Udruženje Mladi Muslimani

Gazalijeva misao i njena suvremena važnost

Detalji

Objavljeno srijeda, 17 Juli 2002 15:15

Autor Syed Muhammed Naquib el-Attas

očasni govor koji je održao prof. dr Syed Muhammad Naquib al-Attas, rukovodilac Gazalijeve katedre islamske misli, osnivač i direktor Internacionalnog instituta za islamsku misao i civilizaciju, na internacionalnoj konferenciji u oktobru 2001.

Prvi dio

Imam veliko zadovoljstvo i počast da u ime Internacionalnog islamskog instituta za islamsku misao i civilizaciju (ISTAC) poželim srdačnu dobrodošlicu svima vama koji ste doputovali sa svih strana svijeta da se zajedno sa nama okupite na konferenciji i da obilježite neizmjerno nasljeđe ove briljantne zvijezde na nebeskom svodu Islamske misli, onoga koji je među najuzvišenijim u sazvježđu muslimanske prosvijećenosti.

On je bio obdaren mudrošću i okićen sa vjerodostojnim znanjem. Iluminacija koja zrači iz njegovog mudrog uma obasula je svjetlost koja je razdvojila istinu od neistine, stvarnost od iluzije, i vjerodostojnost od krivotvornosti. Njegovi doprinosi na duhovnim i intelektualnim domenima religije, u svim oblastima Islamske misli i civilizacije, su od velike vrijednosti i trebali su biti cijenjeni i priznati od učevne i zahvalne Zajednice diljem stoljeća. On je živio za vrijeme velikih religijskih i intelektualnih prevrata prouzrokovanim izazovima stranog svjetonazora potajno uvedenog u muslimansku misao i vjerovanje od strane muslimanskih filozofa i njihovih sljedbenika, kao i od strane raznih religijskih odmetnika. Naše doba takođe obiluje sličnim izazovima nametnutim od strane sekularne moderne zapadne filozofije i nauke, njene tehnologije i ideologije koja nastoji da naudi našim vrijednostima, našim načinima ponašanja, našoj misli i vjerovanju, našem načinu života, da bi napravila temeljne promjene prikladne sekularnom svjetonazoru. Iako je naša suvremena nevolja ozbiljnija, rasprostranjenija i neodloživa po biti nego Gazalijeva, pouke i lijek koji je on ukazao i podučavao su u najvećoj mjeri i dalje relevantni.

