Na ahiret je preselio hafiz Muhamed Mursi
- Ayrıntılar
- Salı, 18 Haziran 2019 07:55 tarihinde yayınlandı.
- Muhamed A. tarafından yazıldı.
Na ahiret je preselio hafiz Muhamed Mursi, legalni i legitimni predsjednik Egipta, koga su zulumcari na celu sa generalom Sisijem svrgli sa vlasti i zatvorili. Mursi je izabran za predsjednika kao kandidat “Muslimanske brace.” Iskreno se saosjecamo sa porodicom hafiza Mursija i svim njegovim sljedbenicima.
Novo izdanje MM: "Čovjek snuje, Bog određuje" autor Ejub Hadžić
- Ayrıntılar
- Pazartesi, 08 May 2023 09:59 tarihinde yayınlandı.
- Sanadin tarafından yazıldı.
Na 268 stranica autor je opisao svoj životni put, školovanje, rad u Africi za UN, djelovanje kroz Mlade muslimane, hapšenje, zatvor, privođenje u okviru Sarajevskog procesa te je opisao svoju veliku ljubav prema supruzi rahmetli Muniri čija je smrt bila povod za nastanak ove autobiografije.
Cijena knjige je 15 KM, a možete je naručiti na email Bu e-Posta adresi istenmeyen posta engelleyicileri tarafından korunuyor. Görüntülemek için JavaScript etkinleştirilmelidir.
Hadžić je rođen u Kaknju 1925. godine, a živi na realaciji Pariz - Sarajevo.
Kratka autobiografija Ejuba Hadžića
Ova autobiografija je napisana povodom poziva univerziteta "Nedžmetin Erbakan" iz Konje Ejubu Hadžiću na tribinu "Alija Izetbegović i Mladi muslimani". Prenosi se da je poznati matematičar Blaise Paskal napisao u pismu "Napisao bih kraće pismo, ali nisam imao vremena". Ovaj kratki tekst upravo potvrđuje kako je moguće kratko i sažeto opisati jedan bogati životni vijek i historijsko razdoblje od 50 godina.
Rođen sam 1925. godine u selu Gora kod Kaknja, 40 km od Sarajeva. Roditelji Ibrahim i Nura odgojili su nas 9 djece, tri sina i šest kćerki. Otac je radio na željeznici kao čuvar pruge, a majka je bila domaćica. Uglavnom smo živjeli obrađujući svoju zemlju. Roditelji su uložili maksimalan trud da nas djecu školuju. Da bih završio osnovnu školu 1932./1936. morao sam svaki dan pješačiti po 10 km do škole u drugo selo. Uporedo sam pohađao i mekteb i stekao osnovna znanja o islamu, uz ono što su me naučili roditelji, da ih Allah, dž.š nagradi za to – amin.
Sljedećih osam razreda škole 1936./1944. pohađao sam u Sarajevu, bila je to Šerijatska gimnazija sa internatom u kome sam stanovao za to vrijeme. Upravo taj period školovanja u Sarajevu bio je odlučujući u mom životnom usmjerenju. Tada sam upozno nekoliko mladića, đaka, srednješkolaca kao što sam bio i ja. Među njima je bio i rahmetli Alija Izetbegović. To su bila druženja i razgovori o islamu i problemima muslimana kod nas i u svijetu. Sjećam se da sam tada pročitao jednu, po obimu malu knjigu, ali po sadržaju vrlo poticajnu , koja je govorila o temi ''Zašto su muslimani zaostali dok su drugi napredovali''. Ta naša druženja su imala za cilj sticanje prave slike o islamu, da kroz naša druženja, diskusije, izobrazbu, učvrstimo sebe u islamu – za naše dobro i za korist naše zajednice.
U tom periodu mog školovanja u Sarajevu dogodio se i Drugi svjetski rat., koji je donio velike nevolje mom narodu. Masa Bošnjaka izjeglica – muhadžira – iz istočne Bosne slilo se u Sarajevo i njegovu okolicu, pa i u moje selo i područje Kaknja, Visokog, Zenice. Tada smo mi, i mladići i djevojke iz Udruženja ''Mladi muslimani'' uključili se u dobrovoljni humanitarni rad na zbrinjavanju muhadžira. Mi smo bili opredjeljeni kao antifašisti i antikomunisti. Izbjegavali smo učešće u bilo kojoj vojsci. Ja nisam bio vojnik niti jedne vojske, niti fašističke niti komunističke.
