Udruženje Mladi Muslimani

Očuvanje imana u uslovima savremenog poslovnog ambijenta

Detalji

Objavljeno subota, 15 Februar 2003 17:12

Autor Haris Čengić

Uvod

Bismillahir-Rahmanir-Rahim,

Danas u tzv. postkomunističkom periodu Bosna i Hercegovina spada u red zemalja u tranziciji što znači da se nalazimo u jednom međuperiodu u kojem se odvijaju procesi zamjene elemenata starog socijalističkog sistema ekonomije, politike i cjelokupnog društvenog uređenja sa elementima savremenog sekularističkog sistema društvenog uređenja zasnovanog na onome što se zove demokratija i tržišna ekonomija. Ono što nas ovdje interesuje jeste pitanje: šta te promjene donose vezano za unutarnji, duhovni život bosanskohercegovačkih muslimana odnosno kakav je uticaj ovih procesa na naš din i iman, koje su opasnosti i kako se od njih braniti? Naravno da se ove stvari ne mogu prostorno lokalizirati samo na područje na kojem mi živimo jer su u pitanju univerzalni procesi i uticaji te se oni stoga odnose na situaciju velikog broja muslimana u čitavom svijetu. Dakle, kakvi su uticaji i koje su opasnosti savremenog ekonomskog okruženja?

Prvo što ovdje moramo istaći jeste da nas današnji uslovi vjerskih sloboda ne smiju zavarati i uspavati. Istina je da danas nema više direktnog i neskrivenog ideološkog pritiska na unutarnje biće muslimana i njegov duh (tj. vjeru) kakav je bio u doba komunizma. Istina je da se danas vjera priznaje kao jedno od legitimnih oblika ljudskog uvjerenja i da se može slobodno i nesmetano javno ispoljavati, da se može znatno slobodnije o islamu pisati i učiti. To je istina i oko toga, ako Allah da, ne bi trebalo biti većih problema u budućnosti, barem ako zapadni svjetski moćnici ostanu dosljedni sebi i svojoj ideologiji u kojoj su "ljudska prava" jedna od najvećih svetinja a vjera i sloboda vjerskog uvjerenja svakako spadaju u osnovna ljudska prava. Međutim mi ne smijemo biti zavarani jer je uspostavljanjem sekularno-tržišnog društvenog uređenja samo bivši komunistički model ideološkog pritiska na unutarnje biće muslimana zamijenjen novim modelom pritiska, pritiska materijalizma i sekularizma koji istina nije otvoren kao prethodni ali je zbog toga čak i kudikamo opasniji.

Osnovna karakteristika savremenog društva i njegov "pokretački duh" jeste stalna težnja za materijalnim rastom koja nikad ne prestaje. Ideolozi modernog vremena ističu da kada jedna društvena zajednica izgubi tu stalnu težnju za uvijek novim rastom i razvojem ona ide ka vlastitoj propasti. Znači "živ" si dok stalno težiš višem i boljem a kada prestane ta težnja onda si "mrtav" i vrijeme te gazi. Istina, ovaj princip je u osnovi valjan ako se pravilno usmjeri ka upotpunjavanju čovjekovog islamskog života u smislu stalnog poboljšavanja dina i imana ali je problem u tome što se u savremenim "zapadnim" društvima ovaj princip jedino i isključivo usmjerava ka materijalnom rastu i razvoju. Tako oni razmišljaju a u tome ih učvršćuje i Darvinova teorija evolucije po kojoj opstaju samo oni najjači i najsposobniji te u stalnoj borbi za opstanak oni slabiji i "bezvedniji" članovi životinjskih vrsta bivaju uništeni dok se od onih "kvalitetnijih" primjeraka postepeno razvijaju nove vrste putem stalnog prilagođavanja okolini. Na neki način se ovakvo razmišljanje prenosi na društveni nivo i kaže se da tržišna utakmica preduzeća i pojedinaca tjera njezine učesnike da se stalno razvijaju i unapređuju čime i čitavo društvo ide naprijed.

Posljedica ovakvog stava i razmišljanja jeste stalna i bjesomučna trka za što veći dio plijena. To što zapadni propovjednici "religije snage i moći" to kozmetički uljepšavaju i nazivaju "tržišnom utakmicom" ili "takmičenjem između subjekata koji tim putem vode čitavu zajednicu naprijed" itd. – ne može sakriti očiglednu činjenicu da je u pitanju borba u kojoj se prije svega i jedino gleda na svoj lični interes a na štetu interesa drugih. Kako reče jedan poznati islamski pisac "filozofska zamisao svijeta tada je džungla u kojoj se bore kandža i očnjak".

U TAKVOM OKRUŽENJU OSNOVNI KVALITET KOJI SE TRAŽI OD JEDNOG POSLOVNOG ČOVJEKA JESTE NJEGOVA SPOSOBNOST DA U TOJ BORBI ZGRNE ŠTO VEĆU GOMILU NOVCA ZA SEBE ODNOSNO ZA SVOGA POSLODAVCA. Položaj i ugled jednog privrednika ili komercijaliste mjeri se gomilom novca koju je sposoban sakupiti.

U OVOME SE KRIJE SMRTNA OPASNOST ZA MORAL A SAMIM TIME I ZA DIN I IMAN JEDNOG SAVREMENOG POSLOVNOG ČOVJEKA KOJI TEŽI DA BUDE ISKREN MUSLIMAN (MU’MIN). To je zato što se u ovakvim uslovima vrlo brzo kao jedini cilj i mjera vrijednosti uzima novac a u njegovom sticanju vrlo brzo se uspostavlja moto: "cilj opravdava sredstva".

Ako neko pomisli da je ovaj stav pretjeran neka samo zamisli situaciju kada se neke kompanije bore za neki posao u kojem se ''vrte'' milioni dolara, neka zamisli kakve se sve tu igre ispod stola igraju i šta se sve čini, kakvi se sve udarci udaraju i spletke prave samo da bi se ostvario cilj. U ovakvim okolnostima privrednik vjernik nalazi se u procjepu između stvarnosti koja ga okružuje i tjera ga da se pretvori u robota koji se stalno usavršava u vještini preciznog i efikasnog (jasno i bezosjećajnog) sakupljanja novca za sebe ili svoga poslodavca (ŠTO PODRAZUMIJEVA SEBIČNOST) sa jedne strane i islama koji ga upućuje da se usavršava u činjenju dobrih djela (ŠTO PODRAZUMIJEVA NESEBIČNOST) sa druge strane.

