Udruženje Mladi Muslimani

Kompleksi bošnjačke intelektualne elite

Detalji

Objavljeno ponedjeljak, 21 Mart 2011 11:38

Autor Anes Dzunuzovic

U nedjelju 06. marta u Sarajevu je BZK Preporod organizirao naučni skup na temu ''Bosanskohercegovačka država i Bošnjaci''. Skup je imao pet panela na teme: Bosna i Hercegovina u stanju koje je nametnuto ratom; Bošnjaci u društvenoj, pravnoj, političkoj i ekonomskoj bh. pluralnosti; Sinhronijske i dijahronijske povezanosti bh. Bošnjaka, Hrvata, Srba, Roma i Jevreja; Pluralnost nacionalnih politika u susjednim državama i političkih percepcija bošnjačkog identiteta; Predvidljivi svjetski kulturni, politički i ekonomski razvoji (trendovi) s obzirom na moguće položaje bh. države i bošnjačkog naroda.

Učešće na ovom naučnom skupu uzeli je 30-ak izlagača, historičara, filozofa, sociologa iz BiH, Hrvatske, Srbije, ali i Njemačke i Engleske. Referati izlagača bit će objavljeni u posebnoj publikaciji, a na panelima izlagači su dali rezime svog referata. Iznijeto je niz zanimljivih stavova i teza.

Kriv je Alija

U prvom panele je prof. Šarčević rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića proglasio glavnim krivcem za dešavanja u BiH, jer je u vremenu raspada Jugoslavije rekao da o sudbini BiH trebaju odlučivati njeni narodi. To je navodno izazvalo reakciju Srba, a Izetbegović je navodno pogrješio što je isticao narode, a ne građane. Nažalost, u toku diskusije niko nije osudio ovaj stav koji tendeciozno želi reći da Milošević i Karadžić, Tuđman i Boban, ne bi pokušali preko BiH i Bošnjaka praviti veliku Srbiju i veliku Hrvatsku, da Izetbegović nije rekao da će o sudbini BiH odlučivati njeni narodi. Možda je Izetbegović pogrješio što nije istakao građane, ali to apsolutno ništa ne bi promjenilo u odosu Srbije i Hrvatske prema BiH, niti u odnosu međunarodne zajednice prema BiH. Zvonimir Čičak je u diskusiji o prvom panelu iznio tvrdnju da je srpska vlast napravila poseban fond za destabiliziranje Balkana, kako bi sebe istakli kao vodeći narod i vodeću zemlju u regionu. To je potvđivao hapšenjem Purde, Divjaka, te nizom spletki koje prave srpske političke i intelektualne elite iz Srbije i Republike Srpske. Pa prema njemu nije slučajna dodjela nagrade ''Nezavisnih novina'' predsjedniku Hrvatske Josipoviću koji se nesvesno upleo u srpske spletke.