Nakon Drugog svjetskog rata 1945. godine odlazim na studije u Zagreb. Odlučio sam studirati poljoprivredu - iz ideala da kao inžinjer pomognem i poboljšam život ljudi na selu, jer sam bio svjedok njihovog teškog života i rada. Nas Bošnjaka studenata u Zagrebu te 1945. godine bilo je preko 100, na raznim fakultetima. Živeći i studirajući u sredini koja se u mnogome razlikovala od one gdje smo rođeni željeli smo kroz naše druženje da očuvamo i održimo naš islamski i bošnjački identitet, ali i da steknemo naučna saznanja koja nam je pružio Univerzitet u Zagrebu. Primjerice željeli smo da imamo ishranu bez svinjskog mesa i alkohola u studenstskim domovima. Da napomenem da tada, 1945. godine u Sarajevu nisu postojali fakulteti za mnoge naučne discipline.
Komunisitčki režim toga doba nije gledao blagonaklono na bilo kakvo ispoljavanje vjere, praktikovanje vjere, pisanje o vjerskim temama. Tada nije bilo časopisa koji su obrađivali islamske ili bošnjačke teme, a mi smo kao pripadnici pokreta ''Mladi muslimani'' imali potrebu da se obrazujemo i održimo kao muslimani i kao Bošnjaci. Zbog toga smo počeli tajno izdavati naš časopis ''El-mudžahid'', u kome su tretirane teme odgojnog islamskog karaktera. Ja sam, sjećam se, pisao o temi: ''Zašto muslimani ne piju alkohol, zašto je on zabranjen u islamu''. Pokušao sam to objasniti sa islamske strane, koliko sam tada znao, citirajući neke ajete iz Kur'ana, ali sam u tom članku nastojao podvući štetnost alkohola po zdravlje, po porodicu i društvo. Komunistički režim je ocjenio da ovakvo druženje omladine, naročito studenata, može biti opasno po režim pa su počeli da nas hapse. U maju 1949.godine uhapšeno je oko 30 nas studenata u Zagrebu pripadnika Udruženja ''Mladi muslimani''
Uhapšen sam u Zagrebu 25. maja 1949. godine. Tada sam bio student 4 godine na Poljoprivrednom fakultetu. Imao sam 23 godine. Suđen sam u Sarajevu u prvoj grupi od 14 članova Udruženja ''Mladi muslimani''. Suđenje je trajalo od 1. do 12. augusta 1949. godine. Od nas 14, četverica su osuđeni na smrt i pogubljeni, bili su to: Hasan Biber, Halid Kajtaz, Omer Stupac i Nusret Fazlibegović, Allah rahmet alejhim. Drugi su osuđeni na kazne od 5 do 20 godina robije. Ja sam ''dobio'' 7 godina robije i to, zapamtite dobro, samo zato što sam napisao već pominjani tekst: ''Zašto je alkohol u islamu zabranjen''. Odrobijao sam svih 7 godina radeći kao zatvorenik u rudnicima uglja u Kaknju i Zenici, radeći najteže fizičke poslove na izgradnji Titove vile u Stojčevcu kod Sarajevu. Danas imam kuću u blizini te vile.
Iz tog perida bih vam mogao pričati puno, ali izdvojiću neke događaje. Nakon dva mjeseca mučenja i ispitivanja u istražnom zatvoru u Sarajevu i prisiljavanja da priznam da smo mi ''Mladi muslimani'' bili teroristi i da smo nasilno htjeli srušiti komunističku vlast, jednu večer me je pozvao na razgovor jedan sasvim ljubazan čovjek, za razliku od predhodnih koji su me ispitivali uz mučenje. Počeo je sasvim neobičnu priču koju ću pokušati prenijeti ukratko. Rekao mi je otprilike ovako: ''Eto, ti si mlad, imaš tek 23 godine, na kraju si svog studija, za dva-tri mjeseca mogao bi postati inžinjer, mogao bi se zaposliti, oženiti i imati lijep i sretan život. A ti si u zatvoru, bićeš osuđen na nekoliko godina robije. Meni te je iskreno žao. Ali zapamti da mi iz UDBA-e (tajna komunistička policija u Jugoslaviji) određujemo koliko će ko godina robije dobiti, sudovi su samo formalnost. Evo, mi tebi nudimo sljedeće: Osudićemo te na nekoliko godina, ali ćemo te pomilovati i osloboditi nakon godinu dana, ali pod jednim uslovom, a to je da ti pristaneš na saradnju sa nama, odnosno, da samo slušaš i preneseš nama, ako neko govori ili priprema nešto protiv države i režima. Za tu tvoju djelatnost znaće samo jedan čovjek iz naše službe i niko više.''
Kada mi je to rekao, meni kao da je neko šapnuo odgovor:, rekao sam mu: ''JA tu vašu ponudu ne mogu da prihvatim. JA se ne osjećam krivim ni za ono što me optužujete, a vi me osudite koliko hoćete, u vas je vlast, ali to što mi predlažete ne mogu prihvatiti''. Tek kasnije kroz život postao sam svjestan važnosti i težine ovakve odluke i duboko sam zahvalan Allahu dž.š. na milosti da sam tako postupio.
