Bajramsko druženje pripadnika prve generacije pokreta ''Mladi muslimani''
Trećeg dana kurban bajrama, 17. oktobra 2103./12. Zu-l-hidždžeta 1434. hidžretske godine, u prostorijama Udruženja ''Mladi muslimani'' upriličeno je druženje i podjela kurbana pripadnicima prve generacije pokreta ''Mladi muslimani''. Bajramsko druženje starih članova Udruženaj tradicionalna je manifestacija na kojoj se susreću stari prijatelji, prisjećaju se najčešće svojih aktivnosti u Pokretu, te zatvorskih dana jer su gotovo svi osuđivani od strane komunističkog režima u periodu neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Neizostaju i razgovori o sadašnjoj situaciji u BiH i među Bošnjacima.
Odgovori Alije Izetbegovića na 100 pitanja magazina Start
ODGOVORI ALIJE IZETBEGOVIĆA NA 101 PITANJE
Bh. magazin "Start" uradio je intervju sa Alijom Izetbegovićem, neposredno prije njegove smrti. Alija je u vidu blic intervjua odgovorio na 101 pitanje. Mnogi odgovori su i danas aktuelni, a "Diwan" ga donosi u cjelosti na 10 godina od smrti jednog od najvećih velikana u Bošnjaka.
1. Kako zdravlje?
- Promjenjivo, uglavnom loše.
2. Koliko se danas bavite politikom?
- Pratim je.
3. Do koje minute gledate dnevnik?
- Obično do kraja.
4. Ako je na jednom kanalu Liga šampiona, a na drugom politička emisija, da li gledate samo utakmicu ili daljinskim prebacujete s kanala na kanal, kao ove mlađe generacije?
- Ako su i u političkoj emisiji šampioni, gledam političku emisiju.
5. Da li je bilo teže voditi drzavu ili danas, s penzijom, izgurati od prvog do prvog?
- Voditi državu zaista je teško, ali, ne daj Bože, živjeti od same penzije.
6. Da li ste ikada stali pred ogledalo i rekli: Alija, ti si vođa svog naroda?
- Osjećao sam se vođom svoga naroda, naročito u jednom teškom vremenu, ali te grimase pred ogledalom sigurno nisam pravio.
7. Kada ste se kao predsjednik najvise prepali?
- Kada sam obaviješten o rusenju Starog mosta. Tih dana vodio sam razgovore o miru s Hrvatima kako bih zatvorio taj drugi front. Kada mi je došla vijest o mostu, učinilo mi se da je dalji otpor bezizgledan i da se nastavlja samo po inerciji.
8. Najveći političar s kojim ste se upoznali?
- Dvoumim se između Billa Clintona i Helmuta Kohla.
9. A koga rado ne biste nikada vidjeli?
- Douglasa Hurda, ondašnjeg ministra inostranih poslova Velike Britanije, a dodao bih i Jasushia Akashia.
10. Ko Vam je politički uzor?
- Mahatma Gandhi.
11. Kako biste dovršili: Politika je...?
- Politika može biti plemenita vještina, ali je češće nužno zlo. Ona je obično prljava kao kanalizacija, ali i neophodna kao i kanalizacija. Sjaj neke palate treba zahvaliti i dobrom funkcioniranju kanalizacije.
12. Biti predsjednik države je zanimanje ili misija?
- Za mene je to bila misija. Kada se misija potpuno pretvorila u politiku, ja sam se povukao. Naravno, mišljenje o sebi najmanje je mjerodavno.
13. Kada ste posljednji put napuštali svoj kabinet, da li ste sami spakirali stvari?
- Da, sam.
14. Čiji ste savjet najradije usvajali?
- Svoga sina Bakira.
15. Osoba s kojom najradije pijete kahvu?
- Već duže vremena ne pijem kahvu, ali kada to učinim, onda je pijem s Bakirom i za njegov hatar.
16. Kada se okupi familija, da li razgovarate o politici ili o cijenama na pijaci?
- Priča se o svemu, što znači da bude i trača, ali o politici ipak najviše.
17. Kada ste posljednji put otišli na pijacu?
- Mislim da je to moglo biti 1989.
18. Bosna ili Sava?
- I Bosna i Sava.
19. Družite li se sa svojim unucima? Kako najradije?
- U posljednje vrijeme ne baš često. Sva moja unučad, ima ih pet, su cure, tj. djevojke i djevojčice. Ženski rod ima svoje specifične teme i probleme. Moje je da ih volim.
20. Koji Vam se nadimak više sviđao: Dedo ili Babo?
- Dedo, jer izražava veću mjeru bliskosti. Uostalom, ja sam već 26 godina dedo svojoj unuci Selmi.
21. Kako ste mirili religiju i politiku?
- Nisam osjećao sukob te vrste. U situaciji kakva jest, vjera je za mene bila i ostala privatna stvar, pa iako iskrena i duboka, činio sam sve da je ne prenaglašavam.
22. Kada je, iz strateških razloga, trebalo nešto slagati, kako ste to sebi pravdali?
- Već ste odgovorili: strateškim razlozima.
23. Da li ste zlopamtilo?
- Nisam.
