Udruženje Mladi Muslimani

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (IX dio): Hidžra

Detalji

Objavljeno srijeda, 07 Novembar 2018 00:00

Autor Administrator

Sažetak

U ovom dijelu kazivanja o Muhammedu, alejhisselam, vam, poštovani čitaoci, govorimo o znamenitom događaju Hidžre, preseljenja Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu

Nagovještaj Hidžre

Godine 620. po Isa alejhisselamu obredi Hadža su se obavljali početkom mjeseca juna. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je već nekoliko godina ranije običavao boraviti na Mini za vrijeme hadžskih obreda, i tamo prisutne hodočasnike pozivati u islam. Iako ranijih godina nije bio zabilježen neki značajniji broj povratnika u čistu vjeru Ibrahimovu, Muhammed, alejhisselam, vjerno čuvavši emanet opominjanja i pozivanja što mu ga je dragi Allah, Uzvišeni, podario, i te godine je strpljivo i odgovorno išao od šatora do šatora i prisutnim hodočasnicima govorio o islamu. Njegov govor posebno je dojmio šestericu hodočasnika, pripadnika plemena Hazredž iz Jesriba, koji su tih vrelih junskih dana na Akabi u dolini Mina veoma pažljivo slušali svaku riječ koju je Muhammed, alejhisselam, izgovarao. Za posebnu pažnju ove šesterice postojao je sasvim konkretan razlog.

Naime, u plodnoj oazi Jesriba nekoliko stotina kilometara sjeverno od Meke u to doba živjela su dva velika arapska plemena Evs i Hazredž. Iako su bili potomci dvojice braće rođene od iste majke, čija su imena i baštinili, njihove odnose je karakterisala velika, dugogodišnja mržnja i česti ratovi. To njihovo neprijateljstvo, koje se prenosilo sa generacije na generaciju, nije mogla umanjiti ni zajednička prijetnja koja im je dolazila od njihovih susjeda Židova. Iako su godinama živjeli zajedno i sa svojim židovskim susjedima bivali u raznim savezima, pripadnici Evsa i Hazredža su već neko vrijeme iz njihovih usta mogli čuti sljedeće riječi: ''Vjerovjesnik samo što nije poslan, slijedit ćemo ga, a vas ćemo uništiti kao što su uništeni Ād i Irem''! Ta prijetnja bila je realna jer se odavno znalo da Židovi monoteisti nikako nisu voljeli Arape mnogobošce. S druge strane, među mnogim plemenima koja su živjela na prostorima Arabije ostalo je sačuvano sjećanje na potpuno uništenje Irema i drevnoga naroda Ād koji je u njemu živio, kao i na uništenje drevnoga naroda Semud. I jedni i drugi su bili mnogobošci i Allah ih je uništio zbog njihovih grijeha i zbog toga što odbijahu slijediti Njegove poslanike koji su ih opominjali.

To sjećanje na propast drevnih naroda bilo je, dakle, živo i među Arapima i među Židovima Jesriba. Židovi su se nadali da će im Allah poslati kao poslanika nekoga od njih i da će, slijedivši ga, steći Božiju naklonost i tom snagom pokoriti sva arapska plemena u regionu. Evs i Hazredž, iako svjesni ove prijetnje, ipak nisu mogli smognuti snage da se ujedine, ali im je ona stalno bila prisutna u njihovim mislima i slutnjama. I pomenuta šesterica hazredžijskih hodočasnika bili su, svakako, svjesni ove prijetnje. Takođe su znali i to da jedan od pripadnika plemena Kurejš iz Meke govori da je poslanik poslat od Boga i da poziva sve ljude u vjeru u jednog Boga. Zbog svega toga se kod njih javila potreba da pažljivo poslušaju čovjeka koji tvrdi da je Božiji poslanik i tu priliku su pomno iskoristili tih junskih dana na Mini. Ono što su vidjeli i čuli iz pojave Muhammeda, alejhisselam, i njegovih riječi dovelo ih je, svu šestericu, do čvrstog uvjerenja da je Muhammed zaista obećani Poslanik. Snaga tog uvjerenja kao i želja da prije Židova prihvate obećanog Poslanika navela ih je da svi do jednog prihvate islam. Nakon toga oni su se vratili u Jesrib sa obavezom da pozivaju u islam i ostale svoje saplemenike i sunarodnike.

Nakon završetka obreda na Mini, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nastavio je svoju misiju u rodnom gradu. Pošto je njegova voljena žena Hatidža preselila na Bolji svijet prethodne godine, nakon dvadeset pet godina sretnog braka, već oko godinu dana živio je samačkim životom. U takvim okolnostima pred njim je, prirodno, bilo pitanje ponovne ženidbe. Ali koga da oženi? Ta dilema bila je ubrzo razriješena. Sve je počelo jedne noći kada je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, usnio nekog čovjeka koji je nosio nekoga umotanog u svileni zamotuljak u rukama i taj čovjek mu reče da mu je to žena i da je pogleda. Otkrivši svileni pokrov Muhammed, alejhisselam, je u rukama tog čovjeka vidio djevojčicu u kojoj je odmah prepoznao Aišu, šestogodišnju kćerku njegovog bliskog druga i sljedbenika Ebu Bekra, Es Siddika. Probudivši se, Poslanik je odlučio sačekati, te nikome ne govoriti o ovom snu. Međutim, neke od narednih noći ponovo je usnio Aišu ali ovog puta u rukama meleka. Iako je ovo već bio sasvim očit i nedvosmislen znak, Muhammed, alejhisselam, je bio svjestan velike razlike u godinama jer je on tada, iako je imao izgled, ljepotu i držanje tridesetogodišnjaka, imao već preko pedeset godina, a Aiša je imala svega šest godina. Doduše, takva razlika u godinama nije u ta vremena bila nimalo čudna i neuobičajena. Štaviše, bilo je sasvim uobičajeno da odrasli ljudi žene djevojčice, naravno putem ugovora sa njenim ocem ili starateljem pri čemu bi djevojčica ostajala u svojoj kući, a u muževu kuću je odlazila tek onda kada bi prirodno sazrela za brak. Dakle, iako je takav postupak bio sasvim normalan i uobičajen, Poslanikov urođeni stid nije mu ostavio drugog izbora nego da na isti način zaključi kao i prilikom prvog sna - prosto je rekao sam sebi: ''Ako je ovo od Boga, On će dati da se to ispuni''. Ubrzo je stigao i treći znak ali ovog puta na javi a ne u snu. Naime Havla, žena Osmana ibn Mez'una, koja je nakon Hatidžine smrti pomagala Muhammedu, alejhisselam, i njegovim kćerima, predložila mu je da se ponovo oženi. Na njegov upit koga mu preporučuje ona mu je predložila Aišu Ebu Bekrovu kćer i Sevdu kćer Zem'inu. Shvativši da mu je to znak koji više ne može zaobilaziti, Poslanik zamoli Havlu da pokuša u njegovo ime ugovoriti brak sa ove obadvije žene. Sevda je u to doba bila tridesetogodišnja muslimanka koja se nedavno bila vratila iz Abisinije, a odnedavno je bila i hudovica, tako da je ona sa islamskom predanošću i radošću prihvatila ovaj prijedlog, jer koja bi to muslimanka mogla poželjeti boljeg muža od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam?! Isto je, naravno, bilo raspoloženje kod Ebu Bekra i njegove žene – tâ kojeg bi to zeta mogli poželjeti mimo Poslanika, a što se tiče Aiše – pa njezina velika ljubav prema Poslaniku je općepoznata. Tako se zbilo da je Muhammed, alejhisselam, godinu dana nakon ''godine žalosti'', kada su umrli Hatidža i Ebu Talib, stupio u brak sa Sevdom i sa Ebu Bekrom ugovorio vjeridbu sa njegovom kćeri Aišom. Sevda se, naravno, odmah nakon udaje preselila u kuću svoga supruga, a Aiša je ostala sa svojim roditeljima sve dok ne sazrene za brak kada će se vjenčanje ozvaničiti i ona preći u svoje novo domaćinstvo.

Prvi i Drugi zavjet na Akabi

Već smo više puta do sada rekli da u doba o kojem govorimo situacija za muslimane nije izgledala nimalo povoljnom. Pritisci i udari nevjernika, mnogobožaca i dalje su bili gorka realnost i izgledalo je da se povećavaju. Postajalo je sve više izvijesno kako će se muslimani morati preseliti negdje gdje će imati zaštitu. Muhammed, alejhisselam, je u tom periodu dobio nagovještaj toliko željenog olakšanja u snu.

''Pokazano mi je mjesto gdje ćete se iseliti: vidio sam zemlju bogatu vodom i obraslu datulinim palmama, između dva grebena crnoga kamenja''; rekao je ashabima.

Došlo je vrijeme Hadža naredne, 621. godine po Mesihu Isau, alejhisselam. Šesterica hazredžijskih muslimana iz Jesriba su u proteklih godinu dana pozivali svoj narod u islam i taj trud je rezultirao određenim brojem preobraćenja. Ove godine peterica od njih ponovo su pošli na Hadž i sa sobom povedoše još sedmericu novopridošlih muslimana, tako da ih se ovog puta za Meku uputilo ukupno dvanaest i, što je veoma značajno, nisu svi bili isključivo pripadnici plemena Hazredž, već dvojica od njih bijahu pripadnici plemena Evs. Njih dvanaestorica su se i ovog puta sastali sa Resulullahom na Akabi u dolini Mina i tom prilikom su Muhammedu, alejhisselam, dali zavjet na vjernost i pokornost. Imam Buhari nam od Ubadet ibn Samita prenosi da je Muhammed, alejhisselam, tom prilikom rekao:

''Dođite i dajte mi čvrsto obećanje na vjernost - da nećete Allahu ništa ravnim smatrati, da nećete krasti, blud činiti, djecu svoju ubijati i da nećete potvarati, lažući o onome što je između ruka i noga, i da nećete ni čemu što je dobro poslušnost odricati. Ko od vas ovo ispuni, Allah ima obavezu da mu naknadi. A ko iznevjeri nešto od ovoga i bude kažnjen na dunjaluku - to mu je otkup za grijeh. Ko od ovog nešto prekrši, pa Allah to sakrije, do Allaha je - ako htjedne kaznit će ga, a ako htjedne oprostit će mu.''

Nakon ovog govora svih dvanaest mu je dalo zavjet na vjernost. Ovaj zavjet je u historiji ostao zabilježen kao Prvi zavjet na Akabi. Kada su nakon završenih obreda krenuli nazad, Poslanik im je pridružio i Mus'aba ibn Umejra kojemu je naložio da ode u Jesrib i tamo poziva na islam i poučava one koji postanu muslimani.

Mus'ab ibn Umejr je na najljepši način potvrdio ukazano mu povjerenje. Njegov veoma dobro osmišljen i mudri misionarski rad u Jesribu tokom narednih oko jedanest mjeseci bio je, Voljom i Odredbom dragog Allaha, uzrok da veliki broj jesribskih Arapa prihvati islam. Vrhunac svega je bio kada je Sa'd ibn Muaz jedan od poglavara plemena Evs primio islam. On je tada pozvao čitav svoj rod da prihvati Ibrahimovu vjeru i svi su to i učinili. Bilo je, naravno, mnogih prelazaka na islam i među Hazredžijama.

Kada je, po povratku u Meku kojih mjesec dana prije Hadža 622. godine po Mesihu Isau, alejhisselam, Mus'ab ibn Umejr izvijestio Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, o velikom broju muslimana među pripadnicima oba velika arapska plemena u Jesribu, samo mu je dodatno potvrdio istinitost njegovog sna. Poslanik je vrlo dobro znao da je oaza Jesrib upravo ona plodna dolina između dva grebena crnog kamena koju je već ranije vidio u svom snu.

Te 622. godine po Isau, alejhisselam iz Jesriba je na Hadž u Meku stiglo ukupno oko sedamdeset i pet muslimana, i iz plemena Hazredž i iz plemena Evs. Među njima bijahu dvije žene, kao i neki od vodećih ljudi oba ova plemena. Oni su se za vrijeme trajanja obreda na Mini jedne noći tajno sastali sa Muhammedom, alejhisselam, u jednom klancu pored Akabe. Poslanik je tada bio u društvu sa svojim amidžom Abbasom, koji tada još nije bio musliman, ali je štitio svoga bratića i želio se uvjeriti da će jesribska plemena zaista i preuzeti obavezu Muhammedove, alejhisselam, zaštite prije nego im je on po dogovoru preda. Taj dogovor je i sklopljen i tom prilikom su se i Hazredžije i Evsije svečano obavezali da će prihvatiti Muhammeda, alejhisselam, i da će ga ubuduće štititi od svih njegovih neprijatelja.

Ovo je bio izuzetno značajan i veličanstven događaj, događaj koji je nagovijestio prekretnicu u odnosima između muslimana i mnogobožaca, jer je tada Poslanik, po prvi put nakon početka svoje vjerovjesničke misije, imao za sobom dva kompletna moćna arapska plemena. Vojna snaga islama se tako poče polahko, ali sigurno, pojavljivati na obzorju. Plemeniti Poslanik, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, toga svakako bijaše svjestan, a toga bijaše svjestan i još jedan očevidac ovog značajnog sporazuma. Najveći protivnik istine i najveći neprijatelj i ljudskog i džinskog roda, Iblis, šejtan, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, pratio je taj skup izbliza, i kada je sporazum sklopljen on je, ne mogavši više da izdrži, viknuo na sav glas. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, mu tada, vrlo dobro znajući ko je taj što viče, po jednoj predaji odgovori da će se sa njim posebno pozabaviti, odnosno po nekoj drugoj predaji, da mu ubuduće više neće dati da predahne. Ovaj ugovor je u historiji poznat kao Drugi zavjet na Akabi i on je udario temelj nastanku islamske države u oazi Jesriba, kasnije Medine.

