Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (II dio): život prije objave
El Emin
Abdulmuttalibov imetak se, kako je ranije navedeno, što zbog njegove starosti, ali vjerovatno još i više zbog njegove zauzetosti brigom oko Allahove Kuće koja mu nije dopuštala značajniji angažman na materijalnim sticanjima, pred kraj njegova života bio osjetno umanjio. Zbog toga Ebu Talib od oca svojega nije mogao dobiti nekog značajnijeg nasljedstva. Pošto, voljom dragog Allaha, ni vlastitim trudom i zalaganjem nije uspio stjeći kakva bogatstva, Ebu Talib je bio na granici siromaštva. Uvidjevši to njegov bratić se još od rane mladosti osjetio obaveznim da dadne svoj doprinos uvećanju kućnoga budžeta. U tom smislu Muhammed, alejhisselam, je dosta vremena provodio na periferiji Meke kao i na obroncima obližnjih brda čuvajući stoku svoga amidže.[1] Taj boravak u prirodi značajno mu je koristio jer je na taj način bio odvojen i sačuvan od prljavštine i grijeha koje je nosio paganski svakodnevni život u Meki.
Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (III dio): početak objave i neke suštinske karakteristike njegove poslaničke misije
Pećina Hira
Kako se Muhammed, alejhisselam, približavao zrelom dobu od navršenih četrdeset godina života, počeo je u nutrini svoje mubarek ličnosti osjećati sve snažnije podsticaje duhovnosti i sve snažniju želju za razmišljanjem i meditacijom. Noću su mu počeli dolaziti lijepi i ugodni snovi, bistri poput ''svanuća u zoru'', kako ih je on kasnije opisivao, a koji bi se obistinjavali u narednim danima. Pomenuti doživljaji rezultirali su time da mu je još u mladosti stečena navika osamljivanja u prirodi, sada dobila na ozbiljnosti i sadržajnosti te poprimila jedan sistematičan oblik. Započeo je sa praksom provođenja cjelokupnog mjeseca ramazana u osami.
Kazivanje o Muhammedu, alejhisselam, (IV dio): neke suštinske karakteristike njegove poslaničke misije
Sveopće hvaljenje Boga i zikrullah
Osnovna maksima islama, sadržana u izražaju ''La ilahe illallah (nema boga osim Allaha)'', osim što upućuje na tevhid, takođe nas na neki način asocira i na činjenicu da sve postojeće, sve stvoreno slavi, hvali, veliča, pominje i voli svoga Stvoritelja, Jednoga, Jedinoga osim koga drugog nema. U ovom smislu zaista se može reći da je, naravno između ostalog, čitav Kur'an knjiga hvaljenja i slavljenja, ljubavi i spominjanja (zikra) dragog Allaha.