Kulturna arogancija savremenog antiislamizma
Ko god želi da se uvjeri u tolerantnost islama, neka pažljivo pročita Kur’an, u kojem je sabrana cijela tradicija Božijih poslanika, s porukom koja ohrabruje sve narode da se uzdignu do svojih najviših potencijala! (Lav Nikolajevič Tolstoj, Izabrane izreke Božijeg poslanika Muhameda, a.s.)
I danas mnogi vodeći političari i uvaženi predstavnici akademskih krugova u Evropi dijele mišljenje W. Churchilla da “…za razliku od najvećeg broja ostalih kategorija imigranata, muslimani se najteže odlučuju da prihvate asimilaciju, i isuviše često (Churchill doslovno kaže: isuviše često – all too often, kao da govori o djeci koja isuviše često idu u bioskop) nastoje da tjeraju po svome.”1 Kao da ih je uhvatio u nekom socijalno krajnje kompromitujućem prekršaju, nekadašnji britanski premijer govori o muslimanima kao o vaspitno zapuštenoj djeci koja uporno rade nešto što im nije dozvoljeno i što prevazilazi njihove ograničene mogućnosti: nastoje da tjeraju po svome! Gospodin Churchill, očigledno, smatra da su muslimani dužni da tjeraju po njegovom! To je ona pozicija za koju je fanatik ličnost koja uporno radi ono što on hoće, umjesto da radi ono što mu mi kažemo! Ovo je vjerovatno i glavni argument u prilog tvrdnje da su muslimani fanatici: fanatično odbijaju da rade ono što im mi kažemo u najboljoj namjeri, za njihovo dobro, i uporno nastoje tjerati po svome. U septembru 2000. godine, kardinal Đakomo Bifi, arhiepiskop Bolonje, pozvao je na ograničenje i potpuni prekid dalje muslimanske imigracije, zato “…što je već sasvim očigledno da su, u ogromnom broju slučajeva, muslimani došli čvrsto riješeni da im ostane tuđ naš model individualnog i društvenog humanizma i sve ono što je za nas najvažnije i najdragocjenije”. Unuk W. Churchilla otišao je korak dalje opominjući “…da je preuzimanje britanske džamije od Deobandi sekte stvaranje zmijskog gnijezda u našem krilu”. Filip Dewinder, vođa belgijske ekstremno desničarske partije Vlaams Belang, takođe zahtijeva potpuno obustavljanje muslimanske imigracije, tvrdeći da je “…danas već sasvim jasno da je islamske vjernike nemoguće asimilirati u našoj zemlju”.
Ovdje treba udariti u samo središte debate! Ideološki ekstremisti, kao i umjereni, desnica i ljevica, legalisti i borci za ljudska prava, bez izuzetka smatraju da je integracija muslimana imigranata u kulturne matrice zapadnoevropskog društva nužno potrebna i da je, koliko god bila teška, u principu ipak sasvim moguća! I jedni i drugi su djelimično u pravu. Tako su antiislamisti u pravu kad tvrde da se muslimani integrišu teže od ostalih kulturnih grupacija, i još teže od njih asimiliraju. S druge strane, veliki broj slučajeva sasvim integrisanih i čak asimiliranih muslimana daje za pravo integracionistima. Ovo se ne odnosi samo na muslimane radnike imigrante i njihove porodice nego čak i na autohtone muslimane Evropljane. Uvjerljiv dokaz predstavlja primjer Bošnjaka, muslimana Bosne i Hercegovine koji su 1990. bili na pragu potpune asimilacije, poslije praktično cijelog stoljeća denacionalizacijskih i deislamizacijskih procesa kojima su bili kontinuirano podvrgnuti posebno između 1878. i 1991. godine.
