Udruženje Mladi Muslimani

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (XVI dio): Svjetlost u Meki

• 
• 

Detalji

Objavljeno nedjelja, 27 Maj 2007 16:18

Autor Haris Čengić

Istina i laž

Jedna od temeljnih mudrosti u obzorjima svega postojećeg jeste činjenica da laž nikada i nikako ne može opstati u prisustvu istine. Čim se istina susretne sa laži, laž uvijek njome bude ugušena i uništena:

Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih, da se zabavljamo. Da smo se htjeli zabavljati, zabavljali bismo se onako kako Nama dolikuje, ali Mi to ne činimo, nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane; a teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite! Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! A oni koji su kod Njega ne zaziru da mu se klanjaju, i ne zamaraju se, hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju. (21:16-20)

I reci: "Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!" (17:81)

Reci: "Gospodar moj pobjeđuje istinom, On dobro zna i sve ono što je veoma skriveno." Reci: "Došla je istina, a laži je nestalo!" (34:48,49)

No, ova zakonitost se obistinjuje uglavnom protokom vremena – u skladu sa poznatom mudrošću da je pravda počesto spora, ali je zato neumitna budući da će sva nepravda koja se na ovome svijetu pojavi, ako ne i prije onda sigurno na Sudnjem Danu, biti nadoknađena pravdom. U ovom smislu i laž može, uz dopuštenje dragoga Allaha, na ovome svijetu egzistirati izvijesno vrijeme (i privremeno potisnuti istinu), onoliko koliko je to On odredio, ali na kraju istina uvijek ispliva na površinu i potpuno uništi laž.

Tako je Allahovim dopuštenjem, čiju savršenu mudrost On najbolje zna, bilo dopušteno da u izvijesnom vremenu idoli budu prisutni u svetome prostoru Mesdžidul-harama i da Kaba i čitava Meka budu onečišćene mnogoboštvom i idolopoklonstvom, ali to nikako nije moglo ostati trajno. Pojavom Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u Meki je ponovo u punoj mjeri zasijala svjetlost istine koja će 8. godine po Hidžri povratiti puni sjaj islama, istinske vjere Ibrahimove u svetome Gradu i iz njega protjerati laž mnogoboštva i idolopoklonstva. A, sevep ovim veličanstvenim događajima, voljom dragoga Allaha, bijaše kršenje sporazuma na Hudejbiji.

Naime, u mjesecu šabanu 8. godine po Hidžri pripadnici plemena Benu Bekr napali su pod okriljem noći pripadnike plemena Huza'a pokraj izvora El Vetir nedaleko od Meke. Huzaije su bili potpuno zatečeni ovim iznenadnim i podlim napadom Bekrija budući da se to desilo u vrijeme važenja primirja ugovorenoga na Hudejbiji, tako da su se počeli povlačiti prema Meki očekujući da dobiju zaštitu od nekih moćnih prijatelja koji su tamo živjeli. Ali, napadaču su ih slijedili tako da su se borbe proširile sve do granica svetoga područja, a neke su se čak zbile i unutar njega. U ovim napadima Bekrije su bili pomagani od strane Kurejšija koji su ih pomagali oružjem, a neki Kurejšije su se, zaklonjeni noćnom tminom, čak uz njih i borili. Neki od Huzaija su poginuli,[1] a preostali su uspjeli da se sklone u kući jednoga od svojih starješina Budejla ibn Verka'a gdje su se stavili pod njegovu zaštitu. S obzirom na Budejlov ugled u Meki, njegovu su zaštitu Kurejšije poštovale, pa su Huzaije bili spašeni. Ali, ovaj incident imao je dalekosežne posljedice jer je to bilo očito kršenje sporazuma sa Hudejbije, i to kršenje koje je išlo na teret Kurejšijama zato što su njihovi saveznici Bekrije bili ti koji su prvi mučki napali Muhammedove, alejhisselam, saveznike Huzaije i pogotovu što su neki od Kurejšija u tome direktno učestvovali. Ebu Sufjanu je to bilo jasno i vjerovatno ga sličan događaj samo prije par godina uopće nebi zabrinuo, ali on je dobro znao koliko se u međuvremenu izmijenio odnos snaga u korist Muhammeda, alejhisselam, tako da je bio u strahu i brizi. Sličnog raspoloženja bile su i ostale starješine Kurejšija, pa su se svi zajedno dogovorili da Ebu Sufjan pod hitno ode u Medinu i pokuša sa Poslanikom obnoviti sporazum o primirju.

Ali, u međuvremenu su neki predstavnici Huzaija već stigli u Medinu i Poslanika izvijestili o onome što se dogodilo. Na svome putu za Medinu Ebu Sufjan ih je susreo kada su se oni vraćali u Meku. Huzaije Ebu Sufjanu nisu rekli da su bili u Medini, ali je on to uspio saznati primijenivši onu istu mudrost kojom je otkrio Muhammedove, alejhisselam, izvidnike prije bitke na Bedru[2] - nakon odlaska Huzaija ispitao je balegu njihovih deva i prepoznao koštice medinske sorte datula što je bio jasan znak da su deve hranjene u Medini. Shvativši da je Muhammed, alejhisselam, već obavješten o prekršaju hudejbijskoga mira, Ebu Sufjan se još više zabrinuo i po dolasku u Medinu na sve moguće načine je nastojao osigurati jasne garancije da je sporazum još uvijek na snazi. Međutim, dragi Allah je još u praiskonu odredio da je to vrijeme kada Meka treba biti definitivno očišćena od mnogoboštva, pa Ebu Sufjan nije imao nikakve šanse ostvariti svoju nakanu ma koliko se trudio. A, nema šta nije pokušavao: obraćao se Muhammedu, alejhisselam, ali on odbi zaključiti bilo kakav novi sporazum; pokušavao je iskoristiti uticaj svoje kćeri, Poslanikove supruge Umm Habibe, ali ni tu ne mogaše ostvariti nikakva uspjeha; trudio se da dobije zaštitu od nekoga između Poslanikovih drugova računajući da bi ta zaštita obavezala i Muhammeda, alejhisselam, na obnovu mirovnoga sporazuma, ali su ga i Ebu Bekr i Omer i Ali odbili; u očajanju čak je tražio i zaštitu malodobnog dječaka, hazreti Alijevog sina Hasana, ali mu je hazreti Fatima, kada joj se obratio, odgovorila da dječaci ne mogu pružiti punopravnu zaštitu; na kraju je pokušao da u medinskoj džamiji u svojstvu starješine Kurejšija javno dadne svoju zaštitu u nadi da će to moralno obavezati Poslanika da mu odgovori njegovom javnom zaštitom, ali mu ni taj trik nije upalio. Na kraju se Ebu Sufjan morao vratiti u Meku opterećen brigama, jer je itekako bio svjestan kurejšijske slabosti i njihove nemogućnosti da odbrane Meku ako bi je muslimani napali, a već mu je bilo prilično jasno da svi u Medini smaraju hudejbijski sporazum prekršenim. Doduše, zbunjivalo ga je što mu to niti Muhammed, alejhisselam, niti bilo ko drugi, nije otvoreno rekao, pa je još uvijek gajio neku nadu da se poraz može izbjeći. Ali, i ta zadnja Ebu Sufjanova nada, mada on to tada nije znao, bijaše iluzija, jer je Poslanikova šutnja bila utemeljena samo na njegovoj želji da od Kurejšija sakrije što je moguće dulje svoju odluku da se krene na Meku.

Svjetlost u Meki

Odmah nakon Ebu Sufjanovog odlaska, Muhammed, alejhisselam, je obznanio svim muslimanima da se pripreme na veliki ratni pohod, ali nije govorio gdje se ide. Najbližim ashabima je rekao da se ide na Meku, ali je od njih zatražio da to drže u najstrožoj tajnosti kako Kurejšije nebi saznale za njihove namjere sve dotle dok ne bude prekasno da organiziraju bilo kakav ozbiljniji otpor.

Dragi Allah najbolje zna, a mi smo mišljenja da se Resulullah, Muhammed, alejhisselam, maksimalno trudio da sakrije svoje planove o pohodu na Meku ne samo iz razloga ratne taktike, već i radi toga što je želio u Meku ući bez borbe, kako bi se izbjeglo krvoproliće i totalno uništenje Kurejšija, koji su već bili preslabi da bi opstali u direktnom ratnom sukobu. Naime, Poslanik je znao da bi zbog osjećaja plemenske časti i tradicije Kurejšije, mada objektivno sasvim nemoćni, mogli ipak odlučiti da se oružjem suprostave, što bi za njih svakako značio potpuni kraj, pa je računao da se to može spriječiti ako bi uspio iznenaditi protivnika da oni nemadnu vremena organizirati otpor i tako budu prisiljeni na predaju bez borbe. Kako rekosmo, sve su ovo samo pretpostavke koje nam se čine veoma mogućim, pogotovo radi toga što je odredba dragoga Allaha doista i bila da se Meka osvoji bez borbe, a On svakako najbolje zna.

U svakom slučaju, znano je da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, uputio dovu dragom Allahu da Kurejšije ne saznaju za njihove planove sve dok ih ne iznenade u njihovom dvorištu. Ova Poslanikova dova je bila primljena i on je ubrzo milošću dragoga Allaha direktno s neba dobio obavijest da je musliman Hatib ibn Ebi Belt'a napisao pismo Kurejšijama kojim ih obavještava o predstojećem napadu na Meku i da je to pismo povjerio nekoj ženi da im ga ona uruči. Muhammed, alejhisselam, je odmah pozvao Alija i Zubejra, uputio ih gdje će pronaći pomenutu ženu i naredio im da pronađu pismo koje je nosila i donesu ga njemu. Ali i Zubejr su sustigli ženu i pretresli sve njezine stvari ali pisma nisu našli. Shvativši da je pismo sakrila kod sebe, naredili su joj da im ga sama preda ili će je oni lično pretražiti. Vidjevši njihovu odlučnost, a u strahu da joj čast ne bude ukaljana time što su je pretraživala i pipala dvojica muškaraca,[3] žena ih zamoli da se malo udalje kako bi se ona mogla otkriti i onda je izvadila pismo iz svojih pletenica u koje ga je bila uplela. Ali i Zubejr su pismo odnijeli Poslaniku, koji je odmah poslao po Hatiba. Kada je Hatib ibn Ebi Belt'a bio doveden pred Muhammeda, alejhisselam, on ga je upitao zašto je to učinio. Hatib je prvo naglasio kako on i dalje vjeruje u dragoga Allaha i Njegova poslanika Muhammeda, alejhisselam, i onda objasnio da su mu žena i djeca u Meki, pa ga je zbog toga bilo strah da im, kada budu napadnuti od muslimana, Kurejšije ne učine kakvo zlo i nadao se da će otkloniti tu opasnost od svojih bližnjih ako se malo dodvori Kurejšijama. Hazreti Omer, koji tu bi prisutan, čim je čuo ove Hatibove riječi, čvrst, odlučan i pomalo nagal kakav već bijaše, odmah je od Muhammeda, alejhisselam, zatražio dozvolu da odsječe Hatibovu glavu zato što je on tim svojim činom postao munafik. Ali, Poslanik ga umiri riječima: ''Ah, šta znaš Omere – valjda je Allah dobro znao sve učesnike bitke na Bedru, kad (im) je rekao: 'Radite šta hoćete – Ja sam vam već oprostio!''' [4]

Vidimo kako je, milošću dragoga Allaha, Hatib ibn Ebi Belt'a spašen od sigurne smrti na dunjaluku i, vjerujemo (a to dragi Allah najbolje zna), od propasti na ahiretu, između ostaloga i sevepom činjenice da on bijaše jedan od mudžahida koji su se borili u bici na Bedru i tako zaradili mnoge ''poene'' kod svoga Gospodara. Ali, ono što je on učinio ipak je bio ozbiljan vid neiskrenosti prema dragome Allahu i Njegovu poslaniku, pa i, ne dao to dragi Bog nikome, svojevrsna izdaja, ma koliko to njemu izgledalo bezazlenom neiskrenošću prema Poslaniku, koja ionako (što je Hatib kao vjernik sigurno znao) neće biti od pomoći Kurejšijama protiv dragoga Allaha i Njegovoga poslanika, dok njegovoj porodici može, kako je mislio, donijeti sigurnost. S obzirom na to Hatib nije mogao proći bez prijekora i odgovarajuće pouke, pa su, kako se prenosi,[5] povodom ovoga događaja objavljeni sljedeći ajeti časnoga Kur'ana:

O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte - oni poriču Istinu koja vam dolazi i izgone Poslanika i vas samo zato što u Allaha, Gospodara vašeg, vjerujete. Vi im krišom ljubav poklanjate, a Ja znam i ono što tajite i ono što javno činite. Onaj od vas koji to bude činio s Pravog puta je skrenuo. Ako vas se oni domognu, biće neprijatelji vaši i pružiće prema vama, u zloj namjeri, ruke svoje i jezičine svoje, i jedva će dočekati da postanete nevjernici. Ni rodbina vaša ni djeca vaša neće vam biti od koristi, na Sudnjem danu - On će vas razdvojiti - a Allah dobro vidi ono što radite. Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: "Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!"; ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome: "Ja ću se moliti da ti oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti." - Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri. Oni su vama divan uzor - onima koji žele Allaha i onaj svijet. A onaj koji leđa okrene, pa Allah, zaista, nije ni o kome ovisan i On je jedini hvale dostojan! (60:1-6)

Ovi ajeti velika su i značajna pouka svima nama da između iskrenih vjernika i onih koji su ogrezli u nevjerstvu, oholosti i poricanju ne može biti bliskih odnosa, prijateljstva i ljubavi sve dok su oni takvi, bez obzira na porodičnu i rodbinsku bliskost.

Ali, dragi Allah je beskrajno milostiv i niko više od Njega, hvaljen i slavljen neka je, više ne voli i bolje ne poznaje robove Njegove, pa nam On, znajući koliko nam odvajanje od bližnjih koji ne vjeruju može biti bolno i teško, odmah u nastavku citiranih ajeta daje veliku i neizmjerno vrijednu olakšicu da je obaveza prekida odnosa sa bližnjima propisana samo u onim slučajevima kada se oni lično bore u ratu protiv dragoga Allaha i Njegovoga poslanika, pomažu Allahove neprijatelje i aktivno sudjeluju u progonima vjernika i drugim zločinima:

Allah će, sigurno, uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi; Allah je svemoćan; Allah mnogo prašta i On je samilostan. Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone, Allah, zaista, voli one koji su pravični, ali vam zabranjuje da prijateljujete sa onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu. (60:7-9)

Dakle, zabrana bliskosti samo je prisutna u vrijeme rata i to samo prema onima koji su u tom ratu aktivni na neprijateljskoj strani u borbi protiv vjernika i njihovom progonu, a mimo toga - činiti dobro bližnjima koji nisu vjernici, a i ostalima koji su u nevjeri, plemenit je čin svakoga vjernika i svakoga čestitog insana jer dragi Allah doista voli one koji su pravični i koji dobra djela čine. A, dragi Allah, hvaljen neka je, najbolje zna.

U mjesecu ramazanu 8. godine po Hidžri[6] Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je izašao iz Medine sa vojskom snage i brojnosti koja do tada nikada nije bila viđena. Svi muhadžiri i ensarije su se odazvali, tako da je bilo nekih sedam stotina muhadžira i četiri hiljade ensarija sa ukupno osam stotina konja. Prenosi se da praktično nijedan vojno sposoban muškarac nije ostao u gradu. Njima su se pridružila muslimanska i saveznička plemena koja su brojala oko deset hiljada ljudi, a na putu u mjestu Kudejd, ili malo dalje u kanjonu Zahran, pridružilo im se i oko hiljadu pripadnika plemena Benu Sulejm, a po nekima još toliko i pripadnika plemena Muzejna, tako da je vojska narasla do nekih sedamnaest hiljada ljudi.[7]

Dok su putovali Muhammed, alejhisselam, je u jednom trenutku pored puta ugledao kuju koja se tek bila okotila i njene kučiće koje je hranila. Pobojao se da im nebi neko iz redova te silne vojske naudio, pa je rekao jednome ashabu da stoji pored kuje i kučića i čuva ih sve dok ne prođe čitava vojska.

Otprilike na pola puta sreli su Abbasa sa suprugom Ummul-Fadl i njihovim sinovima. Abbas se baš u to doba, ne znajući da je Muhammed, alejhisselam, sa vojskom krenuo na Meku,[8] konačno odlučio sa porodicom preseliti u Medinu. Međutim, sudbina im bijaše da se u Meku vrate prije nego li su uopće i stigli u Medinu, jer ih je Poslanik pozvao da mu se pridruže, što je Abbas, dakako, sa radošću prihvatio.

Na nekom od narednih odmorišta Muhammed, alejhisselam, se nenadano susreo sa još dvojicom svojih rođaka, ali taj susret, barem isprva, nije bio tako srdačan kao onaj sa amidžom Abbasom. Naime, Umm Selema, koja ga je pratila na ovom pohodu, rekla mu je da su u logoru njezin polubrat Abdullah sin oca joj Ebu Umejje i Poslanikove tetke Atike, kćeri Abdulmuttalibove, kao i pjesnik Ebu Sufjan, sin njegova najstarijega amidže Harisa[9] i da ga obojica mole da ih primi. Muhammed, alejhisselam, i pored svoje vjerovjesničke zbilje i najvišega stepena bliskosti dragome Allahu, ipak je samo čovjek sa svim ljudskim slabostima i ograničenjima, pa su mu još uvijek u bolnome sjećanju bile one teške riječi koje mu je Abdullah izgovorio u Meki,[10] riječi koje su ga još više boljele zbog toga što je dobro znao kako je njegova tetka sinu dala ime ''Abdullah'' po svome najmlađem bratu, Poslanikovom ocu Abdullahu. Isto tako, u Muhammedovu, alejhisselam, sjećanju bile su i mnoge teške uvrede koje je Ebu Sufjan, njegov amidžić i brat po mlijeku[11] o njemu govorio u mnogim svojim pjesmama rugalicama. U takvom raspoloženju Muhammed, alejhisselam, je isprva odbio da ih primi. Ali, plemenito vjerovjesničko srce ispunjeno, voljom dragoga Allaha, velikom samilošću, uvijek bijaše otvoreno prema svim živim bićima, pa ih je tako Muhammed, alejhisselam, ubrzo primio[12] i obojica su pred njim izgovorili šehadet. O njima se prenosi da su od tad pa sve do kraja svojih dunjalučkih života bili dobri i čestiti muslimani, a za Ebu Sufjana ibn Harisa se prenosi i to da se toliko stidio zbog svojih ranijih izrugivanja da pred Muhammedom, alejhisselam, više nikada nije smogao snage podići glavu i pogledati ga u oči. Dragi Allah zna najbolje.