Još jedan događaj. Noć u zatvoru u Sarajevu nakon izricanja smrtne presude pomenutoj četverici naše braće iz Udruženja ''Mladi muslimani'' bila je tiha, za razliku od predhodnih noći kad su se čuli krici zatvorenika od mučenja policijskih istražitelja. Osjećao sam je jako loše. Nisam mislio o sebi i svojoj kazni od 7 godina, već o braći koja su osuđena na smrt, pitao sam se kako se osjećaju, jesu li sami u ćeliji. I najednom, u toj zatvorskoj noći i tišini, začulo se divno, smireno učenje Kur'ana. Slušao sam, svaka izgovorena riječ iz Kur'ana me umivala, bio sam siguran da uči neko od braće koja su osuđena na smrt. Ubrzo su se čuli koraci stražara u hodniku, njegova galama i zabrana da se uči Kur'an. Ponovo je zavladala tišina i tama.
Komunistički režim je bio vrlo strog za političke zatvorenike. Prema nama 'Mladim muslimanima'' su imali posebno težak tretman. Primjera radi: Slali su nas na rad u rudnike uglja na dubinu i do 500 metara pod zemljom u rudnicima u Kaknju i Zenici. Norme koje smo morali iskopati bile su visoke, a mi smo bili iscrpljeni slabom ishranom. Oni koji ne bi ispunili dnevnu normu ili koji bi se protivili bili su kažnjavani na razne načine, zabranom da šalju pisma porodici, zabranjivana im je posjeta porodice, a u teže kazne spadala je izolacija u samice. Osuđenik bi bio u samici – sâm po mjesec ili dva, a neki i duže. Najduži rok samovanja od 2 godine izdržao je Salih Behmen. U njegovom slučaju bilo je zabranjeno i zatvorskim čuvarima da razgovaraju sa njim. Zatvorski režim je sve činio da nas ''slomi'', pa aki i izdržimo višegodišnje zatvorske kazne kad izađemo trebali smo biti ''niko i ništa''. A mi smo družeći se i pomažući koliko smo mogli uspjeli da ostanemo ''uspravni''. Vjera u Allaha i nada u njegovu pomoć ulijevali su nam snagu i mudrost da to izdržimo. Mi, pripadnici organizacije ''Mladi muslimani'' i neki drugi zatvorenici, osuđeni za druge delikte, ugledajući se na nas – klanjali smo dnevne namaze, nekad normalno, a često sjedeći, ili čak u ležećoj poziciji, što bi rekli išaretom – u mislima – sve prema okolnostima u kojima smo bili. Postili smo i ramazan, iako nekad samo uz komad hljeba, jer su zatvorske vlasti često, baš u ramazanu, kuhali hranu sa svinjskim mesom, a mi to nismo htjeli konzumirati.
Kada su me zatvorili imao sam 23 godine, a kad sam izašao sa robije imao sam 30 godine. Pauza u mom studiranju Poljoprivrednog fakulteta trajala je 7 godina, pa su moji prvi koraci u novom životu bili odlazak u Zagreb i nastavak studija, koje sam završio godinu kasnije u junu 1957. godine. Zaposlio sam se, oženio, dobio dva sina, elhamdulillah.
Rad u struci bio je sljedeći:
- Kao poljoprivredni inžinjer radio sam najprije u Prnjavoru na poljoprivrednoj farmi od 1958. do 1961.
- NA primjeni nauke u praksi radio sam u Poljoprivrednoj stanici u Bihaću od 1961.do 1967. godine.
- Radio sam u Kraljevini Maroko od 1967. do 1972. godine kao Ekspert za primjenu nauke u praksi na području cijelog Maroka. Odlučujuća dva faktora što sam ja kao bivši politički zatvorenik - ''Mladi musliman'' - mogao dobiti dozvolu vlasti u Jugoslaviji da idem raditi u inostranstvo, bila su moji uspjesi u struci i poznavanje stranih jezika: engleskog, francuskog i arapskog. Titovoj Jugoslaviji je bilo stalo, radi ugleda među državama NESVRSTANIH, da pošalju vrhunske stručnjake kao tehničku pomoć.
- Nakon pet godina rada u Maroku i dobrih rezultata primljen sam za rad u Ujedinjene Nacije kao Ekspert FAO, za realiziranje projekta u Alžiru, u području Oran. Tamo sam radio od 1972. do 1977. godine. Ovaj projekt je imao za cilj proizvesti pšenicu i stočnu hranu na parcelama bivših vinograda, gdje se za vrijeme francuske kolonijalizacije proizvodilo vino. Oslobođeni Alžir je imao veću potrebu za hranom nego za vinom i mi smo taj zadatak uspješno proveli, oživjeli smo proizvodnju pšenice i stočne hrane.