Sa nastankom orijentalnih izučavanja naklonjenih kolonijalnoj ideologiji nalazimo prve neizravne prikaze Gazalija kao djelotvornog uzroka muslimanske intelektualne nazadnosti. Ovakvi prikazi Gazalija postepeno su se utemeljili tokom stoljeća zato što je on uzdrmao glavne principe grčke filozofije. Mi razumijemo njihovu odbojnost prema Gazaliju budući da svaka epoha u zapadnoj kulturnoj historiji, bilo to u logici, nauci, umjetnosti, politici pa čak i u teologiji počinje sa Grcima. Grčka filozofija je vrhunac misli, krajnji zagovarač uma! Zapadna religijska i orijentalna misao, njihova naobrazba pa čak i njihova nauka su bila protiv kršćanskog učenja o problemima koji se tiču Boga tj. problema neslaganja između objave i uma, što nije slučaj u Islamu. Njihova tvrdnja da je sve filozofsko u Islamu uzeto od Grka je problematična i mora biti odbačena. Oni ne shvataju da su mnoge temeljne ideje grčke filozofije uzete od strane njihovih filozofa iz objavljenih religija ili objave, ili kako to Ibn Rušd kaže "nešto što se podudara sa objavom." Ove ideje nisu proizašle samo iz njihovog intelekta ili uma nego su proizašle većim dijelom iz Objave. Zbog toga muslimanski filozofi, teolozi i metafizičari nisu odbacili sve od Grka u njihovoj misli, zato što su mnoge ideje grčkih filozofa o metafizici, etici i politici već bile prikazane u Kur´anu. Kindijeva primjedba u knjizi upućenoj halifi Mu´tasimu prema kojoj je on želio da upotpuni ono što grčki filozofi nisu u potpunosti prikazali, pokazuje činjenicu da muslimanski mislioci nisu bili puki oponašatelji Grka. Naprotiv, iako su ih cijenili za njihovo racionalno zalaganje i dostignuća, oni su u isto vrijeme ustanovili njihove greške i neadekvatnost u sticanju do znanja o konačnoj biti stvarnosti posredstvom samoga uma. Zapravo, pad grčke filozofije da stigne do istine i uvjerenja o konačnoj biti stvarnosti kroz racionalno zalaganje je dovoljan dokaz za razumne da sam um bez pomoći Objave ne može stići do takvog znanja. Treba biti jasno da Gazalijev napad na grčke i muslimanske filozofe, nije bio usmjeren na filozofiju (kao hikmu), zato što je hikma(h) objavljena u Kur´anu kao Božiji dar, i hikma(h) je ono, što ja mislim da je Ibn Rušd imao na umu, kada je naznačio "nešto što se podudara sa Objavom" u njegovoj knjizi "Fasl al Maqal". Upotreba i uma i mudrosti je preporučljiva ne samo u religiji nego i u filozofiji i naukama. Značajno je spomenuti da prema Kur´anu glavnim Poslanicima nije samo data Knjiga (kitab), nego takođe i Mudrost (hikmah), što mislim da objašnjava naš sklad između Objave i uma. To znači, Gazali je napao metafizičke i religijske teorije grčkih filozofa, i njihovo vjerovanje a takođe i tvrdnju muslimanskih filozofa o prvenstvenosti intelekta kao jedinog vodiča prema znanju o konačnoj stvarnosti.

Zatim, potaknuti optužbama o neskladnosti pa čak i proturječnostima u Gazalijevoj misli od strane Ibn Rušda a zatim od Ibn Tejmije, orijentalisti i njihovi suvremeni učenici među kojima je bio Fazlur Rahman okarakterisali su Gazalija kao neku vrstu skolastične enigme. Zbog njihove nemoći da mu dodijele određeno mjesto u njihovim mislima oni su ga okarakterisali kao teškog pa čak i nepouzdanog mislioca. Da li je on stvarno bio teolog prikazujući se kao filozof? Da li je on bio Eš´ari a ipak i Sufi u isto vrijeme? I tako su oni bili uporni u nametanju njihovog ili/ili pristupa prema onome ko se suprostavio takvoj podjeli. Ipak njihove nepravedne optužbe o neskladnosti i proturječnostima nisu nikada bile konačno dokazane niti prikazane kao istinite! Zašto čovjek poput Gazalija ne bi bio filozof, teolog, Eš´ari i Sufi u isto vrijeme a da ne bude neskladan ili proturječan? Zaista, za muslimane uopće Gazali je utjelovljenje sinteze religije i filozofije, sinteze čija je neizmjerna i dobrobitna vrijednost priznata od raznih intelektualnih slojeva Zajednice. Ali oni koji se zaokupljaju sa filološkim primjenama, tekstualnom kriticizmu, neprekidnom istraživanju da odrede konceptualne korijene, oni govore sami za sebe, među sobom, u njihovim akademskim krugovima, i oni su nesposobni da povežu Gazalijeve ideje sa rješenjima modernih problema. Priča o slonu i četvorici slijepih učenjaka može poslužiti kao upozorenje. Budući da su bili slijepi oni nisu imali drugog izbora nego da pipajući opišu, prema njihovoj imaginaciji, stvorenje koje je stajalo ispred njih. Jedan je udario u njegovu nogu i izjavio, "ovo stvorenje je stup." "Ne!" Rekao je drugi koji je obuhvatio njegovu vijugavu surlu, "to je velika zmija." Treći se nije složio jer je dodirnuo njegova široka leđa govoreći, "to je prestolje." "Svi ste pogriješili," zadnji je tvrdio osjećajući ogromno uho, "to je zapravo tepih!" Nakon toga svi su napisali znanstvene knjige i osporavali su jedni druge i tvrdili su svaki svoju vlastitu imaginacionu viziju istinskog stvorenja.