Zavjera Kurejšija

Po zaključenju ovog sporazuma, Resulullah je naložio svim muslimanima Meke da se isele u Jesrib. Seobe su ubrzo i počele pa su Kurejšije vrlo brzo primijetile kako mnogi muslimani napuštaju Meku i njezino šire područje i sele se u Jesrib. Oni su, svakako, znali i to da Evsije i Hazredžije masovno prihvataju islam tako da se kod njih pojavio veliki strah od grada na sjeveru gdje se okuplja sve veći broj muslimana; grada koji samo čeka Muhammeda, alejhisselam, da ujedini iseljene muslimane Kurejšije iz Meke sa Evsijama i Hazredžijama; grada koji se nalazi na domaku njihovog karavanskog puta za Siriju i tako za njih i njihovu trgovinu postaje sasvim realna i izuzetno velika opasnost. Zato su oni osjećali da pod hitno nešto moraju učiniti, pa su tako sazvali skup svih svojih najvećih predstavnika u vijećnici Meke. Kada su se okupili u vijećnici iznenada im se, prema nekim predajama, pridružio nepoznati starac u bijeloj odjeći koji im se predstavio kao starješina plemena iz Nedžda. Oni su ga vrlo srdačno prihvatili za sugovornika i tako je šejtan Iblis, Allahovo prokletstvo neka je nad njim, u liku tog ''mudraca'' zauzeo svoje mjesto na tom skupu.

Tokom prilično duge rasprave predlagana su i onda odbijana različita rješenja tog za njih gorućeg problema, a naposljetku je ipak prihvaćen monstruozni prijedlog Ebu Džehla, potvrđen i od strane ''mudraca iz Nedžda'' kao u toj situaciji jedini efikasan, da se ubije Muhammed, alejhisselam. Da bi se izbjegla mogućnost rata protiv Poslanikovog roda Benu Hašim, Ebu Džehl predloži da svi ostali rodovi plemena Kurejš odrede po jednog mladića sa jakim porodičnim vezama i da svi ti mladići zajedno, istovremenim udarcem, proliju Muhammedovu, alejhisselam, krv kako bi ona pala na sve ostale kurejšijske rodove i tako bi Beni Hašimije, s obzirom da ne bi mogli ratovati protiv svih ostalih kurejšijskih rodova, bili primorani prihvatiti krvarinu koja im je, svakako, trebala biti ponuđena. Formalni poglavar Poslanikovog roda, njegov amidža, Ebu Leheb izgleda da je naslutio o čemu će se na skupu govoriti pa je svjesno izostao sa skupa kako njegovo prisustvo ne bi omelo zavjerenike. Imena ubica su tada bila određena i zavjera sklopljena sa čvrstom nadom da će ih to riješiti opasnosti, a među njima samo je Iblis, Allahovo prokletstvo nad njim, bio svjestan da je njihov Stvoritelj, uzvišeni Allah očevidac njihovog podlog plana:

Kad su tebi nevjernici zamke kovali, da bi te utamničili, ili ubili, ili protjerali, oni su zamke kovali a Allah zamke ništio, Allah najbolje zamke poništava! (8:30)

U tom smislu plemeniti i povjerljivi melek Džibril se odmah spustio na Zemlju, došao Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, obavijestio ga o toj uroti i prenio mu dozvolu i naredbu njihova Gospodara da se hitno preseli u Jesrib.

Put Hidžre

Čim je dobio obavijest od plemenitog i povjerljivog Džibrila o dozvoli da se iseli, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je odmah otišao Ebu Bekru i naložio mu da spremi deve, opremu i sve ostalo što treba za put za njih obojicu, te da ga čeka kod svoje kuće. Aiša koja je zajedno sa sestrom Esmom tada bila prisutna u kući posvjedočila je u jednoj vjerodostojnoj predaji o tome koliko je njezin otac plakao od dragosti što je određen da ide zajedno sa Poslanikom. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, se zatim vratio svojoj kući i obavijestio Alija ibn Ebi Taliba o zavjeri i planiranom odlasku u Jesrib i rekao mu da ostane u Meki onoliko koliko je neophodno da se sve stvari koje su Kurejšije Poslaniku povjerili na čuvanje[1] vrate vlasnicima, te da nakon toga i on preseli u Jesrib.

Iste noći ubice su se okupile ispred kuće Poslanikove. Sva njihova razmišljanja o upadu u kuću zaustavila je činjenica da su čuli glasove Poslanikove žene Sevde i njegovih kćeri. U strahu da im imena nebi zauvijek ostala okaljana među svim Arapima zbog narušavanja privatnosti žena, odlučili su da ne upadaju u kuću već da sačekaju Poslanika da izađe iz kuće i onda ga napadnu i ubiju. Rasporedili su se oko kuće čekajući pogodan trenutak.

Za to vrijeme Muhammed, alejhisselam, dao je svoj zeleni ogrtač Aliju i rekao mu da legne u njegov krevet, i da se ne boji jer mu zavjerenici ne mogu nauditi. Ali je tako i učinio, a Muhammed, alejhisselam je počeo učiti suru Kur'ana Ja Sin. Došavši do ajeta: "Pa smo ih zastrli, zato ne vide oni!" (36:9), napustio je kuću i prošao između ubica a da ga niko od njih nije mogao vidjeti jer im je Allah dragi Svoga miljenika učinio potpuno nevidljivim. Bijaše to još jedna od mu'džiza darovanih Pejgamberu.

Dok su zavjerenici čekali uvjereni da je čovjek u zelenom ogrtaču što su ga vidjeli da spava u Poslanikovu krevetu Poslanik lično, Muhammed, alejhisselam, se žurno uputio ka Ebu Bekrovoj kući gdje su njih dvojica odmah uzjahali deve i izašli iz Meke, ali umjesto da idu na sjever ka Jesribu oni su otišli na jug u pravcu Jemena. Prije nego što im je Meka izašla iz vidokruga, Poslanik se okrenuo, još jednom pogledao Meku i rekao:

''Na svoj zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protjerao, nikada te ne bih napustio''. [2]

Ubrzo su stigli do planine Sevr i smjestili se u istoimenoj pećini koja se nalazi na toj planini. Odlučili su se primiriti tu neko vrijeme jer su znali da će, čim se sazna da je Muhammed, alejhisselam, nestao, mnoge potjere biti izaslane po svim putevima kojima se izlazi iz Meke, a naročito onim koji su usmjereni ka Jesribu. Ebu Bekr je bio poveo i svoga sina Abdullaha koga je, kada su se smjestili u pećini, sa devama poslao nazad u Meku. Abdullah i njegova sestra Esma u naredne tri noći donosili su im u pećinu hranu, vodu i najnovije vijesti iz Meke, a Ebu Bekrov oslobođeni rob Amir ibn Fuhejra, koji je preuzeo brigu o Ebu Bekrovim ovcama, svakodnevno je u vrijeme uobičajene ispaše dovodio stado do pećine i onda ga vraćao u Meku onim istim putem koji su koristila i Ebu Bekrova djeca kako bi tako njihovi tragovi bili izbrisani. Od Abdullaha i Esme Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr su saznali da su Kurejšije ponudili nagradu od čak stotinu kamila onome ko ih pronađe i vrati u Meku. Konjanici su pomno pratili sve uobičajene puteve iz Meke ka Jesribu i tako se pokazalo veoma mudrim to što su otišli na jug u pravcu Jemena umjesto na sjever. Međutim, ta mudrost nije im bila dovoljna jer je dragi Allah odlučio počastiti Svoga miljenika i posljednjeg poslanika Njegovom neposrednom pomoći i još jednim jasnim Znamenjem. Tako se desilo da su Muhammed, alejhisselam, i hazreti Ebu Bekr poslijepodne trećeg dana boravka u pećini začuli ljudske glasove, ispočetka tiho ali onda sve glasnije. Očevidno se ulazu u pećinu približavala grupa ljudi. Jasno im je bilo da to mogu biti samo kurejšijski progonitelji koji su se penjali uz brdo prema ulazu u pećinu sa očevidnom namjerom da provjere ima li ih unutra. U toj, gledano ljudskim mjerilima, kritičnoj situaciji Ebu Bekr se u jednom trenutku uplašio ali su ga odmah umirile mubarek riječi Muhammedove, alejhisselam: "Ne strahuj! Doista, s nama je Allah". Ubrzo su čuli glasove na ulazu u pećinu, ali ne i unutra. Progonitelji su stajali na samom ulazu i nešto glasno komentarisali. Zaključili su da je nemoguće da ikoga ima unutra i da nema nikakve potrebe da se ulazi unutra i ispituje. Njihovi glasovi su se počeli udaljavati i ubrzo su sasvim nestali. Kada se sve potpuno umirilo Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr su pažljivo prišli ulazu i osvjedočili se veličanstvenom Allahovom čudu kojim ih je On spasio. Iako je još istog jutra ulaz bio potpuno ogoljen, sada se tik do njega širilo veliko stablo akacije pokrivajući polovicu ulaznog prostora. Druga polovica je bila pokrivena gustom paukovom mrežom. Tu je bila i golubica u gnijezdu i mužjak njezin samo malo dalje. Sve ovo je davalo potpuni dojam kao da u tu pećinu već dugo vremena niko nije ulazio, tako da su progonitelji odlučno i neopozivo odustali od namjere da ulaze unutra i provjeravaju. Sjećanje na ovaj događaj i veliko Znamenje dragi Allah, Uzvišeni sačuvao je za sve generacije muslimana sve do Sudnjeg Dana:

A ako vi Poslanika pomoći nećete pa, Allah ga je već pomogao onda kad su ga nevjernici nagnali da bježi, a s njim samo drug njegov bi, i njih dva bijahu u pećini. I kad je on rekao drugu svojemu: ''Ne strahuj! Doista, s nama je Allah''! Pa je Allah podario Svoju sigurnost njemu, a njega vojskom pomogao koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja. A Riječ Allahova, pa, ona je gornja! A Allah je silan i mudar. (9:40)

Osim ovoga još je jedan događaj obilježio njihov boravak u pećini. Dok je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, spavao sa glavom u njegovom krilu, Ebu Bekra je ubo otrovni škorpion. Ubod je bio izuzetno bolan ali hazreti Ebu Bekr nimalo ne pomače nogu jer ne željaše probuditi Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Međutim, jaka bol mu izmami suze iz oka koje pokvasiše Poslanika i tako ga probudiše. Vidjevši šta se zbilo Muhammed, alejhisselam, svojom mubarek rukom malo potra ranu na Ebu Bekrovoj nozi i bol odmah prestade a otrov bi neutralisan. Postoji predaja u tradiciji islama da se taj otrov vratio Ebu Bekru nekih dvanaestak godina kasnije i da je on tim sevepom preselio na budući svijet. Iz toga bi se moglo osnovano pretpostaviti da je dragi Allah hazreti Ebu Bekru podario blagodat da umre šehidskom smrću branitelja Resulullahovog, a Uzvišeni istinu najbolje zna.

Nakon što progonitelji odoše, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr sačekače dolazak Abdullaha koji dođe, zajedno sa Esmom, tačno u dogovoreno vrijeme. Donijeli su hranu i opremu za put. Takođe je stigao i Amir ibn Fuhejra i to bez stada jer ih je trebao pratiti na putu. Nešto niže u jednoj dolini čekao ih je vješti pustinjski vodič koji se zvao Abdullah ibn Urejkit El Lejs. Vodič još nije bio musliman, ali on bijaše povjerljiv i pristade da ih provede sve do Jesriba. Nakon što je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne htijući da jaše na tuđoj devi, od hazreti Ebu Bekra kupio devu koja će biti kasnije upamćena kao Pejgamberova deva Kasva, njih su četverica pojahali na deve i krenuli. Pošto su znali da su se Kurejšije uvjerile da ih nema na jugu, za njih je, prirodno, bilo najsigurnije da idu još neko vrijeme na jug da bi kasnije krenuli ka zapadu i izašli na obalu Crvenog mora. Potom su krenuli obalom prema sjeveru zaobilazeći tako Meku u velikom luku. Vodič je oprezno birao zapuštene puteve kojima je rijetko ko prolazio i na druge načine vješto izbjegavao kurejšijske potrage, tako da za vrijeme putovanja nisu imali nikakvog susreta sa svojim progoniteljima, osim samo u jednom slučaju. Naime, uočio ih je jedan čovjek koji se zvao Suraka ibn Malik ibn Džu'ašem i krenuo na konju u potjeru za njima, ali je konj nekoliko puta propadao u pijesak. Suraka nije imao mudrosti i pronicljivosti da shvati opominjujući karakter tih znakova, i uporno je nastavio da ih progoni. Na kraju je njegov konj potpuno upao u živi pijesak. Pozvao je Muhammeda, alejhisselam, i ostale koje je progonio, u pomoć, i oni se vratiše i oslobodiše ga nevolje. Suraka je bio zahvalan te se vratio nazad i čak je u pogrešnom pravcu uputio grupu progonitelja koje je nakon toga susreo. Osim ovog slučaja, gdje se još jednom očitovala jasna Allahova zaštita nad njima, oni nisu imali nikakvih uznemiravanja na putu.

Dolazak u selo Kuba u predgrađu Medine

Nakon nekih dvanaesetak dana otkako su napustili pećinu, negdje oko podneva u ponedeljak 27. septembra 622. godine po Mesihu Isau, alejhisselam,[3] stigoše u dolinu Akik. Iako bijaše vrijeme podneva kad je velika žega, ipak odlučiše da ne čekaju da ona mine, već se odmah počeše uspinjati uz posljednje brdo koje ih je zaklanjalo od pogleda na oazu Jesrib i kada konačno stigoše do njegovog vrha, pred njima se otvori predivan pogled na pitomu dolinu, okruženu brdima u daljini, koja je stajala između dva grebena od crnog kamenja, baš kako je Resulullahu Muhammedu, alejhisselam, bilo prikazano u snu. Dolina je bila puna zelenih vrtova i palminjaka između kojih su bile manje ili veće skupine kuća. Najgušće je bio naseljen prostor u sredini doline koji se zvao ''Grad'' (na arapskom jeziku ''Medina''). Njima najbliže selo bilo je Kuba, i Poslanik je odlučio da još ne idu u Medinu već da prvo svrate u Kuba. Silazili su niz padinu s namjerom da pređu greben lave ispred njih, te potom da kroz polja i palminjake dođu do Kubâa. Njihova bijela odjeća jasno je odudarala od crno smeđeg kamenja u njihovoj pozadini tako da su ubrzo bili primijećeni.

