Jedno razmišljanje o elementima suštine islama

• 

Detalji

Objavljeno subota, 29 Septembar 2001 17:05

Autor Haris Čengić

Sjećanje na Allaha, proučavanje, učenje i razmišljanje, iskrenost i srčanost, i borba sa svojim nefsom.

Uvod

NEVIDLJIVO (GAJB)

Jedan od temeljnih elemenata Islama jeste vjerovanje u nevidljivo (gajb). U stvari može se reći da upravo gajb čini vjeru vjerom, jer kada bi Allah dž.š. bio vidljiv ljudima, onda vjerovanje ne bi imalo smisla. Tada bi svi očevidno znali za Allaha dž.š. i Njemu bi robovali, a da nebi imali drugog izbora. Međutim pošto smo se mi, Ademovi a.s. potomci htjeli prihvatiti emaneta vjere, kojega se drugi nisu htjeli prihvatiti, sami sebi smo učinili nepravdu i dovedeni smo u situaciju da se Allah dž.š. sakrio od nas, a mi Ga moramo vjerovati (iako Ga ne možemo uočiti niti jednim našim čulom) i šta više mi moramo našim životima i našim djelima potvrditi iskrenost našeg vjerovanja.

33:72 Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet (vjere),

pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek,

a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen

Ovaj svijet je jako lijep i zamaman. Njegove ljepote i čari svuda su oko nas i stalno raspaljuju naše strasti i uvećavaju naše želje za posjedovanjem i konzumiranjem tih ljepota. Osim toga tu su naše ambicije i raznorazni problemi i brige na koje u životu nailazimo. Tu je i naravno i prokleti iblis sa svim svojim vojskama (i ljudskim i džinnskim), riješen da učini sve što je u njegovoj moći da nas za sobom povuče u propast.

ZABORAVNOST

U ovakvim okolnostima vrlo brzo se iskaže jedno svojstvo, koje je duboko uronjeno u našu prirodu, a to je ZABORAVNOST. Mi smo bića koja zaboravljaju i ako želimo da kod sebe zadržimo bilo kakvo znanje koje smo naučili moramo ga stalno ponavljati. Svaki čovjek koji nešto zna, ukoliko to svoje znanje stalno i kontinuirano ne obnavlja i osvežava putem ponavljanja, te praćenja i studiranja literature, on ga polahko ali sigurno gubi. Ovo je svojstvo duboko usađeno u svakom čovjeku i od njega se ne može pobjeći.

Ne treba ni govoriti koliko je opasno kada čovjek zaboravi na svoga Gospodara i Stvoritelja. ALLAH DŽ.Š. JE POSTAVIO JEDNO PRAVILO KOJE KAŽE DA AKO MI BUDEMO NA OVOM SVIJETU ZABORAVILI NA NJEGA I NJEGOVE OPOMENE, ON ĆE ZABORAVITI NA NAS UPRAVO ONDA, KADA ĆE NAM NJEGOVA POMOĆ BITI NAJPOTREBNIJA (NA SUDNJEM DANU) I OBRATNO, AKO SE MI BUDEMO SJEĆALI NJEGA SADA NA DUNJALUKU, SJETIĆE SE I ON NAS NA AHIRETU I DATI NAM SVOJU MILOST ONDA KADA ZA NJOM BUDEMO NAJVIŠE VAPILI. Dokaz ovome su Allahove dž.š. riječi navedene u sljedećim Kur'anskim Ajetima:

2:152 Sjećajte se vi Mene i Ja ću se vas sjetiti i zahvaljujte Mi...

32:13-16 ...Ja sam već istinu rekao:''Napuniću zaista džehennem

džinnovima i ljudima zajedno!''- pa trpite zato što ste

zaboravljali da ćete ovaj Dan doživjeti i Mi ćemo vas

zaboraviti i vječnu patnju trpite zbog onoga što ste radili...

25:18 ...Ti si ovima i precima njihovim dao da uživaju, pa su

zaboravili da Te se sjećaju, oni su propast zaslužili.

Ove Ajete je suvišno komentarisati, oni sami sve najbolje kazuju. Na ovaj način dolazimo do prvog i najvažnijeg elementa na kome se temelji Islam i njegova suština, a to je "spominjanje Allaha dž.š." ili "sjećanje na Allaha dž.š.", što se na arapskom jeziku kaže "dhikru-llah" (kod nas je uobičajen termin "zikrullah", pa ćemo ga mi dalje i koristiti).

Element prvi

SJEĆANJE NA ALLAHA SPOMINJANJEM

(ZIKRULLAH)

Spominjanje Allaha dž.š. (sjećanje na Allaha dž.š.) odnosno zikrullah je (možemo to slobodno reći) najvažniji element Islama kao prirodne vjere čovjekove. Opravdanost ove tvrdnje dokazuje sljedeći Ajet:

29:45 ...spominjanje Allaha je najveće...

