Sarajevski proces 1983. - montaža ili ne?

• 

Detalji

Objavljeno četvrtak, 29 Maj 2003 14:28

Autor Salih Behmen

Tekst je napisan nekoliko mjeseci prije autorovog preseljenja na Ahiret, 1990. godine

Uvod

Prikaz novinarke Nagorke Idrizović o SARAJEVSKOM PROCESU ’83, objavljen u nastavcima u “Oslobođenju” početkom 1990. godine, je krajnje neukusan, jer je smišljeno jednostran: autorica se oslonila na izjave iz istrage i sa suda koje su išle u prilog javne optužbe.

Toliko je to stvorilo krivu sliku o svemu stvarnom što se dogodilo i pod istragom i na sudu kao kad bismo ozbiljno uzeli izjave i priznanja u srednjem vijeku optuženih žena da su bile vještice i kao takve spaljivane. Doduše, srednjovjekovna inkvizicija je u svojim spisima u detaljima iznosila pod kakvim mučenjima su data ta priznanja, ali ova današnja, našeg orvelovskog doba, nije upoznala novinarku Nagorku pod kakvim uslovima su davana “priznanja” i terećenja najboljih prijatelja. Novinarka Nagorka imala je bar na sudu prilike da vidi kakva se drama odigravala i sa optuženima i sa svjedocima, pa ipak ona preko svega toga nehajno prelazi. I daje svoj prikaz u smislu: nije baš da nisu bili nedužni... ali, eto, sljedeće više sudske instance su bile čak i blagonaklone prema optuženima!

Očigledno, novinarka Nagorka je daleko od profesionalnog i političkog vrha, gdje su se krojile optužbe, optužnice i presude, pa nije ni čitaocima novinskog feljtona u “Oslobođenju” mogla reći šta se stvarno odigravalo na procesu ’83. Autorici nije bilo ni na kraj pameti da to otvoreno prizna. Jer, novinarka Nagorka je zaboravila da je u taj slučaj upletena masa ljudi i da je svima njima bilo jasno da je u pitanju politička podvala zaogrnuta u pravno ruho, na tako nestručan način da ni naredbodavci, ni izvršioci, ovog procesa nisu mogli prikriti da se radi o montiranom procesu.

Život kao crni humor

Kao jedan od osuđenih na ovom procesu, iznijeću nekoliko pojedinosti kako bi novinarka Nagorka vidjela da je stvarnost daleko čudnovatija od novinarskih tekstova, koji se pišu u odbrani vladajuće nomenklature. A kao uvod za bolje razumijevanje stvari iznijeću dvije anegdote koje se prepričavaju među zatvorskim zidovima.

Prva anegdota: U Lenjingradu, pred sud izvode jednog injženjera pod optužbom da je slušao strane radio - stanice. Optuženi se brani: “To nije tačno ja uopće nemam radio-aparat!” Sudija: “Da imaš radio, slušao bi!”, i pošalje ga na višegodišnji prinudni rad u Sibir.

Druga anegdota: U Duvnu oduzimaju svećenicima jedan dio raspoloživog stambenog i dodatnog pokrivenog prostora za novoformiranu zemljoradničku radnu zadrugu. Svećenici šute. Niti zbore, niti romore. No, jednog lijepog dana najstariji po odgovornosti među svećenicima nađe se na optuženičkoj klupi. Sudija ga upita: “Je li istina da si ti pričao kako se u zemljoradničkoj zadruzi konji tako loše prehranjuju da se od gladi ne mogu više držati na nogama, pa ih po četvorica ljudi pomoći jake grede pokušaju osoviti na noge?”. Svećenik odgovara: “Ja to nisam pričao, ja sam to gledao sa svog prozora”. I dobio je četiri godine kazneno-popravnog rada.

Sve ovo zvuči kao crni humor, ali su po srijedi istiniti događaji, samo su se davno zbili, pretpostavaljam i prije nego se naša novinarka Nagorka rodila. (Ako je drugačije - izvinjavam se!).

Sad dolazi na red treća priča. Sarajevski proces ’83 izazvao je pažnju u čitavom svijetu. Prašina nikako da se slegne. Vrhunski akteri čitavog slučaja našli su se sad, u vrijeme objavljivanja Nagorkinog feljtona, u situaciji da opravdavaju drakonske kazne. Hamdija Pozderac među prvima.

“Dokazi” Hamdije Pozderca

Priča ono što mu je u glavi i na srcu, bez ikakvog ustručavanja. Kazne su sasvim opravdane, tvrdi on. Evo njegovog dokaza: Osuđeni su po svom odgoju, obrazovanju, mentalitetu, uvjerenju i po načinu života neprijatelji ove naše “socijalističke stvarnosti” To su vjernici i ne kriju svoje vjersko uvjerenje. Na kraju, Pozderac pruža vrhunsko objašnjenje “...šta bi bilo, kad bi bilo...”. To je orvelovski dokaz. Dokaz da je ispravno sve ono što režim čini prema ljudima. Ovaj dokaz proizilazi iz orvelovskog zaključivanja o uzročno-posljedičnoj povezanosti zlomisli, zlogovora i zlodjela. Lenjinov stav “ko nije s nama, taj je protiv nas” u ovom kontekstu je presuda koja vam visi kao Damaklov mač nad glavom. Kad će vam se spustiti na glavu ne ovisi o pravnom funkcionisanju države, to je samo politička odluka najvišeg vrha. Upućeno pravilo “nisi naš, kriv si” je zakon u ime koga su uništeni milioni ljudi. Za komuniste to je sasvim opravdan stav. Presude su za njih puke formalnosti, čak nepotrebno opterećenje. Novinarka Nagorka zna za milione bezobzirno uništenih ljudi u staljinističkim čistkama, u kineskoj kulturnoj revoluciji ili odmah na strani Pol Potovog režima samo zato što je “onaj najmudriji među mudrim” ocijenio da je došlo vrijeme za obračun sa onima koji bi bili u stanju učiniti “ono” neprijateljsko, kad bi im se pružila prilika. Ali, što se tiče naših (ne)prilika, to za Nagorku nije ista stvar.

U općoj hajci protiv uhapšenih, označenih kao muslimanski intelektualci, nacionalisti i fundamentalisti (kroz štampu, kroz istragu i na sudu), stalno se isticalo da nismo odgovorni što smo vjernici, da to nije suđenje vjeri, nego što smo prekoračili zakonom dozvoljeno ispoljavanje svojih vjerskih uvjerenja.

Suđenje vjeri - dokle seže vjersko ispoljavanje

Mustafa Spahić, jedan od uhapšenih, a zatim i optuženih, u raspravi s isljednikom koji mu je prebacivao da je u svojoj imamskoj djelatnosti prešao granicu onog što je zakonom dozvoljeno, tražio je od isljednika da definiše gdje je ta granica.

Isljednik mu odgovara: “A, ne, ne! Vi ćete sami određivati gdje vam je ta granica”. Ovo je “ono”. Ovo je osnovno pravilo orvelovske vlasti. To joj pruža mogućnost da vas optuži na najapsurdniji način kad god nađe to za shodno i vi nikada niste sigurni da ste pravno zaštićeni. Sve je to smišljeno. Stalno vas prati strah i mučite sami sebe samocenzurom.

