Udruženje Mladi Muslimani

Životni put Alije Izetbegovića

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 25 Februar 2008 13:56

Autor Ismet Kasumagić

Uvod

Alija Izetbegović je rođen 8. avgusta 1925. u Bosanskom Šamcu.

Elementarno obrazovanje

Odrastao je i školovao se u Sarajevu. Maturirao je na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji 1943. Dvije godine je bio redovan student agronomije i polagao je ispite s odličnim uspjehom, ali mu se činilo da će njegova ambicija da utiče na neminovne pozitivne promjene u društvu biti zadovoljena studijem društvenih nauka, pa se prepisao na Pravni fakultet, na kojem je diplomirao 1956., a advokatski ispit je položio 1962.

Dodatno obrazovanje i ideološka izgradnja

Već kao srednjoškolac volio je da čita filozofska djela, a sa 16 godina je, njegovom srećom, pristupio Pokretu "Mladi Muslimani". Tada je počeo da izučava Islam, jer su pripadnici ovog Pokreta, tragajući za načinom izlaska muslimana, ne samo kod nas nego i u svijetu, iz podređenog i obespravljenog položaja, utvrdili da je nužno, prije svega, vratiti se porukama izvornog Islama, tj. držati se uputa Kurcana i Hadisa. Studiranjem islamske literature on se izgradio u mladomuslimanskog ideologa.

Naučna djela, priznanja i imenovanja

U svom zrelom dobu Izetbegović piše knjigu "Islam između Istoka i Zapada" u kojoj, na vrlo uvjerljiv i dokumentovan način, ukazuje da je Islam spas za čovjeka i na ovom i na onom svijetu, za razliku od jevrejstva i kršćanstva, jer jevrejstvo preferira čari ovozemaljskog života, a kršćanstvo zagovara ne skromnost, nego patnju na ovom svijetu, da bi se zaslužio blagodaran zagrobni život. Islam je u tom pogledu zlatna sredina, jer daje mogućnost sreće na oba svijeta.

Za ovu knjigu nuđeno je Izetbegoviću da mu se prizna kao doktorat, ali se on na to oglušio. Međutim, zahvaljujući prvenstveno toj knjizi i knjizi "Problemi islamskog preporoda", a i "Islamskoj deklaraciji", te nizu vrlo sadržajnih govora na konferencijama islamskog svijeta i drugdje, promovisan je 6. decembra 1997. u počasnog doktora nauka Univerziteta Imam Muhamed bin Saud u Rijadu, a 30. juna 1998. je promovisan za doktora prava na Marmara univerzitetu u Turskoj, kada je u oba slučaja istakao značaj obrazovanja.

Njegovo učešće 11. decembra 1997. na Samitu OIC-a u Teheranu ima historijski značaj ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego i za cijeli svijet, jer je istinu kazao i Istoku i Zapadu.

U listu "Preporod" od 1.12.2001. se prenosi vijest iz Dubaia da je Odbor Organizacije za dodjelu međunarodne nagrade "Kurcan Kerim" objavio, kako prenosi El-kuds, da je Alija Izetbegović izabran za ličnost 2001. godine. Predsjednik Odbora je naveo najznačajnije fragmente iz bogate biografije Izetbegovića, istakavši da je već dobio više islamskih i svjetskih nagrada, među kojima i nagradu kralja Fejsala za služenje Islamu, nagradu za mislioca godine od Saudijske organizacije Ali Osman, nagradu Američkog centra za odbranu demokratije i druge. U ranijim godinama su četiri vrhunska šeiha bili proglašavani za ličnost godine "Kurcan Kerim". Prijem nagrade je izvršen 5.12.2001. u Dubaiu.

Visoko tursko odlikovanje je 9. juna 1997. primio u Ankari od predsjednika Demirela. To je bilo svečano uručenje Državnog ordena.

Priznanja nisu stizala samo sa Istoka, nego i sa Zapada. Možda je najznačajnija dodjela Međunarodnog priznanja za demokratiju, koju je dobio 25. marta 1997. u New Yorku u Zgradi UN od američkog Centra za demokratiju.