Ovdje moramo napraviti malu digresiju. Naime Allahove dž.š. Riječi u gornjem Ajetu različito se prevode. Tako Besim Korkut u svom prevodu Kur´ana Časnog ovo prevodi: "...obavljanje molitve (namaza) najveća je poslušnost...". Međutim kada se pogleda u originalni tekst Kur´ana na arapskom jeziku vidi se da stoji "dhikrullah ekber", a to doslovno prevedeno znači: "Spominjanje Allaha (dhikrullah) je najveće i najvrijednije (ekber)".

Šta za čovjeka znači i kakve mu posljedice donosi odsustvo zikrullaha jasno kazuju naprijed navedeni, Ajeti Kur´ana Časnog. Isto tako može se reći da salat (namaz), kao stub vjere i qiraet (učenje Kur´ana Časnog) u svojoj biti predstavljaju najviše i najrazvijenije oblike spominjanja, slavljenja i veličanja Allaha dž.š. (zikrullaha). Mislimo da su ovi navedeni argumenti više nego dovoljni da potvrde tvrdnju o zikrullahu kao najvažnijem elementu u islamu.

Pojam "zikrullah" možemo shvatati dvojako i to kao zikrullah u širem smislu riječi i zikrullah u užem smislu riječi. Zikrullah u ŠIREM smislu riječi podrazumijeva STALNO PODSJEĆANJE NA ALLAHOVU DŽ.Š. PRISUTNOST NA SVAKOM MJESTU NA KOJEM BORAVIMO I U SVAKO VRIJEME U KOJEM SE NALAZIMO I RAZMIŠLJANJE O NJEMU, NJEGOVIM AJETIMA I NJEGOVIM PROPISIMA. NEMA SITUACIJE KOJA NAS MOŽE ZADESITI, A DA NEMA NEKI AJET KUR´ANA ILI SUNNET RESULULLAHOV s.a.v.s. KOJI SE NA NJU ODNOSI I ZATO MI TREBA DA NASTOJIMO DA SE UVIJEK SJEĆAMO ALLAHA DŽ.Š., DA U OSJETIMO I SVJEDOČIMO NJEGOVO PRISUSTVO "OVDJE I SADA" I DA RAZMIŠLJAMO KAKO TREBA DA MISLIMO, GOVORIMO I RADIMO U KONKRETNOJ SITUACIJI, A DA NAŠ POSTUPAK BUDE U SKLADU SA KUR'ANOM I SUNNETOM (odnosno da tim našim postupkom steknemo Allahovo dž.š. Zadovoljstvo i nagradu) I TAKO TREBA I DA POSTUPAMO. Pod zikrullahom u UŽEM smislu riječi podrazumijevamo KONKRETNO IZGOVARANJE ALLAHOVIH DŽ.Š. LIJEPIH IMENA.

Zikrullah, kao što rekosmo predstavlja jedan stalni i kontinuirani proces, koji nas prati kroz čitav život (jasno riječ je samo o vjernicima). Svojstvo iskrenog muslimana (mu´mina) jeste da uvijek, u svim situacijama, na svakom mjestu i u svako vrijeme nastoji da svim svojim mislima, riječima i djelima izražava iskrenu i potpunu (u skladu sa svojim mogućnostima) predanost i pokornost Allahu dž.š. i da Ga slavi, hvali i veliča što više može. Da bi smo se u ovo uvjerili dovoljno je da samo malo pogledamo u zbirke Resulullahovih s.a.v.s. hadisa. Tamo ćemo naći da je Resulullah u svim situacijama spominjao Allaha dž.š. i upućivao Mu dove. To je činio i kad bi oblačio ili skidao odjeću ili obuću i prije i poslije jela i kad bi polazio na put ili se vraćao kući i kad bi se penjao na neko brdo ili silazio u neku dolinu i kad bi legao da spava ili kad bi se probudio i kad bi htio prići svojoj ženi i kad bi pristupao nekom sijelu ili ga napuštao, pa čak i kad bi htio ući u nužnik ili kad bi iz njega izašao... Jednostavno u životu Resulullaha, a time i u životu svakog mu´mina nema niti jedne jedine situacije, a da nema neke dove ili zikrullaha vezane za to. Jedini izuzetak je boravak u nužniku, smetljištu ili drugim nečistim mjestima.

