Islam i demokratija

  • Štampa
Detalji
Objavljeno petak, 20 April 2018 00:00
Autor Muhammed-Hamid Reza Peysepar

Demokratija je riječ koja se danas vrlo često spominje. Njene pristalice su mediji, intelektualci, političari. Svako razuman danas prihvata sistem koji na njoj počiva. Čak se ni socijalistički sistemi nisu uspjeli oduprijeti njenom prodoru. Bili su primorani da prihvate demokratski sistem vlasti.

Prirodno je da se muslimanska omladina, posmatrajući sve ovo, zapita kakvo je mišljenje islama o demokratiji, odnosno kako se ona u islamu tretira. Ali, da bismo govorili o odnosu islama spram demokratije, nužno je upoznati se sa ovim pojmom, rasvijetliti njegovo pravo značenje i tačno ga definirati, jer različita shvatanja njegovog značenja mogu nas navesti na pomisao kako u islamu nalazimo protivrječja u vezi ovog pitanja.

Demokratija znači vladavinu naroda, ali, kao i mnogi drugi politički termini, nema jednu preciznu definiciju i jasne odrednice. Pojava demokratije datira iz vremena prije nove ere, odnosno prije Isaovog a. s., rođenja. Prvi oblik demokratije susrećemo u antičkoj Grčkoj, u Atini. Atinska demokratija u praksi je značila to da svi slobodni građani, sa navršenih dvadeset godina života neposredno učestvuju u upravljanju gradom-državom. Iz praktičnih i drugih razloga ovaj je oblik vladanja vrlo brzo naišao na kritike naučnika i postepeno je prevaziđen.

Demokratija se u posljednjih nekoliko stoljeća, nakon renesanse, javlja kao reakcija naspram silnika i diktatora, ali u obliku koji se razlikuje od onog atinskog. Kreatori ove nove demokratije su zapadni mislioci, nudeći je kao jednu novu društveno-političku teoriju. Postepeno dolazi do njenog širenja u evropskim zemljama, da bi već u devetnaestom stoljeću bila primjenjena u većini zemalja. Osnovne odrednice ovog oblika demokratije su:

1. Narod ima neposrednu ulogu samo u izboru svojih predstavnika, te nije neophodno da nositelji izvršne i sudske vlasti budu birani neposredno.

2. Nije utvrđen poseban sistem uređenja. Tako imamo monarhiju, predsjednički i parlamentarni sistem, a svaki od njih naziva sebe demokratskim, jer narod ima određenu ulogu u formiranju vlasti.

3. Ako većina narodnih poslanika izglasa odluku da se u društvu, ili u nekoj od državnih institucija mora nešto učiniti, to će tako i biti, a ako većina narodnih poslanika odluči da se nešto ne čini, to se neće ni činiti. Odnosno, svaka odluka koja je donesena većinom glasova narodnih poslanika mora se provoditi.

Bio bi to, ukratko, drugi oblik demokratije.

Međutim, posljednjih nekoliko decenija, političari zapadnih zemalja definiciji demokratije pridodali su još nešto. To je takozvani laicizam.

Dakle, narod i dalje učestvuje u formiranju vlasti, odnosno u vladanju, s tim što sada u državnim institucijama, zvaničnim organima i organizacijama, ne smije biti nikakvog traga od vjere i vjerskih ubjeđenja naroda. Iz tog razloga, danas u nekim zemljama imamo pojavu zabrane ulaska u državne škole, skupštine i slično, za žene koje nose hidžab. Ovo novo tumačenje demokratije kreirali su antireligijski političari, oni koji se protive vjeri i nastoje spriječiti njeno širenje. To se posebno odnosi na islam. Čak se i u nekim islamskim zemljama nastoje nametnuti ovakva tumačenja demokratije, odnosno njihova primjena. S obzirom da kreatori te savremene demokratije nemaju nikakvo filozofsko objašnjenje, niti razumne dokaze za ispravnost ove teorije, oni su to pokušali objasniti na ovaj način: "Ako bismo vjernicima dozvolili da u zvaničnim, državnim institucijama održavaju vjerske obrede ili manifestacije, ili da u njih dolaze obučeni na način specifičan za njihovu vjeru, time bismo iskazali veći stupanj poštovanja prema njima nego prema ostalim ljudima. Zato, budući da su svi ljudi jednaki i svi uživaju ista prava, te ne smijemo dozvoliti nikakav oblik diskriminacije, vjernicima ne treba dozvoliti da u državnim organima ispoljavaju svoja vjerska osjećanja, oblačenjem, obredima ili manifestacijama."