Neka čitalac pokuša zamisliti reakciju jednog modernog menadžera kada bi mu se u lice rekla ALLAHOVA ISTINA DA JE NAJBOLJA FINANSIJSKA INVESTICIJA, KOJA DONOSI ČISTU DOBIT OD MINIMALNO 70000% (700 puta), TROŠENJE NOVCA NA ALLAHOVOM PUTU. Mi dobro znamo za tu istinu jer je Kur’anom časnim potvrđeno da je trošenje imetka na Allahovom, dž.š., putu poput slučaja kada se posije samo jedno zrno a od njega nikne sedam klasova svaki sa stotinu zrna a kome hoće Allah će dati i više od toga (vidi Kur'an 2:261). Znači imamo čistu ISTINU o tome koje su najbolje investicije ali ovakvo finansijsko poslovanje podrazumijeva vjeru i strpljivost da se sačeka ahiret na kome se uglavnom kupe plodovi ovakvog investiranja. Međutim, savremeni dunjalučki finansijeri i privrednici gledaju samo da zgrnu novac na dunjaluku i uglavnom ovakvo razmišljanje smatraju šarlatanstvom ili čak i ludošću. Čini mi se da ovo može najbolje ilustrovati procjep u kojem se danas nalazi privrednik koji hoće da bude iskren u vjeri (da bude mu’min) jer je on u borbi između sebičnosti i bezosjećajnosti na koju ga tjera poslodavac i savremeni poslovni ambijent i nesebičnosti i dobročinstva čemu ga poziva Allah, dž.š. Ova drama postaje još složenija kada se u to uključi njegova briga za opskrbu svoje porodice.

U ovakvom ambijentu javljaju se mnoge opasnosti po din i iman muslimana privrednika bilo da je on u ulozi poslodavca (ako je u pitanju njegova privatna preduzetnička aktivnost) bilo da je on u ulozi onoga koji je uposlen u firmi. Te opasnosti možemo uslovno kategorizirati u sljedeće kategorije:

1. OPASNOSTI VEZANE ZA HARAM POSAO I ZARADU

2. OPASNOSTI VEZANE ZA NARUŠAVANJE RAVNOTEŽE IZMEĐU IBADETA I RADA

3. OPASNOSTI VEZANE ZA ČOVJEKOV PROTEST PROTIV ALLAHOVE VOLJE I ALLAHOVOG REDA NA ZEMLJI

U daljnjem tekstu ćemo se ako Allah da dotaći svake od ovih kategorija i pokušati nešto kazati o opasnostima koje su za nju karakteristične.

Svakom muslimanu je poznato da je zabranjeno obavljanje svih onih poslova koji su vezani za proizvodnju, promet i distribuciju haram proizvoda. U kategoriju haram proizvoda spadaju alkoholna pića, opojne droge i narkotici, svinjsko meso i masnoća kao i sve prerađevine od toga, svi mediji pornografskog sadržaja odnosno, jednom rječju, u tu kategoriju spadaju svi oni proizvodi i usluge koje na bilo koji način služe u stvari koje je Allah zabranio ili potpomažu obavljanje haram poslova. Ove stvari su svim muslimanima jasne i mi ovdje o njima nećemo mnogo govoriti već ćemo samo dati par napomena.

Danas se naprimjer u Sarajevu gotovo ne mogu ni na prste jedne ruke izbrojati samoposluge i granapi u kojima se ne prodaju alkoholna pića. Vlasnici mnogih ovih radnji su Bošnjaci i nose muslimanska imena ali je iskušenje zarade koju oni ostvaruju na prometu alkoholnih pića toliko veliko da tu gotovo svi padaju (izuzetak su halal mesnice i marketi koji su uz njih). Međutim, pošto većina ovih ljudi koji drže te prodavnice nisu vjernici – praktičari to nam je i jasno ovakvo stanje i zbog toga se više na ovome nećemo zadržavati već ćemo pokušati upozoriti na neke opasnosti o kojima, nažalost, kod nas niti vjernici – praktičari izgleda ne vode mnogo računa.

Mi znamo da je prodaja tekstila i odjeće halal ali da li je vjerniku dopušteno prodavati mini suknje za žene ili helanke i tomu slično?! Mi znamo da je prodaja gotovih jela (Fast food) sačinjenih od dozvoljenje hrane halal ali da li je valjano da vjernik hrani mnoge Bošnjake za vrijeme ramazanskih dana a da ih barem ne pokuša upozoriti?! Pa zar će ćevabdžinica, buregdžinica, slastičarnica itd. baš propasti ako bude zatvorena za vrijeme ramazanskih dana ili zar se barem ne može istaći neka vidljiva poruka o tome da je za ljude bolje postiti za vrijeme ramazana?! Zar musliman, vjernik koji ima svoje novine može i smije dopustiti da u njegovim novinama izlaze horoskopi i predskazanja budućnosti kojekakvih ''vidovnjaka'' i gatara ili da se objavljuju slike minimalno i izazovno obučenih djevojaka itd., itd.?! Ovakvih primjera se nažalost može još navesti.

Pitamo se šta je uzrok ovome. Osnovni uzrok ovome, po našem mišljenju, leži u tome što je MODERNI BUSINESS ZASNOVAN NA PRODAJI UŽITKA I ZADOVOLJENJA RAZLIČITIM VRSTAMA LJUDSKIH STRASTI JER SE DOBRO PRODAJE SAMO ONO ŠTO JE LJUDIMA SLATKO I ŠTO VEĆINA LJUDI ŽELI DA POSJEDUJE. Pošto su danas većina ljudi nevjernici to je jasno da oni ne žele da ograničavaju svoje strasti i prohtjeve pa zbog toga haram proizvodi i imaju toliku tražnju. Upravo u ovome je drama kušnje za vjernika koji hoće da se bavi modernim businessom. Zarada na haramu je prilično velika a uz to se i mnogi boje da će izgubiti mušterije ako u njihovoj radnji ne bude, naprimjer, prodavano alkoholno piće ili ako u njihovim novinama ne bude ''pikantnih'' informacija o događajima iz života raznih ''zvijezda'' sa muzičke, filmske i sportske scene. S druge strane opet vjernika je malo i ne može se zaraditi samo na prodavanju njima. Sve su to šejtanska šaputanja (vesvese) koja se javljaju kod ljudi koji se žele baviti trgovinom i iskušenja ove vrste zaista nisu nimalo bezazlena.