- Nakon ovakvih rezultata u Alžiru dobio sam posao Eksperta FAO u Libiji, područje Sebha u Sahari i tu sam radio od 1977. do 1983. godine. Moj zadatak u Libiji bio je organizovati naučni institut i proizvodnju pšenice i stočne hrane na do tada neplodnom pijesku u Sahari, gdje kiša ne pada nekada i pet godina, ali gdje Libijaa raspolaže rezervama vode u zemlji, pa na bazi navodnjavanja organizirati proizvodnju hrane. U Libiji sam se susretao sa Alijom Izetbegovićem, koji je također bio angažiran poslovno u Libiji.
- I taj projekt sam uspješno završio pa su me Ujedinjene Nacije poslale u Mozambik, gdje je nakon više godina ratova vladala glad i gdje je trebalo uspostaviti proizvodnju pšenice i stočne hrane. To je bio decembar 1982. godine, i Ujedinjene Nacije me imenuju za direktora projekta za pet godina, dakle od 1982. pa nadalje. Ali ''Čovjek snuje – Allah određuje'', to se nije desilo.
Naime, 'Mladi muslimani'' nisu bili slobodni i ravnopravni građani ni nakon izdržane kazne i izlaska iz zatvora. Bili su stalno špijunirani od strane komunističke tajne policije pa se tako desio i poznati montirani sudski proces 1983. godine grupi ''Mladih muslimana'' na čelu sa Alijom Izetbegovićem, kada su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, a da nisu počinili nikakav ispad ili djelovanje protiv režima i države. Uz ovaj slučaj bilo je obuhvaćeno više stotina osoba u Bosni, koji su ispitivani u policiji, njihove kuće pretresane, oduzimane stvari i predmetiu cilju istrage, kao što su pisma, knjige, fotografije i sl. Ta proganjanja 1983. godine nisu zaobišla ni mene i moju porodicu. U februaru 1983.godine došao samu Bosnu iz Libije na odmor prije odlaska na novu dužnost u Mozambiku. Međutim, uhapšen sam 21.aprila 1983.godine i moje zatvaranje i ispitivanje trajalo je 4 dana. Moja kuća je pretrešena i oduzete su stvari, poput pisama od sinova, knjige, fotografije, kasete, pune dvije vreće. Cilj im je bio pronaći bilo kakav dokaz da i mene osude u grupi sa Alijom Izetbegovićem. Iako su me postili na ''slobodu'' nakon 4 dana,oduzeli su mi putne isprave, kao i mojoj ženi Muniri,i time nas doveli u vrlo tešku situaciju. Ostao sam bez posla koji sam trebao raditi u Mozambiku. Moja supruga i ja smo se prijavili na Biro za zapošljavanje i nikada nismo dobili posao. Nismo mogli putovati ni do naših sinova koji su studiraliv u Evropi. Taj period obespravljenosti, bez pasoša i posla trajao je pune 4 godine. Na koncu tek u junu 1987. godine vraćeni su nam pasoši, a mi smo stekli pravo da idemo u starosnu penziju, pa tu penziju koristimo do danas, elhamdulillah.
I na kraju da kažemi ovo. Prvo naše putovanje, moje i moje supruge, nakon vraćanja pasoša bio je odlazak na hadždž 1987 godine, na čemu sam neizmjerno zahvalan Allahu, dž.š., na pomoćii milosti, elhamdulillah.
Ejub Hadžić
Sarajevo, 18.10.2014.
Je li ženi dozvoljeno da drži predavanja muškarcima i ženama u džamiji i može li žena rukovoditi upravom džamije i džemata
- Ayrıntılar
- Pazartesi, 12 Kasım 2018 00:00 tarihinde yayınlandı.
- Administrator tarafından yazıldı.
U shvatanjima velikog broja muslimana, pa i kod nekih učenjaka, ustalilo se mišljenje da žena nije sposobna upravljati državom, insitucijama, pa čak ni automobilom! Razlog ovakvoga stava jeste miješanje pojedinih šerijatskih propisa, koji zbog određenih razloga u nekim situacijama prave razliku između muškarca i žene. Tako dolazi do kontradiktornosti s osnovnim islamskim pravilom o jednakosti muškaraca i žena u pogledu odgovornosti prema ovoj vjeri. Štaviše, činjenica je da neke žene mogu biti sposobnije od nekih muškaraca za izvršavanje određenih rukovodećih uloga.
Je li ženi dozvoljeno da drži predavanja muškarcima i ženama u džamiji?
