Snijeg koji je prekrio Evropu, pa i našu BiH, skoro pa je zaustavio i sva dešavanja. Privrednici raznih profila bore se da održe proizvodnju, promet, nabavku sirovina, trgovinu, plasman, da nabave energente. Civilna zaštita, komunalna preduzeća, spasilačke ekipe, vojska, policija, bore se da pomognu, osposobe puteve, olakšaju život, koliko mogu, možda nekad izgleda neorganizirano sve to, ali nije posebno bolje nigdje u okruženu, pa ni u zapadnoevropskim zemljama. Društvene aktivnosti zamrle, osim redovnih okupljanja vjernika na namaskim vaktovima i onih koji više vole okupljanja u kafanama, te druženja uz čišćenje snijega i po sijelima kod najbližih komšija, gotovo da nema društvenog života. 

Nije pao snijeg da pokrije brijeg... 

 

Snijeg je zaustavio i Dodikovu  priču o osamostavljivanju RS-a. I drugi političari su jedva dočekali da sjede kod kuće ili da odu na neko odmaralište na Alpe, nije bitno da li u Austriju, Švicarsku, Sloveniju, Italiju, dok se lijepo ne očisti snijeg i ne budu sigurni da se političko kolo može nastaviti kotrljati. Ono od bošnjačkih političara ka integracijama, toleranciji, suživotu, povjerenju, jačanju države, a ono od srpskih i vodećih hrvatskih političara ka otcjepljenju manjeg entiteta, formiranju trećeg entiteta, razbijanju države. Dok političko kolo međunarodne zajednice sve više ide niz dlaku onih koji su bučni, sirovi, netolerantni, separatisti, a sve manje u korist države, istine, pravde, morala, etike. Jednostavno, bošnjačka tolerantnost, humanost, merhametluk, otvorenost prema drugom i drugačijem više međunarodnoj zajednici ništa ne znači. Zakon bučnijeg, sirovijeg, ratobornijeg pobjeđuje, na štetu boljeg, moralnijeg, pravednijeg, tolerantnijeg. Sve se više, slobodnije i otvorenije govori o Dodikovim separatističkim izjavama, kao o alternativi koju ne treba zanemariti. Posebno u evropskim političkim krugovima, koji su uvijek bili nenaklonjeni ili sa rezervom naklonjeni Bošnjacima, i to samo onda kad je zvjerstvo komšija prevazilazilo metodologiju zločina koju su primjenjivali fašisti i nacisti. Bošnjaci se još mogu uzdati samo u SAD, ali pitanje je do kada, kada će lobiji ili interesi prevagnuti na drugu i treću stranu. Ipak su Bošnjaci samo jedan mali domorodački muslimanski narod u Evropi, ''opasan'' jer je politički organiziran i ima koliko toliko od države BiH. Takav narod u vremenu islamofobije koja polahko prerasta u inkviziciju nije potreban Evropi, a pitanje je do kada će trebati i SAD-u. Možda do dolaska nekog republikanca u Bijelu kuću. Možda Bošnjacima u korist ide međusobno nepovjerenje pravoslavne i katoličke crkve i strah obje strane od prelaska Drine, pa Bošnjaci dođu kao tampon zona, odnosno meso za potkusurivanje, Palestina Evrope. 

 

... nego da zvijer pokaže svoj trag

 

