Udruženje Mladi Muslimani

Uskoro će formiranje neovisne palestinske države biti stavljeno na glasanje u Generalnoj skupštini UN-a. Prema priznanju nekih zvaničnika cionističkog režima, ovo je svojevrstan tsunami za vladu u Tel Avivu, tsunami koji bi ovome režimu mogao donijeti sudbinu aparthejdskog režima u Južnoafričkoj republici. Zato je Tel Aviv, uz svesrdnu pomoć Washingtona pokrenu opsežna nastojanja da spriječi ovaj tsunami. 

Do sada je 100 država svijeta zvanično priznalo Palestinu kao neovisnu državu, a pitanje priznanja palestinske neovisne države uskoro će se naći na dnevnom redu zasjedanja Generalne skupštine organizacije Ujedinjenih nacija. Kako navode izraelski političari, priznanje Palestine kao neovisne države za Tel Aviv znači smrtonosni tsunami koji će uzrokovati kraj ovoga režima. U nastavku donosimo prijevod teksta Noama Čomskog, glasovitog američkog mislioca i analitičara, koji je pod naslovom „Pažnja: Tsunami u Izraelu“ objavio na inetrenet portalu Turthout.

Eidan Eufer, vrlo utjecajan industrijalac je u maju ove godine na jednom tajnom sastanku  u prisustvu velikog broja jevrejskih industrijalca i trgovaca, upozorio „mi se velikom brzinom pretvaramo u Južnoafričku republiku. Sve jevrejske porodice će osjetiti eksploziju ekonomskih sankcija“.

Glavni razlog za zabrinutost jevrejskih privrednih magnata jest sljedeće zasjedanje Generalne skupštine UN-a na kojem će palestinski zvaničnici pokrenuti pitanje zvaničnog priznanja Palestine. Nekadašnji ambasdor Izraela u Ujedinjenim nacijama Den Gilerman je na spomenutom susretu jevrejskih privrednika upozorio: „dan nakon što se proglasi zvanično priznaje neovisne palestinske države, kako je predviđeno; počinje bolan i začuđujući proces našega pretvaranja u Južnoafričku republiku. Izrael će biti omražena i odbačena zemlja, izložena međunarodnim sankcijama.“

Jevrejski oligarsi su na ovom i narednim svoji tajnim sastancima ubijedili vladu da iskoristi prijedloge Saudijske Arabije i nezvanični ženevski sporazum iz 2003. godine, koji nakon detaljnih pregovora predstavnika Palestine i Izraela, nikada nije potpisan jer se Izrael ni Washington nisu složili sa njegovim sadržajem.

Ehud Barak, izraelski ministar odbrane je još u martu upozorio na ono što namjeravaju učiniti Ujedinjene nacije, također nazvavši to tsunamijem. Postoji naime bojazan da će se svijet, na temelju odluke UN-a, okrenuti protiv Izraela, ne samo zbog njegovog kršenja međunarodnog prava, već i za nastavak nelegalnih aktivnosti na okupiranoj teritoriji. Sjedinjene države i Izrael pokrenuli su niz diplomatskih aktivnosti kako bi se Izrael spasio od nagoviještenoga tsunamija. Ako ta njihova diplomatska nastojanja ne urode plodom, Palestina će biti zvanično priznata kao neovisna država.

Palestinsku neovisnost do sada je priznalo više od stotinu država. Viktor Katan u američkom časopisu za međunarodno pravo piše kako su Francuska i još neke evropske zemlje: „Podigle nivo svojih političkih predstavništava u Palestini do nivoa Amabasada i diplomatskih misija“.

Palestina je već dobila članstvo u nekim institucijama i agencijama Organizacije Ujedinjenih nacija, tačnije u svim osim UNESCO-a i Svjetske zdravstvene organizacije. Ove dvije organizacije nisu primile Palestinu iz straha da bi to moglo utjecati na njihove budžete, jer bi SAD mogle tada „zavrnuti slavinu“, a to nije mala stvar! Američki senat je u junu usvojio Rezoluciju kojom se prijeti da će Sjedinjene Države u slučaju palestinskog insistiranja na pokretanju procedure priznavanja kod UN-a, obustaviti svaku vrstu svoje pomoći palestinskoj vladi. U izvještaju londonskog Dejli telegrafa se navodi: „Susan Rise, ambasadorica u UN-u je upozorila da najveća moguća prijetnja budžetu ove Organizacije, odnosno američkom udjelu tog budžeta, jest to da njezine članice priznaju neovisnu palestinsku državu.“ Novi izraelski ambasador u UN-u Ran Pevezur, izvijestio je izraelsku štampu da bi ovaj akt Organizacije UN-a mogao izazvati nasilje i rat.