Allahov Poslanik, a.s., bio je taj koji je u svoje vrijeme i u svojoj džamiji podučavao i usmjeravao muslimane. Nakon njegove smrti tu misiju su preuzeli ashabi. Ne nalazimo predaje o tome da je nakon života Allahovog Poslanika, a.s., postojao organizovan oblik podučavanja ili savjetovanja unutar džamijskog prostora koji su vodile žene. Ipak, postoje stotine, pa čak i hiljade hadiskih predaja koje prenose žene, a da ne govorimo o desetinama ili stotinama hadisa koji ukazuju na to da su ashabijke ili majke pravovjernih bile jedan od izvora Poslanikovog, a.s., sunneta. Naučni ambijent u kojem je muslimanka učestvovala nakon perioda poslanstva karakterističan je po tome što su muškarci hadise učili od ashabijki i tabiinki koje su prenosile sunnet Allahovog Poslanika, a.s.
Istraživačica Amal Kardaš napisala je znamenitu knjigu Uloga žene u službi hadisa u prva tri stoljeća nakon hidžre. U njoj je spomenula stručnjakinje iz oblasti hadisa iz reda tabiinki od kojih su učili najveći hadiski stručnjaci. Te hadiske stručnjakinje su: Fatima bint Malik ibn Enes, Hadidža Umm Muhammed, Zejneb bint Sulejman el-Hašimijja, Zejneb bint Sulejman ibn Ebi Džafer el-Mensur, Umm Omer es-Sekafija, Esma bint Esed ibn Furat, Sulejha bint Ebi-Nu’ajm el-Fadl ibn Dekkin, Semana bint Hamdan el-Enbarija, Abda bint Abdurrahman ibn Mus’ab. Ona navodi podatak da su znameniti autori hadiskih zbirki prenijeli veliki broj hadisa od ashabijki, r.a.:
– Buhari je u svom Sahihu zabilježio hadise od 31 ashabijke;
– Muslim je u svom Sahihu zabilježio hadise od 36 ashabijki;
– Ebu Davud je u svom Sunenu zabilježio hadise od 75 ashabijki;
– Tirmizi je u svom Sunenu zabilježio hadise od 46 ashabijki;
– Nesa’i je u svom Sunenu zabilježio hadise od 65 ashabijki i
– Ibn Madže u svom Sunenu zabilježio je hadise od 60 ashabijki.
Na osnovu navedenog Amal Kardaš konstatuje:
„Broj predaja od žena smanjio se tek nakon smrti svih majki pravovjernih, r.a. Za vrijeme njihova života mnoge žene su ih često posjećivale jer su predstavljale sigurno utočište svima njima koje su tragale za naukom. Također je prenošenje hadisa od žena djelimično opadalo odlaskom onih ranijih generacija ashaba koji su duže poživjeli, poput Enesa, Abdullaha ibn Ebi Evfa, Ibn Omera i drugih.“[1]
Pojava koju je ova istraživačica uočila desila se kao posljedica nazadovanja islamske civilizacije. Možda se to dogodilo uporedo sa zabranom pristupa žena džamijama u mnogim mjestima, i to uprkos brojnim podacima o istaknutim ženama tog zlatnog perioda koji ukazuju na važnost uloge žene u izučavanju nauke i podučavanju.
Ukratko, ne postoji dokaz da se ženi može zabraniti držanje naučnih predavanja muškarcima i ženama u džamiji. Naprotiv, historija nam dokazuje da je aktivnost žene na naučnom polju bila direktno vezana za procvat islamske civilizacije i islamskih nauka, bilo da je riječ o prenošenju ili tumačenju znanja.
Može li žena rukovoditi upravom džamije i džemata ili biti na čelu komisija koje upravljaju njima?
U shvatanjima velikog broja muslimana, pa i kod nekih učenjaka, ustalilo se mišljenje da žena nije sposobna upravljati državom, insitucijama, pa čak ni automobilom! Razlog ovakvoga stava jeste miješanje pojedinih šerijatskih propisa, koji zbog određenih razloga u nekim situacijama prave razliku između muškarca i žene. Tako dolazi do kontradiktornosti s osnovnim islamskim pravilom o jednakosti muškaraca i žena u pogledu odgovornosti prema ovoj vjeri. Štaviše, činjenica je da neke žene mogu biti sposobnije od nekih muškaraca za izvršavanje određenih rukovodećih uloga.
