Udruženje Mladi Muslimani

Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (VI dio): spavači u pećini

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 03 Oktobar 2005 16:03

Autor Haris Čengić

Tražeći načina da stanu u kraj Muhammedu, alejhisselam, i njegovu djelovanju, velikaši i vođe Kurejšija na jednom od svojih redovnih sastanaka dosjetiše se da pošalju svoje izaslanike u Jesrib i raspitaju se kod jevreja i kršćana o Poslaniku i novoj vjeri koju on propovijeda, jer su smatrali da oni, budući da baštine ranije objavljene Božje Knjige, imaju dovoljno znanja da ocijene riječi Muhammeda, alejhisselam, i dadnu im informaciju o njemu i njegovoj vjeri. Međutim, kako nam se čini, Kurejšije ovim nisu htjeli da dođu do prave istine o islamu (sa mogućnošću da ga prihvate ako i sljedbenici Knjige potvrde njegovu istinitost), već su prije željeli da pronađu ''dokaz'' o lažnosti i neutemeljenosti Muhammedove, alejhisselam, vjere i učenja. Kada su kurejšijski izaslanici stupili u kontakt sa Kitabijama, njihovi učenjaci su ih uputili da postave tri pitanja Muhammedu, alejhisselam, i da ih obavijeste o njegovim odgovorima.

Slijedeći date upute Kurejšije, po povratku izaslanika u Meku, zatražiše od Poslanika da ih obavijesti o troje: o mladićima koji su nekada davno napustili svoj narod, šta je bilo s njima; o drevnom putniku koji je prošao čitav svijet od istoka do zapada; o tome šta je duša. Saslušavši pitanja, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, reče Kurejšijama da sačekaju do sutradan kada će ih obavijestiti o odgovorima, ali on pri tome zaboravi pomenuti: ''Inša'Allah (ako Bog da)''. Narednog dana Kurejšije dođoše do Poslanika po odgovore ali ih on, budući da u međuvremenu ne primi nikakve objave, moraše vratiti do narednog dana. Međutim, i narednog dana bi ista situacija, i opet narednog ... i to se sve ponavljaše oko petnaest dana. Kurejšije su dolazile po odgovore a Resulullah, Muhammed, alejhisselam, ne primi nikakve objave i ne mogaše im dati odgovore. Poricatelji likovaše, a Poslanik osjeti veliku tugu i bol zbog svega toga.

Konačno je, nakon petnaestak dana, Muhammedu, alejhisselam, došao plemeniti melek Džibril donoseći kur'anske ajete u kojima je, između ostalog, naravno bio i odgovor na postavljena pitanja, ali i objašnjenje Muhammedu, alejhisselam, zbog čega je morao tako dugo čekati:

I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!"; ne dodavši: "Ako Bog da!" A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: "Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga." (18:23,24)

Na ovaj način je ovjekovječena savršeno mudra pouka, i Muhammedu, alejhisselam, i svima nama, da čovjek treba nastojati da što može više i češće osjeća neposredno prisustvo svoga plemenitog Gospodara, dragog Boga, Allaha, koji ga najviše voli, najbolje poznaje, najveće mu dobro želi i koji mu je bliži i od vratne žile kucavice:

Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (50:16)

Čovjekovo je, dakle, da nastoji uzvratiti tu neizmjernu ljubav što mu je dragi Allah pruža, predajući Mu potpuno sebe kroz iskreno obožavanje i trud da svaka misao, svaka riječ, svako djelo bude sedžda (tj. obožavanje) Njega, jednog jedinog Boga i slijeđenje Njegovog poziva što ga odašilja putem Svojih vjerovijesnika i poslanika:

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu. (2:186)

Zatim dalje da, u idealnom slučaju, svaki dah, svaki otkucaj srca bude zahvala dragom Bogu.[1]

U skladu sa ovim, jasno, proističe i to da čovjek mora osjećati i znati da se svaki njegov plan može ostvariti samo ako dragi Allah to dozvoli, i da se na ovo mora stalno podsjećati redovnim izgovaranjem riječi: ''Inša'Allah (ako Bog da)'', kada god govori o svojim budućim radnjama i planovima.

Ova mudrost nije jedina dragocijena baština koju je trajno iznjedrila ova plemenita kušnja kojom je dragi Allah iskušao svoga miljenika i poslanika. Neugodnost koju je Muhammed, alejhisselam, sasvim očevidno osjećao u tih petnaestak dana koliko je ova kušnja trajala, postala je očiglednim dokazom istinitosti činjenice da mu Kur'an časni biva dostavljan od dragog Boga putem meleka, tj. da on, lično, nije autor tih plemenitih riječi, jer, u slučaju da je on autor ranijih ajeta, zar bi toliko dugo odugovlačio u kreiranju novih u za njega tako neugodnoj situaciji. Dugotrajno izostajanje odgovora u toliko neugodnoj situaciji za njega, bilo je, dakle, sasvim jasan dokaz da Poslanik te riječi sam ne sastavlja, a ako bi neko prigovorio da je tako dugo čekao zato što nije znao odgovore na pitanja, takvoga jasno demantuje to što su ajeti Kur'ana, onda kada su došli, donijeli tačne odgovore. Na ovaj način je dragi Allah dao još jedan jasan Znak čime su srca onih kojima je data milost da ga prepoznaju bila upućena u vjeru i/ili još više učvršćena u vjeri.

U ajetima Kur'ana koje je tada Džibril dostavio Poslaniku bili su sasvim jasni odgovori na dva od postavljenih pitanja, i to o mladićima i drevnom putniku, a što se tiče trećeg pitanja Objava je samo naglasila da je riječ o nečemu što je ljudima veoma teško shvatljivo na ovome svijetu i o čemu oni imaju veoma malo znanja:

Pitaju te o duši. Reci: "Šta je duša - samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja." (17:85)[2]

A u pogledu preostala dva pitanja Objava je dala jasne, sadržajne i koncizne odgovore tako da sljedbenici Knjige, kada su ih kasnije Kurejšije o tome izvijestile, nisu mogli ništa drugo do potvrditi podudarnost sa onim što su oni imali.

Što se tiče pitanja o drevnom putniku, Kur'anom je jasno rečeno da je riječ o Zulkarnejnu, Allahovom miljeniku za koga se ne zna pouzdano da li je vjerovijesnik, poslanik ili evlija, ali je sasvim jasno da je on za svoga boravka na ovom svijetu uživao jedan vid Objave, komuniciranja sa dragim Bogom. Uz to mu je Allah dragi darovao veliku zemaljsku moć tako da je sa svojom vojskom prošao čitav u njegovo vrijeme poznati svijet,[3] od krajnje tačke zapada do krajnje tačke istoka.[4] Kur'an nam o njemu govori i više od onoga što su sljedbenici Knjige i Kurejšije pitali Muhammeda, alejhisselam, govori nam o tajanstvenom i znakovitom trećem putovanju u prostranstva središnje Azije gdje je Zulkarnejn, izgradivši veliki pregradni zid preko jednog klanca između visokih planina, po dopuštenju i odredbi dragog Allaha, izolovao od ostatka čovječanstva dva divlja i zločinačka naroda poznata po imenima Jedžudž i Medžudž[5] sve do vremena kratko pred Sudnji Dan.[6] Na ovom mjestu ne namjeravamo više govoriti o Zulkarnejnu budući da se o njemu opširnije govori u dva posebna teksta koji se nalaze na web stranici ''Znaci.com'' (kategorija Povijest islama), pa vas, poštovani čitaoci, na te tekstove upućujemo za daljnje informacije o ovome. Samo ćemo radi cjelovitosti, inša'Allah, navesti ajete časnog Kur'ana koji su Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, objavljeni kao odgovor na drugo od postavljenih pitanja:

