Posjeta Višegradu

  • Štampa

Devet godina poslije progona doživjeli stari domaćini, Višegrađani, da ih posjete ljudi dobre volje, da podijele sa njima trenutke zavičaja i bar na tren otjeraju kugu starosti koja se nijemo uvukla u ovaj kraj, pa prijeti kostima višegradskih merhuma da ih neće zalijevati suze unučića, da će do njih dopirati tek pokoji uzdah i fatiha iz daljine bijeloga svijeta.

Ljudima u BiH nije poznato realno stanje gradova iz kojih je većinsko bošnjačko stanovništvo protjerano, pa zato plaho i ne mare za vapaje koji dopiru do ušiju im i koji ih preklinjući opominju da prijeti totalni nestanak muslimana sa pojedinih teritorija.

I nije slučajno U.G. "Mladi muslimani", 17.11.2002. godine, realizovalo bogat vjerski program u centru Višegrada, u obnovljenom mesdžidu, i na veliko zadovoljstvo i gostiju i domaćina podijelilo iftarski nur sa oko pedeset ljudi.

Članice udruženja: Mešinović Nusreta, Gudić Mirsada, Karasuljić Enisa, Zuko Hanan, Drinić Emira, Dacić Emina i Hrnjić Almira, sa Almedinom Zuko, kao inicijatorom programa i sekretarom Udruženja, potrudile su se da pripreme zaista impresivan ramazanski program i mevlud.

Ono što su primjetili na samom početku jeste da nema mladosti, nema onih na kojima svijet ostaje, što neminovno povlači za sobom nestanak muslimana sa te teritorije. Razloga je mnogo da odu i stari. Nemaju osjećaja da su građani Višegrada zato što nemaju građanskog prava na svog bricu, frizera, dućandžiju ... Imaju, ali nemaju ... Kažu da je najteža kletva : "DaBogda imao pa ne imao..."

S druge strane mnogi domaćini su prodali svoje kuće za sitan novac i još dublje zarili nož u rane velikih rodoljuba i čuvara svoga topraka ...

Ponukani brigom za Bošnjake vjerne Bosni i za Bosnu vjernu Bošnjacima pokušali su, svojom posjetom, bar malo da ublaže dejstvo čemera koji se širi kroz vene i ostavlja trajne ožiljke....

Kada kažemo da "Mladi muslimani" nisu pukim slučajem organizatori ove posjete, želimo prije svega da istaknemo težinu odgovornosti ove organizacije kao skrbnika bošnjačke svijesti, kao odgajatelja bošnjačke mladeži i prije svega kao utočišta bošnjačkih muhadžira. Ne treba mnogo pisati o tome, sve je rečeno žrtvama koje su pale od Drine do Save, a koje su, baš kao mi sada, hranile radošću izgladnjela muhadžirska srca.

Poslije proučenog mevluda gosti su podijelili skromne poklone (serdžade, tespihe, kadaif i kahvu) za povratnike i zajedno sa njima brisali suze radosnice ili neke druge, svako je ponaosob, za sebe, sačuvao tu tajnu.

Ispratile su ih oči starica i staraca, nisu bili te sreće da i sa omladinom podijelimo radost susreta, ispratila ih je Drina, zelena, duboka, hladna ... kao da je slutila strepnju koju su osjećali ... hučala je jače da nadhuči njihova srca, da nadhuči suze koje su im klizile ka njenoj modrini ...