Druga velika opasnost leži u veoma izraženoj zastupljenosti kamate u modernom ekonomskom sistemu. Finansijski sistem je osnova svakom modernom ekonomskom sistemu. FINANSIJE SU KRVOTOK SVAKE MODERNE EKONOMIJE A ONE SU DANAS, POD UTICAJEM ZAPADNE EKONOMSKE MISLI, POTPUNO ZASNOVANE NA KAMATAMA. Potpuno je nerealno očekivati da se može voditi ozbiljan business a da se barem ponekad ne dođe u situaciju neophodnosti uzimanja bankarskog kredita. Zbog ovoga je muslimanu koji se bavi privređivanjem izuzetno teško (u današnjim uslovima možda čak i nemoguće) izbjeći situaciju da mora plaćati kamatu svome povjeriocu. Međutim ako je ovo teško izbjeći nije teško izbjeći NAPLATU kamata svojim dužnicima. Ukoliko musliman privrednik ne može u sebi naći toliko snage da se odrekne zateznih kamata na svoja potraživanja, neka veoma ozbiljno preispita svoju vjeru i razmisli o tome šta i kako radi. Čini se veoma korisnim ovdje podsjetiti na vjerodostojan hadis koji se prenosi od Resulullaha, s.a.v.s., u kome se navodi da postoje sedamdeset i tri različite vrste kamata a da je uzimanje najslabije od njih ravno bludničenju sa sopstvenom majkom (ovaj hadis se prenosi od Abdullaha ibn Mesuda a bilježe ga Ibn Madže i Hakim; hadis je sahih). Navodimo i Ajete 2:278,279 koji predstavljaju ALLAHOVU OBJAVU RATA SVIMA ONIMA KOJI UZIMAJU KAMATU. Iz svega ovoga se vidi kolike su opasnosti koje prijete od kamata i koliki su važnost i značaj dizajniranja, promocije i razvijanja islamskog, beskamatnog sistema finansiranja u modernom društvu.

Kao zaključak ovog dijela, samo možemo preporučiti svim muslimanima koji se bave privatnim businessom da izvrše vrlo ozbiljnu analizu tržišta i svoje poslovanje vrlo pažljivo i precizno ograniče samo na one aktivnosti koje su sasvim sigurno halal. Druga je preporuka da se strategija finansiranja zasnuje na samofinansiranju i da se krediti uzimaju samo onda kada se nikako ne mogu izbjeći.

Osnova Allahovog stvaranja i uređivanja svih stvari jeste red. Red u svim sistemima podrazumijeva ravnotežu između svih elemenata koje su uključene u taj sistem. Znači čitav univerzum je u ravnoteži i to u ravnoteži koju je Allah odredio onako kako je On htio i jasno je da svako odstupanje od te ravnoteže predstavlja nered i vodi ka haosu. Kako postoji ravnoteža u svemu tako postoji i ravnoteža između ibadeta i rada. Ona je ograničena sa dvije granice, dva ekstrema, koji ne smiju biti prisutni u životu jednog mu'mina. Prvi ekstrem je potpuno odsustvo rada i odnosi se na onoga koji svjesno ne želi nikako da radi i svjesno se potpuno predaje lijenosti i neradu. Ovo se, jasno, ne odnosi na onoga ko ne može da radi zbog bolesti, nemoći ili zbog bilo kojeg drugog opravdanog razloga; kao ni na onoga ko je zauzet na Allahovu putu i nema vremena da zarađuje (vidi Kur'an 2:273). Drugi ekstrem je potpuni izostanak ibadeta i odnosi se na čovjeka koji je, zaslijepljen gramzivošću i pohlepom, potpuno zaboravio na Allaha.

Prema tome, u cjelokupnim čovjekovim aktivnostima postoji minimum učešća ibadeta (to su propisane obaveze - fardovi) kome odgovara maksimum učešća rada, odnosno maksimum učešća ibadeta kome odgovara minimalno učešće rada (obaveza svakog muslimana da traži halal nafaku svojim sopstvenim radom). Svaki musliman dužan je da pronađe svoju kombinaciju ibadeta i rada onako kako to njemu odgovara ali obavezno unutar ovih granica.

Dakle, svaki musliman je dužan da obavi od ibadeta ono što je propisano (fardovi) i dužan je da svojim radom i trudom traži halal nafaku sebi i onima koje hrani (porodica, roditelji i sl.) a on sam, već prema svojim sklonostima i svojoj prirodi, odlučuje kako će i čime ispuniti ono vrijeme koje mu preostaje nakon što ispuni obje ove obaveze. Međutim, u svemu ovome musliman mora primjenjivati jedno pravilo koje kaže da se RAD PRILAGOĐAVA ZAHTJEVIMA VJERE A NIKAKO NE OBRATNO. Pravi je vjernik samo onaj koji se trudi da mu sa vjerom bude sve u redu a za dunjaluk šta preostane. Onaj koji razmišlja na suprotan način i trudi se da mu sve sa dunjalukom bude u redu a za vjeru šta preostane i koji svoju vjeru prilagođava radu (svojim materijalnim interesima) taj sebe zaista dovodi u teška iskušenja i postoji opasnost da, ne dao Allah, propadne. Zaista, nije se igrati sa ovim stvarima i svaki musliman mora da posveti maksimalnu pažnju sprovođenju gornjeg pravila u svom životu.