Vjerovatno će UN priznati palestinsku neovisnu državu u međunarodno priznatim granicama, koje obuhvataju Golansku visoravan, Zapadnu obalu rijeke Jordan i pojas Gaze. Izrael je 1981. godine okupirao Golansku visoravan. Ne treba ni napominjati da je to učinio kršeći rezoluciju Vijeća sigurnost UN-a. Proces izgradnje jevrejskih naselja i druge aktivnosti na tom planu, prema mišljenju međunarodnog suda pravde i Vijeća sigurnosti u očiglednom je proturječju sa međunarodnim propisima. Sjedinjene Američke Države i Izrael su u februaru 2006. blokirali pojas Gaze, nakon što je na tamošnjim izborima na vlast došla za njih nepoželjna partija – Hamas. U junu 2007. nakon uspjeha vojnog puča potpomognutog od SAD-a kojim je izabrana vlada, obruč oko Gaze biva još užim i čvršćim. Međunarodni komitet Crvenog križa je u junu 2010. godine osudio opsadu Gaze kao vid kolektivnog kažnjavanja kojim se očigledno krši međunarodno humanitarno pravo. Ova organizacija rijetko objavljuje ovako oštra izvješća. BBC je izvijestio kako je Međunarodni komitet crvenog križa ponudio jednu vrlo mračnu i tragičnu sliku Gaze: bolnice bez neophodne opreme, svakodnevno višesatno nestajanje struje, neupotrebljivost pitke vode, zatvoreni civili.

Ovaj ilegalni obruč oko Gaze ustvari je nastavak američko-izraelske politike iz 1991. godine, zahvaljujući kojoj je Gaza odvojena od Zapadne obale. Svaka politika koja bi rezultirala neovisnom palestinskom državom naići će na oštro protivljenje velikih sila. 

Američko-izraelska pobjeda izložena još jednoj, vrlo opipljivoj, opasnoti – brod slobode sa pismima podrške i humanitarnom pomoći. Na jednu takvu humanitarnu akciju u martu prošle godine Izrael je reagirao napadom svojih komandosa na humanitarni brod u međunarodnim vodama, što je veliki zločin. Tom prilikom poginulo je devet putnika broda, što je u cijelom svijet, osim u SAD-u naišlo na oštru osudu. Međutim u samom Izraelu Vlasti su uspjele ubijediti većinu svojih građana da su u tom događaju izraelski komandosi ustvari bili žrtve napada spomenutog broda. Ovo je još jedan eklatantan primjer potpuno iracionalne autodestrukcije koja rujinira izraelsko društvo. Trenutno SAD i Izrael svim silama nastoje zaustaviti Flotu slobode. 

Američka državna tajnica Hilari Klinton je praktično dala dopuštenje za primjenu sile protiv ove flote, rekavši kako „Izrael ima pravo na samoodbranu u slučaju da flota slobode uplovi u izraelske teritorijalne vode“. Dakle, u vode oko Gaze, kao da Gaza pripada Izraelu! Grčka je prihvatila da zaustavi brodove i spriječi njihovo isplovljavanje, iako su grčki zvaničnici, za razliku od Klintonove, eksplicitno spomenuli „morsku oblast Gaze“.

Grčka nešto ranije, 2009. godine, nije dozvolila američkim oružanim snagama da prilikom neljudskog izraelsko-američkog napada na Gazu, koriste grčke luke.  Međutim, Grčka je zbog velikog ekonomsko-finansijskog pritiska već žrtvovala svoju neovisnost, i sigurno neće dovesti u opasnost svoj, doduše neuobičajeni, integritet. 

