MLADI MUSLIMAN I ANTIFAŠISTA. Sjećanje na hadži Bećira Tanovića.
Biografija
Biografija Bećira Tanovića je revolucionarna, bogata i puna obrta. Antifašistička, partizanska, mladomuslimanska, tamničarska, prognanistička, antikomunistička, ali uvijek islamska i bošnjačka.
Rođen je 1928. godine u Gacku. Nižu osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. A od 1938. godine se seli u Sarajevo, gdje nastavlja svoje školovanje. U okupaciji Sarajeva, 1943. godine postaje član Mladih muslimana, a već za nepunu godinu odlazi u NOP, da se bori protiv okupacionog i domaćeg fašizma, kao dječak sa svojih 16 godina. Iste godine će biti zarobljen od strane Njemaca, te na putu za koncentracioni logor. Međutim, uspjeva da izbjegne zarobljeništvo i opet se prebaci na slobodnu teritoriju, gdje će se u redovima NOP boriti protiv fašizma do kraja rata.
Nakon rata više se aktivirao u organizaciji Mladi muslimani, gdje krajem 1945. godine formira prvu ćeliju u Gacku, koja će zahvaljujući njegovom trudu, angažmanu i radu vrlo brzo nastaviti svoje širenje po cijeloj istočnoj Hercegovini.
Kada su komunističke vlasti u FNRJ počele prve političke progone pripadnika organizacije Mladi muslimani, sredinom 1946. godine i nakon provale i hapšenja članova iz Gacka, Bećir se pokušava skriti u Valjevu kod daidže (op. koji je inače bio general JA). Međutim UDB – a ga pronalazi, biva prebačen za Mostar, gdje mu se sudi – po istim političkim optužbama kao i sarajevskim mladomuslimanima, te biva osuđen na četiri godine.
Svoju kaznu izdržao je do posljednjeg dana. A nakon izlaska iz zatvora, biva politički majoriziran, hapšen i pritvaran – posebice kada bi dolazio neki važniji funkcionier. Zbog ovakvih pritisaka, njegova majka obraća se Maršalatu, iznoseći u pismu cijelokupnu situaciju, napominjući njegov angažman u NOB. Nadajući se da će na taj način zaštiti sina, moleći da se obustavi progon i tortura. Beograd na ovo pismo upućuje žalbu Đuri Pucaru Starom, predsjedniku SR BiH, koji poziva Tanovića kod sebe i (op. Prema kasnijim svjedočenjia Bećira Tanovića) obraća mu se riječima „Šta ti stalno rovariš u mojoj republici?! Najbolje bi bilo da se gubiš odavde!“
Tanović je ove „savjete“ ozbiljno shvario te 1956. godine prešao u Rijeku, gdje se zaposlio a već sljedeće godine preko Italije izbjegao u SAD. U SAD odlazi u Chichago kod svoga tetka Mustafe Šarića, koji je bio dugogodišnji sekretar Džemijetul Hajrije, emigrant iz Bosne još od 1906. godine. Bećir Tanović, u SAD upisuje fakultet političkih nauka i historiju a polaže i kurseve prava. Nakon dobijanja diplome nalazi posao u državnoj službi za socijalni rad, a kasnije je promovisan i u supervizora i sudiju administrativnog suda gdje je radio narednih 20 godina.
Domovina u srcu
Haži Bećir Tanović nikada nije prekidao veze sa domovinom. Uz Adila Zulfikarpašića, Teufika Velagića, dr. Nedžiba Šaćirbegovića, dr. Balića i druge bio je jedan od najaktivnijih bošnjačkih emigranata. Naročito u propagiranju ideje bošnjačke nacionalnosti. Još 1959. godine postao je član odbora Muslim Religiu Cultural Home, koji je kasnije promjenio ime u Bosnian American Culturan Association. Prije prvih višestranačkih izbora u BiH 1990. godine, na poziv Omera Behmena, dolazi u Sarajevo kao delegat Bošnjaka Amerike. Mnogi su zapamtili i danas se sjećaju njegovog emotivnog govora na osnivačkoj skupštini stranke SDA, gdje je govorio o bošnjačkoj nacionalnosti i tome da je Musliman samo vjerska kategorija a ne nacionalna. A svoj govor završio sjećanjem na zatvorske dane svih pripadnika Mladih muslimana pozivajući da se jednom Fatihom svi sjete ovih šehida. To je bila i jedina dova koja je proučena toga dana na osnivačkoj skupštini.
