Mustafa Busuladžić: Naša tolerancija

  • Štampa

Pripremajući tekstove za knjigu o Mustafi Busuladžiću koja će uskoro izići iz štampe, hafiz Mevludin Dizdarević proslijedio je redakciji Stava tekst Naša tolerancija, kojeg je Busuladžić objavio u listu Osvit 26. marta 1944. godine. U ovom su hrvatskom listu za vrijeme NDH brojni ugledni Bošnjaci objavljivali svoje tekstove, nerijetko pod pseudonimom. Takav je slučaj i s ovim tekstom objavljenim pod pseudonimom Bećir Mustafić. Ipak, tekst je korišten kao dokazni materijal u istražnom postupku protiv Mustafe Busuladžića, a on je sam na suđenju priznao da je autor teksta. Busuladžićev vapaj za samoodbranom Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu prožima i podsjećanje da je tolerancija izvorno islamski koncept, ali i poruka da se ne smije biti tolerantan prema onome ko sam ne priznaje i ne poštuje drugog.

Busuladžić je, suprotno citatima izvađenim iz konteksta koji ovih dana preplavljuju medije u BiH, iskazao veliku građansku hrabrost kada direktno poziva na toleranciju i zaziva tradiciju suživota između bosanskih muslimana, pravoslavaca, katolika i jevreja. Vjerovatno je bio svjestan zločina endehazijskih vlasti i o njima je želio progovoriti indirektno jer je znao da se neposluh i oponiranje režimu plaćao glavom. Također, bez obzira što su ga neki željeli svrstati u hrvatski nacionalni korpus, posve je jasno da Busuladžić artikulira svoj identitetarni “ja” kao pripadnik bošnjačkog naroda koji je stoljećima “svoj na svome”.

Stoga i u tom kontekstu treba razumijevati kada Bošnjake imenuje “hrvatskim muslimanima”, kao dio tadašnjeg političkog trenutka i naloga vremena. Tekst je nesumnjivo pisan u okolnostima rata, pod teretom sveprisutne ratne medijske propagande i cenzure. Njegov stil, ali i dubina misli svjedoče da se radi o nesvakidašnjem intelektualcu koji gotovo ničim ne podsjeća na klasičnu ulemu svoga vremena. Možda je ovaj tekst ponajbolji odgovor onima koji Busuladžića optužuju za antisemitizam, jer, iako je pisan u režimskim medijima pod jakom cenzurom, on se usudio pozvati na toleranciju prema jevrejima, ne upadajući u zamku ratnohuškačke retorike koja poziva i opravdava masovne zločine Nijemaca i ustaša. Stoga ga donosimo u formi u kojoj je objavljen, bez ikakvih lektorskih ili redaktorskih intervencija, u skladu s tada važećim pravopisom.

Piše: Mustafa Busuladžić

Rat koji je uzkovitlao suvremeno ljudstvo i savezno s njim događaji, koji su se zbili i još se danas odigravaju na našem području, nužno nam nameću neodloživu potrebu temeljne revizije i preispitivanja onih vrjednota naše kolektivne duše, koje su se odrazile u našem cjelokupnom povijestnom izživljavanju. Iako se na ovome mjestu u više navrata raspravljalo o raznolikim pitanjima, koja zadiru u našu prošlost i u naš sadašnji politički i društveni život, potrebno je učiniti i ponoviti stanovite napomene, koje bi u interesu našeg obstanka i života trebalo uvažiti. Naime rieč je o našoj toleranciji, kako smo je očitovali u prošlosti prema inovjernim sugrađanima, kao i o tome, kako je i u kojim granicama danas promieniti prema našem neprijatelju, koji jednako uništava živi organizam naroda i vrši snažnije zahvate presezanja na naš životni prostor, na kome smo se kroz stoljeća afirmirali i koji smo vlastitom krvlju, braneći se, natapali.

Potanja analiza toga problema sili nas, da posegnemo u prošlost. Kako je obćenito poznato odmah nakon islamiziranja Bosne i Hercegovine, koje je i po priznanju najobjektivnijih nemuslimanskih povjestničara bilo sasvim dragovoljno i iznad svakog prisiljavanja, ove su zemlje, uklopljene u okvir osmanlijskog carstva, odpočele jedno novo razdoblje političkog, vjerskog i društvenog života. No iako je turska državna ideja kroz četiri stoljeća bila dominantna u političkom životu Balkanskog Poluotoka pa i Herceg-Bosne, a islamizirani patareni glavni nosioci političko-kulturnog stremljenja u ovim zemljama, ipak nije prekinut kontinuitet vjerskog života katolika i kasnije u Bosni po Turcima doseljenih pravoslavaca. Sviest o susjedskim dužnostima i liepim odnošajima prema inovjernom komšiji kod muslimana je kroz čitavih pet stoljeća bila živa i ona je izravno izvirala iz etičkih učenja islama, koji nikada ni prema kome ni u jednoj zemlji, gdje se je on ustalio, nije nosio obilježje vjerskog ekskluzivizma.