Evropsko vijeće za fetve i istraživanja objavilo je studiju prof. dr. Alija Muhjiddina Karadagija Žena – politički i društveni aktivizam, u kojem je naširoko raspravljano o mišljenjima koja dozvoljavaju ili zabranjuju ženi izvršavanje rukovodeće funkcije. Autor o ovome kaže:
„Sklon sam mišljenju da je osnova u ovom pitanju međusobno upotpunjavanje dijeljenjem uloga između muškarca i žene, s tim da se ne stječe dojam da je uloga jednog od njih manje bitna od uloge drugoga. Naprimjer, opstanak čovječanstva uslovljen je ženinom trudnoćom, rađanjem i brigom o porodici, što i jeste u osnovi najveće uloge na ovome i onome svijetu, a to je uloga odgajanja i obrazovanja novih generacija… Čuvajući ovu blagoslovljenu i veliku ulogu, žena ima pravo na politički angažman i preuzimanje rukovodećih pozicija – osim uloge vrhovnog vjerskog lidera – ukoliko se ispune sljedeći uslovi:
1. Postojanje šerijatski odgovarajućeg ambijenta koji svojom vanjštinom ne dozvoljava da se dese šerijatski prijestupi i prekrše šerijatske zabrane, poput zabranjenog osamljivanja ili pogleda, i slično;
2. Žena koja želi rukovodeći položaj mora se pridržavati šerijatskih normi, tj. islamskih vrijednosti i bontona, kao i islamskog načina odijevanja;
3. Obavljanje rukovodećih uloga i njen politički angažman ne bi smjeli biti na štetu njene djece i porodice. Drugim riječima, najvažnija uloga žene je odgoj novih generacija, kao i osiguravanje doma i sigurnosti za sebe, svoga muža i porodicu.
Ukoliko angažman žene bude u koliziji s ovom osnovnom i temeljnom ulogom, po meni, ona će postati zabranjena. Slijedeći navedene šerijatske uslove, po mom mišljenju, ženi je dozvoljen politički angažman, kao i preuzimanje rukovodećih pozicija koje odgovaraju njenoj prirodi i fizičkoj strukturi, s tim da čak neke odgojno-obrazovne pozicije više priliče ženi nego muškarcu.“ [2]
Pitanje o kojem ovdje raspravljamo, tj. o ženi na rukovodećim pozicijama, u upravnim strukturama islamskih organizacija i džemata, nižeg je ranga od političkih, ministarskih i sudskih položaja za koje šejh Karadagi, nakon pomne analize, potvrđuje da su dozvoljeni. Upravo činjenica da je učešće žene u rukovođenju dozvoljeno pruža mogućnost muslimanskim zajednicama da se okoriste sposobnostima te humanitarnim i da‘vetskim djelovanjem muslimanke.
Zaključci [3]
Na kraju ovog istraživanja možemo izaći s jednim brojem, ako Bog da, korisnih zaključaka, koje ćemo sažeto prikazati kroz nekoliko tačaka:
1. Zabrana ženama pristupa džamiji neprihvatljiva je praksa, koja u velikoj mjeri šteti islamu uopšteno. Dakle, neophodno je da se muslimanka vrati u džamiju i nije dozvoljeno da joj se to zabranjuje, bilo pojedinačno ili kolektivno;
2. Tekstovi Časnog Kur’ana i plemeniti sunnet potvrđuju da muslimani, kako muškarci tako i žene, trebaju dolaziti u džamiju, spominjati Allaha i obavljati namaz u njoj, jer su ashabijke, r.a., bile dio džamijskog ambijenta i njegovih naučnih, socijalnih i ibadetskih aktivnosti;
3. Izjava Aiše, r.a., u kojoj kaže:„Daje Allahov Poslanik, a.s., doživio ovo šta su žene počele provoditi, zabranio bi im dolazak (tj. u džamiju)“ odnosi se na princip prevencije u vanrednim okolnostima u njenom vremenu i nema za cilj da se poništi osnovna dozvola ili pohvalnost tog čina;
4. Ženi se u ovome vremenu treba omogućiti da napreduje ka dobru, a nikako je u tome ne treba sprečavati. Prema tome, sve puteve koji ženi omogućavaju da dolazi u džamiju treba olakšati, a sve prepreke otkloniti kako bi se ostvarila izvorna uloga džamije u islamu;
5. Hadis koji prenosi Ummu Humejd, a koji govori o tome da je namaz žene u njenoj kući bolji od namaza u džamiji, jeste vid ličnog savjeta za rješavanje vlastitog bračnog problema i nema za cilj formulisanje zakona koji će se odnositi na svaku muslimanku;
6. Hadis koji prenosi Fatima, r.a.: „Da je ne vidi muškarac…“ i svi ostali hadisi koji dolaze u tom kontekstu su slabi na osnovu lanca prenosilaca, a i samog teksta i značenja;
7. Nije prihvatljivo da žena dolazi u džemiju na račun njenih obaveza koje su sa šerijatskog stanovišta prioritetnije – prema njenoj porodici i djeci. Isto tako, obaveza muža jeste da potpomogne svoju suprugu, ali da pritom ni on ne zanemaruje svoje šerijatski prioritetnije obaveze. Ovo su pitanja koja zahtijevaju balansiran i razborit pristup;