Vrlo značajno je i uručenje nagrade Lige humanista, koju mu je 25. maja 1998. predao akademik Ivan Supek iz susjedne Hrvatske. Isti akademik je posjetio Izetbegovića, kao bolesnog, aprila 2003., i uručio mu Zahvalnicu Internacionalne lige humanista.

Međutim, znao se obradovati i lokalnim priznanjima, kao što je Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, koja je, kako njemu tako i građanima Sarajeva, uručena 6. aprila 1997. To je sjećanje na 6. april 1945. kada je protjeran fašizam.

Znam da se jako obradovao i jednoj novorođendanskoj čestitci njegovog saborca, Ešrefa Čampare, kad smo bili na robijanju u kaznioni u Foči.

I sam sam praktikovao da mu, pored usmenih, upućujem i pismene čestitke, a i podrške u teškim situacijama.

Pristup Pokretu "Mladi Muslimani"

Nekoliko nadobudnih maturanata Prve muške realne gimnazije (Esad Karađozović, Emin Granov, Husref Bašagić i Asaf Serdarević) 1939. godine počelo se okupljati u muslimanskom društvu "Trezvenost". Za njih trezvenost nije značila samo sprečavanje alkoholiziranja, što je, nažalost, uzimalo maha već od Prvog svjetskog rata među osiromašenim muslimanima, nego je to značilo i društveno otrežnjenje i borba za očuvanje identiteta i opstanka u nemuslimanskom okruženju.

Omladini su došle do ruku slijedeće knjige:

- "Islam u svjetlu istine" dr Alije Metiljevića

- "Muhamed i Koran" (Muhamed i Kur'an) Osmana Nuri Hadžića

- "Zašto su muslimani zaostali a drugi napredovali" Šekib Arslana

- "Allah je velik" kontraverznog pisca Esadbeja i dr.

Iz ovih knjiga se moglo razaznati da Islam nije samo vjera, nego i kompletan sistem života.

Alija Izetbegović je počeo dolaziti na sastanke u "Trezvenosti" decembra 1940. U kršćanskoj Evropi je vladala pogrešna slika o Islamu. Tek je probijalo jedno novo gledanje na Islam, koje je donekle korigovalo očite zablude.

U diskusijama je sve više uzimao učešća i Alija Izetbegović. Krajem marta 1941., uoči propasti Jugoslavije, bila je održana u prostorijama "Trezvenosti" Osnivačka skupština "Mladih Muslimana". Skupštinu je otvorio, inicijator čitave akcije, Tarik Muftić, koji je sada ljekar u Mostaru. On je imao velikog uticaja na Izetbegovića, koji je prisustvovao Skupštini. Donesena su i pravila, ali je kroz nekoliko dana počeo rat i organizacija je ostala neregistrovana.

Period Drugog svjetskog rata

Mladi muslimani su se u toku Drugog svjetskog rata nastavili baviti ideološkom izgradnjom, ali su pretežne aktivnosti bile usmjerene na pomaganje izbjeglicama iz Istočne Bosne. Izetbegović je, sa još nekima, išao i izbavljao nejač iz četničkih okruženja, a povratnicima pomagao da se zbrinu. To je tražilo veliku hrabrost, pored napora. Nekoliko njegovih prijatelja su partizani strijeljali kad su se vraćali iz Posavine sa nabavljenom hranom za muhadžire.

Pošto su novi vlastodršci u NDH nastojali da omladinu animiraju aktivnostima Ustaške mladeži, to je Udruženje ilmije "El-Hidaje", na čelu sa mudrim Mehmed-ef. Handžićem, odlučilo da uzme u svoje okrilje Mlade Muslimane. Data je i mogućnost mladima da u podlisku časopisa "El-Hidaje" objavljuju svoje napise, a alimi su držali predavanja o Islamu. Dok je većina prihvatila saradnju, Alija Izetbegović je bio izrazito protiv toga. Njegova deviza je bila: "Mi živimo za Islam, a hodže žive od Islama". On je takvo mišljenje imao općenito o hodžama, smatrajući da se oni bave formom, a ne suštinom. Inače, smatrao je da napredak muslimana koče konzervativci, među koje je ubrajao hodže, i modernisti, koji prihvataju tuđi koncept života. Iako je Islam protiv klera, smatrao je da ga hodže i nesvjesno stvaraju. Grozio se pri pomisli da bi stavio ahmediju na glavu i držao hutbu s mimbera. U tome su bili slični i neki alimi (Husein ef. Đozo i Ahmed Smajlović).

