Iz bošnjačke perspektive: Podsjećanje na suštinu palestinskog pitanja

Arapsko-izraelski sukob je je najdugovječniji konflikt u modernoj historiji. Također, Izrael je jedina preostala kolonija zapadnog imperijalističkog svijeta koja bez obzira na genocide, zločine i otimačinu palestinske zemlje i dalje ima podršku zapada koji uprkos tome sebe smatra zaštitnikom ljudskih prava i demokratije. Zbog takvog odnosa svaka eskalacija sukoba u Palestini je lakmus papir na globalnom i lokalnom nivou za razlikovanje onih koji se rukovode interesima ili ne smiju javno iznjeti stav i onih koji su principijelno protiv svakog agresora.

Mnogo je primjera u svjetu gdje su mali narodi zadnjih desetljeća se izborili za nezavisnost na osnovu historijskog prava na domovinu i državnost, ali kad su u pitanju Palestinci očito je da se pravi izuzetak.

Pitanje stradanja Palestine nije samo muslimansko pitanje nego ispit za čovječanstvo na kojem ono uporno pada na ispitima od 1948. godine. Od tad se svijet mnogo promjenio ili se možda opet vratio u blokovsku podjelu, ali samo je patnja Palestinaca i licemjerstvo Zapada konstanta.

U našem narodu ima jedna kletva koja se odnosi na lični nivo, ali u geopolitičkom smislu može biti primjenjiva. Kao da se kletva „Da Bog da se zabavio o sebi“ ostvarila na veći dio Bošnjaka koji se se zabavili sobom, odnosno dunjalukom pa sve što se dešava izvan njihove mahale smatraju nebitnim. Svjet je odavno postao globalno selo i funkcioniše po zakonu spojenih posuda, a slični interesi naših agresora su odavno postali prostor saradnje sa cionističkim režimom.

Neko je lijepo opisao značaj jevrejskog prisustva u bosanskohercegovačkom društvu kao čurokot na ramazanskom somunu. Zbog toga i univerzalnih vrijednosti stalno moramo podsjećati na razliku između Jevreja i cionista, ali ne smijemo zaboraviti da je spašavanje Jevreja iz Sarajeva pod opsadom bio uslov Izraela Miloševićevom režimu za prodaju oružja. I dok su se sarajevski Jevreji preko aerodroma izvačili na sigurno mogli su vidjeti „svoja“ slova na ostacima granata koje su dolazile sa srpskih položaja.

I dok je Tel Aviv bio uz Beograd u isto vrijeme podrška američkih Jevreja je bila presudna da se u najvažnijim medijima Milošević predstavi kao „balkanski kasapin“ što je bio jedan od najvećih ratnih uspjeha naše diplomatije.

U međuvremenu izraelski kapital i lobi je ovladao zapadnim Mostarom i vjerovatno je imao jednu od presudnih uloga u formiranju nametnute Federalne vlade. Da, one silne čestitke na bilbordima u gradovima gdje žive Bošnjaci su bili dio šire pripreme za promjenu imidža Izraela u našem društvu što se odavno osjeti i kroz stavove ili šutnju pojedinih bošnjačkih političara i intelektualca. Ali taj imidž se ne može promijeniti, agresor je agresor, bilo da se radi o Rusiji ili Izraelu.

Piše: Sanadin Voloder

Džemaludina Latića proganja putovnica i sjećanje na zagovaranje podjele Bosne

Džemaludin Latić odgovorio je putem portala svoga brata „The Bosnia Times“, podlistka Radončićevog „Avaza“, bivšem reisul-ulemi Mustafi ef. Ceriću na kritike. Cerić je putem društvenih mreža reagirao na Latićev tekst na istom portalu pod naslovom „Bog pomaže hrabre, a ne ljigavce“. Štošta je Latić nadrobio u svojoj reakciji. I da nije iznesenih lažnih tvrdnji i kontradikcija, na ovaj bi se polupismeni uradak bilo ispod časti osvrnuti. Stoga ćemo se zadržati samo na nekoliko bisera.