Velika radost zavladala je u Kubau gdje su živjeli pripadnici Evsijskog roda Benu Amir, ali i mnogi od muhadžira iz Meke što su se tu netom smjestili. Ljudi, žene i djeca pohitali su iz svojih kuća u susret najdražem gostu. Muhammed, alejhisselam, smjestio se u Kubau kod jednog starca po imenu Kulsum, a Ebu Bekra je poslao u obližnje selo Sunh gdje živješe pripadnici plemena Hazredž kako bi oba muslimanska plemena učestvovala u ugošćavanju. Dan dva nakon njihovog dolaska iz Meke je stigao i Ali ibn Ebi Talib koji je u međuvremenu vratio sve stvari povjerene Poslaniku njihovim vlasnicima i uspio izmaći pažnji Kurejšija. Po dolasku u Kuba Ali se smjestio zajedno sa Poslanikom. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je u Kubau postavio temelje mesdžidu (džamiji) koji je postao prvim mesdžidom kojeg je on podigao od početka njegove poslaničke misije. Za vrijeme boravka u Kubau, Muhammeda, alejhisselam, posjetili su mnogi ljudi, muslimani, i jedan broj Židova, ali je historija islama posebno obilježila posjetu Resulullahu jednog čovjeka po imenu Selman el Farisi.

Selman el Farisi je bio Perzijanac porijeklom iz sela Džejj u blizini Isfahana, ali je još u mladosti napustio vjeru svog naroda i postao ''kršćanin''.[4] Radi toga se iselio iz Perzije u Siriju gdje je služio jednog tamošnjeg kršćanskog biskupa. Taj biskup mu je na samrtnoj postelji preporučio da ode kod biskupa mosulskog. Tako je Selman mnoge godine proveo družeći se sa kršćanskim mudracima i služeći ih. Svaki od njih mu je preporučivao da ide narednom poznavajući njegovu mudrost i dobrotu.

Ne treba nikako zaboraviti da je u to doba u Arabiji, Mezopotamiji, Palestini, Siriji i drugim zemljama koje su graničile sa Rimskim carstvom ili pripadale njegovim rubnim provincijama, svakako mogao biti nemali broj onih ''kršćana'' koji su ispravno slijedili Isaâ, alejhisselam,[5] ne smatrajući ga niti Bogom niti Božijim sinom, neuzubillah, već samo Božijim poslanikom. Oni zbog svoje ispravne vjere nisu mogli javno djelovati u središnjim dijelovima Rimskog carstva gdje su se nalazili centri oficijelnog kršćanstva utemeljenog na dogmi trojstva i drugim iskrivljenim dogmama, koje su ga potpuno udaljile od izvornog Ibrahimovskog čistog monoteizma, te su se morali sklanjati kako u udaljene provincije na rubnim područjima carstva, tako i u susjedne zemlje.

Uglavnom, sa priličnom pouzdanošću možemo smatrati da je posljednji od kršćanskih mudraca kojeg je služio Selman el Farisi bio jedan od onih koji su poznavali istinski Indžil jer mu on na samrti nije preporučio da ide drugim kršćanskim mudracima, već mu je jasno rekao kako se primaklo vrijeme poslanja novog Božijeg poslanika dodavši mu još i ovo: ''Bit će poslan sa vjerom Ibrahimovom, a pojavit će se u Arabiji i iseliti iz svoga doma u mjesto između dva grebena lave, u zemlju palmi. Njegova znamenja su očita: jest će ono što mu se uruči kao dar a ne kao milostinja, a među plećkama mu je pečat poslanstva''.[6]

Tako se Selman našao na putu za Arabiju. Međutim, desilo mu se to da su ga ljudi kojima je platio da ga odvedu u Arabiju iznenada napali, zarobili i prodali u roblje. Kao rob je došao u vlasništvo nekog Židova koji ga je potom prodao svome rođaku, Židovu iz jesribskog plemena Benu Kurejza. Došavši u tadašnji Jesrib, Selman je odmah prepoznao ''zemlju palmi između dva grebena lave''. Kao dobar vjernik, zahvalan Bogu strpljivo je podnosio svoj robovski status i čekao vrijeme dolaska očekivanog Poslanika. Dragi Allah je nagradio strpljenje i žrtvu Svoga odanog roba koji je žudio za pravim putem, pa se desilo da je Selman čuo nekog Židova kako obavještava njegova vlasnika da je u Kuba upravo stigao čovjek iz Meke kojega Evsije i Hazredžije priznaju za Božijeg Poslanika. Iste noći Selman se iskrao sa imanja svog vlasnika i, ponijevši nešto od vlastite hrane, otišao u Kuba, gdje je zatekao Muhammeda, alejhisselam, u razgovoru sa ashabima. Ponudio ga je jelom koje je imao uz sebe jasno naglasivši da mu ga daje kao milostinju. Muhammed, alejhisselam, je rekao ashabima da uzmu i jedu, ali on lično ništa nije htio uzeti. Velika radost je ispunila Selmanovo srce i dušu ali je on ipak, iako siguran u to da je Muhammed sin Abdullahov iz Meke upravo onaj obećani Poslanik, htio zadovoljiti svoje srce viđenjem pečata poslanstva. Iako mu to tada nije pošlo za rukom, on se ipak sa osjećajem velike radosti vratio svome vlasniku bez toga da je ozvaničio svoj islam koji mu se tad trajno ugnijezdio u srcu.

Dolazak u Medinu

U petak ujutro 1. oktobra[7] 622. godine nakon Mesiha Isaâ, alejhisselam, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, zajedno sa Ebu Bekrom, Amirom ibn Fuhejrom i Alijem ibn Ebi Talibom, uputio se u Grad oaze Jesrib, koji je od tada dobio naziv ''Poslanikov grad'' na arapskom ''Medinetun-nebijj'', ili kraće rečeno ''Medina''. U njihovoj pratnji nalazili su se Evsije Benu Amirije i Poslanikova rodbina iz roda Benu Nedždžar plemena Hazredž, i jedni i drugi naoružani, ali samo u svojstvu počasne pratnje kako bi se jasno očitovala njihova čvrsta riješenost da štite Muhammeda, alejhisselam, što, naravno, bijaše samo simbolično jer su svi znali da mu u Medini ne prijeti ama baš nikakva opasnost. Podne ih je zateklo u dolini Ranuna gdje je živio hazredžijski rod Benu Salim. U toj dolini su svi zajedno klanjali Džumu koja je bila prva koju Muhammed, alejhisselam, klanjaše u Medini, a moguće je, s obzirom da muslimani nisu mogli javno klanjati u Meki, da je ovo, ako ne prva, ono pouzdano jedna od prvih Džuma koju je Poslanik uopće klanjao. Klanjali su na otvorenom prostoru i u džematu je bilo oko stotinu ljudi. Tada je Resulullah proučio hutbu koja je, kako nam prenose pouzdani izvori,[8] glasila ovako:

"Hvala Allahu. Njemu se zahvaljujemo. Od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih. Onoga koga Allah na Pravi put uputi niko u zabludu ne može dovesti, a onoga koga On u zabludi ostavi niko na Pravi put ne može uputiti.

Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik, kog je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene prije nego što nastupi Sudnji Čas.

Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom poslaniku na Pravom je putu, a onaj ko se Njemu i Njegovom poslaniku ne pokorava u velikoj je zabludi.

Molimo Allaha, našeg Gospodara, da nas uvrsti među one koji se Njemu i Njegovom poslaniku pokoravaju, koji slijede Njegovo zadovoljstvo i koji se čuvaju Njegove srdžbe. Mi smo Njegovi i Njemu pripadamo.

O ljudi, mislite prvo na sebe i znajte da će svako od vas kad umre ostaviti svoje stado i doći pred svoga Gospodara, Kome nije potreban ni tumač ni posrednik, a Koji će svakog od vas upitati:

'Zar ti nije došao Moj izaslanik da te obavijesti? Zar ti nisam dao bogatstvo i počasti? Šta si od svega toga za sebe ostavio?'

Čovjek gleda i desno i lijevo, ali ne vidi ništa. Pogleda ispred sebe i ukaže mu se Džehennem. Ko se želi Džehennema spasiti, neka to čini makar i sa pola hurme. A ko nema ni to, onda neka izgovori neku lijepu riječ. Nagrada za svako dobro djelo je od deset do sedam stotina puta veća od učinjenog djela.

Neka je na vas mir i Allahova milost''.

Nakon završenog Džuma namaza krenuli su ka Medini. Kako su prolazili kroz bašče i palminjake, pored nizova kuća koji postajaše sve gušći i gušći, svugdje su ih dočekivala nasmijana, radošću okupana lica ljudi, žena i djece. Mnoge ruke su hvatale povodac Poslanikove deve Kasve i čuli su se najtopliji pozivi da se Poslanik smjesti kod njih, međutim, Muhammed, alejhisselam, svima je davao isti odgovor: ''Neka ona (Kasva) ide svojim putem, nju Allah vodi''. Poslanik je odlučio da svoj dom u Medini izgradi tamo gdje Kasva stane i klekne, znajući da će je dragi Allah, Uzvišeni, dovesti na odgovarajuće mjesto. Radost toga dana u Medini bijaše neopisivo velika. Svi se, i tadašnji ashabi i sve kasnije generacije muslimana i svi muslimanski povijesničari i historičari, slažu u jednom: Medina nikada, ni prije ni poslije tog dana, nije doživjela veće radosti i veselja. Iz mnogih muhadžirskih i ensarijskih srca, grudi i grlâ izlijevali su se stihovi dobrodošlice uz pratnju bubnjeva i defova, stihovi koje je islamska tradicija do dan danas, hvala dragom Allahu, očuvala od zaborava:

Taleal Bedru alejna min Senijetil–Vedai

(Puni mjesec nas obasja od Senijetil veda)

Vedžebeš-šukru alejna ma de'a lillahi dai

(Zaduži nas zahvalnošću što Ahmed od Allaha tražio je)

Ejjuhel–meb'usu fina dži'te bi-l-emri-l-muta'i

(O, ti koji si od Allaha poslat među nas dolaziš sa onim čemu se trebamo pokoriti)

Džihte šerefte-l Medina merhaben ja hajre da'i

(počasti svojim dolaskom ovaj grad Medinu, merhaba o, ti najbolji pozivatelju)

Kasva je stigla u šire područje gdje su živjeli Hazredžije iz roda Benu Nedždžar i ušla u jedno prostrano dvorište opasano zidovima u kojem je bilo nešto hurminih palmi i ostaci neke ranije građevine i tu kleknula. Potom je ustala i krenula dalje, ali se opet vratila na isto mjesto, i konačno kleknula. Poslanik je tada sjahao i odlučeno je da se u tom dvorištu sagradi mesdžid i Poslanikov stan. Dvorište je pripadalo dvojici sirotih dječaka po imenima Sehl i Suhejl koji su htjeli pokloniti ga Muhammedu, alejhisselam, ali je on ostao uporan na insistiranju da im plati odgovarajuću cijenu, i tako je i bilo.

Odmah je započela gradnja i nakon nekog vremena sagrađen je Poslanikov Mesdžid u Medini. Mesdžid je imao zemljani pod i bio je ograđen zidom od cigle. U sjevernom zidu okrenutom prema Kudsu (Jerusalemu) nalazio se mihrab[9] oko kojeg je s obje strane bilo naslagano kamenje. U istočnom dijelu Mesdžida sagrađen je stan za Resulullaha i njegovu porodicu iz kojeg su vrata vodila direktno u Mesdžid. Jedan dio Mesdžida bio je prekriven krovom od palminih grana kojeg su držali stubovi od palminih debala.

Kada je Mesdžid završen postao je centar cjelokupnog vjerskog života u Medini. Tu je uspostavljen džemat koji su činili svi stanovnici Medine, jer ko bi klanjao za nekim drugim imamom mimo Muhammeda, alejhisselam?! I stanovnici udaljenijih sela su gledali da dođu što češće. Prema Sunnetu, u Poslanikovoj Džamiji su se u džematu klanjali svi propisani farz namazi, dok je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, preporučivao da se neobavezni namazi (nafile) klanjaju pojedinačno, u vlastitim kućama, kako bi i domovi mogli biti obasjani Allahovim nurom.

Po uspostavljanju medinskog mubarek džemata, ubrzo se pokazala očevidna potreba da se pronađe način kako da se pozivaju klanjači na salat (namaz) u određeno vrijeme kako bi svi zajedno klanjali. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, prvobitno je razmišljao da se to čini putem puhanja u rog kako to čine Benu Israil, ali je od toga odustao. Kasnije je bio odlučio da se koristi drveno klepetalo nakus koje su tada koristili kršćani u Arabiji, i u tu svrhu su bile izrađene dvije odgovarajuće drvene udaraljke. Međutim, dragi Allah je ukazao na najbolje rješenje. Jedno jutro je Poslaniku došao Abdullah ibn Zejd i ispričao mu san što ga je bio usnio prethodne noći. U snu je vidio čovjeka u zelenoj odori kako nosi nakus i zatražio je da ga kupi. Kada ga je čovjek u zelenom upitao što mu nakus treba, odgovorio je da je to za pozivanje klanjača na namaz. Tada mu taj čovjek reče da zna bolje rješenje od toga i poučio ga riječima ezana. Muhammed, alejhisselam, je odmah svatio da je to Allahov Znak i zatražio je od Abdullaha da te riječi ponovi pisarima kako bi ih oni zapisali, a prvi koji ih je počeo učiti bijaše hazreti Bilal Habeši. Tako ovaj crnoputi Abisinac, bivši rob Umejin koji se ne htjede svojega islama odreći čak ni sa ogromnom stijenom na prsima ispod užarenog mekanskog sunca, postade u historiji poznat kao mujezin Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam. Tim istim riječima ezana svi muslimani bivaju pozivani na namaz (salat) i dan danas, i biće pozivani, inša'Allah, sve do Sudnjeg Dana.