24. Da se danas sretnete s Radovanom Karadžićem, šta biste mu rekli?
- Sve što sam mu imao reći, rekao sam prije. Sad su na redu njegovi razgovori s haškim istražiteljima i sudijama.
25. Najveći hendikep starosti?
- Što jedan po jedan umiru svi prijatelji iz mladosti, pa si u tom pogledu sve više sam. A umiru i neke čarolije i iluzije mladosti koje život čine podnošljivim.
26. Da li ste ikada posumnjali da Bog postoji?
- Da.
27. Kada?
- U mladosti. Čitao sam različitu literaturu, ponekad namjerno ateističku, valjda da istestiram svoju vjeru. Ali sumnje bi se brzo rasplinjavale. Svemir bez Boga uvijek mi se činio besmislenim.
28. Sekularna ili konfesionalna BiH?
- Sekularna s razvijenim vjerskim i svakim drugim slobodama.
29. Zašto?
- Jer je Bosna mješavina vjera, nacija i kultura. Konfesionalna Bosna je nezamisliva, osim kao teror.
30. Da li ste hafiz?
- Ne.
31. Najveći islamski mislilac?
- Mislim da je to danas Hussein Nasr, Perzijanac koji živi u Americi.
32. Koliko ste spremni halaliti?
- Mnogo.
33. Šta ne biste nikada halalili?
- Poniženje.
34. Da li biste nekome iz Vaše uže porodice halalili mješoviti brak?
- Teško, ali se nikada tog djeteta ne bih odrekao.
35. Zašto?
- Zato što sam neke stvari spoznao u životu.
36. Avdo Sidran ili Džemaludin Latić?
- Volim obojicu, ali Sidran mi je bliži.
37. Da Vas zdravlje služi, biste li pristali da, prema šerijatu, imate više žena?
- Ne, što bi mi, uz sve druge nevolje, trebao i taj pakao na zemlji?
38. Šta prvo pomislite kada vidite ženu pod nikabom?
- Ako mislite na pokrivanje lica, pomislim da bi ga trebalo zabraniti. Ali se brzo predomislim: s kojim pravom da se ja ili bilo ko miješa u način oblačenja ljudi. To treba da ostane privatna stvar.
39. Kako zamišljate dženetske hurije?
- Nikako.
40. Ovih dana javnost je uzburkao Divjakov intervju dat jednom beogradskom listu. Vaša reakcija?
- Iznenađen.
41. A Filipovićev beogradskom "Ninu"?
- Nisam iznenađen.
42. Možete li to malo bolje objasniti?
- Objašnjenja bi bila malo duža i ne odgovaraju ovom tipu ekspresnog intervjua. Mogu reći samo nekoliko rečenica. Iznenađen sam Divjakovim stavom da smo trebali rizikovati i prepustiti se na milost i nemilost Miloševiću. Zaboravio je kakva grupa zločinaca bi tada vladala Bosnom: Karadžić, Mladić, Ostojić, Maksimović i slični. Shvatam da je gospodin Divjak mogao onda (1991-92) gajiti takve iluzije, ali danas, nakon svega... Iznenadilo me i njegovo otkriće da su Bošnjaci u toku rata sasvim normalno živjeli u Banjoj Luci. Ta tvrdnja je neistinita i apsurdna. Ne znam gdje ju je pokupio. Što se tiče Filipovića, on prešućuje činjenicu da se radilo o uspostavljanju ne cijele, nego krnje Jugoslavije. A Hrvati, šta bi oni rekli? Kljujić, tadašnji vođa Hrvata, za tzv. Istorijski sporazum rekao je da je to nož u leđa hrvatskom narodu, dogovor na račun trećeg, a Tuđman koji je već bio proglasio nezavisnost Hrvatske, govorio je sa sprdnjom kako dva turska bega pokušavaju vratiti list povijesti unatrag. A osim toga, htio je i on svoj dio Bosne. Dakle, izbio bi rat za BiH na teritoriji BiH i mi treći bi bili topovsko meso u ratu između Hrvatske i Srbije. Poznati nezavisni novinar Stojan Cerović u beogradskom časopisu Vreme tih dana ovako je komentirao Sporazum: Zulfikarpašićeve riječi: ja vjerujem Miloševiću, šokirale su Hrvate, skandalizovale Bosnu i zasmijale dobar dio Srbije. Nijedan valjan srpski nacionalista ovo neće shvatiti ozbiljno. Njima će se svakako učiniti da im Zulfikarpašić Bosnu donosi na tanjiru.
43. Daytonski ugovor, kojeg ste Vi potpisali, predmet je oštrih i tačnih kritika? Kako vrijeme prolazi, tih kritika je sve više?
- Da, poslije bitke svi su generali. Dobro primjećujete: kako sjećanja na rat blijede. Daytonski ugovor plebiscitarno je prihvaćen kada je zaključen i kada je prestalo ubijanje, razaranje i iseljavanje, a došli voda, struja, plin. Sada nekima Dayton ne valja. Pa i ne valja kad bismo i bez njega imali mir i državu. Bosna nije mogla ratovati još jednu godinu, a da je odbacila Daytonski sporazum, morala bi nastaviti ratovati, i to potpuno izolirana. Bosna je pred zimu 1995. bila teški ranjenik, a zahvaljujući daytonskom miru, ona je preživjela. Sada neka je liječe. To je posao nove generacije. Izlječenje je moguće, dugo će trajati, treba gutati gorke pilule i uporno raditi.