I pitaju te o Zulkarnejnu. Reci: "Kazaću vam o njemu neke vijesti." Mi smo mu dali vlast na Zemlji i omogućili mu da izvrši ono što želi, I on pođe. Kad stiže do mjesta gdje Sunce zalazi, učini mu se kao da zalazi u jedan mutan izvor i nađe u blizini njegovoj jedan narod. "O Zulkarnejne", rekosmo Mi, "ili ćeš ih kazniti ili ćeš s njima lijepo postupiti?" "Onoga ko ostane mnogobožac", reče, "kaznićemo, a poslije će se svome Gospodaru vratiti, pa će ga i On teškom mukom mučiti. A onome ko bude vjerovao i dobra djela činio nagrada najljepša, i s njim ćemo blago postupiti."

I on opet pođe. I kad stiže do mjesta gdje Sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čime zakloni. I on postupi s njima isto onako kako je s onima prije postupio.

I on pođe. Kad stiže između dvije planine, nađe ispred njih narod koji je jedva govor razumijevao. "O Zulkarnejne", rekoše oni, "Jedžudž i Medžudž čine nered po Zemlji, pa hoćeš li da između nas i njih zid podigneš, mi ćemo te nagraditi." "Bolje je ono što mi je Gospodar moj dao", reče on. "Nego, samo vi pomozite meni što više možete, i ja ću između vas i njih zid podići. Donesite mi velike komade gvožđa!" I kad on izravna dvije strane brda, reče: "Pušite!" A kad ga usija, reče: "Donesite mi rastopljen mjed da ga zalijem." I tako oni (Jedžudž i Medžudž) nisu mogli ni da pređu niti su ga mogli prokopati. "Ovo je blagodat Gospodara moga!"; reče on. "A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga će se, sigurno, ispuniti." I Mi ćemo tada učiniti da se jedni od njih kao talasi sudaraju s drugima. I puhnuće se u rog, pa ćemo ih sve sakupiti, i toga dana ćemo nevjernicima Džehennem jasno pokazati, onima čije su oči bile koprenom zastrte, da o dokazima Mojim razmisle, onima koji nisu htjeli nista čuti. (18:83-101)

Odgovor na prvo pitanje došao je u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:

Misliš li ti da su samo stanovnici pećine, čija su imena na ploči napisana, bili čudo među čudima Našim? Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: "Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost", Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili.

Ispričaćemo ti povijest njihovu, onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im ubjeđenje još više učvrstili. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: "Gospodar naš, Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili. Narod ovaj naš je mimo Njega druge bogove prihvatio, zašto jasan dokaz nije donio o tome da se treba njima klanjati? A ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu iznosi neistinu? Kad napustite njih i one kojima umjesto Allahu, robuju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti."

I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći, kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti. I pomislio bi da su budni, ali oni su spavali, i Mi smo ih prevrtali sad na desnu, sad na lijevu stranu, a pas njihov, opruženih prednjih šapa, na ulazu je ležao; da si ih vidio, od njih bi pobjegao i strah bi te uhvatio.

I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedne druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?"; upita jedan od njih. "Ostali smo dan ili dio dana", odgovoriše. "Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali", rekoše. "Pošaljite, jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas, kamenovaće vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!"

I Mi smo, isto tako, učinili da oni za njih saznaju, da bi se uvjerili da je istinito Allahovo obećanje i da u čas oživljenja nema nikakve sumnje, kada su se između sebe o njima raspravljali, i rekli: "Sagradite na ulazu u nju ogradu, Gospodar njihov najbolje zna ko su oni." A onda oni do čijih se riječi najviše držalo rekoše: "Napravićemo na ulazu u nju Bogomolju!"

Neki će reci: "Bila su trojica, pas njihov je bio četvrti", a neki će govoriti: "Bila su peterica, pas njihov je bio šesti", nagađajući ono što ne znaju, dok će neki reći: "Bila su sedmerica, a pas njihov bio je osmi." Reci: "Gospodaru mome je dobro poznat njihov broj, samo malo njih to zna. Zato ne raspravljaj o njima osim površno, i ne pitaj o njima od njih nikoga!"

I nikako za bilo šta ne reci: "Uradiću to sigurno sutra!"; ne dodavši: "Ako Bog da!" A kada zaboraviš, sjeti se Gospodara svoga i reci: "Gospodar moj će me uputiti na ono što je bolje i korisnije od ovoga."

A oni su ostali u pećini svojoj tri stotine i još devet godina. Reci: "Allah najbolje zna koliko su ostali; tajne nebesa i Zemlje jedino On zna. Kako On sve vidi, kako On sve čuje! Oni nemaju drugog zaštitnika osim Njega, a On ne uzima nikoga u odlukama Svojim kao ortaka." (18:9-26)

Vidimo kako nas navedeni ajeti časnoga Kur'ana, dajući odgovor na postavljeno pitanje, upoznaju sa skupinom mladića, iskrenih muslimana koji su ostali odani jednom Bogu, Allahu dragom u vrijeme kada je narod njihov bio zapao u ponor višeboštva. Oni su se, srca osnaženih Allahovom pomoću, javno suprostavili narastajućoj plimi duhovne tmine mnogoboštva i idolatrije u njihovoj zajednici čime su došli u sukob sa zabludjelom većinom. Kur'an časni nam dalje kazuje kako su oni odlučili da se sklone u jednu pećinu i na taj način izdvoje od nevjernika i politeista da bi sačuvali svoju vjeru i sebe same od duhovnog i fizičkog zuluma kome su mogli biti izloženi. Allah dragi je učinio da i oni i njihov vjerni pas koji ih je svuda pratio utonu u dubok san u kojem su ostali tristotine i devet lunarnih godina po zemaljskom računanju vremena. Dragi Allah je učinio još i to da Sunčeve zrake prilikom izlaska sa desne strane zaobilaze pećinu u čijem središtu su oni i njihov vjerni pas spavali, a prilikom zalaska sa lijeve. Tako neobično ponašanje Sunca bilo je očevidan Znak, veličanstveno znamenje dragog Allaha za svakoga ko je to mogao uočiti. Budući da to nije bila smrt njihova tijela nisu bila mrtva, pa su ih meleki povremeno okretali na desni bok pa na lijevi, i obratno, kako ne bi dobili povrede od dugog ležanja. Prizor veoma strašan za svakoga ko bi tu eventualno pristupio: tajanstvena pećina oko koje sunčeve zrake ''plešu'' na sasvim neobičan i mističan način, na ulazu leži pas ispruženih prednjih šapa, ''ni živ ni mrtav'', a u tamnom središtu skupina mladića, izgledaju kao da su budni ali oni spavaju dubokim snom, neka nevidljiva sila im okreće tijela čas na desni čas na lijevi bok ... sve bi to sledilo srce svakog očevica i on bi brzo utekao sa tog jezovitog mjesta.