Period komunističke vladavine

Pošto su Mladi Muslimani zazirali od fašizma, a bili su isuviše mladi da bi za vrijeme rata mogli kolaborirati sa fašistima, to ih komunisti odmah iza 1945. nisu proganjali. Ali, okrenuli su se protiv svih intelektualaca koji im se nisu pridružili u tzv. narodno-oslobodilačkoj borbi. Tako su žrtve bili i alimi, iako su bili potpisnici rezolucija protiv fašističkih zločina. Među najvažnijim rezolucijama je bila i Sarajevska rezolucija koju je podstaknuo Mehmed ef. Handžić, a koji umrije prije dolaska komunista na vlast.

Međutim, komunisti su organizirali na jesen 1945. godine Osnivačku skupštinu muslimanskog društva "Preporod" u kojem su željeli da oni dominiraju. Mladi Muslimani su saznali za to, pa su se u velikom broju našli u Vijećnici, u velikoj sali, te se suprotstavili tome. Nakon njihovih govorancija, u ime Mladih Muslimana istupio je prvo Alija Izetbegović, a zatim i Aziza Šaćirbegović. Njihovi govori su popraćeni burnim aplaudiranjima. Čak su udaranjem nogama o pod stvorili situaciju da se predstavnici komunista osjećaju nemoćnim, pa je rad Skupštine prekinut. Pri izlazu iz Vijećnice nastao je metež i fizičko obračunavanje, a Aliju su sproveli u Milicijsku stanicu kod Bakija, gdje je prenoćio u podrumu. Sutradan su ga odveli u Komitet, gdje je oštro iskritikovan i gdje mu je zaprijećeno da će strogo pratiti njegov rad i onih s kojima se druži.

Prvo hapšenje

Iako je osnovan "Preporod" u koji su ušli i pripadnici Mladih Muslimana, među kojima i Alija, komunisti su prijetnju ostvarili, pa su 1. marta 1946. uhapsili veću grupu Mladih Muslimana, među kojima je Alija bio prvooptuženi. Uz Azizu Šačirbegović suđen je i njen muž Nedžib, te Ešref Čampara, koji je bio također aktivni učesnik Skupštine "Preporoda" koja je sutradan nastavljena. Tada je Alija na Vojnom sudu osuđen na 3, Nedžib čak na 4, Ešref na 2 godine zatvora, a drugi na niže kazne.

Alija je ostao u zatvoru do posljednjeg dana, a po kaznama je prebacivan u razne zatvore (Zenicu i Stolac) i na razna radilišta, da bi robijanja završio negdje na Mađarskoj granici kao drvosječa, gdje mu niko nije mogao doći u posjetu punih šest mjeseci.

Godinu dana iza njega, uhapšen sam i ja (I.K. - autor teksta) i također na Vojnom sudu osuđen na godinu dana.

Jednom prilikom, na sastanku kod Halida Kajtaza, neko je zazvonio na vrata. To je bio Alija, koji je tek izišao sa robije i željan organiziranog rada sa svojim prijateljima, odmah došao da priupita: "Koja je moja veza?".

Halid Kajtaz je inače, zajedno sa Hasanom Biberom, uhapšen 11. aprila 1949., a da Alija nije već bio na robiji, posigurno bi i kobne 1949. godine bio među prvooptuženim i platio bi glavom.

Period iza kobne 1949. godine

Pored navedena dva suđenja, još su 1948. godine suđene dvije grupe, jedna u Zenici i druga u Sarajevu na čelu sa Kasim ef. Dobračom. A bilo je suđenja i prije Alijinog hapšenja, kada je i Mustafa Busuladžić osuđen na smrt i strijeljan. Međutim, pravi pogrom na Mlade Muslimane izvršen je surovim istragama i suđenjima 1949. u više gradova BiH. Izricane su višegodišnje robije, a na Sarajevskom procesu su četvorica osuđena na smrt, dok su trojica podlegla pod istragom.