Lično meni je tada štampa pripisivala u grijeh i ovo: da sam negodovao što se među muslimanima uvlače neislamski običaji prilikom sahrana. Čudna mi čuda! I velikog grijeha. Uostalom to je moje intimno mišljenje s kojim nisam nikog uznemiravao. Službi bezbjednosti nije bilo teško doći do zaključka pošto sam se javno deklarisao kao vjernik. Ali režimu je trebalo od ovoga napraviti politički problem za sredinu u kojoj sam se nalazio. SDB je našla još jednog vjernika (inače mog poznanika) koji je sasvim razumljivo imao isti stav, pa je pretvorio naše međusobne razgovore u predmet javnog optuživanja. Njega je napravila svjedokom, a mene krivcem.

U jednostranoj pisaniji štampe u kojoj je učestvovala novinarka Nagorka, nastojala se dati što grozomornija slika našeg vjerskog ispoljavanja i time unaprijed opravdati pripremljene kazne. Meni je slijedilo 5 godina zatvora.

Moj isljednik (ime mu je bilo Slobodan, to je sve što znam o njemu) bio je ujedno isljednik i mom bratu.

Stalno mi je govorio: “Biće ti ono što ti mi ovdje zapišemo. Neka znaš brat će ti dobiti 15 godina. Sva mu je sreća da mu nismo našli oružje”.

Poslije više godina, kad mi je i brat izašao iz zatvora, i kad sam mu ovo pričao, reče mi da mu je taj isti isljednik za mene rekao da ću dobiti 5 godina.

Novinarko Nagorka, a vi biste htjeli da dovedete u sumnju priče o montiranom procesu! Zar ne. Po Vama, naše je sudstvo nezavisno u svojim odlukama!

Suđenje trofejnom oružju

Jednog dana, kada su došli po mene, i prije nego je pretres počeo, supovci mi kažu: “Da ne tražimo oružje predaj ga sam”... Kod Edhema Bičakčića nisu morali ni zahtijevati, ni prekopavati kuću u potrazi za oružjem. Ono je bilo izloženo na stepeništu u kući. Naime, to je bila trofejna lovačka puška, ukrašena i okovana srebrom, koju je njegov rahmetli otac primio 1934. godine u Briselu u znak priznanja evropskih lovaca za njegove lovačke uspjehe i tu bila izložena sa njegovim najznačajnijim lovačkim trofejima.

Kako toga jutra nisu zatekli Edhema kod kuće, to su njegovu majku sa tom puškom fotografisali.

Po svoj prilici novinarki Nagorki nisu pokazali ove fotografije. Sve ovo danas poprima komičan oblik, ali u onim momentma, za neke su ove fotografije predstavljale trijumf.

I puška je otišla u zatvor, ali se nije pojavila na sudu. Porodici Bičakčić je puška vraćena tek nakon nekoliko godina upornog traženja. U konačnoj pismenoj odluci da se puška vrati vlasnikovoj porodici, stala je i odluka da se iz puške izvadi udarna igla.

Sutradan, nakon hapšenja moga brata i pretresa njegovog stana, pozivaju mu suprugu u SUP. Postavljeno joj je pitanje:

“Kakav je to nož u vitrini s knjigama”? Ona odgovara: “To je suvenir kojeg sam kupila u inostranstvu. Služi za otvaranje pisama. Eno ga i sad u vitrini, čeka vas, možete ga uzeti”.

Nevjesta mi dodaje: “Ovaj službenik je ostavio utisak potpune zbunjenosti. Nije mogao prikriti koliko mu je ovo bilo neprijatno”.

Čim sam uhapšen poveden je otkazni postupak u školi, u kojoj sam radio, mimo svih zakonskih propisa. Otpušten sam u roku dvadesetak dana, još u početnoj fazi istrage.

Otkaz se zasnivao na pisanju štampe (to tako stoji u odluci o otkazu) iz koje se vidi da sam muslimanski nacionalista. Sve prigovore i žalbe da je to nezakonito bez pravomoćne presude vrhovnog suda, niko nije uvažavao. A danas se svi pravdaju:

“Morali smo. Naređeno odozgo”. Funkcionisanje komunističkog sistema svodi se na stalno uskraćivanje svih prava (pojedincima i skupinama) koja su im zakonom data. Naredbodavci i počinioci ovakvih nezakonitih postupaka nisu se prepuštali nikakvim brigama, jer niko od njih nikada (u orvelovskom carstvu bezakonja) nije odgovarao ni za gore stvari, a kamo li za ovako nešto. U suprotnom, tražiti i založiti se da vladajuća nomenklatura poštuje zakone koje je sama obnarodovala, značilo bi sebi dosuditi propast.

I to se događalo u “pravnoj državi” - plaća onom ko ne radi

Uz ovaj moj slučaj, događa se još jedno paralelno zbivanje koje stvar čini još neobičnijom. Štampa je prijekorno i u prijetećem tonu pitala kako se to moglo dogoditi da bivši politički kažnjenik, i to još vjernik, dođe na rad s djecom pa makar da je u pitanju bila matematika. U isto vrijeme u osmoljetki “Salko Pezo” u Mostaru radio je kao nastavnik francuskog jezika također jedan bivši politički osuđenik. Poznavali smo se još iz Zenice. Bio je osuđen na sedam-osam godina. Optužnica je bila na ime propagande, političkog djelovanja u sklopu grupe demokratskog usmjerenja i zagovaranja ustrojstva države i društva po zapadnim mjerilima. Sada je pozvan “na nadležno mjesto” i saopšteno mu je da napusti učionicu, da ide kući, s tim, da će svakog prvog doći u školu po svoj lični dohodak.

Takvo neuobičajeno stanje vuklo se nekoliko godina, a onda je ovaj nastavnik normalizovao svoje stanje. Otišao je u penziju redovnim putem. Došao je dan kada sam se sreo sa njim. Pitam ga kako se psihički osjećao u onoj frtutmi. A on se smiješi, valjda zbog toga što je to sve već pripadalo prošlosti, pa mi kaže: “Nije ni loše bilo. Nisam radio, a primao sam platu?”

Čuo sam od njegovih kolega, iz iste škole, kako su se ponašali prema njemu u pogledu ovog događaja. Čude se sami sebi: “I niko od nas nije se usudio postaviti pitanje kako je ovo moguće po zakonu i u samoupravljanju”.

A svim prosvjetnim radnicima u Mostaru bio je poznat ovaj slučaj. I mada je tema dušu dala za novinarsko pero, ipak o tome štampa nije napisala ni riječi.

Zbilja, radoznao sam da li ste Vi Nagorka znali išta o ovome. Pretpostavljam da niste, a ako ste znali, službeno to za vas nije postojalo. Mislim da Vi ne spadate u one naivne osobe koje se prepuste ličnoj radoznalosti i samoinicijativno pitaju kod svojih pretpostavljenih kakav je “zvanični” stav u ovom nesvakidašnjem slučaju i kako ga treba obraditi. Pretpostavljam da bi vam svaki vaš “pretpostavljeni” odgovorio: “Jeste li Vi o postojanju tog problema saznali od svojih pretpostavljenih? Niste! Svi oni o tome šute. Pa eto, to vam je zvanični stav”.