Alija Izetbegović je govorio o Tanoviću kao jednom od glavnih intelektualnih stubova tada nove stranke SDA.
Nakon izbora u glavni odbor stranke i povratka u SAD, organizirat će i SDA Chichaga, te nastaviti na organiziranju Bošnjaka SAD – a.
29. Februara 1992. godine prije sudbonosnog referenduma za nezavisnost BiH. Tanović preko Turske dolazi u Sarajevo gdje glasa ZA Republiku Bosnu i Hercegovinu. A onda se preko barikada, sa zelenom beretkom na glavi, vraća u SAD.
Organizator Bošnjaka u Americi
Od početka agresije na R BiH, u poodmakloj životnoj dobi, Bećir Tanović se aktivno uključio u pomoć kako domovini, tako i novopristiglim bosanskim muhadžirima u SAD. Sve vrijeme je, skupa sa Nedžibom Šaćirbegovićem, bio u kontaktu sa predsjenikom Alijom Izetbegovićem. Rhm Izetbegović je govorio da ga smatra jednim od najbližih saradnika, prijateljem i osobom od povjerenja još od mladomuslimanskih dana.
U svojim lobističkim aktivnostima za BiH , Tanović nije štedio ni svoj novac ni vrijeme. Bio je prvi šef konzularnog punkta BiH u Chichagu za vrijeme embarga na uvoz oružja trudeći se da svojim predavanjima po univerzitetima, kulturnim centrima i crkvama prikaže pravu sliku o agresiji u BiH. U najtežim momentima agresije preko Mostara je posjetio Zenicu i uručio pomoć djeci šehida. A 1994. godine u Istanbulu organizuje konferenciju posvjećenu BiH. U svojim naporima uključivao je bošnjačke intelktualce ali i američke prijatelje kao što su bili profesor Francis Boyla, kongresmen Frank McCloskey, senator Joe Biden, poznati historičar Noel Malcom i druge.
Na toj liniji borbe za Bosnu i Bošnjake ostat će do kraja svoga života. Smatrajući te napore svojom životnom misijom.
Bio je ispred svoga vremena, svjestan da samo najhrabriji opstaju. Nije nikada pokleknuo pod pritiscima i progonima. Svojim radom doprinio je nezavisnosti BiH, povratku bošnjačkog imena, organizovanju Bošnjaka u SAD – u i radu brojnih humanitarnih organizacija.
Čitav svoj život nosio je nepokolebljive ideale slobodnog i ponosnog Bošnjaka muslimana.
Na ahiret je preselio 16. Novembra 2009. godine.
Neka mu Allah podari lijepi džennet.
Rahmetullahi alejhima!
_____________________________________
Armin Džunuzović, MA
SEKCIJA ZA DOKUMENTACIJU UDRUŽENJA "MLADI MUSLIMANI"
IZVOR: Tekstovi i dokumenti iz Arhiva Udruženja "Mladi muslimani"
Arapsko proljeće i razočarenje »političkim islamom«
Tradicionalni temelji političkog islama
Islam je oduvijek ima političke implikacije unutar svojih temelja. Međutim, ono što se obično shvata kao politički islam i njegov sinonim islamizam je specifična savremena interpretacija islama. Ona ima svoje korijene u društvenim sukobima: uspostavljanje autokratskih monarhija u novim nezavisnim arapskim zemljama 1950-ih i 1960-ih izazvalo je zahtjeve socijalne pravde koji ti režimi nisu ispunili (Hourani 2005: 373-458). Stanovništvo je imalo dva raspoloživa sredstva za izražavanje nezadovoljstva.