Za vrijeme njihova sna nevaljale generacije njihova naroda su pomrle i naslijedili su ih čestiti potomci koji su se, neizmjernom Allahovom milošću, generalno povratili istinskoj vjeri, ali je među njima još uvijek bila prisutna jedna zabluda – nisu imali istinskog uvjerenja u proživljenje tijela nakon smrti. I onda se otkriva još jedna plemenita savršena mudrost dragog Allaha koji je učinio da se spavači probude nakon ravno tri stotine i devet godina sna da bi bili očevidan dokaz proživljenja čovjeka nakon smrti, i njegove duše i njegova tijela, i kako bi njihov narod istinski, bez imalo sumnje, posvjedočio istinitost Allahovog proživljenja mrtvih. I zaista, njihovo buđenje nakon toliko godina provedenih u snu, bilo je popriličan šok kako za njih tako i za njihov narod, koji je ipak iz toga izgleda izvukao pouku i shvatio da u proživljenje nakon smrti na Sudnjem Danu nema nikakve sumnje.

Obzirom da časni Kur'an ne kazuje šta se dalje zbilo sa mladićima nakon njihova buđenja mi o tome ne možemo ništa sasvim pouzdano kazati. Izgleda da su oni ubrzo, ili ponovo zaspali čekajući eventualno ponovno buđenje, ili umrli. Dragi Allah najbolje zna. Njihov narod je, odlučivši obilježiti mubarek pećinu i sačuvati sjećanje na mubarek mladiće, vjerovatno na njezinom ulazu izgradio mesdžid (Bogomolju) i vjerovatno tu postavio kamenu ploču na kojoj su bila uklesana njihova imena.

Ovo je otprilike ono što možemo saznati o ovom znamenitom i poučnom događaju na bazi ajeta časnoga Kur'ana, u onoj mjeri u kojoj ih mi sa našim ograničenim razumom trenutno možemo razumjeti, a dragi Allah sve najbolje zna.

U želji da vam, poštovani čitaoci, pružimo što možemo više informacija, a budući da nismo do sada mogli pronaći vjerodostojne hadise o ovoj temi, odlučili smo se da konsultiramo neke muslimanske predaje o ashabima kehfa (stanovnicima pećine) do kojih smo došli, kao i izvijesne izvore iz kršćanske tradicije, te na bazi toga, moleći dragog Allaha za oprost i uputu, pokušamo predočiti nešto širi opis ovog znamenitog događaja.

Pomenuti izvori nas upućuju da ovaj događaj vremenski lociramo u vremenu između Mesiha Isaâ, alejhisselam, i Muhammeda, alejhisselam, a prostorno na teritoriju Rimskog carstva, i to jedinstvenog carstva koje je bilo vjerno tradicionalnoj mnogobožačkom rimskoj vjeri u vrijeme ulaska mladića u pećinu, i kasnije, u vrijeme njihova buđenja, Bizanta (istočnog carstva) kada je kršćanstvo već bilo prihvaćeno kao službena vjera.[7]

U vrijeme nedugo nakon prvog boravka Mesiha Isaâ, alejhisselam, na Zemlji Rimsko carstvo bilo je poprište mnogih burnih zbivanja između kojih nas ovom prilikom najviše interesuju vjerska gibanja unutar ovog ogromnog prostora. U to vrijeme rimski vladajući krugovi kao i većina naroda baštinili su tradicionalnu mnogobožačku vjeru u dobroj mjeri zasnovanu na vjerskoj tradiciji antičke Grčke. Međutim, ogromni duhovni podsticaj istinske Allahove vjere izazvan boravkom Isaâ, alejhisselam, izazvao je snažne vjerske procese čiji su talasi počeli podrivati vjersku osnovu Rima. Mnogobožački paganski autoriteti Rima morali su da se suoče sa egzistiranjem tri izražene vjerske skupine jevreja, kršćana i muslimana[8] unutar njihove države, čijeg su se djelovanja vjerovatno ozbiljno plašili. Zavedeni od strane prokletog Iblisa i njegovih vojski započeli su sa brutalnim progonima pripadnika svih ovih skupina. Tako su prve decenije i stoljeća nakon prvog boravka Mesiha, Isaâ, alejhisselam, uglavnom bili obilježeni žestokim progonima svih monoteista na područjima pod rimskom upravom.