Kada čovjek pukne od kibura, onda slabo kontrolira svoje misli, a još teže mu je prenijeti ih suvislo na papir. Upravo se to dogodilo Latiću senioru u ovoj reakciji na Cerićev tekst. Latić u početku teksta piše o muslimanskom i bosanskom narodu u kontekstu navodne izdaje „dinastije“ Izetbegović. Nije zgoreg napomenuti ovom ideologu (kako se sam naziva) bošnjačke stranke da prvo brka demos i etnos, a onda etnos naziva komunističkim terminom – muslimanski narod. No, da čak niti tu nije dosljedan, pokazuje nekoliko redaka dalje kada taj isti narod naziva bosanskomuslimanskim/bošnjačkim. Na kraju se teksta ipak vraća prvotnoj terminologiji. Dakle, kako ozbiljno shvatati čovjeka koji u jednom kratkom tekstu dva puta mijenja nacionalni identitet?

Zatim navodi da je odbio Aliju Izetbegovića kada je ovaj navodno od njega tražio da se „kao nezvanični a stvarni ideolog SDA i najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne obrati borcima Armije RBiH, bosanskomuslimanskom/bošnjačkom narodu i ostalim domoljubima/rodoljubima, i piše kako je podjela Bosne najbolja opcija za nas i da je to gotova stvar u međunarodnim krugovima“.

Ovdje samo važno napomenuti da je baš Latić u sedmičniku čiji je najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne bio objavio tekst o podjeli Bosne, i to u pravcu razmjene teritorija, pogodit ćete – od četnika okupirane teritorije za Sandžak. I to, na vlastitu inicijativu. Valjda kao ideolog, onaj „stvarni“. Volio bi Latić da ga se smatra ideologom SDA, po uzoru valjda na Gabrielle D'Anunzia ili Milu Budaka, barem Ivana Aralicu, koji su se smatrali nacionalnim književnicima – ideolozima Benita Mussolinija, Ante Pavelića i Franje Tuđmana. No, previše je svjedoka koji znaju da u SDA nije bilo niti zvaničnih niti nezvaničnih ideologa.

Jedino što stvarno jeste istina da se Alija Izetbegović stalno konsultirao i sa svojim neistomišljenicima, pa su neki, poput Latića, umislili kako su oblikovali ideologiju stranke.

 Ponosno Latić tvrdi da je Aliji Izetbegoviću za života i našoj javnosti govorio: Ja neću da učestvujem u podjeli Bosne na tri unije! Na ovoj se rečenici vidi koliko je Latić upućen. Nije se Bosna, po Owen-Stoltenbergovom planu, trebala dijeliti na tri unije, već je trebala biti transformirana u uniju triju republika. Niti to ne zna, a smatra se ideologom SDA. Kakav nepodnošljiv kibur. Da laži postaju patološke, svjedoči i njegova tvrdnja da je na podjelu rahmetli Alija nagovarao i naše generale, i naše parlamentarce, i akademika Muhameda Filipovića, i neke naše prijatelje ambasadore... i svi su to odbijali.

Naravno, svjedoka niti jednog, Latiću treba vjerovati na riječ. Onu ideologa stranke koji ne zna ni kako se to Bosna trebala dijeliti. Teško bi se pisalo Aliji Izetbegoviću da se na savjete ovakvog „ideologa“ trebao oslanjati.

Navodeći kako je izašao iz Sarajeva 1992. i šta je radio izvan zemlje, a u pokušaju da se prikaže onime što nije bio, iznio je niz samooptužujućih činjenica. Prvo, Hasan Čengić je u julu 1992. imenovan za koordinatora logistike i došao je u Zagreb. Dotad je koordinacija nabavke svakovrsne pomoći realizirana preko Kriznog štaba Muslimana Hrvatske. On tvrdi da je u Hrvatsku došao u julu. Pa kada je onda to silno radio za naoružavanje i organizaciju multinacionalne mreže za naoružavanje Armije Bosne i Hercegovine? Nekoliko dana u julu 1992? Stvarno je ultrasposoban. Ili uopće nije radio to što tvrdi.