Kris Gans, glasnogovornik Agencije za rad i humanitarnu pomoć OUN-a, organizacije koja pruža veoma važan obim humanitarne pomoći Gazi, je odgovarajući na pitanje: Nije li „Flota solobode“ svojevrsna spletka?, kazao kako je stanje potpuno obeshrabrujuće, te dodao: „Da nije bilo nikakve humanitarne krize, da život u Gazi, na svim razinama i u svim dijelovima Gaze nije ugrožen, bi li bilo potrebe za 'flotom slobode'?  (95 procenata vode u Gazi nije upotrebljivo za piće, 40 posto svih bolesti uzrokovano je zagađenom vodom, 45 posto radnog stanovništva je nezaposleno, nivo ovisnosti o humanitarnoj pomoći iznosi 80 procenata, nakon početka opsade siromaštvo stanovniak Gaze je utrostručeno). Hajde da se riješimo ovog zla po imenu opsada i izolacija, pa više neće trebati nikakvi brodovi.“

Diplomatski projekti poput strategije o palestinskoj državi i druge nenasilne metode i djelovanja, predstavljaju prijetnju za one koji su zajahali na kola sile i rata. SAD i Izrael nastoje očuvati svoje neodbranjive stavove; okupacija i destrukcija s jedne, te zbunjujuća priča o konsenzusu oko dugoročnog diplomatskog rješenja.

 

Ministarstvo unutrašnjih poslova Njemačke zatvorilo je IHH u Njemačkoj 11. jula 2010. pod tvrdnjom da je pomoć koja se pruža Gazi povezana sa Hamasom. Ministarstvo vanjskih poslova Holandije 28. aprila 2011. godine blokiralo je svu imovinu IHH Holandije pod tvrdnjom da sarađuju sa IHH Njemačke. IHH Holandije je preko svog advokata Nazmi Turkkoloma izrazio svoje protivljenje Ministarstvu vanjskih poslova i iznio odbranu 10. juna 2011., ali Ministarstvo je odbilo protivljanje i negativno odgovorilo na zahtjev IHH. Nakon toga obratili su se Sudu i 20. jula 2011. izašli na raspravu. Na ovoj raspravi prisustvovao je advokat Nazmi Turkkol, predsjednik IHH Husein Gunduz i sekretar Selami Yuksel, te su iznijeli sudu odbranu. Kao rezultat te rasprave Sud je donio odluku da u korist IHH. Nekoliko dana nakon ovoga deblokiran je račun IHH Holandije i organizacija je nastavila sa svojim humanitarnim radom, na zadovoljstvo ljudi širom svijetu kojima je pomoć IHH Holandije od životnog značaja.

IHH Holandije svojim projektima pomoći u hrani – ljudima kojima je potreban zalogaj hljeba u siromašnim dijelovima svijeta, projektima vodosnabdjevanja u oblastima u kojima je potrebna pitka voda, projektima pomoći siročadima, projektima pružanja zdravstvene usluge bolesnim i nesposobnim, projektima iz obrazovanja, nada je za hiljade ljudi. Sa ovim projektima nastavljamo tamo gdje smo stali. Ponovo ćemo pružati pomoć hiljadama ljudi koji nas očekuju. 

Strana koja je pobijedila ovom odlukom suda su siromašni ljudi, djeca siročad, oni kojima treba zalogaj hljeba i kap čiste vode te djeca koja nemaju mogućnosti da se obrazuju. I na kraju, pobijedila je ljudskost.

 

Saopćenje upravnog odbora IHH Holandije

 

Preko sto istraživača, filozofa, društvenih analitičara, novinara i antiglobalista iz 62 zemlje učestvovalo je u Teheranu na Međunarodnoj konferenciji ''Globalna alijansa protiv terorizma i za pravedan mir'', analizirajući uzroke i vidove aktuelnog terorizma i organizirajući se u pokret koji traži pravedan mir u savremenom svijetu u kome je zapadna antiteroristička koalicija, u višegodišnjoj borbi protiv međunarodnog terorizma, ubila preko milion nedužnih ljudi. Na Konferenciji je učestvovao i prof. dr. Džemaludin Latić čiji osvrt na Konferenciju, objavljen u junskom broju lista studenata FIN-a ''Mlađak'', prenosimo u nastavku. 