Gazalijeva najvažnija i vjerodostojna ideja kojoj orijentalni i muslimanski učenjaci nisu pridali odgovarajuću pažnju koju ona zahtijeva, zato što nisu uspjeli da otkriju i jasno spoznaju njen novitet i neizmjernu vrijednost za naše vrijeme, je ideja kako semantično mijenjanje i ograničavanje ključnih islamskih izraza, koji se odnose na znanje u nauci (smatrano vrijednim), svodi nauku na bezvrijednu. Ovo će konačno prouzrokovati zbunjenost i korupciju u nauci. Zato što ključni izrazi u osnovnom rječniku islamskog jezika služe kao konceptualna mreža povezanih polja značenja koja konačno osnivaju u muslimanskoj misli svjetonazor kojeg oni trebaju da opišu. Gazali pokazuje u Ihya´u da su ključni izrazi fiqh, `ilm, tewhid, zikr i hikmet čak i u njegovo vrijeme bili postepeno podređeni mijenjanju i ograničavanju njihovih prvorazrednih i vjerodostojnih značenja. Slično (kao u) Tahafutu on je prikazao da su filozofi promijenili prvorazredno i vjerodostojno značenje važnih koncepata izraženi u izrazima fi´l i fa´il da bi odgovarali njihovim vlastitim idejama koje odudaraju od islamskog učenja u vezi sa Božijim bićem i stvaranjem. Mi smatramo da ako promijenimo ili ograničimo u njihovim značenjima samo nekoliko islamskih ključnih izraza, ili podredimo značenjima koja nisu vjerodostojna i pravosnažna, to će nesumljivo stvoriti zbunjenost i zabludu u muslimanskim mislima i poremetit će među njima intelektualno i duhovno jedinstvo. Uostalom, to će prikazati da nauke (jednom smatrane vrijednim) postaju bezvrijedne. Jedinstvenost ima dva oblika. Spoljašnja, vanjska jedinstvenost jasno prikazana u društvu kao lokalna i nacionalna solidarnost. Unutrašnja, unutrašnja jedinstvenost ideja i misli objelodanjenih u intelektualnom i duhovnom skladu koji obuhvataju područja iza lokalnih i nacionalnih granica. Razumijevanje se odnosi na drugi oblik, koji je glavni za upotpunjenje prvoga. Sklad drugog oblika zavisi od tačnosti i integriteta jezičkih koncepata, instrumenta uma koji utiče na one koji koriste taj jezik. Ako se pomiješa tačnost i integritet jezičkih koncepata, onda je to zbog zbunjenosti u svjetonazoru prouzrokovnog zbog korupcije znanja. Ovdje ja ne predlažem nešto što bi se moglo protumačiti kao zabrana jeziku da se razvije, da se razvije prema svojim mogućnostima da obilježi bogatu baštinu života kao što se on razvija, da se razvija u skladu sa idejama koje se razvijaju, da zahvati stvarnost -istinu kao što se ona prikazuje tokom vremena. Ja samo predlažem, izvodeći pouke iz Gazalijevog učenja, da se osnovni rječnik u islamskom jeziku može razviti samo iz njegovih korijena, a ne odvojen od korijena, niti on može biti razvijen iz korijena zakržljalih u ograničenju. Sekularni i materijalistički vrijednosni sistemi imaju svoje početno mjesto u mislima, zatim bivaju prevedeni u jezičke znakove, i nakon toga postaju izraženi u vanjskom svijetu prvo u urbanim sredinama odakle se prošire kao jaka zaraza prema seoskim slojevima društva. Problem vezan za jezik i semantičko mijenjanje nije samo stvar jezika kao takvog, nego stvar svjetonazora. Semantička zbunjenost kao rezultat neadekvatne upotrebe izraza koji se odnose na ključne koncepte u islamskom osnovnom rječniku negativno djeluje na muslimansku percepciju islamskog svjetonazora koji je zasnovan na Knjizi i hikmetu.