44. Kako ste iskoristili vrijeme provedeno u zatvoru?
- Pratio sam približavanje evropske bure i mnogo čitao.
45. Koliko dana ste ukupno bili u zatvoru?
- Pa, ako uzmem prvi i drugi zatvor, negdje oko 3.160 dana.
46. Koliko ste knjiga pročitali za to vrijeme?
- Jednu malu biblioteku.
47. Da li ste se ikada pokajali zbog nečega što ste učinili?
- Da, više puta.
48. Čega se iz zatvora najčešće sjetite?
- Radosti kada sam primao dječija pisma.
49. Šta ste pomislili kada su se iza Vas prvi put zatvorila vrata ćelije?
- Ne sjećam se, ali vjerovatno ono što i sada kada mi se dogodi nešto osobito neprijatno. Pomislim, šta se može, to je dio moje sudbine. To me smiruje.
50. Da li ste ikada pokušali ili da li ste razmišljali o bjekstvu iz zatvora?
- Jesam pomišljao, nisam pokušao.
51. Najveći prijatelj iz zatvorskih dana?
- Jedan Albanac iz Bara, Fuad se zvao, pazio me kao oca.
52. Šta ste sebi obećali da ćete uraditi kada izađete iz zatvora?
- To se mijenjalo u toku šest godina. Prvo sam mislio da ću, kad god to mogu, biti sa svojim unučicama. Pred kraj zatvora planove sam potpuno promijenio: stvarat ću demokratsku stranku protiv komunističke diktature.
53. Mislite li da ste ispunili to obećanje?
- Mislim da jesam.
54. Da li ste se u zatvoru ikada potukli. Ako jeste, s kim i zašto?
- Jesam, ali to je bilo u prvom zatvoru na terenu. Ne ja lično, nego grupa s grupom. Razlozi su bili bez veze, u svakom slučaju ne politički. Vođa naše grupe bio je jedan Beograđanin, onizak dečko, gospodsko dijete, ali se znao dobro tući. U drugom zatvoru, kao pravnik, bio sam predmet posebne pažnje zatvorenika. Znate, trebalo je pisati razne molbe, žalbe, predstavke. Zatvorenici su mi se obradovali.
55. Da li danas postoje politička djelovanja koja bi, prema Vašem mišljenju, trebalo sankcionirati zatvorskom kaznom?
- Da. Sve aktivnosti na razbijanju Bosne i Hercegovine kao države.
56. Sa svim muslimanskim zemljama imali smo prijateljske odnose. Izuzetak je Irak s kojim nemamo ni diplomatske odnose. Šta je uzrok?
- Kada je 1990. Irak napao Kuvajt, ja sam na pitanje novinara odgovorio da je Saddam Hussein luđak. Naša i arapska štampa prenijele su tu izjavu. Pretpostavljam da je to razlog. Tirani su sujetni i pamte.
57. Koliko danas uspijevate čitati?
- Gotovo ništa. Naravno, svakodnevno prelistam dnevnu štampu i par magazina koji izlaze u Sarajevu, ali to ne smatram čitanjem.
58. Šta biste radije čitali: religioznu literaturu ili memoare političara?
- Moram priznati, kada bih čitao, to bi prije bili memoari političara.
59. Posljednja knjiga koju ste pročitali?
- To je Howckingova Kratka povijest vremena. Howcking je jedan od najvećih živih fizičara, ali teorije koje izlaže, to su one o odnosu prostora i vremena, za običnog čovjeka su bliske fantastičnom romanu. Nisam siguran da sam ga sasvim razumio.
60. Najveći negativac u vašim memoarima?
- To je jedan čovjek, advokat po zanimanju, neizlječivi lažov i klevetnik, spreman na sve.
61. Žena kojoj se divite?
- Malo ih je. Divio sam se svojoj majci koja je njegovala teško bolesnog oca i, pored toga, stizala na sve.
62. Da ste Vi danas predsjednik SDA, s kim biste prije išli u koaliciju, sa SDP-om ili SDS-om?
- Sa SDP-om.
63. Zašto?
- Jer hoće Bosnu i Hercegovinu.
64. Kada ste donosili važne državničke odluke, čiji ste savjet najviše uvažavali?
- Najviše vlastiti. Volio sam slušati mnoga mišljenja, a onda bih se posavjetovao sa sobom i odlučivao.
65. Mladi političar u kojeg najviše vjerujete?
- Amor Mašović.
66. Koje pitanje sebi najčešće postavljate?
- To je pitanje je li se moglo učiniti išta realno, da li se nešto propustilo da se izbjegne rat. To pitanje ću sebi postavljati dok sam živ.
67. Kako biste voljeli da Vas upamte Bosanci i Hercegovci?
- Kao čovjeka koji ih je uvijek imao na srcu.
68. Jeste li ikada probali alkohol?
- Jesam, ali to je bilo jako davno.
69. Da li ste, glasajući na izborima, zaokruživali svoje ime?
- Jesam, jer sama kandidatura to podrazumijeva.