U tom vremenu[9] živjeli su u maloazijskom gradu Efsusu[10] mladići, čestiti vjernici, muslimani, koji su predmet našeg interesovanja. Izgleda da je u tom gradu živjeo značajan broj muslimana, Isaovih, alejhisselam, valjanih sljedbenika. Međutim, nad njima i njihovom vjerom stalno je bila prijetnja rimskih progona. Stanje se naročito zakomplikovalo kada je u grad stigao vladar Dekjanus[11] sa svojom vojskom. Dekjanus je odmah izdao naredbe o najstrožijoj zabrani prakticiranja Isaove, alejhisselam, vjere i o obaveznom prinošenju žrtava rimskim božanstvima. Pretpostavljamo da je jedan broj vjernika ostao dosljedan i radije, hvala dragom Allahu, odabrao šehadet (mučeničku šehidsku smrt) nego li javno prakticiranje mnogoboštva, dok su mnogi među njima morali prikrivati svoju istinsku vjeru i javno se prikazivati mnogobošcima. Naši mladići su, kako se prenosi, bili sinovi ljudi bliskih Dekjanusu i po tom osnovu i oni sami su bili dio Dekjanusove dvorske svite. Čak se prenosi da su bili neposredni savjetodavci Dekjanusovi. Živeći u takvoj sredini i obnašajući takve funkcije oni su bili prisiljeni kriti svoj islam. Vremenom su, družeći se međusobno, otvorili svoja srca jedni drugima i, shvativši da su svi muslimani, postali su nerazdvojni. Kriomice su i unutar Dekjanusovog dvora padali dragom Allahu na sedždu. Jedne prilike se, sa Allahovim dopuštenjem, desilo da ih je jedan uhoda otkrio za vrijeme ibadeta i prijavio Dekjanusu. Silnik je bio prepun bijesa, ali je ipak osjećao izvijestan respekt prema njihovim porodicama i, nadajući se da će se ''urazumiti'', ostavio im rok od tri dana da se povrate ''vjeri svoga cara i svojih predaka''. Pošto je u ta tri dana Dekjanus namjeravao napustiti grad radi obilaska nekih drugih područja, mladići su vidjeli u tome svoju šansu. I pored pritisaka i kontrole svojih porodica, milošću dragog Allaha, uspjeli su se tajno sastati i dogovoriti da zajedno pobjegnu iz grada jer su svi bili čvrsti u vjeri i nije im ni na um padalo da prihvate mnogoboštvo. Pomoć plemenitog Gospodara svih svjetova pratila ih je u svemu, pa su se svi oni uspjeli noću neopaženo izvući iz svojih kuća i sastati na jednom mjestu izvan grada. Sa istinskim pouzdanjem u dragog Boga krenuli su na svoj put hidžre čvrsto riješeni da se ne vraćaju kući sve dotle dok prilike ne budu bolje. Iz straha da nebi bili opaženi nisu mogli uzeti konje tako da su morali ići pješice. Hodili su kroz divljinu što su brže mogli u želji da se što više udalje od grada. Međutim, budući da su znali da će ih, iako imaju tri dana prednosti, Dekjanusovi progonitelji na konjima lahko stići i pohvatati, jasno im je bilo da se negdje moraju sakriti, i to negdje gdje ih niko ne može pronaći barem dok malo bijes Dekjanusova ne splahne i pažnja tragaoca ne popusti. Išli su što su mogli dalje od uobičajenih puteva pa nikoga od ljudi nisu susretali. Tako je bilo sve dok nisu primijetili nedaleko od sebe jednoga pastira koji je napasao stado ovaca. Vjerovatno u želji da od njega kupe malo hrane i pića, i da dobiju informacije, odlučili su ne izbjeći ga već malo sa njim porazgovarati. Oštroumni pastir je odmah uočio da su njegovi sagovornici bjegunci tako da su oni, pouzdavši se u dragog Allaha, odlučili kazati mu punu istinu o sebi i svome bijegu od Dekjanusovog zuluma. Ispravnost njihove odluke da se oslone na dragog Allaha te pastiru otvore svoja srca, odmah se potvrdila budući da je i čestiti pastir otkrio da je musliman, predan dragom Bogu i sljedbenik Mesiha Isaâ, sina Merjemina, alejhisselam. Zamolio je da i njega prime u svoj džemat (zajednicu) odlučivši da do kraja bude s njima, a oni su, naravno, s radošću na to pristali. Posjedili su još malo na tom mjestu u savjetovanju šta da čine i u kom pravcu da idu. Pastir je imao ponajbolji prijedlog. Rekao im je za jednu pećinu, koja je bila u planinama nedaleko od mjesta na kome su se nalazili, gdje je on ranije znao sklanjati ovce za vrijeme jake grmljavine i kiše. Iako su još uvijek bili jako blizu Efsusa ipak su odlučili da prihvate pastirov prijedlog jer se pećina, vjerovatno, nalazila u brdima podalje od svih uobičajenih puteva u jednom slabo pristupačnom kraju, a i pastir je bio ubijeđen da osim njega možda niko drugi i ne zna za nju. Mada neke predaje kazuju da je pastir jednostavno ostavio ovce da se kasnije nakon ispaše same vrate svome vlasniku, nama izgledaju prihvatljivije one koje kazuju da su oni sačekali na zakazanom mjestu dok pastir ne vrati ovce vlasniku i onda im se pridruži. Takvog smo mišljenja prvo jer je riječ o čestitim vjernicima koji nisu htjeli iznevjeriti povjerenje koje je vlasnik stada imao u pastira, i drugo zbog toga što bi povratak samih ovaca u grad mogao navesti progonitelje da pođu u tom pravcu i potraže nesavjesnog pastira. Kada su se ponovo susreli na zakazanom mjestu i krenuli, svi zajedno su se iznenadili ugledavši kako ih slijedi pastirov vjerni pas čuvar ovaca. Pobojali su se da ih pas lavežom ne oda progoniteljima pa su ga više puta pokušavali otjerati sve dotle dok se nije desilo čudo, jasno Znamenje dragog Allaha, kada je plemenita životinja progovorila ljudima sasvim razumljivim govorom. Mubarek pas[12] ih je upitao zašto ga uporno od sebe tjeraju kad je i on, kao i oni, spoznao dragoga Boga, svoga Gospodara, i kad želi da bude zajedno s njima na putu istine. Ushićeni i neizmjerno obradovani ovim veličanstvenim Znamenjem prihvatili su psa u svoje društvo i brzo krenuli u pravcu pećine. Stigavši tamo smjestili su se ispred pećine i malo se odmorili i okrijepili. Kada je pala noć ostavili su psa da stražari na ulazu u pećinu kako bi ih mogao na vrijeme upozoriti ako bi se neko počeo približavati, a oni su se uputili dublje ka njenoj unutrašnjosti. Vjerna životinja je legla na mjestu gdje joj je rečeno ispruživši svoje prednje šape i čuvajući stražu, dok su oni pronašli jednu pogodnu odaju u sredini pećine i tamo se smjestili. Budući da su bili umorni brzo su zaspali. Dragi Allah je Onaj koji uzima duše onih koji umru i onih koji spavaju, pa zadržava duše umrlih kod Sebe, a vraća duše usnulih da se bude i borave na ovom svijetu do ispunjenja određenog im roka,[13] a u ovom slučaju uzvišena volja Njegova je bila da mubarek mladići i njihov pas ostanu u snu čitavih tri stotine i devet lunarnih zemaljskih godina, tako da su svi oni utonuli u dugotrajan san.

Za to vrijeme, po povratku Dekjanusovom, u gradu se saznalo za njihov bijeg. Predaje kazuju kako su se njihove porodice njih odrekle u strahu od Dekjanusove osvete, a silnik je sakupio veliki broj konjanika i poslao ih da detaljno pretražuju čitavo šire područje kako bi ih što prije pronašli.

I ovdje postoje razlike u predajama: kršćanska tradicija i jedan dio muslimanskih predaja kazuju da su Dekjanus i njegovi progonitelji pronašli pećinu i zatekli ih u snu, a onda je zločinac odlučio kazniti ih tako da zazida ulaz u pećinu i žive ih zatrpa. Zlurado je razmišljao o njihovoj boli i očaju kad se sutradan probude i ustanove da su osuđeni na polaganu smrt u blokiranoj pećini, ali nije mogao ni zamisliti kakvo je veličanstveno Znamenje plemeniti Gospodar svih svjetova u njima odredio čovječanstvu dati. Dvojica vjernika iz Dekjanusove pratnje, koji su također krili svoje vjerovanje, duboko pogođeni sudbinom mladića odlučiše ostaviti skriveni haber (vijest) o njima za buduće generacije. Inkognito su uklesali njihova imena, rodove i opis svih događaja na jednu, po ovim predanjima, olovnu ploču, koju su onda stavili u jedan olovni kovčezić i tajno uzidali u jednom kraju zida kojim je zatvoren ulaz u pećinu. Pećina je ostala zazidana i njezini stanovnici zaboravljeni sve dotle dok, voljom dragog Allaha, neposredno prije nego je došlo vrijeme buđenja mladića, jednom čovjeku nije na srce spuštena pomisao da kamenje iz zida iskoristi za gradnju vlastite štale ili drugog objekta. Srušio je zid, ali ne i onaj njegov dio gdje je bio uzidan kovčezić sa pločom, i tako otvorio ulaz u pećinu. Nije imao nikakva interesa da ulazi unutra tako da u tmini pećine nije primijetio niti psa koji je ležao sasvim blizu, a kamoli mubarek mladiće koji su bili dublje unutra. Kratko nakon ovoga Allahovom voljom mladići su se probudili. Evo, otprilike ovako kazivaju kršćanske tradicije i uz njih jedan dio muslimanskih predanja.