Da zikrullah predstavlja jedan neprekidni proces u životu mu´mina dokazuje i poznati hadis o Džibrilovoj posjeti Resulullahu s.a.v.s. kojoj su svjedoci bili Omer r.a. i njegov sin. Kao što je poznato iz tog hadisa kroz razgovor Resulullaha s.a.v.s. i Džibrili-emina otkriveni su nam prvo imanski i islamski šarti kao temelj i minimum vjere i drugo otkriven nam je "ihsan" (robovanje Allahu dž.š. kao da ga vidiš) kao savršenstvo u vjeri. Ovaj hadis prenosi Muslim, a mi ga ovom prilikom citiramo iz knjige "Rijadus-salihin (Vrtovi pobožnih)" koju je napisao Muhjiddin Jahja b. Šeref en-Nenevi, a koja je prevedena u BiH i objavljena u Travniku 1994 godine:

Omer ibn Hattab, r.a. pripovijeda: "Jednog dana smo sjedili kod Allahovog Poslanika s.a.v.s., te se iznenada pojavi jedan čovjek izuzetno bijele odjeće, jako crne kose, bez ikakvih znakova putovanja na sebi, a niko od nas ga nije poznavao. Približi se Allahovom Poslaniku s.a.v.s. i sjede pored njega tako što je prislonio svoja koljena uz njegova i svoje ruke stavio na njegove noge i potom reče: "O Muhammede, obavijesti me o Islamu!" Allahov Poslanik s.a.v.s. mu reče:"Islam je da posvjedočiš da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, da obavljaš namaz, da daješ zekat, da postiš ramazan i da hodočastiš Bejtullah, ako si u mogućnosti." On tada reče:"Istinu si kazao."

Mi smo mu se čudili (veli Omer), pita a zatim potvrđuje.

Zatim ponovo reče:"Obavijesti me o Imanu!" Alejhisselam reče:"Iman je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove Poslanike, Sudnji Dan i da vjeruješ da je sve određeno, bilo dobro bilo zlo." Čovjek opet reče:"Istinu si kazao." Zatim reče:"Obavijesti me o Ihsanu (savršenstvu u vjeri)! Alejhisselam mu reče:"Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš jer ako ti Njega ne vidiš On tebe zaista vidi."

Zatim reče:"Obavijesti me o posljednjem času (kada će doći)?" Alejhisselam reče:"Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji ga je upitao."

"Obavijesti me o njegovim predznacima", reče on. Alejhisselam reče:" Da robinja rodi sebi gospodaricu, da vidiš gole i bose čobane, čuvare stada kako se nadmeću u visini palača."

Poslije toga je onaj čovjek otišao, a nakon izvjesnog vremena Allahov Poslanik s.a.v.s. mi reče:"O Omere, znaš li ko je bio onaj čovjek?" Ja mu odgovorih:"Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju." On mi tada reče:"To je bio Džebrail, došao je da vas poduči vašoj vjeri."

Iz naprijed navedenog hadisa možemo da zaključimo sljedeće dvije stvari:

. Da bi neko bio musliman nužno je da posjeduje imansko-islamske šarte i da istraje u njihovom iskrenom provođenju

. Ako neko želi da razvija i usavršava svoju vjeru, put je težnja ka "ihsanu", težnja ka tome da se iskreno robuje Allahu dž.š. baš kao da Ga vidi, jer Resulullah s.a.v.s. kaže u jednom hadisu: "Ako ti ne vidiš Allaha, On tebe sigurno vidi."

Kako se može doći do "ihsana"? Pa samo podsjećanjem da je Allah dž.š. prisutan uz nas ovdje i sada i da nam upravo ovdje i upravo sada valja misliti, raditi i govoriti onako kako će On biti zadovoljan (odnosno u skladu sa Kur´anom i Sunnetom), a to nije ništa drugo do stalni zikrullah.

Iz prethodnog zaključujemo da je trud da se stalno sjeća Allaha dž.š. osnovno i temeljno svojstvo svakog mu'mina. Međutim sjećanje na Allaha dž.š. nije jedini element suštine Islama. To je, istina najvažniji, ali i samo početni element na koji valja nadograđivati ostale. Mi moramo upoznati našu vjeru, mi moramo naučiti njezine propise da bi smo ih mogli primjenjivati. Nema nikakvog napretka niti u vjeri niti u njezinu življenju i ispoljavanju bez ZNANJA, a do znanja se dolazi putem PROMATRANJA, RAZMIŠLJANJA I UČENJA. Tako dolazimo do drugog elementa suštine Islama.

Element drugi

PROUČAVANJE, UČENJE I RAZMIŠLJANJE

Mi imamo dvije Allahove riznice pouke koje nam je On ostavio, a to su univerzum koji nas okružuje i Allahova Objava. Danas se Allahova Objava manifestira u dvije dimenzije: Kur'an, kao objavljeni Allahov govor i Resulullah Muhammed s.a.v.s. kao ''živi Kur'an'', odnosno kao ''Svjetiljka koja blista'', kako je u jednom Ajetu Kur'ana opisan. Prema tome, mi trebamo promatrati i ozbiljno proučavati kako univerzum (prirodu i svemir) sa jedne strane, tako i Kur'an i mudrost Resulullaha s.a.v.s. koju je govorio i po kojoj je živio sa druge strane.

