Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (IV dio): neke suštinske karakteristike njegove poslaničke misije
- Detalji
- Objavljeno nedjelja, 25 Septembar 2005 16:00
- Autor Haris Čengić
Sveopće hvaljenje Boga i zikrullah
Osnovna maksima islama, sadržana u izražaju ''La ilahe illallah (nema boga osim Allaha)'', osim što upućuje na tevhid, takođe nas na neki način asocira i na činjenicu da sve postojeće, sve stvoreno slavi, hvali, veliča, pominje i voli svoga Stvoritelja, Jednoga, Jedinoga osim koga drugog nema. U ovom smislu zaista se može reći da je, naravno između ostalog, čitav Kur'an knjiga hvaljenja i slavljenja, ljubavi i spominjanja (zikra) dragog Allaha.
To, kako ga ovdje nazvasmo, sveopće hvaljenje i slavljenje jednoga Boga, dragog Allaha, od strane svega stvorenog, poruka je koja na neki način što ga razum možda ne može uvijek dokučiti ali ga mu'minsko srce svakako može osjetiti, protječe kroz unutarnji sadržaj čitavog časnoga Kur'ana, ali i na površinu sasvim jasno izbija u nekim ajetima od kojih mi ovom prilikom pominjemo sljedeće:
Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. - On je doista blag i mnogo prašta. (17:44)
On vam pokazuje munju da se uplašite i ponadate, i On stvara teške oblake. I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz strahopoštovanja prema Njemu; On šalje gromove i udara njima koga hoće - i opet oni raspravljaju o Allahu a On sve može. (13:12,13)
Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i On je Svevišnji, Veličanstveni! Gotovo da se nebesa raspadnu jedna iznad drugih! A meleki veličaju i hvale Gospodara svoga i mole oprosta za one koji su na Zemlji. Allah je, zaista, taj koji prašta i koji je milostiv. (42:4,5)
Zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju kako će Mu se moliti i kako će ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade. Samo je Allahova vlast na nebesima i na Zemlji, i Allahu se sve vraća! (24:41,42)
Neka je hvaljen Allah, čije je sve ono na nebesima i sve ono na Zemlji! Hvaljen neka bude i na onome svijetu! On je Mudri i Sveznajući. On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta se s neba spušta, a šta se na nj uspinje; On je samilostan i On prašta grijehe. (34:1,2)
Dakle, sve Ga slavi i veliča: ptice, drveće, planine, pčele, mravi, sva nebesa i sve zemlje, stanovnici nebesa i zemalja, grmljavina, munja, kiša čija svaka kap pada na precizno označeno mjesto ... Sve postojeće hvali i veliča Njega, Jednoga, sve Ga tako spominje i voli, i upravo u tome je opća harmonija svega stvorenog.
Koliko je nama poznato samo dvije stvorene vrste privremeno ne učestvuju potpuno u ovoj harmoniji. Riječ je o ljudima i džinima kojima je data privremena sloboda da postupaju kako hoće, da odaberu hoće li, ili neće ići stazama pokornosti i predanosti Gospodaru svome.[1] Naprijed naglasismo riječ potpuno upravo zbog toga što ipak i oni (ljudi i džini) djelimično učestvuju, doduše nesvjesno, u harmoniji općega slavljenja dragog Boga, jer, kada govorimo naprimjer o čovjeku: srce svojim otkucajima, krv svojim kolanjem, pluća svojim udisajima, mozak svojim pulsiranjem ... svi organi hvale, spominju i veličaju dragog Allaha, bez obzira da li su u sastavu tijela najvećega evlije (Allahovog miljenika) ili najvećega kafira (nevjernika).
Kur'an časni želi i ove dvije ''zalutale ovčice'' vratiti u cjelinu slavljenja, pokornosti, sreće i spasa, te je on u stvari svojevrstan poziv čovjeku i džinu da svoju slobodu iskoriste na jedini pravi način: da se povrate toj opštoj harmoniji slavljenja, spominjanja, ljubavi i veličanja Njega, dragoga Boga, Allaha. U tom smislu Allahova riječ ističe da je ''zikrullah ekber'' tj. da je sjećanje na dragoga Boga i pominjanje Njega najveće i najvrednije od svega što postoji:
Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj molitvu, molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; i spominjanje Allaha je najveće![2] - A Allah zna sta radite. (29:45)
Allahova riječ kroz časni Kur'an isto tako upozorava da nam On, hvaljen neka je, značaj daje i pažnju poklanja velikim dijelom ovisno o tome koliko Ga i kako pominjemo, zahvaljujemo Mu, pokoravamo Mu se, volimo Ga i klanjamo Mu se:
Reci: Allah vam poklanja pažnju samo zbog vaše molitve, a pošto ste vi poricali, neminovno vas čeka patnja. (25:77)
Dakle, zbog našega spominjanja i hvaljenja Njega On nam posvećuje pažnju. Isto tako, našim spominjanjem Njega i On nas spominje:
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
"Uzvišeni Allah kaže: 'Ja sam tamo gdje Moj rob zamisli i Ja sam uz njega kada Me spomene. Ako Me spomene u sebi, Ja ga spomenem u sebi; a ako Me spomene u skupu, Ja ga spomenem u skupu odabranijem od njegovog. Ako Mi se približi koliko jedan pedalj, Ja mu se približem koliko lakat. Ako Mi se približi lakat, Ja mu se približim hvat. Ako Mi u susret krene idući, Ja krenem njemu trčeći.' "
(hadis kudsij – govor dragog Allaha koji nije sastavni dio Kur'ana, već je izrečen posredstvom Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi ga od Resulullaha Ebu Hurejre, a bilježe u svojim zbirkama hadisa Buhari, Muslim, Tirmizi i Ibn Madže)[3]
I da još pomenemo kako našim spominjanjem Njega u namazu kroz fatihu, i On, lično, sa nama u tome učestvuje:
... Uzvišeni Allah kaže: ''Namaz je podijeljen između Mene i Mog roba, i njemu pripada sve što zamoli. Kada kaže: 'Hvala Allahu Gospodaru svjetova (Elhamdulillahi Rabbil 'ale mîn)'; Allah odgovori: 'Moj rob Mi zahvaljuje'; kada kaže: 'Milostivom, Samilosnom (Er-Rahmani-Rahim)'; Allah odgovori: 'Moj rob Me hvali'; kada kaže: 'Vladaru Sudnjeg dana (Maliki jevmi-din)'; Allah odgovori: 'Moj rob Me uzvisuje'; kada kaže: 'Tebi robujemo i od Tebe pomoć tražimo (ijjake na'budu ve ijjake neste'in)'; Allah odgovori: 'Ovo je između Mene i Mog roba, i njemu pripada ono što traži'; kada kaže: 'Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si blagodat svoju darovao, a ne na put onih na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali (ihdines-siratal mustekim, siratal lezine en 'amte 'alejhim, gajril magdubi 'alejhim, veleddallîn)'; Allah odgovori: 'Ovo pripada Mome robu, i njemu ću dati ono što zamoli!' "
(hadis kudsij – govor dragog Allaha koji nije sastavni dio Kur'ana, već je izrečen posredstvom Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, prenosi ga od Resulullaha Ebu Hurejre, a bilježe u svojim zbirkama hadisa Muslim, Malik, Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ibn Madždže)[4]
Saznasmo kako iskrenom vjerom, dobročinstvom i spominjanjem Njega možemo dosegnuti do stupnja da i On nas spominje i voli. Time se dolazi do bliskosti, jer ljubav podrazumijeva i bliskost, a onda je i naš namaz u stvari naš mir'adž, naša audijencija kod Njega, kako u znamenitom hadisu reče Muhammed, alejhisselam. Isto tako, naše dove postaju tihi šapat srca, duha i duše, razgovor sa voljenim Stvoriteljem (munadžat) mimo Koga nas niko više ne voli, bolje ne poznaje i niko veće dobro nam ne želi, mimo Koga nam niko neće dati niti najsitnije dobro, niti sačuvati od najsitnijeg zla ...
Ljubav i bliskost dragom Bogu, Allahu, podrazumijeva i punu pokornost Njemu, jer se iskrenost ljubavi iskazuje u prilagođavanju voljenom, u činjenju onoga što on voli i ostavljanju onoga što voljeni ne voli. Stoga ljubav prema dragom Allahu podrazumijeva poštivanje Njegovih propisa, naredbi i zabrana (Šerijat), što, uz još i Bogobojaznost – takvaluk, podrazumijeva u stvari pokornost i predanost Njemu. U ovom smislu ljudi i džini kao, po našemu znanju jedina bića opterećena kušnjom slobode, istu trebaju iskoristiti na jedini ispravan način: slobodno i dobrovoljno je upotrebiti u pravcu njezina ''deaktiviranja'', odustajanja od nje zbog njezine nesavršenosti, jer kada spoznam da sam ograničen i odatle nesavršen, onda znam i da je svaki moj postupak iznjedren vlastitim slobodnim odabirom i djelovanjem isti takav – ograničen i nesavršen. Stoga je i za ljudsku i za džinsku civilizaciju jedini put dosezanja savršenstva vlastitu slobodu iskoristiti u smislu njenog odbacivanja tj. u smislu dobrovoljnoga pristajanja na postupanje po savršenom Božijem naputku kako bi se i jedni i drugi vratili savršenstvu punog robovanja dragom Allahu, Savršenom, u harmoniji ljubavi, spominjanja i poslušnosti skupa sa svim ostalim stvorenjima.