Osvrt na ovu konferenciju možda je najbolje započeti riječima Victorije Brittain, osnivača engleskog Komiteta za solidarnost sa palestinskim narodom, koja je u jednoj panel diskusiji kazala da njezina nacija danas bolje poznaje drevnu Perziju nego Islamsku Republiku Iran. ''Više znamo o Omeru Hajjamu i njegovim Rubaijama iz XI stoljeća nego o ajatullahu Homeiniju i njegovoj Velajat-i feqih, na temelju koje je uspostavljena Islamska Republika i politika koja proizilazi iz islamske religije, s kraja XX stoljeća'', rekla je ova ova poznata kolumnistica londonskog Guardijana. O savremenom Iranu danas se na Zapadu mogu čuti uglavnom predrasude i politički, medijski i diplomatski falsifikati. Za iranske teoretičare, najteži od tih falsifikata jeste Bušova stigmatizacija Islamske Republike kao ''osovine zla'' (uz S. Koreju i Saddamov Irak), na temelju čega je nekoliko učesnika sa Zapada, uz islamofobiju, dodalo i iranofobiju kao dominantni sadržaj recentnih prozapadnih medija. Te dvije fobije, ali i zalaganje Islamske Republike za pravedan mir u svijetu bili su glavni motivi za sazivanje ove konferencije. (Organizator je bila NVO Islamski svjetski mirovni forum sa Fakulteta za međunarodne odnose u Teheranu). Iako su na njoj bili prisuni naučnici i aktivisti iz zemalja u kojima još traje ''arapsko buđenje'', nismo stekli utisak da je konferencija sazvana radi unutarnjih razloga budući da je Iran u ovome mjesecu pokazao unutarnju stabilnost i da trenutno nema naznaka dublje političke krize. Konferencija je bila odraz onog nepoznatog Irana čija je islamska revolucija iz 1979. godine najavila internacionalni otpor dominaciji svjetskih sila i njegovom terorizmu. Danas je svijet, nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, prestao biti bipolaran, a nije postao multipolaran i multilateraran svijet, kakav tridesetak godina zagovara Islamska Republika. Pritisnut procesom globalizacije i kreiranjem ''novog svjetskog poretka'', koga je, kao što je poznato, vizualizirao Buš stariji za svoga predsjedničkog mandata, taj svijet, predvođen jednom super-silom, ciljano stvara konfuziju u definiranju pojma terorizma, a boreći se protiv terorizma, samo u većinski muslimanskim zemljama kakve su Irak i Afganistan, antiteroristička koalicija Zapada ubila je preko milion nedužnih ljudskih bića. Analitičari iz zemalja Latinske Amerike iznosili su ''svoje'' podatke o žrtvama koje su njihove zemlje podnijele suprotstavljajući se američkoj globalizaciji i imperijalizmu, a najradikalniji dalekoazijski antiglobalist, Chandra Muzafer (porijeklom iz Malezije), razotkrivao je razloge zašto spomenuta koalicija i njeni mediji islam povezuju sa terorizmom, zašto je islam na modernom Zapadu postao ''teroristička'' religija te zašto se diskurs o terorizmu automatski povezuje sa muslimanima (''Svi muslimani nisu teroristi, ali su svi teroristi muslimani''). Odgovor je jednostavan: da bi se napravio paravan između savremene zapadnjačke hegemonije i njezinih pretežno muslimanskih žrtava, te da se ne bi poveo razgovor o istinskom terorizmu i razmjerama njegovog zločina. Prema Muzaferovim riječima, Bliski istok je globalno središte sa zapanjujuće velikim resursima, koji predstavljaju izvore strateške moći; kontrola nad njima zahtijeva kontrolu nad islamom, izvorom revolucionarnog buđenja i jedinstva porobljenog muslimanskog čovječanstva. Samo u tako nepravednom svijetu Islamska Republika Iran, žrtva državnog terorizma (ba'asistički režim Saddama Husejna, napavši Iran, u sedmogodišnjem ratu ubio je preko milion Iranaca) kao i terorizam organiziranih grupa (marksistička organizacija Mudžahedin halk, čije je sjedište u Parizu, ubila je preko 12.000 iranskih političkih aktivista i ''običnih'' građana, a ni do danas ni Pariz ni Vašington tu organizaciju nisu stavili na listu terorističkih organizacija), mogla je biti optužena za podršku međunarodnom terorizmu. Centri moći na Zapadu kao i većina prozapadnih medija forsiraju ''islamski radikalizam'' (mentalno predvorje ''islamskog'' terorizma) u muslimanskim zemljama kako bi za sebe osigurali manevarski prostor i opravdali svoje intervencije u tim zemljama. ''Ja se stidim akcija svoje vlade u zemljama Bliskog istoka, a pogotovo podrške koju ta vlada daje okupatorima Palestine preko 60 godina! Američki narod je narod mira, i on se ne može direktno optuživati za Bušov i najveći terorizam u modernom svijetu'', rekla je Amerikanka Cyntia Mc Kinney na plenumu Konferencije, pozdravljena od svih učesnika.