S obzirom da je bio mjesec ramazan, Muhammed, alejhisselam, je još od polaska iz Medine rekao svim muslimanima da sami odluče hoće li postiti ili ne, jer je Zakonom dragoga Allaha putniku dopušteno ne postiti u mjesecu ramazanu (dakako uz obavezu da isti broj dana posti kući kada se vrati sa puta), a oni su tada putovali. Poslanik lično je postio sve dok nisu došli do izvora Kudejd između mjesta Kudejd i Usfana i tu je prekinuo post napivši se vode. Nešto kasnije, kada su se ulogorili u ''Dolini Fatime'' na Merri Zahranu, naredio je svima da prekinu post da bi imali dovoljno snage za borbu protiv neprijatelja.

Ali kojega neprijatelja? To pitanje je bilo u mislima većine muslimana budući da su samo Muhammed, alejhisselam, i njegovi najbliži drugovi znali protiv koga se ide. Pošto se sa Merri Zahrana moglo krenuti na Meku, ali i prema Taifu, centru obožavanja boginje El Lat gdje je bio veliki idolopoklonički hram posvećen tom božanstvu, ljudi su bili prilično znatiželjni da saznaju koji im je cilj: Meka ili Taif, odnosno ko su neprijatelji: Kurejšije ili veliko arapsko pleme Hevazin, čiji je jedan rod, Sekif, živio u Taifu i hizmetio tamošnjem idolopokloničkom hramu.

Ali, ono što je za muslimane bila puka radoznalost, za Kurejšije, Hevazinije i Sekifije bila je velika i ozbiljna briga, jer ih je veoma plašilo prisustvo tako ogromne muslimanske vojske, koja se sasvim nenadano, kao da je s neba pala,[13] pojavila u njihovom dvorištu. Hevazinije i Sekifije su već počeli okupljati vojsku na dogovorenom zbornom mjestu južno od Taifa, a Kurejšije su u očajanju sami sebe tješili nadom da je možda cilj ovoga pohoda Muhammeda, alejhisselam, Taif a ne Meka. Ali, budući da su bili svjesni činjenice da su baš oni prekršili Hudejbijski mir, koji je, i pored njihovih upornih i očajničkih nastojanja, Poslanik odbio obnoviti, svi u Meki bijahu veoma uznemireni i uplašeni. Znajući za strah Kurejšija, kao i to da ih njihove izvidnice pažljivo osmatraju, Muhammed, alejhisselam, je naredio da se, čim padne noć, ljudi rasporede u što manje skupine na što širem prostoru i da svaka od njih zapali vatru. Tako je te iste večeri na Merri Zahranu, gotovo na samom rubu svetoga područja Meke, planulo, kako se prenosi, čak i nekih deset hiljada vatri.[14] Izgledalo je da se svjetle tačke u tamnini noći protežu u beskonačnost. Prizor veoma upečatljiv, ali i jezovit, za oči kurejšijskih izvidnika, koji su se brže bolje vratili u Meku i svoje starješine izvijestili da je Muhammedova, alejhisselam, vojska daleko, daleko jača i brojnija od njihovih najstrašnijih predviđanja. Ovo saznanje je potpuno eroziralo i ono malo preostaloga borbenog duha kod većine Kurejšija. Dobro to znajući, njihove starješine se hitno sastadoše u želji da pronađu put kako da na častan način potpišu potpunu kapitulaciju i predaju grada, a da pritom izbjegnu krvoproliće i izvršenje osvete nad njima.

A, Muhammed, alejhisselam, je, kako smo to ranije naveli, vjerujemo baš to i želio, pa je tako omogućio svome amidži Abbasu da pojaše njegovu bijelu mazgu Duldul i ode u Meku kako bi ih naveo da pošalju izaslanike prije nego budu napadnuti. U međuvremenu se Kurejšije dogovoriše da njihov glavni starješina Ebu Sufjan ibn Harb ode Muhammedu, alejhisselam, i pregovara o njihovoj budućnosti. Kako su se stvari odvijale može se lijepo vidjeti u sljedećem citatu:

... U Mekku brzo dospje vijest da je vojska Muhammedova znatno veća nego što oni u strahu pretpostaviše. Nakon hitnog vijećanja, Kurejši prihvatiše ponudu Ebu Sufjanovu da ponovno izađe i razgovara sa Vjerovjesnikom. S njim odoše Hakim, bratić Hatidžin, koji učini sve što je mogao da bi zaustavio boj na Bedru, te Budejl od Huzaa, koji je Vjerovjesniku pomogao na Hudejbiji i koji nedavno, u pratnji nekih srodnika svojih, iđaše do Medine u vezi s kršenjem ugovora. Kad se taboru približiše toliko da se mogao čuti topot papaka devljih, ugledaše čovjeka na muli bijeloj koji je očito pošao njima u susret. Bijaše to Abbas, koji se iz tabora izvukao s nadom da će u putu prema gradu naći nekoga ko bi mogao preuzeti poruku njegovu za Kurejše. Bilo je nužno, mislio je, da pošalju izaslanstvo Vjerovjesniku prije nego što bude prekasno. Kada se prepoznaše i međusobno pozdraviše, Abbas ih odvede do čadora Vjerovjesnikovoga, pa onda Ebu Sufjan reče: ''Muhammede, došao si sa čudnim izborom ljudi, nekim poznatim i nekim nepoznatim, protiv rodbine svoje.'' Ali, vjerovjesnik ga prekinu: ''Ti si prekršitelj'', reče, ''vi ste prekršili ugovor hudejbijski i potakli napad na Benu-Ka'b, čime ste grješno obeščastili sveto područje Božije i Svetište Njegovo.'' Ebu-Sufjan pokuša nekako promijeniti predmet razgovora. ''Ah'', reče on, ''da si srdžbu svoju i namjeru ratnu okrenuo prema Hevazinima!? Jer oni su ti u srodstvu dalji, a u neprijateljstvu žešći.'' ''Nadam se'', reče Vjerovjesnik, ''da će mi Gospodar moj darovati sve to – pobjedu nad Mekkom, blistavi uspjeh islama u njoj i poraz Hevazina, te da će me On učiniti imućnijim dobrima njihovim kao plijenom i porodicama njihovim kao zarobljenicima.'' Onda toj trojici ljudi reče i ovo: ''Posvjedočite da nema boga osim Boga i da sam ja Poslanik Božiji.'' Hakim i Budejl na to iskazaše svoje priznanje vjere, ali Ebu-Sufjan posvjedoči samo da nema boga osim Boga i onda zašuti. Kad mu bi rečeno da izgovori drugo svjedočenje, on reče: ''Muhammede, u duši mojoj ima još dvojenja o tom, pa joj daj odgodu.'' Vjerovjesnik potom reče amidži svom da ih te noći smjesti u svoj čador. U zoru odjeknu kroz tabor poziv na salat, pa Ebu-Sufjan bi silno potresen zvukom njegovim. ''Šta oni hoće?''; upita on. ''Salat'', objasni Abbas. ''Koliko puta klanjaju u toku svakog dana i noći?''; upita opet Ebu-Sufjan, a kad mu bi rečeno da je pet obaveznih klanjanja, on reče: ''Tako mi Boga, to je previše!'' Kad vidje ljude kako željno hrle i gurkaju jedan drugog da bi bili poškropljeni vodom od abdesta Vjerovjesnikovog, ili da bi došli do neke kapi koja je ostala od tog, on reče: ''Ebul-Fadle, nikad ne vidjeh vrhovnu vlast poput ove.'' ''Sram te bilo!''; reče Abbas, ''Vjeruj!'' ''Vodi me njemu'', zatraži Ebu-Sufjan. I tako ga poslije klanjanja Abbas ponovo odvede Vjerovjesniku, pa on posvjedoči vjerovjesništvo njegovo – da je on doista Poslanik Božiji. Tada Abbas pozva Vjerovjesnika u stranu, pa reče: ''Poslaniče Božiji, ti dobro znaš koliko Ebu-Sufjan voli ugled i slavu. Daruj mu zato neku čast!'' ''Hoću'', reče Vjerovjesnik. I, primakavši se poglavaru umejskom, reče mu da se vrati Kurejšima i kaže im: ''Ko god uđe u kuću Ebu-Sufjanovu, bit će siguran. I ko god zaključa za sobom vrata svoja, bit će siguran. I ko god uđe u Mesdžid, bit će siguran.''...[15]

Vidimo, dakle, kako je Ebu Sufjan ibn Harb, zajedno sa Hakimom i Budejlom, primio islam i tako dao vlastiti pečat Muhammedovom, alejhisselam, pobjedonosnom povratku u sveti grad Meku. Poslanik je upravo na to i računao, jer mu je bila želja da se uđe u Meku bez ratnog sukoba i krvoprolića. Zato je rekao Abbasu da odvede Ebu Sufjana do najužeg dijela doline, kuda je vodio put ka Meki, i da tamo s njim čeka sve dok čitava vojska kraj njih ne prođe. Namjera mu bijaše da se kurejšijski vođa još jednom, i to jače i neposrednije, uvjeri u ogromnu snagu muslimanske vojske, kako bi se on u tom ubjeđenju maksimalno potrudio da ohladi pojedine usijane glave u Meki i ubijedi ih da definitivno odustanu od bilo kakvoga oružanog otpora muslimanima. Nakon prolaska muslimanske vojske, Ebu Sufjan je kraticom lahko mogao stići u Meku znatno prije njih i tako imati dovoljno vremena da upozori Kurejšije da se ne suprostavljaju ulasku Muhammeda, alejhisselam, u Meku.

Abbas je odveo Ebu Sufjana do mjesta na koje ga je Poslanik uputio i njih dvojica su gledali prolazak muslimanske vojske.

Prizor je zaista bio upečatljiv. Jedinice su se smjenjivale jedna za drugom: Halid ibn Velid na čelu sa konjicom, za njim Zubejr sa svojim žutim turbanom na čelu čete od pet stotina muhadžira, pa onda jedno po jedno muslimansko pleme. Kada su prolazili pored Abbasa i Ebu Sufjana i Halid i Zubejr su, moguće i po naredbi Muhammeda, alejhisselam, glasno učili po tri tekbira, a njihovi vojnici su ih, svi u jedan glas, pratili gromkim tekbirima. Tako su tekbiri, poput grmljavine, odjekivali čitavom dolinom, što nije moglo ostaviti ravnodušnim nikoga, pogotovo ne Ebu Sufjana. Osim toga, njega je posebno dojmilo i to što je, posmatrajući muslimanska plemena kako prolaze jedno za drugim, u njima prepoznavao neke koji su sve do jučer bili zakleti neprijatelji Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, a sada su odano i disciplinovano marširali u redovima njegove vojske. Na začelju je išao Muhammed, alejhisselam, sa svojom pratnjom iz redova muhadžira i ensarija. Poslanik je, sav u oklopu sa crvenim turbanom omotanim oko šljema, jahao na devi Kasvi, dok je njegova pratnja bila sa svih strana raspoređena oko njega kako bi on bio zaštićen u sredini. I svi pratioci su na sebi nosili oklope, koji su im, presijavajući se na suncu, davali zelenkastu boju, pa je pratnja Muhammedova, alejhisselam, u hronikama ovoga mubarek događaja oslobađanja svetoga grada Meke od idolopoklonstva i mnogoboštva nazvana ''zelenom brigadom''.[16] Prizor moćnih zelenih oklopnika sa turbanima omotanim oko kaciga kako, svi naoružani do zuba, jašu u pratnji Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, bijaše konačni pečat na sve izuzetno snažne i dojmljive utiske koji su se toga dana duboko utisnuli u Ebu Sufjanovo srce. Abbas se priključi Poslanikovoj pratnji, a Ebu Sufjan brže bolje kraticom pohita u Meku da upozori Kurejšije:

... Pošto sva vojska prođe, Ebu Sufjan se vrati u Mekku što je brže mogao, te stade ispred svoje kuće i povika iz svega glasa gomili koja se namah tu stvorila: ''Kurejšije, Muhammed je ovdje sa takvom silom kojoj se ne možete oduprijeti! Muhammed je ovdje sa deset hiljada ljudi u čeliku! Muhammed mi je obećao da će biti sigurni svi koji uđu u moju kuću!'' Na to se Hind pomoli iz kuće i povuče muža za brkove. ''Ubijte ovoga zadrigloga, beskorisnoga brbljivca'', povika ona. ''Jadna li si ti zaštita narodu!'' ''Grom te spalio!''; prodera se Ebu Sufjan. ''Ne dopustite da vas ova žena spriječi u donošenju ispravnog suda, jer vas je snašlo ono čemu se ne možete oduprijeti! Ali ko god uđe u Ebu Sufjanovu kuću bit će spašen.'' ''Bog te ubio'', rekoše oni, ''kako ćemo mi ovoliki stati u tvoju kuću?'' ''Ko god se zaključa u svoju kuću bit će siguran'', odgovori on, ''i ko god uđe u Mesdžid[17] bit će siguran'', a na to se okupljeni raziđoše, i odoše – neki svojim kućama, a neki u Mesdžid. ...[18]

U međuvremenu je Muhammed, alejhisselam, došao do mjesta Zu Tuva. Odatle je već mogao vidjeti Meku. Tu je naredio da se zastane i izvršio je pregrupisanje vojske. Na desnom krilu je za zapovjednika postavio Halida ibn Velida, na lijevom Zubejra, a centar je podijelio u dva dijela – jednim je komandovao Sa'd ibn Ubada zajedno sa svojim sinom Kajsom,[19] a drugim, gdje je jahao i on lično sa svojom pratnjom, Ebu Ubejda. Poslanik je odlučio da u Meku uđu istovremeno iz četiri pravca: Zubejr sa sjevera, Halid sa juga, Kajs i Sa'd sa zapada, dok će on sa Ebu Ubejdom u Sveti grad ući takođe iz pravca sjevera, ali putem pokraj brda Hind. Čim su krenuli Muhammed, alejhisselam, se iz poniznosti i zahvalnosti dragome Bogu na ovoj veličanstvenoj pobjedi i neizmjernoj milosti koje mu je On darovao, do te mjere pregeo naprijed (tj. zauzeo položaj rukua u jahanju) da mu je, kako se prenosi u izvorima, vrh brade maltene dodirivao tijelo njegove jahalice.

U međuvremenu, u Meki su Ikrima, Safvan i Suhejl, bez obzira na sva Ebu Sufjanova upozorenja, okupili jedan dio Kurejšija, te njihovih saveznika iz plemena Bekr i još nekih drugih plemena, riješeni da se oružjem suprostave muslimanima. Zauzeli su položaje na brdu Ebu Kubejs, malo iznad puta kojim se sa juga ulazi u Meku, i tu napravili zasjedu. Upravo tuda su nešto kasnije naišli Halid ibn Velid i njegovi konjanici. Iako su kurejšijski fanatici bili postavili zasjedu, čime su na na svojoj strani imali izvijesnu prednost i mogli su računati na faktor iznenađenja,[20] oni se niti izbliza nisu mogli mjeriti sa Halidom i njegovim ljudima, pa je njihov napad bio brzo i potpuno skršen. Tridesetak ih je izginulo, a ostali su u panici i potpunom rasulu pobjegli. Ikrima i Safvan pobjegoše ka obali Crvenog mora, kako bi tražili egzil u prekomorskim zemljama, a Suhejl brže-bolje pobježe u svoju kuću i za sobom zaključa vrata. Ovaj kratki sukob bijaše i jedini pokušaj suprostavljanja Kurejšija, a zbio se upravo kad je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, drugim pravcem nedaleko odatle ulazio u Meku, pa je svojim mubarek očima vidio završetak borbe. Isprva je bio ljut jer je izričito zabranio muslimanima da započinju bilo kakvu borbu, ali se umirio kad su mu rekli da su usijane glave među Kurejšijama bili ti koji su prvi napali i da je proljevanje krvi zaista bilo svedeno na najmanju moguću mjeru. Kako rekosmo nikakvih drugih sukoba nije bilo, pa je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, svečano i pobjedonosno, osam godina nakon Hidžre, ušao u mubarek Meku, grad u kojem je rođen, a koji je dragome Allahu draži od bilo kog drugog grada na Zemlji. Ebu Rafi mu je već bio podigao šator od crvene kože kod Mesdžidul-harama, jer je Poslanik bio odlučan u namjeri da ne ulazi u bilo čiju kuću u Meki.[21] U šatoru su ga čekale Umm Selema, Mejmuna i kći Fatima. Tu se okupao, klanjao osam rekata namaza i onda odlučio da se sat ili dva malo odmori. Želja za odmorom vjerovatno nije bila jedini razlog čekanja, jer mislimo da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, želio dati malo vremena i muslimanima i Kurejšijama kako bi se stišale strasti i smirila srca upravo zbog svega onoga što je kanio da malo kasnije učini, a dragi Allah najbolje zna. Kada se malo odmorio i osvježio Poslanik je ponovo stavio oklop i šljem, pripasao sablju i u ruke uzeo štap. Pojahao je Kasvu i krenuo sa pratnjom pravo u Mesdžidul-haram.