Pored toga što je bila neprikosnoveni centar svekolikog duhovnog i vjerskog života, Poslanikova Džamija je, prirodno, postala centar cjelokupnog društvenog života u Medini. Osim što su se tamo klanjali salati, učio Kur'an i izgovarale mubarek Poslanikove mudre riječi plemenite pouke, Poslanikov Mesdžid je bio i zborište na kome su se riješavala sva važna pitanja za zajednicu. Tu, osim za Poslanika, bijaše dom i za jednu grupu ashaba, siromašnih muslimana što se doseljavaše iz svih krajeva, a koji nisu imali gdje da stanuju osim u Mesdžidu na sofama, i tako su postali poznati po imenu ''Drugovi sofe'' (Ehlus-sofa). Njih je hranila Poslanikova porodica a i, naravno, svi drugi muslimani. Najpoznatiji među njima je, svakako, Ebu Hurejre preko kojega su nam došle mnoge predaje (hadisi) o Poslanikovom govoru i ponašanju uopće.

Muhadžiri i ensarije

Znameniti događaj Hidžre, kako se u islamskoj povijesti i tradiciji naziva preseljenje Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu, osim svojih poznatih uticaja na historijske tokove, svakako bijaše, voljom dragog Allaha, i vrelo velike mudrosti i pouke. U tom smislu Hidžra bijaše jedna plemenita kušnja za vjernike, kušnja koja objelodani mnoge ljepote mubarek nutrine njihovih čestitih i pročišćenih srca i jasno ukaza na dvije skupine mu'mina, koje časni Kur'an nazva muhadžirima i ensarijama.

Muhadžirima bijahu nazvani muslimani koji se iseliše iz Meke u Medinu. Ta seoba za njih bijaše istinska kušnja, pravi test njihove iskrenosti u vjeri, jer valjalo je ''stisnuti'' i ostaviti sve ono što se do tada godinama mukotrpno gradilo u Meki. Muhadžir je mogao eventualno ponijeti od svoga bogatstva samo ono što je bilo pokretno i samo ono što je mogao nekako ''prokrijumčariti'' s obzirom na veliku budnost i oprez Kurejšija. Međutim, svu svoju nepokretnu imovinu (kuće, dućani, zemljište), uključujući i stoku kao i sve veće zalihe trgovačke robe, muhadžir u najvećem broju slučajeva ne mogaše niti prodati niti ponijeti sa sobom. Pored svega ovoga, on moraše i napustiti sve rodbinske i trgovačke veze koje je čitav svoj život do tada strpljivo gradio. Ukratko, Hidžra je zahtijevala od svakog muslimana da sve svoje u Meki ostavi bez ikakve izvijesnosti kada će se i da li će se uopće nekada tome vratiti, a da opet u drugom gradu, među ljudima njemu do tada uglavnom nepoznatim, ponovo počne od same nule. Svakako da to bijaše velika žrtva, ali su zato muhadžiri dobili i veliku blagodat od dragog Boga i visoke stepene kod Njega, o čemu Kur'an časni jasno kazuje:

One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovome svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onome svijetu biće još veća - kad bi oni samo znali! (16:41)

Naravno, dragi je Allah mnogim muhadžirima kasnije obilno nadoknadio sve ono što su ostavili (naročito nakon Hajbera), a i mnogi od njih su nakon trijumfalnog povratka u Meku ponovo povratili svoja materijalna dobra tamo. Međutim, do toga je ipak trebalo da protekne određen broj godina, kada zbrinjavanje muhadžira u to, za njih najteže, vrijeme bijaše kušnja za njihovu braću u Medini, koji taj test položiše na najljepši način i tako i oni zaradiše velike počasti kod dragog Allaha, Koji ih Svojom riječju plemenitog Kur'ana nazva ensarijama, kako bi se naglasilo da su oni ''onī koji pomažu[10] i pružaju utočište na Allahovom putu''; i jasno reče kakve su im sve deredže i džennetske nagrade obećane:

Oni koji vjeruju i isele se, i bore se na Allahovom putu, i oni koji daju sklonište i pomažu, oni su, zbilja, pravi vjernici, njih čeka oprost i obilje plemenito. (8:74)

Koliko su samo ensarije pomagali muhadžirima najbolje pokazuje činjenica da oni nisu samo htjeli velikodušno ugostiti i pomagati svoju braću muhadžire, već su čitavu svoju imovinu dijelili na dva jednaka dijela, pa jednu polovinu zadržavali za sebe i čitavu svoju porodicu, a drugu polovinu bezuslovno poklanjali svome bratu muhadžiru. Neki od ensarija, oni koji su bili u braku sa više od jednom ženom, išli su čak i dotle da su nudili muhadžirima da odaberu neke od njihovih žena od kojih bi se onda oni razveli i tako im omogućili, nakon propisanog vremena čekanja, da se udaju za njihovu braću muhadžire. Naravno, budući da je u to doba Poslanikov Sunnet već bio trajno dokinuo raniju praksu vjenčavanja žena bez traženja njihovog pristanka, odnosno razvođenja od njih bez ikakve odgovornosti i obaveza prema njima, ne treba posebno isticati da je u svemu tome bila obavezno tražena saglasnost žena, bez čijeg pristanka se ništa od toga uopće nije moglo obaviti.

Na ovaj način se na historijskoj sceni počeo pojavljivati islamski univerzalizam koji prevazilazi sve nacionalne, plemenske, rasne, kulturne i geografske granice, budući da je svaki ensarija pomagao svoju braću muhadžire uopće ne gledajući na njihovo plemensko porijeklo. Isto tako, muhadžiri primaše pomoć od brata muslimana uopće ne razmišljajući o tome iz kojeg on arapskog plemena potiče, ili da li je Arap ili nearap. Dakle, islamsko bratstvo koje prima u svoje mubarek naručje svakog muslimana bez obzira na njegovu naciju, jezik, rasu, bogatstvo itd, utemeljeno je za vrijeme Hidžre u odnosima između ensarija i muhadžira. Međutim, ubrzo nakon Poslanikovog dolaska u Medinu desi se jedan događaj koji je iznudio da to međuslimansko bratimljenje morade dobiti i odgovarajuću formalnu stranu.

Medinski Židovi nikako ne htjedoše prihvatiti Muhammeda, alejhisselam, u njegovoj vjerovjesničkoj ulozi, mada znadoše u svojim srcima da je to istina, već ga jedino bijahu voljni prihvatiti kao političkog vođu njihovih arapskih susjeda. U tom smislu oni sve svoje odnose sa njim (o odnosu Židova općenito prema Muhammedu, alejhisselam, ako dragi Allah da, govorit ćemo opširnije u narednom podnaslovu) posmatraše, ne u duhovnom, već isključivo u političkom svjetlu. U takvim okolnostima, iz židovske perspektive gledano njihov odnos prema Poslaniku i muslimanima direktno bi ovisan o njihovim interesima. Budući da neki Židovi osjetiše kako im islamsko jedinstvo između Evsa i Hazredža nikako nije u interesu, nedugo nakon dolaska Muhammedovog, alejhisselam, u Medinu dođe do prvog značajnog izljeva židovske zavisti i spletkarenja što umalo po muslimane ne imade katastrofalne posljedice:

... Jevreji su žudno iščekivali dolazak Vjerovjesnika naviješćenog, i to ne radi prosvijetljenja duhovnog koje će on donijeti, već zato da ponovno zadobiju svoju raniju premoć u Jesribu. A onda, na razočarenje njihovo, vidješe da je potomak Ismailov a ne Ishakov, onaj koji objavljuje istinu o Jednom Bogu, i to s uspjehom koji zbilja ukazuje na pomoć Božiju. Pobojaše se da je on doista Vjerovjesnik obećani, iz čega proisteče zavist prema narodu kojem je on poslat. Ipak, s nadom da to nije, ustrajno pokušavahu uvjeriti sebe i druge da on nema sve istinske odlike Nebom datog Poslanika. ''Muhammed tvrdi da mu vijesti dolaze s Neba, a ne zna gdje je deva njegova'', reče neki Jevrej onog dana kad je bila izgubljena jedna od deva Vjerovjesnikovih. ''Ja znam samo ono što mi Bog dâ da znam'', kaza Vjerovjesnik kad ču o tome, ''a On mi pokaza ovo: ona je u klancu, kazat ću vam kojem, zapeta za drvo uzdom svojom.''[11] Potom neki od Pomagača (ensarija) odoše, pa je nađoše tamo gdje on reče.

Mnogi Jevreji u početku pozdraviše ono što se činilo krajem opasnosti daljnjeg rasplamsavanja građanskog rata u Oazi. Ipak, u toj opasnosti bijahu i neke prednosti, jer podjela između Arapa popravi položaj ne-Arapa, koji su često pozivani u saveze. Ali ujedinjenje Eusa i Hazredža učini stare saveze suvišnim, dok, istovremeno, Arapima Jesriba dade snagu veliku. Ugovor Jevreja s Vjerovjesnikom omogući im da i oni sudjeluju u toj snazi. Ali, to je značilo i izvršavanje dužnosti u mogućem ratu protiv znatno veće arapske snage koja se nalazi izvan Oaze. Moglo je biti i drugih nepovoljnosti za njih u novom poretku, koji dotad još ne bijaše iskušan, dok su stari poredak poznavali i bili dobro upućeni u puteve njegove. I uskoro, mnogi od njih počeše čeznuti za povratkom prošlosti. Jedan stariji jevrejski prvak od plemena Benu-Kajnuka, majstor umijeća iskorišćavanja nesloge među arapskim plemenima, bi nezadovoljan novim prijateljstvom između Eusa i Hazredža. Zato on nagovori jednog mladića iz plemena svog koji imađaše lijep glas, da ode i sjedne među Pomagače kad se oni iskupe, pa da im kaže neke pjesme koje su skladali ljudi iz oba plemena netom prije i poslije Buasa, posljednje bitke građanskog rata – pjesme ruganja neprijateljima, hvaljenja djela junačkih, žaljenja za mrtvima, prijetnje osvetom. Mladić uradi kako mu je rečeno, pa brzo privuče pažnju svih koji tamo bijahu, prevodeći iz iz sadašnjosti u prošlost. Ljudi od Eusa silovito pozdraviše pjesništvo Eusa, a oni od Hazredža pjesništvo Hazredža. I onda se dvije strane počeše prepirati jedna s drugom, i hvalisati uzvikujući optužbe i prijetnje, sve dok, naposljetku, ne provali poklič: ''Na oružje! Na oružje!'' I odoše do grebena od lave, odlučni da se opet biju. Kad ta vijest dođe do Vjerovjesnika, on okupi sve Iseljenike (muhadžire) koji su se u blizini nalazili, pa požuriše prema mjestu gdje se dvije vojske već bijahu rasporedile u bojni poredak. ''Muslimani'', zovnu on. I potom dva puta izgovori Ime Božije: ''Allah! Allah!'' ''Hoćete li raditi'', nastavi on, ''kao u danima neznanja, iako sam ja s vama, i Bog vas uputio u islam i počastio vas njime, i time vam omogućio da raskinete sa putevima poganskim, i izbavio vas od nevjere, pa tako ujedinio srca vaša?'' Istog časa oni shvatiše da su zavedeni i zaplakaše, pa zagrliše jedni druge i vratiše se s Vjerovjesnikom u grad, pažljivi i poslušni prema riječima Njegovim.[12]

Da bi još više ujedinio zajednicu vjernika, Vjerovjesnik tad uspostavi ugovor o bratstvu između Pomagača i Iseljenika, tako da svaki Pomagač ima brata Iseljenika, koji mu je bliži nego ijedan od Pomagača, a svaki Iseljenik da ima brata Pomagača, koji mu je bliži od svakog Iseljenika. Ali sebe i obitelj svoju iz toga izuze, jer bilo bi za nj odveć nepravedno da za svog brata izabere jednog Pomagača radije nego drugog. Zato, on uze Alija za ruku, pa reče: ''Ovo je brat moj!'' Hamzu pobrati sa Zejdom. ...[13]

Svrha ovog bratimljenja dakako bijaše u Poslanikovoj želji da se svim muslimanima duboko usadi u njihova srca plemenito svojstvo univerzalnosti islama koja kani apsolutno eliminirati vrijednovanje muslimana prema njihovoj vanjštini kojom se odražava njihov ugled, bogatstvo, plemensko i nacionalno porijeklo, jezik, tradicija, rasa itd; već hoće uspostaviti kriterij njihovog vrijednovanja isključivo po čistoći njihovih srca i plemenitosti njihovog ponašanja. U tom smislu, Muhammed, alejhisselam, govoraše da dragi Bog ne gleda u čovjekovo bogatstvo ili ugled, već jedinu u njegovo srce, a časni Kur'an kaže:

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (49:13)

Tako je ovaj pokušaj smutnje, umjesto da izazove razdor, kao što želješe Židovi koji ga izazvaše, u stvari još više učvrstio jedinstvo svih muslimana dajući mu novi kvalitet općeg bratimljenja, čime su udareni čvrsti temelji za pojavljivanje jedne nove zajednice na Zemlji, naroda najboljeg od svih: Ummeta Muhammeda, alejhisselam.