Da je “velikom režiseru” uspjelo od onog poznatog sastanka dvadesetosmorice sa Đilasom na čelu u Francuskoj 7 u Beogradu napraviti onakvu predstavu kakva je napravljena od “sarajevskih islamskih fundamentalista”, očigledno bi njegova orvelovska poduzetnost, već najavljena, sve više rasla, pa biste i Vi Nagorka dobili priliku da pišete o ovom gore spomenutom neobičnom slučaju moga poznanika i nekadašnjeg zatorenika. Kako bi pisali? Na tom poslu Vi ste se već pokazali i dokazali, “proročanski” najaviti i opravdati ono što ga slijedi - zatvor.

Predpripreme za proces 1983., za Salka Behmena

Na nekoliko mjeseci prije hapšenja navešću tri događaja, koja su sama po sebi nevažna, ali u sklopu onog što se kasnije dogodilo vrlo su karakteristična. Dva od njih bili su jasni pokazatelji da se duže vremena “nešto” pripremalo.

Prvi slučaj: Jednog jutra na mom poslu, u općoj gužvi, zadnjih nekoliko minuta prije početka nastave, dok jedni ulaze u zbornicu, drugi izlaze sa dnevnikom, susrećem se sa jednom osobom. Nisam stigao ni da klimnem glavom uz ono popratno “zdravo”, a osoba se zagledala u mene i očito pod jakim dojmom nečeg, “s neba, pa u rebra”, dobaci mi: “Nemoj se ničemu začuditi što te zadesi. Zapamti, ovo je ateistička zemlja!”, i prođe mimo mene. U prvi mah nisam ni shvatio šta se dogodilo. Poslije sam počeo razmišljati.

Na radnom mjestu sa svima sam nastojao održati korektne odnose i izbjegavati bilo kakve zajednice. Mogu se pohvaliti da nikad ni s kim nisam došao “na riječ”. Tako ni sa ovom osobom. A tu sam godinama radio. Mogao sam mirne duše zatražiti da mi objasni o čemu se radi. Međutim, nisam to učinio. Samo po sebi nametnulo mi se nekoliko različitih objašnjenja, u više kombinacija. Međutim, ni dan-danas nije mi jasno je li to bio prenos smišljene ili slučajne poruke ili lično mišljenje stečeno na nekom prijateljskom sijelu u ćaskanju “ovaj ovakav - onaj onakav”.

Drugi slučaj: Jednog dana, moja kćerka, u to vrijeme srednjoškolka, sva usplahirena mi kaže: “Sva sam u strahu. Eno Branko Mikulić govorio da se priređuju iftari”. Bilo bi normalno da sam se raspitao o pojedinostima, ali smatrajući da se radi o uobičajenim svakodnevnim nelogičnim nastupima režima, koji istovremeno priča o vjerskim slobodama a korištenje te slobode označava kao antidržavni akt, pokušao sam da umirim dijete ne pridavajući neku važnost toj Mikulićevoj izjavi. Uopće nije bio Ramazan. Od prošlog je prošlo dosta vremana, a do sljedećeg, ostalo još toliko.

A kad sam uhapšen, još prije početka zvanične istrage, postavljeno mi je pitanje u obliku tvrdnje i u tonu optužbe: “Ti si neki dan priredio iftar u svojoj kući”. Ne znam kakav mi je izraz poprimilo lice, ali se supovac vidljivo trgao i požurio da kaže:

“Znam, znam, nisi ti to namjerno učinio. U posjetu ti je došao brat i Alija Izetbegović, a ti si im slučajno priredio iftar!” Mislim u sebi: Uzalud bi bilo ovom išta objašnjavati. Ovaj nema pojma ni šta je večera, ni iftar, ni Ramazan, ali je očito dobio zadatak da mi natovari robiju. Napokon je odustao da insistira na tom iftaru. Prešlo se na druga pitanja koja nisu bila ništa manje glupa, ali ni ništa manje opasna podmetanja.

Treći slučaj: Ulazim u zbornicu. Prisutno je oko petnaestak mojih kolega. Jedan nešto priča i nastoji da tome da duhovit ton. Ostali ga radoznalo slušaju. Prilazim ormaru s dnevnicima, uzimam svoj i okrećem se prema izlazu. U međuvremenu sam razumio o čemu onaj priča - daje mišljenje Milovana Ilića Minimaksa o vojnom udaru generala Jaruzelskog u Poljskoj i odjeku tog događaja u svijetu, pa citira Ilićeve riječi: “I kod nas se osjeća miris poljskog cvijeća”. Smijeh u zbornici. A mnogi prisutni su ili partijci ili doušnici SUP-a. Izlazim iz zbornice, a da se nisam ni osvrnuo. Kad sam priveden u SUP, jedno od prvih pitanja je bilo ovo: “Da li je dr. Tarik Muftić pričao kako se i kod nas sprema vojni udar onakav kakav je izvršio general Jaruzelski i Poljskoj?”. Skoro da mi je pala na pamet zlobna misao pa da mu odvratim: “Pa dr. Muftić nije prosvjetni radnik!”

Kako su smišljani svjedoci

S druge strane, ni dr. Muftić lično nije ostavljen na miru. Dana 23. III 1983., dana velikog supovskog udara, pet supovaca izvršili su mu pretres kuće. Sutradan, nakon 24 sata dežure u bolnici, pozvan je preko telefona da dođe u SUP. Data mu je stolica da sjedne i onda 33 sata non-stop “obrađivanje”, zatim je pušten kući da prenoći, a onda sutradan opet se sve ponavlja u trajanju od 12 sati; 9. maja opet sve isto u trajanju od 10 sati. Sve se svodilo na to da bude svjedok protiv mene, samo toliko da kaže, kako sam rekao da naša privreda ne valja.

Evo kako dr. Muftić prikazuje te informativne razgovore:

- Tebi je Behmen Salih pričao kako naša privreda ne valja.

- Nije.

- Pa o čemu ste pričali kad ste se sastajali?

- O njegovoj bolesti.

- Nije valjda samo o tome. On je nama prizano da je pričao i o našoj privredi.

- Što onda pitate mene? Eto vam njega i njegovo priznanje.

- Priznaj i ti! On je nama priznao da je pričao i pred tobom.

- Predamnom nije. Uostalom kakve veze ima on sa našom privredom. Ja, kada hoću da

se obavijestim o tome, tražim mišljenje odgovarajućih stručnjaka.

- Gdje? Koji su to?

- Preko televizije. Tu mi čujemo kako je svakim danom stanje sve gore. I ekonomski

stručnjaci i rukovodeće političke ličnosti otvoreno govore o tome.

Eto, na ovo bi se mogao svesti smisao i sadržaj tog informativnog razgovora koji je trajao 55 sati.

Nekoliko dana poslije potpisa službenog rješenja o hapšenju i otvaranju istrage, doveden sam pred istražnog sudiju Hadžikarića. Predmet ispitivanja je bio formulisan u šest tačaka. Kad je bilo riječi o mom bratu, dogodio se jedan karakterističan incident.

Na traženje da prikažem “veze” sa bratom učinio sam to ovako: “1949. otišli smo u zatvor na dugogodišnju kaznu kao pripadnici MM. Nakon osam i po godina ja sam pušten kući, a on je produžio još skoro tri godine. Čim je izašao otišao je u vojsku, nakon vojske na studije u Sarajevo, a sa završetkom studija oženio se i okućio u Sarajevu. Bio je tri godine u inostranstvu, u Libiji, na radu. Sve to vrijeme ja sam bio u Mostaru s majkom. Povremeno je brat dolazio i obilazio majku...”