Sve su ovo razmišljanja, nimalo optimistična, ali sve više realna i iznesena Bošnjacima, da se pokušaju zamisliti nad svojom sudbinom i da se pokušaju osvjestiti i dati svoj doprinos da se spriječi ovaj scenario. Da se intelektualci konačno oglase, jače, više, mnogobrojnije, organiziranije, direktnije, sa argumentima, činjenicama, i možda što je najbitnije hrabrije. Da probude svoje kolege, prijatelje u svijetu, da lobiraju za istinu i sudbinu Bošnjaka. Da se i političari prestanu gledati mrkim pogledima i sa potrebom da unište onog drugog, da prestanu svoje ideologije, posebno komunističke, stavljati u prvi plan iznad interesa naroda kome prijeti uništenje bez obzira kojoj ideologiji, politici, svijesti, vjeri ili nevjeri pripada. Da se ne troši bošnjačka energija na pitanje vjeronauke u školama. Zločinci sa istoka i zapada nisu nikad pitali dok su klali 1941. ili 1992. godine, je li Mujo vjernik, nevjernik, komunista, anarhista, liberal, hipik, roker, vehabija, derviš, već su ubijali redom. Toga trebaju postati svjesni i svi Bošnjaci, bez obzira kojoj kategoriji prije pomenutih pripadaju ili ne pripadaju. Može Mujo prema popisu iz 1991. godine biti i Marsovac, ali za koljača je on Mujo Turčin i to moraju shvatiti svi Bošnjaci i na osnovu toga graditi odnos sa svojim komšijama sa istoka i zapada, ne zato što tako treba i što je tako dobro, već zato što tako mora, što je takav odnos nametnut upravo od oniha istočnih i zapadnih komšija, što oni na taj način grade odnos prema Bošnjacima, a ne kao prema komšijama, prijateljima, kumovima, kako to Bošnjaci rade oduvijek. Bošnjaci moraju prestati biti naivni i mazohistični, ne smije nikad više Bošnjak kome snajperista sa Grbavice ubija dijete od 2-3 godine, dan nakon te tragedije reći da bi volio sa tim snajperistom popiti kahvu i pitati ga zašto je to uradio, već mora reći da bi volio vidjeti tog snajperistu iza rešetaka dok je živ ili ispred stroja za strijeljanje. Moraju i profesori, posebno na fakultetima društvenih nauka učiti svoje studente da se moraju društveno i politički angažirati, da moraju biti zon politikon, biće polisa, biće zajednice, da moraju pratiti i biti dio politike i to politike koja će biti politika interesa države BiH i naroda koji tu državu želi. Profesori na univerzitetima u manjem entitetu uče studente srpstvu, snazi i slavi svoje nacije, Republike Srpske, uče ih da ne daju ni pedalj svoje zemlje i svog srpstva, isto je i sa sveučilištima u Hercegovini, tako mora biti i na univerzitetima gdje su Bošnjaci u dominaciji, ne zato što je to dobro i pozitivno, već zato što tako Bošnjaci moraju ako hoće da opstanu. Ako se studenti budu učili lažnoj toleranciji komšija, vjerovanju u dobre odnose komšija sa istoka i zapada desit će im se nova agresija i naći se se ponovo u čudu, kao što su se Bošnjaci našli i 1992. godine, iako su istu sudbinu doživjeli 1941., ali su je pogrešnim obrazovanjem zaboravili i dozvolili da im se ponovi. To se sada mora promjeniti, pa neka se buni ko god hoće. Kad se čovjek topi hvata se za slamku. Mi se kao narod topimo i ne smijemo se više lagati, moramo istinu reći prije svega sebi, svom narodu i u istini živjeti, a ne u laži, samolaži i obmani. Samo tako ćemo moći opstati. 

 

Čeda u Beogradu, kao ovca u zvjerinjaku

 