Savršena uputa - udžbenik života
Vezano za prethodni podnaslov dolazimo do, po našemu mišljenju za nas krucijalnog, svojstva časnoga Kur'ana da je taj Allahov govor objavljen na arapskom jeziku i u knjizi (mushafu) zapisan, zajedno sa Sunnetom (oživotvorenim Kur'anom kroz njegovo tumačenje i prakticiranje od strane Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam) savršeni naputak za spasenje, da je to za čovjeka i džina ''udžbenik cjelokupnoga življenja'' kako bi se oni, odričući se nesavršene slobode, povratili savršenstvu vlastitoga djelovanja po smjernicama savršenog Boga i tako zaslužili spasenje i najljepše nagrade. U tekstu koji slijedi, pokušat ćemo, ako dragi Allah dadne, da o ovome nešto više kažemo.
U knjizi Ismail el Kadirija ''El Fujudat Er Rabbanijja'' navedene su riječi Abdulkadir Gejlanija u kojima on citira jedan veoma znakovit i sadržajan hadis kudsi:
... ''Uzvišeni Allah rekao je: ‘A ljude i džine stvorio sam samo da Meni robuju.’ (Oni koji pušu, 56.) To znači: ‘Da bi Me spoznali.’ Davud, alejhisselam, upitao je: ‘Gospodaru, zašto si stvorio stvorenja?’ Uzvišeni odgovori: ‘Davude, bijah Riznica Skrivena, zavoljeh spoznat biti, pa stvorih stvorenja da bi Me spoznala.’ Izraz ‘stvorenja’ općega je značenja, obuhvata sva stvorenja čak i kamenje i ilovaču, no, u ovome kontekstu, misli se na čovjeka. Stoga reče Uzvišeni: ‘Mi čovjeka stvaramo u najljepšem skladu.’ (Smokva, 4.)'' ...[5]
Iz odgovora koji dragi Allah dade svome miljeniku i poslaniku Davudu, alejhisselam, i naravno prije svega drugog iz kur'anskih ajeta koje u vezi sa ovim citira jedan od islamskih duhovnih velikana Abdulkadir Gejlani, jasno možemo razlučiti svrhu egzistencije kako ljudi i džina opterećenih kušnjom slobode na dunjaluku, tako i svih ostalih stvorenja: da cjelokupnim bićem svojim robuju dragom Bogu koji ih je stvorio, da Mu potpuno predani budu, i da tako uspjednu spoznati Njega, dragog Allaha, Njegovu ljepotu, i dosegnu vječni život u Allahovoj blizini obasuti neizmjernim blagodatima džennetskim koje niti jedno uho nije čulo, nijedno oko nije vidjelo, niti je bilo kome na um palo, kako nam u jednom znamenitom hadisu prenosi voljeni Resulullah, Muhammed, alejhisselam.
Dakle, moglo bi se reći da je dragi Allah sve je stvorio da bi spoznat bio pri čemu je svakom stvorenju odredio jedini put spoznaje Njega kroz potpunu predanost, tevhid i pokornost. U ovome je suština i čovjekove, i džinove, i melekove, i sveopće egzistencije: život u predanosti i pokornosti dragom Bogu, život u blizini, toplini, ljubavi, harmoniji sa Njim, život u neizmjernom obilju Njegove nagrade. To je vječna sreća i najljepši dar, ali jedini put ka tome vodi kroz obožavanje samo Njega (tevhid) u smislu potpune predanosti i pokornosti samo Njemu, i nikom mimo Njega (islam).
Zbog toga je dragi Allah redovito odaslavao svoje plemenite robove kojima je darivao emanet poslanstva i objavljivao svoje Knjige. Svaki put je na Zemlju bila odaslana kombinacija objavljenje Knjige i Mudrosti dotičnog poslanika u njezinu tumačenju i prakticiranju (Sunnet). Tako su Suhufi Ibrahimovi, alejhisselam, bili vezani sa njegovim Sunnetom, Tevrat, Zebur i Indžil sa Sunnetima Musaâ, Davuda i Mesiha Isaâ, alejhimesselam.[6] Dragi Bog, Allah je zadržao ''isti obrazac'' i kod posljednjega izaslanoga poslanika Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, kojega je, uz objavu mu govora časnoga Kur'ana, i samog učinio svojevrsnim ''živim Kur'anom'', podarivši mu adekvatnu mudrost i sve druge neophodne kvalitete kako bi mogao ispravno tumačiti i primijenjivati mubarek Allahov govor u praksi vlastitog dunjalučkog (ovosvjetskog) življenja. To je Sunnet – ispravno shvatanje, tumačenje i prakticiranje Kur'ana kroz primjer Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam.
Sunnet, uz objavljenu Allahovu riječ u časnome Kur'anu, takođe čini izvor vjere, obredoslovlja i propisa za svakog muslimana upravo radi toga što dragi Allah vlastitim autoritetom stoji i iza istinskog Sunneta Muhammedova, alejhisselam, na isti način kako stoji i iza časnoga Kur'ana.
Ovako su ashabi posmatrali ličnost Resulullahovu, a tako ga moramo promatrati i mi, i sve generacije muslimana, sve do Sudnjega dana. Za sve nas on mora biti ''živi Kur'an'', ''oživotvorena Allahova riječ'', ali nam u svakom trenu mora biti jasno da je on samo čovjek bez ičega božanskog u sebi, ograničen, i o dragom Allahu, Bogu jedinom, totalno ovisan, poput svih nas ostalih. Upravo zbog toga nam je on u znamenitim hadisima oporučio da ga prvo nazivamo Allahovim robom pa tek onda i Allahovim poslanikom.
U tom smislu je, vjerujemo, i dragi Allah da ne bi bilo pogrešnog pripisivanja savršenstva samoj Muhammedovoj, alejhisselam, ličnosti podario veliku mudrost u tome da su se ponekad dešavale i izvijesne pogrješke u Resulullahovim postupcima, pogrješke koje bi u kratkom roku bivale Objavom korigirane. Tako je Resulullah Muhammed, alejhisselam, pogriješio u pogledu slijepca koji mu se obratio dok je bio zauzet pozivajući jednog od mekanskih bogataša u islam,[7] zatim nakon Bedra,[8] zatim kada se pod uticajem nekih svojih žena zavjetovao da će sebi zabraniti ono što je dragi Allah dozvolio.[9] To su neke njegove pogrješke koje su se desile, i odmah bile korigirane Objavom, u čemu je plemenita pouka svim ljudima da ličnost Muhammedova, alejhisselam, nije savršena sama po sebi, već da njegovo savršenstvo izvire iz savršene Allahove mudrosti koju mu odašilje i Njegove savršene zaštite kojom ga štiti od vesvesa i ubacivanja šejtana. U ovom smislu veoma je indikativna jedna plemenita kušnja i pouka ljudima od strane dragoga Allaha o kojoj govore sljedeći ajeti:
Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio, Allah sve zna i mudar je, da bi ono što je šejtan ubacio učinio iskušenjem za one čija su srca bolesna i za one čija su svirepa, a nevjernici su, zaista, u beskrajnoj neslozi, i da bi oni koji su znanjem obdareni spoznali da je Kur'an istina od Gospodara tvoga, pa u nj povjerovali i da mu srca njihova budu sklona. A Allah će vjernike, doista, na Pravi put izvesti. A nevjernici neće prestati u nj sumnjati, sve dok im iznenada smrt ne dođe ili dok ne osjete patnju na onome svijetu. (22:52-55)
Ovi ajeti časnoga Kur'ana odnose se na događaj kada je Resulullah, Muhammed, alejhisselam, sjedeći u haremu Kabe, učio Allahove Riječi sure En Nedžm, ali je prokleti šejtan, sa dopuštenjem dragog Allaha, u jednom trenutku uspio ubaciti nešto svoje u Resulullahov, alejhisselam, govor, pa su svi prisutni mnogobošci, pomislivši da, Muhammed, alejhisselam, neuzubillah, priznaje i cijeni njihove idole, zajedno sa njim i prisutnim muslimanima učinili sedždu.[10] Naprijed navedeni ajeti časnoga Kur'ana sasvim jasno nam i nedvosmisleno govore da je riječ o jednoj plemenitoj mudrosti dragog Allaha da nakratko dopusti šejtanu da ubaci nešto svoje u kazivanje Njegovog poslanika kako bi to bilo kušnja ljudima. Onima koji su vjernici to je još više učvrstilo vjeru, jer je to očigledan dokaz da poslanik ne izmišlja sam od sebe Objavu već mu ona dolazi ''s neba'', od dragog Allaha, zato što je potpuno besmisleno da onaj ko izmišlja riječi u njih svjesno ubacuje nešto što bi mu proizvelo neugodnosti u javnosti.[11] Sa druge strane oni koji su nevjernici, koji neće da vjeruju, oni inače ne prihvataju poruku poslanikovu ma kakve im on dokaze donosio, i oni neće prestati da sumnjaju u istinitost Objave sve dok im smrt ne dođe i dok kaznu onosvjetsku ne dožive. Ovakvi slučajevi su, dakle, Allahova kušnja i za vjernike i za nevjernike, prvima ovo, Allahovom milošću, povećava vjeru, a drugima, njihovim vlastitim odabirom, povećava nevjeru. Dragi Allah u citiranim ajetima jasno kazuje da je ova šejtanska interpolacija u Objavljeni govor uvijek bila samo kratkotrajna, nakon čega bi ona bila iz njega sasvim izbačena, a Objava još više učvršćena i zaštićena od daljnjih vesvesa i ubacivanja. Isto tako dragi Allah kaže da je ovakva kušnja bila nešto što se dešavalo i svim drugim vjerovijesnicima i poslanicima prije Muhammeda, alejhisselam.