Međutim, iako naprijed pomenuti tok događaja manje više nalazimo u svim muslimanskim predajama do kojih smo do sada mogli doći osim jedne, nama je nekako logičnije i prihvatljivije mišljenje koje nalazimo u preostalom izvoru po kome niti Dekjanus, niti bilo ko drugi, nije mogao pronaći pećinu i mubarek stanovnici pećine su bili skriveni sve do vremena njihova buđenja. Naime, ovakvog smo mišljenja, naravno ne negirajući sve ono što su čestiti i plemeniti Allahovi robovi uistinu o tome govorili, zbog toga što nas ono neobično kretanje Sunca na neki način asocira na to da otvor pećine nije bio zazidan, jer ako je zazidan onda se uopće i ne vidi pećina, i onda se začudno kretanje Sunca nikako ne bi moglo za nju vezati. Međutim, Kur'anom je časnim jasno[14] rečeno:

... I ti si mogao vidjeti kako Sunce, kada se rađa, obilazi pećinu s desne strane, a kada zalazi zaobilazi je s lijeve strane, a oni su bili u sredini njezinoj. To je dokaz Allahove moći ... (18:17)

Dakle, Kur'an časni kaže da je eventualnom promatraču bilo sasvim vidljivo da Sunce zaobilazi pećinu sa desne strane pri izlasku i lijeve pri zalasku. Mi ovo razumijevamo kao znak da je pećina bila prepoznatljiva kao i začudno kretanje Sunca oko nje, a to nikako nije mogla biti sa zazidanim ulazom budući da bi tada izgledalo da Sunce kruži oko neke stijene, a ne oko pećine. Isto tako, Kur'an časni nam govori o jezovitom prizoru koji bi srce napunio strahom bilo kojem eventualnom posjetitelju pećine, što opet može asocirati na to da se u pećinu moglo ući pa prema tome i otvor nije mogao biti zazidan.[15] Ovo je, ponavljamo, naše shvatanje i naše mišljenje koje imamo bez ikakve želje da, ponavljamo i to, negiramo ono što su duhovni velikani među muslimanima uistinu o tome rekli, a samo dragi Allah o svemu punu istinu zna.

U svakom slučaju, mladići i njihov pas su snivali mirnim i neometanim snom u jednom ''zamrznutom'' ambijentu koji je remetio samo povremeni dolazak meleka koji su okretali tijela spavača.[16]

Prolazile su godine, decenije i stoljeća. Vrijeme progona i patnji u Rimskom carstvu je prolazilo a sve više je Isaova, alejhisselam, vjera dolazila do izražaja, sve dok se na kraju, u vrijeme vladanja imperatora Konstantina, nije desilo da njezina iskrivljena kršćanska varijanta, bude proglašena za zvaničnu službenu vjeru Rimskog carstva. Nažalost, dogodilo se (dragi Allah poznaje svu savršenu mudrost i ljepotu Njegova dopuštenja da se baš tako dogodi) da iskrivljena varijanta Isaove, alejhisselam, prave vjere imenovana kao kršćanstvo bude nametnuta za državnu vjeru čitavog carstva, pri čemu je istinska Isaova, alejhisselam, vjera iskrene i potpune predanosti jednom i jedinom uzvišenom Bogu (islam) bila potisnuta. Međutim, i pored ovih i ovakvih historijskih činjenica, ipak je izvorni islam, čista vjera Mesiha Isaâ, alejhisselam, doista bio prisutan ponegdje na teritoriji Rimskog carstva.[17] Ajeti časnoga Kur'ana koji ljude iz grada Efsusa u vrijeme buđenja spavača prikazuju kao vjernike[18] daju nam, ako smo ih dobro shvatili i protumačili, neoboriv dokaz da je u toj provinciji Bizanta bio pretežan broj pravih Isaovih, alejhisselam, sljedbenika, dakle muslimana. Moguće je, a dragi Allah najbolje zna, da je tadašnji car Bizanta[19] ispravno shvatao Isaovu, alejhisselam, vjeru i tako i sam bio jedan od istinskih vjernika, muslimana.[20] U svakom slučaju predanja nam kazuju da je u to vrijeme među vjernicima bila poprilično raširena sumnja o proživljenju ljudi nakon smrti, odnosno njihovih tijela, jer se smatralo da je onosvjetski život samo život duša i da će samo duše, a ne i tjela, biti proživljene. To je svakako brinulo ispravno upućene vjernike i mnogi su od njih, najvjerovatnije, svesrdno i ustrajno upućivali dove dragom Allahu da vjernike milošću Svojom uputi na ispravno vjerovanje i po tom pitanju. Dragi Allah, Svemilosni (Rahman), Milosni (Rahim) odredio je da ove dove budu ispunjene i tako se desilo da su se naši mladići nakon proteka tolikih godina ponovo pojavili u ovosvjetskom toku historije čovječanstva.

Kada su se probudili, vjerovatno su po izvijesnom stepenu utrnuća i blagoj ukočenosti njihovih udova zaključili da su neuobičajeno dugo spavali. Razgibavajući se pokušavali su da odgonetnu koliko dugo su spavali. Naravno apsolutno nisu ni pomišljali da je njihov san mogao trajati više od nekoliko desetaka sahata, pa su sva njihova razmišljanja išla ka dužini sna iskazanoj u sahatima. Uglavnom su procijenili da su spavali jedan dan, ili možda jedan njegov dio. Zadužili su jednog između njih da inkognito ode u grad i donese im nešto hrane. Kada je izašao iz pećine, ono što je vidio izuzetno ga je zbunilo. Planine i doline su istina bile onakve kakve ih je on oduvijek pamtio, ali su svi detalji bili na neobjašnjiv način poremećeni. Idući putem prema gradu, neizrecivo zbunjen, vjerovatno je sam sebe u mislima pitao pitanja kao što su na primjer: gdje je nestalo ono veliko drvo pored kojeg smo jučer prošli, kako je samo za jednu noć mogao presušiti onaj obilni izvor, odakle onaj palminjak tamo kad ga jučer nije bilo, i tome slično. Stigavši u grad njegova narastajuća zbunjenost dosegla je šokantni vrhunac kada je iznad ulazne kapije jasno pročitao natpis: La ilahe illallah ve Isa ruhullah.[21] Nije mogao da vjeruje, protrlja oči i opet pogleda, i uvjeri se da natpis uistinu stoji. Zbunjen uđe u grad pitajući se u sebi kako je to moguće kad je još jučer bivao ubijen svako ko bi tako nešto samo pomenuo, a kamoli postavio ploču sa takvim natpisom na javnom mjestu. Idući dalje zbunjenost mu je i dalje rasla jer je uočio kako je grad bio totalno drugačiji: zgrade, ulice, raspored objekata ... sve se izmijenilo, ... i to samo za jednu jedinu noć. Nikoga od ljudi nije mogao da prepozna, a i njihov jezik je imao neki čudan akcent. Kada je kupljenu hranu pokušao platiti novcem kojeg je imao kod sebe suočio se sa začuđenim pogledom trgovca i pitanjem da li je to on pronašao kakvo skriveno blago. Ništa mu nije bilo jasno. Kakvo blago, pa to su samo uobičajeni srebrni dukati sa likom Dekjanusa, ništa neobično ... Govorio je trgovcu da su srebrnjaci njegovi, da ih je još jučer iz svoje kuće uzeo, a trgovac je ponavljao svoje pitanje i uporno ga ubjeđivao da mu kaže gdje je to blago, ujedno ga fiksirajući pogledom sa očitim nastojanjem da pronikne da li je njegova mušterija luda, ili je prepredenjak, ili ga samo pravi budalom. Ovo je privuklo pažnju i drugih ljudi koji su zbunjeno i znatiželjno gledali u srebrnjake iz davno minulih vremena i u čudnoga neznanca koji je uporno ponavljao da je novac njegov i da ga je još jučer uzeo iz svog doma. Na kraju su, moguće pozvani od nekog od prisutnih, stigli i gardisti. Trgovac im je rekao da je ovaj neznanac pronašao blago sa zlatnicima i srebrnjacima iz davnih vremena, ali uporno to negira ili zato što je lud, ili što je lukavi prepredenjak koji imitiranim ludilom želi izbjeći prijavljivanje blaga vlastima i plaćanje obaveznog zekata (poreza) na njega. Gardisti su odlučili sprovesti ga u palatu pred vladara grada da on donese odluku o ovom čudaku. Kada su ga vojnici poveli sa sobom mladić se u sebi jako uplašio jer je znao da će ga Dekjanus sigurno prepoznati. Strah mu je navirao ali su mu snažna vjera i tevvekul (pouzdanje) u dragog Allaha učvrstili srce i ulili hrabrost. Bio je spreman na šehadet, ali su mu prizori koje je mogao vidjeti dok su ga vojnici provodili kroz gradske ulice, nagoviještavali da možda mučenička smrt i nije neizbježna. Naime, i dalje sa čuđenjem i ogromnom zbunjenošću, ustanovio je da nigdje ne vidi niti jednog idola, a još jučer grad ih je bio pun, tamo gdje je jučer stajao veliki idolopoklonički hram sada je bila sasvim druga građevina. Razmišljao je da možda Dekjanus nije otišao u svoju prijestonicu a lokalni vladar kojega je ostavio možda nije idolopoklonik. Da se nešto veliko, izuzetno veliko desilo, nešto što daje objašnjenje svim ovim čudnim stvarima koje je vidio još od izlaska iz pećine, već mu je bilo poprilično jasno, a u to se potpuno uvjerio kada su ga vojnici uveli u palaču. On, koji je toliko boravio u Dekjanusovoj palači i znao svaki njezin kutak, osvjedočio se da to niti izbliza nije ista palača. Strah je prestao i sada je samo sa velikim interesovanjem posmatrao šta će se zbiti, u srcu osjećajući da će mu dragi Allah vrlo brzo dati objašnjenje. Doveli su ga do gradskog vladara, i naravno to nije bio Dekjanus. Vojnici su objasnili vladaru da postoje ozbiljne indicije da je ovaj mladić pronašao blago iz davnih vremena ali ga želi prikriti praveći se da ništa o tome ne zna. Čestiti vladar ga je blago pogledao i umirujućim riječima mu se obratio rekavši mu da je Allahov propis da država mora uzeti dio od svakog blaga na ime zekata, te da ih interesuje samo taj dio, a ostatak mu niko neće oduzeti. I dalje zbunjen, ali sada već umiren budući da očevidno pred sobom ima čestitog i blagog upravitelja, toliko različitog od zlog i pokvarenog nasilnika Dekjanusa, koji vjeruje u dragog Boga i slijedi istinsku Mesihovu vjeru, mladić je potanko ispričao svoju priču i priču svoje braće po vjeri. Veliko interesovanje sa kojim su upravnik grada i svi prisutni u njegovoj palati isprva slušali izlaganje nepoznatog mladića, vrlo brzo se pretvorilo u istinsku vjersku oduševljenost kada se neko[22] dosjetio davne pripovijesti o nestalim mladićima iz Dekjanusovog doba i predanja da će se oni, voljom dragog Boga, vratiti. Trnci su im svima prošli kroz srca i tijela. Uvjerili su se da je to veliko Čudo dragog Boga i očevidan Znak njima, jer pred njima stajaše mladić koji je živjeo i nestao prije tri stotine i kusur godina, a sada bijaše tu pred njima, mogli su ga gledati vlastitim očima, slušati njegov govor vlastitim ušima, mogli su ga rukama opipati, ... pa ko bi onda mogao i posumnjati u proživljenje nakon smrti!?

