Od uvođenja koncepta „Bliski istok“ i početka njegove intenzivne upotrebe u političkom i intelektualnom smislu tokom pedesetih godina, izraelski planovi počeli su iscrtavati konture i karakteristike tog Istoka prema planovima koje su pažljivo sastavljale i usvajale američke administracije koje su se smjenjivale. 

One su ih nastojale primijeniti u stvarnosti sponzorirajući brojne sporazume između Arapa i Izraelaca koji su došli pod nazivom „mirovni sporazumi“, čiji je cilj bio nametnuti novi identitet arapskom narodu u kojem će arapski fundamenti ili nestati ili biti izgubljeni u korist labavog okvira koji se ponekad nazivao „veliki Bliski istok“, a ponekad „novi Bliski istok“.

Od potpisivanja sporazuma iz Camp Davida između „Izraela“ i Egipta 1979. godine, zatim sporazuma iz Osla između Palestinske uprave i „Izraela“ 1993. godine, pa sve do potpisivanja sporazuma Wadi Araba između Jordana i „Izraela“ 1994. godine, naziv „Bliski istok“ (novi ili veliki) bio je prisutan u svim ovim sporazumima.

Ukroćivanje Irana

Potpisivanjem „sporazuma o normalizaciji odnosa“ između Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) i Bahreina s „Izraelom“ 15. septembra 2020. godine američki predsjednik Donald Trump i njegov zet Jared Kushner, koji je na poziciji njegovog glavnog savjetnika, ponovili su izraz „novi Bliski istok“, opisujući scenu koja će se formirati nakon potpisivanja ovih sporazuma. Prema tome, ovdje se postavlja pitanje: koje su to karakteristike ovog „novog Bliskog istoka“ čiju su zoru najavili Donald Trump i njegov zet Jared Kushner?

Zapravo, Trumpov govor o zori „novog Bliskog istoka“ može se shvatiti samo kao priprema ranijih događaja za naredne događaje i nove sporazume koji sasvim jasno ukazuju na to da su Sjedinjene Američke Države odlučne preoblikovati geografsku mapu zemalja novog "Bliskog istoka" na način da uspostavi nova pravila i preoblikuje regiju u skladu s američkim i izraelskim ciljevima, umjesto mape koju su početkom dvadesetog stoljeća sačinile glavne sile (Britanija i Francuska).

Buduća dešavanja i nove sporazume možemo nazrijeti kroz niz ranijih događaja u proteklih nekoliko godina, počevši od pokušaja da se ukroti Iran i uvedu sankcije toj zemlji. Potom slijedi povlačenje iz nuklearnog sporazuma koji su Sjedinjene Američke Države potpisale u vrijeme administracije Baracka Obame.

Tu su i pokušaji podjele jednog broja arapskih zemalja i njihovog ustrojstva kao „federacije“ stvaranjem haosa i izazivanjem unutrašnjih sukoba između različitih sekti i doktrinarnih pravaca, pa sve do pokušaja potpune eliminacije palestinskog pitanja i njegovog okončanja u skladu sa Trumpovom mirovnom vizijom nazvanom „Sporazum stoljeća“, koja je najavljena početkom ove godine.

Potkopavanje arapskih temelja

Nakon toga je uslijedilo potpisivanje sporazuma između Emirata i Bahreina o normalizaciji odnosa s „Izraelom“ radi dodatnog usklađivanja s ovim dogovorom i radi njegovog učvršćivanja kroz činjenje ustupaka u glavnim pitanjima palestinsko-izraelskog sukoba, poput pitanja glavnog grada Jerusalema, povratka izbjeglica, granica, doseljeničkih naselja i suvereniteta.

Slijedom toga, čini se da se ideja o izgradnji „novog Bliskog istoka“, što smo mogli primijetiti i čitati u svoj literaturi koja je pratila pokretanje mirovnog procesa devedesetih godina prošlog stoljeća do danas, počela pretvarati u stvarnost na terenu. Svoje plodove počinje davati sa početkom domino efekta arapske normalizacije odnosa s „Izraelom“, koja je započela s dvije zemlje, a očekuje se da će obuhvatiti i mnoge druge arapske zemlje, prema Trumpovim izjavama.

Mi se danas suočavamo s transformacijama i promjenama koje se događaju u regiji pod izraelskim insistiranjem i američkim pritiskom u nastojanju da se sukob na tom području riješi u skladu sa viđenjem drugačijim od onog koje su provodile prethodne američke administracije.

Oni koji prate razvoj događaja u regiji „Bliskog istoka“ u posljednjih nekoliko godina svjesni su da je Trumpova administracija već počela iscrtavati konture ovog Bliskog istoka, prema jasnom planu koji se temelji na preokretanju arapskog sistema i potkopavanju njegovih temelja, kako bi se sa geografskog poretka i faze nacionalizma i ideologija prešlo na novu fazu u kojoj će prevladavati blokovi i grupiranja na temelju ekonomskih i finansijskih interesa.

Prihvatanje 'Izraela' kakav jeste

U toj fazi bi „Izrael“ bio dominantna sila zbog svoje tehnološke i ekonomske nadmoći, čime bi se ostvario glavni cilj ovog diskursa, a to je preobrazba kompletnog arapskog svijeta, sa svim njegovim kulturnim, političkim i civilizacijskim komponentama, u drugačiju geografsku stvarnost, s namjerom da se pruži legitimitet „Izraelu“ u okviru ove velike regije.

Sporazumi o normalizaciji odnosa potpisani između UAE-a i Bahreina s Izraelom predstavljaju duboku geopolitičku promjenu u regiji „Bliskog istoka“, prema pristupu administracije predsjednika Trumpa, koji se temelji na preoblikovanju svijesti i kulture regije na način na koji se omogućuje integracija Izraela i prihvatanje njegove uloge u tom području.  

Pri tome, Izrael neće napraviti nikakve promjene u svom ponašanju i politici prema Palestincima. Na to se osvrnuo i Shimon Peres u svojoj knjizi Novi Bliski Istok, u kojoj je naglasio potrebu uspostavljanja odnosa čija bi osnova bile ekonomske relacije s nekim arapskim zemljama radi postizanja „navodnog mira“ i prihvatanja „'Izraela“ u regiji kakav jeste bez ikakvih promjena. 

Prema tome „Izrael“ je, kako je prije nekoliko dana istaknuo Boaz Bismuth, glavni urednik lista Israel Hayom, dobio „novi Bliski istok“ koji je želio, ali ne u septembru 1993. godine, već u septembru 2020. godine.

Izvor: Al Jazeera