Istražni sudija diktira daktilografu: ”...s vremena na vrijeme je dolazio brat i podnosio mi izvještaj...”. Napravio sam primjedbu: “Ja to nisam rekao”. Istražni sudija je vrlo korektno reagirao, zatražio da daktilograf poništi ono na što sam napravio prigovor i zatražio da ja lično diktiram daktilografu.

Kada se sve završilo, na licu istražnog sudije ukazala se ................ istragu”.

I zaista, nastavljena je istraga, ali ne pred ovim čovjekom. Sve veze s porodicom su prekinute. Advokata nisam imao. U istrazi je nastala lomljava ljudi, psihičko danonoćno maltretiranje uhapšenih donijelo je na kratko, truhle plodove naručiocima procesa protiv “islamskih naconalista”. Da je to bila politička glupost, to se moglo ocijeniti odmah. Ali, u pravnom pogledu, uskoro će se pokazati, da je to bilo obično bezakonje.

Pogledajte novinarko Nagorka, danas Jugoslaviju razdiru nacionalizmi sa svih strana.

A gdje je sada muslimanski nacionalizam i šta on pridonosi ovom darmaru?

Ništa, jer ga nikad nije ni bilo. Gdje su ti bajni branioci bratstva i jedinstva (u koje i Vi, Nagorka, spadate), šta su učinili i šta čine da ti povampireni nacionalizmi ne čine ono najgore? Nigdje više tih branilaca, ni njih, ni njihova rodoljublja, ni domoljublja.

A kad je trebalo jednom ubrzati susret sa smrću, a grupi nazor iskupljenih dosuditi 90 godina tamnovanja, a dvojicu svjedoka istjerati iz pameti, a ostale na najbezočniji način maltretirati i javno poniziti - tada ste nacionaliste izmislili među Muslimanima.

Svakog ljeta provodio sam nekoliko dana na selu nedaleko od Lukavca, kod prijatelja M.A. S njim sam se upoznao u kaznionici Zenica u vrijeme velikog robijanja. A sada, na ovom ispitivanju supovac me pita šta smo sve pričali. Odgovaram: “O običnim stvarima”.

Supovac insistira na pojedinostima, a ja nemam ništa da kažem čime bi i on bio zadovoljen. Njega ne zanimaju te “obične stvari”. Supovac je već izgubio strpljenje i viče: “Dakle, vas dvojica sjeli ste jedan prema drugom i tri dana ništa drugo niste pričali nego jedan drugog pitali: Kako si, kako si, kako si...?”

M.A. je bio određen za svjedoka, ali prije nego je počelo suđenje upućen je u psihijatrijsku bolnicu.

Na početku suđenja, a poslije ljekarskog izvještaja o zdravstvenom stanju ovog svjedoka, zastupnica javne optužbe bez velikog trzanja se odrekla ovog svjedoka i njegove izjave date istražnim organima. Moj advokat je bio skoro impresioniran ovim njenim gestom - to mi je lično rekao. A, u stvari, ona je već ubacila rezervnog svjedoka F.B., istina sa zakašnjenjem da bi bio najavljen u zvaničnoj optužnici, ali na vrijeme za sudski proces.

Kasnije, kad sam izašao, F.B. me je potražio da mi “objasni” šta se dogodilo pod istragom. Naše nevezane razgovore o koječemu prikazali su u zapisniku kao da sam ja bio jedini pričalac, a on (F.B.) samo slušalac tih razgovora.

Napravio je primjedbu na takav zapisnik, a tada mu je rečeno: “Nemoj da sad pišemo novi - potpiši. Nek ovo ide ovako, a na sudu ti kaži kako je bilo”. Na sudu mu je izjava bila kratka i svodila se na neke formalnosti. Sudija R.H. zakačio se jedino za navodnu moju izjavu da će revolucija u Iranu pokrenuti zemlje od Maroka do Perzijskog zaliva na političko ujedinjenje. Sudac je insistirao da F.B. dade jasnu izjavu da li sam tada rekao “arapskih zemalja” ili “muslimanskih zemalja”. Svjedok odgovara: “Pa to je isto”. Sudac mu odvraća da nije isto i objašnjava da se može podnijeti “arapskih zemalja”, ali da pod udar zakona spada ako sam rekao “muslimanskih zemalja”. Nastale su nekakve nejasne međusobne upadice. U jedan momenat sudija pita: “Koje to rekao?”. Svjedok: “Ja sam to rekao.”

Pod istragom nisam vidio ni jednog svjedoka, ali mi je isljednik čitao odlomke njihovih izjava. U njima nisam mogao prepoznati, ni sebe, ni njih. Upala mi je u oči jednoobraznost tih izjava, začuđujuće siromaštvo riječnika. a posebno pojava riječi koje lično nikada ne upotrebljavam. Odbio sam od sebe sve. Isljednik povišenim glasom: “Kako možeš nijekati kad svi ovi svjedoci, iz Tuzle, iz Sarajeva, iz Mostara, govore sve isto o tebi, sve iste izjave!”

Zaista, sve iste izjave! Najradije bih ovom profesionalcu koji mi je krojio robijašku sudbinu, odvratio: “Da sam to govorio ja, ja bih to kazao svojim riječima”.

Negdje pri kraju istrage, listajući moj izvještaj, isljednik mi se obrati: “Je l’ de ti si zastupao stanovište da djeca medrese trebaju dobiti što šire obrazovanje?” Odvratio sam: “Sad mi još i to natovarite na glavu!” Lecnu se malo! Zagleda se u mene. Ipak se nije dao zbuniti u svom profesionalnom obavljanju posla čime se inače hvalio. Čak mi je vidovito proricao kako ću mu lično odati priznanje riječima “zaista bili ste u pravu”, nakon susreta sa svjedocima na sudu. No, ovo mu se proročanstvo nije ostvarilo kao ono koliko ćemo brat i ja dobiti robije.

Nakon završetka istrage više ga nisam vidio. Nekad se upitam da li je ovaj čovjek ikad, pa makar na trenutak, sebi priznao da je sav taj posao kojeg su radili obična svinjarija. O, kako ovi ljudi znaju biti ljubazni kad vam skuhaju robijašku poparu.

A nakon nekoliko godina čak vas prvi pozdravljaju i snishodljivo se izvinjavaju: “Šta ćete, ono je onakvo vrijeme bilo.”

Ali, pitam se, jesu li ti ljudi ikad bili iskreni ili su to obični cinici.

Besmislene inkriminacije

Meni je inkriminirano i to kako sam tvrdio da novine treba čitati “između redova”. Ovakva optužba, kada se već naveliko počelo pisati o svemu i svačemu kod nas, zbilja je bila potpuna besmislica. Ali otkuda da dođu na takvu ideju? Za mene je jedino objašnjenje bilo vezano za jednu zgodu od prije četiri decenije. Te davne 1949. godine, nalazeći se u sudskom zatvoru u Mostaru i čekajući suđenje, sa dvadesetak ljudi zbijenih na malom prostoru, upoznao sam nekog Ahmeta iz zapadne Hercegovine. Držao je kiosk sa novinama i bio je optužen zato jer je kupcima preporučivao da novine čitaju “između redaka”. Kako smo bili u jednoličnim danima koji su se vukli u nedogled, kada bi se neko potužio na monotoniju drugi bi i sebe i njega “tješio” da će napokon ipak doći i “to crno jutro” (kad ćemo otići na sud).