Na stotine pripadnika MM-a, su bez suda upućivani na tzv. DKR ("Društveno korisni rad") u trajanju od 1-2 godine, pored perioda istrage. Tim kaznama su kažnjene i pripadnice MM-a.

Period pedesetih godina

Po izlasku sa DKR-a i iz zatvora mladići i djevojke su nastavljali školovanje i studije, te po sticanju uslova i formiranjem brakova nastavili porodična druženja. Dok su oni sa dužim kaznama bili u robijašnicama, Alija je sedam godina proveo u Crnoj Gori kao nadzornik na radilištima Sarajevskog preduzeća IPSA, u kojem je bio zaposlen.

Period oslobađanja prijatelja nakon višegodišnjeg robijanja

Nakon što je došlo do promjena u <>, pušteni su iz zatvora i oni koji su bili osuđeni na 20 godina robijanja. Ponovno su počela sporadična prijateljska sastajanja, bez formiranja grupa i bez rada po nekom jedinstvenom sistemu. Željni jednih drugih, znalo se sijeliti do zore. Nakon svega pretrpljenog, neki su emigrirali jer su očekivali ponovan povratak zlotvorskog komunističkog režima.

Na prijedlog našeg emigranta Teufika Velagića odlučismo da napišemo historijat MM-pokreta, zatim da izradimo jednu studiju o stanju muslimana i Islama kod nas i u svijetu, te neku Programsku deklaraciju. Tako se formirala jedna radna petorka koju su sačinjavali: Salih i Omer Behmen, Alija Izetbegović, Vahid Kozarić i ja (I.K. - autor teksta).

Odmah smo povjerili Salihu da piše historiju MM-pokreta. Alija je već uveliko bio pripremio tekst knjige "Islam između Istoka i Zapada", a preuzeo je obavezu i da pripremi nacrt Programske deklaracije, kojoj je dat naziv "Islamska deklaracija". U recenzijama je najviše učestvovao Salih. On nije samo usmeno davao sugestije, nego je sam unosio izvjesne definicije, što je Alija bez prigovora prihvatao. Knjigu "Islam između Istoka i Zapada" Alija je pisao više misleći na čitaoce nemuslimane, ali su braća Behmen insistirali da se tekst obogati citatima Kurcana i Hadisa, što je i učinjeno.

Organizovana su predavanja po džamijama, najviše u početku u Carevoj džamiji, da bi dobila poseban značaj okupljanjem omladine u Tabačkom mesdžidu. Odlazilo se i u druga mjesta, najčešće u Zenicu. Pisalo se u raznim glasilima Islamske zajednice. Posebno u "Preporodu" i u Takvimu. Tu su animirani i drugi ahbabi skloni spisateljstvu, naročito Munir Gavrankapetanović i Ešref Čampara. Sve se pisalo pod pseudonimima. Ali, jedino su Alija i Ešref imali uvijek isti pseudonim, prvi LSB (početna slova imena njegove djece), a drugi Ajnas. Jednom prilikom je Sinan - hodža Sokolović rekao: "Pa cio Takvim su nam ONI napisali". Neki nisu razumjeli na koga se to odnosi, a kad smo suđeni 1983. u sali je bio između ostalih, i Ismet ef. Spahić, kao amidžić Mustafe. Tada u prolazu meni Salih šapnu: "Sad će Ismet-efendiji biti jasno ko su ONI".

Tekstove koje su pisali Mladi Muslimani je bezrezervno primao, uvijek im vrlo naklonjeni Husein ef. Đozo, u vrijeme kad je bio glavni i odgovorni urednik "Preporoda". Samo jednom mu je Alija zamjerio kad je izmijenjen naslov članka "Odgajamo li podanike?" nekim blažim riječima. Ali, jednom prilikom se Đozo proslavio na sjednici Rabite, kada je pročitao Alijin govor kao svoj. Odmah ga je predsjednik Rabite postavio sebi s desne strane.