Putem proučavanja univerzuma dobivamo dvije vrste pouke. Prva vrsta pouke je pouka o Allahovim Znakovima (Ajetima) koji nas na Njega upućuju, ''dokazuju'' nam Njegovu Egzistenciju i Njegovu Božansku Jednoću i upućuju na Njegovu Moć. Druga vrsta pouke su pouke o Allahovim Zakonima koji, voljom Njegovom, regulišu sve procese u prirodi i svemiru, što nam omogućava veći stepen znanja ljudske civilizacije uopće i veći kvalitet života čovjeka na Zemlji. Rezultat proučavanja jeste znanje odnosno nauka. Shodno onome što je prethodno rečeno, nauku možemo kategorizirati u dvije osnovne kategorije:

. NAUKA O TOME KAKO OSTVARITI ISTINSKU SVRHU SVOGA BITISANJA NA ZEMLJI I SPAS NA AHIRETU (NAUKA O ISLAMU)

. NAUKA O PRIRODNIM ZAKONIMA KOJI NAS OKRUŽUJU, KOJA NAM OMOGUĆAVA DA BOLJE UPOZNAMO PRIRODU I SVEMIR I ISKORISTIMO MOGUĆNOSTI KOJE NAM ONI NUDE DA BISMO POSTIGLI VEĆI KVALITET ŽIVOTA NA ZEMLJI

Ono na šta ovdje želimo upozoriti jeste to da se u svim ljudskim aktivnostima vezanim za učenje i proučavanje raznih nauka iste moraju kategorizirati prema prioritetu UPRAVO onako kako je gore navedeno. Razlog je veoma jasan - ostvariti spas u vječnosti ahireta (svijeta koji slijedi) je neosporno prioritetnije, nego li ostvariti lijep život na varljivom, kratkom i prolaznom dunjaluku (ovom svijetu). Ovo posebno ističemo i zbog toga što se danas, u uslovima očevidne zaostalosti muslimana u modernom svijetu, mnogo govori o tome kako muslimani treba da mnogo uče i usvajaju prirodne nauke i to isključivo prema ''zapadnom'' receptu.

Naravno da svaku eventualnu dilemu o tome koliko treba ili ne treba učiti i proučavati nauku u Islamu rješava plemeniti Ajet, kojim upravo počinje Objava Kur'ana:

96:1 Čitaj (uči, proučavaj), u ime Gospodara tvoga koji stvara...

Prema tome jasno je kakvo je mjesto i uloga nauke u Islamu i jasno je i to da je trenutna zaostalost muslimana u dunjalučkim okvirima rezultat, između ostalog, upravo i toga što muslimani nisu nauku stavili na ono mjesto koje joj je Allah odredio.

Međutim, to još jednom ponavljamo, musliman ne smije dati prednost prirodnim naukama nad proučavanjem svoje vjere, odnosno nad učenjem, usvajanjem i življenjem ispravnog načina života koji ona od njega zahtijeva. Vjera Islam i nauka o njoj određuju svrhu, mjesto i ulogu i granice svih drugih nauka; te upućuju na ispravan način njihovog konzumiranja. Šta se dešava kada se stvari ne postave onako kako vjera kaže jasno nam kazuju sve nedaće ovog svijeta od kojih ovom prilikom spominjemo samo neke kao što su radijacija, kloniranje ljudi, zagađenje prirode itd.

Da zaključimo: musliman svoju vjeru mora da shvata kao NAČIN ŽIVOTA i shodno tome objavljenu Knjigu Kur'an kao UDŽBENIK ŽIVOTA iz čega jasno proizilazi da se sa Kur'anom treba družiti SVAKODNEVNO jer je život svakodnevan, konkretan i dinamičan pa se i pouka o njegovom ispravnom življenju mora isto tako uzimati svakodnevno, konkretno i dinamično. Svaki trudbenik koji je ozbiljan u poslu koji radi svakodnevno proučava stručnu literaturu jer bez toga ne može kako valja obaviti svoj posao, pa odatle i musliman ako hoće da ispravno živi i time osigura spas na ahiretu i sreću i smirenost na dunjaluku, mora da se svakodnevno druži sa svojim ''udžbenikom''. Što se tiče ovosvjetskih nauka, pa sam Kur'an muslimana upućuje i naređuje mu da ih proučava što više može, ali im ne da ''ispred sebe'', odnosno ne dopušta da čovjek čitav svoj život, prioritetno, podredi dunjaluku, već određuje pravilnu mjeru u svim čovjekovim dunjalučkim aktivnostima uključujući rad i ovosvjetske nauke.