Prema tome, sve ovo nam sasvim jasno pokazuje da niti jedan poslanik, pa ni Muhammed, alejhisselam, nije savršen niti nepogrješiv sam po sebi, naprotiv, on je samo čovjek, slab i ograničen, poput svih ostalih Allahovih stvorenja. Savršenstvo njegove ličnosti, mudrosti i morala izviru iz Allahove savršene pouke kojom ga On poučava i odgaja, i Allahove savršene zaštite kojom ga On štiti od vesvesa i ubacivanja šejtana. Upravo zbog ove posebne Allahove brižnosti i zaštite, i isključivo zbog nje, i Muhammed, alejhisselam, i svaki poslanik i vjerovijesnik prije njega, vrelo su odakle se crpe mudrosti i propisi Vjere. Oni su, dakle, svojevrsni mediji kojima čovječanstvu od dragog Allaha uvijek stižu dva vrela pouke, mudrosti i spasa: Allahova Knjiga i Savršeni primjer njezina tumačenja i prakticiranja kroz ličnost i ponašanje Njegova poslanika (Sunnet).
Osim naprijed rečenog, Sunnet nam je i primjer iz kojeg razlučujemo razliku između ispravnog i pogrešnog korištenja ljudskog razuma. Naime, Muhammed, alejhisselam, je i Kur'an i vlastiti Sunnet poimao kao savršenu mudrost cjelokupnoga dunjalučkoga života kojoj se i on lično a priori potpuno pokoravao, bez toga da je sebi dopuštao da daje vlastiti sud o ispravnosti i valjanosti onoga što mu je od dragog Allaha dato. To je ono što nas upućuje da razlučimo razliku između ''šejtanskog dijela'' našeg razuma koji se oholi i daje sebi za pravo da sudi i ocjenjuje da li je, neuzubillah, Allahova odredba ispravna, valjana, pravedna, ili nije, odnosno da on po sebi odlučuje hoće li, ili neće slijediti ono što mu od dragog Allaha dolazi;[12] i zdravog, istinskog razuma koji prihvata, svjedoči, voli, slavi i veliča dragog Allaha, njegova Stvoritelja i Učitelja, i koji a priori potpuno prihvata sve što mu Allah dragi propisuje svjedočeći savršenost toga, a on sâm se angažira samo u dva pravca: da pokuša pronaći najljepši način primjene naređenog kako bi se još više dragom Allahu umilio, i da pokuša otkriti savršenu mudrost pohranjenu u naređenom onoliko koliko mu to dragi Allah dozvoli. Ovo plemenito svojstvo zdravog ljudskog razuma koji, kad se suoči sa naredbom svoga Gospodara, samo kaže: ''Čujem i pokoravam se!''; i bez imalo protivljenja i tegobe u svojoj nutrini to prihvata i slijedi, dragi Allah je jasno pokazao u sljedećim ajetima časnoga Kur'ana:
Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici, svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: "Mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih." I oni govore: "Čujemo i pokoravamo se; oprosti nam, Gospodaru naš; tebi ćemo se vratiti." (2:285)
I tako Mi Gospodara tvoga (O, Muhammede), oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (4:65).
Pošto je cjelina Kur'ana i Sunneta, kako vidjesmo, naputak, odnosno ''udžbenik življenja'' ona sobom nosi donošenje novih propisa, i moralnih, i obredoslovnih, i ekonomskih, i društvenih, i svih ostalih. Znači, Vjerom i Vjerozakonom se donosi potpuno novi način života. U ovome je možda i najveći razlog suprostavljanja poricatelja jer su oni uglavnom fanatično vezani za neznabožačku tradiciju svojih predaka, odnosno za uobičajena mjerila vrijednosti. U takvom stanju oni sve vrijednosti koje im se Objavom podastiru, smatraju izdajom tradicije njihovih očeva, njihove ''krvi i tla'', odnosno po njima valjanih životnih vrijednosti, i slično tomu. Smatraju to, na neki način, izdajom svega što im je sveto. Zbog toga obično okreću glave i odbijaju poruku jer ju smatraju rušenjem ''hiljadugodišnjih'' temelja njihove tradicije, rušenjem jedinstva zajednice, kidanjem porodičnih, rodbinskih i prijateljskih veza. Iako su neki među Kurejšijama, imajući ''iskrene'' vjere u njihova božanstva, Muhammedovo, alejhisselam, pozivanje smatrali vjerskom herezom, ipak je i kod njih tradicija predaka itekako mnogo značila. U stvari, moglo bi se reći da su Kurejšije mnogobošci pazili na svoju vjeru i važnost joj davali samo zato što su njihovi preci oduvijek bili iste vjere, njihova krv i njihova zemlja bili su obilježeni tom vjerskom tradicijom. Nacionalizam iznad vjere, odnosno vjera u službi nacije, to je bolest od koje bolovahu poricatalji Muhammedove, alejhisselam, poruke.[13]
Naravno ovo nisu jedini razlozi poricanja (njihovu cjelinu samo dragi Allah poznaje), ali oni, zajedno sa ostalima, uzrokuju da se, na žalost, mnogi ljudi kojima dođe Allahov poziv ohole i inate, da prekrivaju[14] istinu u svojim srcima, i tako guše i ubijaju dragocijeni polog u sebi što ga je njihov plemeniti Gospodar još u praiskonu tu pohranio kada je udahnuo od ''Svoga Ruha'' u oca čitavoga čovječanstva, Adema, alejhisselam. Oni tako ubijaju svoju svjetlost, svoju bit, svoje srce. A kada uzmemo u obzir sljedeće ajete:
Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko je (dušu, srce) očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi! (91:1-10),
možemo zaključiti da su ljudi koji naslagama prljavštine prekrivaju svoja srca (kafiri) u stvari mrtvaci. Iako im tijela žive, i oni u zadovoljenju strasti i neznanju provode ovosvjetsko bitisanje, oni su u svojoj biti mrtvaci.
Ovako govorimo na osnovu saznjanja da naša uobičajena definicija smrti nije ispravna. Naprimjer, čovjek planine smatra samo stijenjem, odnosno neživom materijom, a Kur'an nam sasvim jasno kazuje kako planine slave i veličaju svoga Gospodara.[15] Planine poznaju svoga Gospodara, slave Ga i veličaju, i one su stoga žive, a istinski mrtvac je onaj ko ne spoznaje svoga Gospodara. To je pravi mrtvac – onaj koji ''živi'' ovosvjetski život u neznanju, negiranju svoga Stvoritelja i odbacivanju Njegovih poruka i opomena.[16] Iako su ljudi, gledajući ovim mjerilima, većinom mrtvi, ipak oni još nisu definitivno umrli. To je zbog milosti njihovog Gospodara koji ih sve do Sudnjeg dana ne otpisuje, već im šalje izaslanike, Njegove vjerovijesnike i poslanike, i na koncu Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, da ih pozivaju ka oživljenju, ka spasu od smrti.