Mladi Muslimani su općenito s velikim interesovanjem pratili događanja u islamskom svijetu uvijek želeći da svoj doprinos daju na svjetskom planu, jer su izgledale slabe šanse da će se nešto značajno moći postići u dogledno vrijeme u svojoj zemlji (a te ambicije su bile posebno izražene upravo kod Alije). Osjećali su se obaveznim da i sami pokušaju nešto učiniti, bar u pogledu spriječavanja globalnih antagonizama u islamskom svijetu, jer to nikako nije u interesu muslimana.

Tako je 1971. godine upriličen susret u Londonu sa mjerodavnim predstavnicima <>. Još ranije su njihovi pripadnici, najviše iz Sudana, slali svoje odlične učenike na studije u više zemalja, u kojima su komunisti bili na vlasti, pa i u SFRJ. Na plodno tlo su naišli upravo u BiH, jer su i došli da uz studij vrše i daawu. Najbolje prijatelje su našli upravo među Mladim Muslimanima jer su uvidjeli da sa njima imaju puno zajedničkog. Alija im je, inače, zamjerao što nisu uspjeli da dođu na vlast.

Drugi značajniji sastanak je bio 1982. godine u Beču. Poslije toga Mladi Muslimani su prisustvovali velikom skupu muslimana u Iranu u cilju izmirenja šiita i sunita pod parolom: "La šiije, la sunije, wahda wahda islamije! " (Nema šiizma, nema sunizma, samo je jedan Islam). Poslije posjete Iranu, Alija je otišao u Dubai (Emirate). Vratio se zadovoljan s uvjerenjem da je znatno otupljena oštrica nesporazuma šiija i sunija.

Hapšenje 1983. godine

Pošto nismo vršili nikakva unutarnja rovarenja, koja bi se mogla tretirati kao pokušaj rušenja komunističkog režima, bili smo iznenađeni našim hapšenjem 1983. godine. Na sud je izvedeno 13 muslimanskih intelektualaca. Optužbe su nam bile nejasne. Pored niza optužbi, za koje ne bi bilo nikakva opravdanja za sankcije, pripisano nam je bilo da "hoćemo etničku čistu BiH", te da na osnovu toga planiramo formirati "Islamsku republiku BiH".

Godinama nam nije bilo jasno kome je naumpalo da nam tako nešto nebulozno pripisuju, na osnovu čega su nam izrečene takve presude kakve se sada u Haškom tribunalu izriču dokazanim ubicama nevinih Bošnjaka, čak i staraca, žena i djece. Tako je Alija osuđen na 14, Omer čak na 15, ja i Hasan Čengić na po 10, a ostali na nešto manje godina strogog zatvora. Nedavna zbivanja, tj. agresija na RBiH, su pokazala da je već tada na drugoj strani skrojen i sprovođen plan "etničkog čišćenja", pa nije došlo do formiranja "Islamske republike BiH", nego "Republike Srpske". (!!!). Zašto to cio svijet ne uviđa?!

Robijanje u Foči

Raspodijeliše nas u dvije robijašnice, u Foču i Zenicu. Aliju, Saliha Behmena, mene i Edhema Bičakčića uputiše u Foču. Kasnije nam pridružiše Džemala Latića i Mustafu Spahića, koje su zbog bolesti prebacili u Bolnicu KPD Foče. Ova dvojica nisu radila fizički, a ni jako iscrpljeni Salih, dok Rušid Prguda nije mogao ni biti suđen zbog teške ugroženosti zdravlja. A Alija, Edhem i ja, iako intelektualci, a ne fizički radnici, radili smo teške fizičke poslove u vrlo lošim uslovima u Tvronici namještaja u krugu kaznione. Alija je pokivao kauče, Edhem krojio drvnu građu, a ja na traci radio na spajanju furnira u blizini prese kod koje je korišteno ljepilo iz kojeg pri zagrijavanju otrovne pare fenolftalina zagađuju zatvorenu prostoriju.