Židovi

Nakon velikog progona iz Palestine za vladavine rimskog cara Hadrijana negdje oko 135. godine po Isau, alejhisselam, Židovi su se raselili kojekuda po svijetu. Tako su se neka židovska plemena naselila širom Arabije, a naročito u plodnim oazama Hajbera i Jesriba (Medine). Vremenom su se iseljena plemena razrodila u mnogobrojne rodove koji su kasnije postali samostalna plemena, pa se više nije moglo govoriti samo o dvanaest plemena Benu Israila. Iako su vremenom, prihvatajući nova imena i stupajući u bračne veze sa drugim narodima, manje više gubili vezu sa svojim izvornim porijeklom iz redova jednog od dvanaest osnovnih plemena Israila, Židovi su ipak imali snažan kohezioni faktor u svojoj jedinstvenoj vjeri. Ali, nakon njihovog razlaza sa Isaom, alejhisselam, sasvim je jasno da se ne može govoriti o tome kako su oni ostali u okrilju čiste vjere Ibrahimove, tj. islama, mada su oni to stalno isticali, a to čine i dan danas. Jedan od Allahovih išareta o njihovom zastranjenju od izvorne vjere Ibrahimove, možda bi mogao biti sadržan i u tome što su oni sami svoju vjeru nazvali judaizam, jer već iz činjenice da je zajednička vjera svih Židova imenovana prema nazivu jednog od dvanaest izvornih plemena (Juda), jasno se može osjetiti veoma snažan nacionalni osjećaj, a i čitava teologija judaizma se bazira na tome da je to vjera ''odabranoga naroda'', dragom Bogu bližeg i Njemu dražeg od svih drugih naroda svijeta. Judaizam je, dakle, u svojoj biti nacionalna vjera, a to je nespojivo sa univerzalnošću izvorne Allahove vjere koja je prava vjera Ibrahimova, alejhisselam.

Naravno, ranije generacije njihovih čestitih predaka zaista i bijahu Allahov odabrani narod, ali ono što su njihovi potomci kasnije smetnuli sa uma jeste to da su čestiti između njihovih predaka te deredže kod dragog Allaha zarađivali ne samim rođenjem u okviru odabranog naroda, već iskrenom vjerom i čestitim ponašanjem na Allahovom putu budući da im je bilo jasno kako status odabranog Allahovog naroda sobom nosi i jednu izuzetno veliku odgovornost za ponašanje na ovom svijetu. Kasnije generacije se stadoše uznositi svojim plemenitim porijeklom, zaboravljajući na odgovornost koju ono nosi, te sami o sebi stvoriše mit da ih dragi Bog voli izuzetnom ljubavlju, toliko velikom da im je osiguran Džennet samo zato što pripadaju odabranom narodu. Dakle, prosta pripadnost odabranom narodu po vjerovanju judaizma je jedina šansa za spas, uz uslov da se formalno poštuje Zakon, a dobro ili loše ponašanje kao da je nekako u drugom planu, kao da je pitanje bontona unutar zajednice odabranih. Dragi Allah Židove jasnim riječima upozorava na ovu devijaciju u njihovom vjerovanju u ajetima časnog Kur'ana:

Reci: "Ako je u Allaha Džennet osiguran samo za vas, a ne i za ostali svijet, onda vi smrt zaželite, ako istinu govorite." A neće je nikada zaželjeti zbog onoga što čine! A Allah dobro zna nevjernike. (2:94,95)

Međutim, ove plemenite riječi upute ne mogaše naći puta do njihovih srca jer Židovi ne htjedoše prepoznati njihovo Božije porijeklo. Oni su svakako u svojim svetim knjigama nalazili jasna predanja kako će dragi Bog poslati posljednjeg od Svojih vjerovjesnika i poslanika sa čistom vjerom Ibrahimovom, ali ih je njihova nacionalna uznositost i oholost zaslijepila do te mjere da uopće nisu mogli uvidjeti istinu da će Poslanik biti poslat kao Božiji rahmet (milost) svim narodima svijeta a ne samo njima, kako bi se Allahova vjera mogla proširiti među svim potomcima Ademovim, alejhisselam, i tako biti spas čitavom čovječanstvu, a ne samo ''ulaznica za Džennet odabranom narodu''. Oni u takvom svom stanju i dalje ostadoše tvrdokorno ubijeđeni da će Poslanik biti poslat samo njima, kao jedan od njih, kako bi se stavio na njihovo čelo i omogućio im tako, uz Allahovu pomoć koja ga prirodno prati, uspostavljanje globalnog židovskog carstva na čitavom svijetu. Židovi zato ne mogaše niti pomisliti da bi Poslanik mogao biti odabran iz redova bilo kojeg drugog naroda osim njihovog, iako su u knjigama Tevrata i Zebura, i pored svih izmjena u originalnim tekstovima, mogli sasvim jasno pročitati u osnovnom tekstu navještenja o očekivanom Poslaniku (Ponovljeni zakon, 18:18,19) da će Poslanik biti odabran ne između njih, potomaka Ishakovih, alejhisselam, već između njihove braće, potomaka Ismailovih, alejhisselam.[14] Ali, Židovi svjesno zanemarivaše čak i sasvim jasne navode o očekivanom Poslaniku u svojim svetim knjigama, ostavši potpuno čvrsti u ubijeđenju da on mora doći iz njihovih redova, iz redova potomaka Ishakovih.

U ovakom duhovnom stanju bijahu i Židovi Arabije u vrijeme pojave Muhammeda, alejhisselam. Oni su već neko vrijeme imali osjećaj da se sasvim primaklo vrijeme pojave obećanog Poslanika i željno su ga očekivali ubijeđeni da će im njegovo vodstvo osigurati Božiju pomoć protiv njihovih arapskih mnogobožačkih susjeda, kako bi ih tako pokorili i uništili, a sve njihove imetke i blaga naslijedili. Sa takvim nadama i očekivanjima arabijski Jevreji su već neko vrijeme u svojim dovama molili dragog Allaha da ih pomogne protiv mnogobožaca.

Sa prvim vijestima koje su arabijski Židovi čuli o Kurejšiji iz Meke koji govoraše da je Allahov poslanik te svoj narod i sve ljude pozivaše da obožavaju samo dragog Allaha i nikog drugog osim Njega, ponovo je došla do izražaja njihova teška srčana bolest oholog nacionalizma.

Oni su, sasvim sigurno, u nutrini svojih srca osjećali da je Muhammed, alejhisselam, doista poslat od dragog Boga, jer su sva njegova svojstva bila identična onome što je bilo zapisano u njihovim Knjigama, o čemu Kur'an sasvim jasno govori:

Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju. (2:146)

I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče: "Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na Pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše; i dosudi nam milost na ovome svijetu, i na onome svijetu, mi se vraćamo Tebi!" "Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću", reče On, "a milost Moja obuhvaća sve; daću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali, onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili postići ono što budu željeli. Reci (Muhammede): "O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite da biste na Pravome putu bili!" (7:155-158)

Ali bez obzira na to što ga u svojim srcima jasno prepoznaše kao obećanog Poslanika većina Židova Muhammeda, alejhisselam, i ne pomisliše istinski prihvatiti i slijediti.

Naravno, bijaše među njima i plemenitih ljudi koji slijediše ono što u svojim srcima jasno osjetiše, pa Poslanika prihvatiše. Sasvim je moguće da su neki od tih Židova svoju odluku o prihvatanju islama donijeli pod jakim dojmom onoga čemu ih je, nekih trinaest godina ranije (dakle otprilike u vrijeme kada je Poslanik već počeo primati prve Objave), na samrtničkoj postelji poučio njihov veoma cijenjeni učenjak Ibnul Hejjeban.

Ibnul Hejjeban bijaše Židov koji se u Jesrib doselio iz bogate i plodne Sirije. Njegova duboka i iskrena pobožnost, velika učenost i lijepo ponašanje učinili su da je ubrzo postao   veoma omiljen kod svih stanovnika oaze, kako kod njegovih sunarodnika Jevreja, tako i kod Arapa. Njegov ugled postade još veći kada je dragi Bog, kako se prenosi, uslišio kišne dove koje Mu je taj dobri čovjek upućivao u nekoliko slučajeva žestokih suša i od Svoje beskrajne milosti spuštao kišu. Kad je osjetio da mu se približila smrt Ibnul Hejjeban je svojim sunarodnicima uputio posljednju poruku:

''Jevreji, razmislite! Šta je to što me navede da ostavim zemlju kruha i vina radi zemlje tegobe i gladi?'' ''Ti najbolje znaš'', uzvratiše oni. ''Dođoh u zemlju ovu'', nastavi on, ''u očekivanju izlaska Vjerovjesnika, čije je vrijeme blizu. U zemlju ovu on će se iseliti. Imadoh nadu da će biti poslati za moga vremena, da bih ga mogao slijediti. Čas vam je njegov blizu.'' [15] Ove riječi duboko su se urezale u srca onih koji su ih čuli, pa neki Židovi, zahvaljujući njima, kasnije prihvatiše Muhammeda, alejhisselam, iako je on Arap i primiše islam.

Naročito upečatljiv bi i primjer Abdullaha (Husejna) ibn Selama. Husejn ibn Selam, jedan od poglavara medinskog židovskog plemena Benu Kajnuka, bijaše čovjek duboke iskrene i čvrste vjere, plemenitog morala i učen rabin. Svojom iskrenom pobožnošću i mnogobrojnim dobročinstvima Husejn uspjede uglačati svoje srce i izoštriti srčani vid do te mjere da mu tradicionalno tumačenje jevrejske vjere, kojem je on u svojoj rabinskoj službi svakodnevno bio izložen, nikako nije moglo zamagliti vidik niti otupiti vjerničku pronicljivost. Tako je Husejn svojim čistim srcem jasno mogao vidjeti kako naviještenja o obećanom Poslaniku zapisana u Tevratu i Zeburu kažu da on, ma koliko službena teologija judaizma tvrdila kako obećani Poslanik mora biti jedan od Jevreja, potomaka Ishakovih, ipak neće doći između sinova Ishakovih, već između njihove braće, sinova Ismailovih, kao i to da on neće znati ni da čita ni da piše.[16] Kad se Husejn našao u blizini Muhammeda, alejhisselam, njegovo pročišćeno i uglačano srce bez imalo sumnje i neodlučnosti u njemu prepozna obećanog Poslanika. Došao je u tajnosti do Muhammeda, alejhisselam, i pred njim izgovorivši svjedočenje Božije jednosti i njegova poslanstva (šehadet), primi islam. Muhammed, alejhisselam, mu tom prilikom dade ime Abdullah, tako da Husejn ibn Selam od tog dana bi nazivan Abdullah ibn Selam. Abdullah predloži Muhammedu, alejhisselam, da se prije nego što se obznani njegovo prihvatanje islama njegov narod upita o njemu, kakav mu je položaj i ugled kod njih. Muhammed, alejhisselam, prihvati ovaj prijedlog te skloni Husejna u svoju kuću,[17] pa potom pozva po neke od najuglednijih ljudi iz redova plemena Kajnuka. Kada dođoše u Džamiju, na Poslanikov upit o Husejnu oni odgovoriše najljepšim pohvalama o njegovoj učenosti, pobožnosti i čestitosti i još dodaše kako je on jedan od njihovih poglavara i najučevnijih rabina. Tada Muhammed, alejhisselam, dade znak i onda Abdullah izađe pred njih i javno posvjedoči svoje primanje islama, ujedno ih pozvavši da slijede njegov primjer, budući da i oni, kao i on, u svojim srcima doista znaju da je Muhammed, alejhisselam, zaista poslat od dragog Boga. Međutim, oni se uzoholiše i započeše sa grdnjama i poricanjem bilo kakva njegova ugleda među njima, iako su ga samo minut ranije hvalili punim ustima.

Koliko je nama poznato, a dragi Allah najbolje zna, Abdullah ibn Selam je pomenut u časnome Kur'anu:

Reci: "Kažite vi meni šta će s vama biti ako je Kur'an od Allaha, a vi u nj nećete da vjerujete, i ako je jedan od sinova Israilovih posvjedočio da je on od Allaha, pa on povjerovao, a vi se uzoholili." Allah, zaista, neće ukazati na Pravi put narodu koji sebi nepravdu čini. (46:10)

Međutim, kako ranije rekosmo, Abdullah bi samo jedan od malog broja Židova koji prihvatiše Poslanika, dok ogromna većina njih, nažalost, to odbi učiniti. No, kako je dragi Allah od strpljivih najstrpljiviji,[18] i od milostivih najmilostiviji, Jevreji ne biše uništeni žestokom kaznom, već im se dade vremena da čuju mnogobrojne[19] ajete časnog Kur'ana koji im kazivaše o njihovoj mubarek prošlosti, potvrđujući tako istinitost Knjiga koje se kod njih nalaze i pružajući im sasvim jasne znakove budući da niko od Arapa nikad nije mogao ništa znati o mubarek povijesti Benu Israila (sve te pripovijesti bijahu njihove tajne zapisane na hebrejskom u njihovim knjigama koje nikom drugom nisu bile dostupne niti razumljive); i pozivaše ih strpljivo i milostivo da prihvate Božiju posljednju Objavu.

Iz tog obilja izdvajamo sljedeće ajete časnoga Kur'ana:

O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste Mi dali - ispuniću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte! Vjerujte u ono što objavljujem, čime se potvrđuje da je istinito ono što vi imate, i ne budite prvi koji u to neće vjerovati. I ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi, i samo se Mene bojte! I istinu sa neistinom ne miješajte i istinu svjesno ne tajite! Molitvu obavljajte i zekat dajite i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte! Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete? Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je, zaista, teško, osim poslušnima, koji su uvjereni da će pred Gospodara svoga stati i da će se Njemu vratiti. O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario i toga što sam vas nad ostalim ljudima bio uzdigao; i bojte se Dana kada niko ni za koga neće moći ništa uciniti, kada se ničiji zagovor neće prihvatiti, kada se ni od koga otkup neće primiti i kada im niko neće u pomoć priteći; i kada smo vas od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali a žensku u životu ostavljali, a to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg, i kada smo zbog vas more rastavili i vas izbavili, a faraonove ljude, na oči vaše, potopili; i kada smo Musau četrdeset noći obećanje ispunjavali, vi ste, u njegovu odsustvu, sami sebi čineći nepravdu, tele obožavati počeli. Zatim smo vam, i poslije toga, oprostili da biste zahvalni bili; i kada smo Musau Knjigu, koja rastavlja istinu od neistine, dali da biste Pravim putem išli. (2:40-53)

S obzirom da sljedbenici Knjige odbiše prihvatiti njegovo poslanstvo, a dobro znajući da je naredba dragog Allaha da se ljudi ne smiju nagoniti da prihvate vjeru, Muhammed, alejhisselam, prihvati realnost multivjerske zajednice u Medini, a o tome mu jasnu uputu dadoše sljedeći kur'anski ajeti:

Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovjesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu Knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se kad budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamijenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici. Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici.