70. Najnemoralnija ponuda koju ste dobili u svojoj političkoj karijeri?
- Miloševićeva ponuda da budem predsjednik krnje Jugoslavije. Podrazumijevalo se da bi sve ključne pozicije, naročito u vojsci, zadržali Srbi.
71. Kako ste potrošili novac koji ste dobili od brojnih nagrada iz inostranstva?
- Samo su dvije nagrade bile novčane. Većinu novca sam podijelio.
72. Šta ste od tog novca kupili supruzi, djeci, unucima. Šta sebi?
- Nisam ništa. Dao sam im novaca da sami kupe. Sebi nisam ništa kupio jer sve što mi je potrebno, imam.
73. Kada bi Vam sin Bakir kazao da se želi kandiditirati za člana Predsjedništva BiH, ili u nekoj ljepšoj budućnosti za predsjednika BiH, šta biste mu savjetovali?
- Da to ne čini. Ali, koliko znam, ni Bakirove ambicije ne idu u tom pravcu.
74. Tokić ili Lagumdžija. Zašto?
- Nijedan, iz različitih razloga.
75. Ocijenite Bosnu i Hercegovinu ocjenom od 1 do 10?
- Jedna šestica, recimo.
76. Kada se danas osvrnete iza sebe, šta Vam je najviše nedostajalo:
a) razumijevanja;
b) volje;
c) pameti;
d) strpljenja;
e) odlučnosti?
- Neki smatraju da je to odlučnost, jer sam neki važan problem znao u sebi prokuhavati danima. Ja, opet, to nisam doživljavao kao neodlučnost, nego pretjerano osjećanje odgovornosti. O čemu se stvarno radilo, to će drugi ocijeniti.
77. Vi ste bili član Predsjedništva BiH, Tihić je to danas. Koji je slijedeći Šamčanin na čelu države?
- I pokojni Zoran Đinđić bio je Šamčanin, tako da su Šamčani svoju kvotu rukovodilaca višestruko iscrpili.
78. Zamislite da imate 20 godina. Kako biste danas politički djelovali?
- Mislim da bih bio buntovnik, kao što sam bio onda kad mi je bilo 20 godina. A za pobunu uvijek se nađe razloga.
79. Šta ste Vi sa svoje strane poduzeli da spriječite rat u Iraku?
- Ništa ili gotovo ništa. Nekoliko kritika američkog stava, tek da umirim svoju savjest. S obzirom na način na koji je razmišljao predsjednik Bush, nije se moglo ništa učiniti, a i riječi su izgubile svaki učinak.
80. Da li vlast budi ono najgore u čovjeku?
- Kod većine ljudi da. Neke ljude poslije nekoliko mjeseci vlasti ne možete prepoznati. Potpuno se zaborave, a počinju time što se jako vole slikati.
81. Vaš najgori politički potez u karijeri?
- Imam nekoliko kiksova koji me sekiraju, ali ne znam koji je najgori. Svi su najgori.
82. A najbolji?
- Što sam 1991., kada je bjesnio rat u Hrvatskoj, pozvao naše regrute da se ne javljaju u vojsku.
83. Idealna sofra Alije Izetbegovića?
- Dok sam bio zdrav, to je bila pita od krompira. Sada je to pura, a od napitaka vrelo mlijeko.
84. Koliko puta su pokušali atentat na Vas?
- Ne znam. Možda su pokušali a da ja to ne znam. Pucali su sedamdeset puta na zgradu Predsjedništva. Jesu li to bili atentati na mene? Na Igmanu su više puta pucali u moja kola, ali nisam siguran da je to bilo namijenjeno meni. Pucali su na sve što se kreće.
85. Da li ste se tada prepali?
- Jesam, ali sam uvijek vladao sobom. Okolina me smatrala hrabrim čovjekom, ali to je više ono: šta će biti, bit će.
86. Koga više cijenite: loše prijatelje ili opasne neprijatelje?
- Ponekog opasnog neprijatelja sam poštovao, a nijednog lošeg prijatelja.
87. Knjiga koju mora pročitati svaki Bosanac i Hercegovac?
- Natjerali ste me da se dobro zamislim. Zaključio sam da to nikako ne može biti jedna knjiga ili takva knjiga još nije napisana. Možda će biti. Ipak, bilo bi vrlo korisno da svi Bosanci i Hercegovci pročitaju Kur'an i Bibliju, makar u skraćenim verzijama. Bilo bi sigurno više razumijevanja.
88. Kolika je bila begovina Izetbegovića?
- Ne znam tačno, ali nije bila velika.
89. Šta je sada s tim?
- Nešto je zahvatila agrarna reforma 1921., nešto ona 1946., nešto se prodalo između dva rata kako bi se preživjelo.
90. Opišite bosanskog muslimana?
- Znate kako ih je opisao Meša Selimović u romanu Derviš i smrt: Primaju nerad sa Istoka, ugodan život sa Zapada... Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom, dugo se ne osvrću ni na šta, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači... a lahko im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro... zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov kao rijeka i kaplja, i sve što govorim, kao da o sebi govorim. Tako govori Mešin Hasan s pjesničkim pretjerivanjem. A ja bih rekao da već 60 godina prilično poznam narod kojem pripadam. Mogu reći da ga znam i imam neku predstavu o njemu od 1940. godine pa naovamo. Upoznao sam ga u miru i ratu. To je dobar narod, narod u kvalitativnom usponu, ako se tako može reći, koji je izdržao mnogo i koji će preživjeti i ove najnovije nevolje. U svakom slučaju, kakav god je, ja sam njegov dio.