Ovo su fundamentalne, vanvremenske, univerzalne vrijednosti koje se jednako odnose na generaciju Muhammedovu, alejhisselam, ali i našu, tj. na sve generacije do Sudnjeg Dana:
A tebe smo (O, Muhammede) samo kao milost svjetovima poslali. (21:107)
Univerzalna vrijednost
Ajet časnoga Kur'ana koji smo citirali na kraju prethodnog podnaslova jasno ističe da je Allahova riječ, časni Kur'an, zajedno sa Muhammedom, alejhisselam, i njegovim Sunnetom, u stvari velika milost dragog Allaha svim stvorenim svjetovima, da je to univerzalna, iznadvremenska vrijednost, koja važi za sve generacije stvorenja u svim vremenima sve do Sudnjeg dana. Ovo je veoma bitno svojstvo časnoga Kur'ana i cjelokupne poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam.
Ova univerzalnost može se vidjeti i u tome što Kur'an donosi pripovijesti o starim narodima (Nuhovu narodu, Adu, Semudu i drugima), zatim o svetoj povijesti Benu Israila, i to sve radi pouke i upute kako bi se ljudi i džini povratili Rabbu (Gospodaru) svome. Ali, časni Ku'ran ne pridaje pažnju historicizmu i zato, na veliku žalost historičara, ne pominje datume i ne precizira mjesta i događaje. Nije mu cilj arheologija i historija već pouka. I u ovome se vidi njegova vanvremenska funkcija.
Za sva vremena časni Kur'an je dat jer govori o poukama koje su univerzalne i apsolutno neovisne o protoku vremena. Pitanja monoteizma (tevhida) i politeizma (višeboštva), vjerovanja ili nevjerovanja, pravde ili nepravde, poštenja ili nepoštenja (kriminala), morala ili nemorala, milosrđa ili nemilosti (zuluma, nasilja), blagosti ili grubosti, dobra ili zla, znanosti i prosvijećenosti ili neznanja ..., sve su to pitanja od fundamentalne, opće vrijednosti za ljudsku civilizaciju, ali i za ostala stvorenja sa kojima dijelimo egzistenciju jer naš život utiče na njihov i obratno, čineći tako svojevrsnu simbiozu na Zemlji.[17]
Dakle, čitav univerzum čini povezanu cjelinu kojoj je objavljen Kur'an časni i odaslat Resulullah, Muhammed, alejhisselam, kao izražaj sveopće i univerzalne milosti dragog Allaha i Njegova uputa svim svjetovima u svim vremenima sve do Sudnjeg dana. Sve su to univerzalne izvanvremenske vrijednosti.
Čuvanje Kur'ana (hifz)
Jedna od velikih mudrosti dragog Allaha izražava se u činjenici da je On, hvaljen neka je, dopustio da originalni sadržaji Tevrata, Zebura i Indžila budu izmijenjeni, i nepovratno izgubljeni. Međutim, kada je Kur'an u pitanju dragi Allah je sebi samom stavio u zadatak da njegov sadržaj sačuva od izmjena:
Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (15:9)
Dragi Allah najbolje zna suštinu i razloge Njegove odredbe da Kur'an, za razliku od drugih objavljenih Knjiga, ostane trajno sačuvan od izmjena. Mi ćemo, inša'Allah, u tekstu koji slijedi pokušati nešto kazati o objavljivanju i čuvanju časnoga Kur'ana.
Mi smo ga počeli objavljivati u Noći Kadr, a šta ti misliš šta je Noć Kadr? Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci, meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane. (97:1-5)
Kur'an časni nam, dakle, kazuje kako je njegovo objavljivanje vezano za blagoslovljenu noć Kadr.
Koliko je nama poznato ovo se najčešće tumači tako da je voljom dragog Allaha čitav Kur'an objavljen u jednoj noći, Noći Kadr, u sferama Arša, Prijestolja dragog Allaha. Potom je, kada se približilo vrijeme izaslanja Muhammeda, alejhisselam, Kur'an spušten na Zemlji najbliže nebo odakle ga je plemeniti i vjerni melek Džibril, započevši opet u Noći Kadr (kada je prvu objavu spustio Resulullahu u pećinu Hira), povremeno, i dio po dio spuštao Resulullahu, Muhammedu, alejhisselam, u periodu od oko dvadeset tri godine koliko je ukupno trajala njegova poslanička misija na Zemlji.
Razlozi postepenog objavljivanja Kur'ana Muhammedu, alejhisselam, objašnjeni su sljedećim ajetima:
Oni koji ne vjeruju govore: "Trebalo je da mu Kur'an bude objavljen čitav, i to odjednom!" A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo. (25:32)
O konkretnim oblicima i manifestiranjima objava dijelova Kur'ana koje je primao Resulullah, Muhammed, alejhisselam, želimo vam, poštovani čitaoci, predočiti sljedeći citat iz sire Muhammeda Hamidullaha:
... Prva Objava, do koje je došlo posredstvom anđela, nema ni svjedokâ ni očevidaca, no kasnije je bilo drugačije; tokom 23 godine, koje su slijedile, uvijek je određen, veći ili manji, broj vjernika mogao vidjeti što se događalo. Način objavljivanja opisao je sam Poslanik i njegovi drugovi, očevici.
Tako Poslanik kaže: ''Ponekad mi dođe kao udaranje zvona, i tada je najteže, zatim to ipak prestaje da bih zadržao sve što mi je rečeno dobro utisnuto u moje pamćenje. A drugi puta anđeo se pojavi u obliku čovjeka da mi govori i ja pamtim dobro što mi je rekao.'' (Buhari, Bed'el-wah'y 2)
U verziji Ibn Henbela (2/222), Poslanik je začuo najprije kao da se lupa po metalu, na to se on pripravlja, napregnute pažnje, da bi dobio poruku koja će mu se saopćiti; ''nekom prilikom kada mi dođe objava, nije bila jedna kada sam mislio da me moja duša napušta.''
Njegovi drugovi svjedoče, sa svoje strane, o svojim opažajima: ''Kada mu je objava dolazila, zgrabila bi ga neka vrsta klonulosti (nepokretnosti)'' (Ibn Henbel 6/103).
Ili: ''Kada mu je objava dolazila, on bi za tren zadrijemao kao da je bio drogiran ili hipnotiziran'' (Ibn Sa'd).
Ili: ''Ako bi objava dolazila čak u danu velike hladnoće, tada ga se vidjelo kako se zatim obilno znoji po čelu'' (Buhari, Isto djelo, 2).
Ili: ''Jednog dana kada objava samo što nije došla, on je uvlačio glavu (u svoj ogrtač?) i, gle, Poslanikovo lice postajalo je crveno i on je krkljao, a zatim bi to stanje prošlo'' (Buhari, Hadždž 17, Umra 10). Jednog dana neki novi preobraćenik bijaše znatiželjan vidjeti Poslanika u trenutku kada je primao objavu. Omer mu je dao znak da se približi, podigao malo ogrtač kojim se Poslanik bio pokrio taj dan i taj čovjek je vidio da ''Poslanikovo lice bijaše pocrvenilo i on je stenjao'' (Buhari, Magazi 56, br. 5).
Ili: ''Kada mu je objava došla, mi čusmo oko njega neko zujanje kao zujanje pčela'' (Ibn Henbel, 1/34; Tirmizi, Tefsir sure 23/1).
Ili: ''Poslanik je postajao ubitačno težak, za vrijeme objave'' (Ibn Henbel, 1/464).
Ili: ''... on je doživljavao težinu i micao usnama'' (Buhari, Tevhid 3)
Ili: ''on je micao glavom kao da je pokušavao shvatiti'' (Ibn Henbel 1/318)
Jedna druga serija priča poučava nas da je on tada veoma snažno otežao. Tako netko saopćava: ''Vidio sam da mu objava dolazi kada je bio na svojoj devi i ova je mukala i njezine noge su se iskrivile tako da sam se plašio da će pući. Ponekad je ona sjela, a ponekad je ostajala stajati, nogu zabijenih kao kolci, sve do prestanka tog stanja, a to je zbog težine objave; a tada ga je sveg oblio znoj kao biseri'' (Ibn Sa'd).
Ili: ''Njegova težina kidala je gotovo noge njegove deve'' (Ibn Henbel 6/458).
Ili: ''Deva se tako snažno micala da je Poslanik ponekad radije silazio na. Zemlju'' (Ibn Henbel 2/176, 6/455, 6/458).
Slična je priča kada je bio na konju (Tebari, Tefsir, 26/39).
Zeid ibn Sabit priča na sljedeći način svoje vlastito iskustvo: ''Jednog skupnog dana, kada je cijeli svijet sjedio na zemlji kada je objava počela, njegovo koljeno nalazilo se na mome bedru i tako me je teško pritiskalo da sam se plašio da će mi pući bedrena kost'' (Buhari; Ibn Henbel 5/184). U drugoj verziji, ima ovaj dodatak: ''da se nije radilo o poslaniku Božjem, ja bih kriknuo i povukao svoju nogu''.
Druge priče kažu: ''Objava mu dođe jednog dana kada je stajao na govornici (mimber) džamije i on osta nepokretan sve do prestanka nebeskog saopćenja'' (Ibn Henbel 3/21).