Sjećanje, razmišljanje i znanje sami po sebi nisu dovoljni, jer su oni efikasni samo onda kada djeluju na čovjeka i vrše korekciju njegova ponašanja. Ako se mi sjetimo Allaha dž.š. i učenjem i razmišljanjem shvatimo šta nam valja činiti, ali bez obzira na to nastavimo činiti grijehe kao da se ništa nije desilo, mi zapadamo u nemar (gaflet), koji je čak i opasniji od zaborava, jer griješiti u neznanju i zaboravu nije isto kao i griješiti svjesno i namjerno. Znači zikrullah, učenje i razmišljanje treba da DJELUJU na čovjeka, da ga potaknu da se mijenja i USAVRŠAVA u robovanju. Tako dolazimo do narednog elementa suštine Islama ISKRENOSTI (IHLASA) I SRČANOSTI (KALBA).

Element treći

ISKRENOST I SRČANOST

Pojmovi "iskrenost" (ihlas) i "srčanost" (kalb) su nerazdvojivo povezani i zato ih ovdje spominjemo i obrađujemo zajedno. Nema iskrenosti bez srčanosti. Kada neka osoba nešto voli i želi i to osjeća svojim srcem, onda kažemo da ta osoba iskreno voli to što voli i iskreno želi to što želi. Ako pak neka osoba nešto želi ili voli samo svojim riječima, a da tu želju ili ljubav ne osjeća u svom srcu, onda kažemo da ona nije iskrena u toj svojoj želji ili ljubavi.

Iskrenost se sastoji iz sljedeća tri elementa: srca (misli i osjećaji), riječi i djela. Iskren je onaj ko, nešto što misli svojim mislima i osjeća svojim srcem, to isto govori svojim riječima i to isto potvrđuje svojim djelima. Da bi se postigla iskrenost sva tri elementa moraju biti prisutni, odnosno i misli i riječi i djela moraju biti usklađeni. Naprotiv ako neko jedno govori a drugo misli i radi, takva osoba je neiskrena, odnosno licemjerna i dvolična.

Srce je mjesto gdje se formira namjera (nijjet), a znamo da se upravo prema nijjetu mjeri vrijednost svih ljudskih djela. Prema tome ISKRENOST SE FORMIRA U SRCU, A POTVRĐUJE DJELIMA. U ovom odnosu srce ima prioritetni značaj, ono je centar iskrenosti. To dokazuje Allahovo dž.š. dopuštenje da ga vjernici u ekstremno teškim situacijama mogu čak i negirati svojim riječima i "djelima", ali im srce mora ostati čvrsto u vjeri:

16:106 Onoga ko zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao -

osim ako na to bude primoran a srce mu ostane čvrsto u vjeri

- čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo

stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika.

Vidi se dakle da je vjernik onaj ko iz prisile riječima i djelima negira Allaha dž.š., ali Ga svojim srcem čvrsto i nepokolebljivo vjeruje, a da je nevjernik onaj ko je u svom srcu zadovoljan svojim nevjerovanjem. Ovdje isto tako imamo primjer munafika, oni jezikom izražavaju svoju "vjeru" i djelima je formalno sprovode (klanjaju salat, poste i ostalo), ali su u svojim srcima neprijatelji. Takvi govore riječi i čine djela koja pripadaju Islamu samo iz pretvaranja i to u želji da tim putem ostvare neku ovozemaljsku korist.

Prema tome iskren je i jak u vjeri samo onaj ko vjeruje svojim srcem i tu vjeru potvrđuje svojim riječima i svojim djelima. Slabiji od ovoga je onaj ko vjeruje srcem, ali iz straha od neke opasnosti to ne potvrđuje svojim riječima i djelima (ovakav nije ni kafir ni munafik, već se Šerijatski smatra vjernikom zato što koristi olakšicu koju je Allah dž.š. gore navedenim Ajetom, iz Milosti Svoje, dao vjernicima). A onaj ko ne vjeruje niti svojim srcem, niti riječima, niti djelima, takav se smatra kafirom, dok onaj koji srcem ne vjeruje, a svojim riječima i nekim formalnim djelima "izražava" vjeru, kako bi se time okoristio, jeste munafik (dvoličnjak).

