Islam i prosvjetiteljstvo: čuvajte se mitova!


Što su mislioci prosvjetiteljstva bili sigurniji u sebe u formulaciji vlastitih koncepata, više su se kritički odnosili prema mišljenju drugih. Ili, opisano riječima iz „Dijalektike prosvjetiteljstva“: potpuno prosvijećeni Evropljanin blista u znaku svoje trijumfalne presude svima onima koji, kako to on vidi, ne mogu parirati njegovom viđenju stvari. Ovo treba imati na umu svako ko želi ući u debatu o prosvjetiteljstvu s muslimanima. Intelektualne tradicije islamskog svijeta u značajnoj su mjeri obezvrijeđene tokom epohe prosvjetiteljstva. Posljedice ovog obezvređivanja traju i danas, kad neki Evropljani muslimanima postavljaju ultimatum da se orijentiraju prema „našem prosvjetiteljstvu“, ili, još arogantnije, tvrde da islam jednostavno nije sposoban za prosvjetiteljstvo. 

 

 

Aktuelna debata o islamu dovela je do sve češćih poziva da muslimani (konačno) prođu kroz fazu prosvjetiteljstva. Ovi pozivi obično kombiniraju dvije pretpostavke koje se međusobno nadopunjuju: jednu dijagnostičku, koja kaže da je uzrok brojnih problema u islamskom svijetu činjenica da u njemu još uvijek nije bilo epizode prosvjetiteljstva, i drugu terapeutsku, prema kojoj će „nadoknađivanje“ procesa prosvjetiteljstva prije ili kasnije dovesti do rješenja za ove probleme.

Ovo su vrlo smjele pretpostavke, utemeljene na jednodimenzionalnoj konstrukciji historije, potpuno fokusiranoj na evropski model epoha (srednji vijek, renesansa, reformacija, vjerski ratovi, prosvjetiteljstvo itd). Ali iako je tako, ne možemo samo odbaciti ovaj poziv. Potreba povezana s konceptom „prosvjetiteljstva“ apsolutno postoji. Ona se ne tiče samo historijskih pitanja, već se suštinski odnosi na cijelo čovječanstvo. Povrh toga, činjenica je i da mnogi današnji muslimani dijele istu želju, nadajući se da će im ona donijeti oslobođenje od fosiliziranih obrazaca mišljenja koja jednostrano glorificiraju idealiziranu prošlost i usmjerena su ka diskursu koji je više mitološki nego racionalni.

Težnja za emancipacijom i zrelošću ne smije se identificirati samo sa Zapadom

U trenutnoj debati trebamo se pobrinuti da ne dopustimo da prosvjetiteljstvo samo po sebi postane mit. Upravo se to dešava kad se prosvjetiteljstvo pretvori u apsolutnu kategoriju i kad se poseže za njim kao za univerzalnim ključem koji automatski otvara vrata intelektualnog i društvenog progresa. I prosvjetiteljstvo ima svoje preduvjete i svoja ograničenja. A o njima se mora govoriti ako debata želi ispuniti osnovne zahtjeve kritičkog pristupa koji i sama koristi, kako ne bi završila samo kao držanje lekcije. U tom smislu čini se neophodnim podrobnije istražiti kako se uvjeti za korištenje termina „prosvjetiteljstvo“ mogu primijeniti na islamski svijet, a s tim ciljem na umu mogu se razmotriti tri okolnosti.

Prvi problem u trenutnoj debati je da se „prosvjetiteljstvo“, u značenju ljudske težnje za emancipacijom i zrelošću, identificira isključivo s Evropom 18. stoljeća. Ali, kao što danas znamo, prosvjetiteljstvo je i u samoj Evropi prošlo kroz različite faze i inicijative. Ono uključuje renesansu, vjerovatno 13. stoljeće (ako se slažete s teorijom Kurta Flascha), grčki sofizam i, iznad svega, filozofiju Platona i Aristotela, čiji je ambiciozni cilj da čovjek samostalno koristi um, zbog čega je, između ostalih, i Jurgen Mittelstrass svrstao u prosvjetiteljstvo.

Postoje slične tendencije i u drugim kulturnim krugovima, a naravno i u islamskom svijetu. U zavisnosti od toga kako se razumijevao termin „prosvjetiteljstvo“, različiti mislioci su opisivani kao prosvjetitelji: filozofi poput Ebu Nasra el-Farabija, Ibn Sine i Ibn Rušda zbog svog zagovaranja samostalnog promišljanja, Ebu Hamid el-Gazali zbog svoje kritike razuma, Ebu Bekr er-Razi zbog svog zahtjeva za racionalnom religijom, ali i neki politički mislioci iz osmanskog perioda, kao što je Hasan Kafija Pruščak, zbog svoje kritike vlasti. Dakle, postoje islamski autori koji su jasno artikulirali težnju čovječanstva ka emancipaciji i zrelosti i koji spremno čekaju da ih ponovo otkriju i muslimani i nemuslimani.

