Bošnjačko novinarstvo

  • Štampa

Tek negdje 1865. godine, pred kraj svoje uprave, turske vlasti su Ustavnim zakonom dozvolile da se u Bosanskom Vilajetu otvori prva štamparija. Ova je odluka vlasti izravno omogućila razvoj novinarstva i pisane riječi u Bosni, jer su ubrzo nakon njenog donošenja počeli izlaziti listovi na bosanskom i turskom jeziku u kojima su prvi bošnjački novinari i intelektualci iznosili svoje stavove.

Oni su pisali o aktuelnim političkim događajima, socijalnim i ekonomskim prilikama u zemlji, te afirmirali bošnjačku kulturu i tradiciju. Istovremeno su se bez predrasuda i otvoreno počeli približavati pozitivnoj evropskoj misli, uvažavajući tekovine zapadne civilizacije. U svojim člancima doajen bošnjačkog novinarstva i intelektualac širokih vidika Mehmed Šakir Kurtćehajić ukazivao je na zaostalost bošnjačkog naroda, tražeći njene uzroke u slabom sistemu školovanja, praznovjerju, te slijepom slijeđenju zastarjelih narodnih običaja. On je smatrao da Bošnjaci mogu jedino osigurati svoj opstanak na ovim prostorima i doživjeti preporod ukoliko se budu obrazovali - posebice u egzaktnim naukama te usavršavali u evropskim zanatima. Kao vrstan novinar i analitičar socijalnih zbivanja Kurtćehajić je promišljao i o tada aktuelnom sukobu civilizacija - islamske koja je nekoliko stotina godina prevalirala u Bosni i evropsko-kršćanske koja je tek počela prodirati na ovo područje. On je posve tačno ustvrdio da su mnogi Bošnjaci umjesto da usvoje pozitivne vrijednosti koje su prisutne na zapadu (ljubav prema nauci, želju za radom i redom, te tačnosti) počeli prihvatati pogrešne zapadne običaje kao što su konzumiranje alkohola, razvrat i udaljavanje od vjere. Na taj način ne samo da su ostali neobrazovani i zaostali, već su povrijedili i ono najbolje što su imali - moralne norme svoje tradicije. Novine su postale dragocjen instrument djelovanja na mase u tim prijelomnim trenutcima sa kraja 19-tog stoljeća pred odlazak turske, a dolazak kršćanske austrijske vlasti. Urednici listova i novinarski saradnici pokušavali su smiriti uzavrele strasti naroda i smanjiti konfuziju građanstva tako što su objavljivali samo provjerene informacije, korektno informirajući o aktuelnim događajima. Djelovali su i protiv praznovjerja, te podizali opću i zdravstvenu kulturu naroda jer su smatrali novinarstvo i kao jedan vid prosvjećivanja.

Već u aprilu 1866. godine počeo je izlaziti list "Bosanski vijesnik" , a nedugo nakon njega i "Bosna" - list za javne korisnike. Jedno vrijeme ovaj vladin list uređivao je Mehmed Š. Kurtćehajić koji je kasnije pokrenuo i list "Sarajevski cvjetnik", sa ciljem da se popularnim i etičko-poučnim sadržajem dopuni zvanična "Bosna".

Na nesreću, ta plodna novinarska aktivnost biva prekinuta činom okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Bošnjaci su bili zatečeni i zbunjeni novim društvenim okolnostima, pa se period nakon same okupacije karakterizira općom pometnjom i psihozom, odnosno zastojem u književnom stvaralaštvu. Da bi na neki način ispunile prazninu u izdavaštvu, austrougarske vlasti su pokrenule službene novine u kojima su autori srpske i hrvatske nacionalnosti pisali pod pseudonimima, dok za Bošnjake u njima gotovo da nije bilo mjesta. U tim novinama preovladavali su kroatizmi a potpuno izbačeni turcizmi i narodni izraz.

Krajem 19-tog stoljeća dolazi do otriježnjenja u bošnjačkim intelektualnim krugovima te se ponovo pokreću listovi na bosanskom jeziku koje uređuju Bošnjaci. List "Bošnjak" pokrenuli su 1891. godine muslimanski intelektualci koji su se okupili oko Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka i to je bio prvi nacionalni list bosanskih muslimana. Tako je bosanska nacija i kultura našla prostor za svoju afirmaciju.