Poslije njih smo Isaa, sina Merjemina, poslali, koji je priznavao Tevrat prije njega objavljen, a njemu smo dali Indžil, u kome je bilo upustvo i svjetlo, i da potvrdi Tevrat, prije njega objavljen, u kome je takođe bilo upustvo i pouka onima koji su se Allaha bojali, i sljedbenicima Indžila smo bili naredili da sude prema onome što je Allah objavio u njemu. Oni koji nisu sudili prema onome što je Allah objavio – pravi su griješnici.

A tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi Knjige prije objavljene i da nad njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. (5:44-48)

Ajeti, kao što se vidi, jasno ističu da u uslovima zajedničkog egzistiranja jevrejske, krćanske i muslimanske zajednice na istom prostoru, sve zajednice trebaju živjeti u miru i toleranciji, svaka slijedeći ''svoj'' Vjerozakon i natječući se u dobrim djelima. Pri tome se svi međusobni odnosi imaju regulisati pravednim i valjanim ugovorom koji će obavezivati sve strane. Saglasno ovim smjernicama Muhammed, alejhisselam je zaključio sporazume sa svim hebrejskim plemenima u oazi.

S obzirom na jasno svjedočanstvo Božijeg porijekla svih originalnih sadržaja Tevrata, Zebura i Indžila, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, i svi muslimani na ove sporazume gledaše isključivo sa duhovne strane, želivši prije svega drugoga u njima vidjeti jedno čestito savezništvo između vjernika monoteista sa ciljem zadobijanja Božijeg zadovoljstva.

S druge strane, Židovi u ovim sporazumima ne htjedoše vidjeti nikakvih duhovnih sadržaja, već isključivo svoje interese, pa tako, još od samog početka zajedničkog života u medinskoj oazi sve svoje odnose sa muslimanima zasnovaše isključivo na političkim a ne duhovnim elementima.

Mu'mini, kafiri i munafici

Plemeniti događaj Hidžreta svakako je muslimanima, milošću dragog Allaha, donio mnoge blagodati neizrecive vrijednosti i značaja koji su u povijesti Ummeta bile itekako prepoznate i cijenjene, pa je čak i donesena odluka u vrijeme hilafeta hazreti Omera da se muslimanski kalendar započne računati upravo od selidbe Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu. Ali, uz mnogobrojne blagodati Hidžra, odnosno preciznije rečeno, uspostava islamske vlasti u Medini, njome prouzročena, muslimanima je donijela i jednu veoma opasnu ali neizbježnu neugodnost. Koliko je nama poznato prvi nagoviještaj ove nove opasnosti za muslimane bijaše objelodanjen u početnim ajetima kur'anske sure ''Bekara (Krava)'' koja u cijelosti bi objavljena u Medini neposredno nakon Hidžreta.

Na samom početku ove sure Allahove plemenite riječi časnoga Kur'ana prvo jasno ističu plemenita svojstva mu'mina (iskrenih vjernika):

Elif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali, onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali i onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, i onima koji u onaj svijet budu čvrsto vjerovali. Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati i oni će ono što zele ostvariti. (2:1-5);

zatim opisuju zločin koji kafiri (poricatelji) sami sebi svojim oholim nevjerovanjem čine:

Onima koji neće da vjeruju doista je svejedno, opominjao ih ti ili ne opominjao, oni neće vjerovati. Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema. (2:6,7);

i onda upozoravaju muslimane na sasvim novu skupinu ljudi sa kojima se oni tada počeše susretati, munafike (licemjere, dvoličnjake):

Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!"; a oni nisu vjernici. Oni nastoje prevariti Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu. Kada im se kaže: "Ne remetite red na Zemlji!"; odgovaraju: "Mi samo red uspostavljamo!" Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju. Kad im se kaže: "Vjerujte kao što pravi ljudi vjeruju!"; oni odgovaraju: "Zar da vjerujemo u ono u što bezumni vjeruju?" A, uistinu, oni su bezumni, ali ne znaju. Kada susretnu one koji vjeruju, govore: "Vjerujemo!"; a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: "Mi smo s vama, mi se samo rugamo." Allah njih izvrgava poruzi i podržava ih da u svome nevjerstvu lutaju. Umjesto Pravim, oni su krenuli krivim putem; njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade. (2:8-16)

Prema tome, Objava Muhammeda, alejhisselam, i sve muslimane jasno upozori da je vrijeme kada u njihovim redovima bijahu samo čestiti vjernici, ljudi iskreno i potpuno odani dragom Allahu i Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, definitivno prošlo. U Meki muslimani bijahu na margini društva, a često i brutalno zlostavljani tako da niko nije svojim ulaskom u islam mogao ostvariti nikakve značajne ovosvjetske koristi. Zato se u Meki muslimanima pridruživahu samo vjernici koji iskreno vjerovaše i bijahu spremni na žrtve i odricanja. Međutim, nakon Hidžreta Resulullah, Muhammed, alejhisselam, postade neprikosnoveni vladar Medine i cjelokupne muslimanske zajednice, tako da su sada mnogi poricatelji i nevjernici imali razloga da se pretvaraju da su iskreni u vjeri kako bi tako osigurali ''svoj dio kolača''. Ovi dvoličnjaci svakako su za vjeru najopasniji ljudi, istinska zmija u njedrima, i to baš zbog svog lukavog pretvaranja koje može zavarati vjernika.

Primjerâ mu'mina, prve od tri skupine ljudi pomenutih na početku sure Bekara, bijaše jako mnogo: Vjerovjesnikova porodica – Ehli Bejt, kurejšijski muhadžiri, hazredžijske i evsijske ensarije, mu'mini porijeklom iz redova ostalih arapskih plemena i naposljetku mu'mini nearapi, poput naprimjer Perzijanca Selmana.

Selman el Farisi je koristio svaki djelić svog izuzetno rijetkog slobodnog vremena da boravi u blizini Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da bi se što više napajao sa tog predivnog Allahovog vrela istinske mudrosti i pouke. Međutim, Selman, iako bijaše haman potpuno uvjeren u istinitost Muhammedovog, alejhisselam, poslanstva, ipak željaše vidjeti i njegova mubarek leđa. Još uvijek su mu u ušima odjekivale mudre riječi pouke njegovog bivšeg učitelja da svaki Allahov vjerovjesnik ima vidljivi biljeg na svome mubarek tijelu, pečat vjerovjesništva i da se ovaj pečat kod očekivanog posljednjeg Poslanika nalazi na njegovim leđima, između njegovih mubarek plećki, tako da Selman osjećaše veliku želju da vidi Muhammedov, alejhisselam, pečat vjerovjesništva i tako potpuno smiri svoje srce i od sebe odagna posljednje sumnje. Nakon nekog vremena ukazala mu se povoljna prilika na mezaristanu Beki-garkad (Džennetul-bekija) gdje je susreo Muhammeda, alejhisselam, u razgovoru sa svojim drugovima nakon završenog klanjanja dženaze nekom od ashaba. Resulullah, alejhisselam, je sjedio između ashaba i razgovarao, a Selman je obilazio oko njih u nadi da će vidjeti pečat poslanstva. Poslanik je uočio njegovu želju i u jednom momentu, kada se Selman nalazio iza njegovih leđa, rukom je smaknuo ogrtač. Ugledavši pečat vjerovjesništva tačno tamo gdje je i očekivao da ga vidi, između Muhammedovih mubarek plećki, Selman je iz krajnjih dubina svog srca zaplakao i poljubio Muhammeda, alejhisselam, koji ga je pozvao da sjedne pred njega. Selman el Farisi je tada ispričao svoju priču a Resulullahu je bilo jako drago da su je ashabi mogli čuti kako bi se pojačalo vjerovanje njihovo. On je kasnije, iz istih razloga, u različitim situacijama znao zatražiti od Selmana da ponavlja tu priču kako bi se izbacile sumnje i učvrstila vjera u srcima prisutnih. Selman el Farisi je toga dana i zvanično prihvatio islam izgovorivši Šehadet, svjedočanstvo Božije jednosti i istinitosti poslanstva Muhammedova, alejhisselam, ali se ubrzo morao vratiti na imanje svog židovskog vlasnika iz plemena Benu Kurejza. Iako mu je svakako izuzetno teško padala odvojenost od Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, i svoje braće muslimana, Selman je strpljivo podnosio svoj robovski položaj, dobro znajući da mu je takvu sudbinu upravo dragi Allah u tom vremenu odredio i da mu je mu'minska strpljivost najbolji put da se ta kušnja na najljepši način okonča, što se doista, milošću dragog Allaha, i dogodilo nakon četiri godine, o čemu će se kasnije, inša'Allah, nešto više kazati.

Primjerâ kafira, druge od tri, u suri Bekara pomenute, skupine ljudi, nažalost, takođe ima mnogo, jer većina ljudi, kako je to u Kur'anu časnom jasno kazano,[20] inače neće da vjeruje. Pa tako i arapski mnogobošci, čvrsto vezani za vlastitu idolopokloničku tradiciju, baš poput stoke, na Božije poruke bijahu srcima i očima slijepi a ušima gluhi.[21] Židovi opet oholo odbiše slijediti poslanika koji ne potiče iz redova odabranog naroda, iako u svojim srcima znadoše da je on odista poslat od strane dragoga Boga.

Interesantan bi slučaj poricanja i neprijateljstva jednog čovjeka iz plemena Evs, Ebu Amira. Ebu Amir još od ranije u Jesribu bi poznat kao čovjek koji vjeruje u jednog Boga i koji tvrdi kako slijedi istinsku vjeru Ibrahimovu. Dugo je postio i nosio je grubu vunenu odjeću pa ga zato nazvaše ''monah''. Ove osobine mu pribaviše određeni vjerski ugled u oazi, kao i izvijestan broj sljedbenika, ali njegovo srce, nažalost, ne bijaše zdravo, što se objelodani netom po Poslanikovom dolasku u Medinu kada Ebu Amir jednog dana dođe do Muhammeda, alejhisselam, navodno da se raspita o njegovoj vjeri:

... Među glavnim neprijateljima islama bijahu dva rođaka, sinovi dviju sestara, ali, jedan od Evsa, a drugi od Hazredža, po očevima svojim. Onog od Evsa, Ebu-Amira, ponekad nazivahu ''monah'', jer dugo bijaše isposnik, a bilo je poznato i da nosi odjeću od vune. Tvrdio je da slijedi vjeru Ibrahimovu, i stekao je izvijestan vjerski ugled među ljudima Jesriba. Došao je Vjerovjesniku, nedugo nakon dolaska njegovog, navodno da ga pita o novoj vjeri. Odgovoreno mu je riječima Objave, koja ju je više puta odredila kao vjeru Ibrahimovu.[22] ''Ali ja sam u njoj'', reče Ebu-Amir, pa ustrajavajući, i pored Vjerovjesnikova poricanja, on ga optuži da je krivotvorio vjeru Ibrahimovu. ''Nisam'', reče Vjerovjesnik, ''nego sam je donio bijelu i čistu.'' ''Dao Bog da lažac umre kao usamljeni izopćenik u izgnanstvu!''; reče Ebu-Amir. ''Neka bude tako!''; reče Vjerovjesnik. ''Neka Bog to učini onome koji laže!'' Ebu Amir uskoro spoznade da njegov ugled vrlo brzo gubi značaj. Još više ga ogorči što je Hanzala, sin njegov, odan Vjerovjesniku. Nedugo nakon toga, on odluči da preostale sljedbenike svoje, ukupno njih desetak, povede u Mekku, očito ne shvatajući da je to početak iseljeništva, na koje je sam sebe prokleo. ...[23]

Što se tiče one treće skupine, skupine munafika, ''klasični'' primjer njihov bi Abdullah ibn Ubejj, ''monahov'' hazredžijski tetić.

U vrijeme prije Poslanikovog dolaska u Medinu ugledni Hazredžija Abdullah ibn Ubejj bijaše prilično popularan i kod Evsija bez obzira što poticaše iz suparničkog plemena. Kada se tome dodaju njegove veoma prisne veze sa jevrejskim plemenom Benu Kajnuka, postaje sasvim jasno zašto se među mudrim ljudima oaze, u vrijeme brutalnih građanskih ratova i uništavajuće bratoubilačke mržnje, najviše govorilo baš o Abdullahu ibn Ubejju kao najboljem kandidatu za vladara Jesriba, zajedničkog kralja i Evsija i Hazredžija koji bi svojom harizmom mogao konačno okončati krvave ratove i, koristeći veze sa Židovima, donijeti mir, harmoniju i prosperitet u oazi. Abdullah svakako bijaše potpuno svjestan te ''ružičaste sudbine'' što mu se u bliskoj budućnosti osmjehivala i nimalo ne žaljaše truda da mudro i strpljivo izgrađuje prisne odnose sa što većim brojem ljudi, i među Arapima i među Jevrejima. Međutim, baš nekako u doba kad je izgledalo da mu jesribsko kraljevsko prijestolje stoji na dohvat ruke, islam se poče sve više širiti među Evsom i Hazredžom i na taj način drugi čovjek, Muhammed, alejhisselam, u njihovim srcima dobi najveću ljubav i njihovu trajnu odanost. A, kad se Poslanik preseli u oazu, Abdullah ibn Ubejj svakodnevno bijaše svjedokom kako se njegov raniji ugled topi, baš poput leda na jarkom suncu, pred Muhammedovom, alejhisselam, harizmom, kojoj ne mogaše odoliti čak ni dvoje njegove djece: istoimeni sin Abdullah (Abdullah ibn Abdullah ibn Ubejj) i kćerka Džemila. Iako mu sin i kćerka postadoše iskreni i čestiti vjernici, Abdullah ibn Ubejj, nažalost, bi isuviše zaslijepljen svojom uznositošću i vladarskim ambicijama, pa nemaše duhovne čistote i pronicljivosti da osjeti kako harizma čovjeka kojeg je smatrao svojim suparnikom u stvari ima nebesko porijeklo. Njegovo srce tako ne bi u stanju prepoznati Resulullaha, čovjeka odabranog od dragog Boga da bude Njegov poslanik na Zemlji, već on u Muhammedu, alejhisselam, samo vidje suparnika čija ga izuzetna harizma stalno baca u sjenu i njegove vladarske ambicije, do jučer sasvim izvjesne, danas pretvara u puste želje i maštanja. Zbog toga je Abdullah ibn Ubejj osjećao veliku zavist prema mubarek Poslaniku, ali je osjećao i to da mora prihvatiti islam kako ne bi izgubio ono ugleda koliko mu je još bilo ostalo.

