Darvin i Mikelanđelo

Prvi dio

Čovjekovo porijeklo je ugaoni kamen svakog pogleda na svijet. Svako razmatranje o tome kako čovjek treba da živi uvijek nas vraća na pitanje otkuda on dolazi. Odgovori nauke i religije ovdje su, kao i u drugim pitanjima, protivurječni.

Nauka na postanak čovjeka gleda kao na rezultat dugog procesa evolucije iz nižih formi života, gdje granica izmedu zoološkog i ljudskog nije oštra i gdje postoji jedan dug prelazni period čovjekolikog majmuna ili majmunolikog čovjeka (čovjeka-majmuna). Ma šta uzimala kao odlučan momenat razgraničenja - uspravan hod, izradu ili služenje alatom, početak artikuliranog govora - za nauku je to uvijek jedan vanjski, materijalni fakat, bilo da se radi o razvoju čovjekove fizičke konstitucije ili o služenju prirodom oko sebe. Čovjek je ovdje dijete prirode, koje izrasta u njenom krilu i ne odvaja se od nje.

Naprotiv, religija i umjetnost govore o stvaranju čovjeka, o nečemu što nije proces nego je čin božanstva, o nečemu što ne traje, ne teče, nego je trenutačan, bolan, katastrofalan akt. Vizija stvaranja čovjeka, prisutna u različitim slikama u gotovo svim religijama, govori o bačenosti čovjeka u materiju, o njegovom ''padu'' na zemlju, o protivurječnosti čovjeka i prirode, o susretu čovjeka i jednog tuđeg, neprijateljskog svijeta.

Pitanje da li je čovjek rezultat razvoja ili je on ''stvoren'' pretvara se dakle u pitanje ko je on, da li je on dio svijeta, ili je različit od njega.

Za materijaliste čovjek je ''savršena životinja'', ''homme machine", '' biološki stroj". Između čovjeka i životinje postoji samo razlika u stepenu, ne u kvalitetu. Nema posebne ljudske suštine. Postoji samo ''konkretni, istorijski i društveni pojam čovjeka'', a ''ekonomska i društvena istorija je jedina koja je konkretna i koja stvarno postoji" (Gyorgy Lukacs, mađarski marksist u djelu "Egzistencijalizam ili marksizam"). ''Čovjek je jedan sistem, kao i svi drugi u prirodi, potčinjen neizbježnim i opštim zakonima cijele prirode" (Ivan Pavlov u ''Psihologie experimentale"). U evoluciji čovjeka posreduje jedan vanjski, objektivni činilac - rad. ''Čovjek je proizvod vanjske sredine i svoga sopstvenog rada" (F. Engels). Postanak čovjeka pokazuje se kao jedan vanjski, biološki proces, određen vanjskim, materijalnim faktorima. ''Ruka izaziva i ujedno ubrzava razvoj psihičkog života. Njen 'pronalazak' kao i 'pronalazak' jezika, obiljež?ava kraj zoološke i početak ljudske istorije" (H. Berr u predgovoru Morganovoj knjizi ''L' Humanite prehistorique").

Ovi jasni i ubjedljivi stavovi djeluju sasvim očigledno. Međutim, manje je očigledno da oni na izvjestan način predstavljaju i jasnu negaciju čovjeka. U materijalističkoj nauci i filozofiji čovjek se rastvara na svoje "sastavne dijelove" i čini se da na kraju procesa potpuno nestaje. Prvo Engels analizira društvenog čovjeka i pokazuje kako je on proizvod društvenih odnosa, ili još određenije, postojećih odnosa proizvodnje. Sam čovjek ovdje nije ništa i ne stvara ništa; naprotiv, on je rezultat ovih činjenica, koje su date.

Ovako obezličenog čovjeka i svedenog na biološku činjenicu uzima sada u ruke Darwin, koji će vam vrlo konsekventno pokazati kako se kao proizvod prirodnog odabiranja i borbe za opstanak ovaj stvor koji govori, hoda uspravno i pravi oruđa postepeno razvio iz njemu bliskih ž?ivotinjskih predaka. Sliku ovog procesa dovršiće biologija, pokazujući kako se svi oblici živog svijeta svode na prvobitne oblike života, a ovi u krajnjoj liniji na fiziko-hemiju, odnosno na igru molekularnih sila.

Život, svijest i ljudski duh ustvari ne postoje. Oni su samo osobito slož?eni vidovi uzajamne akcije ovih bezličnih sila. Nema nikakve originalne i ''nerastvorive'' ljudske suštine.