Upravo zbog naših pravilno shvaćenih islamskih dužnosti, koje su nalagale liep odnos i postupak prema inovjernim sugrađanima, javlja se kod nas ona vjerska tolerancija i podnošljivost, koje su dozvoljavale i omogućavale nesmetan vjerski, kulturni i društveni razvitak katolika i pravoslavnih. Jedan od prvih političkih poteza osvajača Bosne Mehmeda-El-Fatiha bio je izdavanje ahdname (povelje), kojom se nemuslimanskim podanicima Bosne jamči puna vjerska sloboda. Ova Fatihova povelja, eklatantan primjer vjerske tolerancije, nije ništa drugo nego manifestacija primjenjenih propisa islama o dužnostima muslimana prema inovjernom susjedu, koji su bili uviek usmjereni na razvijanju prvotnih klica dobra, usađenih u ljudskim dušama i razvijanju onih čovječanskih kvaliteta plemenitosti, vjerske podnošljivosti, pravice i poštenja, po kojima čovjek jeste čovjek. Gdje god su muslimani predstavljali većinu i živjeli izmiešani s inovjernicima, ovima je do pune mjere bio zajamčen životni integritet, sloboda vjere i nesmetan gospodarski i kulturni razvitak. Tako je prije bilo u Španjolskoj, Siciliji, a danas i prije u Egiptu, Turskoj, Iraku, Perziji i Siriji, gdje harmonični odnosi muslimana sa svojim inovjernim sugrađanima, pripadnicima mahom malobrojnih kršćanskih sekti, omogućuju normalnu političku i kulturnu izgradnju dotičnih zemalja. Kao primjer i suradnje i vjerske tolerancije pružaju nam se danas Libanon, Egipat i Palestina. Libanon, obkoljen morem muslimana, slobodna je kršćanska republika. U Egiptu kršćanski Kopti vrše jak politički upliv na unutrašnju i vanjsko-političku orientaciju zemlje, dok se u Palestini uz bok muslimanskih Arapa bore kršćanski Arapi protiv zajedničkog neprijatelja za očuvanje nacionalne slobode zemlje, tako svete i muslimanima i kršćanima.

Prodirući na Balkan islam, nošen po Turcima, izjednačivao je na poluotoku ljude pravima i pred zakonom. Za trajanja islamiziranja balkanskih zemalja i prodiranja turskog političkog gospodstva, vladale su nesnošljive gospodarske prilike, koje su gušile seljake. Dok je primjerice u Dušanovoj Srbiji za “male ljude“ – kako se nazivaju u jednoj povelji Stevana Prvovjenčanog – bezpravni seljaci (merops, sokolnik, sobar ili otrok – a osobito za otroke vladalo rimsko-bizantsko načelo “stvar koja nema osobnih prava“), dotle Turci donose jedan bolji društveni poredak, koji izključuje oštre staležke razlike i izjednačuje muslimane i nemuslimana u svim dužnostima i pravima. Onda nije teško protumačiti nagli proces islamiziranja balkanskih zemalja. S pravom je prije nekoliko godina jedan srbski pisac napisao da se u razdoblju naglog rasprostiranja turske političke moći na Balkanu nije samo radilo o vojničkoj, nego prije svega o moralnoj premoći osvajača.

Tako su i u Bosni Turci, kao donositelji islama, stvorili usklađene međuvjerske odnose. Za vrijeme turskog gospodstva tvorile su Bosna, Dalmacija, Slavonija, Srbija, Bugarska i Albanija u vjerskom pogledu pravi mozaik, jer se je na jednom te istom etničko-nacionalnom prostoru razvijao vjersko-društveni život različitih vjerskih skupina (muslimani, katolici, pravoslavni i židovi), koje su u duhovnom pogledu gravitirale prema posve oprečnim žarištima.

Iako su zauzimali dominantan politički položaj nisu muslimani ni u Bosni, a ni u drugoj zemlji vršili fizička istrebljenja svojih nemuslimanskih sugrađana, niti su im uništavali imetke i rušili svetinje. Da muslimani u Herceg-Bosni, Sandžaku i drugim dielovima osmanlijskog carstva nisu zauzimali korektan stav i poštivali osobni integritet i vjerska uvjerenja nemuslimana, ovih bi nestalo u potresima prošlosti prosto iz razloga što su predstavljali manjinu. Da smo mi gajili agresivne namjere bilo prema komu, mi smo ga mogli kroz pet stoljeća likvidirati, da mu se danas ni za trag ne zna.