Vezano za ovu ravnotežu, u savremenim uslovima privređivanja ispunjenim brzinom, nestrpljivošću, bezosjećajnošću i pohlepom, javljaju se velike opasnosti po vjeru muslimana koji aktivno učestvuje u tim razuzdanim tokovima koje možemo prikazati simbolički kao tri stepenice na putu slabljenja u vjeri i propasti. Naš vjernik-poslovni čovjek mora opet voditi duhovnu borbu i istrajati na njoj čuvajući tri granice (pri čemu svaka granica odgovara jednoj stepenici na tom putu) ako želi sačuvati sebe od džehennema. Napose sve ovo možemo povezati sa poznatim hadisom o stepenima imana.

Sada ćemo, ako Allah da, navesti i pokušati objasniti ove tri stepenice i tri granice.

PRVA STEPENICA na putu slabljenja u vjeri jeste NARUŠAVANJE RAVNOTEŽE IZMEĐU RADA, IBADETA I VREMENA POSVEĆENOG PORODICI. Prva i najčešća posljedica koju donosi neugasiva želja za zaradom i rastom jeste prekomjeran rad. Svako nastoji da radi što više i što bolje kako bi pretekao svoje konkurente u utakmici i što više zaradio. Zna se raditi po 10, 12, pa i više sati dnevno, rad subotom postaje redovna pojava u privatnim firmama a mnoge rade i nedeljom. Ovim putem se trajno narušava ravnoteža između rada, ibadeta i porodice, ravnoteža koju je uspostavio lično uzvišeni Allah koji nas je učinio "zajednicom srednjeg puta".

Kako nam je Resulullah s.a.v.s. to govorio i svojim primjerom pokazao, mi treba da u našim životima nađemo vremena i za rad kako bismo uzeli našu dunjalučku nafaku ali i za namaze i druge ibadete i, što je izuzetno bitno, da nađemo vremena da iščitavamo i studiramo Kur’an i drugu islamsku literaturu te da razmišljamo o pročitanom i izvlačimo znanje što ga valja u životu primijeniti.

Isto tako mi trebamo naći vremena i za naše žene i našu djecu jer i u pogledu njih smo zaduženi od strane uzvišenog Allaha. Ono što se danas redovno dešava jeste da čovjek mnogo radi, sav se preda poslu i kući se vraća kasno, umoran i opterećen problemima sa posla. U takvom stanju on nije u stanju da porazgovara kako treba sa svojom ženom i djecom. Još ako je i supruga u takvoj situaciji imamo rušenje porodice i djecu prepuštenu elektronskim medijima i ulici na odgajanje. Posljedice ovoga već se jasno vide u praksi mnogih zapadnih zemalja. Naravno da ovakav čovjek više nema ni vremena ni snage a mnogi ni volje da izučava Kur’an i islamsku literaturu. Mnogi koji sebe zovu muslimanima drže Kur’an u kući kao neku relikviju a vrlo ga rijetko čitaju i još manje razmišljaju o njegovim porukama. Posljedica narušavanja ove ravnoteže je u tome što čovjek puni svoje srce radom i dunjalukom a sve više zaboravlja na ibadet i islamsko naukovanje. OVO JE PRVA STEPENICA NA PUTU PROPASTI I ONAJ KO ŽELI DA SE BORI ZA SVOJ IMAN OVDJE TREBA POSTAVITI PRVU GRANICU TJ. PRVU BORBENU LINIJU.

Ova granica podrazumijeva da se čovjek uporno i bez posustajanja bori da uspostavi i očuva uravnotežen plan dnevnih i sedmičnih aktivnosti tako da mu ostane vremena da iščitava Kur’an i na drugi način traži islamsko znanje i razmišlja, kao i da provodi vrijeme sa svojom ženom i djecom i izvršava svoje dužnosti prema njima. ISKRENOST NA OVOJ GRANICI POTVRĐUJE SE TIME DA JE ČOVJEK SPREMAN UZETI NEKI SLABIJE PLAĆEN POSAO A KOJI MU OMOGUĆAVA DA ZADRŽI OVU RAVNOTEŽU, A OSTAVITI NEKI BOLJE PLAĆEN POSAO KOJI MU, ZBOG VELIKOG OBIMA, RUŠI OVU RAVNOTEŽU. Ako neko daje prednost karijeri i zaradi na štetu ove ravnoteže bez neke objektivne prisile to je pouzdan simptom bolesti njegovog duha i slabosti njegovog imana.

DRUGA STEPENICA na putu propasti jeste NEREDOVNO OBAVLJANJE ILI ČAK I POTPUNO IZOSTAVLJANJE PET DNEVNIH FARD-NAMAZA. Pri govoru o prvoj stepenici i granici pretpostavljali smo vjernika koji je mnogo zaposlen i mnogo vremena provodi u kancelariji ali klanja redovno namaze na poslu. Naredna, niža, stepenica jeste da čovjek počne konstantno davati prednost poslu tako da pušta da mu vaktovi prolaze a da ne klanja namaze. OVDJE VJERNIK MORA POSTAVITI DRUGU GRANICU TJ. PRVI REZERVNI POLOŽAJ U SVOJOJ BORBI. Ako je, zbog vlastite slabosti ili objektivne nemogućnosti i prisile, vjernik prisiljen povući se sa prve borbene linije (PRVA GRANICA) i raditi prekovremeno i mnogo, on ovdje mora zauzeti novi borbeni položaj i boriti se da redovno klanja dnevne namaze U NJIHOVOM VAKTU tj. da klanja za vrijeme radnog vremena. Ovo je jako važno jer treba stalno imati na umu činjenicu da KADA NASTUPI NEKI NAMASKI VAKAT ČOVJEKU JE PRVA I NAJVAŽNIJA DUŽNOST DA KLANJA FARD NAMAZ TOG VAKTA. Ovo potvrđuje poznati hadis gdje se kaže da će prva stvar za koju će se čovjeka na Sudnjem Danu pitati biti salat pa ako on valja valjaju i sva druga djela a ako on ne valja ne valjaju niti druga djela (hadis bilježi Taberani). Mislimo da je ovo sasvim dovoljno da se istakne ogromna važnost istrajavanja na borbi na ovoj granici.