Prvo je ideologija savremenog političkog islama. Od kraja 19. stoljeća do druge polovice 20. stoljeća, učenjaci kao što su Jamal al-Din al-Afghani, Muhammed Abduhu, Abul ‘Ala Mawdudi i Sayyid Qutb propisuju temeljno preoblikovanje islama kao autentične baze osnaženih arapskih društava glede zapadnog imperijalizma – islam je rješenje za političke i društvene probleme (Jamal al-Din al-Afghani 2003; Abduhu 1966, al-Maqwdudi 1955, Qutb 2007). Druga je ideologija arapskog socijalizma. Intelektualci poput Michela Aflaqa i Salah al-Dina al-Bitara razvili su arapsku verziju tradicionalnih socijalističkih ideja kao istinskih temelja arapskih društava kako bi se suočili s političkim i društvenim zahtjevima za moći i pravdom protiv imperijalizma i kapitalizma. Baathova je stranka, na primjer, kasnije postala jedna od najutjecajnijih organizacija, a egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser kao najutjecajniji zagovornik arapskog socijalizma (al-Husri 1976; Dawisa 2005).
Arapski socijalizam postao je dominantan diljem Sjeverne Afrike i Bliskog istoka. Kao egalitarna ideologija, bila je atraktivna i za opću populaciju, ali i za mlade i ambiciozne muškarce iz siromašnijih porodica, koji su često tražili način za uspinanje na društvenoj ljestvici, obično preko vojne karijere kao oficiri. Kao posljedica toga, mladi oficiri koji su tvrdili da predstavljaju srž arapskog socijalizma, izvodili su razne vojne udare protiv monarhija. To je bio slučaj u Iraku, Siriji i Egiptu (Libiji, op. prev.). U Alžiru je arapski socijalizam došao na vlast i postigao nezavisnost pod vodstvom socijalističkog Front de Libération Nationale (FLN). Za Palestince, Fatahova socijalistička ideologija bila je neosporna (Hourani 2005: 401-415, Fisk 2006: 181-183).
Međutim, tokom ovih godina, ti čelnici i socijalističke stranke ne samo da nisu mogli zadovoljiti zahtjeve svojih građana, već su, također, sve više i više postajali autokratski. Kako je legitimnost opadala, režimi su sve više i više ovisili o velikoj mreži obavještajnih službi, koji su morali duboko prodrijeti u društvo. Socijalističke arapske države postale su tzv. mukhabarat (arapski izraz koji znači obavještajna služba). Društvo je pomno promatrano i javno mišljenje o društvenim i političkim pitanjima bilo je zabranjeno, jedino preostalo i dostupno sredstvo izražavanja nezadovoljstva, osim diskreditiranog arapskog socijalizma, bio je politički islam. Politički islam postao je monopol izražavanja društvenog i političkog nezadovoljstva. Nada za ispunjenje političke i socijalne pravde bili su pretežno povezani s političkim islamom: Muslimansko bratstvo u Egiptu, Siriji i Jordanu; Hamas u Palestini; Front Islamique du Salut (FIS) u Alžiru; ali i al-Qaede, kao naoružani pan-arapski sudionik, bili su uzrokom da politički islam krene u pravcu džihada. Od 1970. pa nadalje, ove stranke i skupine sve su popularnije, a time i njihova sposobnost da utječu na političku i društvenu svakodnevnicu na nacionalnom, regionalnom i globalnom nivou. Dakle, politički islam naslijedio je monopol na izražavanje (Kepel 2002: 43-105).
U posljednjih nekoliko godina, percipiranje utjecaja političkog islama u globalnoj politici znatno je poraslo, počevši od Arapskog proljeća, kao i zbog vojne moći tzv. Islamske države Iraka i Sirije. Međutim, istodobno, ova kretanja također mogu ukazivati na određena preoblikovanja političkog islama, koji je, zapravo, uništio svoje tradicionalne temelje i stoga može dovesti do njegovog daljnjeg pada.