Tako sam se ja pokušao našaliti sa ovim prodavcem novina. Kažem mu: Slušaj Ahmete, kada upravnik zatvora dođe na redovni obilazak i poslije raporta kada bude pitao šta ima novo, ti se javi i traži da nam barem daju novine da ubijemo ovu dosadu. Ako upravnik kaže da su nama novine zabranjene ti reci: “Pa mi nećemo čitati ono što u njima piše, mi ćemo čitati između redova”. Na ovo niko nije reagirao. Ali nisam zaboravio apsurdnost ovog slučaja i kasnije sam ga često spominjao što im je očigledno došlo do ušiju. I oni su sada, njegove (Ahmetove) riječi pripisali meni. Ovo je njihov karakterističan stav.

Jedanput sam pred službenikom SDB u samom zatvoru Foča naveo mišljenje moje rahmetli majke o nekadašnjoj UDB-i, koje je ona udbašima u lice rekla, a ovaj isti supovac u Foči, u malom razmaku vremena, meni je prebacio kao moje vlastite, njene riječi, primjedbom: “Ti si rekao da nas ne voliš”.

Ljudi kao mravi - ratnici i radnici

Za vrijeme prvog robijanja došlo nam je do ruke “Život mrava i život termita”, remek -djelo Morisa Meterlinka. Moj brat je bio impresioniran jednom vrstom mrava ratnika koji su bili biološki nesposobni za rad, čak se nisu mogli ni sami hraniti. Oni su ubijali druge mrave, provaljivali u njihove mravinjake, kupili njihove larve i jaja, što bi im osiguravalo da imaju robove koji će za njih raditi i hraniti ih. Ali tim vrstama, predodređenim da budu robovi, nisu ostavljali mogućnost za prirodnu biološku reprodukciju. Pošto se njihovo normalno uginuće moralo nadoknaditi novom radnom snagom, to su bili u stalnom ratničkom pohodu ubijanja i pljačke. I trijumf mrava ratnika na izvjesnom području značio je i njihov vlastiti kraj. Ostajali su bez hranilaca i umirali su od gladi.

Moj brat je stalno pričao o tome, a kad se ’83 našao u istražnom zatvoru, supovci su mu stavili do znanja da znaju za te njegove priče. I, ono što je bitno, oni su se našli pogođeni tim pričama: sve je njima predstavljalo aluziju na njihov sistem koji od svakog živog čovjeka hoće da napravi doušnika. Potpun trijumf sistema doušnika, ali sa izvrnutim smislom za rad, u stvari sve samih neradnika, značiće i kraj komunističkog sistema.

O ovom nije bilo ni riječi, ni u optužnici, ni na sudu, ali je jasno da su mu supovci i ovo ukalkulisali u odmjeravanje kazne. Dobio je “pun kantar”, čak i više od prvooptuženog.

"Sloboda posjete" i dječije istine

Fočanski zatvor bio je poluotvorenog tipa, ali njegove beneficije ipak se nisu tako olahko davale političkim. Zahvaljujući upornosti naših porodica, koje su na sve strane protestovale i zahtijevale, popustili su u nekim stvarima. Tako sam ja dobio “slobodnu posjetu” od dva sata mjesečno u jednoj određenoj prostoriji. Ta “slobodna posjeta” značila je biti samo sa svojom porodicom i bez prisustva službenog lica. Naravno, smatrati da je ovo zaista slobodna posjeta bila bi krajnja naivnost. Ne samo da su nas prisluškivali, nego sasvim vjerovatno i promatrali. I prilikom posjeta nastaju situacije koje danas i nama izgledaju smiješne, ali u onim prilikama prihvatali smo ih kao nešto sasvim razumljivo. Svi ti naši razgovori bili su neodređene rečenice popraćene fantastičnim gestikulacijama s rukama i nogama, grimasama lica i micanjem usana bez glasa, a sve se to činilo zbog straha da ne uvalite u neprilike i sebe i druge. Može vam se dogoditi da dovedete u zatvor nekog koji će biti lažno optužen zbog bilo čega, a u stari samo zbog toga što vam je poslao pozdrav preko tvojih, a da toga neće biti svjestan, ni on, ni vi.

Moj sin, inače malodobno dijete, prihvatio je ovu igru kao normalnu stvar. Jedne prilike ovi mi ruke oko glave i prisloni usne na uho. I suviše je bilo blizu da bih mogao išta razumjeti, ali sam mu kao znak da ga razumijem klimnuo glavom. Nisam htio da ga razočaram ili zbunim. Mati mu, u međuvremenu, upade s pitanjem: “O čemu ti to on priča?”, a zatim uhvativši jednu riječ dodade: “Ah, znam o čemu ti govori”. U taj čas mali se okrenu prema njoj i sa uvrijeđenim izrazom na licu prekorno joj dobaci: “De ti, de ti, pa ćete nabiti u samicu” i to proprati udarajući stisnutom šakom jedne ruke po stisnutoj šaci druge.

Šta kažete na ovo novinarko Nagorko? Ja lično, gore optužbe protiv režima nisam čuo do sada, jer je dolazila iz usta djeteta od pet godina.

U zatvoru često vas “zivkaju” na razgovor. Pod kraj ’83. bio sam pozvan kod jednog načelnika. Razgovor je dugo trajao, ali je središnja tema bila kazna i kako je do nje došlo.

Objasnio sam mu da sam se dobro čuvao poslije prve kazne da ne zaradim drugu. Nekog društva nisam imao. Posao i porodica su bili područje mojih obaveza i interesa. Osvrčući se na optužnicu i presudu, rekao sam mu da su to ili laži, ili izvrtanja rečenica, pa sam dodao: “Uostalom sve te inkriminacije nisu ni deseti dio onoga šta se sve piše po novinama”.

Tada mi on “objasni” da kad neki od rukovodilaca kaže da sa našom privredom nije u redu, da je to kritika u želji da naša privreda bude bolja, a kada ja to isto kažem, da je to rečeno zlonamjerno, da je to verbalni delikt, da to spada pod član 133 koji ti osigurava do deset godina zatvora.

Mi - privilegovana riječ, ja - gola malenkost

U susretu sa vaspitačem, u jednom razgovoru o našem slučaju on me prekide: “Ti nemaš pravo da govoriš ‘mi’. Ti možeš govoriti samo u svoje ime”. A ko ima pravo da govori “mi” saznaću uskoro.

Milka Planinc pojavljuje se na TV u svojstvu predsjednika SIV-a i objašnjava privrednu situaciju u zemlji, pa kaže: “Pitaju ko je kriv za ovakvo stanje. Pa svi smo mi krivi”. Ali, iz njenog glasa ne izbija ni briga, ni stid, ni osjećaj krivice. Ona je puna samopouzdanja. Njoj ne prijeti nikakva opasnost da bude pozvana pred sud zbog te krivice.

Svi oni koji su upropastili privredu Jugoslavije neće zakonski odgovarati za to, jer su zaštićeni onim “mi”. Meni, koji ne spadam u to “mi” i koji ničim nisam pridonio toj privrednoj propasti, pripisali su grijeh što sam, navodno, govorio prijatelju šapatom o tome o čemu je sav svijet pričao na sav glas.

Neko će reći, a stvarno pa to je i bilo: “P zašto baš tebe izabraše između toliko svijeta? Ipak ima neki razlog”.