Godine su prolazile, Alija je navršio 60 godina života i svojevoljno je prestao da radi u Tvornici. Tada je on imao vremena da čita, što je bogato koristio. Posebno je pratio dnevnu štampu, a i rasprave koje su iznošene u raznim časopisima. Iako su nas, kako na poslu tako i u čelijama, razdvajali, ipak smo uspijevali da se nađemo skupa u dvorištu, kada nas je Alija obavještavao o novostima.

Kad se uvidjelo da je komunistički režim već u stadiju raspadanja, te da je neminovna demokratizacija, Alija je odmah počeo da razmišlja o konceptu višestranačke parlamentarne vladavine u kojoj bi Muslimani Bosne i Hercegovine imali ravnopravno učešće sa ostalim narodima ove zemlje.

Našu tadašnju raspravu detaljno sam opisao i objavio jula 1997. u "Preporodu", pod naslovom "Prva iskra pojave SDA".

Izlazak iz zatvora

Komunistički vlastodršci su uvidjeli da je kontraproduktivno da Mlade Muslimane i dalje drže u zatočenju, jer ih njihovo robijanje sve više kompromituje u svijetu od kojeg očekuju ekonomsku, pa i političku pomoć. Aliju su posljednjeg oslobodili 29. novembra 1989., nakon odrobijanih nepunih šest godina.

Formiranje SDA i ulazak u vlast

Vrlo brzo je sazrela situacija za formiranje novih stranaka, pa unatoč svim ograničenjima, po kojima se ne bi mogla registrovati stranka sa vjerskim ili nacionalnim programima ili obilježjima, Alija je već 27. marta 1990. javno obznanio formiranje nove stranke pod nazivom Stranka demokratske akcije na skupu održanom pred novinarima u Holiday Inn-u. Za razliku od izrazito ne samo nacionalnih nego nacionalističkih stranaka koje su uspjele da se registruju pod nazivima SDS i HDZ, naša stranka nije imala nacionalno obilježje. Da se ne bi reklo da stranku osnivaju "prokazani muslimanski nacionalisti", kakvim su smatrali nas koji smo suđeni 1983., to me je Alija ubijedio da ne budem među potpisnicima zahtjeva za sudsku registraciju Stranke. Pošto to neki drugi nisu prihvatili, to sam ja pri registraciji upisan kao jedan od tri zastupnika stranke.

Iako se ne samo nacionalizam, nego sve više i fundamentalizam, pripisuju ne samo suđenim 1983., nego i svima onima koji su iskreni vjernici muslimani, slijed događanja je pokazao da je naš narod imao i ima puno povjerenje upravo u ovakve predstavnike i da je baš zato davan glas za SDA.

Lider Stranke i državnik

Maja 1990., također u Holiday Inn-u, Alija Izetbegović je izabran za predsjendika, a poslije prvih demokratskih izbora postaje prvi predsjednik Predsjedništva RBiH. U Toku agresije obavljao je dužnost predsjednika ratnog Predsjedništva RBiH. Ubrzo postaje i Vrhovni komadant oružanih snaga FBiH. Počev od maja 1999. je na funkciji člana Predsjedništva BiH. Na posljednjim parlamentarnim izborima nije uzeo učešća, a prije toga je funkciju predsjednika preuzeo Sulejman Tihić, dok je Alija Izetbegović proglašen Počasnim predsjednikom SDA.

Bolovanje i boravak u bolnici

Alija Izetbegović je odavno imao srčanih smetnji, ali je izvjesno vrijeme i kao počasni predsjednik SDA odlazio na radno mjesto. Kad mu se zdravstveno stanje pogoršalo ugrađen mu je peis-mejker, ali se stanje nije puno popravilo, te je rađe boravio u kući. Međutim, i kao bolesnik je imao česte posjete, najčešće visokih svjetskih gostiju. Najlagodnije se osjećao uz porodicu sina Bakira, koji je bdio nad njim. Ja sam ga štedio od svojih posjeta, pa sam mu slao pisma i čestitke. Ipak sam ga posjetio u bolnici na Koševu, 15.septembra ove godine. Uz osmijeh mi je pružio prijateljsku ruku u koju je tek bila ugrađena kanila za infuziju i transfuziju. Spontano mu rekoh kako smo u tako teškoj situaciji da nam nikad nije bila potrebnija njegova pomoć, a on veli: "Pa, dođi da razgovaramo". Ostavih ga s osjećajem da je to moja posljednja posjeta njemu. Vidim da ga je po povratku iz Potočara, u subotu 20. septembra, posjetio i Bil Klinton, iako mu se, već iza moje posjete, zdravstveno stanje naglo pogoršalo, što je izjavljivao predsjednik ljekarskog konzilija Ismet Gavrankapetanović.