Nadalje, Latić je priznao je da je dobio putovnicu RH u doba kada mnogi Bošnjaci u Hrvatskoj, čak u njoj i rođeni, to nisu mogli niti sanjati. Putovnica ili pasoš mogu se dobiti od nadležnog ministarstva ako je ispunjen prvi uslov – državljanstvo. Neke zemlje, pa i Hrvatska, istaknutim pojedincima koji su zaslužni za njezinu promociju, odbranu, interese, nauku, kulturu i slično nagrađuje počasnim državljanstvom. Čime je to onodobni Latić, od svega 35 godina života i s objavljene dvije zbirke pjesama nabožnog karaktera te oreolom političkog zatvorenika zadužio Hrvatsku? Ili ju je tek trebao zadužiti? Naprimjer prijedlogom o zamjeni od četnika okupiranih teritorija za Sandžak. Ili današnjim brkanjem pojmova Bosanac/Bošnjak/ Musliman.

Da ga ipak proganja sjećanje na vlastito zagovaranje podjele, pokazao je optužujući Aliju Izetbegovića da je nagovarao sve živo da se prihvati podjela Bosne kroz uniju triju republika, što je bila suština Owen-Stoltenbergova plana.

Konačno, još je previše živih svjedoka koji se sjećaju kako Latić nije, po dolasku Hasana Čengića, u Zagreb otišao, dakle u julu 1992. prvim helikopterom UN-a u Sarajevo, već je u Zagrebu nastavio živjeti i uređivati sedmičnik „Ljiljan“, koji je izlazio u tom gradu. Sve do hapšenja bošnjačkih intelektualaca koja su počela u julu 1993, kada je, doduše ne helikopterom UN-a, pobjegao u Ljubljanu, s cijelom redakcijom „Ljiljana“, koji se do kraja rata izdavao u Sloveniji. Pod dirigentskom i ideološkom palicom Džemaludina Latića.

Stav.ba

Omer Nakičević na korak do stote godine: Ništa ne radim, samo čitam i pišem

bajro perva u posjeti omeru nakicevicu

S Duranom Mrnđićem, urednikom dvotomne knjige Mustafa Busuladžić – sabrani radovi (1932.-1945.), i
Mehmedom Alagićem, nastavnikom vjeronauke i nekadašnjim učenikom Gazi Husrev-begove medrese, u
Sarajevu posjećujem akademika prof. dr. Omera ef. Nakičevića. Iako je u desetoj deceniji života, sada mu
je 97. godina, zdravlje ga dobro služi. Zatekli smo ga za sofrom. Koliko se moglo vidjeti, još uvijek je
dobrog apetita. Ručak mu je bio predah od silnog čitanja i pisanja. Bio je okružen knjigama i novinama.
Zaključili bismo da on u ovim godinama ništa ne radi osim što – čita i piše. Nakon pitanja za zdravlje i
ugodnog razgovora uz domaći čaj, Mrnđić mu uručuje knjigu Mustafa Busuladžić i zahvaljuje na pomoći
koju je pružio prilikom njenog pripremanja za štampu. Obradovan ovim poklonom, kazao je: „Rahmetli
Mustafa i ja nismo bili toliko bliski, ali iz poštovanja šta je on uradio i što je proživio približio sam mu se. I
ovo naše današnje druženje lijepo je sjećanje na rahmetli Mustafu. Jedan njegov učenik iz Šerijatske
gimnazije, u kojoj je Mustafa predavao historiju islama, dok bi šetao po učionici, govorio je: 'Da ostanem,
ne znam smijem li, nisam ništa kriv, da idem, ne znam kako da idem.' Drago mi je da je ova knjiga
ugledala svjetlo dana.“

Devamını oku...