Ili: ''On je jednog dana držao komad mesa (s kosti) u ruci (za vrijeme jela), kada mu dođe objava; a kada se završi, komad je još uvijek bio u ruci'' (Ibn Henbel 6/56).
U tim okolnostima, Poslanik se ponekad pružio na leđa, ponekad mu je njegova okolina čak s poštovanjem pokrivala lice komadom platna, već prema prilikama. Ali nikada on nije gubio svijest ni kontrolu sebe, a nije se ni kretao. U prvo vrijeme svoje misije, on je imao običaj ponavljati na glas ono što je čuo, tokom same objave, ali malo prije Hidžre u Medinu, u Mekki, on je napustio taj običaj i držao se mirno, tiho sve do kraja objave i tada je saopštavao svojoj okolini Božansku poruku i diktirao je svojim sekretarima (kako potvrđuje Kur'an 75/16).
Kada bi se vratio u normalno stanje, on je pozivao svoje pismene drugove da bi im diktirao novu objavu i propisao tačno mjesto koje ona mora zauzeti u cjelini, da bi se ona objavila u zajednici umnožavanjem kopija.
U svome ''el-Meb'as we'l-Magazi (§ 197, izd. Rabat, na bazi ruk. iz Karavijina), Ibn Ishak kaže: ''Svaki puta kada je jedan odlomak Kur'ana bio objavljen, Poslanik ga je recitirao najprije na skupu ljudi, zatim na skupu žena.'' (Vidi se da mu je odgoj žena bio veoma drag). (Mi ćemo se vratiti na kodifikaciju kur'anskog teksta koju je učinio Poslanik.)
Vrela (kao Medžima ez-Zevva'id, nevedeno po Gulam Rebbani: Tedvvin-e-Kur'an, str. 28) preciziraju da svaki puta kada je on diktirao, Poslanik je tražio od pisara da mu pročita ono što je napisao da bi mogao ispraviti nedostake ako su postojali.
Po pričanju samog Muhammeda, anđeo mu se ukazivao u različitim oblicima: katkada u ljudskoj spodobi, katkada kao krilato stvorenje, te u raznim drugim oblicima. ...[18]
Iz navedenog citata jasno možemo vidjeti da Resulullah, Muhammed, alejhisselam, nije primao Objavu uvijek na isti način, ali bez obzira na njezin konkretan oblik uvijek bi Allahove riječi, nakon odlaska Džibrila, bile čvrsto, jasno i duboko usađene u njegovo srce tako da nikada ništa ne bi zaboravio. Budući da je bio, Allahovom odredbom, nepismen, Muhammed, alejhisselam, lično nije mogao čuvati Kur'an na drugi način osim čuvanja u srcu, pamtivši ga napamet, i to svaki pojedini harf. Resulullah, Muhammed, alejhisselam, je, dakle, prvi hafiz[19] časnoga Kur'ana čiji je muhaffiz[20] bio plemeniti i pouzdani melek Džibril. Muhammed, alejhisselam, je dalje poučavao svoje ashabe koji su većinom u prvoj generaciji bili hafizi. Oni su zatim dalje prenosili znanje na potonje generacije, i tako je nastao lanac hafiza i muhaffiza časnoga Kur'ana, koji seže sve do današnjih dana. Danas se u svijetu broj hafiza mjeri desetinama, pa vjerovatno i stotinama hiljada. Svi oni imaju svoje poznate i provjerene muhaffize, a ovi opet svoje, i tako redom sve do Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, odnosno do njegovog muhaffiza plemenitog i cijenjenog meleka Džibrila, i na uzvišenom vrhu do Džibrilovog ''muhafizza'', dragog Boga, Allaha, objavitelja časnoga Kur'ana.
Činjenica (svaki put je potvrđuje lahko izvodiva provjera u praksi), koja ostavlja čovjeka fasciniranim i daje mu jasnu poruku, je ta da ćemo, ako uporedimo originalne prepise Kur'ana na arapskom jeziku uzete iz bilo kojeg kraja svijeta, ili pak ako uzmemo današnju kopiju prepisa i uporedimo je sa kopijom od prije hiljadu i četiri stotine godina koju smo uzeli iz muzeja, uvijek ustanoviti identičnost. Kopija iz današnjeg vremena je po svakom harfu (slovu) identična sa onom iz muzeja, isto tako, odakle god da uzmemo kopiju časnog Kur'ana i uporedimo je sa onom iz drugog kraja svijeta, ustanovit ćemo da su potpuno identične. Ovo je zbog toga što je odredba dragog Allaha takva da On čuva Kur'an od izmjene i hafizi u ovome imaju ključnu ulogu. Hafizi mogu čuvati u pamćenju i svome srcu časni Kur'an, čiji pisani izražaj u mushafu[21] iznosi više od šest stotina stranica gustog teksta, zahvaljujući još jednoj velikoj Allahovoj milosti i jasnom znaku u tome što je Kur'an prilagođen učenju napamet:
A Mi smo Kur'an učinili dostupnim za učenje napamet i pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio? (54:22)
Prema tome, veliki broj hafiza koji uče i čuvaju časni Kur'an u svome pamćenju i svojim srcima poštujući pravila preciznog i sasvim pouzdanog sistema prenošenja, kao i čuvanje originala Kur'ana u pismenoj formi[22] još od vremena Muhammeda, alejhisselam, samo su neki od puteva kojima dragi Allah čuva svoju posljednju Objavu čovječanstvu od bilo kakvih izmjena:
Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti! (15:9)
Praktično oživotvorenje i vječna istinitost ovih ajeta (kao i svih drugih, naravno) ogleda se u činjenici koju smo maloprije spomenuli, da su sve kopije originala Kur'ana identične ma odakle ih uzeli i ma iz kog perioda ih uzeli.
''Unutarnje'' dejstvo
Svojstvo ''udžbenika cjelokupnoga života'', koje ovom prilikom uslovno nazivamo vanjskim, pored svog izuzetnog i neospornog značaja, svakako nije i jedino svojstvo časnoga Kur'ana. Neka od ostalih svojstava časnoga Kur'ana pominju se u mnogobrojnim vrelima islama (Kur'an i vjerodostojni hadisi), a kako i koliko mi shvatamo, direktno su vezana za čovjekovo srce, duh i dušu, pa smo ih mi opet uslovno nazvali unutarnjim.
U tom smislu, govoreći o unutarnjim svojstvima, odnosno dejstvima časnoga Kur'ana navodimo sljedeće: učenjem Kur'ana brišu se manji grijesi i tako se čisti ljudsko srce; učenjem Kur'ana zarađuju se dobra djela i to za svaki pojedini proučeni harf; učenje Kur'ana lijek je i za čovjekovu nutrinu (srce, duh i dušu) i za njegovu vanjštinu (tijelo).[23]
Interesantno je istaći da se sva ova unutarnja dejstva odvijaju na neki način po automatizmu, dovoljno je imati iskren nijjet, čovjek čak i ne mora razumijeti značenje onoga što uči,[24] samo treba iskreno u želji umiljavanja dragom Bogu pristupiti učenju časnog Kur'ana, i to činiti najbolje što se može poštujući pravila njegovog učenja (tedžvid).
S obzirom na dejstva učenja časnoga Kur'ana potrebno je osvrnuti se na pitanje njegovog učenja za mrtve, odnosno na pitanje poklanjanja učenja Kur'ana od strane živih umrlima. O ovom pitanju postoje različita mišljenja islamskih učenjaka (uleme). Neki ovo osuđuju a drugi dopuštaju, i jedni i drugi navodeći argumente za svoje mišljenje i stav. Mi, zaista, nemamo niti odgovarajućeg znanja niti ovlaštenja da o tom pitanju donosimo bilo kakav generalni sud, pa ćemo se ovom prilikom ograničiti samo na naše mišljenje o ovome, a samo dragi Allah sve zna.
Smatramo da čovjek ne može slobodno raspolagati svojim sevapima, niti ih može dijeliti kome on hoće. Tako mi razumijevamo ajete časnoga Kur'ana u kojima se navodi da niko nikome neće moći pomoći na Sudnjem danu, da svakome pripada ono što je lično učinio, da niko ni za koga neće ponijeti teret grijeha i tome slično. Na bazi toga, ubijeđeni smo da je volja dragog Allaha da na Sudnjem danu svako nosi isključivo vlastita djela, i nagradu za dobra i odgovornost za loša, a da jedino postoji mogućnost zalaganja za drugoga (šefa'at), ali samo za one kojima to dragi Allah dozvoli.[25]
Dakle, smatramo da Allahovom odredbom poklanjanje sevapa od učenja Kur'ana ili bilo kojih ostalih sevapa drugoj osobi nema stvarnog efekta na Sudnjem danu,[26] a On, hvaljen neka je, to jedini zna.