8. Projektovanje džamija koje podrazumijeva da se žene izoluju u uskim prostorijama i da ulaze na posebne ulaze u džamiju daje jasan dojam posjetiocima nemuslimanima, kao i mladima – da islam marginalizira ili izoluje ženu. Stoga bi se ovaj način projektovanja trebao promijeniti;
9. Džamija u vrijeme Allahovog Poslanika, a.s., bila je otvorenog tipa, pa su se muškarci redali u safovima koji počinju nakon imama, dok su safovi žena počinjali od kraja džamije. U prostoriji nije bilo zidova ili zavjesa, iako ih je bilo moguće postaviti;
10. Žene su za vrijeme Božijeg Poslanika, a.s., i nakon njega mogle vidjeti imama u istoj prostoriji, što im je pomagalo u učenju, interakciji i koncentraciji, pa čak i boljem pamćenju kur’anskog sadržaja praćenjem imamovog učenja;
11. Hadis u kojem Allahov Poslanik, a.s., kaže: „Najbolji safovi muškaraca su prvi, a najgori zadnji, dok su najbolji safovi žena zadnji, a najbolji prvi“ može samo ukazati na vrijednost ranog dolaska u džamiju i on je vezan za historijski detalj gdje siromaštvo ashaba nije dozvoljavalo posjedovanje duge odjeće koja bi bila dovoljna za potpuno pokrivanje prilikom obavljanja sedžde;
12. Prolazak žene ispred muškarca koji klanja ne prekida njegov namaz niti ga treba ponoviti. Hadis koji se prenosi o ovom pitanju, a ima potpuno suprotno značenje, Aiša, r.a., Majka vjernika, odbacila je na osnovu vlastitog poznavanja Poslanikovog, a.s., sunneta;
13. Djeca se mogu poredati u posebne safove u džamiji i oni među njima koji dobro uče Kur’an mogu predvoditi namaz. Odrasla osoba može usmjeravati dijete tokom namaza, za što postoji utemeljenje u sunnetu Allahovog Poslanika, a.s.;
14. Običaj pojedinih muslimanskih zajednica da zabranjuju djeci dolazak u džamiju jasno se kosi s Poslanikovim, a.s., sunnetom;
15. U osnovi, džamijska vrata su zajednička i za muškarce i za žene, i preče je, u ovo vrijeme, da budu otvorena za sve – i muškarce i žene – čak ako bi prilike zahtijevale da postoje dodatna vrata posebno za žene;
16. Zabranjeno je da se muškarci ružno obraćaju ženama ili da se grubo odnose prema njima ukoliko uđu kroz, kako ih nazivaju, „muška vrata“, kao što to imamo priliku vidjeti danas;
17. Poslanikov, a.s., sunnet u njegovoj džamiji ukazuje nam na normalan odnos muškaraca i žena u džamiji u pogledu raznih vjerskih i društvenih pitanja, a prema određenim pojedinačnim prekoračenjima pojedinih muškaraca ili žena postupalo se sa savjetom i upozorenjima, bez ikakve promjene u samoj konstrukciji džamije;
18. U hadisima koji govore o džamiji bez imalo ustručavanja se navodi ljepota žene – opisuje se njeno lice, put, tamnilo obraza, spljoštenost nosa ili njegova dužina, a sve to ukazuje na granice normalnog odnosa muškaraca i žena u džamijskom prostoru;
19. Ne propisuje se posebna odjeća za ženu u namazu ili u džamiji, osim šerijatski prihvatljive nošnje (hidžaba), i jedino pooštravanje koje se odnosilo na specifičnost džamije bila je Poslanikova, a.s., zabrana prekomjernog mirisanja;
20. U islamskom pravu ustaljeno je mišljenje da žena – za razliku od muškarca – nije obavezna prisustvovati džumi i namazima u džematu, ali da je pohvalno da dođe na džuma-namaz i namaze u džematu ako ne postoji prepreka koja će je u tome spriječiti;
21. Za vrijeme menstrualnog ciklusa ženi je dozvoljeno da ulazi u džamiju, boravi u njoj, uči Kur’an i obavlja mnoge druge dozvoljene radnje, osim namaza;
22. Ženino predvođenje drugih žena u namazu je legitiman čin. U tom slučaju žena će za njih učiti ezan i ikamet. A hadis „neka žena ne predvodi namaz“ je slab;
23. Nije ispravno da žena predvodi muškarce u namazu u džamiji, a u predajama nalazimo da joj je dozvoljeno predvoditi ukućane u kućnom prostoru za namaz, ali shodno specifičnim okolnostima vezanim za ženu i njene ukućane;
24. Žena može prisustvovati društvenim, humanitarnim i razonodnim aktivnostima u džamiji i to u društvu osoba s kojima ne može stupiti u brak (drugim ženama ili svojim mahremima);
25. Muslimanki je dozvoljeno da boravi u itikafu u džamiji i posjećuje osobu koja boravi u itikafu;
26. Dozvoljeno je da žena drži predavanja muškarcima i ženama u džamiji;
27. Dozvoljeno je da žena predvodi džamijsku upravu i da bude član izvršnih i humanitarnih komisija, bilo da je riječ o imenovanju ili izboru.