Bošnjačka buka, bijes i laži: Jalove rasprave ljudi koji pojma nemaju zašto je zahtjev za revizijom propao




Društvene mreže su zatrpane uglavnom nesuvislim pričama o propasti pokušaja Revizije presude u sporu koji je BiH vodila protiv Srbije pred Svjetskim sudom pravde  u Hagu (International Court of Justice). Riječ je o presudi od 27. februara 2007., kada je taj sud potvrdio da se u Srebrenici dogodio genocid te da je Srbija odgovorna što nije učinila dovoljno da taj najteži zločin spriječi, te o odbijanju Revizije te presude.

 
 

Danima već traju isprazne iliti šuplje priče koje se nadovezuju na izjave Nevenke Tromp, dobitnice nagrade Kantona Sarajevo. Ispostavlja se da niko pojma nema o stvarnim događajima u Sudu pravde.

Bošnjaci, koji su žrtve genocida, o toj presudi gotovo i nisu imali stav, niti se ikada govorilo javno o daljim koracima zbog ius cogens (obavezujuće) norme, koja je pravo iznad svakog prava. Gotovo šest godina trebalo je da se presuda Međunarodnog suda pravde prevede na bosanski jezik.

Nakon presude 2007. za genocid u Srebrenici, u martu 2017. Međunarodni sud u Haagu odbacio je zahtjev za reviziju presude protiv Srbije za agresiju i genocid. Sekretar Suda pravde ICJ-a Philippe Couvreur posebnim je pismom izvijestio članove Predsjedništva BiH kako je sud zaključio da nema osnove za pokretanje postupka revizije, jer, prema njegovoj tvrdnji, niti jedno tijelo državne vlasti u BiH o tome nije donijelo odluku. Praktično, bilo je to samo mjesec nakon predaje Revizije, Sud pravde je odbio zahtjev BiH.

Činjenica je da su podršku reviziji presude dala tri velika svjetska pravna autoriteta Van den Biesen, Alain Pellet i David Scheffer.

Kada je advokatski tim BiH najavljeno došao pred Sud pravde, registrar (sekretar) Couvreur je odbijao da prihvati zahtjev za revizijom presude iz 2007. godine. Činjenica je da registrar Suda ima ogromne ovlasti. Naime, njega imenuje Sud i on ima dvostruku funkciju: sudsku i diplomatsku, s jedne strane, i administrativne, s druge. U statusnom pogledu registrar Suda je izjednačen sa pomoćnikom Generalnog sekretara UN-a.

No, i pored svoje diplomatske i druge moći Couvreur ipak nije imao pravo niti mogao odbiti zahtjev za revizijom pred vratima suda iako je to uporno pokušavao.

Zahtjev za revizijom podrazmijevao je novu presudu Suda pravde kojom bi se utvrdilo da je jedini pravni lijek koji može upotrijebiti stranka koja je nezadovoljna presudom – revizija. Zahtjev za reviziju presude može se podnijeti ako se zasniva na otkriću neke nove činjenice od odlučujućeg značaja, koja nije bila poznata Sudu u vrijeme donošenja presude 2007 godine.

Sve je urađeno formalnim odbijanem zahtjeva za reviziju, pa niko nije obraćao pažnju na meritum. U odnosu na prvu presudu u sadržaju revizije su se našli oni do tada tajni stenogrami sjednica Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) SR Jugoslavije.

Postupak revizije se otvara presudom Suda kojom se izričito utvrđuje postojanje nove činjenice, priznajući joj svojstvo da u tom sporu posluži kao osnov za reviziju, uz izjavu registrara da se zahtjev uvažava.

Kad je konačno Couvreur prihvatio zahtjev koji mu je delegacija BiH jedva uručila, moglo se pretpostaviti kako će slučaj završiti. Revizija je do danas potpuna novina u procesima Suda pravde, a na neki način problematizirala njegov rad. Registrar je stvar organizirao tako da se Revizija presude odbije. Nije čak poznato je li sud i u kojem sastavu raspravljao o ovom zahtjevu.