Ne znam, jer zašto mi nisu rekli taj razlog?

Uostalom, ne sudi se radi nekog razloga, nego zbog djela. U stvari, taj razlog postoji, po njemu i jeste taj proces montiran, on leži u odluci najvišeg političkog vrha. Političkom vrhu je trebao proces. Umjesto mene je mogao biti neko drugi, ali ja sam bio dežurni krivac tog vremena, sa traženim osobinama, iz odgovarajućeg tabora zlonamjernih.

Ogroman propagandni aparat je pokrenut protiv muslimanskih intelektualaca, “nacionalista”, “fundamentalista”, na tipičan, staljinistički način. Niko se nije usudio, a nije ni mogao u prvi mah da unese logiku u tu graju. Tu više nije bilo nikakvih ograničenja. Išlo se na razjarivanje mase. Oni, koji su smišljeno potpaljivali jedno mišljenje protiv uhapšenih, a zatim optuženih, pa osuđenih i sami su postali žrtve vlastitih podmetanja. Tahmihščić, član Predsjedništva sarajevske podružnice Udruženja književnika BiH, kada govori o presudama književnici M. Salihbegović i pjesniku Dž. Latiću i ostalim, kaže: “...a što se tiče mene, ja bih ih doživotno držao na robiji...”

Pa dobro, ali zašto? Njemu, kao i novinarki Nagorki, presude izgledaju preblage! Za njih neka bude tako, ali za kakva zlodjela ih oni optužuju?

U Zenicu i Foču kada pođem ja

Nakon rasprave pred Vrhovnim sudom u Sarajevu, gdje su svi osuđeni prisustvovali, “Zeničaci” i “Fočaci”se, pred odlazak u Zenicu i Foču, međusobno opraštaju. Svi smo pod dojmom dugogodišnjih kazni, s malim izgledima na nešto bolje. Gledajući način kako se opraštamo, jedan od načelnika Centralnog zatvora u Sarajevu, po imenu Stanko (inače vrlo predusretljiv čovjek) nije se mogao suzdržati, dobacio nam je: “I vi kažete da niste grupa!” Volio bih znati šta je mislio o presudi Saveznog suda u Beogradu koji je odbacio optužbu da se radi o “grupi” (zavjereničkoj grupi) i sve sveo na priče i na verbalni delikt.

Novinarka Nagorka nije propustila, a da ne ukaže na gest kojeg je učinila zastupnica javne optužbe prema Džemalu Latiću, časteći ga tortom za njegov rođendan. Svakako da su ovakvi postupci zavrijedili priznanje u odnosu na one postupke kojima su nas dočekali prilikom hapšenja prije četiri decenije. Susret s isljednikom je bio tada daleko od bilo kakve učitivosti. U prvom susretu me dočekao psovkom “evo vam, ...”, poprativši to prostačkom balkanskom gestom i dodavši odgovarajuću prostačku riječ. A zatim istim tonom dodajući:

“Mi komunisti ne damo vlasti!”

Ali, eto za ovih četrdeset godina smo uznapredovali u ophođenju. Makar to bili i djelimični usamljeni slučajevi. Ipak, novinarko Nagorka, mora se priznati da još nismo stigli do stepena srednjovjekovnih krvnika koji bi pred svoje žrtve klekli i tražili oprost prije nego što im odrube glave.

Uostalom, od zastupnice javne službe niko nije ni tražio, ni očekivao, ovakve geste, ali je njena dužnost bila pravno korektan odnos. A ona sama je bila daleko od toga. Ona sama je kršila zakonske norme dozvoljenog u proganjanju navodnih prekršilaca zakona.

Kad je moj brat u završnoj riječi rekao da prašta (halali) nekim svojim svjedocima, a zatim se u jedan momenat obratio zastupnici javne optužbe i dodao “...a zaista je bilo niskih udaraca...”, pratio sam izraz njenog lica. Ona ga je tupo gledala kao da uopće ne razumije o čemu govori. Ona se potpuno saživila sa bespravljem kojeg je činila. To je za nju bilo sasvim normalna stvar.

Ona je svoju dušu, svoje “ja”, davno prodala Partiji za ono “mi”. Kasnije, kad je bilo riječi u štampi o ovom procesu, ona je kazala da se ne stidi onog što je uradila i da bi postupila na isti način. Stvar je bila i suviše svježa da bi se usudila reći bilo šta drugo, a suviše daleko od nekog budućeg vremena gdje bi se eventualno moglo reći: “Mi smo tada pogriješili”.

Da, tako nekako, ali sa obaveznim “mi”. Možda čak: “Partija je pogriješila”..., “Nepogrešiva Partija je pogriješila? Zašto ne! Ta valjda neće reći: “Partija je to montirala”. Mogu se okriviti ličnosti koje su izgubile naklonost Partije ili koje su već u grobu. I još nešto, izmišljajući muslimanski nacionalizam i praveći od toga problem državnog značaja, upravo naredbodavci sarajevskog procesa su raspirili pogrešne nacionalne strasti u današnji oganj.

Međutim, nitko njih nije pozvao na odgovornost. Oni su zaštićeni onim “mi”.

U kaznionici

U kaznionici bili smo upućeni jedni na druge, što je sasvim razumljivo. Službena lica su nam često prigovarala prijetećim tonom: “Vi opet zajedno!” Mi bismo im odgovarali: “To ste vi učinili. Mi to nismo radili dok smo bili napolju”. U sistemu sveopćeg nadzora i sumnjičenja, njima je bilo nepodnošljivo da vide dva čovjeka zajedno, a da ne znaju šta koji priča.

A mi bismo bez prestanka razmatrali svoje slučajeve. Pravno razmatranje našeg slučaja sporo se odvijalo. Često smo nagađali kakvi su stvarni motivi našeg procesa.

Svašta nam je padalo na pamet:

- Ekonomska situacija sve gora. Prispjeli dugovi, a oni para nemaju...

- Jesi li se to zabrinuo kako će vratiti dugove? Ne beri brigu! Nikad oni nisu ni mislili vraćati dugove. To nas nagoni na smijeh, iako nam nije do smijeha.

- Nije to, nego u strahu pred nemirima krenuli su u zastrašivanje. Velika nezgoda za nas što su to počeli s nama. Poruka je jasna: Narode miruj i pamet u glavu! Bolje i gladan na slobodi, nego u zatvoru! Možda misle ucjenjivati kapitaliste. Za dobre pare pustiće političke.

- Kapitalisti nemaju tih novaca koliko oni mogu nazatvarati ljudi. Zamislite da nas čuju šta pričamo. Sve ovo bi nam bile inkriminacije.

- Objasnili bismo im: Mi smo unaprijed za ovo suđeni. Sada ispunjavamo dug, da nam ne biste ostali dužni.

Do štampe smo dolazili redovnim putem, ili kao pretplatnici, ili u zatvorskoj čitaonici. Jedino nismo mogli dobiti vjersku štampu i na veliko čudo časopis “Komunist”! Jedanput smo saznali da je “Komunist” pisao o našem slučaju, pa smo svojim poručili da nam dostave taj broj. Međutim, uprava zatvora je odbila da nam ga uruči. Odgovorni službenik je naš zahtjev prokomentarisao: “Znamo mi što ste ga tražili!”