Vjernik treba, ako može, da iznađe način da se dogovori sa poslodavcem da ga pusti u džamiju ili da se vjernici udruže i traže jednu prostoriju za mesdžid ili ako se i to ne može onda se treba truditi da se klanja u svojoj kancelariji ili bilo gdje, gdje je to moguće. Različite su mogućnosti i uglavnom se treba na Allaha oslanjati i u Njegovu se pomoć uzdati ali treba ustrajati na principu da vakat ne prođe bez namaza. Ako čovjek nije dovoljno jak i ako su uslovi preteški onda treba pokušati da se klanja samo srcem tj. išaretom.

Redovno salat obavljajte, naročito onaj srednji i pred Allahom

ponizno stojte. Ako se budete nečega bojali onda hodeći ili

jašući. A kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako

vas je On naučio onome što niste znali. (2:238,239)

Znači ako se ne može normalno klanjati ne bi trebalo ostavljati namaz za kasnije već bi ga dobro bilo klanjati u vaktu išaretom (na ovo, po našem mišljenju aludiraju Allahove riječi “hodeći ili jašući” jer ako klanjamo dok hodamo ili jašemo to znači da klanjamo samo srcem bez propisanih pokreta tijela tj. klanjamo išaretom) a kasnije nadoknaditi onako kako je uobičajeno. Iako po našoj islamskoj pravnoj tradiciji postoji mogućnost da se propušteni namaz nadoknadi nakon vakta, mi ovdje ipak (naravno bez ikakve želje da se negiraju ili mijenjaju Šerijatske odredbe-sačuvao nas Allah toga) iz sveg srca preporučujemo naprijed navedeni postupak (klanjati u vaktu išaretom a kasnije nadoknaditi).

TREĆA STEPENICA na putu propasti jeste UBIJANJE SRCA ZABORAVOM NA ALLAHA, DŽ.Š. Naime, u uslovima savremenog tempa rada poslodavci se, jasno, ne zadovoljavaju samo time da im neko bude fizički prisutan na poslu. Oni zaista daju sve od sebe da svoga radnika maksimalno iskoriste, da samu srčiku njegove životne (fizičke i intelektualne) energije stave u službu uvećanja vlastitog bogastva. U tom smislu oni od svoga radnika očekuju maksimalnu koncentraciju i maksimalnu predanost poslu. Za njih je idealan onaj privrednik koji uvijek, u svakoj prilici i na svakom mjestu razmišlja o svom poslu - kako nešto popraviti i unaprijediti. Vlasnici firmi obično su takvi i oni očekuju i od svojih radnika da budu takvi.

Jasno da se ovdje mora napraviti jedna ograda jer je sigurno da je takav stav o poslu ispravan, zbog toga što čestit čovjek i radnik mora da se trudi da svoj posao uradi najbolje kako zna i umije (da bi mu plata bila halal). Ono na šta se ovdje želi upozoriti jeste tendencija od strane poslodavaca da radnik i u svom slobodnom vremenu bude zaokupljen poslom. Tu obično zaista nema mjere ni granice a pojava mobitela ovu situaciju još više komplicira jer službenik sa mobitelom više praktično i nema privatnog života niti intime. Idealnog poslovnog čovjeka prema zapadnom shvatanju jedan islamski pisac je vrlo slikovito nazvao imenom ''derviš materijalizma''. Vjerovatno je sebi predočio sliku istinskog sufije koji ide ulicom i u sebi uči najljepše riječi-''LA ILAHE ILLALLAH'' i sliku ''derviša materijalizma'' koji ide ulicom i ''uči'' –''MARKA DOLAR, MARKA DOLAR''. Iako ovo može izgledati duhovitim zaista je u pitanju čak smrtno ozbiljna stvar jer je insan biće koje zaboravlja.

Mi, imajući stalno pred očima ovaj dunjaluk čijim ljepotama se naslađuje naša duša, skloni smo da lahko i brzo zaboravljamo na Allaha, dž.š., i Njegove opomene a ako nam se to desi mi smo (neka nas Allah sačuva toga) izgubljeni. Zbog toga je Zikrullah (spominjanje i sjećanje na Allaha) najvažnija i najveća stvar između svega drugog. Allah, dž.š., u jednom Kur’anskom ajetu kaže:''ZIKRULLAH EKBER'' što u prevodu znači ''SPOMINJANJE ALLAHA JE NAJVEĆE I NAJVREDNIJE'' (riječ je o ajetu 29:45 u kojem se ove riječi često prevode ''…obavljanje namaza najveća je poslušnost'', međutim pošto u arapskom tekstu tj. u Kur’anu doslovno stoji ''…zikrullah ekber…'' mi smo se opredjelili za ovaj prevod). Ovo je sasvim jasno jer ljudi, koji su po svojoj prirodi skloni zaboravu, moraju se stalno sjećati Allaha kako bi slijedili Njegova naređenja. Ovdje je i sasvim jasna opasnost koju savremeni materijalistički pritisak na duh vjernika nosi sa sobom jer ako se vjernik pokori svojoj sredini i potpuno se preda poslu on tada čini ''zikr novcu''. Naravno da tada od Zikrullaha nema ništa i ako ovako stanje dugo potraje postoji vrlo realna i velika opasnost da srce potpuno odumre i da čovjek postane izgubljen. NA OVOJ STEPENICI SE POSTAVLJA TREĆA I POSLJEDNJA GRANICA TJ. DRUGI REZERVNI POLOŽAJ, SA KOJEG NEMA I NE SMIJE BITI ODSTUPANJA JER ODSTUPANJE SA OVE GRANICE ZNAČILO BI IZLAŽENJE IZ VJERE. Dakle, ako su uslovi isuviše teški a vjernik je objektivno prisiljen da radi u takvoj sredini i ne može naći bolju najviše što on može popustiti sredini jeste da pruža duhovni otpor samo svojim srcem. Drugim riječima, ma koliki pritisak bio od strane sredine i poslodavaca vjernik ne smije dopustiti da se toliko zaokupi poslom i ''čini zikr poslu i zaradi'' pa da zaboravi na Allaha, dž.š. Ovu situaciju najbolje ilustruje sljedeći ajet Kur’ana časnog:

O, vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave

od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine biće izgubljeni. (63:9)

Jasno je dakle da čak ni dvije, za mnoge od ljudi i najvažnije dunjalučke stvari (posao tj. opskrba za život i djeca), ne smiju biti razlog našeg zaborava na Allaha, dž.š., i prestanka robovanja Njemu.