Lični utisci o Aliji Izetbegoviću

Bez sumnje sam jedan od Alijinih prijatelja, koji ga poznaju još od njegovog pristupa u društvo Mladih Muslimana, ali sam posigurno najduže sarađivao sa njim, bez obzira što su neki više komunicirali sa njim u Stranci i politici. Ne mogu tvrditi da ga i najbolje poznajem, jer su ga drugi bliže doživljavali u proteklim burnim vremenima. Neki mu prave čak velike zamjerke, među njima i oni kojima je puno valjao. Ali se ne smije smetnuti s uma da je RBiH jedina država na području bivše Jugoslavije kojoj je na čelu bio predsjednik koji nije bio komunista. Njegovo vjerničko poštenje, gospodsko porijeklo i odgoj, te lični kvaliteti (široka obrazovanost, inteligencija, visprenost, mudrost, elokvencija, izuzetna hrabrost, dosljednost i strpljiva upornost u sprovođenju zacrtanih ciljeva) bili su garancija opstanka BiH.

On je iskreno zagovarao multietičnost, multinacionalnost, multikulturalnost i multikonfesionalnost RBiH. Bio je zagovornik ljudskih sloboda, po kojima bi u BiH moglo da zaživi islamsko društvo, jednako kao i društvene zajednice katolika, pravoslavaca, jeverja i ostalih. Tome se, nažalost, suprotstavljaju ne samo srpski ili bilo koji drugi nacionalisti ili šovinisti, nego i ateisti - bivši komunisti, koji se sada kriju predstavljanjem kao socialdemokrati, a vape za komunističkom vladavinom. Dok se ranije uvažavala različitost, narodi BiH su živjeli jedni pored drugih, bez nepomirljivih komflikata, gajeći dobrosusjedske odnose. Ali komunistički experiment, kojim se gotovo pet decenija pokušavalo stvoriti iluzornu, sasvim nerealnu, jednakost, time što bi se svako odrekao svoga, izazvao je sasvim suprotan efekat. To zato, što su se svi osjećali gubitnicima, pa su za to optuživali jedni druge, dok nisu počeli da cvatu srpski i hrvatski nacionalizmi, čije posljedice sada ispaštamo.

Publicistika Alije Izetbegovića

Pored već pomenutih knjiga:

- Islam između Istoka i Zapada,

- Problemi islamskog preporoda i

- Islamska deklaracija

od kojih su prva i treća imale više izdanja i koje su prevedene na više jezika, te niza članaka objavljenih u mladosti i pod pseudonimima LSB u doba komunističke vladavine, najviše u listu "Preporod", godišnjaku IVZ Takvimu, a i časopisu "Kultura", publikovane su još sljedeće knjige:

- Moj bijeg u slobodu - bilješke iz zatvora 1983.-1988., objavljena 1999.

- Sjećanja, objavljena 2001.

- Govori, intervjui, izjave i pisma

u posebnim svescima za godine 1994.-2002.

Iz knjige "Sjećanja" može se dobiti jasan pregled zbivanja u političkom djelovanju i svih veoma teških pregovora i odluka, naročito u doba agresije, a iz odabranjih "Govora, intervjua, izjava i pisama" se dobiva jasna slika kako je autor objašnjavao svoje stavove u raznim prilikama. Pri tome se ne smije izgubiti iz vida da su neki govori bili tako sadržajni, prožeti mudrošću i bogati podacima i uputama, da su rezultirali nagradama autora.