Politički su bili stalno pod prismotrom uhoda. “Cinkarenje” političkih je bio njihov “najunosniji” posao. Prilikom čitanja štampe krili smo šta nas u novinama zanima, šta čitamo.

Štampa je vrvila šokantnim sadržajima. Preplatnici časopisa nisu se mogli suzdržati, a da ne podvlače olovkom ono što je bilo nevjerovatno da bi se ikad moglo kod nas objelodaniti. Ali, s vremena na vrijeme neko ustanovi da više ne može vlastite časopise pronaći. Morali ste računati na najgore, da su ih se doušnici dokopali i dostavili upravi. S tim se nije bilo šaliti. To je idealna prilika da vam na temelju vašeg podvlačenja sastave optužnicu. Na robiji ste u stvari mogli zaraditi novu robiju.

Jednog optuženog takve sudbine, advokata Žarka Aleksića iz Doboja, lično sam upoznao. On je kao zatvorenik zaradio još jednu kaznu od godinu dana za novu verbalu. Kad je odležao ujedinjenu staru i novu, otišao je u Beograd i tamo nastavio živjeti. U Beogradu je otvorio advokatsku kancelariju. Kako se sve više govorilo u svijetu o političkim zatvorenicima u Jugoslaviji, pa tako i o nama, to se počelo govorkati kako bismo mogli lahko doći u središte javnih komunikacija. No, ni zvaničnici nisu sjedili skrštenih ruku. Jednog dana su nas počeli pozivati u upravu, jednog po jednog.

Bili smo upućeni na razgovor sa službenicima SDB-a. Iz SDB-a Sarajevo službenik Alibabić Munir i Manojlović, a iz SDB-a zatvora Foča službenik čije pravo ime niko nije znao, jer se stalno predstavljao pod drugim imenom. Sa mnom je vodio razgovor Manojlović, a druga dvojica su uglavnom šutjeli. Kad smo prešli na pitanje moje presude, ja sam samo rekao: “Sve je, od prve do zadnje riječi, izmišljeno”.

Manojlović: “Hoćeš li ti u Zenicu?”

Ja: “Sve je, od prve do zadnje riječi, izmišljeno”.

Manojlović: “Hoćeš li ti u Zenicu?”

I tako se to ponavljalo nekoliko puta, dok konačno ja nisam ušutio. Bilo je potpuno besmisleno ukazivati na nepravdu, onima koji su je upravo sproveli i nadalje provode. Poruka je bila jasna: Budi zadovoljan da odrobijaš kaznu u Foči. Zatvor u Zenici je bio na glasu jednog od najgorih zatvora u zemlji. Džemal Latić i Mustafa Spahić obolili su na plućima u teškim zeničkim prilikama.

Ludnica - prijetnja političkim zatvorenicima

Dok sam bio pod istragom, jednog dana su nam dali papir i olovku, tražeći da napišemo što nam god padne na pamet. Bilo mi je jasno o čemu se radi - test za psihijatra. “Test - dokaz” da ste znali za optuženičku klupu. Najradije bih to odbio iz prkosa i bijesa, ali se nisam usudio. U komunističkom carstvu ima jedna stvar gora od zatvora: ludnica za “nepodnošljive” političke protivnike. To je tek prava propast. Tu nemate ama baš nkakve, ni teoretske zaštite. O tome su kolale najgore, zastrašujuće priče. Tu, šta god učinite, dokaz je vašeg ludila.

U zatvoru je drugačije, tu vi samo pričate da ste nevini. Nije valjda da se “oni” sekiraju zbog toga, ali “oni” ipak znaju da tu ima istine. “Politički kriminalac” je prije nekakva preventiva, nego posljedica djela. Ipak, i “njima” to postaje neprijatno. Nekad!

I napisao sam jednu ili dvije anegdote o svom dajdžiću, poznatom mostarskom slikaru, Mustafi - Ici Voljevici. Nastojao sam da to napišem što ljepše, mirno i u skladu sa općepoznatim i općeprihvaćenom pravilom u vojsci i u zatvoru - ne pravi se pametan ( a to ti ga dođe u orvelovskom komunističkom carstvu isto)!

Na kraju krajeva, nisam znao šta nam stvarno pripremaju, zatvor, ludnicu ili metak u potiljak.

U Fočanskom zatvoru dobro mi se urezao u sjećanje susret sa psihologom. Nije bio nimalo autoritativnog izgleda. Tome nisam pridavao važnost, jer sam znao koliko može prvi susret da prevari, ali me je zaprepastio njegov daljnji pristup. Pitao me je kakvi su moji utisci, uspomene sa one “prve robije”.

“Najgore”, odvratio sam.

“Da nikad nisi više nikom rekao”, dreknuo je on. Psiholog! A prije bih pomislio kozar koji goni vukove od svojih koza! Nastavio je razgovor i tražio da teretim rođenog brata. Bio sam van sebe od bijesa. Kad je uhapšen prvi put, moj brat je imao 19 godina, a dali su mu 20 godina robije. A sad, kad je ušao u godine, novih 15 godina. Šta hoće još od njega?

Upravo ovakvi, kao ovaj psiholog, partiji su najpogodniji za njene ciljeve. Za njih je partija uvijek u pravu. To što će sutra biti nešto sasvim drugo od onog što partija zahtijeva danas, to njima nije važno. Vjerni vojnici partije. I što god je partija gore radila, to je za njih bio dokaz više njene ispravnosti, veličine i mudrosti. I time su njihove ovacije i aplauzi bili gromkiji.

Apsolutna pravda - gdje je

Novinarko Nagorko u tome ste učestvovali i Vi lično! Izgleda da to Vas osobno ništa ne zbunjuje. Za partijce to je obični istorijski proces - progres kojeg treba samo uočiti i prihvatiti.

Da li ste ikad učili da je neko na sudu bio oslobođen optužbe i da je tada sudnicom odjeknuo aplauz.? Ne, to niste radili, Vi graditelji orvelovog carstva. Vi ste pljeskali krvnicima kad su upućivali svoje žrtve u kazamate na užas njihovih najbližih.

Nagorko, da li ste Vi ikad pomislili da mora postojati apsolutna pravda?

Novinarko Nagorko, da li je Vama ikad mogla i na trenutak pasti na pamet ovakva misao: da ste lično i Vi u zatvoru!

Radoznao sam kako biste reagirali na ovakvu pomisao. Mogućnosti ima dosta. Prvo što mi pada na um je da biste Vi uvrijeđeno odvratili: “To je nemoguće. To je za bandu! A ja volim svoju zemlju!”

Samo, nemojte to reći!

Svi informativni razgovori sa vojnim čuvarima komunističkog poretka počinju sa pitanjem o toj ljubavi, a najveći dokaz te ljubavi je da se prihvatite doušničkog zadatka. To je najveća vrlina u orvelovskom poretku!

Na želim da čujem da i Vi nesmotreno govorite o toj ljubavi, jer ne želim da unaprijed stvaram lošu sliku o bilo kome, pa ni o Vama. Ako kažete da ste Vi građanin zemlje koji se lojalno drži zakonskih propisa - to je već nešto o čemu se može razgovarati.