Na kraju možemo zaključiti da je savremeni poslovni ambijent svojevrsna mašina, koja nastoji sve sebi pokoriti a ono što joj se suprostavi samljeti. Vjernik koji radi u takvoj sredini mora biti svjestan ove činjenice ma koliko ona bila sakrivena i kozmetički uljepšana i on joj mora pružati stalno i bez prestanka duhovni otpor; ako ga ne pruži njegov iman je u kritičnoj opasnosti. Ova borba je, po našem shvatanju, jedan oblik ''velikog džihada'' (kako ga je nazvao Resulullah, s.a.v.s. u hadisu koji se prenosi od Ebu Zerra a koji bilježi Ibn Nedždžar). Ona se sastoji u borbi na tri granice koje smo spomenuli a ovo se može dovesti, po našem mišljenju, u vezu sa hadisom u kome Muhammed, s.a.v.s., kaže da je svako ko vidi zlo dužan da mu se suprostavi rukama, a ako ne može rukama onda jezikom a ako ne može ni jezikom onda ga mora srcem prezirati ali je to najslabiji nivo imana (hadis bilježe Buharija i Muslim). Iz ovog hadisa jasno se vidi da ČOVJEK MORA BITI AKTIVAN U BORBI PROTIV ZLA I SVEGA ONOGA ŠTO MU UGROŽAVA NJEGOV DIN I IMAN, TRAŽEĆI SNAGU KOD ALLAHA, DŽ.Š., I JEDINO SE OSLANJAJUĆI NA NJEGA. Ako ne može drugačije mora se boriti srcem i to je najniži nivo (koji odgovara onome što smo gore nazvali ''trećom granicom'') a ko u sebi nema niti ovoga, po ovom hadisu on nema ni imana. U vezi sa ovim možemo navesti i sljedeći ajet:

Onoga ko zaniječe Allaha, nakon što je u njega vjerovao-osim ako na to bude primoran a srce mu ostane čvrsto u vjeri- čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika. (16:106)

Iz prethodnog hadisa vidi se da se mora biti aktivan u borbi a iz ovog ajeta vidi se da je krajnja granica popuštanja u borbi - borba samo srcem, koje ''mora ostati čvrsto u vjeri'' i vidi se da se ISKRENOST NA OVOJ KRAJNJOJ GRANICI ISKAZUJE U TOME ŠTO MU’MIN TAKAV AMBIJENT SHVATA I OSJEĆA KAO TAMNICU IZ KOJE SE SVIM SILAMA NASTOJI OSLOBODITI A ONAJ KOME SE TAKVO STANJE MILI I ČIJA DUŠA U TOME UŽIVA TAJ IMA SVOJSTVA MUNAFIKA.

Posmatrano iz ugla islama, prirodne čovjekove vjere, čovjek nije vlasnik svoga života niti svoje sudbine. Oboje, i njegov život i njegova sudbina, pripadaju njegovom Gospodaru, Koji ga je stvorio, Allahu, Uzvišenom. Radi ovoga samoubistvo predstavlja veliki grijeh, koji Allah kažnjava Džehennemom. Prema tome, pošto čovjekov život i čovjekova sudbina pripadaju Allahu a ne njemu, čovjek zaista nema prava da donosi bilo kakve kritike Allahovih odredbi niti da iskazuje srdžbu zbog toga što se nešto desilo onako kako je Allah odredio. Međutim, da li ovo treba shvatiti u radikalno determinističkom smislu, smislu da čovjek ne može ništa aktivno učiniti u smislu svoje sudbine na zemlji?! Sigurno da ne treba i upravo u tekstu koji slijedi pokušat ćemo, ako Allah da, navesti naše mišljenje o pravilnom islamskom pogledu na čovjekov rad i sve druge njegove aktivnosti na Zemlji, kojima nastoji djelovati u pravcu svoga napretka.

Čovjek ima tri stvari koje su mu ujedno i dužnosti koje mora sprovesti i prava koja mu je Allah zagarantovao i koja mu, stoga, niko ne može oduzeti. Te tri stvari su: nijet, dova i trud. Prema tome NIJET (NAMJERA), DOVA I TRUD SU TRI PRAVA ČOVJEKOVA I TRI NJEGOVE OBAVEZE U SVIM NJEGOVIM AKTIVNOSTIMA NA ZEMLJI. TO JE ONO ŠTO JE NAMA DATO A REZULTAT NAŠEG RADA PRIPADA ALLAHU.

Prema tome bilo koja da je naša aktivnost u pitanju naše je da prvo sebi odgovorimo na pitanje: ''Zašto ja ovo radim, za čiju ljubav to radim?; da li time želim samo da zaradim novac?; da li možda želim da time postignem slavu, ugled i čast među ljudima, da se o meni govori kako sam pametan, sposoban?; da li možda radim zbog toga da bih osjetio lično zadovoljstvo, kada to uspješno završim i da sam sebe pohvalim?'' Sve ovo je pogrešan nijet, zato što se čovjek treba truditi da SVAKU, BAŠ SVAKU SVOJU VALJANU I LIJEPU AKTIVNOST ČINI JEDINO U IME ALLAHA I ISKLJUČIVO ZA NJEGOVU LJUBAV.

Najlakše je reći – Bismillah - prije nego započneš neku halal i hajirli aktivnost; ali nakon što to kažemo, treba da duboko i ozbiljno razmišljamo o toj našoj bismilli i da čitavo naše biće u tom smislu usmjerimo. Znači prvo treba sam sebi reći: ''Ja ovo što radim želim da radim jedino u ime Allaha, jedino za Njegovu ljubav jer znam da On voli one koji čestito i pošteno rade i u znoju svome zarade svoj imetak i znam da On ne voli lijenčine, neradnike niti one koji žele da do imetka dođu krađom i prevarom!'' Mi dobro treba da se pazimo pogrešnog nijeta, jer znamo da Allah cijeni djela prema našoj namjeri koju imamo prilikom njihova činjenja i znamo da rad postaje ibadetom samo onda kada se čini u ime Allaha i samo za Njegovo zadovoljstvo.