Zanimljiv stav iznio je prof. Šaćir Filandra ustvrdivši da su za 10 godina od 1990. do 2000. godine Bošnjaci napravili politička i nacionalna dostignuća za koja je nekim narodima trebalo stoljeće. Potkraj socijalizma Bošnjaci su iz ''totalne anonimnosti iskoračili na povjesnu scenu i prvi put se legitimirali kao ravnopravni subjekt u evropskoj zajednici naroda. Imajući u vidu da su svi državni režimi i sve nacionalne ideologije susjednih im naroda tokom XX stoljeća osporavali, da ne kažemo negirali poseban bošnjačko-muslimanski nacionalni identitet ili su ga konfecionalizirali kao komunisti od 1968. godine. Samostalni, nacionalno-politički nastup Bošnjaka 90-ih godina XX stoljeća i ostvarivanje državne samostalnosti i nezavisnosti BiH, čemu je i bošnjačka politika snažno doprinjela, ogroman je povjesni dobitak za ovaj narod. Istovremeno su na identitetsko-kulturološkoj ravni realizirana postignuća koja su ovaj narod kolektivno definirala, a koja predhodnih decenija nisu bila izvodljiva. Ostvareno je pravo na slobodno imenovanje maternjeg jezika, bosanski jezik je prvi put normiran i institucionaliziran. Prvi put je književno-kritički priređena edicija nacionalne bošnjačke književnosti, napisana je prva opća nacionalna historija, promjenjeno je ime naroda. Pozivajući se na sve rečeno sa pravom možemo ustvrditi da u modernom dobu nacionalno-politički položaj Bošnjaka nikada nije bolji... Istovremeno, njihovo (bošnjačko) stanje, njihove unutrašnje prilike nikad nisu bile nepovoljnije i gore. I unutar bošnjačkog segmenta bh. društva uspostavljen je i cementiran jedan bezdušni oligarhijski model društvene strukture. Moralna kriza vodećih struktura bošnjačkog mikro-društva, danas je najeksplicitniji oblik svih ostalih unutarbošnjačkih negativnosti i kriza... Bošnjačka politika još nema jasan i nedvosmislen strategijski cilj, čak ni oko same države BiH. Toj politici konstantno nedostaje vizija i inicijativa, a u pravilu je sačinjavaju marginalci. Ona u svom narodu danas proizvodi smutnje, sumnje, nedoumice, nevjerice, beznađe, pesimizam, malodušnost, nesamopouzdanje, bezperspektivizam, apatiju, kompleks manje vrijednosti u odnosu na okruženje'', između ostalog tvrdi prof. Filandra, dobro prepoznajući i kvalitete i nedostatke bošnjačke zajednice u svim segmentima društvenog djelovanja.

I još jednom je kriv Alija

Iako je u svom izlaganju prof. Filandra ukazao na komplekse koji su prisutni u bošnjačkom narodu, neki od izlagača pokazali su da taj kompleks nije zaobišao ni bošnjačku intelektualnu elitu, kao i potreba dodvoravanja drugima i nerealno sagledavanje faktičkog stanja. Kako drukčije shvatiti osudu SDA i rahmetrli predsjednika Izetbegovića zbog toga što je 90-ih godina prošlog stoljeća ušao u koalicionu vlast sa SDS-om i HDZ-om, nakon prvih višestranačkih izbora. Kao da se ne radi o Bosni i kao da u Bosni ne žive i Srbi i Hrvati i kao da SDS i HDZ nisu izabrali ti narodi. Također, prof. Husnija Kamberović je istakao da Bošnjacima ne treba politički islam već sekularizacija politike. To pravda, između ostalog i time što, kako kaže, po njegovim saznanjima ovih dana se na nekom seminaru, simpoziju ili već šta je bilo u Banja Luci vode rasprave i rađaju ideje da se u BiH napravi jedan hrišćanski politički blok koji će se boriti protiv bošnjačkog političkog bloka. Opet se izvrću teze i opet su Bošnjaci krivi, ovog puta Kamberoviću, jer valjda da Bošnjaci nisu muslimani i da se član Predsjedništva ne zove Bakir, i da se ne deklarira kao musliman koji praktikuje islam, onda Srbi i Hrvati ne bi pravili hrišćanski politički blok. Čulo se u diskusiji čak i da je SDA imala isti plan 90-ih kao i SDS i HDZ, kao i da rahmetli Izetbegović kao peti u svijetu poznavalac teorije političkog islama nije priznavao naciju, osuđivao je Ataturka i kao takav nije trebao biti predsjednik, te da je njegova politika i politika koj su donijeli ''Mladi muslimani'' nazadna.