Ali suvremeni mislioci i njihovi neposredni učenici, a kasnije sljedbenici, od kojih je nekoliko tradicionalista, zanemarili su vjerodostojno i autoritativno korištenje kur´anskog arapskog i narušili su njegova etimološka načela da bi uveli strana značenja u ključne izraze, uvodeći sa time promjene i ograničenja koja odudaraju od njihovih prvobitnih zamisli i koja mijenjaju njihovu svrhu u konceptualnoj strukturi islamskog svjetonazora. Poštujući interpretaciju Kur´ana, iz kojeg je novi vid arapskog izveden, oni su čvrsto zagovarali hermeneutičke postupke čiji položaj je zavisio većim dijelom od znanstvene pretpostavke i jednostranog nagađanja i ideje o historijskom relativizmu. Oni nisu svjesni da su muslimani suočeni sa istim izazovima kao u prošlosti, iako intenzivnije i većeg obima, i imaju se suočiti sa stranim konceptima i naći odgovarajuće riječi i izraze da ih odrede bez narušavanja etimološke i semantičke strukture arapskih riječi i izraza i mijenjanja njihove svrhe u islamskom konceptualnom sistemu. U njihovoj žurbi da usvoje strane koncepte bez razumijevanja da oni služe za različitu percepciju o stvarnosti i istini, i nesvjesni gledišta njihovog vlastitog svjetonazora, suvremeni mislioci i intelektualci su uveli u sadašnju muslimansku misao i jezičko korištenje veliku zbunjenost. Njihovo spletkarenje sa važnim stručnim izrazima koji pripadaju konceptualnom sistemu koji prikazuje islamski svjetonazor se rasprostranilo u njihovim prevodima i interpretacijama stranih izraza i koncepata u rječnicima modernog arapskog, u stručnim arapskim rječnicima za različite discipline, u suvremenim djelima arapske literature, u časopisima i djelima sekularnih učenjaka i intelektualaca i njihovih tradicionalinih istomišljenika, i u javim medijima. Promjene u značenju su nastale sa:

(i) ograničenjem ili degradacijom prvobitnog uzorka značenja i njegovog djelokruga u njegovim raznim kontekstima,

(ii) uvođenjem novog značenja koje nadilazi etimološke i kontekstualne preciznosti,

(iii) uvođenjem ključnih koncepata iz drugog svjetonazora koji nije u skladu sa islamskim kroz arabizaciju i rasprostranjene u postojećem korištenju,

(iv) uvođenjem nove interpretacije svjetonazora izazvanog modernim naučnim dostignućima i

(v) oponašanjem drugih muslimanskih jezika onog što je prikazano u suvremenom arapskom korištenju i misli.

Njihova arabizacija i uvođenje koncepata podložnih sekularizmu kao filozofskom programu u suvremenu muslimansku misao, kao što su `razvitak´, `promjena´, `sloboda´, progres´, i sekularnost sama po sebi i drugi koncepti slični njima, su velikim dijelom doprinijeli zbunjenosti u muslimanskom razumijevanju značenja religije i osnovnih elemenata koji zasnivaju njen svjetonazor kao što je Božija bit, Objava, Poslanstvo, čovjek i psihologija duše, znanje i spoznaja, etika i njezin cilj, svrsishodna konceptualizacija značenja obrazovanja.

Muslimani moraju jasno spoznati da je naš današnji dijalog zapravo dijalog sa moćnim snagama sekularizma kao filozofskog programa čija je temeljna filozofija i ideologija napravila podjelu između istine i stvarnosti i između istine i vrijednosti. Samo kroz islamsko znanje i njegov svjetonazor, ujedinjen sa zapadnim znanjem i civilizacijom i razumijevanjem njezine evolucionarne historije intelektualnog i religijskog razvitka, mi možemo početi sa ovim neizmjernim dijalogom sa uspjehom, kao što je Gazali, pod sličnim okolnostima to učinio u njegovo vrijeme.

Prijevod:

Muhidin Mulalić