Prvo je odjahao do istočnoga ugla Kabe gdje je sa puno poštovanja štapom dotakao Hadžerul-esved i pri tome glasno izgovorio tekbir. Svi muslimani su ga u slijedili tako da su Mesdžidul-haramom sa svih strana odjekivali gromki pokliči slavljenja i veličanja dragoga Boga: ''Allahu ekber!'' Potom je Muhammed, alejhisselam, dao znak rukom ljudima da prestanu, pa se Mesdžidul-haramom sada razlila blažena i dostojanstvena tišina koja je, zajedno sa prethodnim moćnim tekbirima, dodatno isticala svu svetost ovih mubarek trenutaka. Muhammed, alejhisselam, je jašući na Kasvi sedam puta obavio tavaf oko Kabe i svaki put štapom dotakao Hadžerul-esved. Potom se okrenuo prema idolima – njih tri stotine i šezdeset koji stajaše u širokom krugu oko Kabe. Jašući između Kabe i idola, svakog od njih je obarao svojim štapom i pri tome učio ajete Kur'ana:

I reci: "Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!" (17:81)

Reci: "Došla je istina, a laži je nestalo i neće se ponovo vratiti!" (34:49)

Idoli su padali jedan za drugim pred očima prisutnih Kurejšija koji su ih čitav život držali svetinjama koje se ne smije niti dotaknuti, osim sa namjerama obožavanja i ukazivanja počasti. A, sada su te ''svetinje'' padale, i nijedan od ''bogova'' nije učinio ama baš ništa da odbrani sebe od čovjeka koji ih je negirao i rušio njihove idole. U tom je smislu svim Kurejšijama, osim dakako muslimanima među njima, mubarek čin očišćenja svetoga prostora Mesdžidul-harama od idola bio još jedan očevidan dokaz činjenice da su njihova božanstva samo proizvod njihove fikcije, samo imena koja su oni i preci njihovi dali likovima iz njihove mašte i mitologije, ili pak bića, jednako poput njih totalno ovisna o svome stvoritelju – dragome Allahu, Bogu jednom i jedinom, i jednako pred Njim nemoćna.[22] Kad je obišao čitav krug oko Bejtullaha i vlastitom mubarek rukom poobarao sve idole koji su stajali izvan ove mubarek građevine, Muhammed, alejhisselam, je sjahao i ibadet učinio[23] kod Mekami-Ibrahima. Nakon toga je otišao do Zem Zem vrela gdje mu je amidža Abbas dao da se napije mubarek vode. Odmah potom mu hazreti Ali ibn Ebi Talib donese ključeve od Kabe, ali Muhammed, alejhisselam, pozva po Osmana ibn Talhu, onoga koji je skupa sa Halidom ibn Velidom i Amrom ibn Asom u Medini primio islam, i predade mu ključeve Kabe. Budući da Osman ibn Talha bijaše porijeklom iz roda Abdud-Dar, Poslanik, davanjem njemu ključeva Kabe, a uzimanjem Zem Zem vode iz ruku amidže Abbasa, za sva vremena, sve do Sudnjeg Dana, potvrdi tradicionalnu podjelu odgovornosti između rodova Hašim i Abdud-Dar u Meki po kojoj Hašimijama pripada pravo pojenja hodočasnika mubarek Zem Zem vodom, a rodu Abdud-Dar pravo čuvanja ključeva Kabe.[24] Osman je svečano otvorio vrata Kabe i Muhammed, alejhisselam, je skupa s njim, Usamom i Bilalom ušao unutra i potom su za sobom zatvorili vrata. Većina izvora navodi da je unutra Poslanik na zidovima zatekao slikarije likova raznih bogova, ali i slike za koje se smatralo da su likovi Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam, kao i hazreti Merjeme i Isaa, alejhisselam. Ali, koliko mi trenutno možemo vidjeti, samo Muhammed Husejn Hejkel u svojoj siri nedvosmisleno i precizno navodi da su u unutrašnjosti Kabe, osim pomenutih slikarija, bili prisutni i idoli okačeni po zidovima, dok je idol božanstva Hubela stajao na sredini. Logično je pretpostaviti da se mnogobošci nebi zadovoljili s tim da idoli njihovih bogova stoje samo izvan Kabe, a ne i unutra, tako da su, vjerovatno, uz freske u unutrašnjosti Kabe doista stajali i idoli, a dragi Allah najbolje zna. No kakogod bilo, sasvim je sigurno da je Muhammed, alejhisselam, svojom mubarek rukom iz Kabe izbacio sve idole i naredio da se sa njezinih mubarek zidova ukloni sve ono sa čime dragi Allah nije zadovoljan i što ne priliči čistoti tevhida – svjedočenja jednoga i jedinoga Boga, Allaha dragoga, bez obzira da li je riječ o slikarijama, statuama ili idolima. Takođe se prenosi da je tom prilikom Muhammed, alejhisselam, unutar Kabe prvo klanjao namaz, da bi potom napravio krug obilazeći sva četiri zida uz učenje tehlila (La ilahe illallah – nema boga osim Allaha) i tekbira (Allahu ekber – Allah je najveći).

Tako su se mubarek riječi hvaljenja i slavljenja istinskoga i jednoga, jedinoga Boga, dragoga Allaha ponovo, nakon dugih stoljeća tmine zastranjenja u mnogoboštvu, začule iz svetoga prostora Mesdžidul-harama. Dakako, kako smo to već ranije kazali,[25] smatramo da riječi tevhida i istine u Meki nikada nisu ni bile sasvim ugušene, jer je, milošću dragoga Allaha (a On to najbolje zna), u Meki, još od vremena Ibrahima i Ismaila, alejhimesselam, uvijek bilo iskrenih vjernika monoteista koji ispovijedaše i u manjoj ili većoj mjeri otvoreno i prakticiraše istinsku Allahovu vjeru islama – potpune i isključive predanosti samo Njemu, Jednome, Kojemu se ništa ne može pridružiti. No, to bijahu samo mubarek pojedinci sa nedovoljnim brojem sljedbenika da bi išta bitno mogli promijeniti, pa je tako svjetlost istine, mada u Meki bi neprekidno prisutna, ipak stoljećima bila prigušena, sve do 8. godine po Hidžri kada je ta svjetlost iz svetoga grada Meke ponovo zablistala punim sjajem i to da bi se ovog puta raširila preko svih horizonata planete Zemlje i Allahovom odredbom bila svetionik Njegove upute i Njegove milosti svim svjetovima.

Kada je otvorio vrata Kabe i sa njenoga mubarek praga bacio pogled na ljude koji su stajali unutar Mesdžidul-harama, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je bio svjestan sve svetosti mubarek događaja ponovnoga rađanja svjetlosti iz Meke u njezinom punom sjaju, ali je On, neka je vječna milost i blagoslov dragoga Allaha nad njim, isto tako dobro znao da prava suština svjetlosti istine i tevhida nije samo u tome da se iz Mesdžidul-harama uklone idoli, već još i više u tome da ova mubarek svjetlost zasvijetli u ljudskim srcima, kako se ona više nikada nebi u najvećoj ljubavi i obožavanju okretala drugima mimo dragoga Allaha i Njemu ih, neuzubillah, pridruživala. Poslaniku je, dakle, bilo sasvim jasno da to nije, i ne smije biti, dan kazne i pravedne odmazde bez obzira na svu veličinu i težinu grijeha koje su Kurejšije svojim mnogoboštvom činili stoljećima i svega zla koje su učinili njemu lično i njegovim sljedbenicima, već da je to dan milosti i praštanja. Ovo saznanje Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, nije nimalo teško palo, već je, naprotiv, ono bilo sasvim u skladu sa njegovom mubarek ličnosti koju je dragi Allah stvorio i odgojio takvom da bude najljepše ćudi[26] - blaga, milostiva i da uvijek daje prednost praštanju nad osvetom i milosti nad kaznom (osim, dakako, u onim slučajevima kada su primjena sile i pravedna kazna naređene apsolutno savršenom Allahovom odredbom).

Tako je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, stajavši na vratima Kabe, prvo uputio riječi zahvale dragome Allahu za svu neizmjernu milost, blagodat i pomoć koju je On dao Poslaniku i njegovim sljedbenicima, da bi se potom obratio Kurejšijama, koji su boravili u Mesdžidul-haramu tražeći tu svoju sigurnost, i onima koji su tu u međuvremenu pristigli iz svojih kuća. Upitao ih je kako oni doživljavaju sve ono što se toga dana desilo u Meki, šta oni o tome imaju reći. A, oni se ne mogaše, u stanju raskoraka između osjećanja straha i stida koje su vjerovatno tada osjećali, ničemu drugom dosjetiti nego da se pozovu na ono što su o ''El Eminu'', Muhammedu, alejhisselam, oduvjek znali – na njegovo poštenje, blagost i čestitost. ''Ugledan si i plemenit brat, sin ugledna i plemenita brata. Tvoje je da naređuješ'', kazaše. Muhammed, alejhisselam, im je odgovorio ajetima plemenitoga Kur'ana koji prenose riječi Jusufa, alejhisselam, kada se obratio svojoj braći:

"Ja vas sada neću koriti", reče, "Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!" (12:92)

Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je tako odustao od izvršenja bilo kakve odmazde i kazne nad Kurejšijama, osim u slučaju nekoliko najtežih zločinaca o čemu ćemo, ako dragi Allah da, uskoro nešto reći, i proglasio opću amnestiju. To je, dakako, jedan osebujan čin plemenitosti i velikoga milosrđa koji ostade veličanstven primjer svim potonjim generacijama, primjer koji izvorište nalazi u savršenoj Allahovoj mudrosti uzvraćanja dobrim na zlo koju čitamo iz sljedećih plemenitih ajeta Kur'ana:

Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni. (41:34,35)

Da, doista Muhammedov, alejhisselam, postupak amnestije nad Kurejšijama (koji je, primjera radi, obuhvatio i Ebu Sufjanovu ženu Hind bez obzira na dugogodišnju mržnju i neprijateljstvo koje je ona ispoljavala i bez obzira na njeno divljačko masakriranje mrtvoga tijela Poslanikovoga amidže, šehida hazreti Hamze ibn Abdulmuttaliba nakon bitke na Uhudu) ostade najljepši primjer veličanstvenoga morala, plemenitosti, milosrđa, čestitosti i dobrote, što je na jedan lijep i slikovit način pokazano u sljedećem citatu:

... Kako su lijepi oprost i praštanje kada ga čine moćni i snažni! Kako je velika bila duša Muhammedova (alejhisselam) kad se izdigla iznad mržnje i osvete, koja je zanijekala svako ljudsko osjećanje i vinula se do visina plemenitosti koju čovjek nikada prije nije dosegnuo! Evo, tu su bile Kurejšije među kojima je, Muhammed (alejhisselam) je to dobro znao, bilo ljudi koji su kovali urote da ga ubiju, koji su ga zlostavljali i progonili, njemu i njegovim ashabima nanijeli svaku vrstu štete i bola, koji su se protiv njega borili na Bedru i Uhudu, koji su ga opsjedali u Bici na Hendeku, koji su nagovorili druga arapska plemena da se dignu protiv njega i koji bi ga i sada uništili samo kada bi imali snage za to. Cijelo pleme Kurejš stajalo je tu pred njim, zapravo pod njegovom nogom, u milosti njegove naredbe. Zaista, njihovi životi zavisili su o prvoj riječi koja će sići sa njegovih usana. Te hiljade ljudi, muslimana u borbenom stroju, čekale su spremne na tu jednu riječ da unište cijelu Meku i njene stanovnike u nekoliko minuta. Ali Muhammed (alejhisselam) nije bio ništa manje nego Muhammed (alejhisselam)! On nije bio ništa manje nego Božiji poslanik! Nikakva mržnja, neprijatelj­stvo ili gnjev nisu mogli naći stalno mjesto prebivališta u njegovom srcu. Njegovo srce bilo je apsolutno slobodno od nepravde, zlobe, tiranije ili laž­nog ponosa. U najodlučnijem trenutku, Bog mu je dao vlast nad njegovim neprijateljem. Ali Muhammed (alejhisselam) je izabrao da oprosti, ostavljajući tako cijelom čovječanstvu i svim generacijama najsavršeniji primjer dobrote, istinoljubi­vosti, plemenitosti i velikodušnosti. ...[27]

Istina, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, u prvi mah je od opće amnestije izuzeo nekih deset ili sedamnaest osoba, ali je isto tako istina da su iz ove skupine pogubljene samo tri ili četiri osobe, i to zbog iznimno teških zločina koje su one učinile. Uglavnom su to bili oni koji su ranije primili islam da bi se potom ponovo odmetnuli u mnogoboštvo[28] i pri tome ubijali muslimane ili pljačkali novac od zekata. Neki među njima su do te mjere pretjerivali u javnom vrijeđanju Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da su kod dragog Allaha postali opterećeni zločinom čiju težinu možemo tek nazrijeti u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:

Allah i meleki Njegovi blagosilju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav! One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti i sramnu im patnju pripremiti. (33:56,57)

Vidimo, dakle, da su u toj grupici izuzetih od opće amnestije bile samo osobe koje su itekako zaslužile kaznu. A, činjenica da je oprošteno većini ljudi čak i iz te skupine bivših najvećih zločinaca i najljućih neprijatelja islama, još jedanput daje pečat na Poslanikovu veliku milost prema dojučerašnjim krvnim neprijateljima i na njegovu izuzetnu brižnost prema svim ljudima bez obzira kakvi god da su ranije bili, dakako, pod uvjetom da se žele iskreno izmijeniti i popraviti.

Koliko je Muhammed, alejhisselam, brižljiv prema ljudima može se vidjeti i iz primjera hazreti Ebu Bekrova oca Kuhafe. Ebu Kuhafa bijaše u dubokoj starosti i već prilično oslijepio, pa je, u želji da posmatra kako u Meku ulazi vojska u kojoj su mu bili sin i dva unuka, zamolio kćer Kurejbu da ga odvede na padine brda Ebu Kubejs i govori mu šta se sve zbiva u dolini. Kurejba ga je odvela gore i pomno mu opisivala događaje sve dok starac nije odlučio da se vrate kući. Ubrzo doživješe radostan susret sa hazreti Ebu Bekrom i njegovim sinovima. Nakon razmjene pozdrava i kraćega razgovora, Ebu Bekr ih je oboje odveo Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam. Kada je Poslanik vidio Ebu Bekra kako mu dovodi sijedoga starca, njegovo mubarek srce osjeti nelagodu što mu se jedan toliko onemoćao starac dovodi ''na noge'', pa ga je blago prekorio i upitao zašto je bihuzurio svoga staroga oca kad bi on rado otišao da ga posjeti u njegovoj kući. Potom je prihvatio Ebu Kuhafu rukama i pomogao mu da sjedne pred njega. Ebu Kuhafa tada izgovori šehadet i tako se pridruži članovima svoje porodice u islamu.[29]

Ebu Kuhafin primjer slijedili su praktično svi stanovnici Meke. Najveći dio njih, jedni za drugima, dolaziše Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, te pred njim izgovaraše šehadet i davaše bejat, zakletvu na vjernost. Ali, neki ljudi u Meki, i pored toga što su znali za opću amnestiju, ipak nisu imali hrabrosti da stanu licem u lice pred Poslanika. Tako je on u jednom trenutku upitao amidžu Abbasa gdje su dvojica preživjelih Ebu Lehebovih sinova Utba i Muattib i rekao mu da ih pronađe i dovede. Njih dvojica su se krili jer su osjećali veliku nelagodu, naročito Utba koji je svojevremeno, slijedeći naredbu svoga oca, otjerao Poslanikovu mubarek kći Rukajju.[30] Abbas ih je ubrzo pronašao i odveo Poslaniku, a on ih, nakon što izgovoriše šehadet i dadoše bejat, obojicu uze za ruke i odvede ih do Kabe. Neko vrijeme je stajao, držeći ih za ruke, pred Kabom i upućivao dove Allahu dragome. U jednom trenutku se nasmiješio i onda objasnio amidži Abbasu, kad ga je on upitao o tom smiješku, da je molio dragoga Allaha da mu dadne ovu dvojicu sinova njegova amidže, pa mu ih je Rahman, Svemilosni obojicu podario.

No, Ebu Lehebovi sinovi ne bijahu jedini potomci nekog od Allahovih i Poslanikovih okorjelih neprijatelja, koje tih dana stiže milost Svemilosnoga. Ebu Džehlov sin Ikrima još od početka Poslanikove misije bijaše jedan od najžešćih neprijatelja islama i on na dan Muhammedovoga, alejhisselam, ulaska u Meku nemaše nikakve nade da bi mu moglo biti oprošteno, tako da je, nakon što je Halid ibn Velid skršio njihov posljednji očajnički pokušaj odbrane, pobjegao prema obali. Namjera mu je bila da brodom otplovi u Abisiniju. Ali, kada se pokušao ukrcati na lađu, kapetan mu reče da on na svoj brod, iz straha od brodoloma, ukrcava samo ljude koji pred njim izgovaranjem riječi La ilahe illallah potvrde da vjeruju u istinskoga i jednoga Boga. Tada se u Ikriminom srcu nešto prelomi i on osjeti da je u stanju izgovoriti ove riječi doista iskreno. Shvativši to, postade mu jasno da je onda i bijeg besmislen budući da mu je prvobitna namjera i bila da pobjegne od islama, a, evo, desilo se da je islam na njegovo odredište stigao prije njega. Tako se Ikrima ne ukrca na lađu, već, prepoznavši svjetlost islama u svome srcu, odluči da ostane. Baš u to vrijeme dođe njegova žena Umm Hakim, koja je u Meki već bila primila islam i dobila riječ od Muhammeda, alejhisselam, da Ikrimi niko neće nauditi. Samo što njih dvoje krenuše nazad u Meku, Resulullah o tome, voljom dragoga Allaha, već bijaše obavješten, pa ashabima reče: ''Dolazi vam Ikrima, sin Ebu Džehla, kao musliman. Zato ne govorite ružno o njegovu ocu, jer ko ružno govori o mrtvima vrijeđa žive, a njegove riječi ne dopiru do mrtvih.'' [31] Čim je Ikrima stigao u Meku, odmah je otišao do Muhammeda, alejhisselam, i pred njim izgovorio šehadet. Vidjevši na Poslanikovome licu koliko je radostan zbog toga, Ikrima poželi ''iskoristiti priliku'', pa ga zamoli da moli dragoga Allaha da mu oprosti svo neprijateljstvo i zlo koje je u prošlosti učinio prema muslimanima. Mada je sam čin iskrene tevbe (pokajanja) i šehadeta sasvim dovoljan za oprost svih prethodno učinjenih grijeha,[32] ipak je Muhammed, alejhisselam, draga srca ispunio Ikriminu zamolbu i uputio dovu dragome Allahu da mu budu oprošteni grijesi. Potom je Ikrima priznao Poslaniku kako je ranije velika sredstva trošio da bi ljude odvraćao od islama i dodao da se sada javno obavezuje da će dvostruko više od toga trošiti i ulagati dvostruko veći napor na Allahovome putu. Ikrima je, kako nam to predaje kazuju, svoje obećanje doista i ispunio, i od tada pa sve do svoje smrti bio je dobar i čestit musliman. A, interesantno je ovdje navesti i to da je Ikrima ibn Ebi Džehl, godinama kasnije, tokom bitke u kojoj će postati šehidom, prije posljednjeg juriša molio svoga komandanta i svoje drugove, koji ga savjetovaše da ostane uz njih, da ga puste jer su se svi oni ranije mnogo puta borili na Allahovom putu, a sada i on želi da u pogledu džihada nadoknadi što više može. Krenuo je u juriš i hrabro se borio sve dok nije postao šehid.