Znači onaj ko želi da bude iskren u svojoj vjeri, on mora nastojati da stalno čisti svoje srce, tako što će nastojati da se ''punim srcem'' obraća Allahu dž.š. spominjući Ga (zikrullah) i upućujući Mu dove; da ''punim srcem'' obavlja propisane ibadete (salat, zekat, post i dr.); da nastoji ono što pročita u Kur´anu ''srcem osjetiti i proživjeti'' i da nastoji da to odmah i sprovede u djelo; da ''iz srca'' voli i čini sve ono što je lijepo i dobro i što Allah dž.š. voli, odnosno da ''iz srca'' mrzi i ne čini sve ono što je ružno i zlo, i što Allah dž.š. mrzi, i prema mogućnostima se protiv toga bori. SAMO OVIM I OVAKVIM PUTEM SE OSTVARUJE ISKRENOST, ČISTI I RAZVIJA SRCE I USAVRŠAVA VJERA. Dokaz za ovu tvrdnju su, između ostalih, sljedeći Ajeti:

39:22 Zar je isti onaj čija je prsa Allah raširio, pa on slijedi svjetlo

Gospodara svoga? Teško onima čija su srca neosjetljiva kada

se spomene Allah, oni su u pravoj zabludi!

39:23 Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu, sličnu po smislu, čije

se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se

Gospodara svoga boje, a kada se spomene ime Allahovo, kože

njihove i srca njihova se smiruju.

Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On

hoće; a onoga koga Allah dž.š. ostavi u zabludi niko na pravi

put neće moći uputiti.

19:58,59 To su ti vjerovjesnici koje je Allah Milošću Svojom obasuo,

potomci Ademovi i onih koje Smo sa Nuhom nosili i potomci

Ibrahimovi i Israilovi i onih koje Smo uputili i odabrali. Kad

bi im se Ajeti Milostivog čitali, oni bi licem na tle padali i

plakali (sedžda). A njih smjeniše zli potomci, koji molitvu

(salat) ostaviše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo

proći.

84:16-21 I kunem se rumenilom večernjim i noći i onim što ona tamom

obavije i mjesecom punim - vi ćete sigurno na sve teže i teže

prilike nailaziti! Pa šta im je, zašto neće da vjeruju i zašto,

kad im se Kur´an čita, na tle licem ne padaju?!

Iz ovih Ajeta jasno se vidi da su srce, sedžda i suze iz očiju znakovi pravih mu´mina, odnosno drugačije rečeno MU´MINI NE MOGU BITI NEOSJETLJIVI NA KUR´AN. Iz toga se izvlači pouka da je - Kur´an posmatrati kao običnu knjigu čiji tekst ne dojmi više nego li tekst bilo koje druge ''zemaljske'' knjige - jedno svojstvo munafika. Nasuprot tome opće je poznato u Islamu da su Resulullah s.a.v.s. i ashabi NASTOJALI DA ODMAH I NE ODGAĐAJUĆI, NEPOSREDNO I KONKRETNO SPROVODE KUR´ANSKE AJETE U DJELO. Ovo potvrđuju i vjerodostojne predaje od ashaba u kojima se kaže da oni nisu nikada išli na učenje narednog dijela Kur´ana dok prethodni ne bi shvatili i potpuno primijenili. ISLAM JE NAČIN ŽIVOTA A KUR´AN JE UDŽBENIK ŽIVOTA.

Na ovom putu mora se istrajati čitav život, a to sigurno znači da ćemo se susretati na tom putu sa prokletim iblisom i njegovim vojskama koji nastoje da nas skrenu sa tog puta ili na njemu zaustave. Znači moramo se protiv njih boriti i istrajati u toj borbi sve do smrti (edžela). Tako dolazimo do četvrtog elementa suštine Islama, a to je borba protiv samog sebe.

Element četvrti

BORBA PROTIV SVOG NEFSA

(BORBA SA SAMIM SOBOM)

Postoji jedna predaja da je Resulullah s.a.v.s. rekao pri povratku iz jedne bitke da se iz malog džihada vraćaju u veliki džihad. Kada je upitan šta je to veliki džihad, odgovorio je da je to borba sa samim sobom. Ovaj hadis je sporan i mnogi ga ne prihvataju kao vjerodostojnog (sahih) i (onoliko koliko ovaj pisac trenutno zna) ne nalazi se u zbirkama hadisa Buharije i Muslima. Međutim, zaista, formalno-pravna vjerodostojnost ovog hadisa nije ni bitna, jer je istinost ove izreke da je borba sa samim sobom veliki džihad evidentna i neosporna. Dovoljno se sjetiti brojnih Ajeta Kur´ana koji upućuju na razum i razmišljanje i na tom osnovu uključiti zdrav razum i onda se lahko shvata da veliki džihad i mali džihad čine jednu nerazdvojivu cjelinu, jednu simbiozu u kojoj ovise jedan o drugom. Naime veliki džihad prethodi malom, jer, da bi vjernik napustio dom i porodicu i priključio se vojsci koja ide u mali džihad, on prvo mora da pobjedi šejtana u sebi koji ga plaši na razne načine (smrću, ranjavanjem i invaliditetom, brigom za porodicom i sl.) ili ga odvraća od borbe pozivajući ga da ostane kod kuće gdje mu je boravak tako prijatan i gdje je okružen dragim licima njegovih najbližih ili mu govori da je ta borba bespotrebna i besmislena. Na ove i razne druge načine šejtan nastoji da odvrati vjernike, pogotovo one kolebljivije i plašljivije od borbe i samo oni vjernici koji mu se odlučno suprostave i u velikom džihadu ga pobijede, idu u mali džihad. Međutim stvar se ne završava samo sa odlaskom u borbu, jer šejtan obično ne odustaje i zna napadati i mudžahida koji ide na pohod uljevajući mu osjećaj straha i neodlučnosti i umanjujući mu borbeni moral. Vidimo dakle da onaj vjernik koji ne odnese pobjedu u velikom džihadu neće ni otići u mali džihad ili će u samoj borbi biti plašljiv i malodušan.

