Prilog o Aliji Izetbegoviću
Pad Berlinskog zida 9. novembra 1989. godine, na simboličkoj ali i na realpolitičkoj razini otvorio je procese koji su duboko preobrazili Europu i prevazišli njenu dotadašnju polariziranost na istočni i zapadni blok. Mnogi su i u bivšoj Jugoslaviji u tome događaju vidjeli veličanstven historijski trenutak koji se ne odigrava često i koji sa sobom mora nositi velike i značajne promjene. Te promjene, dakako, trebale su biti pozitivne, a najznačajnije bi se ogledale u dosezanju individualnih i kolektivnih sloboda, poštovanju ljudskih prava i jednoj općoj pravednosti i pravičnosti. Sretan ishod kraha komunizma – pad Berlinskog zida zapravo najizravnije svjedoči o propasti ovoga društveno – političkog sistema – najavljivali su, zapravo, svi. Od ondašnjih i budućih predsjednika država, diplomata i intelektualaca do estradnih umjetnika širom Starog kontinenta pričalo se i pjevušilo o vjetru promjena koji je zahvatio čitav svijet.
Jedna od osoba koja je sanjarila o promjenama, a u prvom redu krahu totalitarnog režima, bio je i Alija Izetbegović. "Svoje izlaganje sa zadovoljstvom počinjem vraćajući moje i vaše sjećanje na minulu 1989. godinu, u kojoj je na ogromnim prostorima i za mnoge milione ljudi svanula sloboda. U čitavom mileniju ima samo nekoliko datuma koji se mogu uporediti sa ovom slavnom godinom". Upravo ovako budući predsjednik započeo je svoj govor na osnivačkoj skupštini SDA 26. 5. 1990. godine i pokazao svoju oduševljenost tek odigranim historijskim eventualijama i nadu u nadolazeći period.
Jedan od osnovnih zahtjeva novih političkih snaga u Jugoslaviji postao je zahtjev za uvažavanjem posebnosti određenog etniciteta/kolektiviteta i, odnosno, republike/države. Bosna i Hercegovina je u ovakvoj situaciji i shodno unutarnjim odnosima bila u izrazito teškom, a Bošnjaci, vjerovatno, u najnezavidnijem položaju među jugoslavenskim narodima. Izetbegović se u ovakvim okolnostima odlučio za politiku ekvidistance, djelovanje koje su mu naknadno predbacivali kao politiku izbjegavanja suočavanja sa problemima. U načelu, politika ekvidistance podrazumijevala je da se prema hrvatskim i srpskim zahtjevima odnosi s istih političkih pozicija. Suštinski, ovom politikom se nastojala izgraditi bošnjačko – muslimanska politička platforma. Dva temeljna principa na kojima je trebala počivati ta politika bila su suverena BiH i samobitnost bošnjačko – muslimanskog naroda. Jedini pravi put, prema prevladavajućem mišljenju, ka ostvarenju ovih ciljeva/principa bila je politička akcija kojom bi se povratila poljuljana bosanskohercegovačka državnost.
Prilikom govora na predizbornom skupu u Velikoj Kladuši (15. 9. 1990.) pred oko 200 hiljada ljudi Izetbegović je sasvim jasno postavio stvari. "Naš ideal je građanska republika. (…) Za Bosnu smo zabrinuti, ali u pogledu Bosne postoje tri opcije: Bosna u Federativnoj Jugoslaviji – prihvatljiva opcija, Bosna u konfederativnoj Jugoslaviji – također prihvatljiva opcija, i konačno, nezavisna i slobodna Bosna. Moram reći ovdje otvoreno, ako se ostvare prijetnje da Hrvatska i Slovenija izađu iz Jugoslavije, Bosna neće ostati u Krnjoj Jugoslaviji. Drugim riječima, Bosna neće i ne pristaje da ostane u velikoj Srbiji i da bude njen dio. Ako do toga dođe, mi ćemo proglasiti nezavisnost Bosne i tada ćemo rješavati u kojoj novoj konstalaciji će se Bosna naći, kao suverena republika koja koristi svoj suverenitet".
Nezavisnost je, kako se Izetbegovićev govor mogao protumačiti, značila i slobodu, a ostajanje u Jugoslaviji predstavljalo je prihvatljivu opciju koju je nalagao politički pragmatizam. SDA s Izetbegovićem na čelu, politikom ekvidistance, tražila je, dakle, rješenje 'negdje između'. Tu, 'negdje između', kako se da vidjeti, kohabitirali su snovi o nezavisnoj Bosni i realiteti političkog stanja unutar BiH i Jugoslavije koji Bosni i Bošnjacima nisu bili naklonjeni.
Totalna konfrontacija pro i antibosanskih snaga dogodila se tokom diskusije o Memorandumu o suverenitetu BiH i Platformi Predsjedništva o položaju BiH u Skupštini BiH. Rano, 15. oktobra '91, dokumenti su usvojeni uz napuštanje skupštinske sale većine srpskih predstavnika (SDS, SPO) tokom glasanja. Tadašnji predsjednik SDS – a, a današnji haški optuženik, Radovan Karadžić, izrekao je veliku prijetnju Bosni i Hercegovini i Bošnjacima zbog političkog razmišljanja i djelovanja koji su u fokusu imali Bosnu i Hercegovinu i njenu nezavisnost i opstojnost riječima da nezavisna BiH znači pakao i mogući nestanak muslimana u njoj. Izetbegović je na ove prijetnje odgovorio na nivou istinskog državnika. "Riječi g. Karadžića možda na najbolji način pokazuju zašto mi možda nećemo da ostanemo u krnjoj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju koju hoće g. Karadžić više niko neće. Takvu Jugoslaviju su ovakve prijetnje u očima jugoslavenskih naroda, Albanaca, Makedonaca, Slovenaca, Hrvata, Muslimana, jednostavno omrzli. I u očima Evrope, na način kako to Karadžić radi. Međutim, Karadžić je samo izraz jednog načina, jednog pristupa. Mi smo se sve nadali da će srpski narod doći do svoje demokratske tradicije, da će srpski narod obnoviti one svoje demokratske tradicije po kojima je bio poznat. Ovaj način istupanja, ove prijetnje, ne služe mu na čast. Muslimanski narod neće nestati"!