Vidimo kolika je samo milost dragoga Allaha sustigla Ikrimu sina Ebu Džehlova. Isti slučaj bi i sa dvojicom njegovih drugova koji su skupa s njim organizirali posljednji pokušaj otpora Kurejšija – Safvanom i Suhejlom, mada su oni pred Poslanika stali prije Ikrime, a islam primili nakon njega:

... U međuvremenu je većina Mekanaca položila zavjet na vjernost. Suhejl je bio izuzetak. Međutim, nakon što se sklonio u svoju kuću, poslao je po svog sina Abdullaha[33] da se zauzme za njega kod Poslanika, jer nije mogao povjerovati da se opća amnestija odnosi i na njega. Kada se Abdullah obratio Poslaniku, on je smjesta odgovorio: ''Siguran je, i pod Božijom zaštitom je, zato neka izađe.'' Potom je rekao onima što su bili s njim: ''Ne gledajte Suhejla poprijeko kad ga sretnete! Neka slobodno izađe, jer, života mi, on je pametan i častan čovjek, i nije od onih koji su slijepi za islam.'' Tako je Suhejl izašao i slobodno se kretao bez obzira što tada još nije bio prihvatio islam.

Safvanu je, s druge strane, njegov rođak Umejr uspio kod Poslanika pribaviti dvomjesečnu odgodu, a onda krenuo za njim i našao ga gdje čeka brod u Šuajbi, koja je u to vrijeme bila luka Mekke. Safvan bi sumnjičav, te glatko odbi promijeniti svoj naum, našta se Umejr vratio Poslaniku, koji mu dade svoj turban od prugaste jemenske tkanine da ga odnese svome rođaku kao zalog njegove sigurnosti. Ovo bijaše dovoljan dokaz Safvanu, koji odluči da se vrati i traži nova jamstva za sebe. ''Muhammede'', reče on, ''Umejr mi kaže da ako prihvatim određene stvari, mislio je ako pređe na islam, onda nema problema, a ako to ne uradim, daješ mi rok od dva mjeseca.'' ''Ostani ovdje'', reče mu Poslanik. ''Ne, dok mi ne daš jasan odgovor'', bijaše uporan Safvan. ''Dajem ti rok od četiri mjeseca'', odgovori Poslanik. I tako Safvan pristade ostati u Mekki. ...[34]

Suhejl i Safvan nisu bili jedini u Meki koji još uvijek bijahu sumnjičavi i kojima su, stoga, bili potrebni dodatni dokazi da bi mogli u srcima svojim iskreno posvjedočiti da je Muhammed, alejhisselam, doista Božiji vjerovjesnik i da je Kur'an koji on svojim mubarek jezikom dostavlja ljudima doista Riječ jednoga i jedinoga Boga, Allaha dragoga.

Tako su Uttab ibn Esid i Haris ibn Hišam sjedeći unutar Mesdžidul-harama u društvu Ebu Sufjana ibn Harba, promatrali Muhammeda, alejhisselam, kako obara idole oko Kabe i unutar nje. Kao što je poznato Ebu Sufjan je tada već bio u islamu, ali su se Uttab i Haris oko toga još dvoumili. Kada je došlo vrijeme namaza Poslanik je rekao Bilalu da se popne na Kabu i prouči ezan. Gledajući crnoga bivšega roba kako sa vrha Kabe uči ezan Uttab je prokomentarisao kako mu je drago da je njegov otac umro ne dočekavši da vidi tu scenu koja bi ga jako razljutila, a Haris je dodao kako bi on rado slijedio Muhammeda, alejhisselam, samo kad bi bio siguran da je on doista Božiji poslanik. Ebu Sufjan na to reče da se on suzdržava od bilo kakvoga komentara budući da je siguran da bi, šta god da kaže, čak i šljunak pod njegovim nogama o tome obavijestio Muhammeda, alejhisselam. A, upravo se i desi da im Poslanik priđe i od riječi do riječi im ponovi sve ono što su maločas kazali. Ovo još više učvrsti Ebu Sufjanovu vjeru i potvrdi mu ispravnost njegovog razmišljanja da se treba potpuno kloniti bilo kakvih negativnih misli, riječi i dijela kada je u pitanju islam i Muhammedova, alejhisselam, mubarek ličnost, dok za Uttaba i Harisa u tome bi očevidan znak jer su obojica dobro znali da je apsolutno nemoguće da bilo koji čovjek čuje njihov govor ''u njedra'' sa tako velike udaljenosti koliko Muhammed, alejhisselam, bijaše tad od njih trojice udaljen, a nikoga ne bi uz njih da bi ga o tome obavijestio. Obojica još istoga trena osjetiše u srcima svojim istinu i spremno izgovoriše šehadet.

Još upečatljiviji primjer mu'džize kojom je dragi Allah obdario Svoga blagoslovljenog roba Muhammeda, alejhisselam, bijaše obraćenje Fedalea ibn Umejra. Fedale se nikako nije mogao pomiriti sa porazom idolopokloničkih Kurejšija u ratu protiv Muhammeda, alejhisselam, a činjenica da su svi idoli u Meki bili potpuno uništeni još više ga je uznemiravala i bolno peckala. U takvom stanju Fedale ibn Umejr, baš kao i hazreti Omer godinama ranije, poče razmišljati o tome da ubije Poslanika. U svome naumu on bijaše do te mjere odlučan da je bio spreman platiti i vlastitim životom, pošto je bilo sigurno da nebi mogao izvući živu glavu. Prilika mu se ukazala kad je Poslanik jednoga od tih dana obavljao tavaf oko Kabe. Fedale mu priđe sa namjerom da ga ubije, ali se odredba Allahova, isto kao i u slučaju hazreti Omera, ispriječila između njega i njegovoga nauma. Prije nego je stigao i prstom mrdnuti, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ga blago pogleda i uz osmjeh mu reče kako mu je dobro poznato sve ono što on u tim trenucima nosi u svome srcu. Potom ga savjetova da se odmah iskreno pokaje i moli dragoga Allaha za oprost, jer je njegova namjera grijeh tolike težine da čovjeku ne pruža nimalo šanse za spasenje. Rekavši mu da od dragoga Boga zaišće oprost, Muhammed, alejhisselam, stavi svoju mubarek ruku na njegove grudi i Fedale istoga trena osjeti blaženstvo koje ga je iz korijena u trenu izmijenilo i odmah je iz krajnjih dubina svoga srca izgovorio šehadet. Kasnije je Fedale govorio da Poslanik još nije bio ni skinuo svoju ruku sa njegovih prsa, a već mu niko na svijetu od njega draži nije bio.[35]

Svetinje – istinske i lažne

U vrijeme kad su svi idoli u Meki bili uništeni i svjetlost istine islama ponovo zasijala iz ovog svetog grada puninom svoga mubarek sjaja, za sva vremena iz njeg' odagnavajući tminu mnogoboštva, došlo je na red da se i idolopoklonički hramovi iz okoline sravne sa zemljom. Tako je Muhammed, alejhisselam, poslao Halida ibn Velida na čelu jedinice od tridesetak ljudi u Nahlu sa zadatkom da unište hram posvećen božici El-Uzza. Tom prilikom se, kako nam predaje kazivaju, desio jedan prilično tajanstven događaj, koji, barem kako se nama čini, može dati objašnjenje nekim ''čudima'' koji se dešavaju na mjestima, koja prema neporecivoj istini Kur'ana i Sunneta, nikako ne mogu biti sveta.

Prvo navodimo citat:

... Hram El-Uzze u Nahli bio je najbliži Mekki od tri najznačajnija paganska svetilišta. Poslanik sada posla Halida da uništi ovo središte idolatrije. Na vijest o njegovom dolasku, čuvar hrama objesi svoju sablju na kip božice i reče joj da se odbrani i ubije Halida ili da počne vjerovati u jednoga Boga. Halid sruši hram i idola i vrati se u Mekku. ''Zar ništa nisi vidio?''; upita Poslanik. ''Ništa'', odgovori Halid. ''Onda je nisi ni uništio'', reče Poslanik. ''Vrati se i uništi je.'' Tako se Halid vrati u Nahlu, gdje se iz ruševina hrama pomoli crna žena, potpuno naga, duge, raspuštene kose. ''Niz kičmu mi prođe jeza'', pričao je kasnije Halid. Uzviknuo je: ''Tebe treba poricati, a ne obožavati'', te izvuče sablju i posiječe je. Po povratku je pričao Poslaniku: ''Neka je slava Bogu koji nas je spasio od propasti! Često sam viđao svoga oca kako ide El-Uzzi i prinosi joj stotinu kamila i ovaca. U njenu čast ih je žrtvovao i ostajao tri dana u njenom svetilištu, pa bi se vratio sretan zbog onoga što je obavio.''[36] ...[37]

Ovako Ebu Bekr Siradžuddin opisuje pomenuti događaj, temeljeći ga na Vakidijevom djelu o vojnim pohodima Muhammeda, alejhisselam.

Istu pripovijest navodi i El-Mubarekfuri,[38] uz dodatak da je Muhammed, alejhisselam, potvrdio Halidu ibn Velidu da je bilo riječ upravo o El-Uzzi koja je bila očajna što je više nikada niko u Arabiji neće obožavati, te u nastavku kaže da je isto iskustvo doživio i Sa'd ibn Zejd El Ešhel kog je tih istih dana Muhammed, alejhisselam, poslao da poruši hram posvećen božici El Menat – i on je, poput Halida, imao viziju nage crne žene raspuštene kose koja se pojavila u prostoru hrama i onda ju je sabljom posjekao.

Dragi Allah zna najbolje, a nama se čini da bi ovdje moglo biti riječ o tome da su neka stvorenja iz džinsko-šejtanskog svijeta ili bila obožavana, ili su ljude učvršćivala u njihovoj zabludi ''imitirajući'' njihova božanstva. Obzirom da je riječ o bićima iz nevidljivog svijeta (gajba), njihovo prisustvo i djelovanje u tim hramovima dovodilo bi do toga da ljudi budu svjedoci nekim ''čudima'' i to bi ih učvrstilo u vjerovanju da iza njihovih nijemih idola doista i stoje živi duhovi njihovih božanstava. Tako bi ljudi još dublje i čvršće zapali u propast a njihovi idolopoklonički hramovi dobivali lažnu svetost.

Prema tome, samo prisustvo nekih događaja koja se doimaju natprirodnim na nekim mjestima ne mora nužno značiti da je i uistinu riječ o čudima, tj. da su ta mjesta uistinu kod dragoga Allaha sveta, jer, kako vidjesmo, postoji i mogućnost da je u pitanju lažna svetost koju uzrokuju prisutni šejtani kako bi ljude učvrstili u zabludi. Dakako, ovdje se postavlja pitanje kriterija kojim bi se razlikovala istinska Allahova svetost od lažne svetosti – iluzije koja je rezultat šejtanskih obmana. Čini nam se na ovom mjestu veoma priličnim pomenuti jedno iskustvo poznatog muslimanskog duhovnog velikana Abdulkadira Gejlanija koji je jedne noći doživio viziju blistave svjetlosti koja je prekrila čitavo nebo i čuo gromki glas koji mu reče da je on kod dragoga Allaha dosegao tako veliku deredžu da više nije dužan klanjati namaz. Abdulkadir je na to samo odgovorio: ''Lažeš prokletniče!''; i odmah se svjetlost pretvorila u tamu iz koje je izašao šejtan i začuđen ga upitao kako ga je prepoznao kad je on mnoge ljude uspijevao prevariti tom istom varkom. Gejlani na to reče da dragi Allah nije od obaveza uzvišenoga Šerijata oslobodio čak niti Muhammeda, alejhisselam, niti bilo kog od Njegovih poslanika i vjerovjesnika, pa je nemoguće povjerovati da jedan Abdulkadir Gejlani, ili bilo koji drugi čovjek sve do Sudnjeg Dana, može biti oslobođen obaveze klanjanja namaza, odnosno bilo koje obaveze propisane Allahovim zakonom.

Dakle, Kur'an časni, koji za sebe na nekoliko mjesta jasno kaže da je Allahov Furkan (ono što jasno razdvaja istinu od neistine), i Sunnet (Muhammedova, alejhisselam, interpretacija Kur'ana i islama općenito) su dva mjerila prema kojima svaki čovjek može jasno prepoznati istinske Allahove svetinje i razlikovati ih od lažnih šejtanskih ''svetinja''.

Shodno jasnoj poruci Kur'ana i Sunneta sasvim je jasno da su sva božanstva koja neki, neuzubillah, pridružuju dragome Allahu u svojoj biti ili samo imena što postoje jedino u ljudskoj mašti i mitovima, a bez ikakve egzistencije u stvarnome svijetu, ili su samo Allahova stvorenja, slabašna i o Njemu totalno ovisna, pa time i sasvim nedostojna da bi na bilo koji način bila pridruživana dragome Allahu, jednome i jedinome Bogu. Odatle je i jasno da na svim mjestima koja su izvan okrilja čistoga i iskrenoga monoteizma, odnosno islama u smislu opće univerzalne vjere svih Allahovih vjerovjesnika i poslanika, nikada i nikako ne može biti istinske Allahove svetosti, bez obzira na to koliko tu kipovi krvarili ili plakali, ili ljudi bili ''izliječeni'', i kakva god se tamo ''ukazanja'' i ''čuda'' dešavala.

Istinska svetost može biti samo tamo gdje je prisutna iskrena vjera i ljubav prema dragome Allahu, oličena u čistome monoteizmu i potpunoj predanosti Njemu, Jednome, a u skladu sa objavljenim Knjigama Tevratom, Zeburom i Indžilom (dakako isključujući sve ono što su ljudi u njima izmijenili) i Kur'anom. S obzirom da danas više nema originala Tevrata, Zebura i Indžila, mi svima najiskrenije preporučujemo da istinske svetinje prepoznaju samo kroz prizmu Kurana i Sunneta Muhammeda, alejhisselam, a na svakome je da odabere svoj put.

Hunejn

Istovremeno kada su sa zemljom sravnjeni hramovi El Uzze i El Menat i ''boginje'' sabljom posječene, uništeni su i svi ostali idolopoklonički hramovi u okolini Meke. Tako na širem području oko Svetog grada nije više bilo niti jednog jedinog idola, osim u Taifu gdje još uvijek stajaše hram posvećen božici El Lat. Znajući to njegovi čuvari Sekifije bijahu veoma uplašeni, pa još više ubrzaše mobilizaciju svoje vojske koju su započeli još ranije čim je velika muslimanska vojska stigla u region. A, zaista su i imali razloga da budu u strahu, jer je bilo jasno da prisustvo velikoga idolopokloničkog hrama tako blizu svetome gradu Meki neće i ne može biti tolerirano.

I doista, Muhammed, alejhisselam, je osjećao veliku obavezu da sa svoje strane učini sve što mu je u mogućnosti kako bi i to posljednje središte mnogoboštva i idolatrije u regionu Meke bilo uništeno, pa je, nakon što je u Meki obavio sve ono što se trebalo obaviti, krenuo u pohod prema Taifu.

Snaga muslimanske vojske bila je izuzetno velika, jer se svoj onoj silnoj vojsci koja je ušla u Meku pridružilo još i oko dvije hiljade Kurejšija među kojima su bili čak i oni koji još nisu bili primili islam uključujući Safvana i Suhejla. Muhammed, alejhisselam, još je uz to od Safvana na pozajmicu uzeo stotinu oklopa i svo oružje koje je uz njih išlo i tako do zuba naoružao stotinu boraca. Kada se sve ovo uzme u obzir, jasno je da je i sam pogled na svu tu silnu vojsku svakom posmatraču uljevao veliko strahopoštovanje. Svuda okolo vidjelo se nebrojeno mnoštvo ljudi, deva i konja. Barjaci su se ponosno vijorili između mnogobrojnih vrhova kopalja iznad njihovih glava i silni čelik njihovih pancira i oklopa se presijavao na suncu, dok je zemlja podrhtavala ispod kopita njihovih konja i deva. Sve je izgledalo tako moćno i silno, ali samo za onoga koji nije bio dublje upućen u vjeru, ili je pak, opčaran prizorom, za trenutak zaboravio istinu da su sva snaga i moć samo kod dragoga Allaha i da nijedna vojska, ma koliko ona brojna i naoružana bila, ne može imati ama baš nikakvu snagu osim one koju joj dragi Allah podari. Dakako, većina muslimana, naročito oni koji su bili bliži Poslaniku, toga bijaše svjesna, ali ovoga puta je među njima bilo dosta ljudi koji su tek odnedavno ušli u islam i istinska vjera im se još uvijek nije bila ugnijezdila u njihovim srcima,[39] pa je bio neobično velik broj onih što su svoju sigurnost i nadu temeljili više na brojnosti i oružju ove silne vojske negoli na čvrstoj i iskrenoj vjeri u dragoga Allaha. Naravno, nije riječ o tome da su ljudi zbog takvog shvatanja bili licemjeri ili nevjernici, već samo o tome da oni nisu bili u dovoljnoj mjeri svjesni prisustva i pomoći dragoga Allaha i nisu se bili u dovoljnoj mjeri koncentrisali na to da Ga spominju, slave i veličaju. Dragi Allah najbolje zna, a čini se da su svi ovi razlozi mogli biti sevep Njegove odredbe da svi vjernici dobiju zasluženu lekciju i pouku o tome gdje se nalaze istinska snaga i moć.