Nakon što smo donijeli nijet i izrekli bismillu drugo je naše pravo i naša dužnost da UPUTIMO DOVU NAŠEM GOSPODARU. MUSLIMAN NE SMIJE SEBI DOPUSTITI NITI U JEDNOM TRENUTKU DA SE SMATRA NEOVISNIM OD ALLAHA. NAPROTIV, MI SE TREBAMO TRUDITI DA ŠTO VIŠE SPOMINJEMO NAŠEG GOSPODARA I MISLIMO O NJEMU. Mi smo dakle, kao Allahovi robovi, dužni da se na Njega oslanjamo, da Njega molimo da nam pomogne u svim našim lijepim i dopuštenim poslovima. Mi ne treba da se oslanjamo sami na sebe, na našu nauku, našu snagu i naše sposobnosti jer to sve pripada samo Njemu a nama je privremeno dato kao blagodat koju koristimo i kao kušnja kojom nas On kuša.

NAMA JE POTREBAN TEVEKKUL A NE SAMOPOUZDANJE. Zbog toga, drugi element našeg rada treba biti naša molba Njemu da nas nadahne i uputi da konkretni posao uradimo na najbolji i najlakši način, da nam dadne Svoje zadovoljstvo, Svoj bereket, Svoju pomoć i podršku u rješavanju problema koji, eventualno, pred nas iskrsnu. Ne smije nam biti lijeno ni mrsko da potrošimo nešto vremena na definiranje pravilnog nijeta i za upućivanje iskrene dove jer mi koji vjerujemo znamo da PRAVILAN NIJET I ISKRENO IZREČENA DOVA ALLAHU UZVIŠENOM MOGU BITI ODLUČUJUĆI FAKTORI KOJI UTIČU NA KONAČAN REZULTAT, odnosno od njih u dobroj mjeri zavisi hoće li ili neće biti Allahovog bereketa u tom poslu ili ne.

Nakon što smo se potrudili da naš rad iskreno bude u ime Allaha i samo za Njegovu ljubav i zadovoljstvo i potom Mu iz dubine svog srca uputili iskrenu dovu da naš rad učini istinskim ibadetom i dadne nam Svoju podršku i bereket preostaje nam da se potrudimo DA NAŠ POSAO URADIMO NAJBOLJE ŠTO MOŽEMO. OVDJE NE BI SMJELO BITI NAMJERNOG ZABUŠAVANJA; ZAISTA SE TREBA POTRUDITI DA SE ISKRENO, SAVJESNO I MAKSIMALNO ODGOVORNO OBAVI POSAO. Stalno treba sebi u mislima ponavljati: ''Ja ovaj posao želim da zaista uradim najbolje kako umijem i mogu i to samo zbog toga da bi Allah bio zadovoljan sa mnom i da bi moja zarada bila potpuno zarađena i halal!''; i tako treba postupati. OVIM SMO MI KAO MUSLIMANI UČINILI SVE ONO ŠTO SMO TREBALI UČINITI I OSTVARILI SMO SVOJ CILJ BEZ OBZIRA NA TO KAKAV ĆE BITI MATERIJALNI REZULTAT TOG NAŠEG RADA.

Upravo na ovome, na rezultatima naših ovosvjetskih aktivnosti, diferencira se islamski koncept rada od materijalističkog koncepta rada. Naime, PREMA ISLAMSKOM KONCEPTU PRIMARNO SE RADI RADI OSTVARENJA DUHOVNOG REZULTATA (ALLAHOVOG ZADOVOLJSTVA ZBOG NAŠEG ČESTITOG RADA) A MATERIJALNI REZULTAT SE JAVLJA KAO POSLJEDICA, KAO ALLAHOV DAR KOJIM NAS ON DARUJE NAFAKOM.

Musliman je zadovoljan ako je imao nijet, dovu i trud, jer je on time učinio sve što je do njega na putu čestitog rada i nada se Allahovom zadovoljstvu zbog takvog njegovog truda. On je time ostvario svoj cilj a u materijalnim rezultatima vidi samo Allahovu odredbu, pa čak i kušnju. Ako dobije velik materijalni rezultat on zna da ga Allah kuša bogatstvom, te se trudi se da bude zahvalan svome Gospodaru, trudi se da očisti svoj imetak zekatom i sadakom i kloni se oholosti pa rezultat ne pripisuje sebi i svojem geniju već isključivo Allahovoj milosti. Ako pak izgubi na tom poslu on zna da ga Allah kuša oskudicom i trudi se da bude zahvalan Bogu i da za Njegovu ljubav bude strpljiv. Iskreni musliman ima još jednu specifičnost, on zna da ''čovjek ne zna šta će sutra zaraditi'' (Kur'an 31:34) pa zbog toga NE PLANIRA MNOGO I NE ROBUJE ONOME ŠTO JE ISPLANIRAO SMATRAJUĆI DA TO MORA OSTVARITI.

Zapadnjaci su sasvim drugačiji. PREMA MATERIJALISTIČKOM KONCEPTU RADI SE ISKLJUČIVO RADI MATERIJALNIH REZULTATA KOJI SE NJIME ŽELE POSTIĆI I BEZ TIH REZULTATA RAD JE BESMISLEN. Ako se uradi neki posao i na njemu se ništa ne zaradi to je, po njima, samo izgubljeno vrijeme. Pošto jedino žele da zarade više i uvijek više oni kao pomagalo koriste i planiranje. Planiraju veoma precizno i ambiciozno a ako se desi da se njihovi planovi ne ostvare to smatraju neuspjehom i često se dešava da se srde zbog toga. Nažalost, čovjek je zaista sklon tome da se žesti i srdi zbog toga što se stvari ne odvijaju onako kako bi on volio. Upravo u ovome se krije jedna velika i nimalo bezazlena opasnost. Naime, SAMO JE ALLAH TAJ ČIJA SE VOLJA UVIJEK I NEIZOSTAVNO ISPUNJAVA. ČOVJEK NIJE BOG I NEMA PRAVO DA OČEKUJE DA SE NJEGOVI PLANOVI OSTVARE ONAKO KAKO BI ON TO ŽELIO TE, STOGA, ČOVJEK NEMA PRAVO DA SE LJUTI I PROTESTUJE ŠTO SE STVARI NE ODVIJAJU BAŠ ONAKO KAKO BI ON TO HTIO.