Političko – sigurnosna situacija u BiH nakon ovog skupštinskog zasjedanja postajala je sve bremenitija, a samo jedno pitanje odlučivalo je o neograničenom broju mogućih scenarija i raspleta u republici – Suverenitet! Dana 10. januara ’92, održana je sjednica Predsjedništva Bosne i Hercegovine sa samo jednom tačkom dnevnog reda – Aktualna situacija u Republici. Dan prije proglašena je RS BiH što je predstavljalo izravan udar na teritorijalni integritet i ustavnu poziciju BiH. Izetbegović je rekao da bi takav čin, proglašenje RS BiH, u uređenoj državi doveo do izlaska vojske i hapšenje organizatora jer se radi o protudržavnom udaru, no, u Bosni se na takav politički akt može samo odgovoriti političkim protuaktom. Tada je izrekao i riječi koje su jasno davale do znanja da je svjestan da nezavisnost sa sobom nosi rat ali i da je takav rasplet neizbježan. "Ponosan čovjek, sve može, ali pognuti glavu ne mogu (…) Poget glavu nećemo, makar ostali bez nje. Svakom je drag život. Ako treba da se tućemo, pa i to ćemo. Ako smo do toga došli ovdje. Mi smo mnoge stvari tolerisali, ali ima nekakva granica preko koje se ne može. Pokušavaju nam demontirati krov nad glavom, da bi imali veliku kuću. Da bi velika država bila. Mi treba da ostanemo potpuno bez države. Mi ne možemo imati ni malu državu. Jer drugi hoće da imaju veliku državu, da svaki Srbin bude u toj državi. Mi treba da platimo cijenom tom, da mi nemamo države više nikako".
Ovaj skromni prilog povodom godišnjice smrti predsjednika Izetbegovića napisan je iz razloga da se ne zaborave neke značajne pozitivne osobine koje političar, a posebno bošnjački, treba imati. Kod Izetbegovića su barem dvije bile jasno izražene. Kompromisno djelovanje, s jedne, i odlučnost da se ne ide ispod donje crte, s druge strane.
Promocija knjige ''Izraelski lobi...'' u Visokom
U petak, 28. oktobra u 19 i 45 u Sali Općine Visoko bit će promovirana knjiga ''Izraelski lobi i vanjska politika Sjedinjenih Država'', čiji autori su John J. Mearsheimer i Stephen M. Walt. Knjigu je izdalo Udruženje ''Mladi muslimani'' sredinom avgusta ove godine. Promotori knjige biće mr. Mehmedalija Hadžić i Timur Gadžo.
Podjela kurbana
Udruženje ''Mladi muslimani'' u partnerstvu sa IGMG Hilfs-und Sozialverein iz Njemačke i ove godine je organiziralo akciju podjele kurbana. Sredstva za kupovinu 150 kurbana (sitne stoke) obezbjedili su donatori iz partnerske organizacije IGMG Hilfs-und Sozialverein. Kurbani su podjeljeni u više mjesta u Bosni i Hercegovini, i to uglavnom porodicama slabog finansijskog stanja, bošnjačkim povratnicima, invalidnim osobama, a jedan broj kurbana poslat je i Domu zdravlja u Goraždu. Kurbani su podjeljeni u Sarajevu, Trnovu, Visokom, Kaknju, Tešnju, Vlasenici, Jablanici, Konjicu.
Podkategorije
-
Ostale aktivnosti
Sve ostale aktivnosti Udruženja...
-
Kulturno edukativni rad
Edukativne aktivnosti
-
Humanitarni rad
Humanost - način življenja
Humanitarni rad našeg Udruženja se ogleda kroz kontinuiranu pomoć starijim osobama, (uglavnom nekadašnjim članovima pokreta) i povremene humanitarne akcije o kojima možete naći više podataka na stranicama ovog sajta.
Pomoć starijim osobama se vrši putem volonterske patronaže i ukazivanjem njege koja im daje do znanja da nisu zaboravljeni od mlađih generacija.
Od ostalih humanitarnih akcija u ovom pregledu navodimo najznačajnije:
1. pomoć povratnicima i prognanicima da obnove svoje porušene kuće i imanja. U okviru ove djelatnosti organizirano je prikupljanje i doprema odjeće, obuće, posteljine i sl. za povratnike sela: Međeđa, Jezero, Kotorsko, Gradište, Here, Stjenice te kolektivne centre Duje i Ilijaš, prikupljanje hrane za povratnike sela: Jezero, Gazije, Štip, Pothum, Gradište, Bukovica, Here i Strmica, a prikupljena je i uručena i novčana pomoć za obnovu 21 kuće u selu Here, 3 kuće u selu Strmica te jedne kuće u selu Kula grad.
2. pomoć staračkom domu u Nedžarićima (Sarajevo),
3. pomoć Domu za retardiranu djecu (Pazarić),
4. podjele paketa i stipendija šehidskoj djeci iz proteklog odbrambenog rata
5. podjela kurbanskog mesa socijalno ugroženim kategorijama
6. učešće u akcijama drugih organizacija u pomoći izbjeglicama i povratnicima
- Zvanični stavovi
- Sječanje