O tjelesnim kaznama

• 

Detalji

Objavljeno nedjelja, 22 Decembar 2002 17:26

Autor Alija Izetbegović

Odlomak iz knjige "Razmišljanja iz zatvora 1983. - 1988."

Nema sumnje da su tjelesne kazne suprotne osjećaju časti i ljudskog dostojanstva i svi ćemo se lahko složiti s tim. Ali, sa druge strane, iskustvo pokazuje da, nažalost, postoje ljudi bez trunke časti i ljudskog dostojanstva. Kur'an kaže da ima ljudi koji su kao životinje, "pa i gore od njih". Ko je proveo neko vrijeme u zatvoru sa sitnim kriminalcima, ,ogao se uvjeriti u to. Čudno je da krivične zakonike pišu ljudi iz kabineta, koji uglavnom ne poznaju ovaj ljudski "materijal". Nezamislivo je da liječnici budu oni koji nikada nisu kročili u bolnicu i među bolesnike.

A upravo sa kriminolozima se to događa. Večina njih je u najboljem slučaju upoznala prestupnike u toku saslušanja ili na sudskom procesu, a valja imati u vidu da zločinci imaju veću moć pretvaranja nego obični ljudi. Kriminalci su uvijek manje ili više iskusni ljudi, naivčine nisu niked. Njihovi životni računi mogu biti pogrešni ali ne zbog naivnosti, nego zbog opredjeljenja za zlo, koje je kod većine njih konačno i nepopravljivo. U zatvoru sam vidio veliki broj ljudi koji su odgovarali za džepne krađe i drumska razbojništva. Ni kod jednog jedinog od njih nisam primijetio spremnost da se po izlasku iz zatvora prihvati nekog poštenog posla. Naprotiv, oni su se uzajamno hrabrili, obučavali i izmjenjivali iskustva. Nešto kajanja sam primijetio samo kod ubica, ali ni ovdje pokajnici nisu bili u većini. U filmu koji sam gledao u zatvorskom bioskopu, u jednoj sceni čovjek napada djevojčicu u namjeri da je siluje. I dok se ona otima kao ugrabljena zvjerčica i uzalud poziva u pomoć, većina gledalaca - zatvorenika, bučno navija za nasilnika.

Naročito su sitni lopovi i džeparoši beskrupulozna vrsta kriminalaca. Zabavljali su se pričajući jedan drugome kako su iz mjeseca u mjesec rudarima krali kompletne plate. Spominjali su slučaj nekog rudara koji je, shvativši da je ostao bez zarade, izvršio samoubistvo.

Jedan od njih, pokazujući svoje ruke, kaže mi:"Zar ne primjećuješ da one nisu za rad, one su stvorene za nešto drugo." I zaista, imao je lijepo izvajanu ruku sa dugim prstima. Rekao sam mu da neki tvrde da je ruku upravo stvorio rad. Odgovorio mi je da njegovu sigurno nije. Tada sam pomislio da on tu lijepu ruku ne zaslužuje i da bi bilo potpuno pravo da je nema, da bih se tek kasnije sjetio da bi šerijatska presuda upravo tako glasila.

Naravno da u izricanju kazne treba biti krajnje obazriv, ali kada bih kazneni zakonik pisao u zatvoru i sabirući svoja zatvorska iskustva, mislim da bi on sve više ličio na šerijatski kazneni zakonik. Pošto sam ranije imao izvjesne rezerve prema tjelesnim kaznama, ponekad mi se čini da me je Bog poslao ovamo da uporedim svoju i Njegovu mudrost.