U međuvremenu je brojna vojska Hevazinija već bila krenula u susret muslimanima. Zapovjednik im bijaše Malik ibn Auf, mladić od nekih trideset godina koji je bio na glasu kao veliki junak i vješt vojskovođa. Shvativši kolika je snaga njegovih neprijatelja, Malik je odlučio da na zgodnom mjestu postavi zasjedu, budući da je znao kako mu je u takvoj taktici najveća šansa u borbi protiv tolike sile. A, kako je dobro znao i to koliki je strah bio prisutan među njegovim ljudima, Malik je izdao naređenje da svi oni moraju povesti svoje žene, djecu i stoku, čak i pokretnu imovinu na devama, koji će se nalaziti na začelju vojske. Računao je na to da će svijest o tome da su im žene, djeca, stoka i veliki dio imovine iza leđa, njegove ljude dodatno motivisati za borbu i spriječiti ih od povlačenja:

... On (Malik ibn Auf) ne posluša savjet starijih ljudi, nego naredi da svi sa sobom povedu sve svoje žene, djecu i stoku, pretpostavljajući da će se muškarci srčanije boriti ako ovi budu u pozadini vojske. Poslao je tri izviđača da mu pribave podatke o vojsci koja je nadirala iz Mekke, ali se oni brzo vratiše gotovo zanijemili i u stanju čudne rastrojenosti, zglobova tako klimavih od straha, da su se nekima gotovo iščašili. ''Vidjeli smo bijele ljude na konjima šarcima,'' reče jedan, ''i odjednom udariše na nas, i evo vidiš šta bijaše s nama.'' ''Protivnici nam nisu ljudi sa zemlje,'' reče drugi, ''nego ljudi s neba. Poslušaj nas i povuci se! Jer, ako naši ljudi vide ono što smo mi vidjeli, pogodit će ih ovo isto.'' ''Sram vas bilo!''; zagalami Malik. ''Najveće ste kukavice u logoru!'' Njihovo tjelesno i duševno stanje bilo je toliko loše da je on naredio da ih drže odvojeno od ostalih kako nebi širili paniku među vojskom. A onda se obratio drugima: ''Pokažite mi jednoga hrabrog čovjeka.'' Ali čovjek kojega su odabrali vrati se u jednako lošem stanju kao i drugi, pošto je i on vidio one iste zastrašujuće konjanike u prethodnici muslimanske vojske. ''Sam pogled na njih je nepodnošljiv'', jedva je izustio. Malik, međutim, ne htjede slušati. Čim pade mrak, on naredi pokret prema dolini Hunejn, jer je znao da tuda neprijatelj mora proći. ...[40]

Iz navedenog citata vidimo kako je Malik odbacio upozorenja starijih i iskusnijih ljudi koji su mu govorili da je isuviše opasno postaviti žene i djecu iza borbenih linija, jer tako oni u slučaju poraza nikako ne mogu izbjeći zarobljavanje. On je, zanemarivši i informacije svojih izvidnika o nebeskim konjanicima u prethodnici muslimanske vojske, načinio još jednu, ali daleko ozbiljniju, grešku čije je pogubno dejstvo, istina, u početku, voljom dragoga Allaha koja je spriječila meleke da se odmah uključe u bitku, izostalo, ali je u nastavku imalo odlučujući uticaj na konačan ishod. Tako je Malik, odbivši da prihvati savjete starijih i iskusnijih ljudi i propustivši da uoči značaj upozorenja da odustane od borbe protiv čovjeka čiju vojsku dragi Bog pomaže, ostao čvrst u stavu da se krene u boj protiv vojske Muhammeda, alejhisselam, i da žene, djeca i pokretna imovina njegovih boraca moraju biti raspoređeni nedaleko iza borbenog polja. Odlučio je svoju zasjedu postaviti na Hunejnu, velikoj dolini dvadesetak kilometara udaljenoj od Meke pravcem koji preko Arefata vodi ka Taifu, pa je zato svoj glavni logor, gdje su ostale porodice i stoka njegovih vojnika, podigao u dolini Evtas koja se nalazi odmah iza Hunejna.

Malik i njegovi ljudi su Evtas napustili navečer i, zaklonjeni noćnom tminom, uspjeli do Hunejna stići prije muslimana, tako da imadoše dovoljno vremena da efikasno postave zasjedu. Mladi vođa Hevazina je odabrao mjesto gdje se dolina počinje spuštati ka svome najužem dijelu i tu rasporedio svoje ljude sakrivši ih između stijena u liticama koje su sa obje strane okruživale put.

U međuvremenu, Muhammed, alejhisselam, je sa vojskom zanoćio na samom rubu doline Hunejna, naravno na onoj strani kojom se u dolinu ulazi iz pravca Meke. Nakon što su klanjali sabah namaz, Poslanik se obratio ljudima sa riječima ohrabrenja i obećanja da će im dragi Allah sigurno pomoći, samo ako budu iskreni, čvrsti i istrajni na Njegovu putu. Prije izlaska sunca krenuli su dolinom Hunejn sa željom da je brzo prođu i što prije dođu do obližnje doline Evtas, jer je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, zahvaljujući informacijama Abdullaha ibn Ebi Hadreda El Eslemija kojeg je ranije poslao da se umiješa među Hevazinije i sazna što može više, znao da je vojska Hevazina tu ulogorena. Namjera mu je bila iznenaditi neprijatelja, pa je zato naredio pokret kratko nakon sabaha.

Ali, Muhammed, alejhisselam, nije znao da je Malik, shodno odredbi dragoga Allaha da muslimani moraju dobiti pouku, bio nadahnut da krene još tokom noći i postavi im zasjedu na Hunejnu. Sljedstveno tomu ni vojni genij Halida ibn Velida koji je, predvodeći konjanike iz redova plemena Benu Sulejm, jahao na početku muslimanske vojske, ovoga puta nije mogao predvidjeti i osujetiti neprijateljske namjere. Tako su se muslimani počeli spuštati prema najužem dijelu doline Hunejna, kada su iznenada bili zasuti rojevima strijela nakon čega je nastupio žestok neprijateljski napad. Sulejmije, koji prvi primiše udar, zahvati panika pa krenuše bezglavo bježati nazad, uopće se ne obazirući na povike i naređenja svoga komandanta Halida ibn Velida koji je jedini u tim kritičnim trenucima zadržao smirenost i nastojao srediti njihove redove. U paničnom bijegu Sulejmije su rasturili redove mekanskih muslimana koji su po rasporedu jahali odmah iza njih. I Kurejšije zahvati panika, pa i oni skupa sa Sulejmijama krenuše nazad rušeći redove njihovih drugova koji su jahali za njima. Tako nastupi opći metež među muslimanskim jedinicama. U panici im je zemlja, ma koliko ona prostrana bila, tijesnom postala, pa jedni druge obaraše stvarajući stampedo ljudi, konja i deva koji je sasvim zakrčio prolaz na suženom prostoru doline Hunejn. Tako se ispunila Riječ dragoga Allaha, kojom smo svi, i oni koji su to doživjeli, i mi koji o tome samo čitamo, jasno opomenuti da iskreni vjernici muslimani jednostavno ne mogu tražiti izvor svoje pobjedonosne moći u brojnosti njihove vojske ili snazi njihova oružja – izvor te pobjedonosne moći samo je u pomoći dragoga Allaha kojom On, hvaljen neka je pomaže robove Svoje:

Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. (9:25)

No, kako dragi Allah nikada ne uskraćuje pomoć robovima Svojim, Njegovom intervencijom dođe do preokreta situacije na Hunejnu. Tako se desilo da je Muhammed, alejhisselam, sklonivši se malo u stranu skupa sa svojom pratnjom iz redova njegove porodice i najbližih ashaba, uspio izbjeći onaj silni metež koji je nastupio sa iznenadnim napadom neprijatelja. Zahvaljujući tome masa ga nije povukla za sobom, pa imade mogućnosti i prostora da interveniše. Propeo se na sedlu Duldula, čije je uzde cijelo vrijeme vjerno držao njegov amidžić i brat po mlijeku Ebu Sufjan ibn Haris, i iz sveg glasa pozivao muslimane da se okupe oko njega. Ali, vidjevši da se njegov mubarek glas gubi u metežu, on reče amidži Abbasu, koji bijaše poznat po svome izuzetno snažnome glasu, da on uputi poziv. Tad dragi Allah spusti Svoj smiraj (sekinetehu) na Resulullaha i na mu'mine, pa im srca ojačaše i iz njih nestade panike. Baš u tim trenucima Abbasovi gromki pozivi, milošću Allahovom, nadjačaše sveopću vrevu i dopriješe do ušiju svih muslimana, koji se na njih prenuše i sebi dođoše. Uskoro se sa svih strana začuše uzvici: ''Lebejk, Lebejk (Odazivamo se, odazivamo)!''; i gotovo u trenu se oko Poslanika okupi grupa od stotinjak boraca. Oni zauzeše položaj u tjesnacu i energičnom akcijom zaustaviše nadiranje Hevazinija i odbaciše ih na izvijesnu udaljenost. Tako se dobi na vremenu što je omogućilo i posljednjem od muslimanskih vojnika koji je bio u bijegu da se vrati do Poslanika. Redovi vojske se konsolidovaše i zapovjednici ponovo povratiše punu kontrolu nad svojim jedinicama. Tada Hevazin krenu u novi napad, a Muhammed, alejhisselam, ponovo pokaza istu onu mu'džizu koju je izveo i na Bedru. Zamolio je Ebu Sufjana ibn Harisa da mu doda nekoliko kamenčića i kad mu ih on dade, Poslanik ih svojom mubarek rukom baci u pravcu neprijatelja. Tada se, Allahovom odredbom i Njegovim dopuštenjem, iz Muhammedove, alejhisselam, mubarek ruke oslobodi velika energija koja se sruči na neprijatelja, žestoko rasturajući njegove redove. Ali, Allahova snaga što izviraše iz mubarek ruke Poslanikove ne bi jedini oblik Njegove intervencije, jer su i meleki dobili dopuštenje da se konačno uključe u bitku. Kako je i Muhammed, alejhisselam, izdao naređenje za kontranapad, zajedničke snage meleka i muslimana se obrušiše na neprijatelja, koji, naravno, nije dugo mogao odoljeti tako velikoj sili koja ga je preplavila, pa se ubrzo redovi njegove vojske potpuno razbiše:

Zatim je Allah spustio Svoj smiraj (sekinetehu) na Svoga Poslanika i na vjernike, i vojske koje vi niste vidjeli poslao i one koji nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za nevjernike. Allah je poslije toga onome kome je htio oprostio, a Allah prašta i samilostan je. (9:26,27)

Nakon što se njihova vojska rasula na Hunejnu, Hevazinije su krenuli bezglavo bježati u tri pravca: jedan dio njih je krenuo prema glavnom logoru u Evtasu, a ostala dva u pravcima Nahle i Taifa. Muslimani su u prvi mah ostavili na miru grupu koja se povlačila prema Taifu, a progonili su ostale dvije grupe nanoseći im velike gubitke. Nakon što je na Nahli skršen njihov posljednji otpor, preostale grupice od po svega nekoliko ljudi se povukoše u brda, a muslimani, vidjevši ih sasvim rasute i razbacane na sve strane, odustadoše od daljnjih progona. Ni grupa koja se povukla na Evtas nije bila u mogućnosti pružiti iole ozbiljniji otpor, pa su hevazinijske žene i djeca, koji su tu ostavljeni, svi redom bili zarobljeni, a sva imovina zaplijenjena.

Plijen je bio izuzetno velik: oko šest hiljada zarobljenika, oko dvadeset i četiri hiljade deva, više od četrdeset hiljada ovaca i koza, te oko četiri hiljade unci srebra. Muhammed, alejhisselam, je odredio jednu jedinicu kojoj je naredio da zarobljenike i plijen odvede u dolinu Džirana, koja je oko petnaest kilometara udaljena od Meke, gdje su trebali čekati dok se muslimanska vojska vrati iz Taifa koji je bio cilj narednog Poslanikovog pohoda.

No, prije nego je Muhammed, alejhisselam, krenuo za Taif, doživio je jedan radostan susret pun sentimentalnosti:

... U hevazinijskoj vojsci bio je jedan odred iz roda Beni Sa'd ibn Bekr, sa kojima je Poslanik proveo svoje najranije djetinjstvo. Jedna od starijih žena ukorila je one što su je zarobili: ''Tako mi Boga, ja sam sestra vašega starješine.'' Nisu joj povjerovali, ali je ipak odvedoše Poslaniku. ''Muhammede, ja sam tvoja sestra.'' Poslanik ju je začuđeno gledao. Bila je to starica od sedamdeset ili više godina. ''Možeš li to dokazati'', upita on, a ona mu smjesta pokaza ožiljak od ujeda. ''Ovo si me ti ujeo'', reče ona, ''dok sam te nosila u dolinu Serer. Bili smo tamo sa pastirima. Tvoj otac je bio moj otac, a tvoja majka bila moja majka.'' Poslanik uvidje da ona govori istinu: Bila je to zaista Šejba, jedna od njegovih sestara po mlijeku. On prostrije svoj ćilimak i zamoli je da sjedne. Oči mu se napuniše suzama dok je pitao za Halimu i Harisa, svoju pomajku i svoga poočima, i ona mu odgovori da su oboje umrli u poodmakloj starosti. Pošto su malo popričali, on joj ponudi da izabere da li će ostati s njim ili vratiti se u Beni Sa'd. Ona odgovori da želi primiti islam i vratiti se svome rodu. Poslanik je bogato darova te, u namjeri da joj još nešto pokloni, reče joj da se pridruži svojim saplemenicima u prihvatilištu i da će je posjetiti kada se vrati. Potom se on, sa vojskom, uputi u Taif. ...[41]

Opsada Taifa

Nakon što je glavnina vojske Hevazina bila razbijena na Hunejnu, Muhammed, alejhisselam, je krenuo u pravcu Taifa odlučan u namjeri da osvoji i to posljednje uporište mnogoboštva i idolopoklonstva u regionu svetoga grada Meke i poruši tamošnji hram posvećen božici El Lat. Ali, Taif bijaše veoma utvrđen grad jer su njegovi stanovnici veliki dio bogatstva koje im je, darivanjem dragoga Allaha, taj ''vrt Hidžaza'' donosio, sistematski godinama trošili na izgradnju snažnog odbrambenog sistema zidina i utvrda. Isto tako, po okončanju bitke na Hunejnu značajan broj Sekifija se, zahvaljujući tome što su muslimani progonili ostale dvije skupine poražene hevazinijske vojske, uspio neometano povući do Taifa i tu utvrditi. Među njima je bio i Malik ibn Auf, sposobni mladi zapovjednik koji je onako vješto postavio zasjedu na Hunejnu. Uz sve to, u Taifu su bile stalno držane velike zalihe hrane i imali su neometan pristup vodi, pa su mogli izdržati opsadu čak i u trajanju od godinu dana.

Muslimani su se uvjerili u veliku odbrambenu moć neprijatelja još prvih dana opsade Taifa kada su bili zasuti strijelama i kopljima sa njegovih zidina bez prave mogućnosti da uzvrate strijelcima zaklonjenim iza kamenih zaklona. Vidjevši da je takav položaj krajnje nepovoljan, Muhammed, alejhisselam, je naredio da borci uspostave svoje položaje malo dalje od zidina, izvan dometa sekifijskih strijela i kopalja. Tu su sagradili džamiju koja je postala poznata kao ''Taifska džamija'', džamija o kojoj su svu brigu kasnije, kao dobri muslimani, preuzeli upravo oni koji su bili neprijatelji islama u vrijeme njezina utemeljenja.

Poslanik je u drugoj etapi bitke odlučio promijeniti taktiku. Znajući da pleme Benu Devs koji su živjeli južno od Meke posjeduje katapulte i drvena oklopna kola,[42] poslao im je Et Tufejla, jednog od njihovih starješina sa molbom za pomoć. Benu Devs se odazvaše pozivu i stigoše do Taifa već četvrtoga dana opsade, dovukavši sa sobom sve svoje borbene naprave. Katapulti su odmah stupili u dejstvo i preciznim pogocima uspjeli su napraviti prolaze u zidinama Taifa. Ali, to se nije uspjelo valjano iskoristiti, jer su branioci Taifa čitav taj prostor pokrili dejstvom svojih strijela, a kada su bila pokrenuta drvena oklopna kola, oni su veoma vješto reagovali bacajući na njih komade usijanoga željeza kojima su ih uspjeli zapaliti i tako natjerati njihove posade da ih napuste i povuku se pod kišom strijela od čega su mnogi od njih postali šehidima.

Vidjevši da se i ova taktika pokazala neuspješnom, Muhammed, alejhisselam, je bio odlučio da primjeni taktiku uništavanja njihovih zasada vinove loze, ali je nakon samo nekoliko uništenih vinograda od toga odustao kada su ga stanovnici Taifa zamolili da sa tim prestane zarad rodbinskih odnosa koji su među njima postojali, naglašavajući da ga mole u ime dragoga Allaha.[43]

Naredni Poslanikov potez bio je pokušaj da smanji broj neprijateljskih boraca. Telali su opkoljenima upućivali glasne pozive sa porukom da će svim sekifijskim robovima koji prebjegnu u muslimanske redove biti darovana sloboda. Međutim, ni ovaj potez, i pored sve svoje mudrosti i domišljatosti, nije urodio značajnim plodom, jer je svega dvadesetak robova uspjelo prebjeći. Svi su oni pred Poslanikom izgovorili šehadet i tako primili islam, ali su i donijeli neprijatne vijesti i količinama hrane i vode koje su na raspolaganju Sekifu i koje im omogućavaju da izdrže i godinu dana opsade.

Čuvši to i dobro se sjećajući kako su u uslovima daleko nepovoljnijega odnosa snaga Allahovom pomoći uspješno savladali daleko jače utvrde Hajbera, a primijetivši kako sada svi njihovi pokušaji osvajanja Taifa redom propadaju, Muhammed, alejhisselam, je vjerovjesničkom lucidnošću i pronicljivošću osjetio da jednostavno u Levhi mahfuzu dragi Allah nije odredio da ovaj grad tom prilikom bude osvojen. Jasan znak o tome Poslanik je dobio i kroz san koji je usnio nakon višednevne bezuspješne opsade: Usnio je da mu neko daje zdjelu mladoga masla, a jedan horoz dođe i stade ga kljucati i prosipati. To je protumačio kao jasan znak da u tom vremenu nikako ne može osvojiti Taif, pa je odlučio da obustavi opsadu.[44] Naredio je da se odmah prekine sa svim napadima na utvrđeni grad i da se ljudi spreme na povratak u dolinu Džirana pored Meke gdje ih je čekala raspodjela bogatoga plijena sa Hunejna.