Povijestna je činjenica, da su se katolici, predvođeni otcima Franjevaca, u Bosni mirno i nesmetano razvijali i vjerski i kulturno, kao što je znanstveno utvrđeno, da je pravoslavni element, kako onaj u Srbiji tako i onaj u Herceg-Bosni i Sandžaku, uživao sva građanska prava, koja su pripada i muslimanima. Dostatno je navesti činjenicu, da je upravo pećka patriaršija, koja je od 1459. bila pod vlašću ohridske autokefalne arhijepiskopije, ponovo po Turcima obnovljena 1557. Prije toga (1539. godine), dakle u Tursko doba, u srbskim zemljama je uspostavljena prva Gutembergova tiskara.

Niko nije ni pomišljao da dirne u vjerski život, koji se je razvijao po katoličkim i pravoslavnim crkvama i samostanima razasutim po čitavoj Bosni, Hercegovini i Sandžaku. Tolerancija, koju su muslimani ovih zemalja pokazivali prema kršćanima i židovima, rietka je a možda i jedinstvena u povijesti europskog kontinenta. Muslimani su u svojoj vjerskoj toleranciji i u svom silno razvijenom osjećaju samilosti i čovjekoljublja, poznatom pod imenom “merhamet“, koji je ovjekovječila i narodna pjesma i predaja, nekada prelaizili granice koje u stanovitim trenutcima ne dozvoljava borba za obstanak i tako išli na uštrb vlastitih probitaka. Mi s punim pravom tvrdimo, da je islam putem tolerancije, koju je do mogućih granica razvijao kod svojih vjernika, najsnažnije utjecao na oblikovanje duhovno kulturne fizionomije zemalja jugo-istočnog sektora Europe, dok se ovaj nalazio u sklopu turske imperije.

No kada se politička ravnoteža na Balkanu izmienila na štetu turske državne ideje muslimanima se nije istom mjerom uzvratilo. Uzimamo primjer iz nedavne prošlosti. Kako je poznato Saint Germainskim ugovorom (od 1919.) bosansko-hercegovačkim muslimanima je bila zajamčena vjerska sloboda kao održavanje džamija, grobalja i drugih vjerskih ustanova. Ali s onu stranu Drine ti su se propisi međunarodne konvencije kroz cielo vrieme života u bivšoj državi javno gazili. Porušen je čitav niz džamija i drugih vjerskih spomenika, izvlašteno bezbroj vakufskih objekata i uništeno toliko vjerskih svetinja. Muslimani albanske narodnosti, otrgnuti od svoje matice, naročito su bili proganjani, iako je Esad-paša u svoje vrijeme učinio velikih usluga tlačiteljima naroda albanskog jezika i krvi.

Kad je nakon Prvog svjetskog rata na ovom prostoru uspostavljena nova politička konstelacija, koja nas je kulturno i gospodarski podrivala, oni isti, kojima smo omogućili obstanak, te gospodarski i vjerski razvitak u prošlosti, uzvratili su nam dug pokoljima, koji su počeli u Hercegovini, da se završe u Šahovićima u Sandžaku. Drugi je svjetski rat dao samo priliku da eksplodiraju prividno natrpani slojevi životinjstva, kojim se je okomio naš neprijatelj u ludilu strasnog uništavanja svega onoga što je muslimansko. Tom se prilikom ponovo obistinila ona narodna, da vuk dlaku mienja, ali ćudi nikada, koja bi izražena suvremenim rječnikom nakon nedavnih stečenih izkustava mogli prevesti: Naš neprijatelj kapu mienja, ali ćud nikada.

Između klanja u prošlosti i ovih današnjih, koja se vrše nad muslimanskim elementom postoji očiti kontinuitet koji će se sveudilj nastaviti do podpunog fizičkog istriebljenja ako se kao kolektiv ne probudimo i sagledamo pogibelj, koja nam prieti danas i sutra. I onim najsentimentalnijim treba da bude jasno, da je tolerancija etična i moralna ako postoji recipročna uzajamnost, da tolerancija ne samo da ima svoje granice nego da nekada može biti i porazna, ako iz događaja ne bi povukli potrebne konzekvence.

Ne smijemo se zavaravati ispraznim tlapnjama, nego moramo spoznati da isti neprijatelj, svrstan iz čisto taktičkih razloga u dvie naoko oprečne fronte, nesmiljeno nasrće na naše živote. Povijest, ta magistra vitae, bez ikakvog obilaženja nam govori, da u vremenima bitaka i uništavanja, kakva su naša, narode ne spašava puka sentimentalnost, nego jedino napon svih duhovnih i materijalnih snaga, usmjerenih zajedničkoj obrani.