Pravilo je da Sud zasjeda u punom sastavu i tada kvorum čini devet sudija. Međutim, postoji mogućnost da se uz pristanak stranaka u sporu postupak vodi pred specijaliziranim vijećima prema sporovima koji se vode i zbog ubrzavanja sudskog postupka. Sud može na ovaj način da obrazuje jedno ili više vijeća za posebne vrste sporova, koji se sastoje od najmanje trojice sudija, prema odluci Suda. Presuda izrečena od strane ovih vijeća ima jednaku pravnu snagu kao i presuda koju izriče Sud u punom sastavu.

Koliko je poznato po zahtjevu za Reviziju tužbe od BiH raspravljano je na posebnom vijeću sa troje sudija koji su predmet jednostavno odbacili jer nema saglasnost Predsjedništva BiH. Dakle, Sud je mogao presuditi da postoje novi vrijedni dokazi u odnosu na presudu iz 2007. godine. Kada Sud ispituje da li je nadležan ili ne, on, ustvari, ispituje da li u tom smislu postoji pristanak stranaka. On ispituje da li ga je država koja se pojavila pred njim kao strana u sporu zaista ovlastila da riješi taj spor. Nema sumnje da je akreditacija Sakiba Softića iz 2002. važila i te 2017., ali je iz svojih razloga Sud tražio novu legitimaciju. Koju naravno Softić pored dva člana Predsjedništva Mladena Ivanića i Dragana Čovića nije mogao dobiti, zbog njihovog izričitog odbijanja. Danas se to Čovićevo odbijanje tužbe za genocid može tretirati kao legitimno predstavljanje. Danas se Ivanić pojavi na TV i da izjavu kojom se napravi lud i ustvrdi ono što ne može niko znati: Da (ni)su postojali novi dokazi za tužbu BiH protiv Srbije. Čini to da bi zakuhao kod onog glupljeg dijela konzumenata.

U međuvremnu se pojavila u javnosti činjenica o posjeti tadašnjih funkcionera BiH Denisa Zvizdića i Safeta Softića Aleksandru Vučiću gdje je razgovarano o zahtjevu za reviziju presude iz 2007. Zvizdić je objavio da su on i Softić tamo boravili prema pozivu jednog ministra u Vladi Srbije. Ispostavilo se da se radi o Rasimu Ljajiću.

Uostalom ništa se ni Softić ni Zvizdić, pa ni Vučić nisu pitali u zahtjevu za reviziju presude iz 2007. Prema Statutu Suda neophodno je bilo obavijestiti Srbiju da će se pokrenuti postupak revizije presude iz 2007. Da li je za te uslove znao neko iz BiH nije poznato, ali odlazak Zvizdića i Softića na poziv srpskog ministra Rasima Ljajića se savršeno uklapao u tu vrstu ispunjenja obaveza BiH, iako je sve na kraju bilo uzaludno.

Upravo taj sastanak je tretiran kao nekakav izdajnički dogovor. Nisam siguran da su Zvizdić i Softić uopšte znali za tu obavezu prema Statutu Svjetskog suda pravde.

Naravno, koliko se zna, tročlano vijeće koje je hitno oformljeno u Svjetskom sudu pravde odbilo je zahtjev BiH, pozivajući se na nepristanak članova Predsjedništva (pismo koje je Sud dobio od Mladena Ivanića i Dragana Čovića (koji reviziju nije podržao u svojim javnim istupima).

Nažalost, pokušaj revizije nije dalje otišao od pokušaja, jer je Sud pravde, preciznije tročlano skraćeno vijeće to u startu odbilo.

Revizija je zaustavljena na neprihvatanju nadležnosti. Stara nadležnost Softića je bila deponovana kod Generalnog sekretara UN-a tokom prvog porcesa. Sekretar UN-a je prepise izjava dostavio članicama Statuta i registraru Svjetskog suda pravde. Registrar Couvreur je mogao zahtjev uzeti ozbiljno, ali svjesno je to odbio uraditi.