Tako se okončala opsada Taifa koja je za Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i muslimane samo na prvi pogled izgledala kao neuspjeh, jer je Poslanik, istina, bio prisiljen obustaviti direktnu opsadu tog grada, ali ga je zato ostavio u jednom širem okruženju. Naime, svuda oko Taifa bile su uglavnom teritorije pod muslimanskom kontrolom, pa su putevi komunikacije Sekifija sa nekim ko bi im eventualno bio spreman pomoći protiv Muhammeda, alejhisselam, bili svedeni na veoma malu mjeru, ako su uopće ikako i postojali. Taif je, dakle, bio ostavljen u jakoj strategijskoj blokadi i bilo je samo pitanje vremena kada će i ovo posljednje značajno središte idolatrije u regionu kapitulirati.

A koliko je Muhammed, alejhisselam, bio obziran i prema svojim najvećim neprijateljima, dobro se vidi i iz činjenice da je više puta u za njega teškim i neugodnim situacijama, kada su od njega tražili da ih prokune, on naprotiv za njih upućivao dragome Allahu dove da budu blagoslovljeni prihvatanjem pravoga puta. Tako je učinio i u slučaju Sekifija – kada su mu, prilikom napuštanja Taifa, neki od ashaba predložili da ih prokune, on je podigao ruke i dragome Allahu se obratio sljedećom dovom: ''O Bože, okreni Sekifije na pravi put i dovedi ih do nas.'' [45]

Uz vas je dragi Allah i Allahov vjerovjesnik

Samo jedan pogled na svu raznolikost ljudskih ličnosti, njihovih različitih sposobnosti i sklonosti, jasno nam pokazuje činjenicu da su i stepeni vjerskoga osvjedočenja i iskrenosti kod različitih ljudi različiti. Na to nam jasno ukazuje i časni Kur'an kazavši da ljudi imaju kod dragoga Allaha posebne stepene i u nagradi i u kazni prema onome kako su se ponašali na ovome svijetu:

Za sve će biti posebni stepeni, prema tome kako su radili; da ih nagradi ili kazni za djela njihova - nepravda im se neće uciniti. (46:19)

Govoreći o najvišem stepenu koji jedan mu'min (iskreni vjernik) može da kod dragoga Allaha postigne, Muhammed, alejhisselam, je, kako nam to vjerodostojni hadisi kazuju, taj stepen imenovao kao stepen ihsana i opisao ga kao stanje kada je čovjek blizak dragome Allahu do te mjere da Mu iskreno i predano robuje, slavi Ga i veliča baš kao da Ga vidi. To bi, kako mi shvatamo, bio stepen savršenoga čovjeka (ihsanu-kamil) i to je onaj maksimalni stepen koji neki Ademov, alejhisselam, potomak može doživjeti, a dragi Allah najbolje zna.

A, što se tiče onih početnih, nižih stepena vjerskoga osvjedočenja (šehadeta), čini nam se da se oni mogu nazrijeti iz sljedećeg plemenitog ajeta:

Neki beduini govore: "Mi vjerujemo!" Reci: "Vi ne vjerujete, ali recite: 'Mi se pokoravamo!'; jer u srca vaša prava vjera još nije unišla. A, ako Allaha i Njegova Poslanika budete slušali, On vam nimalo neće umanjiti nagradu za djela vaša." Allah, uistinu, prašta i samilostan je. (49:14)

Prema tome, vezano za one početne stepene, moglo bi se kazati da osoba još uvijek nije u istinskoj vjeri, već da ona tada tek trasira put koji će je, ako dragi Bog da, dovesti do toga da svjetlost prave vjere uđe u njezino srce. Od takvih osoba ne može se ni očekivati da shvataju suštinu vjere koja zahtijeva da čovjek ne može i ne smije tražiti da od islama ostvari bilo kakvu materijalnu, ovosvjetsku korist, već, naprotiv, od njega se traži da sebe potpuno podredi onome što islam od njega očekuje. Dakle, bit vjere je u tome da čovjek mora nastojati da živi za islam, a nikako ne da živi od islama. Ali, od ljudi koji tek ulaze u islam ne može se zahtijevati da odmah shvate i prihvate ovu uzvišenu istinu. Njih je potrebno malo ''pogurati'' na taj način da osjete konkretan materijalni napredak i blagostanje koje im islam donosi, kako bi ga prihvatili i kako bi imali motiva da mu vremenom sve više i više otvaraju svoja srca. U tom smislu su vjerujemo, a dragi Allah najbolje zna, i plemeniti ajeti Kur'ana, koji su Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, objavljeni u vrijeme Hunejna, u korisnike sredstava od prikupljenoga zekata uvrstili i novu kategoriju ljudi – one čija srca treba za islam pridobiti:

Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga skupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovom putu, i putniku. Allah je odredio tako! A Allah sve zna i mudar je. (9:60)

Uočivši ovu uputu, Poslanik je u skladu s njom i postupao prilikom raspodjele plijena sa Hunejna nakon što se iz Taifa vratio u dolinu Džirana. Plijen je, kako je ranije već rečeno, bio izuzetno bogat: šest hiljada porobljenih hevazinijskih žena i djece, oko četiri hiljade unci srebra, oko dvadeset četiri hiljade deva i više od četrdeset hiljada ovaca i koza. No, Muhammed, alejhisselam, nije žurio sa raspodjelom ovog plijena jer je očekivao da će mu poražene Hevazinije poslati delegaciju sa molbom da njihove žene i djeca budu oslobođeni. To je, vjerujemo, bio i ključni razlog što je odlučio da se dioba plijena sa Hunejna izvrši tek nakon okončanja pohoda na Taif, a dragi Allah najbolje zna. Međutim, kako čak i nakon njihova povratka u dolinu Džirana nije bilo nikakvog glasa od Hevazinija, uvidio je da se više ne može čekati, pa je odlučio da pristupi raspodjeli. Pri tome je Muhammed, alejhisselam, naročitu pažnju, kako rekosmo, posvetio onima čija srca treba pridobiti, pa je tako mnogim tek preobraćenim Kurejšijama i nekim drugima, koji su takođe odnedavno bili u islamu, davao prilično velike dijelove plijena. Broj kamila koje su oni dobivali mjerio se stotinama, a uz to su dobivali i mnogo sitne stoke. To je, u skladu sa savršenom i plemenitom mudrošću dragoga Allaha, svakako pridobijalo njihova srca i još više ih otvaralo ka zagrljaju islama.

Tako je i Safvanovo srce bilo pridobijeno. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je odlučio da ga povede sa sobom da malo projahaju područjem Džirane. U jednoj od manjih dolina, što su se iz glavne doline prostirale na sve strane, zateklo se mnogo zaplijenjenih deva i sitne stoke na ispaši. Safvana je zadivio taj prizor i Poslanik mu je, primijetivši to, poklonio sve što se tu nalazilo. Safvan je tek tada shvatio da takvu velikodušnost, u zemaljskim okvirima sasvim nepoznatu, može pokazati samo onaj ko je doista Božiji vjerovjesnik, samo onaj koga je dragi Bog Lično odgojio i raširio mu srce darežljivošću, pa je odmah izgovorio šehadet i primio islam.

U dolini Džirana su, uz Safvana, primili islam i Suhejl i još neke kolebljive Kurejšije:

... I sam Suhejl se u Džirani oslobodio svojih posljednjih sumnji uslijed ponovnoga susreta sa svojim sinom Abdullahom, ili uslijed toga što je bio svjedokom čudesne pobjede na Hunejnu, ili uslijed prisustva Poslanika i njegove vjerovjesničke veličine, ili, pak uslijed svega ovoga zajedno. A kada je već odlučio prihvatiti islam, prihvatio ga je svim srcem. Tri godine kasnije, kada je Abdullah poginuo u jednoj bici, a Ebu Bekr tješio ožalošćenoga oca, on je rekao: ''Pričali su mi da je Vjerovjesnik Božiji rekao: 'Šehid će se kod Boga zauzeti za sedamdeset ljudi.' A, ja se nadam da će se moj sin najprije zauzeti za mene.''

U Džirani je na islam prešlo i nekoliko uglednih Mahzumija: dva Ebu Džehlova brata, Halidov polubrat Hišam, rođeni brat mladoga rahmetli Velida, drugi sin Poslanikove tetke Atike, Zuhejr, čiji je brat neposredno prije toga poginuo kao šehid kod Taifa.[46] Isti taj Zuhejr je desetak godina ranije, u inat Ebu Džehlu, prvi u Saboru govorio u korist ukidanja izopćenja rodova Beni Hašim i Benil-Muttalib. Njegova majka Atika je na islam prešla prije obojice svojih sinova. ...[47]

Nakon nekoliko dana konačno se pojaviše izaslanici Hevazinija. Njih četrnaestero već bijahu muslimani, a toga dana i svi ostali iz te grupe prihvatiše islam. Obratiše se ponizno Poslaniku i zamoliše da prema njima bude velikodušan i milostiv, te im vrati njihovu zaplijenjenu imovinu. Kao dodatni argument svojoj molbi oni htjedoše podsjetiti Muhammeda, alejhisselam, da su mu oni u stvari braća po mlijeku budući da je on kao beba bio kod jedne od njihovih žena na dojenju, ali za to ne bijaše nikakve potrebe pošto uspomena na boravak kod Halime i Harisa[48] nikada nije izblijedila u Vjerovjesnikovome sjećanju.[49] Ali, Hevazinije nikako nisu mogli računati na to da dobiju nazad sve ono što im je bilo zaplijenjeno na Hunejnu, dijelom i zbog toga što su bili zakasnili i Poslaniku uputili molbu u vrijeme kada je dobar dio plijena već bio podijeljen, pa ih je zato, a dragi Allah najbolje zna, Muhammed, alejhisselam, upozorio da moraju odabrati između njihovih žena i djece na jednoj strani i njihove imovine na drugoj strani – šta žele da im od toga bude vraćeno. Hevazinije su, sasvim očekivano, odabrali svoje najbliže i Vjerovjesnik je odmah udovoljio njihovoj molbi u onom dijelu koji se tiče lično njegovih prava i prava roda Abdulmuttalibova. Međutim, kada su bila u pitanju prava ostalih muslimana na hevazinijske porobljene porodice, moralo se pristanak zatražiti od njih. No, i ovdje je Poslanik bio od pomoći Hevazinu:

... Bilo je prirodno što je Muhammed (alejhisselam), s obzirom na njegovo srodstvo sa muslimanima Hevazina koji su došli da traže milost, udovoljio njihovoj molbi. Takva odanost, pamćenje i obzirnost prema bilo kome ko mu je iskazao poštovanje i uvažavanje bili su za njega prirodna čuvstva. Za­hvalnost se sama po sebi podrazumijevala, a suosjećanje za one koji su u duši patili bila mu je urođena. Nakon što je čuo molbu, Muhammed (alejhisselam) je rekao: "Šta vam je dragocjenije, vaše žene i djeca ili imetak?" Odgovorili su: "O, Božiji Poslaniče, ako nam daješ da biramo između rođaka i imovine, odlučit ćemo se za rođake." Onda je Muhammed (alejhisselam) rekao: "Sve što sam odvojio za sebe i za Benu 'Abdulmuttalib vaše je. Nakon podnevnog namaza, ustanite usred skupa vjernika i obratite se ovim riječima: 'Obraćamo se svim muslimanima u ime Božijega Poslanika i Božijemu Poslaniku u ime svih muslimana sa molbom da nam vratite žene i djecu.' Ja ću onda javno objaviti da se u vašu korist odričem svoga dijela i dijela moga plemena." Izaslanstvo je postupilo prema savjetu Poslanikovom i obratilo se molbom onako kako ih je on poučio. Čim to učiniše, Poslanik izloži svoju namjeru kako bijaše i obećao. Potom muhadžiri ustadoše i rekoše: "Sve što je naše samo po sebi je Poslanikovo te se ovim odričemo našega dijela." Ensarije i svi ostali muslimani učiniše isto osim El-Akra ibn Habisa, koji je zastupao Temim; 'Ujejne ibn Hisna, koji je govorio u svoje ime; i El-'Abbasa ibn Mirdasa, koji je govorio za Benu Sulejm. Ovoga posljednjeg su odmah opovrgli njegovi saplemenici. Poslanik reče: "Svaki od vas koji se odrekne svoga prava u ovom slučaju ima moju riječ da će u sljedećem pohodu dobiti šesterostruko." Tako su svi članovi plemena Hevazin bili vraćeni svom narodu, a pleme je masovno prihvatilo islam. ...[50]

Dakle, vidimo da je i ovoga puta Muhammed, alejhisselam, još jednom iskazao svoju veliku milost, pa su svi zarobljeni pripadnici Hevazina bili oslobođeni i vraćeni u okrilje svojih porodica. Izuzetak je, kako se prenosi, bila samo jedna mlada žena koja je pripala jednom Poslanikovom rođaku sa majčine strane, jer je ona sama izrazila želju da ostane s njim. I ovo bijaše jedan od briljantnih Vjerovjesnikovih poteza koji je on, dakako, učinio uz pomoć i podršku dragoga Allaha i po Njegovom nadahnuću i uputi, jer je baš u tome bio put da se pridobiju srca svih pripadnika ovoga velikog arapskog plemena. Neće proći mnogo vremena kada će svi oni, do posljednjega, Allahovom milošću prihvatiti islam, a u tim trenucima od posebnoga značaja je bilo da se pridobije srce njihovog mladoga i sposobnoga starješine Malika ibn Aufa:

... Vjerovjesnik je svojoj sestri po mlijeku dao još nekoliko ovaca i koza i poželio joj sretan put. A kada se izaslanici spremiše na povratak, on ih upita o njihovom starješini Maliku. Rekoše mu da se on pridružio Sekifijama u Taifu. ''Poručite mu'', reče on, ''da ću mu vratiti porodicu i imetak ako mi dođe kao musliman, i uz to ću mu dati još stotinu kamila.'' Malikovu porodicu je namjerno smjestio kod svoje tetke Atike u Mekki, a njegovu imovinu izuzeo iz diobe.

Kada je poruka stigla do Malika u Taif, on Sekifijama ništa nije rekao iz straha da će ga zatvoriti ako saznaju za njegove namjere. Stoga je noću napustio grad, stigao u logor i prešao na islam. Poslanik ga je postavio za zapovjednika već velike i sve brojnije muslimanske zajednice Hevazinija, i naredio mu da Sekifijama ne daju mira. Tako se prekidanje opsade Taifa pretvorilo u kratak predah. Namjera im je bila da preduzmu drugačiji vid opsade, ne tako silovite, ali zato mnogo odlučnije. ...[51]

Vidimo kako su Muhammedova, alejhisselam, mudrost i darežljivost bile sevepom da i hevazinijski vođa Malik prihvati islam, i to svega koji mjesec nakon što je onako namučio muslimane na Hunejnu. Njegovim preobraćenjem muslimani Hevazina dobiše veliko pojačanje, a ujedno je još više pojačana strategijska blokada nepokornih i tvrdoglavih Sekifija izolovanih u utvrđenom Taifu.

No, kako je Poslanikova darežljivost pri raspodjeli plijena sa Hunejna bila velika blagodat onima čija je srca trebalo pridobiti, ona je ujedno bila i kušnja muhadžirima, ensarijama i ostalim ashabima koji su u islamu bili već duže vremena. Mnogi od njih se nadaše obilnom dijelu iz izuzetno bogatoga plijena sa Hunejna, ali je ono što dobiše bilo prilično skromno. Pored toga, svi su oni, u želji da udovolje Vjerovjesniku i slijede njegov primjer, bez razmišljanja oslobodili hevazinijske žene i djecu bez ikakve naknade, tako da se ni sa te strane nisu mogli nadati nikakvoj ovosvjetskoj koristi. A, svojim očima su gledali kako veoma obilna bogatstva iz plijena idu u ruke ljudi koji su tek ušli u vjeru i čija je iskrenost objektivno mogla doći u pitanje, pa čak i nekih koji još nisu bili niti izgovorili šehadet. To je zaista za njih bila istinska kušnja, jer su u sebi osjećali konflikt između njihove iskrene vjere, koja ih je jasno upućivala da imaju povjerenja u Muhammeda, alejhisselam, i u ono što on čini sa jedne strane, i osjećaja zakinutosti koji je morio njihova srca sa druge strane. Naravno, svi su oni bili dovoljno čvrsti i iskreni u vjeri da nisu ni pomišljali na otvorenu pobunu ili žučno suprostavljanje Vjerovjesniku dragoga Allaha, ali se nemalom broju njih ipak provlačila pomisao da Muhammed, alejhisselam, budući da niti on nije ništa više od slabašnoga čovjeka, možda ipak nije pogriješio po pitanju načina raspodjele plijena i nenamjerno ih zakinuo u njihovu pravu:

... Poslanik je dobro znao da usprkos činjenici što vjera u sebi ima moć da djeluje na duše, ova moć ovisi o tome da li se vjera prihvata s određenim stupnjem obaveze ili samo nominalno. I upravo u cilju otklanja­nja smetnji, kao što su osjećanja gorčine i uskraćenosti prilikom preuzi­manja ove obaveze, obznanjeno je ono načelo po kojemu se daje onima čija srca treba pridobiti. U početku, međutim, ovakav stav nisu ispravno shvatili mnogi ashabi, a da i ne govorimo o ostalima. Uza sve ovo što je već spomenuto, širokoruko je darivan i kakav istaknuti beduin čiji je islam bio pod velikim znakom pitanja, dok su mnogo zaslužniji ljudi iz pustinje ostajali zanemareni. Zuhrija Sa'd upitao je Poslanika zašto je dao po stotinu kamila Gatafaniji Ujejni i Temimiji Akri, a ništa Demriji Džuajlu, koji je, za razliku od ove dvojice, bio izrazito siromašan. Po­slanik odgovori: "Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, Džuajl vrijedi više nego čitav svijet pun ljudi poput Ujejne i Akre. Ali sam njihove duše pridobio da bi se bolje potčinile Bogu, dok sam Džuajla prepustio pokornosti[52] kojoj se već ranije bio predao.[53]

Nakon ovoga, muhadžiri se više nisu žalili, ali je pred kraj Poslani­kovoga boravka u Džirani počela da raste uznemirenost kod četiri hiljade ensarija. Mnogi od njih su osiromašili, a od izuzetno bogatog plijena, svaki od njih je dobio samo po četiri kamile ili odgovarajući broj ovaca i koza. Nadali su se bogatom otkupu za zarobljenike. Međutim, ovo su, kako bi ugodili Poslaniku, žrtvovali bez oklijevanja. U isto vrijeme, vlastitim očima su vidjeli kako se bogati darovi daju šesnaesterici utjecajnih Kurejšija i četverici starješina nekih drugih plemena. Svi darovani bili su imu­ćni ljudi. Ni jedan ensarija ne dobi dar od Poslanika. Isto je važilo i za muhadžire, iako to ne bi nikakva utjeha Medinjanima, s obzirom da je većina darova otišla Kurejšijama, zapravo bliskoj rodbini muhadžira.