Drugi dio

Ako se sada sa ove pomalo sumorne, ali jasne i razumljive šeme najedanput u mislima prenesemo u unutrašnjost Sikstinske kapele pred slavne Michelangelove freske na njenoj tavanici i prošetamo pogledom od Izgnanstva iz Raja preko Stvaranja Adama do Strašnog suda iznad oltara, moraćemo se upitati: Šta znače ove slike, koje se smatraju za mož?da najuzbudljivije umjetničko djelo svih vremena? Sadrž?e li one ikakvu istinu o velikim temama o kojima govore? Ako sadrž?e, u čemu je ta istina. Ili još određenije: Na koji način su ove slike uopšte istinite?

Grčke tragedije, Danteove vizije neba i pakla, crnačke duhovne pjesme, Shakespearove drame, Faustov ''prolog na nebu", malanezijske maske, stare japanske freske ili slike nekih savremenih slikara - uzimam ove primjere bez osobitog reda, jer je sva umjetnost u ovom pogledu jedinstveno i istovjetno svjedočanstvo - očigledno nemaju nikakve veze sa darvinovskim čovjekom, niti se mogu zamisliti kao njegov utisak o sebi ili svijetu koji ga okruž?uje. Kakvo osjećanje svijeta stoji iza pojma "religije spasa"? Šta znači ovaj dramatski naziv? Kakvo značenje može imati drama u jednoj egzistenciji koja se svodi na razmjenu materije između bića i prirode? Kakve pretpostavke i slutnje lež?e u osnovi crtež?a Ernsta Neizvestnog na teme Danteovog Pakla? Otkud strah kao univerzalni osjećaj svega što živi, ako su život i čovjek nastali u krilu "majke prirode"?

Ova pitanja čine da slika svijeta koju nam je skicirala nauka najedanput izgleda nedorečena i nedovoljna. Ustvari, nauka i ne daje pravu sliku svijeta; ona daje veoma vjernu fotografiju, kojoj, međutim, nedostaje čitava jedna dimenzija svarnosti.

U nedostatku ove treće, unutrašnje dimenzije, što je karakteristično za svaku tvorevinu nauke, izraž?ava se nemoć ili nesposobnost nauke da kaž?e bilo kakvu konačnu i punu istinu o životu i posebno o čovjeku. U njenim željezno - logičnim analizama život ostaje bez života, a čovjek bez ljudskog.

Nauka o čovjeku je moguća ukoliko je on dio vanjskog svijeta ili njegov proizvod (u mjeri u kojoj je on stvar). Obrnuto, umjetnost je moguća samo utoliko, ukoliko je čovjek različit od prirode, ukoliko je stranac u njoj (ukoliko je ličnost). U svom najautentičnijem dijelu umjetnost je povijest toga tuđinstva.

Tako se u pitanju porijekla i prirode čovjeka nauka i umjetnost nalaze u sukobu, potpunom i neopozivom. Nauka ukazuje na bezbroj činjenica i podataka, a posebno na paž?ljivo prikupljene i proučene fosilne ostatke, koji neumoljivo navode na zaključak o postepenom razvoju čovjeka iz životinjskog svijeta. Umjetnost poseže za svojim uzbudljivim svjedočanstvima o dolasku čovjeka iz Nepoznatog, kojih se nijedno ljudsko srce ne može potpuno odreći. Nauka se poziva na Darwina i njegovu džinovsku sintezu; umjetnost na Michelangela i njegovu grandioznu povelju na stropu Sikstinske kapele.

Darwin i Michelangelo oličavaju tako dva potpuno različita shvatanja čovjeka i dvije protivurječne istine o njegovom porijeklu, koje nikada neće moći oboriti jedna drugu. Prva oslonjena na ogroman broj nepobitnih činjenica, druga zapisana u srcima svih ljudi.

Treći dio

Čovjek je jedina tema o kojoj mogu da istovremeno postoje dvije protivurječne istine. I ne samo to. Protivurječna tvrdnja o čovjeku obično je najbliža istini.

Tvrđenje da ljudsko tijelo (čovjek kao biološka činjenica) ima životinjsku prirodu pa i porijeklo, prije nego od Darwina ili Lamarcka, potiče od religije. Davno prije ma koje nauke religija je nedvojbeno učila da u čovjeku obitava životinja. Razlika je samo u domašaju ovog tvrđenja. Po nauci čovjek je samo inteligentna životinja. Po religiji čovjek je životinja koja ima ličnost.