Nas bi nestalo ako bi se mi sentimentalnošću odupirali balkanskom hajdučkom mentalitetu. Savezno s tim smatramo potrebnim ovdje napomenuti da postoje duboke psihološke razlike između čovjeka balkansko-bizantijske orientacije, i čovjeka koji se oblikovao u etičkom krugu islama bilo na Istoku bilo na Zapadu. Ovaj potonji tip čovjeka bio je uviek nosilac viših kulturnih i ćudorednih vrednota, koje su stvarale atmosferu međuvjerske podnošljivosti. U odlike islamskog tipa čovjeka spada čovjekoljublje i osjećaj samilosti koji nikada ni u ratu nije zatajio. Muslimanski tip čovjeka pokazao je moguću mjeru čovječnosti ne samo u prošlosti nego je pokazuje i danas na kućnom pragu, braneći ugroženi život i čast porodice. Tu odliku treba i u budućnosti zadržati, ali ne i sentimentalnost prema krvavoj pestnici, što bi predstavljalo ne samo zločin prema sebi, nego i samoubilački potez. A mi to ne smijemo dozvoliti, kada se radi o našim glavama i svetinjama.

Mi nećemo niti možemo udešavati svoj stav prema vjetru ili onako kako je to nekome u interesu, da nas što prije likvidira. Tim prije što mi nismo ničiji privjesak, nego smo svoji i živimo na svom. Mi smo uviek znali što hoćemo i danas znademo, a to je, da se održimo kao muslimani, da živimo na prostoru koji je naš i da podržavamo najbolje susjedske odnose sa svima dobronamjernim ljudima.

Nikad nismo bili pobornici šovinizma. Naše domoljublje nikad nije bilo obilježeno ekskluzivizmom, nego je uviek bilo kulturno i tolerantno, pa je kao takvo omogućavalo život i razvitak i drugima osim nas. Ali naša tolerancija ne može ići dotle da mi mirno gledamo uništenje. Ako neko misli da našoj toleranciji nema granica, taj se ljuto vara, jer u trenutcima opasnosti kakve proživljavamo sada, naš obstanak traži da se priberemo u svrhu samoobrane. To je kategorički imperativ naše stvarnosti, pred kojim trebaju pasti sve prepreke. Kao i u prošlosti, tako i danas moramo posegnuti za kolektivnom samoobranom. Opet se moramo povratiti poviesti, koja nam govori, da su hrvatski muslimani kroz čitavu svoju prošlost u trenutcima svoje ugroženosti kao cjelina reagirali na sve opasnosti, koje su dolazile iznutra ili s vana. Dovoljno je podsjetiti na bitku kod Banja Luke 1737., za vezirovanja Ali-paše Hećim Oglua, na okupaciju Bosne i Hercegovine, te na Džabićev pokret od 1900. – 1908. U svim tim događajima hrvatski su se muslimani listom dizali, ne prezajući ni pred najvećim opasnostima.

Sasvim je opasno podilaziti neprijatelju, posebno pak našem, koji nikada otvoreno ne napada niti vodi častan rat, nego napada uviek iza leđa i plota, vršeći okrutnosti nad golorukim i nejakim. Zato smo stradali što odmah u početku nismo reagirali kao cjelina. No animalnost, podgrijavana strastima za ubijenjem i rušenjem, biesom i mržnjom, nikada nije bila trajna, nego je ubijala samu sebe. Nositelji animalnosti, u konkretnom slučaju naši neprijatelji, koji već tri godine rade na našem uništenju, na koju će se sunovratiti u crnu propast, na što nas upućuje i svemirski moralni zakon, da zlodjela ne mogu ostati neplaćena i da od mača gine onaj koji ga prvi poteže.

Naša je borba sveta ali i častna. Ne vršimo presezanja na tuđe živote i zemlju nego branimo sebe na svome. U takvoj borbi savjest Europe i čovječanstva, naročito svjetskog muslimanstva trajno će biti na našoj strani. Tu je izvorište našem optimizmu, s kojim proniknuti idemo u susret novim krupnim svjetskim zbivanjima, koja će odlučiti završetak drugog svjetskog klanja.

Događaji su nas, kao i bezbroj puta u prošlosti, postavili pred oštru dilemu: život ili smrt, odpor ili uništenje. Opet je nastupio trenutak, kada naša kolektivna odporna snaga, koja ni u najtežim razdobljima naše povjestnice nije zatajila, treba da odlučno odgovori na sve udarce, koji idu za našim uništenjem. Ozbiljnost vremena, koja proživljavamo, traži od nas, kao nekad od Kartažana, da sve od sebe učinimo. U smrtnoj opasnosti uništenja, koja im je zaprietila, Kartažani se listom digoše na oružje i obranu i da bi se oprli porušiše svoje domove i palače, da zadobiju građe za ratne naprave, žene pokloniše svoj nakit za oružje i odrezaše sebi kose, da od njih načine tetive za lukove.

IZVOR: STAV (Bećir Mustafić)