Pitanje percepcije
- Detalji
- Objavljeno petak, 18 Februar 2011 16:12
- Autor Enis Pinjo
Evo, svjedočimo udarima, iz dana u dan, primitivnih militantnih ateista, pragmatičnih gnostika i iskompleksiranih anacionalnih elemenata po svakoj bosanskoj svetinji. Oni su ti koji potpuno kontrolišu mainstream medije, imaju izuzetan uticaj na raspamećeni i zapušteni narod. Narod je postao neobrađena ledina, na kojoj raste korov svake vrste. Intelektualna elita je nijema, nejaka i nesposobna da promoviše dobro, da uzore ledinu, kultiviše je i oplemeni. Na ovoj narodnoj ledini rade smutljivci, koji siju virtualnu indijsku konoplju, koja je tako profitabilna sa instant zaradom. Nejma tu truda, samo se ubode sjeme zla, koje onda izrodi klasje i listove otrova. I sjena ovog lišća je zlo. Konzumenti ove ''kulture'' utonuli su u plavičasti otrovni oblak koji je slatkast i omamljujući, ali njegova je namjena da se zamagljuje i uljuljkuje percepcija svih čula. Poslije konzumacije servirane nam ''kulture'', ostaje samo praznina. Tako je čaša kod naroda uvijek do pola prazna. Prazan je duh, prazna su i srca, a prazan je i um. Za ovakvu ''kulturu'' nije ni potrebno da se trudbenik oznoji, zlo koje se sije višestruko se multiplicira i samo se obnavlja, širi i jača, buja i raste, baš onako kako to korov čini na neobrađenim površinama. Svi ti sijači trudbenici, dio su destruktivnog šireg plana kojim se promoviše, nameće i podstiče iskrivljena svijest i savijest, promjena društvenog ustroja i civilizacijskog postroja. Vojnici ovog ustroja i postroja, za razliku od njihovih komandanata, javni su, opipljivi, u fizičkom su obliku, stvarni su i materijalni. Međutim, učinak izgovorene riječi bezobličan je, savitljiv, fluidan, neuhvatljiv, bez okusa je i mirisa, politički je korektan, al po svojoj suštini manipulatorski je destruktivan i lažan. Primjer ovakvog operativnog modusa je jedan kaplar koji nam se sa ekrana noćima licemjerno smješi, prepotentno nam vazi i mudruje. Propitujući i pljujući po nacionalistima i mrziteljima svega i svačega hvalio je, ovaj medijski lakmus papir, komšijsku inicijativu da se digne spomenik, eto drugom i drugačijem. Hvalio je tako, ovaj politički korektni besćutno bezoblični kaplar, klesanje Hasanagince u hrvatskom gradiću Imotski. Obavjestio nas je o historijskim činjenicama, kulturnim vrjednostima i ekonomskim beneficijama ovog nadasve divnog projekta. Sve je ovaj vrsni vaiz spomeno i iz svakog ugla mudro promotrio i narodu pojasnio i zločeste on je spomenuo i pozitivno afirmisao. I sve je to bilo idilično jer nije postavio pitanje, samo jedno pitanje. A gdje su to potomci Hasan age i Hasanagince, gdje je narod kojem je pripadalo ovo dvoje ljudi, gdje su tragovi njihovog postojanja u tom malom gradiću!? Nejma ih, nestali su u genocidu, pobijeni su, protjerani i pokršteni. Naš narodni govornik nije tako duboko išao u historiju, njemu je važno da se klepe pare od statue nakaradne idolatrije. Narodni govornik uklapa se u teoriju o hrvatskom cvijeću u Bosni, a pripada rodu Cannabis sativa (Indijska konoplja). Hasan i Hasanaginca nisu valjali dok su bili živi, al sada u smrti mogli bi biti koristan izvor turističkih prihoda. Nejma veze što je priča o Imotskom, izvrtanje i skrivanje činjenica. Nejma veze što je to morbidno, da se afirmiše spomenik genocida u malom Imotskom, važno je da sam pametan i da me moj gazda pomilki i obilato nagradi. Glas u Bosni lahko je kupiti, Lijanovići su davali 100 KM za glas na izborima, a glas naroda kupuje i obilato nagrađuje bezlični komandant. Svoje glasove prodaju za nešto što malo vrijedi, mnogi, a ponajviše oni iskompleksirani koji se stide i svog vlastitog imena i korijena. Stide se i prodaju oni koji su potomci Hasana i Hasanagince, potkupljivi su i jadni, a hoće da govore, da jezicima svojim režu i sjeku sve one koji nisu jadni i bezoblični. Uništite ponosne, ostavite ponizne, vrište izbezumljeni militanti uz smješak samilosnog virtualnog metka. Hasan i Hasanaginca bili su ponosni, njih više nejma, a nejma ni njihovih potomaka i sunarodnika, nejma ih ni u Imotskom, ni u Klisu, nejma ih ni u Islam Gornji ni Islam Donji, kod Zadra, ni u inim mjestima od uže Srbije istočne Bosne, Slavonije i Dalmacije. Samo neki toponimi govore da su tamo nekada davno živjeli pripadnici naroda, kojima pripadaše Hasan i Hasanaginca. Njihova statua u Imotskom, naš je podsjetnik genocida i zatiranja bošnjačkog naroda islamske kulture i civilizacije.