Abdullah ibn Ubejj je tako riječima izgovorio šehadet i formalno obavljao namaze, ali su njegovi postupci, u situacijama kada bi mu popustila pažnja pa bi nehotice postupio u skladu sa onim što je u svom srcu osjećao, toliko puta očevidno pokazali njegovu zavist i netrpeljivost prema Muhammedu, alejhisselam, da je mnogima u Medini bilo jasno kako njegovo srce nije istinski prihvatilo iskrenu vjeru u dragoga Allaha i Njegovog poslanika Muhammeda, alejhisselam. Zbog toga Abdullah ibn Ubejj ostade u povijesti islama poznat kao primjer dvoličnjaka, čovjeka koji samo formalno prihvata i prakticira vjeru u želji da tim pretvaranjem ostvari neke svoje dunjalučke interese, ali je u svom srcu on poricatelj i nevjernik.

Hazreti Aiša

Dok je trajala gradnja Mesdžida u Medini Muhammed, alejhisselam, je stanovao u kući Ebu Ejjuba. Plemeniti Ebu Ejjub bijaše istinski mu'min koji davaše sve od sebe da bude valjan domaćin najljepšem gostu kojeg je ikada neki domaćin ugostio:

... Ebu Ejjub priča: ''Kad je Božiji Poslanik, sallellahu 'alejhi ve sellem, došao kod mene, nastanio se u donjem dijelu kuće, dok smo ja i moja majka stanovali u gornjem. Jedanput sam mu rekao: 'Božiji Poslaniče, meni je doista neprijatno i golemo mi je to da ja budem iznad tebe, a ti da budeš dolje. Hajde ti prijeđi gore, a mi ćemo sići dolje!' 'Ebu Ejjube', odgovorio je on, 'meni i ovima sa mnom je zgodnije da budemo u donjem boju!' Tako je Poslanik ostao u donjem, a mi na gornjem spratu kuće. Jedanput se, međutim, deslio da nam se razbije veliki krčag pun vode i mi smo požurili da je pokupimo bojeći se da ne prokapa na Božijeg Poslanika i tako mu nanese neprijatnost. Vodu smo kupili jednim komadom kadife koji je na sebi imao rese, jer nismo imali čim drugim. Spravljali smo mu i večeru i slali je na donji sprat. Kada bi nam vratio posudu s ostatkom hrane, moja majka i ja bismo dodirivali mjesto na kojem bi ostali tragovi njegove ruke. Potom bismo preostalu hranu pojeli, nastojeći tako postići berićet. Desilo se da smo mu jedanput poslali večeru u kojoj je bilo luka, da li bijelog ili crvenog, ne sjećam se više, i Poslanik ju je vratio. Na hrani nisam primijetio nikakav trag njegovih ruku! Zabrinut zbog toga, odmah sam otišao do njega. 'Božiji Poslaniče!'; rekao sam. 'Vratio si nam večeru, a na hrani nisam primijetio ni traga od tvoje ruke! Moja majka i ja smo do sada, kad god bi nam ti vratio posudu u kojoj ti je bila večera, dodirivali mjesto u kojem bi se ocrtavala tvoja ruka nastojeći na taj način postići berićet!' 'Večeras sam u hrani osjetio miris ove biljke', odgovorio je, 'a ja se noću u osami obraćam svome Gospodaru. Međutim, što se vas tiče, vi ga možete jesti!' I mi smo, doista, pojeli tu hranu, no Poslaniku više nikada nismo u jelo stavili luka!'' ...[24]

Još jedan upečatljiv primjer ovog iznimnog gostoprimstva pokazivaše se, kako se to prenosi a dragi Allah najbolje zna, i u tome što je Ebu Ejjub, boravivši na gornjem spratu, nastojao hodati uglavnom pored zidova, maksimalno izbjegavajući hodanje po sredini sobe, kako bi što je moguće više izbjegao za njega izuzetno neugodnu mogućnost da mu noga bude iznad Poslanikove mubarek glave. Zbog ovakvog gostoprimstva plemeniti Ebu Ejjub ostade u historiji islama poznat po imenu Ebu Ejjub El Ensari. Na ahiret je preselio u starosti od osamdesetak godina kao šehid na zidinama Konstantinopolisa (Istambula) gdje mu se i dan danas nalazi mezar.

Gradnja Džamije u Medini ne bijaše samo puka izgradnja odgovarajućeg mjesta za obavljanje namaza i doma za Poslanika i njegove žene i djecu, već značaj tog mubarek posla imađaše daleko značajniju vrijednost. Voljom dragog Allaha u tim mubarek danima gradila se još jedna Allahova Sveta građevina na Zemlji, treća po redoslijedu izgradnje, ali druga po značaju i svetosti kod dragog Allaha.[25] Znajući to, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, lično je učestvovao u izgradnji ovog mubarek Mesdžida, svakako uz osjećaj velike časti i neizrecive radosti. Osim same Džamije Poslanikove, dragi Allah odredi, kako nam to mnogi vjerodostojni hadisi jasno govore, da i čitav grad Medina postane Njegovo Sveto mjesto (el mekan el muqaddes) na Zemlji.

Završetkom gradnje Poslanikove džamije ujedno je izgrađen i njegov stan u njenom istočnom dijelu, pa je Muhammed, alejhisselam, preselio iz Ebu Ejjubove kuće u svoj novi dom i odmah potom poslao svoga usvojenog sina Zejda u Meku da mu dovede suprugu Sevdu i kćeri Ummu Kulsum i Fatimu. Sa njihovim dolaskom, budući da je Rukajja još ranije učinila hidžru zajedno sa svojim mužem Osmanom, čitava Poslanikova porodica se okupila u Medini, osim njegove najstarije kćerke Zejnebe koja je ostala u Meki sa svojim mužem Ebul-Asom koji, mada bijaše veoma dobar i plemenit, još uvijek bi gluh na poziv islama.

Zejd je tada u Medinu doveo i svoju ženu Umm Ejmen i njihova malog sina Usamu. Kada su se i oni doselili, Muhammed, alejhisselam, osjeti kako bi bilo potrebno da Zejd oženi još jednu ženu, po godinama njemu bližu. Dragi Allah najbolje zna da li je Poslanik, eventualno osjećao neki vid obaveze prema Zejdu, s obzirom da su svojevremeno baš njegove riječi hvaljena jake vjere i plemenitog morala čestite Umm Ejmen bile sevepom Zejdovog insistiranja da ju oženi iako je bila znatno starija od njega, ali je znano da se Muhammed, alejhisselam, obratio Abdullahu ibn Džahšu, sinu svoje tetke Umejme i od njega u Zejdovo ime zatražio ruku njegove lijepe sestre Zejnebe. Zejnebi predloženi brak nije bio pri srcu, ali je ona kao čestita muslimanka bespogovorno poslušala Poslanikovu sugestiju i udala se za njegova posinka Zejda.

U to vrijeme je i Ebu Bekrov sin Abdullah u Medinu doveo Umm Ruman, Esmu i Aišu, pa su se tako stekli svi uslovi da Poslanikov brak sa Aišom, tri godine ranije ugovoren u Meki, sada bude i zvanično sklopljen:

... Vjerovjesnik i kćeri njegove tad se nastaniše sa Sevdom u novoj kući njezinoj. Nakon mjesec ili dva, bijaše odlučeno da bude obavljena svadba Aišina. Ona tad imađaše samo devet godina i bijaše izuzetne ljepote, kako se i moglo očekivati po lozi njezinoj. Kurejši dadoše ocu njezinom ime Atik, a neki kažu da to bijaše s obzirom na lijepo lice njegovo.[26] O majci njezinoj Vjerovjesnik reče: ''Ko hoće da vidi ženu od krupnookih hurija rajskih, neka gleda u Umm Ruman''.[27] Aiši je Vjerovjesnik bio dugo vrlo blizak i drag, i navikla se da ga viđa svakog dana, osim u toku onih nekoliko mjeseci kad su on i otac njezin već bili iselili, a ona i majka njezina ostale u Mekki. Od najranijih godina svojih gledala je oca i majku kako se odnose prema njemu s takvom ljubavlju i poštovanjem kakvu nikom drugom nisu iskazivali. Ne propustiše priliku da i njoj saopće razloge za to. Dobro je znala da je on Poslanik Božiji, da ima redoviti razgovor s melekom Džibrilom, te da je jedini među živim ljudima koji je uznesen u Nebo i vraćen odatle na zemlju. Sama prisutnost njegova kazuje o tome uznesenju i prenosi ponešto od užitka rajskog. U čudesnom doticanju njegovom taj je užitak gotovo opipljiv. Kad drugi bijahu savladani vrućinom, ruka njegova bila je ''studenija od snijega i mirisnija od mošusa''.[28] Izgledao je, uz to, kao onaj koji ne stari, poput vječnika. Oči njegove ne izgubiše ništa od blistavosti svoje. Crna kosa i brada njegova zadržaše mladićki sjaj. Tijelo mu imađaše čilost čovjeka koji ima dvostruko manje godina od onih pedeset i tri minulih od Godine slona.

Za svadbu bijahu poduzete male pripreme – za Aišu ni u kom pogledu dovoljne da bi imala osjećanje velikog i svečanog događaja, pa se ona, kratko prije nego što je trebalo da napuste kuću, iskrade u dvorište kako bi se igrala s prijateljicom koja ja naišla. Ona kaže: ''Igrala sam se na klackalici, a moja duga lepršava kosa bijaše razbarušena. Dođoše i odvedoše me iz igre, i pripremiše me''.[29]

Ebu Bekr je kupio finog crvenog prugastog platna iz Bahreina, pa je od njeg napravljena za nju svadbena haljina u koju je tad odjenuše. Onda je majka njezina odvede u novu kuću, tek izgrađenu, pred kojom je čekaše nekoliko žena od Pomagača (ensarijki). Pozdraviše je riječima: ''Zauvijek u zadovoljstvu! Neka sve bude dobro!'' I uvedoše je Vjerovjesniku. Stajao je tamo osmjehujući se dok joj je ćešljana kosa i dok je kićena ukrasima. Za razliku od drugih njegovih ženidbi, na ovoj nije bilo svadbenog veselja. Sve učiniše koliko je moguće jednostavnijim. Donesena je zdjela mlijeka, pa nakon što se on iz nje napi, ponudi je njoj. Ona snebivljivo odbi, ali kad on ustraja, ona otpi, pa zdjelu ponudi Esmi, sestri svojoj, koja sjeđaše pored nje. I ostali se iz zdjele napiše. Onda se svi raziđoše, pa ženik i mlada ostadoše zajedno. ...[30]

Mubarek brak Muhammeda, alejhisselam, sa hazreti Aišom zaista je faktor kušnje za modernog čovjeka u današnjem vremenu. Razlog tome je dakako u činjenici da je u vrijeme kada je brak sklopljen Resulullah, Muhammed, alejhisselam, bio u starosti od oko 53 godine, dok je hazreti Aiša imala, kako se prenosi, navršenih 9 godina života. Postoje i predaje da je ona u vrijeme ozvaničenja udaje imala oko 12 godina, ali je ipak, koliko mi znamo, sigurnije prvo mišljenje zbog hadisa iz vjerodostojnih zbirki koji jasno spominju starost od 9 godina hazreti Aiše u vrijeme kada se ona zvanično udala za Muhammeda, alejhisselam. Dragi Allah najbolje zna kako je uistinu bilo, ali se bez sumnje može kazati kako je, gledano po mjerilima razuma modernog čovjeka, Aiša bila ''maloljetna'' u vrijeme udaje. Upravo zbog ovog suda o ''maloljetnosti'' uzoholjeni ljudski razum, odnjegovan u filozofiji današnjeg vremena, koje mnogi mudri ljudi s punim pravom nazvaše vremenom ''pobune čovjeka protiv Boga'', uistinu se glede sklapanja ovog mubarek braka nalazi na kušnji, jer mu je prva reakcija da ga osudi zbog velike razlike u dobi bračnih partnera.

Razum ateista i nemuslimana, dakle ljudi koji ne vjeruju u Božiji odabir Muhammeda, alejhisselam, za Njegovog vjerovjesnika, tu nema mnogo dilema i on žuri sa energičnom osudom ovog čina, koju katkad manje ili više prikriva, i to isključivo zbog pragmatičkih razloga, budući da je svjestan da je velikom dijelu čovječanstva Resulullah najdraži od svih ljudi. Ovakvom razumu ništa ne znači argument da je ovaj brak sklopljen uz znanje dragog Boga i sa Njegovim blagoslovom i dopuštenjem. To ga, naprotiv, čak i iritira jer je naviknut da svako upozorenje na nužnost pokoravanja apsolutnom znanju dragog Boga, a priori shvata kao neki tabu, neku zabranu koja ga ograničava u njegovoj kreativnosti i slobodi, čemu se on automatski protivi i želi da i o onome što je došlo od dragog Boga sudi po svojim mjerilima. Zbog toga se oštrica kritike ovakvih ljudi može ublažiti, kako se nama čini, samo njihovim dubljim upoznavanjem izuzetnih ljudskih i ''ovosvjetskih'' vrlina Poslanikove mubarek ličnosti. No, s obzirom na našu nemoć da ovakve ljude osvijestimo, mi se na njih ovdje više nećemo puno obazirati, a dragi Allah upućuje koga hoće i On, hvaljen neka je, najbolje zna koji od takvih ljudi zaslužuju da budu upućeni.