Riječ dvije o njima
91. Osama bin Laden?
- Čovjek koji živi u zabludi da se atentatima i terorizmom može nadoknaditi 200 godina spavanja, nerada i neučenja.
92. George W. Bush?
- Čovjek koji živi u zabludi da se pukom silom može ovladati svijetom, a može se samo idejama. I Amerika je bila ideja, ali, čini se, to prestaje biti.
93. Mustafa ef. Cerić?
- Najobrazovaniji i najaktivniji reis u istoriji ove institucije.
94. Kardinal Vinko Puljić?
- Proveo je najteže dane s nama u Sarajevu. Zbog toga mu povremene nacionalističke izjave mogu prečuti.
95. Mitropolit Nikolaj?
- Ne znam ga. Čuo sam da je veoma pametan čovjek.
96. Vladimir Putin?
- Imam neku refleksnu averziju prema obavještajcima.
97. Haris Silajdžić?
- Drag ters s velikim zaslugama za BiH.
98. Biljana Plavšić?
- Njeno priznanje genocida nad nesrpskim stanovništvom Bosne i Hercegovine u toku agresije ima ogroman značaj. Da li je to priznanje iskreno? Mislim da jeste, ali to, objektivno, nije ni važno.
99. Bill Clinton?
- Drag veliki dječak sa saksofonom i pri tome izvanredna inteligencija.
100. Saddam Hussein?
- Ratni zločinac i tiranin. U ovome ga na Srednjem istoku nadmašuje samo Ariel Sharon.
101. Marko Vešović?
- Dobar pisac i duhovita svađalica. Kada mi donesu "Dane", prvo pročitam njegove Zapise iz modre sveske.
ADNAN VELAGIĆ: 300.000 RAVNOGORACA PREDSTAVLJA PRIJETNJU BOSNI I HERCEGOVINI
U posljednje vrijeme sve su češće vijesti o reaktiviranom djelovanju Ravnogorskog pokreta. Koliko stvarnog, koliko virtualnog teško je procijeniti, no i taj virtualni način djelovanja je, s obzirom na eru informatičkog komuniciranje, sasvim realan. Skoro da nema mjesta u RS-u bez općinske organizacije. Neki mediji su izvještavali kako se ovaj pokret potpuno relaksirano ponaša i u RS-u i u Srbiju, kako priželjkuju novi rat. Imali smo prilike vidjeti i snimke sa masovnih skupova simpatizera ovog pokreta. U intervjuu kojeg je dao za naš list, prof. dr. Adnan Velagić, dekan Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru upozorava na opasnost masovnog širenja i omasovljavanja Ravnogorskog pokreta na tlu Bosne i Hercegovine. Prof. Velagić je posebno naglasio da Ravnogorski, neočetnički pokret, baziran na ideološkim osnovama iz historijskih predispozicija, predstavlja pokušaj reaktiviranja onoga što je konstantna težnja velikosrpske politike i ideologije, a to je da se pokaže kako kreiranje granica na Balkanu nije završeno i kako postoje tendencije za njihovim izmjenama.
„Neočetnički pokret kroz oživljavanje četničkog pokreta Draže Mihajlovića pokušava da te granice revidira na osnovama tzv. „Homogene Srbije“, kaže prof. Velagić.
Nažalost, nemamo nikakve objektivne reakcije zvaničnih državnih tijela ili institucija o djelovanju Ravnogorskog pokreta u BiH.
Velagić: To su ozbiljni propusti. Aktualna bošnjačka politika pokazuje da je spremna samo na dnevnopolitičke aktivnosti, a ne na politiku koja određene događaje posmatra kao pojavu dugog kontinuiteta. Kada govorimo o četničkom pokretu radi se o pojavi koja svoje korijene baštini iz polovine XIX stoljeća. Taj pokret nije nastao slučajno. Radi se o ideološkim pretpostavkama koje je još davne 1837. godine zagovarao Teodor Pavlović, zatim nastavio Vuk Stefanović Karadžić, a politički uobličio Ilija Garašanin, u svom traktatu pod nazivom „Načertanije“, odnosno „Nacrt spoljne politike Srbije s kraja 1844.godine.“ U tom periodu nacionalni naboj je bio izuzetno jak. U Evropi su se konstituirale nacionalne države, a balkanski kršćanski ideolozi su, pod utjecajem evropskih nacionalnih tendencija, afirmirali šovinističke ideje prema svemu što nije potjecalo iz tog konfesionalnog miljea. Kod navedenih ideologa jasno je potcrtano gdje se i na koja područja prostire Srbija. Za Teodora Pavlovića to su područja Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Hrvatske, za Vuka Stefanovića Karadžića to je cijeli prostor Balkana na kojem se govori štokavskim narječjem, za Iliju Garašanina Srbija je u granicama koje obuhvataju cjelokupan prostor svih južnoslavenskih zemlja, osim Slovenije itd. Upravo su ovakvi ideološki okviri postali neodvojiva baština četničkog i neočetničkog pokreta. Naravno da bi naši političari ovo morali znati i spriječiti organiziranje očiglednog šovinizma na teritoriji BiH.