U gradu je nastala velika pometnja, svi su žurili da što prije dođu ispred upravnikove palate i vide mubarek mladića. Gradski vladar i prisutni vjerski učenjaci pitali su ga o ostalima i on je odlučio da ih sve skupa povede do pećine. Upravitelj, vjerski i ostali dostojanstvenici jahali su lagano u društvu mladića putem kojim ih je on vodio, a velika masa svijeta je išla za njima. Ako je još kod njih i bilo kakvih sumnji one su se raspršile kada im je mladić putem potanko objašnjavao šta se sve izmijenilo protokom vremena, a nekih stvari o kojima je on govorio mogli su se sjećati najstariji stanovnici grada.

Kada su se primakli pećini mladić ih je zamolio da ga puste da on sam ode do svojih drugova jer bi oni mogli pomisliti da su ih pronašli Dekjanusovi vojnici, tako da su svi ostali u podnožju brda a on sam je pošao ka pećini, naravno noseći hranu i piće za njih i njihova psa.

Kada je ušao unutra svi su se obradovali jer su se već počeli brinuti za njega, a i već su počeli osjećati glad i žeđ. Dao im je vremena da se malo okrijepe i onda im polahko objasnio šta se zbilo. Srca su im bila prepuna ljubavi (aška) i suze su im kvasile lica kada su, padajući na sedždu u nutrini pećine, zahvaljivali dragom Allahu na neizmjernoj milosti i blagodarnoj pažnji koja im je pružena. Zaista bijahu oduševljeni saznanjem kakvu im je počast Uzvišeni podario i kakvo je Znamenje ljudima u njima dao, ali kasnije osjetiše zebnju u srcima jer se vjerovatno sjetiše veoma sličnog slučaja sa Allahovim miljenikom, plemenitim vjerovijesnikom Uzejrom, alejhisselam, koji je bio u davna vremena usmrćen u vremenu od stotinu godina i onda proživljen.[23] Znali su da su neki ljudi, nažalost, pogrešno protumačili veliko čudo dato Uzejru, alejhisselam, i počeli ga smatrati, neuzubillah, sinom dragog Allaha, a identično zastranjenje mnogih u pogledu Mesiha Isaâ, alejhisselam, je bilo dio njihove (nažalost i naše danas) svakodnevice. Zbog toga su se uplašili da se slično ne desi i u njihovom slučaju, da ih ljudi u neznanju počnu smatrati Božjim sinovima ili slično tomu. U takvom stanju svi su zajedno uputili dovu dragom Allahu da ih od toga sačuva i uzme sa ovog svijeta. Milostivi im se odazvao tako da su im meleki ponijeli duše njihovu Gospodaru, a tijela su im ostala, koliko je nama poznato, u pećini koja je postala njihovim kaburom.[24] Naravno, imamo jake razloge da nimalo ne sumnjamo da je i njihov plemeniti pas skupa s njima dosegao one stepene milosti i ljubavi dragog Allaha koje mu priliče prema savršenoj odredbi Gospodara svih svjetova.

Prema tome, znano je da ih je dragi Allah, nakon što su Mu uputili dovu, ponovo uzeo sa ovog svijeta na rok koji je On odredio. Međutim, ne zna se tačno kada se to desilo, tj. ne zna se, barem koliko mi znamo, koliko su oni vremena proveli sa svojim narodom nakon njihova buđenja pa do ponovnog nestanka.

Predaje su različite. Tako jedni vele da su nestali odmah čim se njihov drug vratio, tako da svijet nikoga od njih, osim jednoga, nije vidjeo. Drugi vele da su gradski vladar i vjerski mudraci ušli u pećinu, pronašli uzidanu olovnu kutijicu sa pločama na kojima je bio natpis o njima,[25] susreli se s njima i popričali, i kada su ih napustili, pećina i mladići su ponovo skriveni da ih niko nije više mogao naći. Treći opet kazuju kako je njih sve narod vidjeo i da su oni proboravili neko vrijeme u svom gradu, pa je čak i dobri car Tendosis[26] stigao iz Konstatinopolisa da se susretne i porazgovara s njima, i da su se tek onda oni vratili u pećinu i bili ponovno skriveni.