"Vjerovjesnik Božiji se priklonio svome narodu," šaputali su ensarije među sobom. "Kad se vodi bitka, mi smo mu najbliži, ali kad se plijen dijeli, najbliži su mu oni iz njegova roda i poroda. Samo kad bismo zna­li odakle ovo? Ako je od Boga, onda prihvatamo sa strpljenjem, a ako se začelo u glavi Božijega Vjerovjesnika, i za sebe ćemo tražiti naklonost." Kada je napetost dostigla vrhunac, Sa'd ibn Ubada je otišao Poslani­ku i ispričao mu šta im je na umu i šta pričaju. "A kako ti gledaš na to, Sa'de?"; upita Poslanik. "Vjerovjesniče Božiji," odgovori on, "jednako kao i oni. Voljeli bismo znati otkuda to." Poslanik mu je rekao da okupi sve ensarije na jednome ograđenom prostoru u kojem su bili smješteni zarobljenici. Uz Sa'dovo odobrenje, pridružilo im se i nekoliko muhadži­ra.

A, onda im je došao Poslanik i, nakon što je uzveličao Boga i zahva­lio Mu se, obratio se prisutnima: "Ensarije, doprlo je do mene da ste u dušama svojim duboko nezadovoljni mnome. Zar vas nisam našao kako lutate, a Bog vas uputi na pravi put? Zar niste bili siromašni, a Bog vas obogati? Zar niste bili neprijatelji jedni drugima, a Bog izmiri vaša srca?" "Istina je," odgovoriše oni. "Bog i Njegov Vjerovjesnik su najdarežljivi­ji i najmilostiviji." "Zar mi nećete istim uzvratiti," upita on. "Kako da ti uzvratimo," upitaše oni pomalo zbunjeno. "Kad biste htjeli," odgovori on, "mogli bi mi reći, i to istinu, a ja ću vam vjerovati: 'Nisu ti vjerova­li, a onda si došao nama i mi smo ti povjerovali, bio si bespomoćan, a mi smo ti pomogli, odbačen, a mi te prihvatismo kao svoga, bio si bez igdje ičega, a mi ti pružismo udobnost.' Ensarije, jesu li vaše duše uznemirile ovozemaljske stvari kojima ja pridobijam srca ljudi kako bi se pokorila Bogu, a vas sam povjerio vašoj vjeri islamskoj? Zar vam nije drago, en­sarije, što ljudi sa sobom vode svoje ovce i kamile, a vi svojoj kući vodi­te Vjerovjesnika Božijega? Kad bi svi ljudi osim ensarija izabrali jedan put, a ensarije drugi, ja bih pošao za ensarijama. Neka Bog bude milos­tiv prema ensarijama, prema sinovima njihovim i prema sinovima njiho­vih sinova." Plakali su dok im se brade ne skvasiše od suza i uglas re­koše: "Zadovoljni smo Vjerovjesnikom Božijim, zadovoljni smo dijelom koji nam je pripao, zadovoljni smo svojom sudbinom."[54]...[55]

Tek kad im se Muhammed, alejhisselam, obratio, otvoriše se oči ensarijama i ostalim ashabima koji su iskazivali nezadovoljstvo skupa s njima. Shvatiše da je čitava ta situacija za njih očita kušnja bila i boljelo ih je saznanje da se, u najmanju ruku rečeno, nisu pokazali u pravom svjetlu. Kao da su, zajedno sa suzama što im kvasiše brade, u dubini srca mogli čuti pomalo prijekorni nebeski glas kako im šapuće: Uz vas je dragi Allah i Allahov vjerovjesnik, zar ste zaboravili na to!? Pa, kako vam onda mogu biti vrijedna prolazna i varljiva blaga zemaljska kojima Vjerovjesnik kani pridobiti ljudska srca da budu od potpune propasti sačuvana, kad su vama date iskrena vjera i društvo Allahova poslanika, trajne vrijednosti prema kojima su sve riznice i Zemlje i nebesa potpuno bezvrijedne?! A, da u ovosvjetskim bogatstvima i užicima ima istinskoga značaja i vrijednosti - zar onda najbolji od ljudi, Allahov vjerovjesnik, nebi u tome bio prvi, a dobro znate, vidite to svakodnevno, da on živi više nego skromno i od dunjaluka uzima samo malo i ograničeno?!

U jednom otprilike ovakvom unutarnjem stanju, kroz suze iskrenog pokajanja, uznemirena srca se smiriše i iz svega toga, milošću dragoga Allaha oni i korist ostvariše, jer je sada njihova ljubav i odanost prema Muhammedu, alejhisselam, postala još veća i jača.

A, što se tiče srca koja je trebalo pridobiti, dovoljno je kazati to da je dvije godine kasnije, kad je Muhammed, alejhisselam, preselio u blizinu dragoga Allaha, u situaciji kad je nemali broj ljudi bio pokleknuo u vjeri a neki, nažalost, čak i od nje otpali,[56] tadašnji halifa muslimana hazreti Ebu Bekr, dakako uz Ehli-bejt, muhadžire i ensarije, baš u muslimanima iz Meke imao jedno od najjačih uporišta u svojim uspješnim naporima da sačuva čistotu islama i uvede red u svim muslimanskim zemljama.

Umra i povratak u Medinu

Veličanstvena pobjeda islama u Meki ensarijama je, pored radosti koju su svakako osjećali, donijela i jednu bojazan. Hoće li Resulullah, Muhammed, alejhisselam, sada kada se trijumfalno vratio u svoj rodni grad, htjeti da se s njima vrati u Medinu ili će odlučiti da ponovo podigne svoj dom u Meki - sa strepnjom su samima sebi u srcima postavljali to pitanje. No, plemenito Vjerovjesnikovo srce nikako nije moglo zaboraviti činjenicu da su mu u najtežim trenucima, onda kada je izgledalo da je sve izgubljeno, upravo ensarije pružili utočište i da su se skupa sa muhadžirima, kao iskreni i predani mu'mini, borili na Bedru, Uhudu, Hendeku i ostalim bojištima zalažući svoje živote i imetke na putu dragoga Allaha i ginuli sa Allahovim imenom na usnama. Zato je Muhammed, alejhisselam, nakon pobjede u Meki svima jasno stavio do znanja da on nema dileme oko povratka u Medinu koja je postala njegovim konačnim ovosvjetskim staništem. Na isti način su postupili i svi muhadžiri.[57]

No, i pored odluke da ostane u Medini, Muhammed, alejhisselam, je u svome mubarek srcu osjećao veliku ljubav prema Meki, pogotovo radi toga što je znao da je to dragome Allahu najdraže mjesto na Zemlji.[58] U takvom unutarnjem stanju on se ne mogaše od Meke rastati na drugi način osim obavljanjem Umre.

Tako obaviše hodočašće Umre, prvo hodočašće koje, nakon dugog niza godina, bijaše obavljeno pod pokroviteljstvom islamske vlasti u svetome gradu Meki. Nakon toga se Poslanik i njegovi drugovi vratiše u Medinu.

Pred kapijama Medine sustiže ih Sekifija Urve ibn Mesud, onaj isti kojeg su Kurejšije poslali kao jednoga od svojih izaslanika Poslaniku na Hudejbiju, i koji im je oduševljeno prenosio svoje duboke dojmove o poštovanju i ljubavi ashaba prema Muhammedu, alejhisselam, što daleko prevazilazi poštovanje koje uživaju bizantski, perzijski i abisinijski kraljevi od svojih podanika.[59] Urve je već neko vrijeme ozbiljno razmišljao o poruci islama, a svi događaji koji su se desili prilikom ulaska Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u Meku, naročito čudesna pobjeda na Hunejnu,[60] na njegovo srce su imali odlučujući uticaj, pa se on uputio za Poslanikom i pred kapijama Medine pred njim izgovorio šehadet i dao svoj bejat. U svome iskrenom vjerskom osvjedočenju i oduševljenju, Urve je zatražio od Poslanika dozvolu da ode u Taif i tamo na pravi put pozove svoje saplemenike, koji se jedini u okolici Meke, još uvijek tvrdoglavo odupiraše poruci islama. Muhammed, alejhisselam, ga je upozoravao da će ga oni ubiti, ali kako je Urve ostao uporan u toj svojoj namjeri, na kraju mu je dao svoje dopuštenje.

Desilo se upravo onako kako je mubarek Vjerovjesnik i rekao. Urve ibn Mesud je u Taifu pozivao svoj narod da primi islam, ali su ga oni ubrzo smrtno ranili. Na samrti je članovima svoje porodice oporučio da ga ukopaju izvan zidina grada, zajedno sa šehidima koji su tu nedavno položili svoje živote pri opsadi Taifa. Njegova oporuka je izvršena i on je ukopan skupa sa svojim drugovima po vjeri. A, da je Urve ibn Mesud isto tako njihov drug i u šehadetu, potvrđuju riječi Muhammeda, alejhisselam, koji je za njega rekao da je on isti kao i onaj čovjek koji se spominje u kur'anskoj suri Ja Sin – pozvao je svoj narod u okrilje dragoga Boga, a oni ga ubiše učinivši ga šehidom kod njegova Gospodara:

I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: "O narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravom su putu! Zašto da se ne klanjam Onome koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti? Zašto da prihvaćam druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti, a ja bih tada bio u pravoj zabludi; ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!" I reći će se: "Uđi u Džennet!''; a on će reći: "Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!" (36:20-27)

Nakon što je Urve pokopan, njegov sin i još jedan rođak su napustili Taif i stigavši u Medinu obojica su primili islam.

Otprilike u isto vrijeme kad i šehid Urve ibn Mesud, islam je primio i Ka'b ibn Zuhejr. Brat Ka'bov Budžejr prihvatio je islam iza Hudejbije, ali Ka'b i dalje ostade veoma neprijateljski raspoložen prema islamu. A, kako on bijaše u to doba jedan od najvećih živućih arapskih pjesnika, svoj je raskošni pjesnički talenat zlonamjerno koristio da što više ocrni Muhammeda, alejhisselam, u svojim pjesmama rugalicama. Na taj način je, shodno činjenici da je dragi Allah neprijatelj onome ko je neprijatelj Njegovom miljeniku i poslaniku, Ka'b samoga sebe doveo u gotovo izgubljenu situaciju – kada je mogao još samo čekati propast na oba svijeta. No, kako je dragi Allah ujedno i Rahman (Svemilosni Čija milost obuhvata sva stvorenja), Ka'bu ibn Zuhejru je pružena prilika.

Njegov brat Budžejr poslao mu je pismo sa upozorenjem da se još može spasiti, ali pod uvjetom da se iskreno pokaje i dođe Muhammedu, alejhisselam, da od njega zatraži oproštaj za sve svoje nevaljale postupke. U suprotnom nema mu spasa na ahiretu, a na dunjaluku mora bježati gdje zna i kako zna:

... Po dolasku Božijega Poslanika, nakon njegova odustajanja od Et-Taifa, Budžejr b. Zuhejr b. Ebu Sulma je poslao pismo svom bratu Ka'bu b. Zuhejru u kojem ga je izvijestio o tome da je Božiji Poslanik u Mekki pogubio više ljudi koji su ga izrugivali i vrijeđali, te da su preostali kurejšijski pjesnici: Ibn ez-Zeba'ra i Hubejre b. Ebu Veheb, pobjegli gdje su stigli. Poručio mu je: ako u sebi osjećaš potrebu, trkom idi do Božijeg Poslanika, jer on nikoga neće ubiti ko mu dođe kao pokajnik, a ako nećeš to učiniti, spašavaj se gdje možeš! Kao odgovor na to njegovo pismo, Ka'b je spjevao jedan broj stihova koje je poslao Džubejru, a on to opet nije želio tajiti od Božijega Poslanika, te mu ih je pročitao. Kad je čuo: ''Neka te time napoji pouzdani!''; Poslanik je rekao: ''Istinu je rekao, premda je veliki lažac – ja sam pouzdani!''; a kada je čuo riječi: ''Moral mu je takav da mu ga ne možeš nadoknaditi ni majkom ni ocem!''; rekao je: ''Dakako, neće se nadoknaditi ni majkom ni ocem!''

Ibn Ishak kaže:

Kada je Ka'b primio pismo, našao se u nedoumici i nije znao šta da radi. Osjećao se bijedno i sam sebe sažaljevao. Njegovi neprijatelji oko njega su dizali halabuku i govorili: ''On je mrtav!'' Na kraju, kad nije našao nikakva drugoga izlaza, spjevao je svoju kasidu u kojoj izriče pohvalu Božijemu Poslaniku i ističe svoj strah i halabuku svojih neprijatelja klevetnika, a onda se zaputio prema Medini. Tamo je najprije svratio do nekoga čovjeka s kojim se poznavao još iz Džuhejne, kako mi je rečeno, i taj čovjek ga je odveo do Božijeg Poslanika u vrijeme kada je obavljao jutarnju molitvu. Po završetku molitve kojoj je i sam prisustvovao, pokazao mu je na njega.

''Ono je Božiji Poslanik!''; rekao mu je. ''Priđi mu i zatraži od njega sigurnost!''

Rečeno mi je da on prišao Božijem Poslaniku, sjeo uz njega i svoju ruku stavio u njegovu, a Poslanik ga do tad nije poznavao.

''Božiji Poslaniče'', rekao mu je, ''došao ti je Ka'b b. Zuhejr, kao pokajnik i musliman i hoće da od tebe zatraži sigurnost, pa hoćeš li to primiti od njega ako ti ga dovedem?!''

''Hoću!''; odgovorio je Poslanik, a on je rekao:

''Ja sam, Božiji Poslaniče, Ka'b b. Zuhejr!''

Ibn Ishak dalje kaže:

Asim b. 'Umer b. Katade mi je pričao da je tad jedan od ensarija skočio prema njemu, govoreći: ''Božiji Poslaniče, pusti me da tom Allahovom neprijatelju odrubim glavu!''

''Ostavi ga!''; odgovorio mu je Poslanik. ''Došao je kao pokajnik i odriče se onoga što je bilo prije!'' ...[61]

Vidimo kako nam Ibn Hišam, prenoseći Ibn Ishakove riječi, opisuje ovaj događaj, a Ebu Bekr Siradžuddin nam opisuje šta se dalje desilo sljedećim riječima:

... Potom je Ka'b izrecitovao pjesmu pohvalnicu, koju je sastavio za ovu priliku. Bila je u tradicionalnom beduinskom stilu, izvanrednoga jezika i veoma melodična, sa obiljem živih opisa prirode. Svu je pjesmu prožimalo preklinjanje za oproštaj. Završavala je strofom u kojoj su se slavili Poslanik i muhadžiri:

Poslanik je svjetlost, izvor svjetlosti,

indijska oštrica, isukani Božiji mač

među svojim kurejšijskim druzima.

Kada odabraše islam u dolini Mekke,

ljudi su im rekli: ''Odlazite!''

I oni odoše ne kao slabići, ne kao ljudi što bježe,

pogeti na svojim kamilama i bez oružja,

već kao heroji plemenita držanja, i gordi,

prekrasno odjeveni, u oklopima Davudova tkanja,[62]

koje koristiše u boju.

Kada je završio, Poslanik je zbacio svoj prugasti jemenski ogrtač i prebacio ga preko pjesnikovih ramena u znak priznanja njegovu savršenom vladanju jezikom.[63] Međutim, kasnije je rekao jednom svome ashabu: ''Samo da je izrekao koju lijepu i o ensarijama, jer oni to zaista zaslužuju!'' Ovo su prenijeli Ka'bu, te je on sastavio drugu pjesmu u slavu ensarijama, ističući njihovo junaštvo, hrabrost u borbi, pouzdanost njihove zaštite i domaćinsku gostoprimljivost.[64]...[65]

Uskoro se navršilo devet mjeseci hazreti Marijine trudnoće, pa je radosno iščekivanje rođenja novoga Poslanikovog djeteta kod svih u Medini doseglo svoj vrhunac. Selma, koja je svojevremeno pomagala hazreti Hatidži kod svih njenih poroda, mada u to doba bijaše starica u poznoj dobi svoga života, uporno je insistirala na tome da preuzme odgovornost babice i kod rođenja ovog Muhammedovog, alejhisselam, djeteta, pa joj je on na kraju to odobrio i ona se preselila kod hazreti Marije u njen dom u gornjoj Medini. Mubarek događaj se desio po noći, a Muhammed, alejhisselam, je prvo saznanje o rođenju njegova trećega sina dobio od Džibrila koji mu je još iste noći došao i nazvao ga: ''Oče Ibrahimov'', a ubrzo je stigao i Selmin muž Ebu Rafia sa radosnom viješću.[66] Dijete je nazvano Ibrahim po Ibrahimu, alejhisselam. U čitavoj Medini je istoga jutra, kada je Muhammed, alejhisselam, na sabah namazu obavijestio ashabe, nastala sveopća radost, jer svi biše presretni zbog toga što je konačno i Medina postala mjestom rođenja jednog mubarek Poslanikovog djeteta.[67] A, najradosniji, svakako, bijaše plemeniti otac koji je koristio svaku priliku da obiđe svoga sina i njegovu majku, a često ga je donosio i u svoj dom. Mada su ostale mubarek Poslanikove žene vjerovatno osjećale izvijesnu ljubomoru s obzirom da nijednoj od njih ne bi suđeno da mu rodi dijete, ipak je vjera u njihovim mubarek srcima bilo toliko jaka i iskrena da negativno raspoloženje prema djetetu, ako ga je kod njih uopće i bilo, nije prelazilo neki minimalni nivo u granicama tolerancije dragoga Allaha i sve su u svojim srcima prema djetetu gajile najljepša osjećanja, pogotovo zbog toga što su vidjele koliko ga samo Muhammed, alejhisselam, voli i brižno pazi.