Vi ste jedan od rijetkih naučnih radnika koji je svojim naučno-istraživačkim radom upozorio javnost na te opasnosti. Nedavno ste objavili knjigu „ Hercegovački Muslimani u koncepcijama četničkog pokreta (1941-1945). Kako gledate na činjenicu da akademska zajednica ne nalazi načina da istražuje i publicira rezultate tih istraživanja?
Velagić: U ovako politički pocjepanoj državi akademska zajednica, kao organizirana struktura, apsolutno ne postoji. To je i ključni cilj protivnika demokratske Bosne i Hercegovine. Oni koji bi trebali da se pozabave ovom problematikom, a to su prije svega bošnjački političari, ili nemaju snage da se izbore sa problemom ili ne prepoznaju problem. Evo, pravi primjer ovoga što navodim danas se vidi na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, koji se sistematski ruši s ciljem razbijanja bošnjačke akademske zajednice u Hercegovini. Svi, pa i oni koji ne bi smjeli, a tu prije svega mislim na zvanične bošnjačke političare iz Sarajeva, samo muklo šute. Sramota.
S druge strane, naučni skupovi koji se organiziraju uglavnom su inicijative nekih institucija, često i pojedinca. Nedavno je Mostarsko muftijstvo Islamske zajednice organiziralo okrugli sto pod nazivom „Od Čavkarice do istine“. Ovaj skup predstavlja jedan od rijetkih koji je pogodio u sredinu stvari („in medias res“), s ciljem da se na naučnim osnovama raspravlja o problemima koji se iz prošlosti, vrlo suptilno, reflektiraju u današnje vrijeme.
Bosna je historijska kategorija i ne može se cijepati
Može li se odvojeno posmatrati djelovanje Ravnogorskog pokreta u drugoj dekadi XXI stoljeća od njegove prethodnice, pokreta Draže Mihajlovića i šta je Vas motiviralo da se bavite istraživanjem Ravnogorskog pokreta?
Velagić: Neočetničko djelovanje se ni u kom slučaju ne može odvojiti od četničkog djelovanja iz Drugog svjetskog rata. Prije svega, to možemo vidjeti po ikonografiji koju ovaj pokret iznosi u javnosti. Tu uglavnom prevladavaju slike četničkih koljača iz Drugog svjetskog rata, Draža Mihailović u svakom mogućem izražaju i sl. Pored toga, programske teze i ciljevi koje neočetnici iznose u javnost kompatibilne su sa ideološkim postavkama četničkog pokreta tokom Drugog svjetskog rata. Znači, oni u kontinuitetu nastavljaju da rade na realizaciji Velike Srbije i o tome nema spora.
Ono što je mene opredijelilo za istraživanje ovog pokreta jeste činjenica da se danas u javnom diskursu manjeg bosanskohercegovačkog entiteta četnički pokret pokušava afirmirati, da mu se nastoji dati, ne samo karakter narodnooslobodilačkog, već čak i antifašističkog pokreta. Nastojao sam da sa naučnog aspekta, konsultirajući obimnu arhivsku građu (najvećim dijelom neobjavljenu) i relevantnu literaturu, odgovorim na pitanja šta je to četnički pokret, uopće i u Hercegovini, i kakve mogu biti posljedice ukoliko bi se ovo pitanje ostavilo na margini društvenih zbivanja. Također, ideologija koju baštini četnički pokret pokušava se perfidnim metodama infiltrirati u današnju politiku. Govoriti danas da je Draža Mihajlović bio oslobodilac, pokretač borbe protiv Hitlera predstavlja grubo falsificiranje historijskih činjenica. Mihajlovićev ideološki program baziran je na traktatu „Homogena Srbija“ Stevana Moljevića. U tom traktatu nećete naći niti jednu rečenicu kojom se srpski narod poziva na otpor okupatorima Jugoslavije. Njime se isključivo definiraju granice „Velike Srbije“, koja, po njima, obuhvata Srbiju, Crnu Goru, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, 2/3 Hrvatske, Makedoniju, te manje dijelove Rumunije i Bugarske. Znači, apsolutno se i ne spominje otpor okupatorima Jugoslavije. Naprotiv, nailazimo na dokumente iz Drugog svjetskog rata, koji govore o saradnji četnika i Nijemaca, četnika i ustaša, a pogotovo četnika i Italijana, sa evidentnim dokazima da je četnički pokret na području Hercegovine osnovan pod brižnom rukom fašističke Italije. Treba spomenuti i danas sveprisutnu tezu Milorada Dodika prema kojoj je Bosna i Hercegovina ustvari Jugoslavija u malom, imputirajući da će se ona, baš kao i Jugoslavija morati disoluirati. U tom smislu Dodik poziva na referendum za otcjepljenje manjeg bosanskohercegovačkog entiteta od Bosne i Hercegovine. I, pazite sad, on kao primjer uzima model po kojem se Kosovo odvojilo od Srbije. Vidite, to predstavlja obmanjivanje srpske javnosti i falsificiranje historijskih činjenica u nastojanju da se nešto što je neopravdano predstavi kao nastojanje svjetske javnosti da ugrozi Srbe na Balkanu. Naime, stvari stoje ovako. Kosovo je moglo proglasiti nezavisnost, jer je ovu teritoriju Srbija okupirala u toku balkanskih ratova 1912/13. godine. S druge strane, Bosna i Hercegovina nije Jugoslavija u malom, jer nije nastala prema jugoslavenskom modelu, odnosno dogovorom naroda. Bosna i Hercegovina je historijska kategorija i zbog toga se ne može ni razgraditi dogovorom njenih naroda, kao što je to bio slučaj sa Jugoslavijom.