Dragi Allah jedino pravu istinu zna, a nama se čini da oni ipak nisu tek tako naprasno nestali nakon buđenja zbog toga što ajeti časnoga Kur'ana jasno kazuju kako je njihov slučaj bio jasno i očevidno Allahovo Znamenje ljudima i pouka da je proživljenje nakon smrti istina u koju nema sumnje. Odatle nam se čini logičnim da su oni doista proboravili sa svojim narodom jedan period vremena, vjerujemo dovoljno dug da većina ljudi primi pouku, prije nego im je ispunjena dova da budu ponovo uzeti sa ovoga svijeta.

Nakon njihovog ponovnog povlačenja u pećinu i nestanka, kako nam časni Kur'an kazuje, ljudi su bili u dilemi kako da obilježe to mubarek mjesto Allahovog znamenja i pouke. Tako su jedni predlagali da se to ogradi, ali je prevladalo mišljenje onih koji su predlagali da se pored same pećine, koliko je nama znano, na njezinom ulazu, sagradi mesdžid, kuća u kojoj se dragom Allahu na sedždu pada, u kojoj se Njega mnogo spominje, slavi i veliča. Mislimo da su tom prilikom i postavili kamenu ploču sa uklesanim njihovim imenima i pripovijesti o njima za nauk budućim generacijama, a dragi Allah najbolje zna. Njemu neka je svaka slava i hvala.

* * *

Nakon ove digresije vraćamo se kazivanju o Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam.

Kada su sljedbenici Knjige informisani o onome što im je odaslato kao odgovor na pitanja koja su postavili, kao što ranije rekosmo, nisu mogli ništa drugo do potvrditi punu istinitost i sklad sa onim što oni imaju, ali, i pored još jednog očevidnog Znaka, Kurejšije opet odbiše povjerovati.

Vezano za ovaj događaj Židovi jednom drugom prilikom Muhammedu, alejhisselam, prebaciše kako se ajet časnoga Kur'ana koji kazuje o tome da je čovjeku dato o duši malo znanja na njih ne odnosi, jer se kod njih nalazi Knjiga Tevrata u kojoj je dato znanje o svemu, što pokušaše potkrijepiti citiranjem sljedećeg kur'anskog ajeta:

Mi smo Musau Knjigu dali da učinimo potpunom blagodat onome koji će prema njoj postupati i kao objašnjenje svemu i uputu i milost, da bi oni povjerovali da će pred Gospodara svoga stati. (6:154)

Međutim, malo kasnije sama Objava ih demantira i objelodani njihovo pogrješno tumačenje pomenutog ajeta, jasno naglasivši da su Riječi Božije nepresušno vrelo savršene i neograničene mudrosti i ljepote koje ne može biti obuhvaćeno ničim, pa ni bilo kojom objavljenom Knjigom:

Allahovo je sve na nebesima i na Zemlji! Allah je, uistinu, nezavisan i hvale dostojan. Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more, kad presahne, ulije još sedam mora, ne bi se ispisale Allahove riječi; Allah je, uistinu, silan i mudar. (31:26,27)

Muhammed, alejhisselam, im je tada objasnio da se ajetom u kome se kaže da je u Tevratu pouka o svemu, u stvari želi reći da je u Tevratu, kao i u Zeburu, Indžilu i Kur'anu, sadržana pouka o svemu što je ljudima potrebno za spasenje na onome svijetu, a da se time ne želi kazati kako je cjelokupno neograničeno Znanje dragog Allaha sažeto u ograničenoj knjizi, pa makar ona bila i Njegova objavljena Knjiga, jer je to apsolutno nemoguće i nezamislivo. Na kraju je Resulullah, alejhisselam, završio diskusiju naglasivši da oni u Tevratu imaju dovoljno da budu upućeni samo ako se budu htjeli pridržavati onoga što tamo piše.

Nastavit će se, inša'Allah ...

[1] U Evanđelju po Barnabi smo na jednom mjestu pročitali da je, navodno, Isa, alejhisselam, izjavio da bi bilo idealno kada bi čovjek mogao zahvaljivati dragom Bogu sa svaki dah koji udahne i izdahne. Mislimo da je ovo istinita mudrost, zaista ispravno prenešena od Mesiha Isaâ, alejhisselam, a dragi Allah najbolje zna.

[2] Čini nam se da je razlog malog i ograničenog znanja čovjeka o duši, kao i velike tajnovotosti glede toga, u činjenici da bi veće čovjekovo znanje dovelo do očevidnosti fenomena koji spadaju u gajb i u koje treba vjerovati. Dakle, vjera podrazumijeva da dragi Allah bude skriven, kao i meleki i drugo što spada u gajb. Mislimo da se isto odnosi i na dušu i da je stoga o njoj dato ljudima malo znanja. Naravno, ovo je samo jedno razmišljanje ograničenog i slabog pojedinca sa malo znanja, a samo dragi Allah istinu zna.

[3] Vjerujemo da je riječ o ''starom svijetu'' tj. o Africi i Evroaziji budući da u ta drevna vremena tzv ''novi svijet'' (dvije Amerike i Australija) nije bio poznat, a dragi Allah najbolje zna.

[4] Saglasno prethodnoj fusnoti mišljenja smo da su te dvije tačke afrička ili evropska obala Atlantika, odnosno azijska obala Pacifika, a dragi Allah najbolje zna.

[5] U judeo-kršćanskoj tradiciji ova dva naroda su imenovana Gog i Magog.

[6] Pred Sudnji Dan oni će, Allahovim dopuštenjem, izaći i načiniti veliku pustoš na Zemlji. To je jedan od velikih predznaka Sudnjeg Dana o čemu nam govore vjerodostojni hadisi, a to čak ističe i časni Kur'an tako da o tome sumnje nema.

[7] Ova vremenska i prostorna lokacija izvedena je, kako rekosmo, iz ovih dodatnih izvora, pa, pošto časni Kur'an o tome ne govori, nije isključena ni mogućnost da se ovo sve desilo u nekom drugom vremenu i nekom drugom prostoru. Dragi Allah zna najbolje, a ubijeđeni smo da vrijeme i mjesto ovih događanja nisu ni bitni (na to nas upućuje kur'anska šutnja o tome), bitna je pouka koja se iz njih da izvesti.

[8] Pod izrazom ''muslimani'' ovdje se misli na jedine valjane sljedbenike Mesiha Isaâ, alejhisselam, koji su, priznajući da je Mesih Isa Allahova riječ spuštena Merjemi i da je on ''Ruh (Duh) od Allaha'' (vidjeti Kur'an, 4:171), u tome vidjeli samo veliku ljubav dragog Allaha prema Isau, alejhisselam, samo velike stepene bliskosti i počasti kojom ga je Gospodar svjetova počastio, te su ga smatrali samo Allahovim miljenikom i poslanikom, čvrsto i beskompromisno negirajući da je on, neuzubillah, Božji sin. O svim ovim vjerskim skupinama opširnije smo govorili u tekstu o Mesihu Isau, sinu Merjeminu, alejhisselam, koji se nalazi na ovoj istoj web stranici u okviru kategorije ''Povijest islama''.