U ovo isto vrijeme kada je jedna plemenita duša započela svoj, Allahovom odredbom kratkotrajni,[68] hod po ovome svijetu, jedna druga plemenita duša ga je okončala. Naime, malo kasnije u Medinu stiže vijest da je Negus, čestiti kralj Abisinije, napustio ovaj svijet. Čim je to saznao, Muhammed, alejhisselam, se nakon prvoga narednog namaza okrenuo džematu i od njih zatražio da za njim svi zajedno Negusu klanjaju dženazu.

Kolika je samo milost dragoga Allaha sustigla ovog čestitog kralja – da mu niko drugi do onaj kojeg je dragi Allah učinio Svojom milošću svim svjetovima[69] klanja dženazu i da ga svojom mubarek dovom isprati na onaj svijet. Doista je Negusov slučaj pouka plemenita i znamenje jasno svima onima čija su srca prožeta svjetlom upute dragoga Allaha.

Nastavit će se, inša'Allah ...

---

[1] Iz izvora nije sasvim jasno da li je poginuo samo jedan od Huzaija ili više njih. Dragi Allah najbolje zna.

[2] Vidjeti kazivanje o bici na Bedru u okviru podnaslova ''Pohod na Bedr''.

[3] Islamski zakon svakako zabranjuje muškarcima da dodiruju i ulaze u svaki intimniji kontakt sa ženama koje su im dozvoljene za ženidbu, a nisu za njih udate, ali je u ovom slučaju bio izuzetak jer su Ali i Zubejr imali direktno naređenje od Muhammeda, alejhisselam, da pronađu pismo, koje niukom slučaju nije smjelo doći u ruke Kurejšija, pa makar i po cijenu da moradnu lično pretresti ženu koja ga nosi. Dragi Allah najbolje zna.

[4] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 219.

[5] Isto.

[6] Nije sasvim siguran datum polaska. Tako neki izvori kažu da je to bilo početkom ramazana, neki da je to bilo nakon 10 noći ramazana, a neki da je to bilo 20. ramazana. Dragi Allah najbolje zna.

[7] I oko brojnosti vojske izvori se takođe ne slažu. Neki govore o ukupno deset hiljada ljudi uključujući muhadžire, ensarije i plemena izvan Medine; neki pak kažu da je iz Medine krenulo deset hiljada ljudi, a da im se na putu pridružilo još hiljadu i po do dvije hiljade ljudi iz plemena Sulejm i Muzejna; neki navode broj od sedam stotina muhadžira, četiri hiljade ensarija i deset hiljada ljudi iz raznih plemena, kojima se u Kudejdu pridružilo još devet stotina Benu Sulejmija. Pošto se u izvorima govori da je vojska koja je krenula u pohod na Meku bila najbrojnija koja je ikada viđena u Medini, a i šire, koja je bila toliko brojna da je, kako to kaže Muhammed Husejn Hejkel na str. 450. svoga životopisa Muhammeda, alejhisselam, ''napunila pustinjska prostranstva'', mi smo se ovdje odlučili navesti maksimalan broj uključujući podatke iz više izvora koji su nam dostupni u vrijeme pisanja ovoga kazivanja, što je negdje oko sedamnaest hiljada ljudi, a dragi Allah najbolje zna.

[8] Treba se sjetiti da je milošću dragoga Allaha cilj ovoga Muhammedovoga, alejhisselam, pohoda svim Mekelijama ostao tajnom sve dok za njih nije bilo prekasno, pa tako ni Abbas o tome nije mogao ništa znati, a dragi Allah najbolje zna.

[9] Haris je bio onaj Abdulmuttalibov sin koji je s njim otkopavao Zem Zem izvor – vidjeti o tome u kazivanju o zbivanjima među potomstvom Ismaila, alejhisselam, u okviru podnaslova ''Zem Zem vrelo''.

[10] Vidjeti u dijelu ovoga kazivanja o Muhammedu, alejhisselam, pod naslovom ''Obznana istine'', u okviru podnaslova ''Gluhi i slijepi''.

[11] Halima, žena koja je dojila Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kao bebu takođe je dojila i Ebu Sufjana ibn Harisa.

[12] U literaturi se uglavnom prenosi da se Ebu Sufjan ibn Haris, kada ih je Poslanik odbio primiti, zakleo da će sa svojim malim sinom Džaferom, koji je tu sa njim bio, otići u pustinju da obojica tamo umru od gladi i žeđi ako ih Muhammed, alejhisselam, ne primi, pa se on smilovao i primio ih. Međutim, Safijurrahman El-Mubarekfuri (''Zapečaćeni džennetski napitak'', str. 454.) navodi drugačiju i veoma interesantnu predaju da je hazreti Ali ibn Ebi Talib nasavjetovao Ebu Sufjana da se obrati Poslaniku riječima časnoga Kur'ana iz sure ''Jusuf'' koji su ovjekovječile pokajničke riječi Jusufove, alejhisselam, braće: ''Allaha nam,'' rekoše oni, ''Allah te je nad nama uzvisio, mi smo doista zgriješili.'' (12:91). Kada je to Ebu Sufjan izgovorio, Muhammed, alejhisselam mu odgovori Jusufovim, alejhisselam, riječima: ''Ja vas sada neću koriti", reče, ''Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!'' (12:92), te primi i njega i Abdullaha. Dragi Allah najbolje zna.

[13] Ne treba zaboraviti na dovu Muhammeda, alejhisselam, koju je dragi Allah ispunio, pa niko od idolopoklonika nikako nije mogao primijetiti njihovo napredovanje iz Medine sve dok se nisu pojavili bukvalno pred vratima Meke i Taifa.

[14] Moguće da je svaka vatra bila zapaljena od strane jednog ili dva čovjeka, tako da je u silnoj masi ljudi planuo i tako ogroman broj vatri, a dragi Allah najbolje zna.

[15] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 320. i 321., odnosno na str. 360. i 361.u Ljiljanovom izdanju.

[16] Ibn Hišam kaže: ''Nazvana je ''zelenom'' zbog mnogog metala koji se isticao u njoj!'' (vidi u siri ''Poslanikov životopis'', fusnota na str. 223.). Dragi Allah najbolje zna.

[17] Misli se, dakako, na Mesdžidul-haram.

[18] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 323., odnosno na str. 363. u Ljiljanovom izdanju.

[19] Prvobitno je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, komandu nad jednim dijelom vojske predao Sa'du ibn Ubadi. Međutim, kad je Sa'd, na čelu svojih jedinica, prolazio pored Ebu Sufjana (dok je ovaj sa Abbasom posmatrao prolazak vojske), doviknuo mu je da će tog dana u Meki pasti krv Kurejšija mnogobožaca. Ta vijest je došla do Poslanika i on je, u bojazni da se Sa'd bez prethodne konsultacije ne odluči na samostalni napad, odlučio da komandu preuzme Sa'dov sin Kajs koji bijaše čovjek blage naravi. Budući da je činiti čast sinu isto što i činiti čast ocu, nije bilo bojazni da čestiti ashab Sa'd ibn Ubada bude time uvrijeđen, a i on je, budući da je bio uz svoga sina, skupa s njim učestvovao u komandi.

[20] U vojnoj teoriji se ističe da utvrđeni branitelj ima izvijesnu prednost nad onim ko ga napada, pogotovu onda kada neprijatelj ne zna tačno mjesto gdje se on utvrdio pa ga može iznenaditi.

[21] Muhammed Husejn Hejkel navodi (Život Muhammeda, a.s., str. 456.) da je neko Poslanika upitao da li želi da mu se smještaj pripremi u njegovoj staroj kući u kojoj je živio sa hazreti Hatidžom, na šta je Muhammed, alejhisselam, odgovorio da su je Kurejšije srušile. Međutim, postoje i informacije da je pomenuta kuća bila čuvana kao historijska dragocijenost sve do vremena kad su sljedbenici Muhammeda ibn Abdulvehaba preuzeli vlast u Meki i oni su je do temelja srušili. Moguće da je kuća bila obnovljena u svome izvornom obliku u doba kratko nakon povratka Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, u Meku, pa je ta obnovljena kuća opstala sve do ponovnog rušenja u vrijeme Vehabija. Dragi Allah najbolje zna.

[22] U vezi sa ovim je, po našem mišljenju, tajanstveni događaj koji se desio prilikom rušenja hrama idolopokloničkog božanstva El-Uzze u Nakli, o čemu ćemo, ako dragi Allah da, ubrzo nešto reći.

[23] Prema onome što nalazimo u izvorima, nije nam baš jasno kakav je ibadet Poslanik tada učinio – da li je učio Kur'an, upućivao dove, spominjao i veličao dragoga Allaha (Zikrullah), ili je klanjao dva rekata namaza koji se tradicionalno obavljaju nakon tavafa prilikom Hadža i Umre. Dragi Allah najbolje zna.

[24] O ovome smo govorili u kazivanju o vremenu prije rođenja Muhammeda, alejhisselam, u okviru podnaslova ''Benu Hašim''. No, ovdje osjećamo obavezu napomenuti da se pomenutim rodovima nisu povratila ona njihova tradicionalna prava koja su se ticala vojne, ekonomske i političke vlasti u Meki, jer to po Šerijatu pripada Poslaniku i njegovim valjanim i legitimnim nasljednicima.

[25] Pogledati u kazivanju o vremenu prije rođenja Muhammeda, alejhisselam, u okviru podnaslova ''Kurejš''.

[26] Samo dva iz mnogih svjedočanstava ove istine o mubarek ličnosti Muhammedove, alejhisselam, su ajeti Kur'ana 68:4 i 3:159.

[27] Muhammed Husejn Hejkel, ''Život Muhammeda, a.s.'', El-Kalem, Sarajevo 1425. h.g./2004, str. 457.

[28] Allahov zakon niti jednoga čovjeka ne prisiljava da primi islam, ali kada neko dobrovoljno prihvati islam i potom se odmetne bez ikakve želje za iskrenim pokajanjem i povratkom na pravi put, tada ga Šerijat imenuje murtedom (izdajnikom, otpadnikom) i propisuje za njega smrtnu kaznu.

[29] Dragi Allah zna najbolje, ali mi doista ne sumnjamo da je i hazreti Ebu Bekrova sestra Kurejba ušla u islam, ali nam trenutno nije poznato da li je ona to učinila tada ili ranije.

[30] Vidjeti o tome u okviru podnaslova ''Rodbinski raskoli''.

[31] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 328., odnosno na str. 369. u Ljiljanovom izdanju. Istina drugi izvori koje smo konsultovali uglavnom kažu da je Ikrima pobjegao u Jemen i odatle se vratio u Meku tek onda kad mu je Umm Hakim rekla da mu je život oprošten. Mi smo se odlučili da prihvatimo verziju Ebu Bekra Siradždžudina koja kaže da je Ikrima osjetio islam u srcu još prije nego je došao do Poslanika i navodi još jednu od mu'džiza Muhammedovih, alejhisselam, jer je on znao da je Ikrima u islamu prije nego što je ovaj došao do njega i izgovorio šehadet. Dragi Allah najbolje zna.

[32] Postoje i ajeti i hadisi koji o ovome sasvim jasno govore, tako da nema sumnje u to da dragi Allah doista prašta sve grijehe onome ko se pokaje, ali pod uvjetom da je to pokajanje iskreno, tj. da ta osoba više nikada neće ponovo činiti takve grijehe, da će ubuduće živjeti životom istinskoga vjernika i da nadoknadi, koliko je to moguće, sve štete koje je načinila drugima.

[33] Riječ je o Abdullahu ibn Suhejlu koji je jedno vrijeme u Meki prikrivao svoj islam, tako da je sa svojim ocem Suhejlom čak i izašao na Bedr u redovima kurejšijske vojske, ali je, milošću dragoga Allaha, neposredno prije početka bitke prebjegao u muslimanske redove. Vidi o tome u podnaslovu ''Bitka na Bedru'' (Primjedba autora).

[34] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 327., 328., odnosno na str. 368., 369. u Ljiljanovom izdanju.

[35] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 229.

[36] Kitab al-Maghazi (Prikaz vojnih pohoda Vjerovjesnikovih) od Muhammad ibn 'Umar al-Waqidia; str. 873-874.

[37] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 327., odnosno na str. 368. u Ljiljanovom izdanju.

[38] Safijurrahman El-Mubarekfuri, ''Zapečaćeni džennetski napitak'', str. 467.

[39] Vidi Kur'an, 49:14.

[40] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 329. i 330., odnosno na str. 370. i 371. u Ljiljanovom izdanju.

[41] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 332., odnosno na str. 373-374. u Ljiljanovom izdanju.

[42] Riječ je o napravi od skovanih balvana na točkovima u koju bi ulazili napadački borci i iznutra ih gurali unutar neprijateljskih utvrda zaštićeni od dejstva njihovih branilaca. Kada bi ušli unutra, izlazili bi van i stupali u direktne okršaje. Dakle, bila su to drvena oklopna kola namijenjena za proboj neprijateljskih utvrđenih položaja.

[43] Safijurrahman El-Mubarekfuri ''Zapečaćeni džennetski napitak''; str. 477.

[44] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 332-333., odnosno na str. 374. u Ljiljanovom izdanju.

[45] Isti izvor.

[46] Ovdje postoji suštinska razlika u dva prevoda Siradžuddinove knjige sa engleskog na bosanski. Naime, Rusmir Mahmutćehajić u svome prevodu (izdanje Oslobođenja International) navodi da se Zuhejrov brat nedavno oženio u Taifu, dok Amra Sulejmanović-Hajdarević i Indira Ustavdić (izdanje Ljiljana) u svome prevodu navode kako je Zuhejrov brat nedavno poginuo kao šehid na Taifu. Nama trenutno nije u dosegu originalna sira Ebu Bekra Siradžuddina na engleskom, pa smo se odlučili da prihvatimo verziju po kojoj je riječ o nedavnoj pogibiji Zuhejrovoga brata na Taifu, jer nam se čini da njegova eventualna ženidba u Taifu nije značajna u kontekstu čitavoga kazivanja. No, svakako je najbolje konsultirati direktno engleski original, što ostaje, ako dragi Allah dadne, za neko drugo vrijeme.

[47] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 335., odnosno na str. 376., 377. u Ljiljanovom izdanju.

[48] Haris i njegova žena Halima kod kojih je boravio Muhammed, alejhisselam, kao beba bili su iz plemena Benu Sa'd ibn Bekr koji su ogranak plemena Hevazin. Vidjeti više o tome u okviru podnaslova ''Boravak u pustinji''.

[49] Najverovatnije je i to bio jedan od razloga što je Poslanik onoliko dugo odgađao raspodjelu plijena sa Hunejna, a dragi Allah najbolje zna.

[50] Muhammed Husejn Hejkel, ''Život Muhammeda, a.s.'', str. 472., 473..

[51] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 336., odnosno na str. 377., 378. u Ljiljanovom izdanju.

[52] Misli se na predanost i pokornost dragome Bogu – islam.

[53] Muhammed ibn Umer el-Vakidi (Muhammad ibn 'Umar al-Waqidi), ''Kitabul-megazi (Hronika bitaka)'', str. 948.

[54] Muhammad Ibn Ishak (Muhammad ibn Ishaq), ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'' priređen i bilješkama propraćen od Abdul Malika ibn Hišama ('Abd al-Malika Ibn Hisham), str. 886.

[55] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 336.-338., odnosno na str. 378., 379. u Ljiljanovom izdanju.

[56] Riječ je o onima koji su bili zavedeni i slijedili Musejlemu, lažova koji se, pred Muhammedovo, alejhisselam, preseljenje na ahiret proglasio novim Allahovim vjerovjesnikom.

[57] Prema našem trenutnom znanju, mi doista ne možemo tvrditi da baš niti jedan od muhadžira nije odlučio da se ponovo vrati u svoj stari dom u Meki kada je svjetlost islama u njoj ponovo zablistala, ali je općepoznato da hazreti Ali, hazreti Ebu Bekr, hazreti Osman, hazreti Omer i ostali najbliži ashabi iz redova muhadžira, niti ne pomisliše da se odvajaju od Muhammeda, alejhisselam. Svima njima, bez izuzetka, bi neuporedivo draža Vjerovjesnikova blizina od njihovih starih domova i posjeda u Meki. Vjerujemo da je isto takvo raspoloženje bilo i među svim ostalim muhadžirima, pa su se svi skupa sa Poslanikom vratili u Medinu, a dragi Allah najbolje zna.

[58] Vidi u okviru podnaslova ''Put Hidžre''.

[59] Vidi u okviru podnaslova ''Sporazum na Hudejbiji''.

[60] Urve, kako se prenosi, bijaše u Jemenu u vrijeme ulaska muslimana u Meku, bitke na Hunejnu i opsade njegovoga grada Taifa, tako da on nije bio uključen u borbe protiv muslimana. Dragi Allah najbolje zna.

[61] Ibn Hišam, ''Poslanikov životopis'', str. 245., 246.

[62] Prema Kur'anu (34:10) Davud je prvi načinio oklop od lanaca (pancir košulju).

[63] Muhammad Ibn Ishak (Muhammad ibn Ishaq), ''Život Poslanika Božijeg (Sirat Rasul Allah)'' priređen i bilješkama propraćen od Abdul Malika ibn Hišama ('Abd al-Malika Ibn Hisham), str. 893.

[64] Isto.

[65] Ebu Bekr Siradžuddin (Martin Lings), ''Muhammed, njegov život zasnovan na najranijim izvorima'', str. 340., 341., odnosno na str. 381., 382. u Ljiljanovom izdanju.

[66] Prema našem sadašnjem znanju, nije nam baš sasvim jasno da li je radosnu vijest Poslaniku prvo donio Džibril, pa onda stigao Ebu Rafia, ili je pak bilo obratno. Dragi Allah najbolje zna.

[67] Interesantno je da je, uz izuzeće hazreti Hatidže, između svih Poslanikovih mubarek supruga i hazreti Rejhane, jedino hazreti Mariji bilo suđeno da rodi dijete Muhammedu, alejhisselam, pa je tako Ibrahim bio jedino mubarek Poslanikovo dijete rođeno u Medini.

[68] Mi danas znamo da je Ibrahimu, sinu Muhammedovu, alejhisselam, bilo suđeno da malo ostane na ovome svijetu i da još kao dojenče preseli u Džennet. No, o tome, ako dragi Bog da, kasnije.

[69] Časni Kur'an, 21:107.