Zamislite da neko osnuje Hitlerovu stranku!?
Ove godine je na Ravnoj Gori održan 23. tradicionalni sabor kojim je obilježena 71. godišnjica Ravnogorskog pokreta. Saboru su prisustvovali ratni veterani i poštovaoci baštine Ravnogorskog pokreta iz Srbije, Crne Gore, Republike Srpske i dijaspore, a organizirala ga je asocijacija za njegovanje tekovina Ravnogorskog pokreta. Možemo li iz ove vijesti pročitati koliko je danas Ravnogorski pokret jak.
Velagić: Pravo pitanje je koliko je naša država slaba, pa dozvoljava postojanje organizacija poput Ravnogorskog pokreta. Po ovoj informaciji vidimo da institucije ne rade svoj posao, one su nemoćne i tu se stvara prazan prostor različitim fašističkim udruženjima da izađu u javnost i da „zakonito“ djeluju na tlu države Bosne i Hercegovine. Nažalost Bosna i Hercegovina je jedina evropska zemlja koja dozvoljava organiziranje neofašista. Zamislite kako bi izgledalo da se danas u Italiji registrira fašistička stranka Benita Musolinija ili da se u Njemačkoj legalizira Nacionalsocijalistička Hitlerova partija. To bi stvarno bilo apsurdno. Nažalost kod nas je moguće organizirati Ravnogorski pokret Draže Mihailovića, čovjeka kojem je presuđeno za fašističko djelovanje u toku Drugog svjetskog rata.
Zamolit ću Vas da nas podsjetite na historijske podatke u vezi nastanka Ravnogorskog pokreta.
Velagić: Ukoliko pravilno pristupamo sa naučnog aspekta i navedenu pojavu tretiramo kao događaj dugog kontinuiteta vidjet ćemo da je četnički pokret u svom izvorištu imao genocidnu politiku prema muslimanskom narodu, a ona je bila duboko ukorijenjena u zločinačkoj svijesti velikosrpskog hegemonizma, prema kojoj su svi balkanski muslimani ustvari „Turci“, koji su u prošlosti nanijeli navodno veliko zlo srpskom narodu. Ovakva dogma, kontinuirano je pothranjivana tezom o navodnoj ugroženosti Srba i Srbije, i njenoj navodnoj misiji da ispuni svetu obavezu „balkanskog predziđa evropskog kršćanstva“. Tako se stvorio perceptualan mit pod nazivom „kosovsko mučeništvo“, koji u konačnici treba rezultirati „Lazarevim vaskrsenjem“ i svesrpskim ujedinjenjem. Na definiranju ove dogmatične postavke radili su komplementarno intelektualni krugovi (od Srpskog kulturnog kluba do Srpske akademije nauka), zatim srpski državni establišmenti u historijskom kontinuitetu, te institucija Srpske pravoslavne crkve. U toku Drugog svjetskog rata, kada su nacionalističke strasti uzavrele do krajnjih granica, velikosrpski koncept je dobio vjetar u leđa, s ciljem realizacije navedenog „svetog cilja“. Pojava Draže Mihajlovića na ratnoj sceni bila je rezultat ovih dogmatičnih postavki.
Masovno istrjebljenje drugog i drugačijeg je fašizam
Ravnogorski pokret ste nazvali fašističkim, no danas je nezahvalno tako ga imenovati. Na „muslimanskom pitanju“ iz programa četničkog pokreta 1941. fašizam se može i dokazati.
Velagić: Naravno! U „Programu četničkog pokreta Draže Mihajlovića“, u tački 2., stavka b., pročitat ćemo: „Omeđiti defakto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj“. Dalje se, u stavci d., navodi: „U srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti riješiti ga u ovoj fazi“. Šta to znači? Znači da sve što nije srpsko, a odnosi se na narod, institucije kulture i religije, te jezik, treba bez kalkuliranja uništiti. I kako onda ovakvu ideologiju nazvati drugačije nego fašizam. Na „Program četničkog pokreta Draže Mihailovića“, nastavlja se „Instrukcija Draže Mihajlovića od septembra 1941.“, u kojoj se navodi da su ciljevi četničkih odreda „čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata“. U „nenacionalne elemente“ Mihailović je ubrajao Muslimane.
Neki slobodni srpski intelektualci tada su nastanak Ravnogorskog pokreta nazvali lišajem na tijelu srpskog naroda. Ima li danas takvih osuda i da li su one nužne?