Međutim, sama debata ostaje u okvirima eksplicitne kulturne arogancije i supremacionizma, što je potpuno promaklo bukvalno u svim dosadašnjim raspravama! Ključno pitanje je: Zašto muslimani uopšte treba da se integrišu, i još – da se asimiliraju? Nije ga niko postavio, jer se uvriježilo mišljenje da se to samo po sebi razumije. I što je još gore, da se razumije po principu po kome onaj lošiji treba da se prilagodi onome boljem, a onaj inferiorniji onome superiornijem! I upravo zbog ove diskriminatorske premise koja se prihvata kao prva aksioma zdravog razuma, to pitanje je više nego opravdano postaviti svim zastupnicima antiislamizma, kao i braniteljima teze o mogućoj kulturnoj integraciji muslimana! Zbog navodne samorazumljivosti ove zablude podignute na nivo postulata, nikada nije postavljeno ni pitanje da li su se Evropljani kršćani ikada integrisali u druge kulture, i jesu li sebi uopšte postavili pitanje mogu li se, trebaju li, hoće li se integrisati u muslimansku, kinesku, indonezijsku, afričku kulturu!? Jesu li kršćani, nastanjeni na teritorijama islamskih država, okruženi većinskim muslimanima, usvojili bilo koji običaj muslimana ili se prilagodili islamskim normama: da li su počeli postiti ramazan, jesu li oblačili sarong kao Indonežani!?
Ogromna tradicija kolonijalnog supremacionizma i kulturne arogancije koja se kroz vijekove sedimentirala na temeljima navodne civilizacijske superiornosti ova pitanja je sasvim uklonila s horizonata i tako ih potpuno skinula s dnevnog reda. A upravo tu, gdje počinju teme sadržane u ovim pitanjima, počinje pravi razgovor o odnosu civilizacija, kultura, religija. Tek tu postaje moguće postaviti prava pitanja! Isti oni koji smatraju za samorazumljiv zahtjev da se svi drugi usklade s njihovim modelom života i integrišu njihove vrijednosti, istovremeno smatraju za najveću ludost samo spominjanje potrebe da se oni sami usklade i integrišu s vrijednostima sredine u kojoj su sami manjina! Onaj koji ni pod kakvim uslovima neće da se integriše ni s kim, zahtijeva od svih da se bezuslovno integrišu s njim!? Da drugi mogu isto tako svoju kulturu smatrati boljom i superiornijom od svih drugih, uključujući tu i takozvanu zapadnoevropsku kulturu, to ne samo da nikome nije palo na pamet nego bi se i samo pominjanje ove mogućnosti smatralo neukusnom šalom!
Evropa, koja nije stvorila svoju religiju, nametnula je za jedno stoljeće svoju adoptiranu religiju (kršćanstvo) u sve tri Amerike i u Australiji, dok istovremeno, i poslije punih 1300 godina kontinuiranog i izuzetno aktivnog prisustva isto tako adoptiranog islama na ovom kontinentu odbija da mu prizna ne samo ravnopravnost nego i samo pravo građanstva! Ta skučena perspektiva i psihopatologija kultur-tregera, antiislamistima apsolutno ograničava i vidokrug i sposobnost racionalnog rasuđivanja. Potpuno prevladavanje ovakve psihologije i odricanje od pozicije kulturne arogancije, predstavlja prvi i nužan uslov svake buduće debate na ovu temu. (Primjer Malezije, gdje u složenoj multietničkoj, multirasnoj i multireligioznoj zajednici Malajaca, Kineza i Indusa, niko nikoga ne integriše a ipak svi žive u harmoničnoj zajednici, koliko god bio suštinski i instruktivan, malo ko smatra potrebnim da komentariše, dok o tome da ga adaptira i primijeni kod sebe nema ni govora). Treba ponovo naučiti buduće generacije da su razlike u načinu života isto toliko prirodne kao i razlike u religijskoj pripadnosti. Kontroverze integracije, nevidljiva granica asimilacije, slobodan život, promjena tvrdih jezgra, pluriverzum kultura kao moralni trijumf, realizacija kulturne saradnje, afirmacija ideje integracije čovječanstva, i djelovanje na njenom ostvarenju! Integracija čovječanstva moguća je samo kroz potpunu autonomiju načina, modela, tradicija, matrica društvenog života, i jedinstva u njegovim zajedničkim ciljevima.