Nova promišljanja o arapskoj državi
17. decembra 2010. hiljade Tunižana spontano je izašlo na ulice da prostuje protiv vlade nakon samospaljivanja mladog Mohameda Bouazizija. Uspješno svrgavanje autokratskog predsjednika Zine el-Abidina Ben Alija i masovni protesti potaknuli su narod u Egiptu protiv Hosnija Mubaraka. Obje manifestacije javnog ogorčenja završila su uspješno – svrgavanjem diktatora.
Slijedeći ove događaje, kolektivni osjećaj olakšanja preplavio je Sjevernu Afriku i Bliski istok, pojedinci su mogli mirno iražavavati svoje zahtjeve izvan bilo koje stranke ili ideologije i time uspjeti protiv svemoćne države. Drugim riječima, uspješni protesti u Egiptu i Tunisu pružili su ljudima u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku novi načinima izražavanja nezadovoljstva pred državom: građanski javni protest. Dakle, politička paradigma se modernizirala; nije građanin taj koji služi državi, već je građanin stvarni razlog postojanja države.
Međutim, kako su masovne demonstracije u Libiji i Siriji dovele do građanskih ratova, izvorni zamah političke nade, koji je bio obilježen Arapskim proljećem, već je izazvao sumnje da je zabluda. Iako se politički razvoj Tunisa u 2014. godini pokazao povoljnim za većinu stanovništva, bili su zasjenjeni određenim političkom razočarenju. Prvo, masovni protesti u Libiji i Jemenu percipiraju se kao manifestacija građanskog društva koje se pojavljuje, no, trebali bi ih tretirati kao dio posebnih sektaških ili regionalnih interesa. Dakle, protesti u Jemenu uspjeli su samo promijeniti imena svojih vođa; protesti u Libiji doveli su do dezintegracije Libije i pojave desetaka dominantno islamskih milicija.
Nadalje, protesti u Siriji doveli su do potpunog rata. Kako se rat nastavlja, situacija postaje sve teža i izvorni društveni sukob pretvoren je u bojno polje za različite oružane frakcije, uglavnom strane, islamstičkih i drugih ciljeva, kojima nije cilj bolja budućnost Sirije, već nešto drugo. Konačno, svrgavanje novoizabranog predsjednika Mohameda Morsija, člana Muslimanskog bratstva zbog autokratskih tendencija, i njegova zamjena vrhovnim vojnim vođom Abdel Fatahom as-Sisijem, dala je utisak da je ono što se dešavalo tokom Arapskog proljeća, zapravo bio samo neuspjeli eksperiment slobodeunaprijed osuđen na propast.
Slijedom toga, može se reći da smo svjedoci nastanka Arapske zime (Spencer 2012; Spencer 2014) ili islamističkog proljeća (Dergham 2012) prije izvlačenja bilo kakvog pozitivnog zaključka o političkoj budućnosti regije. Ipak, val protesta u Tunisu i Egiptu koji su već bili rekonfigurirali političke temelje na način koji ne favorizira politički islam: oni su MENA-i (Bliskoistočnoj i sjevernoafričkoj regiji) pružili novu paradigmu za potraživanje političkih i društvenih zahtjeva jednostavnim građanskim sredstvima. Oni nadilaze bilo kakve etničke ili vjerske pripadnosti, i izvan su arapskog socijalizma i političkog islama. Ovi su protesti pružili ljudima potpuno novi ideološki prostor koji ne samo da nadilazi političke, vjerske i etničke pripadnosti, već je otvorio i cijeli niz novih ideja koje čekaju na zaoštravanje i izražavanje. Tako, jedna važna ostavština Arapskog proljeća je prva pojava nečega što bi se moglo nazvati arapsko građansko društvo.
