović očigledno bio, u „Propasti Zapada“ je napisao:
„Svaka filozofija je izraz svog i samo svog vremena. Nema dva vijeka koji bi imali istu filozofsku namjeru… Neprolaznost postalih misli je iluzija. Bitno je: kakav čovjek njime dobija lik. Ukoliko veći čovjek, utoliko istinitija filozofija.“
Piše: Samedin Kadić
Islam između istoka i zapada:
http://algoritam.net/2017/08/12/islam-izmedu-istoka-i-zapada/
Isječak iz knjige ''Teufik Velagić Tofa - Pismo iz zatvora''
Organizacija „Mladi muslimani“ imala je svoja pravila, zakletvu, šifru, svoju himnu i znak.
Autor himne je Esad Karađozović, apsolvent medicine. Napisao ju je 1943. godine. On je za nju napisao i muziku. Esad Karađozović je i stvarni osnivač Organizacije „Mladi muslimani“
Tekst himne glasi:
„Evo smo došli, Mladi Muslimani!
Nek se sad znade po svoj zemlji toj:
Nećemo trpjet slabosti ni straha,
Mi ćemo skršit dušmanina svog!
Zbijeni čvrsto naprijed idemo
Nošeni snagom islama svog!
Jeka koraka naših se čuje,
Zeleni se bajrak nad nama vije!
'Allahu ekber!' Svuda se čuje,
Mladež se budi iz mrtvila svog!
Islam će biti što je nekad bio,
Mladi će mjesec opet blistati!“
„Mladi muslimani“ imali su i svoj znak.
Štitdaje znaku odbranu u moralnom smislu. Ta odbrana sastoji se u tome što će štititi islam od svih nasrtaja bez obzira na to s kojih strana ti nasrtaji dolazili. Istovremeno ovaj štit ukazuje da „Mladi muslimani“ stoje ujedinjeni i kompaktni iza njega, a on na sebi nosi Kur'an, arapsko pismo, dva slova M i polumjesec sa zvijezdom.
Inicijali MM u znaku su skraćenica za „Mladi muslimani“, čiji je naziv ispisan na arapskom jeziku „eš-šubanul-muslimun“. Arapsko pismo i arapski jezik ne mogu se odvojiti od islama. Na arapskom jeziku objavljen je i Kur'an. Jezik i pismo kojim se služio Muhammed, a.s., jeste jezik i pismo naše braće, jezik i pismo kolijevke islama.
Mushaf predstavlja plemeniti Kur'an, El-Kur'anul-kerim, Vječnu knjigu, Izvor svih pravila za život i društvo. Polumjesec sa zvijezdom. „Zastava Islamske vjerske zajednice“, stajalo je u Ustavu za 1937. godinu, „je zelena sa bijelim polumjesecom i petokrakom zvijezdom u sredini.“ Ovo je bio povod da su se „Mladi muslimani“ odlučili za usvajanje polumjeseca sa zvijezdom na svom znaku.
Organizacija „Mladi muslimani“ imala je i svoje biltene: „Muhadžir“ i „Kolo“.
„U Organizaciji 'Mladi Muslimani' su se, spontano ili svjesno, okupljali oni koji su imali sve uvjete da postanu elita svog naroda, da taj narod povedu putem duhovnog, ekonomskog, odnosno civilizacijskog progresa i kulturnog napretka i preporoda. Bili su to mahom mladi ljudi iz uglednih begovskih i građanskih porodica, svjesni svoje vjerske i etničke tradicije i vrednota što su ih baštinili i naučili u krugu porodice, školovani, 'naoružani' znanjem, odlučni i uvjereni u ispravnost svojih uvjerenja i stremljenja. (...) Kada je ta potencijalna muslimanska elita okupljena oko mladomuslimanske Organizacije suviše digla glavu, kada se suviše omasovila i stekla preveliki uticaj u narodu i naročito među omladinom, postala je za komuniste opasna i trebalo ju je uništiti. Zato su ubijani, osuđivani na dugogodišnje robije, a neki time samo zaplašeni s ciljem eliminiranja ideoloških protivnika, ali i obezglavljivanja bošnjačko-muslimanskog naroda.“
Nakon osnivanja Organizacije „Mladi muslimani“ u Sarajevu počele su nicati podružnice širom Bosne. Do kraja Drugog svjetskog rata osnovane su podružnice u: Prijedoru, Travniku, Banjoj Luci, Doboju, Zenici, Kozarcu, Cazinu, Sanskom Mostu, Kotorskom, Tuzli, Gradačcu, Gračanici, Orašju, Dubrovniku i Mostaru.
Članom 32. Pravila Omladinske sekcije „Mladi muslimani“ bilo je predviđeno osnivanje i ženskih sekcija pod imenom „Mlade muslimanke“.
Prva ženska Podružnica osnovana je u Sarajevu 5. augusta 1943. godine. Zatim je došlo do osnivanja ženskih sekcija u Mostaru, Travniku i Prijedoru.
Djelovi iz knjige Hadžić A. Salema, Teufik Velagić Tofa: pismo iz zatvora, Sarajevo: Udruženje Mladi muslimani, 2013.
(Str. 32 – 34)