Sasvim je drugačija situacija kad je riječ o vjernicima muslimanima, ali takvim čiji je razum profiliran pod jakim uticajem savremenih intelektualnih tokova i predrasuda, pa su i oni takođe skloni prvoj instinktivnoj reakciji osuđivanja ovako rane Aišine udaje, ali se ipak ustručavaju kritika, budući da su svjesni veličine mubarek Poslanikove ličnosti kod dragog Allaha. Takvi vjernici mogu u svojim srcima osjećati nemir zbog tih unutarnjih konfliktnih osjećanja i zato njima treba posvetiti posebnu pažnju i ne treba žaliti truda da im se pokuša smiriti uznemireno srce. Upravo tim ljudima želimo posvetiti naredne retke ovog kazivanja gdje ćemo, ako dragi Allah dadne, pokušati navesti naše shvatanje o tome kako se, vezano za ovo pitanje, može smiriti srce.

Počinjemo sa razmišljanjem o dvojnoj prirodi ljudskog razuma, a ono što želimo reći najbolje se može vidjeti na zamišljenom primjeru dvojice modernih naučnika koji su npr fizičari i astronomi, a jedan od njih je osvjedočen vjernik u dragog Boga, Stvoritelja, dok je drugi ateist. Ne možemo niti jednom od njih dvojice poreći visok stepen intelegencije i enormno akademsko znanje, ali se dešava da, mada njih obojica svojim britkim razumima posmatraju isti svemir i istu prirodu, jedan svojim razumom vidi Znakove dragog Allaha koji ga još više učvršćuju u vjerovanju, a drugi opet svojim razumom vidi ono što ga još više učvršćuje u nevjerovanju.[31] Pitamo se kako je to moguće da njih dvojica koji operišu istom naukom čiji su zakoni identični za svakog ko ih proučava, i koji promatraju istu prirodu oko sebe, imaju potpuno suprotne spoznaje i izvlače, isto tako, potpuno suprotne, zaključke?! Ovo se po našem mišljenju može objasniti samo time što su njihovi razumi istovjetni samo po svojoj vanjštini, dok su po svojoj biti potpuno različiti. Po nama, dakle, ovaj primjer jasno pokazuje dvojnu prirodu ljudskog razuma, a pošto ne mogu biti dvije istine, to ćemo jedan od njih prepoznati kao istinski razum, a drugi od njih kao pseudo razum (varljivi, neistinski razum).

Ako se upitamo na bazi kojeg kriterija možemo razlikovati istinski od pseudo razuma, jasno nam je da je jedini kriterij apsolutna istina, pa ćemo tako istinski razum definisati kao onaj koji čovjeka približava apsolutnoj istini, a pseudo razum kao onaj koji čovjeka udaljava od nje. S obzirom da je upravo dragi Allah Onaj koji je apsolutno istiniti (Hakk), to ćemo istiniti razum definisati kao onaj koji čovjeka približava dragom Allahu, a pseudo razum kao onaj koji ga udaljava od dragog Allaha.[32]

Ako sada nastavimo razmišljati o istinskom razumu ključ njegove suštine nam daje časni Kur'an:

Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici - svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: "Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih." I oni govore: "Čujemo i pokoravamo se (semi'na ve et'ana); oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti." (2:285)

Dakle, suština vjernika ogleda se u činjenici da oni svjedoče apsolutno savršenstvo dragog Allaha, Boga jednog i jedinog, koji je apsolutno iznad i najsitnije manjkavosti i ograničenja, pa tako i svakoj Njegovoj odredbi svjedoče apsolutno savršenstvo bez imalo manjkavosti i apsolutno dobro bez imalo zla, pa ju, bez imalo dvojbe, potpuno prihvataju izgovarajući riječi: ''Semi'na ve et'ana (Čujemo i pokoravamo se)''. Oni tako svoj razum spuštaju ničice, na sedždu dragom Allahu, Sveznajućem pred svakom Njegovom odlukom koja dođe do njih, bez obzira na to kako njihovom razumu ona izgledala. Čak i ako im se, kad se nađu pred istinom od svoga Gospodara, ''razum'' njoj čudi i kada kao da im šapuće da tu nešto nije u redu, oni tog glasa, znajući da je od prokletog šejtana, ne slušaju niti jednog trena, već svoj razum sedždom i iskrenom predanošću u cijelosti pokoravaju istini od Hakka, od dragog Allaha i nastoje svoja srca njome zadovoljnim učiniti nebi li se kod njih posvjedočila istina plemenitih kur'anskih ajeta:

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe (O, Muhammede, a na taj način i Gospodara tvoga koji te Svojim vjerovjesnikom učinio) ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (4:65)

To je istinski razum, onaj koji hoće uvijek biti zadovoljan dragim Allahom i svakom Njegovom odlukom, onaj koji se iskreno pokorava apsolutnom Znalcu čije savršeno znanje svjedoči, zabranjujući sam sebi da i jednog trena sudi o Njegovim odlukama, već jedino sebi dopušta promišljanje o tome kako da na najbolji način izvrši ono što je naređeno i kako da, eventualno, pronikne u savršenu mudrost Allahove odredbe što dublje može.

Istinski razum se, dakle, voljno odriče slobode svog suda i nastoji svoje promišljanje što može više približiti Božijoj Riječi, dobro znajući kako u savršenosti može učestvovati samo onoliko koliko slobodu vlastitoga nesavršenog promišljanja uspije usmjeriti u tokove potpune i iskrene predanosti i pokornosti Božijem savršenom sveznanju. A, budući da dragi Allah, kako to jedan hadis veli, unižava onoga ko sam sebe uzdiže, a uzdiže onoga ko se pred Njim iskrenom sedždom unizuje, onda čovjek, kad on zajedno sa svojim razumom sedždu dragom Allahu učini i Njegovu odredbu bez pogovora prihvati: ''Semi'na ve et'ana (Čujem i pokoravam se)'', uistinu nadahnućem dobiva istinsko znanje od dragog Allaha u onoj mjeri koliko dragi Allah, Sveznajući hoće da ga pouči:

Allah je, nema boga osim Njega, Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moć Njegova obuhvaća i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni! (2:255)

Prema tome, suština istinskog razuma sastoji se u tome što on zna i prihvata vlastitu ograničenost i nesavršenost, pa ne dopušta sebi da sudi o dragom Bogu; i što mu je jasno da sklad sa savršenstvom u spoznaji i istini može ostvariti jedino putem potpunog predavanja i pokoravanja Savršenom Bogu. Jasno mu je i to da će uvijek znati samo ono čemu ga dragi Allah pouči i onoliko koliko ga On pouči, a on je uvijek zadovoljan s dragim Bogom i s onim što mu On dadne. Zbog toga istinski i razum i može približavati čovjeka dragom Allahu, Hakku kod koga je apsolutna istina.

A, pseudo razum svemu ovome je suprotnost. On hoće da sebe stavi iznad dragog Boga i sebi daje za pravo ocjenjivati valjanost Božijih odredbi. Pseudo razum je, dakle, ohol i umišljen, sebe stavlja u centar svega i o svemu hoće da daje vlastiti sud. Ničemu neće da se pokorava, pa čak ni odluci dragog Boga. Zato ga možemo nazvati i šejtanskim razumom s obzirom da je prokleti Iblis, suočen sa Božijom naredbom o sedždi Ademu, alejhisselam, sebi dao za pravo da sudi o Allahovoj odluci i presudi, neuzubillah, kako je ona pogrešna zato što je njega, stvorenog od vatre učinila nižim od onoga ko je stvoren od zemlje, donijevši zato odluku da je ne izvrši. Dobro je znano šta se zbog ovog desilo sa prokletim Iblisom i jasno je da će isto proći svako onaj ko ide istim putem oholosti, davanja sebi za pravo da o dragom Bogu sudi i bude poricatelj Njegovih odredbi. Pošto, kako maločas napomenusmo, dragi Allah unižava onoga ko sam sebe izdiže, šejtanski je razum put udaljavanja od dragog Boga, udaljavanja od Hakka i apsolutne istine; i zato je to pseudo razum, koji čovjeku, ako ga slijedi, samo nevjerovanje i propast povećava. Tako se i dešava da imamo svjetski priznate naučnike, vrsne znalce nekih Allahovih mjera i zakonitosti koje nazivamo prirodnim zakonima, ali oni nažalost u Njega ne vjeruju i tako svojim ''razumom'' samo svoju propast povećavaju.

Da se, konačno, vratimo svadbi Muhammeda, alejhisselam, i hazreti Aiše.

Ako neko istinu da je hazreti Aiša bila u dobi od 9 godina kad se udala, promatra u perspektivi pseudo razuma, jasno je da će on u tome nalaziti samo nešto što je ružno, nedopustivo i čak, neuzubillah, perverzno. Takav će, nažalost, sam sebe upropastiti zato što je ovdje u pitanju niko drugo do Resulullah, Allahov odabranik, poslanik i miljenik, kojeg klevetati, napadati, optuživati i osuđivati, znači izazvati protiv sebe srdžbu silnog Boga i sam sebe baciti u žestinu njegove savršeno bolne kazne – da dragi Allah sačuva od toga sve one u kojima On svojim sveznanjem vidi i trun dobrote i čestitosti.

Međutim, gledati na ovaj mubarek brak očima istinskog razuma znači posvjedočiti da je taj mubarek brak, bez obzira na hazreti Aišinu mladost, od dragog Allaha[33] određen i blagoslovljen, te po tom osnovu odlučno odbaciti svaku eventualnu negativnu reakciju u duši, svjedočeći savršenost i ljepotu takve Allahove odredbe i takvog postupka Njegovog plemenitog poslanika. A onda, kada ljudski razum pred Allahovom istinitom odredbom i mudrošću učini sedždu i usmjeri se samo ka interesovanju da otkrije plemenitu mudrost sadržanu u tome, dolazi od dragog Allaha nadahnuće koje smiruje srce.

Čovjek onda može osjetiti kako je njegova briga vezana za udaju izuzetno mladih djevojaka u stvari opravdana jer joj je suština u plemenitoj želji da mlada curica bude sačuvana od eventualnih psihičkih i fizičkih trauma. Ali, čovjek će potom, milošću dragog Allaha, uvidjeti da se njegova mjerila pokazuju pogrešnim i da je njegova granica zrelosti osoba sa navršenih 18 godina života u stvari neutemeljena, jer svaki dječak i djevojčica, to je svakome apsolutno jasno, postaju spolno zrelim i osjećaju seksualnu potrebu znatno prije tih famoznih 18 godina starosti. Jasno mu je onda i to da je apsolutno nezamislivo kriviti, neuzubillah, dragoga Boga što je odredio da polno sazrijevanje bude u dobu prije 18 godina. Tada mu se otkriva istina da se psiho-fizička spremnost za brak ne određuje nekom vremenskom granicom starosti od toliko i toliko godina, već prije stanjem zrelosti konkretne ličnosti. Nerijetko se dešava da su neke osobe od 16 godina psihički znatno zrelije od nekih drugih sa 30 godina starosti, a spolno su, ponavljamo, svi zreli prije 18 godina starosti.

Dakle, mi nemamo pravo tvrditi da su mladići i djevojke generalno nezreli prije 18 godina, a zreli nakon toga. To je stvar individualnog slučaja. Neko sazrije prije tog doba, a neko čak osjetno kasnije. Zbog toga čovjek ne treba da se ''pravi pametan'' i precizno određuje vremenske pragove sa generalnim važenjem za sve slučajeve. Mubarek brak Muhammeda, alejhisselam, i hazreti Aiše ga tome poučava.

Ali, ovaj mubarek brak, to je na ovom mjestu veoma značajno sasvim jasno istaći, čovjeka isto tako poučava kako se sklapanje braka mora zakonski regulirati tako da se obavezno osiguraju: ozbiljnost, odgovornost, bračna sreća i harmonija, adekvatna briga o djeci, mogućnost finansiranja bračnog života i drugi relevantni faktori formiranja zdrave porodice. Ovakve pouke se upravo iz mubarek braka mogu izvući kada se shvati kako je za Aišu van svake sumnje svaki trenutak zajedničkog života sa Poslanikom bio ispunjen najljepšim osjećajima i iskustvima, srećom i ljubavlju, bračnom harmonijom bez ikakvih trauma bilo fizičkih bilo psihičkih.

Prema tome, osnovna pouka je u tome da se društveno treba regulirati da se brak sklapa onda kada se objektivno može postići da supružnici žive u svim ljepotama jedne čestite i zdrave porodice, bez obzira na njihovu konkretnu starost.

Završavajući ovo kazivanje o seobi Muhammeda, alejhisselam, iz Meke u Medinu, želimo pomenuti još jednu mu'džizu, još jedno veliko čudo Poslanikovo.

Oaza Jesriba od pamtivjeka bijaše poznata po groznici koja se javljala svake godine u isto vrijeme. Allahovom milošću domaće stanovništvo je vremenom postalo otporno na tu groznicu, ali je ona predstavljala ozbiljnu opasnost za sve došljake, pa se nerijetko znalo desiti da se došljak razboli i umre.[34] Nedugo nakon Hidžreta desilo se da su se Ebu Bekr, Bilal, Amir ibn Fuhejra i još neki muhadžiri razboljeli. Mada se u prvi mah učinilo da je situacija ozbiljna, problem je riješen kada je Muhammed, alejhisselam, uputio dovu dragom Allahu da ta groznica bude odagnana iz Medine, koju mu je Svemilosni ispunio, pa se groznica više nikada nije ponovo pojavila u ovom mubarek gradu.

Nastavit će se, inša'Allah ...