Mora Bošnjak shvatiti da je Čedomir Jovanović izuzetak u srpskoj politici, srpskom promišljanju politike i odnosa prema komšijama. On i njegove malobrojne pristalice, za toliku populaciju kakva je srpska, samo je izuzetak koji potvrđuje pravilo. To je pokazao i TV duel upriličen između Čedomira Jovanovića i Milorada Dodika, a nakon izjave Jovanovića koja otprilike glasi da je Republika Srpska nastala na genocidu. Ovaj TV duel održan je u srijedu 1. februara 2012. i bio je glavna tema u cijelom regionu sve dok snijeg u petak na subotu nije skrenuo pažnju sa ovog dvojca na sebe. Analizirali su duel političari, ekonomisti, politolozi, sociolozi, psiholozi, parapsiholozi, svako. I uglavnom se govorilo o tome koje je odnio pobjedu, a malo se govorilo o izrečenom. Dodik se nalagao i nalupetao gluposti, kao što je da Srbi ne smiju u Sarajevu otići u restoran, da ne smiju kupiti novine na kiosku, da se na svakom koraku šikaniraju, da je Republika Srpska starija od BiH i da je činjenica, a da BiH to nije. Za svakog ozbiljnog čovjeka ovo su gluposti, ali za uši velike većine Srba ovo su notorne istine. Zbog toga ih Dodik i izriče, laž je srpsko oružje, govorio je Dobrica Ćosić, glavni ideolog ''Velike Srbije'' u drugoj polovini XX stoljeća, kao i evo početkom XXI stoljeća. A Dodik je majstor laži i to je ono što treba srpskoj politici i zbog čega je danas omiljeni srpski političar, sve srpski političar. Seoski đilkoš, vulgaran, sirov, neotesan, baš kakvog većina Srba voli i želi. Lažima, obmanama, prevarama pokušava Dodik, kao i gotovo svi drugi srpski političari, sa obje strane Drine, da izmjeni karakter rata, da kaže kako su svi činili zločine, i kako je bio građanski rat, a ne agresija u kojoj su sistematski ubijani nesrbi, sa namjerom njihovog potpunog uništenja, odnosno sa namjerom genocida. A činjenica je da su imali genocidnu namjeru, to su i nazivom Srpska republika BiH 9. januara 1992. godine i dokazali, a još jednom ovjerili u avgustu 1992. godine kada su ovu genocidnu tvorevinu preimenovali u Republika Srpska. Čim je srpska dakle nema mjesta u njoj za druge, sem za Srbe, to je jasno izražena genocidna namjera. Republiku Srpsku su ratom dobili Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i dr., u miru je odbranili od ukidanja Boris Tadić, Vojislav Koštunica i dr., a sada je Milorad Dodik vodi do samostalne države. Ovo nije slučajnost, ovo je dobro isplanirano. Svaka karika i nit ove politike. Svako vrijeme je tražilo određenu politiku i politički odnos i to je tako bilo. Najprije su trebali zločinci i zlikovci da osvajaju i ubijaju, a onda navodni demokrati, slatkoriječivi i lijepi, da zločinom ostvarene ciljeve i teritorije odbrane kroz lažno predstavljanje i lažno prikazivanje u liku demokrata koji žele dobro svojim komšijama u regiji, te kroz lobiranje i pozicioniranje u svijetu. A kad su i to postigli, i u korist im pošla globalna politika islamofobije, kao i samostalnost Kosova i mogućnost kompenzacije, pojavljuje se Dodik da Republiku Srpsku odvede do samostalnosti, uz amin međunarodne zajednice. Zbog toga je i TV duel Dodik – Jovanović otišao u korist Dodika, odnosno velikosrpske ideje, sve prihvaćenije i u međunarodnoj zajednici. Bošnjaci moraju konačno shvatiti ovo i pružiti otpor, kako politički, ekonomski, tako i lobistički, jačim i većim angažmanom inteligencije, a posebno medija. Nažalost, mediji iz Sarajeva, svjesno ili ne, veliki su vjetar u leđa velikosrpskoj ideologiji i politici Dodika, nekad veći nego mediji iz Srbije. 

 

Sunnijsko-šiijski rat u korist Izraela

 

Na svjetskoj sceni Arapi i dalje pokazuju da nisu sazreli za korjenite promjene u svojim državama, te da im je anarhija bliža od bilo kakvog sistema vlasti. Događaj na utakmici u Egiptu kada je više od 70 ljudi ubijen to potvrđuje. Nisu se izubijali na relaciji revolucionari i mubarakovi ljudi, nego kao huligani koji nemaju potrebu za sistemom i koji nisu najbolje shvatili šta žele tzv. ''Arapskim proljećem''. Jedno je izvjesno da se još ni u jednoj zemlji u kojoj se desilo to ''Arapsko proljeće'' nisu desile korjenite promjene, sve visi u zraku. Jedino je izvjesno da događaji u Siriji sve više podgrijavaju sukobe na relaciji sunnije i šiije, a što je već uveliko prisutno u Iraku. Politika SAD-a na bliskom istoku, odnosno rat u Iraku vođen iz mnogo razloga i interesa SAD-a i Izraela, kao jedan od najvećih pozitivnih rezultata za njih, posebno za Izrael, donio je produbljivanje sukoba i mržnje na relaciji šiije i sunnije, koji izlazi iz granica Iraka u Siriju, Bahrein, Libanon... Čini se da će prije izbiti rat između sunnija i šiija na bliskom istoku, nego između Izraela i bilo koje sunnijske arapske države, ili Izraela i Irana kao većinski zemlje šiija.