Allah ima eksluzivno pravo da određuje sve stvari i On je taj koji određuje hoće li se i koliko će se naši planovi ostvariti. Prema tome, vezano za pitanje materijalnih rezultata našega rada POSTOJE DVIJE EKSTREMNE SITUACIJE, DVIJE OPASNOSTI kojih se čovjek mora maksimalno nastojati zaštititi. PRVA JE OPASNOST ČOVJEKOVA SRDŽBA, LJUTNJA I PROTEST ZBOG TOGA ŠTO SE STVARI ODVIJAJU ONAKO KAKO ALLAH HOĆE A NE ONAKO KAKO TO ČOVJEK HOĆE, A DRUGA JE OPASNOST (DRUGI EKSTREM) RAZOČARENJE ALLAHOVOM ODREDBOM, MALODUŠNOST IZ KOJE PROIZILAZE GUBITAK NADE I VOLJE ZA DALJNJIM RADOM.

Koliko se puta nama samima desilo da se rasrdimo, naprimjer, zbog toga zašto je baš tog dana pala kiša a mi se spremili na izlet i pozvali prijatelje. Mi sve dobro isplanirali, danima se unaprijed radovali tom izletu i prijeko nam potrebnom odmoru i radosni iščekivali svitanje ''dana D'' a kad ono oblaci, kiša i izlet propada ... Koliko samo ljudi u ovakvim situacijama reaguje žučno, ljutito i nervozno. Koliko ljudi u ovakvim i ovima sličnim situacijama, a pogotovu onda kada je u pitanju neki businnes promašaj u kome su izgubili veliki novac, grde a neki, nažalost, i psuju sudbinu koja je htijela drugačije nego što su oni planirali. ZAISTA, VELIKA JE OPASNOST U OVOME.

Tu opasnost najbolje pokazuje slučaj Iblisa, tog Allahovog stvorenja koji je, kako se kaže, hiljadama godina smjerno robovao svome Gospodaru, dospio u Njegovu blizinu, družio se sa melekima a onda nakon svega toga sebi dopustio nezadovoljstvo, srdžbu i inat zbog jedne Allahove odluke koja nije bila po njegovoj volji. Štaviše, on je u toj srdžbi otišao u otvorenu drskost i buntovništvo prema Allahu, bez ikakve želje da se pokaje i povrati pokornosti i tako sam sebe bacio u prokletstvo i vječnu patnju. Mislimo da ovaj primjer najbolje pokazuje koliko je opasno protestovati zbog toga što se nešto desilo ili nije desilo onako kako bi mi voljeli i kako očekujemo. Svako od nas može naći mnogo primjera ovakvih situacija, kada čovjek u sebi osjeti poriv (a to je šejtanovo šaputanje) da se rasrdi i grdi zbog toga što je nešto bilo ili nije bilo onako kako on voli da bude. Tada se treba sjetiti da je ničija druga do Allahova Volja bila da se desi onako kako se desilo i treba se sjetiti hadisi kudsijja u kome Resulullah Muhammed, s.a.v.s., prenosi Allahove riječi: ''Čovječe, kada hoćeš da grdiš sudbinu, dobro pazi, Ja sam sudbina!''

(hadis prenosi Ebu Hurejre a bilježe ga Ibn Asakir i Ibn Nedždžar) Mislimo da je ovo dovoljno da ukaže na tu prvu veliku opasnost vezanu za rezultate našeg rada i naša prethodna očekivanja i planiranja.

Druga je opasnost, odnosno drugi je ekstrem, naše razočarenje zbog izostanka željenih rezultata i malodušnost. Često se dešava da izostanak očekivanog rezultata određene ljudske aktivnosti, zatim razna uznemiravanja i problemi na koje čovjek nailazi na putu njezinog obavljanja, dovedu čovjeka u stanje razočarenja, frustracije i malodušnosti, pa on gubi volju i snagu za nastavak te aktivnosti. Ovo je za vjernika nešto čega se on treba maksimalno kloniti. To je zbog toga što on zna da su u pitanju Allahova iskušenja i da se od njega očekuje da bude strpljiv i uporan te da istraje u obavljanju svih hajirli aktivnosti na Allahovom putu sve dok ne dođe Allahova pomoć i olakšanje. On zna da će Allah vjerniku, uznemiravanom na Njegovu putu, sigurno poslati pomoć i olakšanje. Allah, istina, odgađa tu pomoć onoliko koliko On hoće ali su dvije stvari bez ikakve sumnje: prva da će pomoć stići i druga da će Allah nadoknaditi najljepšom nagradom sve pretrpljene boli i frustracije. Što su kušnje veće i duže to znači da je deredža tog roba veća i da ga očekuje veća nagrada.

Prema tome, kada se vjernik, koji naporno i ozbiljno radi na Allahovom putu, suoči sa tim da mu rezultati uporno i ''tvrdoglavo'' izmiču, treba da se sjeti ajeta gdje Allah kaže da su vjernici znali biti toliko iskušavani da bi i poslanik i oni koji su ga slijedili znali povikati: ''Kada će više doći ta Allahova pomoć!''(Kur'an 2:214); treba da se sjeti i Merjeme koja je u trenucima porođajnih muka povikala ''Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!''(Kur'an 19:23); treba da se sjeti i svih drugih kušnji vjernika koji su Allahu bliži od njega i da nastoji koliko god može više da ne dopusti sebi odustajanje od onoga što je započeo sa iskrenim nijetom na Allahovom putu.

Molimo Allaha, dž.š., koji je jedini Snažan i Moćan da nam podari da budemo od onih Njegovih robova koji su aktivni u borbi na Njegovom putu, koji se trude da zaista samo Njemu robuju, koji sve svoje nastoje samo Njemu podrediti, koji samo Njegovo Zadovoljstvo žele i koji samo u Njemu uputu, snagu, oslonac i pomoć traže. Molimo Ga da nam podari da Mu robujemo onako kako će On biti zadovoljan i da nam oprosti grijehe naše i po Milosti Svojoj da nas u Džennet uvede-AMIN.