_________________________
Tekst predstavlja dio poglavlja knjige Ferida Muhića Islamski identitet Evrope koju su 2014. godine publikovali Logos-A i Centar za napredne studije. Tekst je publikovan uz saglasnost izdavača.
http://algoritam.net/2018/07/26/kulturna-arogancija-savremenog-antiislamizma/
Koja je svrha turbeta – sjećanje na umrle ili paganstvo
U periodu turske vladavine u Bosni i Hercegovini, a i na Balkanu nastao je jedan čitav niz građevina koje spadaju u tzv. sepulkralnu arhitekturu. One su za nas interesantne kako sa aspekta svoje istoričnosti tako i sa svoje arhitektonske vrijednosti. Mnogi od objekata ove vrste spadaju u kulturno nasljeđe naših krajeva, iako ih je, nažalost, ogroman broj uništen.
Najveća šteta je u tome što nije obračena pažnja ni na one najvrednije i najstarije objekte čije bi proučavanje dalo nove važne podatke za potpunije upoznavanje kulturne i političke prošlosti naših krajeva. Slična sudbina je zadesila i sakralne objekte i sakralnu arhitekturu.
Građevine koje spadaju u tzv. sepulkralnu arhi-tekturu jesu turbeta. Sama riječ turbe je turskog porijekla, a znači grob, grobnica, mauzolej. Arapski naziv turbetun, takođe, ima isto značenje. Turbeta su podizana i građena gazijama, šehidima, uglednim i učenim ljudima, ljudima koji su iza svoje smrti ostavili neki hajr (dobro djelo), pobožnim ljudima i sl.
Na području opštine Busovača nalaze se tri turbeta za koja je utvrđeno da nisu mlađa od 17. stoljeća.
Prvi objekat, koji čemo ovdje opisati lociran je u mjestu zvanom Podturbe (Ciglana) na oko 1 do 1,5 km od grada sa lijeve strane ceste Busovača – Kaonik. Turbe je četvrtastog oblika. Dvije strane zidova su sagrađene od čerpiča a druge dvije od drvenih greda.
Krov turbeta je sagrađen od lijepo tesanih dasaka (šindre) na vrh koga se nalazi alem sa polumjesecom i petokrakom u sredini. Turbe su prije nekoliko godina obnovili vrijedni pojedinci iz Busovače i njegovu konstrukciju sačuvali od potpune propasti.
U turbetu su izgrađena dva paralelno postavljena mezara povrh kojih su nišani osrednjih dimenzija s jedva čitljivim arapskim natpisima, u posljednje vrijeme obnovljeni tušem. Na jednom nišanu koji završava derviškim kaukom iz gotovo izlizanih tekstova može se pročitati da je na tom mjestu pokopan Busovljanin Abdul-Mumin Šljivić (datum je nečitljiv). Na drugom nišanu koji završava u obliku saruka mogu se razaznati riječi: “On (Allah) je vječan…“
Drugo turbe locirano je usred muslimanskog groblja u selu Grablje pored same desne strane ceste Busovača – Zenica. Građeno je od drveta na niskoj kamenoj osnovi. Unutar njegovog četvrtastog prostora izgrađena su dva mezara prekrivena drvenim sanducima. Iznad glava pokopanih postavljeni su veliki nišani (140x27x23) pri vrhu, sa završecima oblikovanim u formi turbana. Na jednom od njih plastično je izbočen povijen mač, znak koji pokazuje da je tu ukopan šehid – gazija. Drugi nišan ima na vrhu karakteristično udubljenje, koji elemenat je primjenjivan kao oznaka za vidovitog, učenog čovjeka (dobri – kako to muslimani nazivaju). Sa strane je vidljiva izbočina nedovoljno jasni i čitljivi.