Jedino što čovjek može učiniti za voljene osobe jeste to da on lično pokuša da se što više umili dragom Allahu nebili onda njegova dova kod Allaha bila jača i bolje primljena (kabulnija), a sa namjerom da moli dragog Allaha za sebe i njih. Uostalom, ko od stvorenja smije i pomisliti da mu njegovi sevapi mogu biti dovoljni na Sudnjem danu, kad u poznatom hadisu Resulullah Muhammed, alejhisselam, ističe da niti on lično nikada ne bi ušao u džennet samo po vlastitim djelima, već isključivo po milosti dragog Allaha?!
Prema tome, nada u milost dragog Allaha jedini je siguran kapital na Sudnjemu danu i za nas i za naše voljene. Dobra djela treba činiti samo radi toga da se dragom Allahu umilimo, da nam dova bude kabulnija, da nam On pokloni milost svoju i isključivo po njoj nas u džennet uvede. Dova je, u stvari, najkorisnija i za nas i za naše voljene. Mnogo je efikasnija i sigurnija čak i od naših vlastitih sevapa, a kamo li tek od pokušaja poklanjanja sevapa, što po nama nema nikakve ''prođe'' kod dragog Allaha, a On najbolje zna.
Međutim, kada je riječ o tome da se učenjem Kur'ana za umrle njima može olakšati stanje u kaburu (da im vrijeme kaburskog ispitivanja prođe lakše i rahatnije) - o tome mi ne znamo mnogo, ali ne možemo, i ne smijemo zanemariti postojanje hadisa u kojemu se preporučuje naprimjer učenje sure Ja-sin umrlima. O ovom hadisu i njegovoj vjerodostojnosti možete, poštovani čitaoci, pročitati na ovoj istoj stranici u okviru rubrike ''Pitanja i odgovori'' (tekst pod naslovom ''O učenju sure Jasin mrtvima'').
Radi toga što se, iako postoji razilaženje učenjaka o vjerodostojnosti,[27] ne može negirati postojanje hadisa koji izričito preporučuje učenje Kur'ana umrlima, ne možemo negirati mogućnost učenja Kur'ana za umrle kako bi im se olakšalo stanje u kaburu, tako da to prihvatamo i to isključivo u onom smislu u kojem je uistinu Resulullah, Muhammed, alejhisselam, o tome govorio. Dragi Allah najbolje zna.
Zaključujući govor u vezi ovog podnaslova želimo još napomenuti dvije stvari.
Prvo podsjećamo na izuzetni značaj i neophodnost pravilnog rasporeda prioriteta vezano za navedena vanjska i unutarnja dejstva Kur'ana na žive i mrtve. Naime, duboko smo ubijeđeni da je jedino ispravno prvo Kur'an časni učiti i proučavati za sebe radi vlastitog putokaza, svjetla, koristi i lijeka u ovoj drami dunjalučkog života, i to kontinuirano, a tek onda eventualno učiti Kur'an za umrle.[28] Ovo naglašavamo posebno radi toga što je u današnjem vaktu kod isuviše velikog broja muslimana taj redoslijed upravo suprotan. Često se dešava da se uči i više hatmi u toku godine koje se poklanjaju drugima, dok se na sebe zaboravlja. Isto tako, mnogo se zna učiti Kur'an u originalu a sasvim malo proučavati njegov prijevod, odnosno razmišljati o njegovom sadržaju.
U drugoj napomeni želimo još jednom podsjetiti na nužnost čuvanja i učenja Kur'ana u njegovom originalu na arapskom jeziku.[29] Kur'anom se smatra samo arapski original, jedino je to istinska objavljena Allahova Riječ; jedino je to ono što je apsolutno tačno i što dragi Allah od izmjene čuva; jedino to ima cjelinu svetosti i vanjske i unutarnje; jedino učenjem Kur'ana u originalu aktivira se sveta Allahova ''energija'', bereket Kur'ana koji daje i vanjsko dejstvo a pogotovu ona unutarnja, kao i sva druga nama nepoznata dejstva. Pošto je Kur'an časni upućen svim ljudima a svi mi ne možemo znati arapski jezik, njegov prijevod na sve ostale govorne jezike čovječanstva je neophodan i neizbježan, ali prijevod Kur'ana nužno uvijek u sebi ima nešto od tumačenja i shvatanja čovjeka prevodioca tako da on nikada ne može sadržavati onaj Allahov bereket preko kojega se uozbiljuju unutarnja svojstva Kur'ana. Odatle prijevod časnoga Kur'ana može imati samo vanjsko svojstvo udžbenika života, i to sa tačnošću koja istina nije savršena (zbog rečenog neizbježnog učešća onoga što potječe od prevodioca), ali je svakako dovoljna zato što u Kur'an nema sumnje, i zato što dragi Allah najbolje zna da svi ljudi ne govore arapski, a Kur'an je svima upućen, pa je On sigurno osigurao da niti prijevodi ne mogu imati krupne grješke – sigurno su dobri kao vrelo svakodnevne životne upute i stjecanja znanja, mudrosti i pouke. U to ne treba niti najmanje sumnjati jer se učešće prevodioca isključivo javlja kod prevođenja onih manje jasnih ajeta koji zahtijevaju tumačenje, a sama Allahova Riječ potvrđuje da je glavnina i suština Kur'ana sasvim jasna tako da se ona prijevodom ne može nikako oskrnaviti:
On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena, željni smutnje i svog tumačenja, slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" A samo razumom obdareni shvaćaju. "Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje! (3:7,8)
Mu'džize mimo Kur'ana
Realnost okruženja u kojem živi, čovjek otkriva uz pomoć svojih čula, ali i uz pomoć svoga razuma. Obdaren razumom, tim neizmjerno velikim darom od dragog Allaha, i obasut velikom milošću Rahmana (Svemilosnog) kojom mu On do izvjesne granice otkriva zakonitosti odnosa kvantiteta i kvaliteta (kakvoće) u svim stvarima, čovjek sve više i sve bolje spoznaje svijet i njegove zakonitosti (koje nazivamo prirodnim zakonima). Ta saznanja mu šire vidike, olakšavaju mu i unaprijeđuju život, povećavaju njegovu moć i kontrolu nad prirodnim procesima, naravno samo u granicama koje mu je Gospodar njegov odredio. Tako čovjek, putem znanja (nauke), eksperimenta, razumskog (logičkog) dokaza, iskustva, osvjedočenja kroz opažanje čulima gradi vlastitu sliku svijeta u kojem živi. Međutim, većinom ljudi, ohrabreni ali i uzoholjeni znanjem što ga posjeduju, zaboravljaju na vlastitu ograničenost u svemu, zaboravljaju da je njihova slika svih svijetova i dešavanja nužno nesavršena i manjkava, zaboravljaju da stalno ponavljanje istih odnosa nikako ne ograničava dragog Boga da, ako to hoće, te odnose izmijeni. Svi smo ovome skloni, jer koliko nas naprimjer tvrdi da je jednačina: 1+1=2 apsolutna i nepromijenjiva matematska i logička istina, odnosno aksiom, ali zaboravljamo da je i ta jednačina i ''naša'' matematika na njoj zasnovana samo jedna od beskrajnog niza mogućih matematika koje dragi Allah može uspostaviti, ako to hoće. To što je dragi Allah stvorio ''naše'' svjetove i odredio ''našu'' matematiku utemeljenu na gornjoj jednačini, i to što ju On, hvaljen neka je, ne mijenja, nikako ne znači da On nije kadar uspostaviti i neku novu matematiku zasnovanu na jednačini: 1+1=3, ili na bilo kojoj drugoj ... za Njega prosto nema nikakvih limita i ograničenja, On uistinu može kako hoće stvarati i mijenjati odnose kvantiteta i kvaliteta pri čemu ga ništa ne može ograničiti. On, koji je stvorio ''naš'' svijet i uspostavio ''naše'' prirodne zakone može ih izmijeniti i rearanžirati onako kako to hoće, ali On, neka je sva slava i hvala samo Njemu, Jednom, Jedinom, čuva i održava mjeru i ravnotežu koju je odredio. On hoće da očuva red, sklad i ravnotežu u onome što je stvorio i uspostavio, i zato u Njegovim zakonima nema izmjena, odnosno, preciznije rečeno, uglavnom nema izmjena. Kažemo uglavnom jer se izuzetno dešava da dragi Allah nekim stvorenjima daruje blagodati koji su iznad ''naših'' (prirodnih) zakona. To su natprirodna djela koja se islamskom terminologijom imenuju mu'džizama odnosno kerametima, a u uobičajenom govoru čudima.