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam Muhammedu, a.s., njegovoj časnoj porodici i ashabima.
____________________________________________________________________________
1. Amal Kardaš bint Husejn, Devrul-mer’eti fi hidmetil-hadisi fil-kurunis-selase- til-ula, Kitabul-umme, Merkezul-buhusi ved-dirasati bi vizaretil-evkaf veš-šu’un el-islamije bi devleti Katar, broj 70, 1999.
2. Ali Karadagi, El-Mer’etu vel-mušareke es-sijasije ved-dimukratije: Dirasetun fil-fikhi vel-fikris-sijasijji el-islamijji, dostupno na: www.e-cfr.org/ar/bo/22.doc.
3. Navedeni zaključci predstavljaju posljednji dio studije “Žene u džamiji u kontekstu šerijatskih tekstova i njegovih intencija” profesora Jassera Aude u kome, nakon što je prethodno osvijetlio ključne segmente u odnosu na predmet studije, nudi zaključke i preporuke praktične prirode.
______________________
Tekst je deo poglavlja knjige “Žena u džamiji; prilozi za razumijevanje njene pozicije, uloge i doprinosa”.
Piše: Jasser Auda
Prijevod s arapskog: Nazif Horozović
Kratki historijat organizacije
- Ayrıntılar
- Perşembe, 25 Aralık 2014 20:29 tarihinde yayınlandı.
- Anes Dzunuzovic tarafından yazıldı.
Ovaj članak predstavlja izlaganje sekretara Anesa Džunuzovića na tribinu "Alija Izetbegović i Mladi muslimani" organizovanoj od strane univerziteta "Nedžmetin Erbakan" u Konji.
Uvod
Prošlo je 11 godina od preseljenja na ahiret rahmetli Alije Izetbegovića. Bosna i posebno Bošnjaci osjećaju i rekao bih trpe veliki nedostatak. Naime, mudrost, pragmatičnost, ugled koji je imao u svijetu u mnogome nedostaju i našoj političkoj sceni, ali i našim intelektualnim krugovima. Alija nije bio samo političar, zapravo, možemo reći da su njega okolnosti u državi natjerale da uđe u politiku. I ne samo njega već čitav niz pripadnika organizacije ''Mladi muslimani'' koji su nakon pada komunizma i raspada Jugoslavije bili možemo reći jedini svjesni potrebe da se i Bosna mora kretati ka nezavisnosti i da Bošnjaci konačno moraju postati političko biće u BiH i Jugoslaviji, kako bi zaštitili svoj i interes Bosne. Komšije iz Srbije i Hrvatske su željele iskoristiti raspad Jugoslavije za formiranje tzv. Velike Srbije i Velike Hrvatske. Bošnjaci koji su bili u komunističkoj partiji toga nisu bili svjesni, kao ni bošnjačka inteligencija bliska komunistima. Zbog toga su Alija Izetbegović i njegovi prijatelji iz ''Mladih muslimana'', inače jedan dio njih tek je bio izašao iz zatvora 1989. godine, počeli su da organiziraju političku partiju to je SDA. Da nije bilo ovih okolnosti, Alija bi se vjerovatno nastavio baviti islamom, filozofijom. Jer on je prije svega mislilac i islamski filozof. Mi smo Bošnajci i Bosna imali sreću da smo u trenutku raspada Jugoslavije imali Aliju Izetbegovića i ''Mlade muslimane'' da nas organiziraju i povedu Bosnu ka nezavisnosti, a društvo ka slobodi, ravnopravnosti, ljudskim pravima. To su bili ideali Alije Izetbegovića i ''Mladih muslimana'' i za te ideale su stradali od 1945. godine pod komunizmom. Iako je ovaj skup posvećen 11 godišnjici preseljenja rahmetli Alije Izetbegovića, ja se želim u svom izlaganju referirati generalno na ''Mlade muslimane'' i kroz historijat organizacije i zajedničku sudbinu prikazati kako je moglo doći do toga da se iz ove organizacije iznjedre Alija Izetbegović, Omer Behmen, Salih Behmen, Ejub Hadžić, Hasan Čengić, Džemaludin Latić, Ismet Kasumagić, i desetine drugih koji su odigrali ključnu ulogu za Bosnu i Bošnajke, te islam na području Balkana u trenucima raspada Jugoslavije. Iako je Aliaja bio najistureniji, ipak je i on bio produkt ''Mladih muslimana'' i zato je važno da danas govrimo o ''MLAdim muslimanima'' kroz historiju, a što će vam sigurno pomoći da bolje shvatite i lik i djelo Alije Izetbegovića. Naravno, nakon izlaganja biću spreman odgovoriti na Vaša pitanja.