Ali, da Vam naglasim, svi oni koji su suđeni na sarajevskom političkom procesu ’83. držali su se zakonskih propisa, bez obzira šta se sada o tome pisalo i bez obzira šta Vi lično o tome mislite, a oni koji se nisu držali zakonskih propisa upravo su bili iz vladajuće nomenklature. Uostalom, ta nomenklatura se toga nikad nije ni držala. Zar vam nije čudna činjenica da su upravo iz komunističkih redova diljem komunističkog carstva, na sud izvlačeni ljudi pod najapsurdnijim optužbama, da bi se kroz malo vremena utvrdilo da su nevini.

Ne samo nevini u smislu nekakve sudske zablude, nego kao plod smišljene političke podvale sa najvišeg mjesta. Pa svi smo mi živi svjedoci kako naša stvarnost obiluje takvim iznenadnim obrtima, a oni koji to kreiraju, kako ni malo ne vode računa o osnovnim pojmovima ljudske logike, a ni o svojoj ljudskoj časti. Oni se ponašaju kao da su potpuno operisani od tih pojmova.

Navinarko Nagorka, da li i Vi sebe tako nehajno trpate u to društvo? Protiv mene, lično ste u Oslobođenju od 25.02. ’90. iznijeli (prepričali ste) optužbu u nešto manje od 200 riječi, a od 8. aprila ’90 “presudu” u manje od 40 riječi. Ovo je plod stare prakse. Ono što je iznosila optužnica, a zatim presuda, nitko nije mogao razlučiti od onog šta je sebi komunistička štampa dozvoljavala da sasipa na glave optuženih.

Namjerno se išlo za tim da se stvori slika nečeg užasnog, a ne istinitog.

I Vi mislite da se tako “pravno” može vladati državom? Nekada su se mogli čuti glasovi o socijalizmu sa humanim licem. Istina, ti su glasovi pogrešno intonirani. Humanost, praštanje, ljubav, prelaze u područje transcedentnog, pripadaju potpuno drugom području - religioznom. A od države se traži pravednost. To je ono, čega se komunistička ideologija, pa i njena država, unaprijed odrekla. U tome je korijen propasti i te ideologije i takvih država. To bezumlje se odrazilo na ogromna stradanja tolikih masa. Komunistima je to malo bilo. Oni su sav narod gurali u zločin. Htjeli su da od svakog živog čovjeka naprave saučesnika u ovom zločinu. Na neki čudan način, skoro da im je i uspjelo.

Nevin sam

Mnoge, sebi bliske ljude, nisam mogao uvjeriti da sam potpuno nevin i prema samim komunističkim zakonima. “Ama, što si ih izazivao! Znao su kakvi su!¨” Često mi nije preostajalo, nego da se branim i ovako: “Budi sretan da je to mene zapalo. Da nisam otišao ja, otišao bi ti. Oni su morali naći žrtvu!”

Neki su mi prebacivali da sam ipak morao negdje prekardašiti.

Pitao sam ih, ako je to istina da to nije bio čisti napad na vjeru, pa ako su oni lično (moji sagovornici), ostali u granicama propisanog i pridržavali se onog što je zakonom dozvoljeno, zašto su oni sami (po vlastitom priznanju), bili puni straha i u tom strahu prekinuli ići u džamiju!

Naravno, svaki čovjek mogao se lahko uvjeriti da ljudi i ne moraju biti do srži pokvareni, bez obzira na zahtjeve nomenklature. Nailazi se na ljude koji imaju i obzira pameti.

Supruga mi je pričala kasnije, u vrijeme dok je obijala pragove naših “pravosudnih” ustanova, u prvim danima našeg hapšenja, jedan nesvakidašnji slučaj: našla se pred jednim starijim čovjekom koji se držao vrlo korektno. Kad je iskalila sve ono što joj je bilo na duši i kad je pošla prema vratima, vodeći malodobno dijete za ruku, za trenutak se sa vrata okrenula prema čovjeku. Ovaj je ukočeno sjedio iza stola, oči su mu bile pune suza ... Čime je potresen? Je li to stradanje jedne porodice? Ili možda svojom vlastitom sudbinom? Nije li mu negdje u dubini duše ostalo nečeg ljudskog, na trenutak probuđenog, nije li uvidio da je morao u sebi uništiti toliko ljudskog za hater opstanka na položaju.

Na početku ove godine našao sam se u jednom primorskom mjestancetu, u jednom penzionerskom odmaralištu. Tišina, bez gužve, mjesto pusto, ljetna sezona još nije nastupila. Upoznao sam jednu porodicu. Bili smo potpuno nepoznati jedni drugima. Žene su se za čas međusobno upoznale, našle su teme svojih međusobnih razgovora, a mi muški, bili smo na uzdržanoj udaljenosti. Ti iznenadni poznanici dobili su smještaj kojim muž nije bio zadovoljan. Nisu imali kud pogledati kroz prozor - kamene gromade su se uzdizale odmah uz prozor, a muž je tražio pogled na more. Stalno je vikao: “Ovo je kao u zatvoru, ovo je zatvor!”. Iako je uspio napokon dobiti sobu s pogledom na more, osjećaj bijesa i uvrijeđenosti nije ga napuštao. Mada se nisam upuštao ni u kakav komentar, ipak je on jednog dana osjetio potrebu da svu tu srdžbu objasni, pa mi u pola glasa i u povjerenju dodade: “Vi ne znate šta je to zatvor! Ja znam. Bio sam... Bio sam milicioner”. Šutio sam, ali sam ga pažljivo slušao. On produži: “Teška je to služba. Zamislite ovako: upadate po noći u kuću i vršite pretres. Svi su ukućani na nogama. A pred zoru kažete domaćinu: Obuci se! Ti ideš s nama! A njegovo malo dijete hvata me za pantalone. Oči mu pune straha. Muca: “Gdje ćeš babo?”

Nastojim da ni dahom ne poremetim njegovu priču. On produžava:

“Danima nemate mira. Noću ne možete spavati, jedva sam dočekao dan kad sam otišao u penziju.”

Vi vidite da u ljudima ima i dobra i zla, ali prava strahota orvelovskog režima je da ih taj režim čini zlim. Jedino kao takvi mogu opstati. A oni koji se pokažu i dokažu (ne)djelima kao najgori, izbijaju u vrh. I ovo je jedno od objašnjenja šta je dovelo do konačnog, zapanjujućeg, sloma komunističkog sistema. Pod teretom njemu svojstvenog nasilja, režim je uništio svoju vlastitu unutrašnju strukturu.

Novinarko Nagorko, Vi možete da imate svoje vlastite stavove i poglede na sve ono što se zbiva, ali ne bi bilo naodmet da osluhnete vijekovno iskustvo naroda koji je mnogo toga pretrpio preko glave i to skovao u svoju mudrost - Bog trpi Kjufur, a ne trpi zuluma! - Nad ovim bi se vrijedilo zamisliti!

Napomena: “Bog trpi kjufur” upotrebljava se u smislu da je Allah dž.š. u Svojoj milosti ostavio dovoljno vremena čovjeku na dunjaluku da raščisti sa svojim zlim mislima, osjećanjima i grijesima i prema Bogu i prema sebi, da mu je ostavio dovoljno vremena za pokajanje, a pravi obračun za vjeru, odnosno za nevjerstvo, ostavio je za Ahiret.

Što se tiče pravednosti nevjerničke, On je neće ostaviti bez odgovarajuće pravedne satisfakcije - kako to Njemu dolikuje - i na ovom svijetu. A isto tako ni zuluma, pa ma s koje strane dolazio.