Arapsko proljeće je čak stiglo do ratom razorenog Alžira. Prolazeći kroz ogromno dug i brutalan rat oslobođenja, kao i vrlo krvavi građanski rat devedesetih godina, činilo se da je zemlja sita revolucija (Fisk 2006: 631-719). U isto vrijeme, Alžir je izgledalo više nego zrelo za revoluciju nakon desetljeća autokratske vladavine Front de Libération Nationale (FLN). Dok je elita zemlje profitirala ogromnom količinom prirodnih resursa, ostala je gluha na zahtjeve nevjerovatno siromašne populacije. Slijedom toga, nakon što su svjedočili uspjehu svojih susjeda da se riješe diktatora, održane su se masovne demonstracije od 2010. do 2012., režim ih je brutalno ugušio (‘Alžir’ 2012). Ipak, kada je star i teško bolestan predsjednik Abdel Aziz Bouteflika proglašen novoizabranim predsjednikom za četvrti mandat 2014. godine, opet su iazvali gnjevne reakcije javnosti. Za razliku od osamdesetih i devedesetih godina, politički islam, čini se, nije profitirao od ovakvih političkih ogorčenja, već protestni pokret pod nazivom Barakat (alžirski arapski, što znači “dovoljno”). Što jasno ukazuje na građansko društvo u nastajanju(Mouloudj 2014).
Piše: Maximilian Lakitch (Islamic State, the Arab Spring, and the Disenchantment with Political Islam)
S engleskog preveo: Resul Mehmedović
Bilješke:
- al-Din al-Afghani, J. (2003). ‘Islamic Union’, in Gettlemann, M. and Schaar, S. (ed.) The Middle East and Islamic World Reader. New York: Grove Press
- al-Husri, S. (1976). ‘Muslim Unity and Arab Unity’, in Haim S. (ed.) Arab Nationalism: An Anthology. California: University of California Press
- Dergham, R. (2012). ‘Fears of the Arab Spring Becoming an “Islamist Spring”’. The World Post. 20 January 2012. http://www.huffingtonpost.com/raghida-dergham/fears-ofthe-arab-spring-_b_1219834.html [25 Aug 2014]
- Fisk, R. (2006). The Great War for Civilisation: The Conquest of the Middle East.
London et al.: Harper Perennial - Hourani, A. (2005): A History of the Arab Peoples. London: Faber and Faber
- Kepel, G. (2003). Jihad: The Trial of Political Islam. Londres: Belknap Press
- Mawdūdī, A. (1955). Islamic Law and Constitution. Karachi: Jamaat-e-Islami
- Mouloudj, M. (2014). ‘Né dans le sillage de l’opposition à un 4e mandat pour
Bouteflika: Où est passé le mouvement Barakat ?’. Liberté Algerie. 27 July 2014. http:/www.liberte-algerie.com/ dossiers/o-est-passe-le-mouvement-barakat-ne-dans-le-sillage-de-l-opposition-a-un-
4e-mandat-pour-bouteflika-225735 [4 Sep 2014] - Quṭb, S. (2007). Milestones, Chicago, IL: Kazi Publications
- Roberts, N. (2014). ‘The (non) Islamic State: Abu Bakr al-Baghdadi and the Challenge
of Islamic Illiteracy’.The Middle East Monitor. 31 July 2014. https://www.middleeastmonitor.com/articles/middle-east/13144-the-non-islamic-state-abu-bakr-albaghdadi-
and-the-challenge-of-islamic-illiteracy [4 Sep 2014] - Spencer R. (2012). ‘Middle East review of 2012: the Arab Winter’. The Telegraph. 31 December 2012. http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/middleeast/9753123/ Middle-East-review-of-2012-the-Arab-Winter.html [25 Aug 2014].