Koliko je nama znano do sada se dešavalo da dragi Allah čudotvornošću dariva svoje poslanike i vjerovijesnike, te ostale odabrane voljene i cijenjene robove, uglavnom iz dva razloga: zato da bi to bio dokaz onima kojima su oni zaduženi prenijeti poruku, i zato da bi to bila lična blagodat koju oni mogu koristiti u svakodnevnom životu olakšavajući im življenje i povećavajući im zahvalnost i ljubav prema apsolutno plemenitom Darivatelju.
Veoma je značajno istaknuti činjenicu da mu'džize nikako ne čine bît zemaljske misije bilo kojeg Allahovog vijerovijesnika i poslanika. Ne, suština nikada nije bila u čudima, ona je uvijek bila u poruci koja je dostavljana ljudima, dakle u Allahovoj Knjizi koja se objavljivala dotičnom poslaniku, dok su čuda uvijek bila u svrsi podrške njegovoj misiji i/ili u ličnom daru. Ovo je neosporna istina koja je jednaka i kod svih ranijih plemenitih Allahovih vjerovijesnika i poslanika, alejhimesselam, i kod Muhammeda, alejhisselam. Istina je da je kod Muhammeda, alejhisselam, naglasak na Objavi, tj. na Kur'anu časnom, dok njegove mu'džize kao da su stavljenje u drugi plan.
U stvari, u slučaju Muhammeda, alejhisselam, uvijek se najviše ističe njegova najveća mu'džiza – sam Kur'an časni, savršeni Govor koji nikako ne može sastaviti niti jedan jedini čovjek, a pogotovo nepismen:
Ti prije nje (Kur'ana) nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore. A to su ajeti jasni, u srcima su onih kojima je razum dat; a Naše ajete samo nepravedni osporavaju, i govore: "Zašto mu od Gospodara njegova nisu neka čuda poslana?" Reci: "Čuda su jedino u Allaha, a ja samo jasno opominjem." A zar im nije dosta to što Mi tebi objavljujemo Knjigu koja im se kazuje; u njoj je, doista, blagodat i pouka narodu koji vjeruje. (29:48-51)
Dragi Allah zna savršenu mudrost odredbe da druge mu'džize kojima je, mimo časnoga Kur'ana, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, obdaren kod njega nisu toliko istaknute.
Moguće da je to zbog toga da bi se izbjeglo, neuzubillah, obožavanje Muhammeda, alejhisselam, odnosno da se nebi formirao kult ličnosti. Poznati su hadisi u kojima nam Muhammed, alejhisselam, poručuje da ga nikako ne smijemo izdizati kao što su kršćani izdigli Mesiha Isaâ, sina Merjemina, već da ga zovemo Allahovim robom i Njegovim poslanikom. Dakle, namjera da se časnim Kur'anom u ljudska srca trajno utisne tevhid - nužnost obožavanja, slavljenja, hvaljenja i veličanja samo Boga, samo dragog Allaha i nikog osim Njega je, vjerujemo, jedan od razloga.
Drugi razlog bi mogao biti u Allahovom sveznanju da oni koji hoće da vjeruju i budu Njemu pokorni to mogu prihvatiti i bez velikih mu'džiza, a oni koji neće da vjeruju neće to činiti pa ma kakve mu'džize im bile date. Čak i kad bi se samo zbog njih otvorile nebeske kapije i spustile stepenice, i oni se njima penjali opet bi rekli da im se to samo pričinjava; kad bi čitav Kur'an zapisan u mushafu bio pred njima svima sa nebesa spušten Muhammedu, alejhisselam, i oni ga rukama svojim opipali opet ne bi vjerovali; kad bi vlastitim očima vidjeli meleke i mrtvi im progovorili opet bi glavu okretali:
Kad bismo, njih radi, kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: "Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!" (15:14,15)
A i da ti Knjigu na papiru spustimo i da je oni rukama svojim opipaju, opet bi sigurno rekli oni koji neće da vjeruju: "Ovo nije ništa drugo do prava vradžbina." (6:7)
Kada bismo im meleke poslali, i kad bi im mrtvi progovorili, i kad bismo pred njih očigledno sve dokaze sabrali, oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio, ali većina njih ne zna. (6:111)
Da, ljudi koji neće da vjeruju mu'džizu, kada im se predoči, po pravilu smatraju čarobnjaštvom (sihrom, magijom) i prije će u njoj vidjeti djelovanje skrivenih vanzemaljaca nego li djelo dragog Boga. Takvima viđena mu'džiza slabu ili čak nikakvu korist ne može pružiti jer joj oni to ne daju, oni neće da vide dragog Boga, oni bježe od Njega i Njegove poruke, ali im može itekako povećati propast, jer blago li se onome ko vjeruje a da nije svjedok mu'džize, a teško li se onome ko vidi mu'džizu a odbije povjerovati:
A kada učenici rekoše: "O Isa, sine Merjemin, može li nam Gospodar tvoj trpezu s neba spustiti?"; on reče: "Bojte se Allaha ako ste vjernici." "Mi želimo", rekoše oni, "da s nje jedemo i da naša srca budu smirena i da se uvjerimo da si nam istinu govorio, i da o njoj budemo svjedoci." Isa, sin Merjemin , reče: "O Allahu, Gospodaru naš, spusti nam s neba trpezu da nam bude blagdan, i prvima od nas i onima kasnijim, i čudo Tvoje, i nahrani nas, a Ti si hranitelj najbolji!" "Ja ću vam je spustiti", reče Allah, "ali ću one među vama koji i poslije ne budu vjerovali kazniti kaznom kakvom nikoga na svijetu neću kazniti." (5:112-115)
Slaba korist od viđenih mu'džiza za modernog čovjeka (a njemu nije poslat niti jedan od ranijih vjerovijesnika i poslanika, već isključivo posljednji, Muhammed, alejhisselam) koji je sklon da u svemu, pa i eventualnom čudu, traži ''naučno objašnjenje'', kao i to što se viđenjem mudžize pooštrava sankcija za nevjerovanje, takođe su veoma mogući razlozi stavljanja ostalih mu'džiza Muhammedovih, alejhisselam, pomalo u drugi plan, iza časnoga Kur'ana, dragi Allah zna najbolje.
Međutim, na ovom mjestu moramo ukazati na jednu veliku neistinu u stavu da Muhammed, alejhisselam, osim Kur'ana nije imao drugih ''klasičnih'' mu'džiza. U takvom razmišljanju može biti izuzetno velika opasnost jer se bojimo da se poricanjem Muhammedovih, alejhisselam, mu'džiza lahko može nesvjesno poreći i njegovo poslanstvo. Da nas dragi Allah sačuva toga.
Svjedočimo punu istinitost svih Muhammedovih, alejhisselam, mu'džiza, i najveće oličene u časnome Kur'anu, i svih ostalih ''klasičnih'' mu'džiza. Što se tiče konkretnog kazivanja o mu'džizama Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, cijenjene čitaoce upućujemo na tekst Kur'ansko - poslaničke mu'džize koji se može naći na web stranici: ''Znaci.com'' u okviru kategorije ''Znaci''. U njemu su sve mu'džize Resulullaha, Muhammeda, alejhisselam, pobrojane i opisane na ozbiljan i sistematičan način.
Nastavit će se, inša'Allah
[1] Zbog toga oni ne mogu u tom periodu vidjeti niti razumjeti slavljenje i veličanje Boga od strane ostalih stvorenja, kako naprijed navedeni ajeti jasno kazaše.
[2] U ovom dijelu ajeta smo odstupili od prijevoda Besima Korkuta, koji inače koristimo u ovoj knjizi, zbog toga što originalni tekst Kur'ana glasi: ''ve le zikrullahi ekber'', što se direktno prevodi sa: ''i spominjanje Allaha (zikrullah) je najveće (ekber)''. Besim Korkut je odstupio od ovog direktnog značenja prevodeći ovaj dio ajeta sa: ''obavljanje molitve je najveća poslušnost'' iako riječ ''salat'' (namaz - molitva) u originalnom tekstu u ovom pasusu uopće nije pomenuta. Ubijeđeni smo u ispravnost ove korekcije u prevodu pogotovu zbog toga što koliko znamo svi ostali prevodioci Kur'ana na bosanski jezik ovaj segment prevode u istom smislu (Čaušević-Pandža: ''a sjećanje na Boga je najveća (pobožnost)''; Mlivo: ''a sigurno je spominjanje Allaha najveće''; Karić: ''i sjećati se Allaha poslušnost je najveća''; Duraković: ''spomen Allaha je najznamenitiji''), a dragi Allah najbolje zna.
[3] ''40 kudsi hadisa'', El Kalem, Sarajevo, 1997, str. 25.
[4] ''40 kudsi hadisa'', El Kalem, Sarajevo, 1997, str. 18.
[5] Isma‘il Ibn As-Sayyid Muhammad Sa‘id Al-Qadiri, Al-Fuyuďat Ar-Rabbaniyya Fi Al-a’atir Wa Al-Awrad Al-Qadiriyya, Al-Maktaba At-Taqafiyya, Bejrut, bez god. izd., str. 13.