Nedavno je reis Husein ef. Kavazović rekao sa smo mi "mali narod". Da ne bi bilo zabune, svaka od stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Kina) imaju svoje stalne sudije u Međunarodnom sudu pravde.

Pravilo o "geopolitičkom sastavu radnog stola" postoji, uprkos činjenici da o tome ne govori nijedna odredba u samom Statutu Suda. Uostalom velike sile i biraju većinu sudija Suda pravde sa svojim utjecajem u UN-u.

To što se Srbija izvukla sa krivicom za nesprječavanje genocida bila je stvar njihovog diplomatskog lukavstva. Naime oni su za svog advokata izabrali Iana Brownleia, jedno od najvećih imena u međunarodnom pravu. Predavao je polovici od 15 sudija Suda pravde, bio nadređen i predsjednici ICJ Rosalyn Higgins. Druga polovina je učila od njega. Čudo je da smo 2007. dobili bilo kakvu presudu.

Brownlie je umro 2010., nepune tri godine nakon presude.

Jedini koji je kao anglosaksonski pravnik i svjetski ugledan čovjek mogao dostojno zastupati tužbu pred Sudom pravde bio je Muhamed Šaćirbey. Uz pomoć velikih pravnih umova Van der Biesena, Alaina Pelleta moglo se te 2007. oduprijeti Brownleiu i kombinacijama Srbije.

Ali, godinama prije, 2000. godine, mediji u BiH su Šaćirbeya optužili za korupciju, pa je počeo njegov progon. Premda je oslobođen 2003. počela je druga vrsta progona i to od Ministarstva pravde BiH i pravosuđa koje je sljedećih godina tražilo njegovo izručenje. Uglavnom on je držan po strani od procesa u Hagu jer su se zahtjevi za izručenje BiH i njegovih žalbi institucijama u SAD smjenjivali sve do 2007. godine, a onda je 2009. rečeno da je napravljena greška i da se procesi protiv Šaćirbeja više neće voditi.

Bila je to obična igra prevare. Sve je palo pred vratima zgrade u Haagu.

Tadašnje pacersko političko Sarajevo nije bilo doraslo ovakvim podvalama, pa je uništavalo sve oko sebe. Moglo bi se reći, kao po zahtjevima iz Srbije. Uostalom, malo se šta promijenilo do danas. Tadašnji ministar pravde Slobodan Kovač, kojeg su sarajevski mediji gotovo ismijavali zbog nezgrapnih javnih istupa i izjava, za pet godina mandata od decembra 2002. do novembra 2007., odradio svoj posao perfektno. Iz tog je ministarstva stalno zahtijevano izručenje Šaćirbeya, koji je tako držan daleko od Haga i sudskog postupka. Naravno, nisu u ovim igrama nevini ni mnogi u vlasti BiH.

Bilo je vrijeme da se podsjetimo presude i upitamo zašto ne djeluje "ius cogens" norma, obavezujuće pravo zbog izvršenog genocida nad Bošnjacima? Gdje su posljedice po bh. entitet Republika Srpska, koja je osuđena za genocid? Do kada ćemo te posljedice čekati?

Štošta od mogućnosti za pravdu još postoji. U slučaju da neka od strana u sporu ne ispuni obaveze koje proizilaze iz presude, druga strana se može obratiti Vijeću sigurnosti, koje može dati preporuku ili odlučiti o mjerama radi izvršenja presude. Vijeće sigurnosti UN-a se kao organ zalaže za preduzimanje konkretnih mjera procjenjujući posljedice koje mogu nastati ako se ne izvrše presude Suda pravde.

Danas opet imamo samo jalove i neartikulirane rasprave od ljudi koji pojma nemaju zašto je zahtjev za revizijom propao i šta se tamo uistinu događalo. Oni prave zaglušujuću buku, vjerovatno dirigiranu od stranačkih lidera. Koji vjerovatno osim političke buke i bijesa i ne proizvode ništa normalno.