Čovjek kako ga poznaju specijalisti, daleko je od toga da bude konkretan, istinski čovjek. Oni prikazuju šemu, sastavljenu od drugih šematičnih slika, kakve proizvodi tehnika svake pojedine nauke. Čovjek je u isto vrijeme lešina koju secira anatom, svijest koju proučava psiholog; te ona ličnost koju svaki čovjek u dubinama svojim osjeća i zna svaki put kada zagleda u svoju unutrašnjost. On je hemijska tvar iz koje se stvaraju tkiva i sokovi tijela; ona začudna zajednica ćelija i hranjivih sokova, čije organske zakone proučava fiziolog; ono nešto sastavljeno iz tkiva i svijesti koje higijeničar i odgajatelj nastoje da privedu do najvišeg stupnja razvoja u okviru odmjerenog mu vremena. On je homo economicus koji neprekidno mora da konzumira dobra za potrošnju, kako bi stvari kojima je on postao robom, mogle dalje raditi. No, istovremeno, on je pjesnik, junak, svetac. On ne samo da je začudno, mnogostruko složeno biće, podvrgnuto analizama naučnih tehnika, već je i utjelovljenje volje, umovanje i stremljenja svega čovječanstva (Alexis Carrel).

Primjetimo kako pojam ljudsko ima u čovjekovom umu dvostruko, skoro oprečno značenje. "Ljudi smo" - znači: griješni smo, slabi, tjelesni. "Budimo ljudi" - apel koji treba da nas podsjeti da smo nešto više, da imamo izvjesne više obaveze, da se ponesemo nesebično, humano. ''Ti misliš na čovječije" - grdi Isus Petra suprostavljajući božansko čovječijem. Čovječnost, ljudskost, humanitet - potiče od riječi Čovjek i znače više, moralne smjerove. Ovo dvostruko značenje pojmova podjednako vezanih za čovjekovo ime posljedica je dvostrukosti čovjekove prirode, od kojih jedna vuče svoje porijeklo sa zemlje, a druga "sa neba".

Materijalisti će uvijek skretati pažnju na vanjski aspekt stvari i stavove nauke pretvarati u negaciju ljudskog duha. Prema tome, ruka nije samo organ rada - piše Engels - nego i njegov proizvod. ''Jedino radom, prilagođavanjem sve novijim radnjama, nasljeđivanjem na taj način stečenog naročitog izobražavanja mišića, tetiva, a u dužem razdoblju i kostiju, i stalno obnavljanom primjenom te naslijeđene istančanosti na nove, sve složenije radnje, ljudska ruka je stekla onaj visoki stupanj savršenstva na kome je mogla da dočarava Rafaelove slike, torvaldsenovske kipove i paganinijevsku muziku..," (Engels, Uloga rada u razvoju čovjeka).

Ovo o čemu govori Engels nastavak je biološkog a ne humanog (duhovnog) razvoja, a slikanje nije tehnički proces nego duhovni akt. Rafaelove slike nije stvorila Rafaelova ruka nego Rafaelov duh. Beethoven je svoja najbolja djela stvorio kada je već bio potpuno gluh. Biološki razvoj, ni beskonačno produžen, ne bi sam po sebi, bez posredovanja nečeg trećeg, mogao dovesti ne do Rafaelovih slika, nego ni do onih najprostijih crteža koje nam je ostavio prehistorijski slikar u pećinama Sahare. U pitanju su dva odvojena i različita pravca ili dva odvojena aspekta čovjekove egzistencije.

Čovjek se ne može svesti na biologiju kao što se umjetnička slika ne može svesti na određenu količinu boje od koje je izgrađena, ili pjesma na sintaksu njenog teksta. Tačno je da je jedna džamija izgrađena od toliko i toliko komada kamenih blokova određenog oblika i u određenom poretku, određene količine maltera, drvenih greda itd., ali to nije istina o džamiji. U podacima o građi džamije ne iscrpljuje se pojam džamije. Jer, kakva bi onda bila razlika između nje i vojne kasarne? Mi možemo napisati izvanredno učenu i tačnu gramatičku, jezičku ili pravopisnu analizu jedne Goethove poeme, a da suštinu same poeme i ne dotaknemo. To je razlika između rječnika jednog jezika i pjesme na tom jeziku. Rječnik je tačan, ali besmislen. Pjesma ima smisao i svoju nedokučivu suštinu. Na isti način fosili, antropologija, morfologija, fiziologija, ne govore o čovjeku, osim ako uzmemo u obzir njegovu vanjsku, slučajnu, mehaničku, besmislenu stranu. U ovom primjeru čovjek je slika, hram, poema, a ne građa od koje su svi oni sačinjeni. Čovjek je više od onoga što sve nauke zajedno mogu o njemu da kažu.