Velagić: Kod srpskih intelektualnih radnika, koji nisu opterećeni nacionalnim predrasudama, naći ćete na jasno određenje prema četničkom pokretu. Oni ga nazivaju „tamnom mrljom u historiji srpskog naroda“, „fašističkim pokretom“ i sl. Pojedinci su čak i spremni da upute izvinjenje muslimanskom narodu zbog zločina četničkih koljača. Zanimljivo je reći da je još u toku Drugog svjetskog rata, u vrijeme nastajanja Mihailovićevog pokreta, bilo intelektualnih radnika koji su ovo ravnogorsko okupljanje oštro kritizirali. Tako je Dimitrije Najdanović, profesor na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, 1944. godine Ravnogorski pokret nazivao „besmislenom tikvom bez korijena“ i „lišajem na posječenom narodnom stablu“.
Na jednom od posljednjih naučnih skupova kazali ste da je vizuelni profil četnika bio definiran – duga kosa, brada...
Velagić: Da bi osigurao podršku Ravnogorskom pokretu, Mihailović je morao pridobiti simpatije srpskog naroda. Inače, značajan dio Srba želio je da se bori protiv okupatora zemlje, što su zagovarali jugoslavenski komunisti, dok je Mihailovićev plan bio definiran na „politici čekanja“ sve dok Wermaht ne bude slomljen na istočnom i zapadnom frontu. U toj fazi čekanja trebalo je realizirati projekat „čišćenja“ teritorija od nesrpskog stanovništva, a nakon toga podići srpski ustanak i realizirati „Veliku Srbiju“. Da bi osigurali podršku naroda četnici su morali svojim izgledom da podsjećaju na srpskog seljaka, dok su puštanje brade i kose uveli kao simbol žaljenja za izgubljenom državom.
Ravnogorski pokret nema podršku međunarodne zajednice
Dobrohotni i dobronamjerni Bošnjaci, kad danas gledaju snimke Ravnogorskog sabora, nabrzinu zaključe kako se radi o grupi i grupama „pijanih budala“. Koliko imaju pravo na takvo mišljenje?
Velagić: Ja se ne bih složio s tim. Neočetnički pokret, koliko znam, danas ima oko 300.000 registriranih pripadnika, što dovoljno govori da se na njih treba mnogo ozbiljnije gledati. Njihova nošnja i izgled evociraju četništvo i prizivaju ponovno prekrajanje i omeđivanje teritorija. To može biti vrlo opasno po cijelo društvo.
Tokom Drugog svjetskog rata Ravnogorski pokret pomagale su i strane sile. Imaju li danas podršku izvan prostora bivše Jugoslavije?
Velagić: Mislim da neočetnici nemaju podršku modernih država svijeta. Svaka demokratska država, koja svoju politiku bazira na toleranciji i suživotu, ni u snu ne bi podržala neočeništvo. Demokratski svijet je svjestan svoga antifašističkog opredjeljenja.
Gdje i kako je preživala ideja Ravnogorskog pokreta u doba čeličnog komunizma?
Velagić: Konzerviranje ravnogorske ideje u vremenu socijalističke Jugoslavije desilo se kroz nekoliko različitih društveno-političkih struktura. Naime, mislim da su jugoslovenski komunisti, odmah na početku krenuli pogrešnim putem. Uspostavili su monolitni politički sistem, baziran na ideologiji komunizma. Komunistička partija je tvrdila da su sva pitanja južnoslavenskih naroda, pa i goruće nacionalno pitanje, riješena u toku revolucije od 1941-1945. godine. Međutim, nacionalno pitanje u Jugoslaviji nikada nije riješeno. Pogotovu se to odnosilo na Bošnjake koji su se sve do kraja 90-ih različito kategorizirali, kao Srbi, Hrvati, Neopredjeljeni, Jugosloveni, muslimani i dr. Tako je npr. na popisu iz 1948. godine 89% Muslimana (ili njih 788.384), odbilo da se izjasni kao Srbin ili Hrvat i prihvatilo odrednicu Neopredjeljeni. Vidite, Muslimani su bili „Neopredjeljeni“, a KPJ je cijelo vrijeme tvrdila da je nacionalno pitanje riješeno. Tako su stvoreni uvjeti za pojavu i eskalaciju velikonacionalnih aspiracija prema njima. S druge strane, konstantno su bile prisutne teze, kod srpskog naroda, da su Srbi najbrojniji, ali i najugroženiji u Jugoslaviji, da je Srbija dala najviše žrtava u ratu, da je ona najzaslužnija za obnovu Jugoslavije itd. To naprosto nije tačno, jer se upravo u Bosni i Hercegovini vodio najkrvaviji rat od 1941. do 1945. godine i u njoj se stvarala socijalistička Jugoslavija (AVNOJ, ZAVNOBIH...). Ali, kroz takve poruke srpske ideološko-političke strukture afirmirale su se hegemonističke težnje koje su svoj puni izraz dobile dolaskom Slobodana Miloševića na čelo Srbije. S druge strane, poruke o ugroženosti Srbije i Srba u Jugoslaviji, imale su odjeka kroz širi spektar državnih struktura, a pogotovo unutar Jugoslavenske narodne armije, u kojoj je izvršena potpuna predominacija srpskog naroda. Devedesetih godina XX stoljeća u toj vojsci je 85 do 90% oficirskog kadra dolazilo upravo iz srpskog naroda.
Razgovarao: Hasan Eminović
preporod.com