Ako čovjek uspije odnijeti pobjedu u velikom džihadu u prvoj fazi borbe, a potom i u malom džihadu u drugoj fazi borbe, nakon toga opet slijedi veliki džihad i od ishoda bitke u toj, trećoj fazi borbe zavisi karakter netom završene borbe (u drugoj fazi), u smislu da li je ona zaista bila borba na Allahovom putu ili ne. Poznato je da je Resulullah s.a.v.s. nazvao i definisao džihadom svaku onu borbu kojom se želi postići da "Allahova riječ bude gornja", odnosno drugačije rečeno džihad je svaka ona borba kojom se želi uspostaviti vladavina Allahovih dž.š. pravednih i savršenih Zakona na zemlji. Prema tome džihad je svaka ona borbe nakon koje pobjednici upravljaju novoosvojenim prostorom pravedno, milostivo i dosljedno po Šerijatu, pri čemu, naravno, niti oni sami nisu izuzeti od Zakona. Ako, ne dao Allah, šejtan uspije prevariti pobjednike i navede ih da se iskvare, pa počnu griješiti kao što su griješili i oni prije njih, tada ona njihova prethodna borba gubi karakter džihada i dešava se po onoj narodnoj "sjaši Kurta da uzjaše Murta". Ovo, naravno, ne važi za one među pobjednicima koji zadrže iskrenost na Allahovom putu i za pale šehide.

Zaključujemo da je mali džihad ovisan o velikom koji mu i prethodi i slijedi nakon njega i ako nema pobjede u te dvije etape velikog džihada ili nikako neće doći do malog džihada ili će on pak izgubiti svoj uzvišeni karakter i pretvoriti se u običnu borbu za vlast, plijen i teritoriju.

Međutim isto je tako i veliki džihad ovisan o malom, jer o malom džihadu ovisi iskrenost velikog džihada. Mali džihad je potvrda iskrenosti velikog džihada. Što se ovoga tiče samo je dovoljno spomenuti hadis gdje se kaže da je džihad (misli se na borbu protiv neprijatelja) mizan (vaga) na kojoj se razdvaja iskreni vjernik (mu´min) od licemjera (munafika).

Za one koji ne vole da se stvari zaključuju putem razmišljanja i povezivanja (kijas) već zahtijevaju vjerodostojan dokaz (crno na bijelo) da borba sa samim sobom u Islamu ima karakter džihada (borbe na Allahovom dž.š. putu) i to velikog, možemo spomenuti hadis (koji se smatra potpuno vjerodostojnim) da je Resulullah s.a.v.s. rekao da je čovjekov najveći neprijatelj njegov nefs (njegova strast). Lahko je zaključiti da borba protiv najvećeg i najopasnijeg neprijatelja i sama nosi atribut najveće i najznačajnije borbe. Zatim navodimo i sljedeće Ajete:

9:44 Oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet neće od tebe tražiti

dozvolu da se ne bore zalažući imetke svoje i živote svoje.

A Allah dobro zna one koji su pobožni.

9:45 Od tebe će tražiti dozvolu samo oni koji ne vjeruju u Allaha i u

onaj svijet i čija se srca kolebaju, pa sumnjaju i neodlučni su.

Iz ovih Ajeta jasno je to da svaki onaj musliman koji nije dovoljno jak i iskren u vjeri, odnosno koji u velikom džihadu ne pobjeđuje svog šejtana dolazi u situaciju da se koleba, da sumnja u Allahovu pomoć i uspjeh u borbi pa je neodlučan i traži razlog i opravdanje da izostane iz borbe. Takav ne želi da ide u borbu i samo traži način da se izvuče. Allah dž.š. jasno kaže i to da takvi nisu oni koji su jaki u vjeri (lahko je zaključiti da su to oni koji odlučno pobjeđuju svog šejtana) i koje On dobro poznaje kao pobožne.