Niko se danas ne bi usudio reći da su sve posljedice epohe prosvjetiteljstva u Evropi bile pozitivne

Druga važna stvar jeste da priznavanje višestrukih pojava prosvjetiteljstva zasigurno ne znači umanjivanje značaja evropskog prosvjetiteljstva 18. stoljeća. Naprotiv, tek onda kad se prosvjetiteljstvo razumijeva kao univerzalni koncept moguće je priznati validnost svake njegove pojedinačne manifestacije i pozivati današnje muslimane da se intelektualno angažiraju u tom pravcu. Neki današnji muslimani mogli bi to shvatiti kao nametanje, ali takav stav je svakako već odavno prisutan u islamskom svijetu. U pozadini ovoga je još jedan društveni izazov, pitanje kako su se muslimani u ranom periodu odnosili prema intelektualnom naslijeđu antike. Odgovor na ovo pitanje bio bi – samosvjesno. Kao što je to objasnio Ebu Jusuf el-Kindi još u 9. stoljeću: „Ne smijemo se ustručavati da priznamo i usvojimo istinu, odakle god dolazila, čak i od udaljenih rasa i drugih naroda.“ U ovom duhu su se i ponašali, prevodeći na arapski brojne tekstove grčkih filozofa, posebno Aristotelove. Ovdje je zanimljiv stav prema „stranom“ znanju. Na njega se nije gledalo kao na „kulturno dobro“ koje se može pripisati pojedinačnoj naciji ili religiji, već kao na univerzalno naslijeđe čovječanstva. Zbog toga je u 11. stoljeću Said el-Endelusi mogao sastaviti genealogiju naroda kojima je pripisao značajne doprinose razvoju naučnih istraživanja. Među njima su bili Indijci, Perzijanci, Mezopotamci, Grci, Rimljani, Egipćani, Arapi i stanovnici Španije, koji su se posebno isticali zbog toga što su muslimani, Jevreji i kršćani tamo radili zajedno. Dakle, može se reći da je Said el-Endelusi prepoznao da su znanje, razum i zrelost univerzalno validni i ne bi se trebali pripisivati bilo kojem pojedinačnom narodu.

Treće: činjenica da zahtjevi za prosvjetiteljstvom mogu biti dočekani s nepovjerenjem ima veze s načinom na koji su oni formulirani. A ovo nas vraća na tvrdnju spomenutu na početku ovog eseja: zahtjevi koji se upućuju muslimanima kroz trenutnu debatu često su utemeljeni na mitskoj slici prosvjetiteljstva. Ovo je iznenađujuće utoliko što se prosvjetiteljstvo u samoj Evropi odavno prestalo glorificirati. Niko danas ne bi ustvrdio da su posljedice prosvjetiteljstva u Evropi bile u potpunosti korisne: dva posljednja stoljeća evropske historije i teorijske primjedbe koje su se stalno iznova pojavljivale od „Dijalektike prosvjetiteljstva“ Maxa Horkheimera i Theodora W. Adorna argumenti su protiv idealiziranja ove epohe.

Ali kako stoje stvari ako bacimo pogled izvan Evrope? Kako predstavnici prosvjetiteljstva vide druga društva i kulture? I kakve su posljedice?  Ovdje možemo uvidjeti nedostatke u slici koju su propagirali neki istaknuti mislioci, a koje treba jasnije artikulirati i razotkriti. U pravilu, rani prosvjetitelji nisu imali problema s tradicijama izvan Evrope. Cijenili su arapskog filozofa Ebu Bekra Ibn Tufejla i proučavali radove iz različitih kulturnih krugova. Zbog toga je, naprimjer, Gottfried Wilhelm Leibniz početkom 18. stoljeća pisao: „Ako bi se djela Latina, Grka, Hebreja i Arapa ikada iscrpila, Kinezi… bi došli na njihovo mjesto i osigurali materijal za intelektualnu znatiželju naših kritičara. Da ne spominjem stare knjige Perzijanaca, Armena, Kopta i Indijaca, koje bi blagovremeno bile izvučene na vidjelo, da se ne zanemari nijedno prosvjetiteljstvo…“

Tvrdnja da islam nije sposoban za prosvjetiteljstvo je arogantna 

Kasnije je, suprotno ovome, priznavanje drugih filozofskih tradicija postalo problem. Immanuel Kant se u potpunosti usmjerio na vlastitu filozofiju, koja je za njega predstavljala ne samo cilj, već i mjeru svake racionalne spoznaje. Kod njegovih nasljednika ovo je dovelo do pojave teleološke tendencije u cjelokupnoj historiji filozofije, što je, između ostalih, uočljivo kod Georga Wilhelma Friedricha Hegela. Za njega postoji samo jedna filozofija, čija historija počinje samoobjavom uma i vodi do njegovog vlastitog filozofskog sistema. Ostali načini razmišljanja mogu biti „samo prethodnice“, kako Hegel piše, posebno „orijentalna filozofija“ (pod čime misli na kinesku i indijsku filozofiju) i „Arapi“, koji su prenijeli grčku misao u latinsku skolastiku, ali nisu imali „ništa svoje“ što bi mogli pokazati.

Ovakve ocjene revnosno su pratile evropska istraživanja sve do 20. stoljeća. I nisu se odnosile samo na historiju filozofije, već su bile temeljni stav koji se samo dalje razvijao zajedno s prosvjetiteljstvom. Što su mislioci prosvjetiteljstva bili sigurniji u sebe u formulaciji vlastitih koncepata, više su se kritički odnosili prema mišljenju drugih. Ili, opisano riječima iz „Dijalektike prosvjetiteljstva“: potpuno prosvijećeni Evropljanin blista u znaku svoje trijumfalne presude svima onima koji, kako to on vidi, ne mogu parirati njegovom viđenju stvari.

Ovo treba imati na umu svako ko želi ući u debatu o prosvjetiteljstvu s muslimanima. Intelektualne tradicije islamskog svijeta u značajnoj su mjeri obezvrijeđene tokom epohe prosvjetiteljstva. Posljedice ovog obezvređivanja traju i danas, kad neki Evropljani muslimanima postavljaju ultimatum da se orijentiraju prema „našem prosvjetiteljstvu“, ili, još arogantnije, tvrde da islam jednostavno nije sposoban za prosvjetiteljstvo.



Piše: Ulrich Rudolph 

Izvor: algoritam.net     http://algoritam.net/2017/12/25/islam-i-prosvjetiteljstvo-cuvajte-se-mitova/