[6] Isto se, naravno, odnosi na sve Allahove vjerovijesnike i poslanike, svaki od njih bio je obdaren kako Objavom tako i plemenitom mudrošću njezine primjene u praksi.
[7] Taj slučaj je bio povod objavljivanja prvih šesnaest ajeta 80. sure Kur'ana ''Abese''.
[8] Tada je objavljen ajet 8:67.
[9] To je događaj koji je povod objave ajeta 66:1-5. Desilo se da se Muhammed, alejhisselam, pod uticajem dvije od svojih žena zakletvom sam sebi zabranio ono što mu je dragi Allah dozvolio, pa je ovim ajetima on upozoren, a pomenute dvije žene ozbiljno kritikovane zbog toga što su ga na to navele.
[10] Vidjeti o tome u knjizi Jusufa Ramića ''Povodi objave Kur'ana'', El Kalem, Sarajevo, 1990 , na str. 163.
[11] Na sličan način je vjernicima data pouka u pogledu tri pitanja koja su Kurejšije postavile Muhammedu, alejhisselam, pa je on morao čekati petnaestak dana da primi Objavu sa odgovorom, jer je zaboravio izgovoriti: ''Inša'Allah (Ako Bog da)'', kasnije ćemo, ako Bog da, o ovome detaljnije govoriti.
[12] Primjer ovakvog rezonovanja je prokleti Iblis koji je sebi dao pravo da sudi o Allahovoj naredbi da se učini sedžda Ademu, alejhisselam, i 'presudi' da je on bolji od Adema, alejhisselam, te mu ne treba sedždu učiniti. Ovo je u stvari krajnje oholo izdizanje vlastitog ega iznad Allahovog Zakona, koje na neki način hoće reći da je, neuzubillah, bolje od Savršenog, Stvoritelja i Gospodara i njega samog i svih svjetova.
[13] Nažalost, izuzetno opasna duhovna bolest nacionalizma koji ističe naciju iznad svega ostalog (a posmatra vjeru samo kao nacionalni kulturni satelit) veoma je prisutna i kod modernog čovjeka.
[14] Riječ ''kafir'' u značenju ''nevjernik, poricatelj'' ima isti korjen kao riječ ''kefere'' u značenju ''pokrivati'', tako da se obično za kafira kaže da on svojim poricanjem i odbijanjem istine prekriva sjaj vlastitog srca naslagama grijeha.
[15] Jedan od primjera toga su ajeti u kojima se govori kako su planine slavile i veličale dragog Boga, zajedno sa Davudom, alejhisselam
[16] Ovo se može lijepo povezati sa poznatim hadisima u kojima Muhammed, alejhisselam, kazuje da mi u ovom životu u stvari spavamo a budimo se prilikom smrti, tj. seobe u stanje istinskog života na ahiretu.
[17] Ako npr uništavamo zelenilo, onda ugrožavamo zalihe kisika; ako istrebljujemo biljke i životinje, onda rušimo prirodnu ravnotežu i ugrožavamo vlastite resurse hrane; ako prljamo okolinu, onda nema čiste vode, hrane i zraka. Osim ove jasne i vidljive simbioze sa prirodom, biljkama i životinjama, postoji i svojevrsna simbioza sa džinskom civilizacijom. O ovome, s obzirom da je riječ o gajbu, nevidljivom, možemo samo pretpostavljati (rijetki su oni koji imaju nekih konkretnih i valjanih iskustava o ovome), ali, po svemu sudeći, ova simbioza ima svoj značaj jer dragi Allah ne čini ništa slučajno, a neki ajeti Kur'ana jasno nagoviještavaju postojanje te veze. Tako npr čitava sura Kur'ana Er Rahman, po mišljenjima nekih, je u dvojini jer se obraća i ljudima i džinima, i jasno se ističe da su i ljudi i džini stvoreni, prvi od gline drugi od plamena vatre, da i džini i ljudi prelaze granice nebesa i zemlje, da i džini i ljudi vjernici imaju u džennetu žene, plemenite čiste djevice koje nije dotakao niko prije njih.
[18] Muhammed Hamidullah, ''Muhammed a.s. život i djelo'', Knjiga I, str. 100-102.
[19] Hafiz je osoba koja zna napamet čitav Kur'an, pamtivši ga bukvalno, od slova do slova. Sama riječ potječe od korijena u arapskom jeziku ''H-F-Z'' što ima značenje čuvanja, održavanja nečega. Hafiz je, dakle, osoba koja čuva original Kur'ana u svom srcu.
[20] Muhaffiz je učitelj konkretnog hafiza koji ga je poučavao Kur'anu i kontrolisao ispravnost njegovog učenja. Zvanično se hafizom ne može smatrati nikoga ko samo kaže da zna Kur'an na pamet, da bi neko bio priznat kao hafiz on mora imati svoga muhaffiza između onih hafiza koji su priznati, koji garantira za njega, i mora položiti ispit pred komisijom od više hafiza. Samo tako može postojati garancija da je ono što taj čovjek ima u svome srcu i memoriji odista originalni Kur'an. Na ovaj način se zatvaraju vrata lažima i prevarama. Na ovaj isti način se prenosi islamsko znanje u krugovima tradicionalne uleme kao i islamsko i tesavufsko znanje u krugovima sufijskih šejhova i njihovih učenika (silsile).
[21] Mushaf je izraz koji se odnosi na knjigu u kojoj je zapisan časni Kur'an.
[22] Koliko je nama poznato, svaki novi prijepis Kur'ana biva kontrolisan od strane poznatih i priznatih hafiza kako bi se tako garantirala njegova vjerodostojnost.
[23] Ponavljamo da sva navedena svojstva imaju svoj izvor u mnogim ajetima Kur'ana i vjerodostojnim hadisima, što je općepoznato, tako da ovom prilikom ne navodimo pojedine izvore.
[24] Razumijevanje iščitavanog sadržaja časnoga Kur'ana, naravno, od krucijalnog je značaja kada je u pitanju korišćenje svetog Govora kao naputka u svakodnevnom životu. Ali kada su u pitanju ostala, ''unutarnja'', dejstva u vjerodostojnim hadisima imamo potvrdu da tu uopće nije bitno razumijevanje - učenje Kur'ana na ovim nivoima jednako djeluje i na onoga ko razumije arapski jezik i na onoga ko ne razumije.
[25] Ovo se jasno ističe u raznim ajetima Kur'ana (npr u Ajetul kursiji – 2:255: ... men zellezi ješfe'u 'indehu illa bi iznih - ko se moze pred Njim zauzimati za nekoga bez dopustenja Njegova). Interesantno je uočiti da niti mogućnost šefa'ata, kako mi shavatamo, ne podrazumijeva poklanjanje svojih sevapa drugome, već je riječ o molbi dragom Allahu da oprosti drugome.
[26] Neki navode činjenicu da npr dijete može obaviti hadž za roditelja, odnosno da se može obaviti hadž za drugoga (bedeluk) kao dokaz da se mogu poklanjati sevapi. Bez ikakve želje da dajemo bilo kakav konačan sud (zbog našeg nedovoljnog znanja) ipak i ovdje dajemo vlastito mišljenje da se ovo odnosi na ispunjenje obaveze za drugoga (kao kad npr vratimo dug za nekoga ko to nije u stanju) a ne na poklanjanje sevapa. Obavljajući hadž za drugoga mi u stvari ispunjavamo vjersku obavezu za njega a ne poklanjamo mu sevape. Zbog toga smatramo da ovo nije pravi dokaz da se mogu poklanjati sevapi drugome, a dragi Allah najbolje zna.
[27] Čak i ako većina učenjaka stoji na jednom stanovištu, to nikako nije pouzdan znak da manjina nije u pravu, pogotovu zbog toga što čak i Kur'an časni jasno ističe da se mnogo puta u prošlosti dešavalo da je većina bila u zabludi – svaki Allahov vijerovijesnik i poslanik, barem u početku svoga pozivanja, sa svojim sljedbenicima činio je manjinu u društvu. Prema tome činjenica da je većina jednog stava, nikako ne znači da je taj stav i ispravan.
[28] Vjerujemo da se za ovo mogu naći mnogi dokazi u vrelima islama, ali, na žalost, sada nemamo vremena i mogućnosti istraživati ih.
[29] Mada je ovo sasvim jasno svim vjernicima muslimanima, znaju se desiti pitanja zbog čega se npr u namazu mora učiti arapski original koji se ne razumije, i slično tome. Takve stvari pogotovu znaju biti čudne nemuslimanima. Iz ovih razloga čini nam se da bi ovaj naš osvrt na časni Kur'an kao srčiku suštine cjelokupne poslaničke misije Muhammeda, alejhisselam, bio nekako manjkav bez toga da se još jednom ovo istakne.