[9] Kršćanska tradicija govori da su mladići pobjegli u pećinu u doba rimskog imperatora Decijusa (vladao oko 250. godine nakon Isaâ, alejhisselam) a da su se probudili u doba bizantskog imperatora Teodozijusa II (vladao nad Bizantom od 408-450 godine nakon Isaâ, alejhisselam). Dakle, prema njihovoj tradiciji mladići su spavali oko 150 do 200 sunčevih godina, a mi znamo da su spavali 300 sunčevih (solarnih) godina, odnosno 309 mjesečevih (lunarnih) godina, što nam časni Kur'an sasvim precizno kaže. Ako pretpostavimo da su se zaista oni probudili u doba Teodozijusa II znači nikako nisu mogli zaspati u doba Decija, već negdje u periodu od 110 do 150 godine nakon Isaâ, alejhisselam. Radi toga smo mi njihov ulazak u pećinu vremenski locirali otprilike u ovom periodu, a samo dragi Allah istinu zna.

[10] I ovdje postoje neslaganja. Kršćanska tradicija govori da su oni živjeli u gradu Efesu (bio je smješten u zapadnom dijelu današnje azijske Turske, nedaleko od grada Izmira). Mi smo međutim preuzeli mišljenje muslimanske tradicije po kojoj su oni živjeli u gradu Efsusu (u jugoistočnoj Turskoj, nedaleko od grada Tarsusa, obale Sredozemnog mora i granice Sirije). Interesantno je spomenuti i to da se u muslimanskoj tradiciji javlja i mišljenje da oni uopće nisu živjeli u Maloj Aziji već u Jordanu nedaleko od antičkog grada Petre. U svakom slučaju pravu istinu samo dragi Allah zna.

[11] Iako ovo ime može navesti na pomisao da je to bio imperator Decije (Decijus), mi ipak ostajemo na našem stavu koji smo istakli u prethodne dvije fusnote, tako da mislimo da nije riječ o njemu, odnosno da se to nije zbilo oko 250 godine već oko 110-150 godine nakon Isaâ, alejhisselam. Interesantno je reći da u muslimanskoj tradiciji ima jedna predaja koja navodno potječe od hazreti Alija ibn Ebi Taliba, po kojoj Dekjanus uopće nije bio rimski već perzijski vladar. Međutim, pošto većina muslimanskih predaja do kojih smo mi došli navodi da je Dekjanus ipak rimski vladar mi smo tako ostavili, naravno nimalo ne sumnjajući u istinitost onoga što je hazreti Ali zaista govorio, a samo dragi Allah istinu zna.

[12] U predajama se navodi da je pas bio crno šaren i da mu je ime bilo Kitmir, a dragi Allah najbolje zna.

[13] Kur'an, 39:42.

[14] Misli se na jasnoću prijevoda Kur'ana, a da li se originalni ajeti mogu nekako i drugačije prevesti, to prevazilazi naše znanje. Zaista smo ove pameti mišljenja koje smo i naveli, a samo dragi Allah istinu zna.

[15] Naravno ovo ne znači da je volja dragog Allah bila da neko zaista i primijeti ovaj Znak, to samo On, hvaljen neka je, zna, a rekli bi smo da je dragi Allah svojom voljom odredio da, ako bi neko i primijetio to Znamenje u kretanju Sunca, taj nebi iz raznoraznih razloga uopće ulazio u pećinu. U tom smislu nam se čini da bi i u Kur'anu časnom navedeni primjer straha svakog eventualnog očevica mogao biti samo figurativan primjer. U svakom slučaju, opet ističemo da dragi Allah jedino istinu zna, a sve naše samo su pretpostavke i razmišljanja.

[16] Mada to nije nigdje, barem prema našem znanju, eksplicitno rečeno ipak nam se čini da je i tijelo psa na isti način čuvano od povreda zbog dugog pritiskanja stalno iste površine, a dragi Allah istinu zna.

[17] Možda bi i učenje Arija (Arijanizam) moglo biti dobar primjer prisutnosti izvornog Isaovog, alejhisselam, islama u oba rimska carstva u većoj mjeri nego se to inače smatra, dragi Allah najbolje zna. O ovome je govoreno u poglavlju o Mesihu Isau, alejhisselam.

[18] Koliko je nama poznato za njih se ne koriste izrazi ''jehudija'' (jevrej) ili ''nasranija'' (kršćanin) a Bogomolja koju su podigli imenovana je kao ''mesdžid'' (mjesto činjenja sedžde – obavljanja namaza), dakle džamija kako se kod nas u Bosni imenuje.

[19] Pretpostavljamo, kao što je i ranije navedeno, da je to Teodozije II (Teodozijus II), a dragi Allah jedini istinu o svemu zna.

[20] U muslimanskim predajama na bazi kojih ovo govorimo nalazimo ovakvu informaciju o njemu, a dragi Allah najbolje zna.

[21] Značenje je: ''Nema boga osim Allah, i Isa je Ruh (Duh) od Allaha''. Mada nekome na prvi pogled ovaj izraz može izgledati Bogohulnim, ipak je on kur'anski (4:171) i prema tome sasvim istinit. Naravno da ovo apsolutno isključuje bilo kakvu, neuzubillah, božanstvenost Isaâ, alejhisselam, već je samo izraz velike Allahove ljubavi i visokog stepene koji kod Njega Isa, sin Merjemin, alejhisselam uživa. Već smo u jednoj od prethodnih fusnota o ovome govorili, ali nije naodmet svaki put to jasno istaći s obzirom da je širk izuzetno velka opasnost. Slavljen neka je dragi Allah, Bog osim kojeg drugog boga nema.

[22] Ko su bile osobe koje su se sjetile davnog predanja o nestalim momcima što će se opet pojaviti, da li je to bio sam upravitelj, da li prisutni učenjaci i svećenici, da li je to bio, kako jedna od predaja veli, mladićev pra-pra unuk kada mu je on pokucao na vrata (grad se ipak nije bio toliko izmijenio da mladić ne bi mogao znati kvart gdje je kuća u kojoj je stanovao i naći njezino mjesto) – to dragi Allah zna, a za nas zaista sada i nije bitno to znati.

[23] Kur'an, 2:259

[24] Postoji jedna interesantna muslimanska predaja da je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, jedne prilike poslao (putem Sulejmanovog, alejhisselam, vjetra nad kojim mu je dragi Allah dao privremenu vlast) hazreti Alija, Ebu Bekra, Omera i Ebu Zerra, Allahova milost nad svima njima i ostalim plemenitim dragom Bogu poslušnim stvorenjima, u pećinu da se susretnu sa ''ashabima kehfa'' tj. mladićima spavačima. Oni su se susreli i mladići su pred ashabima izgovorili šehadet i tako još jednom potvrdili svoj islam. Ovo predanje, dakle, kaže da mladići još nisu umrli, već su ponovo uspavani uz odredbu dragog Allaha da se probude još dva puta: tada kada su im došli četverica ashaba, i još jednom pred Sudnji Dan kada će se susreti sa hazreti Mehdijem, i umrijeti nakon toga. Mada ova predaja možda nekom može izgledati čudnom i neprihvatljivom, mišljenja smo da je niti treba apriori odbacivati, niti slijepo prihvatati. Uostalom to i nisu neke značajne stvari a dragi Allah jedini sve zna.

[25] Već smo rekli da je uziđivanje olovne kutije sa olovnim pločama samo jedno od predanja.

[26] Ovo ime bizantskog cara koje nalazimo u ovoj muslimanskoj predaji može asocirati da je to doista bio Teodozije (Teodozijus) II, a Allah dragi najbolje zna.