Prema tome, na bazi svega prethodno rečenog zaključujemo da BORBA PROTIV SAMOG SEBE IMA NAJVEĆI ZNAČAJ U ISLAMU I DA PREDSTAVLJA NERAZDVOJIVU CJELINU SA BORBOM PROTIV NEPRIJATELJA I ZAJEDNO SA NJOM IMA KARAKTER BORBE NA ALLAHOVOM PUTU (DŽIHADA).

Veliki džihad protiv samog sebe je borba koja počinje sa ulaskom u Islam i prestaje tek sa smrću. Poprište ove borbe je čovjekovo srce i njome se ono čisti od prljavštine zlih misli (vesvesa) i grijeha očiju, ušiju, jezika i ruku. Njome čovjek stalno nastoji da iz sebe izbaci ružna svojstva kafira (nevjernika) i munafika (licemjera), a da u sebi razvije plemenita svojstva iskrenog muslimana (mu´mina). Njome čovjek nastoji da bude bolji, odnosno da što u većoj mjeri postigne savršenstvo i potpunost svoje vjere i svoje duše. Njome se čovjek približava svome Gospodaru i Stvoritelju pri čemu raste Allahovo dž.š. Zadovoljstvo njime i on dobiva veći stepen (deredžu) i veću nagradu kod svoga Gospodara.

Zaključak

ZAKLJUČAK

Suštinu Islama možemo rezimirati kao jedan aktivan proces, koji prati čovjeka kroz čitav njegov dunjalučki život, kao proces u kojem se stalno i kontinuirano odvijaju sve naprijed navedene etape zato što čovjek mora stalno nastojati da se umili Allahu dž.š. i da ostvari Njegovo zadovoljstvo i blizinu i to prvo putem zikrullaha, salata (namaza), studiranja Kur´ana (udžbenika života) i posmatranja kako Allahovih Ajeta (znakova) u njemu samom tako i u prirodi i svemiru koji nas okružuju, te razmišljanja o tim Ajetima; a potom aktivnim trudom da bude iskren u svojim mislima, riječima i djelima odnosno da vodi veliki džihad protiv samog sebe stalno nastojeći da iz sebe eliminiše neiskrenost u vjeri i sva ostala svojstva munafika, odnosno da stalno u sebi njeguje i razvija iskrenost u vjeri i sva ostala svojstva mu´mina.

Na kraju se želimo nakratko osvrnuti na odnos suštine i forme u Islamu i istaći da je iz prethodno navedenog sasvim jasno da suština u Islamu ima prednost nad formom. Međutim ovo naravno nikako ne znači da se forma može ili bolje rečeno smije izostaviti ili bitno izmijeniti. Ovo je zaista sasvim jasno iz prostog razloga što naprimjer, ma koliko god mi (kroz razvijene elemente suštine Islama) kvalitetno doživimo salat i on ostvari potrebni efekat na naše srce i našu cjelokupnu ličnost; taj salat nam po Šerijatu ne vrijedi ako smo, bez opravdanog razloga (naprimjer zbog bolesti i slično), izostavili sedždu, koja je u biti svojoj formalni element. To je zbog toga što nam je naređeno da padamo licem na tle pred Uzvišenim Rabbom i ako to formalno ne učinimo, mi prosto nismo izvršili naredbu. Prema tome nema cjeline Islama ako nije prisutno oboje - i suština i forma. Mi, međutim, zaista smatramo da je iz prethodnih izlaganja sasvim jasno da je jedini valjan odnos između ovoga dvojega taj u kome je suština na prvom a forma na drugom mjestu. Ovo zasnivamo na činjenici da je vrlo slabog imana onaj ko samo formalno obavlja propisane ibadete, a da oni ne ostavljaju trag na njegovom srcu i njegovoj ličnosti u smislu da se on u cjelokupnom životu ponaša u skladu sa Kur´anom i Sunnetom. Takav lahko (sačuvao nas dragi Allah dž.š. toga) može ispasti iz vjere, a da to i ne primijeti. Dokaz za ovo je sljedeći Ajet:

22:11 Ima ljudi koji se Allahu klanjaju, ali bez pravog uvjerenja;

ako ga prati sreća, on je smiren, a ako zapadne i u najmanje

iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i ovaj i onaj

svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.

Dakle nije dovoljno samo formalno se klanjati Allahu dž.š. Čovjek mora nastojati da u sebi izgradi pravo uvjerenje i iskrenost u vjeri kako bi mogao podnijeti iskušenja i da se tada ne bi pokolebao i od vjere odustao; a iskrenost je, kako smo vidjeli, jedan od osnovnih elemenata suštine Islama.