Spencer, R. (2014). Arab Winter Comes to America: The Truth About the War We’re In. Washington, D.C.: Regnery Publishing
_________________________________________________
Piše: RESUL MEHMEDOVIĆ
Izvor: DIALOGOS.BA - https://dialogos.ba/2018/07/19/arapsko-proljece-i-razocarenje-politickim-islamom/
Na današnji dan 29. jula 1944. umro je Mehmed ef. Handžić
Na današnji dan, 29. jula 1944. godine, umro je u Sarajevu hadži Mehmed ef. Handžić, mnogostrani pisac, kulturni, društveni i javni radnik. Rođen je u Sarajevu 16.XII 1906. godine. Tu je završio mekteb, osnovnu školu i Šeriatsku gimnaziju. Na univerzitetu El-Azher u Kairu završio je teološke studije. Po povratku u Sarajevo imenovan je 1932. godine za muderrisa-suplenta na Gazi Husrevbegovoj medresi, gdje ostaje do početka 1937, kada je premješten u Gazi Husrevbegovu biblioteku, koju vodi do polovine 1944. godine.Od 1939, pa do smrti predaje na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi prvo kao ugovorni, a od proljeća i 1944. godine kao redovni profesor osnova i šeriatskog prava (usuli fikh) i tumačenje Kur’ana (tefsir). Jedno vrijeme je honorarno predavao vjeronauku na I gimnaziji u Sarajevu. Umro je u 38. godini života 29. VII 1944. godine.
Prvi Handžićev rad je štampan 1928. godine u sarajevskom Novom beharu (Osnivač Kaira i El-Azhera – Misao da je Slaven). Otada, pa do smrti Handžić je napisao i objavio preko 300 radova kraćih i dužih iz svih oblasti islamistike, historije islama i muslimana, književnog rada bosanskohercegovačkih muslimana na orijentalnim jezicima, kao i aktuelnih problema tadašnjeg muslimanskog života u Bosni i Hercegovini. Pored orginalnih radova, Handžić je i prevodio sa orijentalnih jezika prvenstveno djela domaćih pisaca (Hasan Kafi Prušćak, Sabit Užičanin, Ali Dede Mostarac).Pisao je i na arapskom jeziku. Tako je na arapskom jeziku štampao tri knjige još dok je bio na studijama u Kairu, a i kasnije u domovini napisao je nekoliko radova na arapskom jeziku i štampao u Glasniku IVZ i u El-Hidaji.
Posebnu pažnju mu zaslužuju radovi iz područja historije muslimana na Balkanu i u Evropi (Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo Bosanskohercegovačkih muslimana. Jedan prilog povijesti širenja islama u Bosni i Hercegovini, Muslimani u Mađarskoj, Muslimani u Poljskoj, Muslimani na Siciliji, Iz historije Arapa u Španiji).
O književnom radu bosanskohercegovačkih muslimana na orijentalnim jezicima Handžić je dao preko dvadeset zapaženih radova, neki su od njih posebne studije (Književni rad bosansko-hercegovačkih mušlimana, Ibrahim Zikri, Ibrahim ef. Alajbegović-Pečevija, Husein Lamekani i dr.).
Kao društveni radnik Handžić se posebno istakao u radu ilmijjanskog društva El-Hidaje u kome je radio od njegova osnivanja 1936. godine, pa do smrti. Posebno je vidljiv njegov rad u El-Hidaji, kad je 1939. došao za predsjednika i urednika društvenog glasila. Handžićevom zaslugom je ilmijjanski stalež kao cjelina podigao svoj ugled i dostojanstvo. Na ilmijju se počelo gledati kao na faktor s kojim treba računati kad god se radi o vjerskom, prosvjetnom i kulturnom životu naših muslimana, a što se ranije ilmijji neosnovano a često i tendenciozno osporavalo. Pored El-Hidaje, Handžić je radio i u muslimanskom potpornom društvu ,,Merhamet“ u Sarajevu.
I kao vaiz i predavač Handžić je bio poznat ne samo u Sarajevu, nego u svoj Bosni i Hercegovini. Kako je imao ispravan i dosljedan stav u svim musIimanskim, posebno vjerskim pitanjima, Handžić je potpuno zasluženo i pitan i priznavan za duhovnog vođu bosanskohercegovačkih muslimana.
___________________________________
Za dialogos.ba piše: Mahmud Traljić
https://dialogos.ba/2018/07/29/na-danasnji-dan-29-jula-1944-umro-je-mehmed-ef-handzic-2/