Sa stanovišta muslimana, koji svoju teoriju crpe iz duha islama i Kur'ana, ovaj oblik demokratije, odnosno ovakvo tumačenje demokratije, ne može se prihvatiti. Za ovakav stav postoje dva osnovna razloga:

1. Kreatori ovakve demokratije, odnosno njenog novog tumačenja, čine u stvari najveću diskriminaciju. Jer, ateisti, nevjernici, sada su slobodni raditi šta god požele, ponašati se i oblačiti po svom nahođenju, dok vjernici nemaju tu slobodu. U suštini, umjesto demokratije mi sada imamo diktaturu ateizma.

2. Sam islam je mnogo ranije i mnogo jasnije ukazao na jednakost ljudi: "O ljudi, Mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali..."

Međutim ova jednakost ljudi ne znači i jednakost njihovih djela.

Da li vi jednako vrijednim smatrate djelovanje jednog naučnika i jednog nepismenog čovjeka?

Da li su, u pogledu svoga djelovanja, jednaki jedan iskusni general i jedan regrut?

Da li u toj novoj demokratiji iste privilegije uživa jedan visoki državni dužnosnik i jedan emigrant?

Pa zar ne tvrdite kako su svi ljudi isti?

Dozvoliti vjernicima da se oblače i ponašaju shodno svojim uvjerenjima, te da ta uvjerenja manifestuju i u zvaničnim institucijama jedne zemlje, ne znači dodijeliti im privilegovan status. Naprotiv, to znači dozvoliti im da budu ravnopravni sa ostalima.

Mi moramo biti mudri i oprezni. Moramo biti svjesni da antivjerski zapadni režimi nastoje vjernicima, posebno muslimanima, nametnuti jednu ateističku diktaturu, i to pod plaštom demokratije. Ne smijemo nasjesti na ove trikove. Ta nova demokratija uistinu je svojevrsna diktatura kojom se muslimane nastoji odvratiti (spriječiti ih) od izvršavanja vjerskih propisa. U isto vrijeme, u tekstu Deklaracije o ljudskim pravima čitamo kako su svi ljudi slobodni izvršavati svoje vjerske obrede i dužnosti. U njoj se ne spominje nikakav uvjet, niti ima neki aneks koji govori o ispoljavanju religijskih uvjerenja i osjećanja u državnim institucijama. Medutim, politički spletkaroši nastoje zakone i prava tumačiti u skladu sa sopstvenim interesima. Oni su u stanju početi rat u ime mira, te činiti diskriminaciju, kršiti prava drugih pod plaštom postivanja ljudskih prava.

Vratimo se sada onom drugom obliku demokratije. I njemu imamo šta prigvoriti. Naime, ako većina narodnih poslanika izglasa neki zakon, odluku ili propis, shodno principu demokratije on se mora poštovati, odnsono izvršavati. Ali, šta ako ta demokratska većina izglasa zakon protivan Nebeskoj Knjizi? Ako, na primjer, demokratska većina izglasa propis kojim je dozvoljeno spolno oćiti sa pripadnicima istog spola, da li zaista ovu pojavu smatrati legalnom? Ako vćina narodnih poslanika izglasa zakon kojim je dozvoljen razvrat, blud, prostitucija i slično, da li ove pojave zaista smatrati legalnim?

Sasvim je izvjesno da sve bosanske religije imaju jedan niz propisa, čije je kršenje neprihvatljivo, makar im se protivila većina. Posebno to ne dozvoljava Kur'an, u kojem su mnogo preciznije (nego u ostalim Knjigama) definirane osnovne političke, ekonomske i sudske smjernice. Dakle, ni drugi oblik demokratije religije uopće, a posebno islam, ne prihvataju apsolutno i bezuvjetno. Njemu se moraju dodati neki uvjeti i granice. Drugim riječima, drugi oblik demokratije, uz poštivanje posebnih uvjeta i normi koje je islam definirao za zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, ne samo da je prihvatljiv, nego je postojao u prvom islamskom društvu, po samoj pojavi islama, i funkcionirao bolje nego današnji demokratski sistemi.