Treće turbe je “Šejh – Sulejmanovo turbe“ kako ga nazivaju stanovnici okolnih mjesta, locirano na lokalitetu Podvode ili Podbare udaljeno oko 1 km od sela Hozanovići. Turbe je dugo 5,5, široko 4, a visoko 2 metra. Slično je turbetu u Grabljama sa velikim nišanima. Uzglavni nišan ima veliki turban, a ukrašen je mačem i osmerostranom rozetom. Iz nejasnog natpisa može se razaznati da je građeno 1266. godine po Hidžri, tj. 1849/1850. godine.
Sva tri turbeta su dobro očuvana i osposobljena za razgledanje. Vrlo slabo su posjećivana izuzev onog u Grabljama gdje mnogi prolaznici zastaju da bi ostavili koji sitni novčić i proučili dovu za sreću.
Posjeta turbeta uopšte uobičajena je kod muslimanskog stanovništva. Ona se danas uglavnom odvija individualno i to samo pojedinim turbetima, a nekada su posjete bile kolektivne i organizovane. Ovo ističemo u namjeri da upozorimo na smisao i značaj posjete turbetima.
Obzirom da su turbeta građana i podizana osobama koje su za svoga života služile kao dobar i koristan primjer drugim ljudima, željelo se posjećivanjem i izgradnjom turbeta ovjekovječiti uspomena na njih i njihov koristan život. Posjetama su ljudi evocirali uspomene na njih, nadahnjivali se, učile im se dove i sl. Međutim, danas je posjeta turbetima, čini nam se, izgubila taj smisao kod nekih posjetilaca. Uprkos napretku nauke i znanosti, razvoju društva i svijesti, ima pojedinaca koji potisnuti nekom svojom nevoljom posezaju ka traženju pomoći posjećivanjem turbeta.
Moramo odmah naglasiti da je posjeta turbeta sa tim ciljem protivna islamskom određenju čovjeka i islamu uopšte. Islamsko određenje čovjeka je da je on biće koga je stvorio Allah dž. š. iz niza elemenata koji se nalaze u zemlji i od duše. Sa smrću materija (tijelo) se ponovo pretvara u zemlju, a jedino duša ostaje vječna i njeno boravište nije određeno mjestom ni vremenom. Prema tome, osim poštovanja prema umrloj osobi nema nikakve važnosti kako će tijelo (materija koja će ubrzo postati zemlja) biti sahranjeno. Dakle, bilo kakvo tražnje pomoći kod turbeta nije islamski osnovano, dapače protivno mu je.
Iz svega ovoga možemo izvući slijedeći zaključak.
Za razliku od sakralnih objekata (džamije, mesdžidi) koji su neophodni za ostvarenje istinskog života i islamu, turbeta su odigrala negativnu ulogu na razvoj islamske misli i pravilnog odnosa prema islamu. Posjeta turbetima i danas nekim pojedincima predstavlja jedinu vezu sa islamom, ako je to uopšte ikakva veza. Za nas su turbeta značajna jedino sa svog istorijskog, a djelimično i arhitektonskog stanovišta, jer služe kao dokumenta za bolje upoznavanje naše kulturne i istorijske prošlosti.
Uzgred, napomenimo da je pojava turbeta, masovna i učestala individualna posjeta istim, posebno u cilju traženja pomoći jedan je od niza razloga dekadence islama. U Saudijskoj Arabiji su se jedno vrijeme masovno počela graditi turbeta i umjesto Kur’anu i islamu ljudi su se počeli okretati mrtvima, što je zaista daleko od izvornog islama.
______________________________________
Piše: Husnija Neslanović (tekst je objavljen pod nazivom Tri turbeta u časopisu Islamska misao 1980. godine)
Priredio: Resul Mehmedović
IZBOR: Dialogos.ba (https://dialogos.ba/2018/08/04/koja-je-svrha-turbeta-sjecanje-na-umrle-ili-paganstvo/)
Kampanja Udruženja "Mladi muslimani" uoči bajramskih dana - "Bajram bez alkohola"
Kampanja Udruženja "Mladi muslimani" uoči bajramskih dana!