Bilo je još puno izlaganja, konstruktivnih, korisnih, kvalitetnih, kritičnih i samokritičnih, ali i onih punih kompleksa, straha od sebe, straha od činjenice pripadnosti islamu i sl. Nažalost, potvrđuje se da bošnjačka elita, većinski je i dalje pod uticajem rigidnog, fanatičnog komunizma, te ispunjena strahom i stidom od islama, kao i neshvatanja da u vremenu islamofobije oni koji su nositelji mržnje i odbojnosti prema islamu gaje odbojnost i prema Bošnjacima kao muslimanima u cjelini, ne praveći razliku između onih koji su pripadnici i članovi Islamske zajednice ili ovog ili onog islamskog pokreta, i onih koji osjećaju stid time što se zovu Meho, Husnija, Edin, koji su protivnici političkog islama, miješanja vjere u politika pa makar i u smislu da si islamski praktičar, a istovremeno i član Parlamenta ili Predsjedništva BiH.

Učesnici i teme skupa ''Bosanskohercegovačka država i Bošnjaci''

Edina Bećirević - ''Sudski proces Radovanu Karadžiću, optuženom za genocid: mogućnost za promjenu stanja nametnutog ratom?''; Smail Čekić – ''Genocid u BiH i Dejtonski sporazum''; Nijaz Duraković – ''Prilog raspravi o ustavnim promjenama u BiH''; Marko Hoare (London) – ''Dejtonska Bosna: nefunkcionalna država''; Rusmir Mahmutćehajić – ''Sedam nepremoštenih provalija bošnjačkog pitanja''; Nena Močnik (Berlin) – ''Računajte na nas, trideset godina poslije''; Edin Šarčević (Leipzig) – ''Dejtensko zatočeništvo: slučaj ili zakonomjernost. Jedan javnopravni pogled''; Ivo Banjac (Zagreb) – ''Bošnjaci, komunizam i njegovo nasljeđe''; Safet Bandžović – ''Bošnjaci i antifašizam: rezolucije građanske odgovornosti 1941. i savremenost''; Fikret Čaušević – ''Ekonomski liberalizam, bh. suverenitet i etnički identitet''; Šaćir Filandra – ''Kontraverze bošnjačkog nacionalnog razvoja u postsocijalističkom razdoblju''; Adnan Jahić (Tuzla) – ''Bošnjačka elita u prvoj polovini XX stoljeća – naslijeđe, kontekst, prioriteti, interesi...''; Husnija Kamberović – ''Bošnjaci između sekularizma i političkog islama''; Sanela Bašić – ''Dejtonska BiH: protivrječnost postkonfliktne izgradnje mira''; Amra Hadžimuhamedović – ''Bosanskohercegovačko kulturno naslijeđe i Bošnjaci''; Senadin Lavić – ''Zatvaranje bosanskog uma''; Asim Mujkić – ''Bosanskohercegovačko građanstvo i bošnjačka do-homogenizacija – godine raspleta''; Vahidin Preljević – ''Narativni identitet u kulturnim diskursima u BiH''; Jasna Bakšić-Muftić – ''Iskušenje političkog predstavljanja''; Sonja Biserko (Beograd) – ''Percepcija srpske elite o Dejtonskoj Bosni''; Ivan Zvonimir Čičak (Zagreb) – ''Bošnjaštvo – zapreka ili poticaj svaranju bosanskog nacionalnog identiteta''; Enes Karić – ''sadašnja BiH i sadašnja Evropa – imlikacije''; Tarik Kulenović – ''U Sarajevu ustaše, u Zagrebu balije – Bošnjaci u Hrvatskoj''; Dževad Šuško – ''Percepcija bošnjačkog identiteta na Zapadu''; Ahmet Hadrović – ''Smjernice za opstanak i razvoj Bošnjaka''; Mehmedalija Hadžić – ''Potrebno je mijenjati preovlađujući mentalitet bosanskih muslimana''; Zlatan Meškić (Zenica) – Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju – obaveze BiH i prava njenih građana u EU''; Sulejman Redžić – ''BiH kao komparativna prednost EU u procesima globalizacije''; Jusuf Žiga – ''Kome je potrebna BiH kao surogat država?