U panel diskusijama analizirana su dva frekventna pojma: medijski terorizam i virtualni kolonijalizam. Imperijalizam sprječava medije da izvrše svoju ulogu u borbi protiv stvarnog terorizma, a taj fenomen je u čvrstoj vezi sa virtualnim kolonijalizmom. Ovaj drugi termin naširoko je prezentirao Saled Reza Ameli, profesor Komunikacija i Američkih studija na Teheranskom univerzitetu. Po njemu, kolonijalizam je prošao kroz nekoliko faza. U početnoj fazi, on je označavao proces političke kontrole i eksploatacije zemalja pežorativno nazvanih ''Trećim svijetom''. Taj proces je trajao od XV do sredine XX stoljeća. Kolonijalne sile, šireći ideju evropocentrizma, tvrdile su da su kolonijalizirale spomenute zemlje radi njihovoga dobra i kako bi ih razvile u ekonomskoj i političkoj sferi. U periodu neokolonijalizma, koji je trajao od sredine do kraja XX stoljeća, Zapad je nametao svoju kulturu i ideje ''Trećem svijetu'' i tako ostvario svoj utjecaj i hegemoniju u njima. I dok je liderstvo prvih dviju faza pripadalo vodećim evropskim zemljama, posebno Engleskoj, sa pojavom i širenjem interneta to liderstvo su preuzele SAD, koje danas preko Soft i Hard Powera ili ''apsorbovane moći'' šire svoj globalni utjecaj. Uvjeravanjem drugih da ''vole ono što mi volimo'', SAD danas preko svojih izuma kakvi su MSN internet servis, Facebook, Yahoo, Wikipedia, Yyoutube, Google, IMDB, Teeeter, šire svoju ideologiju navodne slobode pojedinca i ljudskih prava, te američki lifestyle koji se temelji na laičkim, liberalnim i sekularnim idejama i koji je, u islamskoj interpretaciji, vid pobune protiv Boga... Korisnici usluga '' virtualne sfere'' neosjetnom manipulacijom uvjeravaju se da su ''slobodni'' time što mogu izabrati ono što im centri spomenutih virtualnih imperija ponude. Preko 90% informacija, bez ikakve validne provjere nihove vjerodostojnosti i u američkoj interpretaciji, potiču iz ovih imperija i dostupne su korisnicima širom Planete. Ameli tvrdi da je američki virtualni kolonijalizam, koji se ideološki naslanja na evropski orijentalizam, denuncirao islam i Islamsku Republiku Iran kao prijetnje čovječanstvu.

Dok je trajala ova Konferencija, Palestinci su obilježavali 63. godinu svoje Nakbe (''Tragičnog dana'' kada su u ovoj zemlji Svjetski cionistički pokret i Zapad instalirali izraelsku državu), u Egiptu se na Tahrir skveru slavilo pomirenje Hamasa i Fataha, najaljivao marš u Gazzu i palila izraelska zastava, a u Banja Luci je Milorad Dodik primao izraelskog ministra Liebermanna, poznatog po javnoj mržnji prema svim Arapima i muslimanima. Iranski mediji prenosili su vijest o prva dva događaja, koji se na Bliskom istoku, posebno u Teheranu, mnogo intenzivnije doživljavaju. Palestinske dječake ubijaju kao zečeve na Golanskoj visoravni; Palestincima koji napuste Izrael radi školovanja zabranjuje se povratak; u izraelskim zatvorima čami desetak hiljada palestinskih mladića i djevojaka; palestinske majke oplakuju svoju djecu i uzvikuju kako su sretne zato što su ubijeni na Allahovom putu i u odbrani muslimanskog ummeta; itd... U Bahreinu, Libanu i Siriji sunnije i šiije demonstriraju zajedno..., a o teheranskoj konferenciji ne izještava ni jedan svjetski medij; medijski terorizam nastavlja svoju misiju.